Putopis

Vojvodina ili priča o ravnici, 

pjesmama, ljudima i ratovima

Foto: Milenko Radovanov

Čudan je to odnos između nas koji smo većinom rođeni okruženi brdima i te beskonačne ravnice zvane Vojvodina. Mislimo kako je to depresivno, tolika ravnica dokle ti pogled seže. I gdje god da kreneš sve ti je isto, kao da stojiš u mjestu i dok ti se pogled gubi u daljini čini ti se da se i sam gubiš.

I zamišljajući sve to čini ti se da razumiješ zašto je uvijek Subotica imala najviši postotak samoubistava na području bivše Juge. A onda, jednog dana put nas nanese u Novi Sad ili kod rođaka u Sombor i gledamo sva ta žitna polja, prelazimo preko Fruške gore i nismo se ni vratili kući, a već nam nedostaje sva ta ravnica koja više nije sinonim depresivnog beskraja već nas podsjeća na mirno more u ljetno predvečerje. I onda se sjetimo da su nas učili da je nekad tu stvarno i bilo more, kako kaže Đole Balašević, čekalo nas pa presušilo.
Mnogi su pisali o Vojvodini, voljeli je i pjevali o njoj, ali niko kao Mika Antić. Ne treba ovdje paziti na korektnost pa koristiti sigurna pribježišta ovještalih fraza kao što je: „Jedan od onih koji su najljepše pisali…“ Ne! Niko kao on nije volio sve što čini tu zemlju i što stoji na toj zemlji, kako on kaže „od štala do neba, od blata do pšenice“ i njene Cigane i tamburaše i vašare i salaše. Niko kao on nije pisao tako da dobiješ želju da prodaš sve i kupiš neki salaš i čitav život obrađuješ zemlju, juriš konje vrane, slušaš zvuke čardaša i sve što ide uz to…

A onda se sjetimo da sve i da hoćemo, ne možemo to da učinimo, jer kako prodati sve kad je ostalo još bog zna koliko rata kredita, da čitav život obrađuješ zemlju, opet bi ti dosadilo, a i čardaš se igra još samo na smotrama folklora. A i ta Vojvodina kakvu je zamišljamo vjerovatno odavno ne postoji, ali svejedno, lijepo je maštati o svemu tome…

Kao što rekoh, mnogi su potekli iz te ravnice, od Branka, Đure i Zmaja, Laze Kostića, pa do Isidore, Crnjanskog i Veljka Petrovića, Tišme (i jednog i drugog), ali niko nije cijedio srce u svaku strofu pišući o njoj kao Mika Antić.
A pisao je Mika ovako:
„Volim je od štala do neba, od blata do pšenice,
toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša,
vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice,
tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša,
gde su služili bdenija i ljude za glavu skraćivali,
gde su starice tepale i pragove branili golim šakama,
pa su je brali i jeli rukama, pa su crkavali i živeli,
pa su je voleli ljudi, i kleli, i psovali, i plakali -
tu Vojvodinu bogomoljačku, i bezbožničku, i ivansku,
belju od jaganjaca, crnju od paljevina,
tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku,
kad se lumpovalo od Vršca do Temišvara, Sombora i Segedina,
pa niko nije imao u brkovima gustu pesmu kao taj narod
robijaški i prvomajski, razbijenih temena i zuba,
ta Vojvodina ašova, britvi, molitvi i šamara,
zarasla u želje, u laž, u borbu, u izdajstvo, u ljubav -
volim je, jer svi smo široki i obični kao ova ravnica,
jer smo i veliki i prokleti na ovim zelenim travama,
i milioni rumenih suludih zvezdanih ptica
večito će lepršati nad našim umornim glavama.“
A šta je to oblikovalo Vojvodinu, načinivši je toliko posebnom? Mnogo vijekova na raskrsnici puteva, na razmeđu imperija ostavilo je dubok pečat na njenom licu. Tu su i Srbi i Mađari i Slovaci i Rusini i Hrvati i Bunjevci i Cigani i Makedonci i Rumuni i mnogi drugi koji svojom simbiozom čine ono što se obično naziva duhom nekog područja. Svi oni su donosili svoje običaje, svoju kuhinju i arhitekturu, svoju metriku u pjesmama koje nisu ni bili svjesni, ali kad se ovako kaže, istina nam izmiče i pravo stanje stvari ostaje skriveno između redova. Nekad je ta razmjena išla mirno, nekad je nametana. Jovan Skerlić piše kako su tokom osamnaestog vijeka postojali posebni odredi mađarske policije koji su tjerali pravoslavno stanovništvo da radi na pravoslavne praznične dane pritom ih prisiljavajući da praznuju katoličke. Centralna vlast je planski naseljavala Vojvodinu njemačkim i mađarskim stanovništvom i kao i uvijek dolazilo je do manjih i većih sukoba između tih nacija. A onda je nakon Drugog svjetskog rata tadašnja vlast kolonizovala Vojvodinu ljudima iz Crne Gore i Hercegovine i tako dok jedni nisu prevagnuli.
Dugačak je spisak krvavih borbi za oslobođenje, a manje krvav nije ni onaj poslije oslobođenja. Dovoljno je samo spomenuti Sremski front i sve uzaludno izginule žrtve, i svima će sve da bude jasno.
Ali, bilo je slučajeva kad je u tim sukobima ostajalo nešto netaknuto, nešto iznad prolaznih zemaljskih trvenja i mržnji. Tokom revolucije 1848. šesnaestogodišnji Đura Jakšić odlazi kao dobrovoljac u rat protiv Mađara. U tim borbama učestvuje i jedan od najvećih mađarskih pjesnika Šandor Petefi, inače najveći lirski uzor Đure Jakšića. Ko zna, možda su se negdje njih dvojica gledali preko nišana, a da to nisu znali, učitelj i učenik na neki način. Eto šta je život, Petefijeva majka bila je Slovakinja, otac Srbin, Sreten Petrović, a on, koga je sudbina odvukla na front gdje se borio i protiv Srba, ipak je postalo književni otac Jakšiću i Zmaju, koji ga prevode i dive mu se, uprkos svemu.

Poezija je tada bila ne samo „sredstvo“ kojim se pale mase i narod nacionalno osvješćuje, nego i ono što je ujedinjavalo sve te ljudi koji su išli u rat da se bore jedni protiv drugih, možda zadnja stvar koja ih je podsjećala da su na koncu svega, ipak samo ljudi.
Sjećam se svog prvog Fruškogorskog maratona, naveče sam odlučio da idem u Srbiju, ujutro sam već bio u autobusu, sa šatorom i nešto malo para da se nađe za pivo. Zvali su me, a ja sam bio u mogućnosti da krenem istog trena. Bio sam neobično ponosan na činjenicu da ću jednog dana nekome moći da kažem da sam pješke prekrstario Frušku goru, nešto što ljudima oko nje ne znači baš previše, ali nekome ko je prvo upio mjesečarsku začuđenost „Stražilova“ Miloša Crnjanskog pa tek onda otišao na Stražilovo, to je jako mnogo značilo. Hodao sam kao opčinjen i povremeno se namjerno gubio u šumi samo da na trenutak osjetim tišinu. Htio bih da opišem jedan zrak sunca koji prolazi kroz drveće i miris lipe u proljeće koji nošen vjetrom svemu tome daje neku nadzemaljsku dimenziju, ali ne mogu. Ne mogu i to me jako boli, kao što me boli i to što čovjek nema više prilika u životu da početkom maja stoji sam i udiše miris te, kako kažu, najveće lipove šume u Evropi.
Udisao sam taj božanski miris, trudeći se da ga zapamtim a svjestan da ću ga brzo zaboraviti. Ali isto tako sam znao da će mi ga jednog dana, ko zna kad, vjetar nekako donijeti i da će me presjeći kao što čovjeka zna da presiječe u prolazu miris neke stare ljubavi, prva cigareta ili bol za koju smo vjerovali da smo je zaboravili ili bar preboljeli.
Kad sam izašao iz šume osjećao sam se kao čovjek koji se tokom dana i napije i otrijezni i nabasao na neki restoran i na Cigane kako sviraju Žute dunje, kao da hoće da me podsjete odakle dolazim. Htio sam da im dam nešto para, ali u džepu nije bilo ništa pa sam zamolio druga samo da na trenutak stanemo i slušamo, jer je to bio savršen smiraj jednog savršenog dana, da prašnjav i umoran na obroncima Fruške gore slušaš Cigane tamburaše kako sviraju sevdalinke.

Počeli smo s Mikom Antićem, sa njim ćemo i završiti, najljepšim hvalospjevom ikad ispjevanim u slavu Vojvodine, nimalo slučajno u obliku zdravice:
„Ti, što se moliš bogu, ti što pljuješ na boga,
ti što si dugovala i naplatila račun,
nazdravlje, diži čaše, razbij astale šakom,
zapevaj preko njiva, neka zabride kosti,
volim te što si prosta, sirova, divlja tako,
i tako mnogo luda, volim te… volim… oprosti,
ti, što si danas lepša, ti, bez krasta i vaški,
ti, ljuljaško i rakožut, zubat osmeh ne skrivaj,
pevaj pijano racki, mađarski, totski, vlaški,
makedonski i lički, preko dalekih njiva,
i voleću te uvek, krvavo moje odojče i srećo nova,
jer se ne stidim tvog otegnutog govora i slanine i kudeljnih gaća,
od paorske sam krvi, psovki, radosti, snova..
Razdrlji prsluk i gutaj! Ja ovu zdravicu plaćam!“

AkuzatiV

Tko širi nacionalizam

Nacionalizam je sredstvo koje se iskorištava da bi jedan broj ljudi došao na vlast ili ostao na vlasti. Za njim su posegnuli na južnoslavenskim prostorima »neodgovorni političari, koji znaju da u prelaznim vremenima — i u vremenima ideoloških smetenosti — najkraći put do za-dovoljavanja njihove gladi za vlašću je nacionalizam«(Llosa 2000: 8). Za nacionalizmom »se posegnulo sigurno zbog njegove demagoške učinkovitosti jer ništa drugo ne omogućava na sličan način da se ljudi nahuškaju jedni protiv drugih i da se istovremeno tako brzo proizvede iluzija društvenog identiteta, ali najviše se posegnulo za njim stoga što garantira dolazak na vlast onima koji se ne zadovoljavaju time da budu rep lava, nego, koštalo što koštalo, žele biti glava nečega, pa makar to bila i glava miša« (ibid.: 12).

Nacionalistički ratovi 90–ih godina na južnoslavenskim prostorima nisu bili borba za narod i njegovo dobro. Naprotiv, »u ratovima 90–ih godina su se obogatile sve zaraćene strane na račun vlastitog naroda i bile su spremne u svako doba žrtvovati svoje ’sunarodnjake’ zbog taktičkih razloga« (Mappes–Niediek 2005: 57). Ratovi nisu ni izbili spontano: »Jugoslavenski ratovi za podjelu u prvoj polovini 90–ih nisu bili ludilo, nego rezultat zavjere elita koje su željele promjenu na štetu naroda bilo koje nacionalnosti« (ibid.: 93).

Budući da »je nacionalizam jako pogodan za skretanje pažnje s unutrašnjih poteškoća« (Winkler 1982: 7), njime se ciljano upravlja odozgo: »Bez upravljanja odozgo iscrpi se snaga nacionalizma u ponekad nasilnim, najčešće kratkoročnim akcijama koje prije ili poslije jednostavno presahnu. Tek zajednička igra manipulacije odozgo i nesigurnosti u bazi daje nacionalizmu njegovu neuračunljivu eksplozivnu snagu. Političari, intelektualci i novinari su njegovi stvarni protagonisti« (Sundhaussen 1993: 63–64).

Širenju nacionalizma pogoduje što i onaj dio intelektualaca i političara koji ne forsira nacionalizam ipak pravi ustupke nacionalistima i popušta im misleći da će ih to stišati. Pritom zaboravljaju »iracionalni i teleološki karakter nacionalizma. Politički i ideološki ustupci i nagodbe po pravilu ga ne stišavaju, nego ga razjaruju kao strelica rasnog bika i navode da zahtijeva još više. To neutaživo zahtijevanje je njegovo bitno obilježje« (Llosa 2000: 32).

S obzirom da se »nacionalizmom kao masovnom pojavom uvijek upravlja i da postoje ljudi koji za to snose odgovornost« (Sundhaussen 1993: 54), može se kod nacionalizma na južnoslavenskim prostorima točno pratiti kako su »za planiranje i izvođenje odgovorni inženjeri bili intelektualci i političari« (Konrad 1994: 32). Oni usađuju nacionalizam kao »integracijsku ideologiju koja zahtijeva da lojalnost velikoj grupi ’naciji’ mora imati apsolutnu prednost nad svim drugim lojalnostima« (Winkler 1995: 12).

Unutar takve grupe »nacionalizam običava sebe prikazivati kao očit i jasan princip, pristupačan svakom čovjeku, a prekršivan samo od strane nekih nerazumnih slijepaca« (Gellner 1990: 125). Međutim, »nacionalizam — princip homogene kulturne jedinice kao osnove političkog života i obaveznog kulturnog jedinstva vođa i vođenih — zaista nije upisan ni u prirodu stvari, ni u srca ljudi, ni u preduvjete društvenog života uopće, a vjera da jest tako upisan je laž koju nacionalistička doktrina uspijeva prikazivati kao očitu istinu koju stoga uopće nije potrebno dokazivati« (ibid.).

Tko se odaziva nacionalizmu

U istraživanjima »je utvrđeno da postoji veza između etnocentrizma, antisemitizma, šovinizma i osobne nesigurnosti« (Katz 1985: 80). Pa »nacionalizam daje ljudima bez izgrađene ličnosti identitet kojeg im manjka« (Altermatt 1996: 23). Jer »čime da pojedinac kompenzira svoj osjećaj slabosti? Najsigurniji put je da uputi na vrijednost grupe kojoj pripada. Prilično je svejedno da li je to obitelj, nacija ili grupa drugog tipa: religijska zajednica, poslovna ili sportsko udruženje« (Lemberg 1964 I: 28).

Pomoću nacionalizma »pojedinac postaje dio većeg svijeta: nacionalizam mu omogućuje povećan ’psihički dohodak’, što itekako može biti prihvatljivo kao nadomjestak smanjenom materijalnom prihodu. Nacionalizam dopušta projekciju mržnje i neprijateljstva na drugu grupu; on doprinosi da se osobne frustracije ponište kolektivnim osjećajem uspjeha« (Winkler 1985: 28).

Nacionalizam nema znatan odaziv kod ljudi koji imaju ispunjen život jer »ako ljudi imaju ispunjen i bogat život, imat će manju potrebu za veličinom svoje grupe« (iz Winkler 1985: 28).

Može se stoga reći da »nacionalizam je, posebno u svojim sirovim oblicima, jedan od momenata najdublje rezignacije nad svojom (nerealiziranom) ljudskošću, on je izraz istinske patnje nad vlastitom nemoći da se čovjek–pojedinac u sebi izgradi, da oplemeni svoju ljudsku povijesnu jezgru u vrlo složenim tokovima suvremenog života« (Šundov 2002).

Slabo pristaju uz nacionalizam ljudi koji nisu skloni iracionalnim strahovima jer poznato je da iza apartheidskog razmišljanja »stoje iracionalni strahovi od drugoga, od stranoga« (Altermatt 1996: 157). A nacionalizam »instrumentalizira strahove ljudi i predlaže jednostavna objašnjenja i rješenja društvenih problema. Reagirajući nesigurnošću na tendencije raspadanja društva, ljudi tragaju za novim društvenim vezama, orijentiraju se više nego dosad prema naizgled prirodno uvjetovanim kategorijama kao što su nacija i rasa, religija i narod, te uzrok društvenih problema poput nezaposlenosti, nedostatka stanova, obrazovanja i s tim spojenih društvenih nejednakosti traže u kulturno–etničkoj nejednakoj vrijednosti«.

Stoga »manipulacije strahom na makrodruštvenoj razini lako vode u negativne krajnosti: ksenofobiju, pa i agresivnost« (Žanić 2007: 95). Usto, »kada su pojedinci, grupe, narodi i nacije u stanju kronična straha, izrazito su podložni autoritetima« (ibid.), što olakšava vladavinu političkim elitama. One zato koriste strah, svjesne da »društvena proizvodnja straha, izazivanje straha i manipulacija njime sredstvo je društvene kontrole«(ibid.).

Nacionalizam podržavaju konformisti: »čovjek sluša etablirane autoritete i drži se oprobanih običaja samo zato što i drugi tako čine. Time što se priključuje nijemoj većini, povećava pojedinac (odnosno grupa) svoje izglede na mir i povećava vjerojatnost da će svoje privatne interese i dalje moći nesmetano ostvarivati« (Gellner 1999: 171). Poznato je da »često ljudi prihvaćaju svoje nacionalne uloge samo zato što njihove životne navike i zarada za život ovise od nacionalne javnosti. Odbiti legitimne zahtjeve nacije znači odbaciti čitav sistem. Radi se o sve ili ništa. Čovjek je ili lojalan građanin ili nije. Posljedice odbijanja sistema su neprivlačne. One sežu od zatvora, egzila do preziranja takvog pojedinca. Zaključujemo da mnogi ljudi na vlastito preuzimanje nacionalnih uloga zaista gledaju kao na svrsishodan čin koji je više motiviran očekivanim posljedicama nego neposrednim zadovoljstvom ispunjavanja nacionalnih uloga« (Katz 1985: 81).

Konformizam je bio vrlo primjetan u Njemačkoj 1930–ih godina i kod znanstvenika, sveučilišnih profesora i drugih koji primaju plaću iz državnog proračuna. O njima Joseph Goebbels (22000: 775) u svom dnevniku 8.3.1933. — tek nekoliko tjedana nakon što je Hitler postao kancelar Njemačke — konstatira sa zadovoljstvom da samo »tu i tamo poneki javni djelatnik pruža otpor, ali dovoljan je i blag pritisak pa da padne na koljena«. Te društvene grupe su »egzistencijalno ovisnije o režimu, osjetljivije na svoj društveni status i podložnije implicitnim ili eksplicitnim političkim ucjenama, pa kada jednom identificiraju neku jezičnu praksu kao poželjnu, prigrle je kako bi demonstrirali svoju lojalnost službenom sustavu vrednota« (Žanić 2007: 57).

Snježana Kordić
Iz monografije ”Jezik i nacionalizam”

• Facebook
• Twitter1
• Tumblr
• Google
• Email

Doba ranjivosti

Joseph Stiglitz  22/10/2014 | 

Dva nova istraživanja ponovo pokazuju koliko je ozbiljan problem nejednakosti koji muči SAD. Prvo, godišnji izveštaj američkog Zavoda za statistiku o prihodima i siromaštvu pokazuje da, uprkos navodnom ekonomskom oporavku od Velike recesije, prihodi običnih Amerikanaca još uvek stagniraju. Medijalni prihod domaćinstva, usklađen sa inflacijom, još uvek je manji nego pre četvrt veka.

Nekada se verovalo da najveća prednost Amerike nije njena vojna sila, već ekonomski sistem na kome nam je zavideo čitav svet. Ali zašto bi drugi oponašali ekonomski model gde veliki broj – odnosno većina – stanovnika gleda kako im prihodi stagniraju dok su zarade onih na vrhu skočile do neba?

Drugo istraživanje, Izveštaj o društvenom razvoju 2014 Razvojnog programa Ujedinjenih nacija (UNDP), potvrđuje ove zaključke. Svake godine UNDP objavljuje rangiranje zemalja prema indeksu društvenog razvoja (HDI), koji obuhvata i druge aspekte blagostanja osim prihoda, poput zdravlja i obrazovanja.

Amerika je peta prema HDI, ispod Norveške, Australije, Švajcarske i Holandije. Ali kada se njen rezultat uskladi sa nejednakošću, pada na 23. mesto – što je najveći ovakav pad među razvijenim zemljama. Amerika pada ispod Grčke i Slovačke, država koje se obično ne uzimaju kao uzori ili konkurenti Sjedinjenih Država.

U izveštaju UNDP ističe se još jedan aspekt učinka društva: ranjivost. Pokazuje se da, iako su mnoge zemlje uspele da se izvuku iz siromaštva, mnogi ljudi u njima još uvek vode nesiguran život. Neki mali događaj – recimo bolest u porodici – može ih gurnuti natrag u siromaštvo. Silazna pokretljivost je prava pretnja, dok je uzlazna pokretljivost ograničena.

U Americi je uzlazna pokretljivost više mit nego stvarnost, dok su silazna pokretljivost i ranjivost dobro poznata iskustva. Ovo je delimično zasluga američkog zdravstvenog sistema, koji još uvek ostavlja siromašne Amerikance u neizvesnom položaju, uprkos reformama predsednika Baraka Obame. Oni na dnu su na korak od bankrota, uz sve prateće posledice. Bolest, razvod ili gubitak radnog mesta često su dovoljni da ih gurnu preko ivice.

Zakon o zaštiti pacijenta i pristupačnoj zdravstveno nezi (odnosno Obamaker) trebalo je da ublaži ove rizike – i ima jakih pokazatelja da je on na putu da znatno smanji broj neosiguranih Amerikanaca. Međutim, delimično zbog odluke Vrhovnog suda i tvrdoglavosti republikanskih guvernera i poslanika, koji su u dvadesetak američkih država odbili da prošire Mediker (osiguranje za siromašne) – iako federalna vlada pokriva skoro sve troškove – 41 milion Amerikanaca još uvek nema zdravstveno osiguranje. Kada se ekonomska nejednakost pretoči u političku nejednakost – kao u mnogim delovima Amerike – ispostavlja se da država ne obraća mnogo pažnje na potrebe onih na dnu.

Ni BDP niti HDI ne odražavaju promene tokom vremena ili razlike između zemalja u ranjivosti. Ali u Americi i drugim zemljama pokazuje se znatan pad sigurnosti. Oni koji imaju posao brinu da li će ga zadržati, oni bez posla brinu da li će ga naći.

Nedavna ekonomska kriza zbrisala je mnoga bogatstva. U Americi, čak i nakon oporavka berze, medijalno bogatstvo palo je preko 40% od 2007. do 2013. To znači da mnogi stariji građani i oni koji se bliže penziji brinu za svoj životni standard. Milioni Amerikanaca su izgubili kuće, milioni nisu sigurni da li će ih izgubiti u narednom periodu.

Ovo su nove nesigurnosti, a pored njih postoje i stare. U getima, milioni mladih Hispanoamerikanaca i Afroamerikanaca suočavaju se sa nesigurnošću nefunkcionalnog i nepravednog policijskog i pravosudnog sistema. Ako neko naleti na policajca koji je ustao na levu nogu može da ga snađe neopravdana zatvorska kazna – ili nešto gore.

Evropa je bolje shvatila značaj ublažavanja ranjivosti i obezbeđivala je sistem socijalne zaštite. Evropljani su razumeli da dobar sistem socijalne zaštite može da dovede do boljeg ukupnog ekonomskog učinka, jer su pojedinci spremniji na rizik koji vodi do većeg ekonomskog rasta.

Ali danas u mnogim delovima Evrope vlada visoka nezaposlenost (12% u proseku, 25% u najgore pogođenim zemljama), koja je u kombinaciji sa smanjenjem socijalne zaštite usled štednje, dovela do nezapamćenog porasta ranjivosti. Što znači da je pad društvenog blagostanja možda daleko veći nego što pokazuju ustaljena merenja BDP-a – iako su i te brojke same po sebi mračne, jer se u većini zemalja pokazuje da je realni prihod (usklađen sa inflacijom) po glavi stanovnika danas niži nego pre krize – izgubljeno je pola decenije.

U izveštaju Međunarodne komisije za merenje ekonomskog učinka i društvenog napretka (kojom sam predsedavao) ističe se da BDP nije dobro merilo učinka jedne ekonomije. Izveštaji američkog Zavoda za statistiku i UNDP podsećaju nas na značaj ovog zaključka. Već su podnete prevelike žrtve na oltaru BDP fetišizma.

Koliko god BDP brzo rastao, ekonomski sistem koji nije u interesu većine svojih građana, i u kojem se sve veći broj stanovnika suočava sa rastućom nesigurnošću, u suštinskom smislu je propali ekonomski sistem. A mere, poput štednje, koje povećavaju nesigurnost i dovode do nižih prihoda i nižeg životnog standarda, za veliki deo populacije su u osnovi pogrešne mere.

Social Europe Journal, 13.10.2014.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 22.10.2014.

Psihologija mase

RECI MI KOLIKO HOĆEŠ DA TE VOLE!

Edward L. Bernays, otac PR-a i doktor nad doktorima za spin: Natjerao Amerikance na kunzumiranje slanine, uvjerio žene da uživanje duhana emancipira, pomogao CIA-i da ruši srednjoameričke vlade i provodi genocid nad domicilnim stanovništvom. Joseph Goebels ga je obožavao.

Vrlo je malo ljudi, bilo u branši tzv. odnosa sa javnošću ili izvan nje, danas čulo za ime Edwarda L. Bernaysa, iako svakodnevno koriste ili provode upravo ono što je ovaj čovjek učinio industrijom, bez koje je danas nezamisliv svijet kojeg poznajemo. Ne bi tu bilo ništa neobično niti bi ova priča bila zanimljiva, osim uskom krugu “profesionalaca” koji se tim poslom bave, da isti taj Bernays nije imao puno poznatijeg i značajnijeg ujaka po imenu Sigmund Freud. U vrijeme kad je Bernays tražio svoje mjesto pod suncem, njegov ujak je digao cijelu znanstvenu zajednicu na noge svojim poznatim kompleksnim teorijama o ljudskoj psihi i njenim nesvjesnim procesima kao okidačima svjesnih radnji, revolucioniravši dotadašnju Decartesovu viziju čovjeka,Cogito ergo sum.

Razlika između ova dva čovjeka identična je razlici između svijeta koji vidimo kao sudionici ekonomske zajednice bazirane isključivo na profitu radi profita, prodaji radi hiperprodukcije roba i usluga, kupovanju sreće, tableta protiv bilo kakvih negativnih osjećaja s jedne strane, te osjećaju izmanipuliranosti i onoj duboko usađenoj humanističkoj vrijednosti da je ljudsko postojanje ipak nešto više.

Ono što je Edward Bernays potom napravio, jest da je od ujakovih bilješki i iskustva stečenog u godinama ljetovanja s njim, u kojima je u dugim šetnjama upijao njegove spoznaje, napravio plodonosan biznis i stvorio fenomen 20. stoljeća poznat pod skraćenicom PR ili u širem smislu propaganda. Uspio je sebe izbrendirati ujakovim imenom, nazvavši ga svojim mentorom, koristeći njegove uvide u ljudsku psihu za osmišljavanje korporativnih PR kampanja. No, postoji očit paradoks u odnosu prema svijetu ove dvojice. Freudovo liječenje razgovorom osmišljeno je kako bi se nesvjesni psihički procesi i skriveni motivi doveli u svjesno stanje i analizirali kako bi pomogao ljudima da žive ispunjenijim životom. Bernays je, suprotno od toga, koristio psihološke tehnike kako bi zamaskirao skrivene motive, održavajući javnost nesvjesnu procesa koji se odvijaju unutar njih, oduzimajući na taj način bilo kakvu volju za svjesnom akcijom i reakcijom. I upalilo je, upravo zbog toga što s Freudom porušeno do tada ustaljeno vjerovanje u Decartesov svijet uma, da je čovjek racionalno biće koje odluke donosi na temelju činjenica i njihove analize. Čovjek je postao i emocionalno biće vrlo često iracionalno vođeno nesvjesnim emotivnim procesima.

Freud se ogradio od bilo kakve povezanosti svoga djela s industrijom. Odbio je nećakov poziv u Ameriku i ponudu da se obogati svojim kompleksnim psihodinamičkim teorijama u službi propagande, iako mu je kao Židovu u to vrijeme tridesetih godina prošlog stoljeća u Beču bio ugrožen i život. Kasnije je, znamo, otišao London gdje je ubrzo i umro. Danas Bernaysova kćerka Anne tvrdi da je i on prije svega imao plemenite motive u stvaranju svojih teorija, no teško možemo vjerovati da mu je promakla misao kako one ipak nisu prvenstveno motivirane željom ostvarenja zdravijih i ispunjenijih života i odnosa među ljudima vodeći se samo tim tko je zapravo naručitelj njihove implementacije u praksi.

U Propagandi, jednoj od svojih prvih knjiga, Bernays piše: “Ukoliko razumijemo mehanizme i motive grupnog razmišljanja, moguće je kontrolirati i pokrenuti mase po našoj volji, bez njihove spoznaje o tome.” U svojim kasnijim knjigama stvorio je termin “inženjering suglasnosti” kako bi opisao tehnike kontrole masa. “Svijest i inteligentna manipulacija organiziranih navika i mišljenja masa je važan element demokratskog društva.” Bernayes nastavlja: “Oni koji manipuliraju ovim nesvjesnim društvenim mehanizmima konstituiraju nevidljivu vlast koja jedina ima istinsku moć nad našom zemljom… U gotovo svakoj akciji našeg svakodnevnog života, bilo u sferi politike ili biznisa, ili naše socijalne angažiranosti ili etike, dominirani smo utjecajem malog broja ljudi… koji razumiju mentale procese i društvene uzorke ponašanja masa. Oni su ti koji vuku konce koji kontroliraju mišljenje masa.”

Za vrijeme Bernaysovog života, termin “propaganda” dobio je potpuno novo značenje kada je ona postala poznata široj javnosti zahvaljujući užasima Hitlerovog režima i monstruoznog nacističkog PR genijalca po imenu Joseph Goebbels, te u propagandim akcijama SSSR-a. U svojim memoarima Bernayes piše kako je bio “šokiran” kada je saznao da je Goebbels u svojoj privatnoj knjižnici čuvao sve kopije Bernayesovih radova, te kako su baš njegove teorije pomogle u stvaranju i rastu Trećeg Reicha.

Počevši od benignih kampanja kao što je ona za “sveamerički doručak”, kada je Bernays prihvatio posao u prehrambenoj industriji da poveća prodaju slanine i promijeni ustaljene navike doručkovanja kave i kolača u opće poznatu, sad već i krilaticu “Bacon and eggs“. Bernays je spinovski okrenuo priču, upitao je liječnike da li podržavaju “jak” ili “lagan” doručak; odgovor je, naravno, bio “jak doručak”, na što je Bernays ponudio Amerikancima slaninu. Kampanja se odvijala edukacijama o važnosti obilnog obroka, i rođen je trend. Danas je u Americi među većinom građana jutro nezamislivo bez slanine i jaja.

Godine 1920. American Tobacco ga unajmljuje kako bi proširio svoje, do tada isključivo muško tržište, na žene. U javnosti je u to vrijeme pušenje žena smatrano je tabuom. Ono što je Bernays opet spinovski učinio jest da je iskoristio buđenje pokreta za žensku ravnopravnost. Angažirao je ženske modele i uputio je poziv svim medijima da će na gradskoj paradi u New Yorku grupa aktivistica u borbi za ženska prava upaliti “baklje slobode”. Na njegov znak pred gladnim fotografima cure su zapalile svoje Lucky Strike cigarete, i slijedeći dan svi mediji su prenosili vijest kako grupa djevojaka puši cigarete u znak slobode. Treba li dodati da je pušenje među ženama danas ostao izričaj neovisnosti, individualnosti i na koncu ravnopravnosti. Vjerojatno u težnji za rakom pluća, ali nismo li gore spomenuli da racio s tim ima vrlo malo veze.

Iako je gradio vlastitu sliku kao borca za ravnopravnost i ljudska prava, njegov rad za United Fruit Company imao je zastrašujuće posljedice. Naime, Bernaysova kampanja imala je direktan utjecaj na CIA-ino rušenje netom odabrane demokratske vlade u Guatemali. Termin “banana republika” skrojen je zapravo kako bi slikovito dočarao spregu i korupciju između United Fruit Company, vlade u Guatemali i zemljama centralne Amerike. Kompanija je, naime, brutalno iskorištavala jeftinu radnu snagu kako bi proizvela banane za lukrativno tržište SAD-a. Kada je reformirna vlada, izabrana na demokratskim izborima, pokušala zadobiti dio moći i kontrolu nad poslovima kompanije u svojoj zemlji, Bernays je lobirao medije i političke elite protiv vlade i reformi. Zbivalo se to 1950-tih godina, kada je američka paranoja i opsjednutost komunističkim neprijateljima bila na vrhuncu, vrijeme početka Hladnog rata. Tada se počinju pojavljivati članci u svim relevantnim američkim dnevnim novinama o rastućem utjecaju komunista u Guatemali, uz plan da se u nakladi od 300 tisuća primjeraka izda brošura pod nazivom “Komunizam u Guatemali – 22 činjenice”, i distribuira oganizaciji pod imenom American Legion(udruženju vetarana i vojnika američke vojske).

Njegove akcije vodile su direktno do brutalnog vojnog udara, kada je vojska srušila demokratski izabranu vladu, uz pomoć, obuku, novac i oružje od CIA-e. Tragičan ishod ove priče bilo je desetljeće tiranije koje se strahotama opasno približilo Hitlerovom režimu, uslijed kojeg je osuđena, ubijena i iseljena većina manjinskog stanovništva indijanskog porijekla i indijanskih plemena poput Maya.

U ovom članku i u Tyeovoj biografskoj knjizi o Bernaysu, izvlači se na svjetlo antidemokratski i opasni korporativni pogled na svjetsku industriju odnosa s javnošću. Ta opasnost se previđa zbog činjenice što PR industrija, dok manipulira javnim mnijenjem, djeluje iza scene. Upravo ta strategija “nevidljivosti”, razlog je zbog kojeg akademik Scott Cutlip odnose s javnošću naziva “nevidljivom moći“.

Što se tiče naše zemlje, jasno je da  su PR agencije, specijalisti, konzultanti, zahvaljujući spoznajama u sto godina razvoja ove industrije u svijetu, zavladali medijima na svim razinama. Živimo život izvan svojih mogućnosti, gladni za stvarima koje nam realno nisu potrebne. Promijenili su retoriku nove garniture političara u umirujuću, neoptužujuću i razumnu, nakon hušačke, osvetničke, nacionalno emotivno obojane retorike bivših, što je zapravo korak naprijed, ako prema ničemu drugom, barem prema olakšanju atmosfere kriznih vremena u kojima živimo. U svim medijima, 50 posto sadržaja plasirano je od strane PR agencija angažiranih od raznoraznih domaćih i stranih korporacija. Strane korporacije u vlasništvu su velike većine domaćih medija.

Koliko je istine u onome što čujete i pročitate, i što vi od toga imate, na vama da je da ocijenite. Za sve nas koji volimo čuti obje strane priče ostaje internet, barem još neko vrijeme…

Maja Gladović
Izvor: H-Alter
Akuzativ, 12.10.2014.

Rate this:

 

 

 

 

 

 

Rate This

• Facebook2
• Twitter1
• Tumblr
• Google
• Email

Balkanska svakodnevnica

Šamari stranih zvaničnika političarima u ime građana BiH

 

Dženana Halimović

08.10.2014

Nakon što su godinama posmatrali i tek blago kritizirali lokalne političare u BiH, diplomate u toj zemlji odlučile su podvući crtu i bh. političarima bez ustezanja reći šta misle o njihovom neradu i bahatosti. Za razliku od domaćih političara koji bi, kako su pokazale i nedavne poplave, uzeli i gladnom iz usta, strance je na reakciju natjerala zabrinutost za bh. građane, koji i dalje šute i trpe.

Bahatost, nerad, korumpiranost, lopovluk, rastrošnost – ovo su odlike bh. vlasti iz ugla stranih diplomata. Okidač da se, više no ikada, javno i bez umotavanja oglase bio je prvenstveno odnos prema bh. građanima.

Vidjevši svu nebrigu, sporost i manipulacije lokalnih političara u najtežim trenucima u kojima se našlo gotovo 100.000 ljudi, progovorili su, neki više a neki manje direktno poručujući da je dosta:

Kampanja USAID-a

• Redoslijed
• Preuzmite

Ova kampanja USAID-a izazvala je bijes među političkim liderima. Onda je uslijedio novi šamar: direktor USAID-a David Barth i američki vojni ataše u BiH Scott Miller napisali su blog pod naslovom “Nečuveno” gdje su političare optužili da žrtvama poplava nisu ponudili ništa osim praznih obećanja. Sudeći po žestokim odgovorima optuženih, diplomate su pogodile pravo u metu izrazivši sumnju u njihove krajnje namjere glede donatorskih sredstava:

RSE specijal: Izbori u BiH 2014.

“Ti isti lideri su brzo iskoristili međunarodnu pomoć da napune vreće kojima pokrivaju postojeće rupe u budžetu koje su nastale kao rezultat njihove politike, a vrlo malo sredstava je otišlo za pomoć poplavljenima. A sada traže preostala sredstva!“     

Istovremeno, građani su se sami organizovali, dok su političari čekali. Može li im se vjerovati u takvim okolnostima – jedan od autora teksta David Barth je kazao:

„Zapanjujuće je kako su građani jedni drugima pružili pomoć. I to puno govori o prirodi i karakteru ljudi u ovoj zemlji. Oba entiteta, sve nacije, nije važno ko je ko, jer kad je opasnost prisutna svi pomažu. I kad je prošla opasnost izašli su sa lopatama, rukavicama, kantama, i nije bilo važno kome, važno je da pomažu. I to puno govori o Bosni i Hercegovini. A što se tiče političara i toga može li im se vjerovati, imate izbore i građani samo moraju donijeti odluku. Ako mislite da ste dobili uslugu, da to zadovoljava vaše potrebe za sav porez koji ste platili, i da vam je omogućemo da izdržavate porodicu ili radite, znate šta ćete izabrati. Ako osjećate da ništa niste dobili zauzvrat od institucija vlasti, potporu i uslugu na koju građani imaju pravo, onda i u tom pravcu nešto možete izabrati.“

Nema više donacija bez kontrole

Isplivalo je, ispostaviće se, iz poplava koješta, a prvenstveno stara gramzivost za koju donatori dobro znaju. Naime, nakon rata BiH je dobila više novca za obnovu po glavi stanovnika nego Njemačka nakon Drugog svjetskog rata. Gdje je nestao novac očito se nikada neće ni saznati.

Upravo stoga, donacije više ne mogu ići direktno vladama, već samo na konkretne projekte, kojih nema. Vlada Japana je, recimo, obezbijedila 10 miliona KM za obnovu poplavljenih područja, ali novac neće tek tako prebaciti na račun institucija BiH, kazao je ambasador te zemlje Hideo Yamazaki:

„Što se tiče Japana i japanske vlade naš plan je da samo kroz projekte možemo dodijeliti pomoć. Ne možemo samo donirati novac“, poručio je ambasador.

Nije stao japanski ambasador samo na poplavama. Bahato trošenje novca poreskih obveznika primijetio je i kroz brojne privilegije bh. političara, kao naprimjer policijsku pratnju za 31 zvaničnika za koju se iz budžeta godišnje  izdvaja pet miliona KM. Obraćajući se građanima BiH, Yamazaki je povukao paralelu sa svojom zemljom – U Japanu, u kojem živi 126 miliona ljudi, pratnju ima samo premijer. Kako se u Bosni kaže, pametnom i išaret dosta.

Nedolično je ponašanje političara, navešće u jednom od intervjua i ambasador Holandije u BiH Jurriaan Kraak, tek simptom puno ozbiljnijih problema u zemlji. U BiH, i pored puno uloženih napora, još nije uspostavljena vlast od građana i za građane. To, sudeći prema Kraakovoj izjavi, može samo u BiH:

“Holandski kralj Willem-Alexander brzo bi ostao bez prijestolja i morao bi potražiti novi posao kada bi se ponašao poput političara u Bosni i Hercegovini”, kazao je Kraak.

Dok se stranci čude nad činjenicom da politički lideri u BiH energiju radije troše na međupartijske razmirice i lične i partijske interese stavljaju iznad interesa građana ove zemlje, statistika pokazuje kako su na svim nivoima vlasti u BiH političari ispunili tek tri posto obećanja datih prije četiri godine.

Domaći političari mahom negoduju zbog ocjena o njihovom neradu, jer im, biće, kvare predizborni rejting. Nedavno se na blogu oglasio i otpravnik poslova Američke ambasade u BiH Nikolas Hill. I on je, poput svojih prethodnika, građane pozvao da ovaj put dobro razmisle, te ih podsjetio:

„Sve dok se univerzitetska diploma, ili zaposlenje, ili krevet u bolnici budu mogli kupiti mitom, ova zemlja će se suočavati s ozbiljnim problemom korupcije. Niko ne želi davati mito, ali to je stvarnost koju svakodnevno živi veliki broj građana. Ono što još više boli nije samo činjenica da građani moraju potegnuti novac iz svojih novčanika za usluge koje bi se trebale finansirati iz poreza, već da su im novčanici ionako “tanki” jer investitori oklijevaju da ulažu u BiH. Oni ne žele da se muče sa korupcijom, a i ne moraju – biće im bolje ako ulože novac drugdje u regionu.“

Država u kojoj je diskriminacija legalna nikada neće riješiti svoj problem dok se bude razmatrao po kafanama, što su uglavnom bh. lideri i činili tokom cijelog prošlog mandata. Na ovo je podsjetio i bivši visoki predstavnik u BiH Christian Schwarz-Schilling:

„Ovaj se prvi korak može napraviti veoma lako kada lideri BiH ne bi samo sjedili u restoranima zajedno i jedni drugima govorili lijepe riječi, a onda na press konferencijama jedni o drugima govorili loše.“

Umjesto što se ljute, na bh. političarima je da za promjenu ispune obećano. Ili njihovim sloganima rečeno – da ujedinjeni snažno u promjenama, snagama kojima se može vjerovati, u svojoj zemlji podvuku crtu za pobjedu pravednosti odlučno naprave preokret.

Šamari stranih zvaničnika političarima u ime građana BiH.

Rate this:

 

 

 

 

 

 

Rate This

• Facebook1
• Twitter1
• Tumblr
• Google
• Email