UVOD
U ovom radu pokušaću da situiram tekstove Srđe Popovića u diskurs o
tranzicionoj pravdi. Ovakva namera ne bi trebala biti sporna. Popović se
bavio zločinima koje je srpska strana počinila u ratovima na teritoriji
bivše Jugoslavije u periodu 1991-1999. Činio je to u dva svojstva: kao
građanin koji je pisao i govorio u javnom prostoru, te kao advokat koji
je na sudu tražio pravni odgovor na zločin. Ova dva vida Popovićevog
delovanja ne mogu biti jasno razdvojena, i to ne samo zato što je pravo
uvek bilo u centru njegovih nastojanja. Popovićev publicistički angažman
snažno je obeležen insistiranjem na imperativu moralne transformacije
prava i politike. Isti imperativ vidimo i u jezgru njegovog
profesionalnog rada. Ovakvo preklapanje možda se može objasniti
ukazivanjem na kompleksnost tranzicione pravde. Izrek da je tranziciona
pravda ‘kompleksna’ upućuje, između ostalog, i na uvid da se u
tranziciji od zločina ka demokratiji standardne pravne i političke
kategorije ispoljavaju na poseban način. Mehanizmi kao što su ljudska
prava, vladavina prava, ili ograničena vlada ne mogu biti shvaćeni
prvenstveno kao instrumenti odbrane slobode, jednakosti ili pravde. Ono
što nedostaje ne može se braniti. Ne radi se niti naprosto o ‘izgradnji
demokratije’. Društvo u kome su elementarne moralne koordinate razorene
suočava se sa imperativom transformacije, koja je prvo moralna, a tek
potom pravna, politička i socijalna.
Popović insistira da se naša situacija može razumeti samo ako pođemo
od zločina kao politički, pravno, kulturno i moralno relevantne
činjenice. U jezgru našeg tranzicijskog puta ka demokratiji treba da
bude kontekstu primereno razumevanje pravde. Tranziciona pravda je skup
mehanizama koji se fokusiraju na činjenicu zločina, insistirajući na
ustanovljavanju i javnom priznanju istine o patnji žrtava, na različitim
oblicima moralne i materijalne kompenzacije, te na odgovornosti za
počinioce, lidere i sve one koji su na bilo koji način – činjenjem ili
nečinjenjem – doprineli zločinu.
Način na koji Popović čita tranzicionu pravdu kao posle-zločinačku
transformativnu pravdu usmerenu na menjanje moralnih koordinata društva
biće u fokusu ovog teksta. Odrednica ‘posle-zločinačka’ upućuje na vreme
od završetka rata na Kosovu do jeseni 2013. Popović je pisao i govorio
do pred smrt. Međutim, njegovo mišljenje i delovanje u ovom periodu ne
može se u potpunosti razumeti bez uzimanja u obzir njegovog prethodnog
angažmana, odnosno njegovog nastojanja na afirmaciji vladavine prava u
bitno ne-pravnom socijalističkom kontekstu, te njegove kritike
nacionalizma u periodu 1987-2000.
Ponuđeni uvidi određuju strukturu mog rada. Ovom uvodu slede dva
odeljka. U prvom ću ponuditi kratku rekonstrukciju Popovićeve kritike
socijalističkog autoritarizma i nacionalističke fasadne demokratije.
Drugi, centralni odeljak analizira Popovićev angažman nakon promene
režima.
1. SOCIJALIZAM I NACIONALIZAM: VLADAVINA POMOĆU PRAVA
1.1. Pravo u kontekstu
Političke zajednice obeležene su napetošću između socijalne realnosti
represivne državne vlasti, s jedne strane, i potrebe za opravdanjem te
represije, s druge strane. Sva moderna društva u potrazi su za nekom
vrstom racionalnog balansa između fakticiteta (oficijelna, pretnjom
monopolisane prinude garantovana suprematija državno-pravnog aparata) i
validnosti (razlozi kojima vlast utemeljuje zahtev za poslušnošću
podanika).
[1]
Moderni politički režimi razlikuju se po tipu razloga kojima
opravdavaju prinudu, te po statusu podanika koji je definisan ovim
razlozima. Institucionalno-pravna arhitektura režima uvek se ispostavlja
kao izvod ovog temeljnog legitimacijskog obrasca.
Demokratska vladavina prava, fokusirana na garantovanje ljudske
slobode i jednakosti, jedan je od institucionalnih oblika usmerenih na
upravljanje ovom napetošću između fakticiteta oficijelne prinude i
razloga kojima se ona opravdava. Ovde je važno primetiti da demokratija
nije apstraktna kategorija koja bi se – kao institucionalno
otelotvorenje univerzalnih vrednosti – mogla jednostavno “preneti u
praksu“. Univerzalistički definisani aranžmani osnovnih prava,
demokratske politike i pravno ograničene državne moći nikad jednostavno
ne preslikavaju moralne principe kojima se rukovode. Ljudsko
dostojanstvo, moralna jednakost, autonomija i pravda postoje ili ne
postoje za nas danas i ovde: naše mišljenje o njima i delanje usmereno
na njihovu afirmaciju uvek trebaju polaziti od konkretnog konteksta
našeg zajedničkog života. Na normativnom nivou, demokratska vladavina
prava legitimira se uvidom da sloboda ljudi koji jedni druge priznaju za
moralno jednake potrebuje posebne mehanizme odbrane. Demokratija brani
ljudsko dostojanstvo u okruženju koje onemogućava svakog čoveka ponaosob
i sve ljude zajedno da budu u potpunosti i neposredovano autonomni.
Isto metodičko upustvo važi i za razumevanje ne-demokratskih
poredaka. Za nas koji preferiramo ustavnu demokratiju, a koji živimo
izvan njenih granica, ovaj aranžman postaje teorijski zanimljiv samo u
meri u kojoj je praktično relevantan. Pri tom, o demokratiji ne treba
misliti kao o apstraktnoj idealno-tipskoj alternativi koju preferiramo
postojećem režimu.
[2]
Moramo se kritički suočiti sa izazovom što ga ispostavlja naša
situacija, te iz takve kritike izvesti odgovor na pitanje zašto nam – i
kakva – demokratija treba.
[3]
Ovaj uvid važan je za razumevanje Popovićevog dela. Baveći se
advokaturom za vreme socijalizma i pišući protiv nacionalizma za vreme
Miloševićeve vladavine, on se kontinuirano zalagao za vladavinu prava,
dakle za isti onaj vrednosno utemeljen vladavinski aranžman na kome će
insistirati i nakon promene režima u oktobru 2000.
[4]
Popović veruje da režime socijalističke Jugoslavije, Srbije pod
Miloševićevom vlašću i postmiloševićevske Srbije povezuju dva bitna
elementa kontinuiteta: 1) instrumentalna (zlo)upotreba prava, i 2)
razumevanje demokratije kao pravno, politički i moralno neograničene
vladavine u ime stvarne ili fiktivne većine. Istovremeno, između ovih
režima postoje i mnoge duboke razlike. Svaki od njih se na sopstveni
način protivi slobodarskoj i egalitarnoj ideji vladavine prava. Zato se
Popović nikad ne ograničava na pravničku egzegezu koja bi pokazala da
režim krši ili selektivno-instrumentalno koristi pravne propise u ovom
ili onom konkretnom slučaju. On istražuje bît svakog od ovih režima,
tražeći u toj bîti objašnjenje neprava.
1.2. Socijalistička konstrukcija neprava
Mi znamo da se socijalistički režimi nisu zasnivali na primatu
ljudskih prava i konstitucionalizmu. Ali odavde ne sledi nužno da pravo
nije bilo važno. Forma i karakter prava zavise od onoga šta se od njega
očekuje. Konstitucionalno-demokratski koncept vladavine prava
(rule of law) vidi
pravo kao objektivirani okvir u koji se i državna vlast i građani
uklapaju na načelno jednak način. Svako je uvek pod pravom, odnosno
svako mora na nesumnjiv, transparentan i efikasan način biti podvrgnut
apstraktnim opštim pravnim normama. ‘Svako’ je izraz koji treba shvatiti
doslovno, kao odrednicu koja obuhvata kako građane, njihove različite
asocijacije, tako i državnu vlast. Vladavinski proces koji se ne
ostvaruje u skladu sa opštim, apstraktnim, unapred poznatim pravilima,
tek je ilegalna i nelegitimna zloupotreba vlasti, kroz koju država
postaje personalizovana, pristrasna i neodgovorna, poništavajući u
krajnjoj konsekvenci i samu mogućnost ljudske slobode.
Pravna slika socijalizma bitno je drugačija. Popović insistira da
trebamo krenuti od početka, od karaktera promene režima. Socijalistička
revolucija bila je radikalan politički i društveni preobražaj koji je
gotovo potpuno razorio stari režim, njegove aktere, institucije i
ideologiju. Negiranje starog sveta bilo je praćeno uspostavom novog – po
ideološkom samorazumevanju trajno revolucionarnog – poretka. Definišući
suštinu socijalističkog političkog polja upućivanjem na konstitutivnu i
permanentnu ‘dijalektičku’ napetost pokreta i poretka, socijalizam je
naznačio okvire za razumevanje prava:
„Idući za svojim ciljevima revolucija ne hita da sebi veže ruke
formalnim i apstraktnim pravilima ponašanja. Konkretne situacije
zahtevaju
ad hoc rešenja, zato se ispoljava prezir prema
pravnim tradicijama kao praznim formama, i norme, ukoliko se donose,
imaju elastičnu formu, koja dozvoljava arbitrarnu primenu, obzirom na
političke efekte koji se žele.“
[5]
Ponovimo, ne radi se o pragmatizmu koji bi bio karakterističan samo
za period neposredno nakon revolucionarnog osvajanja vlasti. Na delu je
pre ideološki definisano odbijanje da se uspostavi transparentan poredak
u kome bi se svakom čoveku garantovala pravna sigurnost kroz
definisanje sfere garantovanih prava i podvrgavanje vlasti javnoj
kontroli u skladu sa svima poznatim i efikasnim procedurama. Naravno, i
ovaj sistem poznaje nekakvu dinamiku:
„Vremenom se stvara nekakav pravni sistem, ali se i onda norme
dedukuju iz političko-programskih premisa, umesto da polaze od realnih
životnih odnosa. Adresati takvih normi imaju teškoća da ovakve norme
interiorizuju, a nijedna norma se ne može sprovesti isključivo
sankcijama. Kada se pri tom još ima u vidu i da je adresat norme
nepostojeći, idealizovani ‘novi čovek’…“
[6]
Popović ovde ukazuje na dvostruko idealistički karakter
socijalističkog projekta. Prvo, reč je o režimu koji odbija da postane
moderan državni poredak, insistirajući na maglovitoj
ideji socijalizma
kao svom strukturnom utemeljenju (‘baza’) i temeljnom obavezujućem
obrascu ponašanja (‘nadgradnja’). Drugo, adresat ove ideje bio je
podjednako idealistički pojmljen ‘socijalistički čovek’. Socijalizam se
tako reprodukovao kao svojevrsna ideološka realnost,
[7] poredak čiju reprodukcionu matricu je činila jedna
slika istorije, ideal društva kojeg još nema, ali koje ‘mora moći biti’.
[8]
Ovlašćeni tumač smisla i sadržaja ideala bila je komunistička partija,
organizacija legitimirana (samododeljenim) statusom ekskluzivnog
posednika znanja o karakteru i putevima dosezanja jedine moguće
budućnosti.
Ovaj dvostruki idealizam vodi ka svojevrsnoj društvenoj anomiji, gde
se propisana saglasnost (‘idejno-političko jedinstvo’) i uloge koje
ideologija nameće svakom čoveku sukobljavaju sa pluralnošću svakodnevnog
života:
„Stvara se jedna šizofrena svest, po kojoj smo svi mi za zakonitost,
ali, s druge strane, znamo da je ‘život nešto drugo’, da u njemu postoje
razni interesi, koje javno ne priznajemo ili ih minimiziramo – i
postoji pravni sistem koji postulira neke idealne i nedostižne odnose
između idealnih i nepostojećih subjekata.“
[9]
Možemo reći i ovako: niko nije mogao da zna šta znači ponašati se u
skladu sa idejom socijalizma. Socijalistička ‘nedovršena država’
[10] ispostavlja se kao poredak posvemašnje pravne i egzistencijalne nesigurnosti.
Ponovo, sve to ne znači da pravo nije bilo važno. Popović precizno
identifikuje i analizira karakter i ulogu prava u socijalizmu. Pravo je
instrument, koji se (zlo)upotrebljava u skladu sa neupitnim vladavinskim preferencama:
„U takvoj državi celokupno pravo je instrumentalizovano, propisana je
samovolja koja je ograničena samo političkom ocenom o tome šta služi
našoj svrsi, a šta ne. ‘Pravo’ koje ne rešava sukob interesa, nego važi
samo pod uslovom da je nekome u interesu – nije nikakvo pravo. To su u
pravo prerušeni administrativni akti.“
[11]
Karakter, sadržaj, forma, te domet prava uobličeni su prethodećim razumevanjem suštine socijalizma i odatle izvedenim zadacima.
[12]
Zato pravo ne može biti shvaćeno kao objektivan okvir, koji bi uvek i
na jednak način obavezivao svakoga. Pravno-politička regulacija
determinisana je ideološkim imperativom ‘izgradnje socijalizma’; ova
‘izgradnja’ predstavlja ‘opšti društveni interes’. Samo je ovaj okvir
predstavljen kao objektivan, odnosno kao neupitan izvor smisla, smera i
dometa regulacije. Naravno, jedino partija zna šta je u stvari sadržina
tog interesa i kako se on može ‘ostvariti’. Sledi da je partijsko
tumačenje obavezujuće. Stoga pravo ne može biti ništa drugo do
instrument koji pomaže da se neupitno obavezujuće partijske proklamacije
o tome kako stvarnost treba da izgleda ‘sprovedu u život’. Okvir
tumačenja pri tom ostaje nejasan, pa partija mora uvek iznova da
interveniše izdajući obavezujuća upustva o tome kako treba primenjivati
pravo. To je načelo
celishodnosti:
„To je davanje prednosti nekim interesima nad zakonom. Kada je ovo
načelo ugrađeno u sistem, ono ima tendenciju da kao rak iznutra razara
sistem, a ne samo da ga relativizuje. Mi, recimo, imamo zakone koji
propisuju da će se norme toga zakona primenjivati u onoj meri u kojoj to
odgovara nekom interesu, koji se recimo naziva ‘opštim društvenim
interesom’ ili ‘interesom jugoslovenske privrede’ ili sl. Od ocene
organa koji zakon treba da primeni zavisi da li će biti primenjen ili ne
i kako će biti primenjen. Zakon se time, u stvari, sam sobom ukida.
Hteli-ne hteli u takav zahtev se projektuju, najnormalnijim psihološkim
mehanizmima, ako već ne i sasvim cinično, svakojaki interesi, pa je
takva ‘norma’ lišena svake opštosti.“
[13]
Ovakvo pravo ne može biti apstraktan, neutralan, opšti i
transparentan okvir društvenog delovanja. Popović nam kaže da je to
pravo tek ciljno-racionalni, iz ideološki određenog opšteg interesa
izveden set uputstava koji propisuje
neke od akcija države i
neka
ponašanja građana/podanika. Pravo oscilira između pola hijerarhijski
razgranate, sitničavo detaljne regulative nekih oblasti života, i pola
potpunog odsustva minimalno nužne regulative nekih drugih oblasti
života.
[14]
Sem toga, prevlađuje tzv. podzakonska regulativa, čije je svojstvo
netransparentnost, pa često i tajnost. Posledica se može odrediti kao
stanje institucionalizovane nesigurnosti, gde su podanici trajno zavisni
od moći čije sistemsko mesto (partija) jesu u stanju da identifikuju,
ali čije poteze nisu u stanju da predvide.
Tako socijalizam nudi jedno osebujno razumevanje odnosa prava i
politike. U demokratskom društvu politika je proces koji se odvija u
javnoj sferi, u kome slobodni građani i njihove različite asocijacije
izražavaju i artikulišu svoje interese, nastojeći da ih ostvare u
pluralističkom kontekstu uređenom opštim, apstraktnim i transparentnim
pravnim pravilima. Politika je polje slobode, suočavanja i kompeticije
različitih pogleda na javna pitanja. U ovom procesu izvesne su samo
norme koje nam kažu kako se treba takmičiti: ja sam obavezan da se za
svoj interes zalažem u skladu sa pravilima igre koja podjednako
obavezuju sve. Jednostavno, poštovanje prava nije stvar izbora:
„Pravni dokument mora imati, između ostalog, unutrašnju koherentnost,
a politika je poznata po tome što odjednom može zastupati i zadovoljiti
više suprotnih interesa.“
[15]
Moj interes ostaje stvar mog slobodnog izbora i tumačenja, što
uključuje i moju slobodnu odluku kako ću se – u pravom definisanom
okviru – odnositi spram onih čiji su pogledi na svet ili interesi
različiti od mojih. Dok je u proceduralnom pogledu bitno da
komunikacijska pravila budu opšta, apstraktna i transparentna, u
supstantivnom pogledu je bitno da država ostane neutralna, odnosno da ne
favorizuje nijedan od svetonazora ili interesa političkih aktera.
Kombinacija proceduralne jednakosti svih aktera i neutralnosti države
ima za posledicu da ishod političke komepticije ostaje neizvestan:
„Kao pravnik moram podsjetiti da demokracija nije ništa drugo nego
procedura. Ono što će se iz ‘procedure’ iskristalizirati nitko ne može
unaprijed znati. Zbog te neizvjesnosti, kao i zbog toga što u
‘proceduri’ sudjeluje mnogo ljudi, za istinsku demokraciju potrebna je
hrabrost suočavanja s nepoznatim.“
[16]
Kod nas su stvari izgledale i izgledaju drugačije:
„S naslijeđenim navikama iz prošlosti mi u ‘osvajanju demokracije’
idemo drugim putem. Možda je sve to samo tragična posljedica stanja u
kome je dugi niz godina svaka druga ideja, zamisao, zahtjev ili
prijedlog koji bi se artikulirao proglašavan za ‘otpor’, čemu je logično
slijedilo ideološko-političko djelovanje na slamanju otpora’.“
[17]
1.3. Nepravo u privatizovanoj nacionalističkoj para-državi
To je bio socijalizam, idealno-tipska suprotnost demokratskom
poretku: ovaj režim obeležavalo je bitno nepravno i nepolitičko stanje.
‘Pravo’ je bilo sfera nesigurnosti i neizvesnosti. ‘Politika’ je bila
sfera nametnutog ideološkog monolitizma. I to je nasleđe koga se do
danas ne možemo osloboditi. Politika se shvatala (i shvata se i danas)
kao stvar formulisanja, izražavanja i bespogovornog sprovođenja volje
jačeg, onog koji raspolaže ideološkim aparatom i sredstvima fizičke
prinude. Pravo je s druge strane shvatano (i shvata se i danas) kao skup
normi čije važenje, domet i obaveznost zavise od interpretativnih i
interesnih preferenci onih koji govore u ime jedine legitimne većine
(radničke klase, nacije, ‘naroda koji je glasao za nas’). Poštovanje ili
nepoštovanje netransparentnog instrumentalizovanog prava stvar je
izbora i slobodne odluke nad-državnog suverena. Vlast u ime fiktivne
većine prevodi se tako u neograničenu antipolitičku prinudu koju
samolegitimirani moćnici koriste kako bi ugušili svaku drugačije misleću
manjinu.
Tlačenje manjine kao tlačenje drugačijih jedna je od konstanti života u Jugoslaviji i Srbiji:
„Ta instrumentalizacija prava ima jednu, rekao bih, užasnu
posljedicu. U Jugoslaviji biti u manjini naprosto je strašno. Albanci se
užasavaju od toga da budu u manjini u Srbiji, a Srbi da budu u manjini
na Kosovu, ili u Hrvatskoj. Ideja prava je izvorno sasvim drugačija.
Pravo treba da štiti slabijega, odnosno manjinu. U svakom sistemu
političke vlasti, međutim, manjina (nacionalna, grupna, interesna,
pojedinačna ili kakvagod već) unaprijed je ‘osuđena’. Otuda se svi naši
nacionalni kolektiviteti, da se zadržimo na njima, svim silama upinju u
pokušaju da nađu formulu u kojoj neće biti manjina, što je praktično
neizvedivo. A izvorno pravno načelo zaštite slabijeg kod nas je okrenuto
naglavce.“
[18]
Demokratija je pravnim procedurama definisan proces građanske
participacije i institucionalnog odlučivanja o javnim poslovima. Ali
nije reč o bilo kakvom pozitivnom pravu, niti o bilo kakvoj
participaciji. Ponajmanje se demokratija može shvatiti kao vladavina
većine. Demokratsko je samo ono društvo u kome je čovek slobodan, u kome
su svi ljudi ravnopravni kao državljani – nosioci prava, te u kome se
svaki akt političke vlasti mora, u krajnjem izvodu, opravdati u
terminima odbrane individualne slobode. Demokratija je vladavinski
poredak koji štiti ljudsko dostojanstvo od svake tiranije, uključujući i
onu većinsku. ‘Vladavina većine’ u Jugoslaviji i Srbiji uvek je bila
vladavina manjine u ime metafizičkog suverena (klasa, nacija), slobodna
od pravnih ograničenja.
Popoviću nije promakao ovaj duboki kontinuitet između socijalističke i
nacionalističke konstrukcije stvarnosti. Nacionalistički režim nastavio
je tamo gde je socijalizam stao, kao tip političkog poretka u kome
vladajuća i jedina dozvoljena ideja, prevedena u političku direktivu,
određuje karakter stvarnosti. Srbija u vreme Miloševića bila je entitet
koji je podsećao na državu, kojim je upravljao režim sa obrisima
institucionalizovanog političkog poretka. Ipak, u ovom režimu
arbitrernost je zauzimala ono sistemsko mesto koje u demokratskim
društvima pripada konstitucionalizmu i valja je čitati kao temeljno
svojstvo režima u njegovom ‘institucionalnom’ aspektu. ‘Pravni sistem’,
sa njegovim institucijama, normama i procedurama, bio je tek instrument
koji su vladajući arbitrerno koristili za svoje posebne ciljeve, služeći
istovremeno kao fasada autoritarnom režimu i njegovim praksama. Pravni
propisi obrazovali su u najboljem slučaju tek akcesorni konglomerat
naređenja i zabrana, čija principijelna funkcija nije bila regulisanje
društvenih odnosa i ograničavanje vlasti, nego dodatno stabilizovanje
režima.
2. SRBIJA NAKON ZLOČINA
2.1. Pogled sa ruševina: o izboru puta
Nakon promene režima, novi protodemokratski poredak suočava se sa
brojnim pravnim, političkim, ekonomskim i socijalnim izazovima.
Koordinate novog početka ne mogu se valjano konceptualizirati bez
promišljanja odnosa između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Nijedna
promena režima, ma koliko radikalna bila, ne poništava celinu starog
sveta. Institucionalni i vrednosni obrasci, akteri i procesi koji su do
promene oblikovali zajednički život, neće naprosto nestati sa slomom
starog poretka. Bar neki od njih će preživeti promenu, i tipično ćemo ih
prepoznati kao ’nasleđe prošlosti’: reč je o starim vrednostima,
normama, ideološkim obrascima, institucijama i akterima. Ovi elementi
starog u novom možda više nisu dominantni na način na koji su to bili do
promene, možda nisu ni poželjni, ali su na različite načine još uvek
prisutni.
Pitanje odnosa prema prošlosti u demokratskoj tranziciji postaje
posebno teško u slučajevima u kojima se demokratski poredak želi
uspostaviti na ruševinama režima čije je određujuće svojstvo bio
sistematski masovni zločin. Kako se odnositi prema prema zločinačkoj
prošlosti i njenom nasleđu? Da li je ova prošlost doista relevantna
nakon promene režima? Pozitivni odgovori na ova i izvedena pitanja
dovode nas do tranzicione pravde.
[19]
Tranziciona pravda je skup pravila, mehanizama i procesa kojima
društvo u demokratskoj tranziciji odgovara na sistematske masovne
zločine počinjene pod prethodnim režimom.
[20]
Dejvid Dajzenhaus piše da tranziciona pravda počiva na tri
pretpostavke. Prvo, karakter tranzicionog izazova u postzločinačkom
društvu ne može se svesti na pitanje promene režima i uspostavljanja
demokratskog institucionalnog aranžmana: ova društva suočavaju se sa
specifičnim problemom pravde. Drugo, tranziciona pravda je vanredna:
problemi sa kojima se ovaj proces suočava, njegovi ciljevi i strategije
njihovog ostvarivanja ne mogu se konceptualizirati i ostvariti samo kroz
institucije i procese kojima se pravda afirmiše u stabilnim
demokratijama. Treće, tranziciona pravda stoji u odnosu radikalnog
diskontinuiteta kako prema moralno kompromitovanoj prošlosti, tako i
prema projektovanom pravednom društvu: ovaj tip pravde raskida sa onim
što je bilo loše, a njegovi mehanizmi prestaće da se primenjuju kad se
demokratska normalnost stabilizuje.
[21]
Da li je, i kako, ovo važno za Srbiju? Recimo ovako: nakon zločina
počinjenih u ime ‘srpskog nacionalnog interesa’, te nakon prevrata kojim
je zločinački režim uklonjen, mi stojimo na ruševinama pitajući se kako
i kojim putem dalje. Zamislimo da je politički i kulturno dominantna
ona opcija koja se zalaže za ‘novi početak’. Ta opcija kao da tek
ukazuje na elementarnu kontekstualno-specifičnu činjenicu: ništa što je
bilo ne može se promeniti (ne možemo učiniti da nedavnih ratova ne bude,
pobijene ne možemo vratiti u život, silovane ne možemo poštedeti užasa
koji im se dogodio, ne možemo poništiti proterivanja, pljačke i
nebrojene druge oblike ljudske patnje). Zato bi se sistematsko, pravdom
motivisano, bavljenje prošlošću – eventualnim najboljim namerama unatoč –
svelo na opsesivno moraliziranje, koje se u najgorem obliku završava
tezom o kolektivnoj krivici srpskog naroda. U praktičnom pogledu, izbor
strategije suočavanja sa prošlošću onemogućio bi nam da se racionalno i
efikasno suočimo sa mnogobrojnim teškim izazovima demokratske
tranzicije. Ostaje nam zato samo da zatvorimo knjigu prošlosti, da
prepustimo istoriju profesionalnim istoričarima, i da naš pogled odlučno
usmerimo unapred. Jedino što možemo je da našu sadašnjost i budućnost
učinimo drugačijim, odnosno boljim.
Neko može primetiti da Srbija u stvari nikad nije dosegla do ovog
oblika negiranja važnosti zločina. Mi smo ostali zarobljeni u diskursu
ideološkog inženjeringa koji istrajava na opravdanju zločina, kreirajući
prošlost koje nikad nije bilo, i namećući je kao osnovu identiteta
društva i zajednice.
Srđa Popović insistira da su oba oblika poricanja – onaj koji negira
važnost zločina za sadašnjost, te onaj koji negira zločin – oblici
amoralnog revizionizma koji institucionaliziraju laž.
[22]
Prva strategija implicira da se jučerašnji masovni zločin pukom
odlukom može pretvoriti u arheološki nalaz koji ni na koji način ne
određuje naš današnji život. Druga strategija ‘izmišlja tradiciju’, u
početnom koraku lažno predstavljujući ono što se dogodilo; u narednom
koraku se ova ‘istorija’ politički-kulturno instrumentalizuje, kako bi
se falsifikovani pogled unazad promovirao kao stub ‘zajednice sećanja’.
Popovićev argument je da u oba slučaja kultura i politika laži postaju
nosivi obrasci zajedničkog života, proizvodeći razorne moralne i
praktično-političke posledice. Zato su opcije za post-zločinačko društvo
veoma sužene i neophodno ih je sagledati u njihovoj ogoljenosti. Posle
smene režima nude nam se samo dva puta. Prvo, možemo reći da kolektivni
zločin nije pravno, politički, kulturno, niti moralno bitan. Drugo,
možemo da odlučimo da se otvoreno suočimo sa pravnim, političkim,
kulturnim i moralnim značenjem zločina:
„To je prosto pitanje: hoćete li zadržati taj reakcionarni stav – ne
ni konzervativan, nego reakcionaran – poricanja i autizma ili ćete
stvarno da podvučete crtu, napravite diskontinuitet i proglasite novu
politiku i novi pravac?“
[23]
Ako prošlost ostavimo za sobom ili je tematizujemo političkim i
kulturnim strategijama prećutkivanja, relativizacije ili poricanja,
praktično odlučujemo da sačuvamo obrasce razumevanja ispravnog i
pogrešnog, dobra i zla, pravde i nepravde, formirane pod starim režimom.
Takva odluka rezultira prvo jednim negativnim stavom: jučerašnji
zločini nisu važni; stoga se žrtve danas, nakon promene režima, ne
kvalifikuju za pravdu. Drugi izvod je pozitivan, i zahteva delanje: oni
koji su uzročno odgovorni za kolektivni zločin zaslužuju našu zaštitu.
Popovićeva poruka je opet jasna: ovo su neprihvatljivi stavovi. Za nas
ne može biti normalnog života, ako pod normalnošću podrazumevamo
zatvaranje očiju i pretvaranje da se ništa nije dogodilo, negiranje,
relativističko poricanje, ili puku laž. Sve ovo mogu biti dominantni
politički i kulturni obrasci, ali problem je u tome što kapacitet
ovakvih obrazaca da preoblikuju stvarnost ostaje ograničen. Laž ne
poništava istinu:
„Ne govorim da li je to nemoralno ili nepošteno – ali je prilično
naivno i lakomisleno smatrati da sve zločinačko i krvavo može da potone u
zaborav i da se i dalje može živeti kao da se ništa nije desilo. To je
nemoguće. Teško je zavaravanje misliti da je moguće ućutkati taj
razgovor.“
[24]
Najkasnije nakon ubistva Zorana Đinđića moralo je postati jasno kako
mnogi politički i društveni akteri imaju interes da se njihovo pozitivno
čitanje zločinačke prošlosti očuva i uspostavi kao kulturno dominantan i
politički ozvaničen narativ. Srbija tako do danas istrajava na
pervertiranoj ‘normalnosti’ u kojoj se zločin negira, umanjuje ili
predstavlja kao praksa koja uopšte nije bila zločinačka. Idući iza
argumenta da ova strategija jednostavno nije ostvariva, Popović dodaje i
normativni argument, po kome je reč o ‘normalnosti’ na koju nemamo
pravo:
„Da li ovde može da se počne da se ‘živi normalno’ dok se zločinci
šetaju među nama, a cela nacija im jatakuje? Svrha kažnjavanja zločina
(između ostalog) jeste restitucija narušenog ljudskog poretka. Kako da
živimo normalno u društvu koje teške zločine previđa, zabašuruje,
opravdava, relativizuje, ponekad čak slavi (Mladić-heroj)?“
[25]
Ukratko, Popović insistira da Srbija mora da se suoči sa prošlošću,
kako iz praktično-političkih, tako i iz moralnih razloga. Danas znamo da
se ovo suočavanje dogodilo. Nakon promene režima, svi su brzo shvatili
da će odnos prema prošlosti – prema ideološkom utemeljenju,
institucijama, akterima i političkoj kulturi starog režima – određivati
karakter postmiloševićevske Srbije. Usledila je ogorčena pravna,
politička i ideološka borba oko definisanja zločinačkog nasleđa i načina
njegove integracije u procese demokratske tranzicije. Zoran Đinđić je
bukvalno žrtva ove borbe.
[26]
Nakon 2003. godine, Srbiju identifikuje politički i kulturni okvir
koji na različite načine afirmiše zločinačko nasleđe. Zato Popovićevo
zalaganje za suočavanje s prošlošću dobija oblik suprotstavljanja
dominantnim oblicima poricanja.
2.2. ‘Deetnifikacija zločina’ i ‘kolektivna krivica’
Srbiju odlikuju pluralizam oblika i dinamika poricanja zločina.
Popovićeva kritika poricanja praćena je pozitivnim argumentom o
imperativu moralnosti prava, gde se pravo razume kao jedan od
najvažnijih mehanizama transformativne pravde. Pre nego što pređem na
ovaj pozitivni argument, želim da ukažem na njegovu analizu
kontekstualnih prepreka takvoj transformaciji. Popović se koncentriše na
dva povezana aspekta: tezu o potrebi ‘deetnifikacije zločina’, te
optužbu da oni koji u nedavnim zločinima nalaze etničku motivaciju
pripisuju srpskom narodu kolektivnu krivicu.
Termin ‘deetnifikacija zločina’ uveden je u javni govor u Srbiji u
jednoj polemici iz 2002. godine, kao specifičan pokušaj tumačenja
činjenice zločina.
[27]
Polemika je otvorena tekstom koji nekim nevladinim organizacijama i
građanskim intelektualcima zamera pogrešan (‘totalitarni’) pristup
počinjenim zločinima. Kritikovani pristup sažet je u tvrdnji da je u
Srbiji na delu ‘uopštavanje i relativizacija zločina’. Kritika ovog
‘moralnog fundamentalizma’ polazi od teze ”da zločinci imaju ime i
prezime i da je totalitaran svaki način mišljenja koji je spreman da
čitav jedan narod optuži za zločin”.
[28] Moralna zaslepljenost vodi analitičkoj i pojmovnoj konfuziji koja rezultira tezom o kolektivnoj krivici:
I ako, recimo, smatrate da bi
Srbi trebalo da upute izvinjenje
Hrvatima/
Albancima/
Bošnjacima, ne pada li vam na pamet da se time (da budem patetičan) krv s ruku
realnih zločinaca raspoređuje na ruke
celog naroda?“
[29]
Krivičnim delima treba da se bave sudovi, na pravom propisan način,
ne vodeći računa o etničkom identitetu počinilaca, i ne izvodeći iz svog
rada nikakve moralne zaključke. To važi i za javnost. Samozvani
“stručnjaci za moralna pitanja” treba da prestanu da se “prenemažu nad
nesrećama za koje više nema leka”. Sad je ipak neko drugo vreme,
zločinački režim je srušen, pa iako “posle ovakvih ratova mora da bude
posla za sudove”, možda bi bilo dobro da shvatimo kako
„… kraj rata nije samo prilika da se neko kazni i osudi. To je takođe
prilika da se nekome pokaže dobra volja, da se oprosti što se oprostiti
može, da se ispolje saosećanje i milosrđe, a ne samo osvetnički bes.“
[30]
Jedan poseban oblik ovog deficita saosećanja i milosrđa, kaže dalje
argument, ogleda se u izostanku osetljivosti za tešku situaciju
pripadnika srpskog naroda nakon konflikta. Neposredno posle promene
režima ljudi jednostavno nisu spremni da se suoče sa prošlošću i
sopstvenom mogućom ulogom u onome što se dogodilo. Oni žude za
normalnošću, žele da zakopaju prošlost, i da svoje živote žive što je
moguće mirnije. Ako bismo sada, posle traumatičnih događaja iz nedavne
prošlosti, morali da živimo sa njihovom zaostavštinom, i da zauzmemo
aktivan stav u pogledu odgovornosti, ne bi li to vodilo opasnosti da
pojedinci i celo društvo jednostavno ’puknu’ pod pritiskom bolnih i
uznemirujućih sećanja? Još nije vreme za suočavanje sa teškim istinama:
„Gubici i rane su još sveži a potreba za odbranom ljudskog digniteta
većini onemogućava suočavanje sa faktima bez preteranih emocija… Njima
(mladim ljudima – N. D.) kao i društvu u celini treba prostora i vremena
da udahnu. Da opet počnu da žive normalno, da uobliče vlastito iskustvo
o svetu oko sebe i da to saznanje iskoriste kao aršin za merenje i
vrednovanje vlastite sredine. Onda će moći da se preispituje njena
prošlost.“
[31]
Srđa Popović predvodi suprotnu stranu u ovoj srpskoj verziji
Historikerstreita.
On otkriva relativističko jezgro u naizgled fatalističkoj tezi koja
kaže da nas “ništa ne čini imunim na istoriju, na ratove, zločine i
nesreće”.
[32]
Ako bi zlo bilo na ovakav način dato i neizbežno, tada bi zahtev da
odbacimo moralističku obuzetost nesrećama za koje nema leka doista mogao
da izgleda racionalan. Za Popovića je ovo ipak samo loš determinizam,
koji bi da nas svede na pione mističnog istorijskog kretanja, kome
možemo samo da svedočimo kao “cinični i duhoviti posmatrači”.
[33] Međutim, istorija, uključujuči i istoriju zločina, ljudsko je delo.
Dalje, istorija nedavnih zločina je
naša istorija. Mi koji
smo slučajno Srbi moramo se suočiti sa činjenicom da je zločinačka
praksa planski i sistematski razvijana u ime srpske nacije, te da je ova
strategija ‘zaštite legitimnih nacionalnih interesa’ uživala značajnu
podršku stanovništva. Ovde se teza o ‘deetnifikaciji zločina’ pokazuje
duboko pogrešnom. Stav da je zločin naprosto zločin, pravno definisano
delo za koje odgovara pravno odrediv pojedinac, te da ovo pravno
određenje iscrpljuje sve što trebamo znati i činiti, tek je oblik
relativizacije kojim se prikrivaju motivi, karakter, razmere, moralne
implikacije zločina i, konačno, naša povezanost sa tim praksama. Prvo,
zločine su činili neki Srbi, uz podršku značajnog broja Srba, u ime svih
Srba. Drugo, za mete napada izabrani su ljudi koji nisu Srbi, zato što
nisu Srbi. Motiv, počinioci, žrtve – svi su obeleženi nacionalnim
predznakom:
„Zločini o kojima govorimo bili su ‘etnički’. Niti ima potrebe da se
oni ‘etnifikuju’ niti ih je moguće ‘deetnifikovati’. Motivi i umišljaj
učinilaca imali su ‘etnička’ obeležja, tzv. napadni objekt imao je
etnička obeležja. Genocid, na primer, ne može uopšte ni da se definiše
bez primene utvrđivanja etničke pripadnosti zločinca i žrtve jer je
napad na pripadnike ‘neke nacionalne, etničke ili verske grupe’ ugrađen u
samu zakonsku definiciju tog krivičnog dela. Zalud je govoriti ‘zločin
nema nacionalnost’, ovaj se ne može uopšte zamisliti bez
‘nacionalnosti’.“
[34]
Kombinacija zahteva za saosećanjem i milosrđem i teze koja tvrdi da
‘još nije vreme za suočavanje’ vređa ljudsko dostojanstvo žrtava. Obe
teze apeluju na osetljivost prema ranjivosti ljudi koji pripadaju istoj
etničkoj grupi kao i počinioci. Ostavimo po strani to što nije do kraja
jasno kako je moguće istovremeno insistirati na deetnifikaciji zločina i
posebnom razumevanju za pripadnike naše grupe. Popović s pravom pita
šta se može oprostiti, i ko ima pravo da prašta. Naravno, komparativno
istorijsko znanje nas informiše da oni koji dele komunalni i grupni
identitet sa počiniocima preferiraju ćutanje, zaborav, ili različite
oblike poricanja. S druge strane, žrtve, preživeli i pripadnici njihove
zajednice, insistiraju na istini, sećanju i odgovornosti. Ali ovaj
empirijski uvid ne vodi relativističkom zaključku da svako ima svoju
istinu, ili da svako trpi posledice zločina na različit način, pa da
zato ni ne možemo identifikovati post-zločinačka prava i dužnosti u
univerzalno validnim kategorijama. Popović kaže da je zločin moralna
činjenica čija je bît u nanošenju bezrazložne patnje nevinim ljudima.
Zato je jedina ispravna perspektiva – perspektiva žrtve i njene
zajednice. Tražiti saosećanje za ‘nas’ jednostavno je moralno pogrešno.
Isto je tako pogrešno da se mi nadamo oprostu. Mi nemamo pravo da tako
nešto tražimo ili očekujemo, sve i ako bi preživeli bili spremni na
takav korak:
„Trebalo je sve te civilne žrtve pobiti, snajperima, jednu po jednu,
trebalo je sve te kuće zapaliti i opljačkati, trebalo je sve te stotine
hiljada ljudi isterati iz njihovih domova, trebalo je ispaliti dva
miliona granata na Sarajevo…
‘Da se oprosti što se oprostiti može’ – a šta može? Sarajevo, Srebrenica, Vukovar?… Saosećanje prvo ide žrtvama…“
[35]
Ako prihvatimo da u postkonfliktnom razmišljanju i delanju primat
treba da ima perspektiva žrtve, argument ‘naših svežih rana’ ispostavlja
se – bez obzira na namere autora – tek kao loš cinizam. Reći da u
današnjoj Srbiji ”potreba za odbranom ljudskog digniteta većini
onemogućava suočavanje sa faktima bez preteranih emocija”, svodi se na
poruku žrtvama da njihove patnje nisu za nas važne. Ili još gore:
propuštajući da osudimo jučerašnja zlodela, mi impliciramo da zločina
nije ni bilo, odnosno da se ono što se dogodilo može razumeti i
opravdati. Da bismo uopšte mogli da počnemo da razmišljamo o svom
‘ljudskom dignitetu’, mi moramo da shvatimo da imamo neke posebne
dužnosti. Naš povratak u civilizaciju zahteva da javno priznamo kako je
ono što se na prostoru bivše Jugoslavije radilo u ime srpskog
nacionalnog interesa bilo zlo koje se ničim ne može objasniti niti
opravdati. Kada se ova dužnost svede na svoju suštinu – izjašnjavanje o
masovnom ubijanju i zlostavljanju nevinih ljudi – više nije jasno zašto
bi to bilo teško.
Sve ovo nas, insistira pravnik Srđa Popović, ne približava nekakvoj
kolektivnoj krivici. Krivica je uvek individualna, kao pravno
ustanovljena odgovornost počinioca konkretnog krivičnog dela. Politička i
moralna odgovornost su nešto drugo. Zločin je počinjen pozivanjem na
prvo lice množine (‘mi Srbi’), i to je nešto sa čime svi mi koji smo
slučajno Srbi moramo da se suočimo. Oni koji su na različite načine
doprineli zločinu – od političkih elita, preko dvorskih nacionalističkih
intelektualaca do ‘običnih ljudi’ koji su podržavali režim – treba da
odgovaraju u meri i na način koji su srazmerni njihovoj participaciji.
Ovako kompleksan problem odgovornosti razlog je zbog kojeg se u praksi
tranzicione pravde koriste različiti mehanizmi, od komisija za istinu,
preko lustracije, do reformi državnih institucija. Dakle, neophodno je
sačuvati:
„… razliku između krivičnopravnog pojma krivice (ratnih zločinaca),
koja je po zakonu uvek individualna, i pojma političke odgovornosti svih
onih koji su makar i posredno doprineli (makar svojim glasom datim u
trenutku kada se znalo da se radi o zločincima, makar naknadnim
pravdanjem ili čak glorifikovanjem njihovih zločina) da ti zločini budu
počinjeni, odnosno da ostanu nekažnjeni. Politička odgovornost svih
takvih ljudi je prilično kolektivna, jer je efikasnost tog doprinosa
zavisila od brojnosti tih ljudi. A oni su bili prilično brojni. Dovoljno
brojni da je vlast mogla da tvrdi da su i ona i njena zločinačka
politika legitimne.“
[36]
‘Mi ostali’, koji nismo podržavali režim ili smo mu se možda čak
aktivno suprotstavljali, takođe smo moralno obeleženi zločinom. Naš
etnički identitet prestao je da bude kontigentna, moralno irelevantna
činjenica onog momenta kad je zločin počinjen u ime ‘svih Srba’. Svako
od nas ima dužnost da prizna istinu o zločinu, i da se zalaže da ova
istina nadvlada danas dominantnu politiku i kulturu laži.
2.3. Identitet obeležen zločinom
Zločin je moralna činjenica koja uobličava nove identitete: govorimo o
žrtvama, preživelima, o onima koji danas pate od posledica zločina;
govorimo takođe o počiniocima, pomagačima, posmatračima, o ‘običnim
ljudima’ nakon moralne katastrofe. Razmišljati o kulturi i politici
ovladavanja prošlošću u postjugoslovenskom ‘prostoru sećanja’ znači
razmišljati o ljudima koji se na različite načine suočavaju sa zločinom.
Ma koliko to nekome bilo bolno i teško da prihvati, mi u Srbiji smo ‘mi
u zemlji zločinaca’.
[37]
Naša je obaveza da pamtimo i da javno priznamo da je zločin učinjen u
ime grupe kojoj pripadamo. Ova spoznaja treba da bude naš moralni
orijentir za razmišljanje o prošlosti, za snalaženje u sadašnjosti, i za
način osmišljavanja naše budućnosti. Zločin nam je nametnuo obavezu
odluke o tome čega ćemo se i kako sećati. Odluka da se sećanje na
nedavne zločine izbriše ili falsifikuje predstavlja moralno pogrešan
izbor:
„Osoba koja izabere amneziju o nedelima za koje je na neki način
odgovorna, osoba je koja se seća na pogrešan način, ne nužno kao neko ko
greši u pogledu činjenica, već pre kao neko čiji je izbor moralno
pogrešan… Mi vrednujemo jednu osobu delom i na osnovu toga čega se i na
koji način ona seća… Ovo vrednovanje sećanja uobličava naš identitet
povezujući nas sa našom prošlošću, podvrgavajući nas etičkom sudu koji
insistira na dužnosti sećanja.“
[38]
Ponovo, prošlost u kojoj su nevini ljudi pobijeni naša je prošlost.
Sećanja na tu prošlost su “naša kolektivna sećanja, koja nisu zamenjiva;
naše dužnosti, prošle i buduće: ove dužnosti čine našu prošlost i naše
sećanje na nju posebnim”.
[39]
Posmatrajući mnoštvo oblika poricanja u Srbiji nakon 2000. godine,
Popović ukazuje na stanje moralne konfuzije koje takvo poricanje
proizvodi:
„Nema nade ukoliko nemate jasnu svest o sebi, pa i o onom najgorem u
sebi. Identitet smo zasnivali na gomilama laži, istorijskih neistina i
to nas je dovde i dovelo. Najveći patriotski zadatak u Srbiji je da se
spozna ta istina, ne samo onaj deo slavne istorije kojim se Srbi ponose,
već puna istina – o porazima, klanjima, užasima koje su Srbi počinili.“
[40]
Članovi grupe su, svakako, i dalje povezani zajedničkom kulturom i
nacionalnom pripadnošću. Međutim, zajednička kultura, tradicije, sećanja
– svi elementi etničkog identiteta – suočeni su sa zločinom počinjenim u
ime njihove afirmacije. Mi ne možemo naprosto izabrati pozitivne
elemente zajedničke kulture, odričući onom negativnom bilo kakav
konstitutivni značaj. Naš identitet uobličen je kako onim što smo
učinili ili nismo učinili, tako i našim odnosom prema tome. Jednostavno,
odgovori na pitanja ‘ko sam ja?’ i ‘ko smo mi?’ zavise od toga kako se
sećamo. Pri tom, ni ‘ja’ ni ‘mi’ ne mogu biti onakvi kakvi su bili pre
zločina:
„Mi više ne možemo biti ono što smo bili pre nego što smo počinili
sve te zločine – ali takođe, ne možemo postati ono što posle toga jesmo,
jer ih (te zločine) ne priznajemo. Naša predstava o nama samima na ovaj
način postaje nemoguća, na nivou društva i na nivou pojedinaca.“
[41]
S jedne strane, povratka na predzločinačko stanje ne može biti. S
druge strane, odbijanje da se suočimo razara grupu, zajednicu i moralnu
osobu u svakom čoveku ponaosob, postavljajući na mesto nosivih principa
zajedničkog života i individualnog sopstva svesne laži, nesvesna
iskrivljavanja i samo-odbrambene konstrukte, te kreirajući formalne i
neformalne norme i institucije kojima se stabilizuje stanje apatije,
ravnodušnosti i moralne neosetljivosti. Veliki kolektivistički projekat
završava u posvemašnjoj atomizaciji i anomiji:
„Budući da stara predstava o sebi (pre zločina) nije moguća, a
psihološki je nemoguće stvaranje nove (posle zločina), identitet
čitavoga društva i identitet svakoga pojedinca postao je sumnjiv,
neodređen, nestvaran, jer se identitet gradi na kontinuitetu predstave o
sebi. Sumnjiva je postala i sama stvarnost našega postojanja… Budući da
ne znamo ko smo, jasno je da ne razumemo ni šta se zbiva oko nas.“
[42]
Kad lažemo ili zatvaramo oči pred onim što se dogodilo, mi se ne
zadržavamo samo na bagatelisanju istine o nasilnoj smrti i bezrazložnoj
patnji. Mi sami sebe zavaravamo, pretvarajući se da bez spoznaje
moralnog tereta te istine još uvek možemo da živimo kao pristojna
ljudska bića. A to nije moguće. Masovni zločin predstavljao je odricanje
od civilizovane normalnosti. Politika i kultura koji favorizuju
negiranje, relativizaciju (‘kontekstualizaciju’) i ćutanje, nasilno
zadržavaju stanovništvo unutar vrednosnih koordinata loše prošlosti:
„Na stranu to što smo kao ljudi spremni da sebi svašta oprostimo.
Nemamo nikakav zahtev prema sebi, pa se onda i ne osećamo loše ako te
zahteve ne ispunimo. Mi od sebe ništa ne očekujemo. To utiče na društvo u
celini, koči ga i održava u smrznutom položaju poricanja i grču u kome
se monomanički razmišlja samo o toj jednoj stvari. Pogledajte novine,
pune su suludih priča u kojima to pokušava da se zatrpa, a ne može da se
zatrpa, naravno, to stalno odnekud izvire.“
[43]
2.4. Tranziciona pravda kao transformativna pravda: pitanje odgovornosti
Alternativa se sastoji u artikulisanju moralno ispravnog kulturnog,
političkog i pravnog stava prema zločinima počinjenim u naše ime. Iz
ponuđene analize sledi da se kod Popovića ova opcija suočavanja sa
zločinom približava jednom mogućem razumevanju
transformativne pravde. Koncept transformativne pravde, poznat iz krivičnog prava i kriminologije,
[44]
uveden je u analizu postkonfliktnih situacija u nastojanju da se ukaže
na imperativ kulturnog preobražaja društava čija je prošlost obeležena
ne samo režimskim zločinima, već i značajnom podrškom podanika takvom
režimu i njegovim praksama:
„[Nakon događaja u Jugoslaviji i Ruandi] postalo je očigledno da
represivne prakse često izrastaju iz kultura u kojima se takve prakse
tolerišu ili aktivno promoviraju. Ako nove demokratske vlasti žele da
učvrste svoj autoritet i nove vrednosti, one moraju da transformišu
društvo koje je tolerisalo i promoviralo represiju u društvo koje će
poštovati ljudska prava i demokratske vrednosti. Drugim rečima, ako je
populacija na neki način bila uključena u originalnu represiju, tada
kultura koja je podržavala tolerisanje ili aktivnu participaciju u
represiji takođe mora biti promenjena. Puka promena vladalaca neće
izlečiti problem od koga boluju i podvlašćeni.“
[45]
Osnovna teza je jednostavna: afirmacija i stabilizacija demokratije,
mira i stabilnosti nakon razornog konflikta ne mogu biti efektivno
garantovani ako se novo društvo i režim ne anagažuju na prevladavanju
ovakve kulture. Zatvaranje očiju pred problemom ovog nasleđa samo će
kreirati nove oblike nasilja na privatnom i javnom nivou.
[46] Ovaj uvid važan je za Srbiju, kako zbog karaktera prošlosti, tako i zbog opisane dominacije negativnih nasleđa.
U društvu u kome se Haški tribunal rutinski dezavuiše kao neprijateljska institucija,
[47]
Popović insistira na pravnom suočavanju sa prošlošću. Kad je reč o
krivičnom pravu i suđenju za zločin, prvi cilj je da se identifikuje
krivično delo, imenuje i kazni počinilac:
„Radi se o teškim krivičnim delima (često vršenim iz koristoljublja),
učinilaca sa imenom i prezimenom. Ti ljudi se šetaju među nama, sede po
kafanama, vozikaju se automobilima, neki se bave svojim biznisom. I,
naravno, opiru se razgovoru o svojoj krivici (jer bi to navodno bio
razgovor o srpskoj krivici).“
[48]
Ali to nije sve. Domet suđenja se ne bi ograničavao na kažnjavanje počinilaca i deljenje retributivne ‘pravde po zasluzi':
„Hag je značajan zbog pravde, saznavanja istine, pisanja istorije,
koju mi sami nikada nećemo umeti da napišemo. Ali u ovom trenutku, Hag
je najvažniji kao reagens koji će razbistriti konfuznu političku
situaciju u Srbiji.“
[49]
Ovde se insistira na moralnosti prava. Zadatak prava uopšte, i
krivičnog prava napose, nije naprosto da razgraniči dozvoljeno od
zabranjenog. Bît prava je u javnom definisanju, sankcionisanju i
represivnoj zaštiti razlike između moralno ispravnog i moralno
pogrešnog. U pristojnim društvima je ovaj okvir – koji tvore principi
kao što su sloboda, jednakost, ljudsko dostojanstvo, socijalna pravda,
uzajamno poštovanje, pravo na razliku, zaštita manjina – prihvaćen kao
aksiomatski. Pravo naprosto garantuje neke moralne distinkcije za koje
se s dobrim razlogom pretpostavlja da su interiorizovane neovisno od
državne represije. S druge strane, problem mnogih postkonfliktnih
društava, uključujući i srpsko, sastoji se u tome što je ova moralna
razlika između moralno ispravnog i moralno pogrešnog razorena, kako na
nivou individualnog, grupno-specifičnog i društvenog znanja, tako i na
nivou društvenih odnosa. U takvom kontekstu, u društvu obeleženom
moralnom konfuzijom, zadatak prava trebao bi se sastojati u
ekspliciranju i formalizaciji zaboravljenih ili odbačenih moralnih
principa. Pravo bi bilo jedan od mehanizama transformacije iz stanja
društvene anomije u pristojno društvo.
[50]
„Za krivičara Srđu Popovića, s razlogom i s pravom, zločini su
pitanje svih pitanja. Tek njihovo procesuiranje i suočavanje sa njima i
sa Projektom koji je do njih doveo, može da rasprši ogromnu laž koja još
nije dovedena u pitanje. Suđenje je neophodno, ne samo zbog toga da bi
se počinioci kaznili, nego i da bi društvo pokazalo da osuđuje zločin.
Jedino suđenje može da uspostavi moralnu ravnotežu koja je zločinom
poremećena.“
[51]
Da bi krivično pravo posle masovnog zločina moglo doprineti
prevazilaženju moralne konfuzije, neophodno je da kako krivični proces,
tako i presuda, napuste paradigmatski fokus na konkretno delo i
konkretnog počinioca. Principijelni predmeti pažnje krivičnog prava
postaju žrtve i politička zajednica konfrontirana sa nasleđem zločina.
Prvo, ovaj pristup insistira da je krivično pravo motivisano ostvarenjem
pravde za žrtve. U toku krivičnog procesa razotkriva se njihova patnja,
identifikacijom mnogostrukih oblika povreda – fizičkih, emotivnih,
psiholoških, moralnih, materijalnih – koje su nanete velikom broju ljudi
i od kojih mnogi preživeli pate i danas. Pri tom, nema potrebe da sud
napusti formalni jezik pravno relevantnih činjenica. Na suđenju se javno
priznaje i oficijelno sankcioniše jednostavna istina o tome šta se
stvarno dogodilo. Time formalna pravnička istina raskrinkava vladajuću
kulturu i politiku laži:
„Tako Biljana Plavšić pojedinačno imenuje 391 logor koji su srpske
snage uspostavile širom teritorije BiH; priznaje ubistva desetine
zatvorenika u Manjači, 14 u Bratuncu, najmanje 266 u KPD Foča, 190 u
selu Grabovice, stotine u logoru Omarska; priznaje streljanje 250
zatvorenika u Prijedoru, ubistva neodređenog broja u Karakaju, logoru
Sušica, Keraterm, Luka i još 15 logora ili objekata u vezi sa logorima;
priznaje ubistva tokom napada na sela i gradove, 78 u Bijeljini, 65
ubistava u Bratuncu, 10 u Brčkom, streljanje 30 muslimana u Prohovu,
ubistvo i spaljivanje tela 70 muslimana u naselju Bikavac, likvidaciju
više stotina muškaraca, žena i dece u Višegradu i na mostovima Drine,
ubistvo 15 muslimana u Zvorniku i masovna ubistva u još 15 mesta u BiH;
priznaje uništavanje preko 140 kulturnih i verskih spomenika Hrvata i
muslimana u BiH.“
[52]
Sâma kazna ima značaj javnog priznanja da su nevini i nemoćni bez
ikakvog razloga postali metom režimski orkestriranog zločina, da se to
ne može braniti nikakvim objašnjenjima ili tumačenjima, te da se društvo
u tranziciji obavezuje da se tako nešto više neće ponoviti:
„Lek je u civilizovanom svetu sud, koji restituiše ono što je moguće
restituisati, a to zato da, pre svega, žrtvama bude vraćeno ljudsko
dostojanstvo (nisu poklani prasići!), a i da preživeli dobiju makar
moralnu satisfakciju u saznanju da društvo u kome živimo osuđuje
zločin.“
[53]
Drugi transformativni zadatak krivičnog prava sastoji se u menjanju
moralne strukture postzločinačkog društva. Kažnjavajući počinioce,
krivična pravda postaje mnogo više od mehanizma utvrđivanja individualne
krivice. Identifikujući zločin kao zlo delo, sud kaže da je ono što su
učinili krivično-pravno odgovorni pojedinci moralno neprihvatljivo;
nijedno društvo koje želi da bude demokratsko i pristojno ne može
tolerisati etiku zla kojom je opravdavan takav zločin:
„Nije svrha samo da se onaj (ko je počinio zločin – N. D.) kazni,
svrha je da društvo kao celina vidi šta je zločin, ko je izvršio zločin i
da je zločin kažnjen. Dakle, suđenje vodi vaspostavljanju jedne moralne
ravnoteže koja je zločinom narušena i koju celo društvo oseća kao
poremećaj u svom životu.“
[54]
Ovako skicirana transformativna pravda zahteva pogled unazad kao
neophodan uslov svakog moralno ispravnog i demokratski održivog pogleda
unapred. Neposredna prošlost bila je odlučno obeležena nečim što bi se
moglo nazvati moralnom korupcijom, izgubljenom sposobnošću za
razlikovanje dobra i zla, ili kulturom praktične afirmacije zla. Zato
danas, posle pada zločinačkog režima, mi imamo obavezu da delujemo – nas
radi – na način koji će reafirmisati izgubljeni osećaj za pravdu,
odnosno izgubljeni etos dobrog i ispravnog ponašanja. Odbacujući
standardni prigovor da se ovim previše očekuje od običnih ljudi, da im
se nameće zahtev za ritualnim pokajanjem, Popović insistra da je ovakva
transformacija u interesu svakog pojedinca i društva u celini:
„Često se kaže da je ovde društvo razbijeno. Onog trenutka kada je
društvo pretvoreno u narod, kada smo svi postali krompiri u vreći koja
se zove narod, tu više nema ni društvenih uloga, ni društvenih grupa, ni
svesti o tome ko kojoj grupi pripada, ni čiji su interesi zajednički,
koji su interesi suprotstavljeni, ništa od toga ne postoji. To je
anomija, koja postoji u nedostatku društva, i to dodatno unesrećava
ljude, jer je time izgubljeno i ono što se zove javni poredak… Mi se
krećemo haotično kao atomi, svi nekuda idemo, menjamo pravce, sudaramo
se, ali to nema nikakvog smisla, to se zove haos. U haosu ljudi ne mogu
biti srećni, jer su uplašeni.“
[55]
Posle zločina počinjenih u ime lažnih vrednosti, tranzicija u stanje
civilizovanog demokratskog mira ne može se postići samo zamenom
vladajućih elita i uspostavljanjem novog institucionalnog okvira. Loša
prošlost zahteva jasnu, radikalno novu moralnu osnovu zajednice. Predmet
transformacije su modeli verovanja, stavovi i vrednosti koji su
oblikovani pod starim režimom a koji nakon njegovog pada prete da se
stabilizuju u moralno nebranjivu kulturu ćutanja. U ovom aspektu,
transformativna pravda se tiče naših unutrašnjih grupnih odnosa, i ona
pita o ceni koju treba da platimo – kako individualno, tako i kao
zajednica – kako bismo mogli da živimo normalno, i kako bismo povratili
pravo da nas drugi priznaju za pristojne ljude koji žive u pristojnom
društvu. Mi treba da dokažemo nešto što uopšte nije očigledno: prvo, da
zaslužujemo da budemo tretirani kao moralni pojedinci, tj. kao ljudi
sposobni da žive u skladu sa standardima ispravnog i pravednog; drugo,
da naše društvo zaslužuje da ga drugi tretiraju kao pristojno društvo.
Treba imati u vidu da je u jednom posebnom smislu domet
transformativne pravde ograničen: nikakva pravda ne može da obnovi
moralne odnose koji su postojali pre zločina. Činjenica da je zlo
počinjeno ne može se ničim poništiti. Osobe čiji su se životi morali
poštovati kao neprikosnoveni više nisu žive. Njihova nasilna smrt
posledica je određenog etičkog tumačenja našeg kolektivnog identiteta.
Nepromenljivost ove činjenice – nepromenljivost ovog odsustva s kojim
smo povezani – čini naše živote trajno moralno oštećenima. Zato je naša
prva – individualna i društvena – obaveza da se zapitamo šta znači
živeti kao ljudsko biće obeleženo zločinom u zločinom obeleženom
društvu. Mi u najmanju ruku imamo obavezu da se sećamo, pri čemu se ova
obaveza zgušnjava u ”obavezu da svedočimo o odsustvu žrtava. Takvo
sećanje je zahtev pravde, ne u istorijskom ili empirijskom smislu… Reč
je o procesu u kome bi zajednica pamtila kako je odbacila ne svoju
sopstvenu prošlost, već pravdu”.
[56]
Ispravan izbor nije pitanje kulturne refleksije. Moralna promena
sigurno nije isključivo stvar prava i politike, ali to ne vodi zaključku
da refleksija treba da bude prvenstveno zadatak za civilno društvo.
Iluzorno je očekivati da bi u moralno uništenom društvu oni s ispravnim
gledištima mogli da ubede nemu većinu o potrebi moralno ispravne
reakcije na zločin. Transformativna pravda zahteva autoritativni okvir,
[57]
čiji bi glavni zadatak bio ”da proizvede i konsoliduje nove i
specifične kategorije političke moralnosti, koje bi ubuduće usmeravale
političku kulturu“.
[58]
Na kraju, pesimističan Popovićev izvod i dalje je na snazi. Menjanje
moralne slike (identiteta) društva postaje ostvarivo samo ako je
ispunjen jedan trivijalan prethodni uslov: da društvo hoće da se menja.
Ovde možemo da sumiramo tri ključna problema srpske tranzicione pravde.
Prvo, zločin je enorman. Drugo, nije ga lako svesti na puki režimski
zločin koji bi bio predstavljen kao zlo udaljeno od običnih ljudi, zlo
na koje oni nisu mogli da utiču. Treće, odbijajući da se na ozbiljan
način suoči sa zločinom, Srbija odbija da pokrene proces demokratske
tranzicije.
Poglavlje iz knjige o
Srđi Popoviću koja uskoro izlazi u izdanju Peščanika.
Peščanik.net, 29.10.2014.