Religioznost i ekonomska nejednakost

Da li ste spremni da bezpogovorno slušate savete elite?

ZAŠTO ELITE HOĆE DA VERUJETE U BOGA

Zašto među državama postoje razlike u stepenu religioznosti? Pola milijarde do 750 miliona ateista, koliko se procenjuje da ih ima u svetu, pretežno su skoncentrisani u državama severne i zapadne Evrope, Japanu i Kanadi. Nasuprot njima, u zemljama Bliskog istoka, Afrike, jugoistočne Azije i Južne Amerike, ateista gotovo da nema.

Objašnjenje koje se nameće samo po sebi upućuje na ekonomsko bogatsvo. I zaista, rekorderi po rasprostranjenosti ateističkog pogleda na svet – Švedska, Norveška, Japan, Nemačka – spadaju u ekonomski i tehnološki visoko razvijene zemlje. U društvu s njima, međutim, posmatrano iz ugla nereligioznosti, našla bi se i neuporedivo slabije ekonomski i tehnološki razvijena Severna Koreja. S druge strane, Severna Amerika, kao jedna od najbogatijih i tehnološki najnaprednijih država u svetu, svrstala bi se u red zemalja kao što su Filipini, Burma i Kenija.

Neke od nelogičnosti daju se lako objasniti. Visok procenat ateista u Severnoj Koreji ili Vijetnamu spada u ono što istraživači nazivaju prinudni ateizam – nereligioznost kao komponenta vladajuće ideologije. Na isti način se može objasniti i visok procenat religioznih u bogatim državama kao što su Kuvajt ili Ujedinjeni arapski emirati, gde se nepoštovanje zvanične religije strogo kažnjava.

Nije, međutim, sve tako jednostavno. Po stepenu ekonomskog razvoja, između SAD i Kanade nema bitnih razlika. Mereno ateizmom, međutim, Amerika je na začelju, a Kanada među prvih deset na listi. Isto važi i za Poljsku i Češku, zemlje koje osim sličnih ekonomskih parametara povezuje i niz kulturno-istorijskih sličnosti.

Zašto se, dakle, zemlje istog nivoa ekonomske razvijenosti i sličnih kulturnih modela međusobno razlikuju po religioznosti/ateizmu? Ključna reč je: ekonomska nejednakost.

Ekonomska nejednakost i religioznost

Najprostije rečeno, ekonomska nejednakost predstavlja razlike u prihodima između bogatih i siromašnih. Mada može da se odnosi na jaz u ekonomskom bogatstvu među državama, u kontekstu rasprostranjenosti religioznosti u jednom društvu ekonomska nejednakost se posmatra kao jaz u raspodeli bogatstva, odnosno disparitet u prihodima između bogatih i siromašnih pojedinaca i/ili grupa unutar iste zajednice.

Kako bi i zašto jaz na liniji bogati – siromašni mogao biti povezan s religioznošću?

Da bi odgovorio na ovo pitanje, britanski sociolog Tomas Riz (Tomas James Rees) izračunao je Đinijev koeficijent, standardnu statističku meru ekonomske nejednakosti, za 67 država različitog stepena ekonomskog i tehnološkog razvoja. Zatim je za svaku od ovih zemalja izračunao i indeks religioznosti – snagu religijskih uverenja vernika, operacionalizovanu kao broj molitvi u toku dana.

Rizova statistička analiza pokazala je snažnu korelaciju između dva indeksa: Stepen religioznosti je veći u zemljama s dubljim ekonomskim jazom između bogatih i siromašnih. Naravno, postavlja se pitanje zašto je ovo slučaj.

Riz ekonomsku nejednakost interpretira kao meru, odnosno pokazatelj (ne)sigurnosti. Naime, osim sa stepenom religioznosti, njegov indeks nejednakosti pokazuje visoku korelaciju s faktorima koje sociolozi standardno smatraju markerima socijetalne nesigurnosti: srednje očekivano trajanje života, stopa smrtnosti odojčadi, stepen korupcije, stopa opšteg kriminaliteta, broj ubistava…

Iako korelacija između dve pojave ne znači da među njima postoji ili mora postojati uzročno-posledični odnos, Riz, nakon primene standardnih statističkih metoda za eliminisanje slučajnih korelacija, zaključuje da između ekonomske nejednakosti i religioznosti postoji kauzalitet. Ali, šta je čemu uzrok?

Jedna od mogućnosti je da religioznost – ili neka od njenih komponenti – direktno ili posredno pogoršava ključne aspekte lične nesigurnosti. Primer SAD mogao bi biti ilustrativan u tom pogledu: Republikanska stranka, politička partija sa snažnom podrškom među glasačima koji se identifikuju kao veoma religiozni, protivi se uvođenju besplatnog zdravstvenog osiguranja, insistira na privatizaciji školskog sistema, zalaže se za slabljenje socijalne uloge države, što su sve faktori koji jačaju ili slabe lični doživljaj izvesnosti/sigurnosti.

Drugo, intuitivno prihvatljivije objašnjenje bilo bi da lična nesigurnost vodi u religioznost. Naime, generalno govoreći, zemlje s većim bruto društvenim proizvodom po glavi stanovnika imaju manji udeo vernika u ukupnoj populaciji. Istovremeno, to su zemlje čiji građani mogu da računaju na dobar standard zdravstvene zaštite, osiguranje u slučaju gubitka posla, nadoknadu u slučaju nesreće ili elementarne nepogode i sl.

Naravno, postoji i treća opcija. Kauzalnost, naime, može da teče dvosmerno, u obliku rastuće spirale, što će reći da se dve uzročno posledično povezane pojave – u ovom slučaju, ekonomska nejednakost i religioznost – međusobno osnažuju.

Mada ne rasvetljava kauzalnost, Rizova studija pomaže da se razjasne neki od paradoksa, kao što je pitanje zašto bogata zemlja poput SAD po kriterijumu religioznosti spada u zemlje Trećeg sveta. Ako ključ, kao što Riz sugeriše, nije u nacionalnom bogatstvu kao takvom, već u (ne)pravičnosti njegove raspodele, onda “američki slučaj” prestaje da bude tako misteriozan. Naime, u poređenju s približno jednako ekonomski razvijenim zemljama severa i zapada Evrope, Ameriku odlikuje znatno dublji jaz između bogatih i siromašnih.

Isto tako, Rizova studija otvorila je mogućnost da se odgovori na još jedno pitanje: Zašto je religioznost, koja na individualnom planu ima prosocijalni efekat, zastupljenija u nezdravim društvima, koje odlikuje manji stepen sloboda, veća stopa kriminaliteta, veći mortalitet odojčadi i trudnica…? U najkraćem, lična vera može biti odgovor upravo na ove socijetalne bolesti, pri čemu veliki broj vernika ni na koji način ne utiče na njihovo “lečenje”.

Društveno zdravlje i religioznost

Rizovo istraživanje naslanja se na dve studije koje je, 2005. i 2009, izveo američki istraživač Pol Gregori (Paul Gregory), autor konstrukta socijetalno zdravlje.

Za potrebe prvobitne studije, Gregori je razvio skalu društvene uspešnosti, na kojoj su se našli parametri nalik onima koje je Riz koristio kao pokazatelje ekonomske nejednakosti: srednje očekivano trajanje života, opšta stopa kriminaliteta, stopa ubistava i nasilnih zločina…

Do istraživanja iz 2009, njegov merni instrument društvenog zdravlja obuhvatao je 25 faktora, uključujući dohodak po glavi stanovnika, stopu zaposlenosti, indeks siromaštva, stopu smrtnosti odojčadi i dece, broj maloletničkih trudnoća i abortusa, potrošnju alkohola po glavi stanovnika, stopu razvoda, prosečno trajanje braka do razvoda, veličinu zatvorske populacije…

Na bazi ovih 25 parametara, Gregori je, koristeći nacionalne i međunarodne statistike, na svojoj skali društvene uspešnosti rangirao 17 demokratskih, ekonomsko razvijenih zemalja; osim evropskih, u njegov uzorak su ušle SAD, Kanada, Australija, Novi Zeland i Japan. Zatim je, ponovo koristeći rezultate nacionalnih anketa i statistika međunaordnih organizacija, za svaku od ovih zemalja izračunao indeks religioznosti, meren procentom stanovnika koji “doslovno veruju bibliji”, “odlaze u crkvu barem nekoliko puta mesečno”, “veruju u raj i pakao”, “veruju u život posle smrti”…

Pogađate, dva pokazatelja su u tesnoj korelaciji: Što je društvo manje uspešno (bolesnije), to je religioznije.

Nesigurnost i religioznost

Gregorijeve studije nisu motivisane potragom za uzročno-posledičnom vezom između različitih karakteristika jednog društva i stepena religioznosti njegovih članova. Ideja je bila da se rasvetli pitanje varijacija u stepenu religioznosti među državama i/ili društvima istog stepena socioekonomskog i kulturnog razvoja. Pitanjem faktora koji utiču na kretanje stope religioznosti u jednom društvu, odnosno uzroka religioznosti, dve godine posle Gregorijeve druge studije, 2011, hteo je da se pozabavi psiholog Najdžel Barber (Nigel Barber).

Polazeći od teorije koja koren rasprostranjenog verovanja u boga vidi prevashodno u socioekonomskim nejednakostima između bogatih i siromašnih, Barber je svoju studiju osmislio kao test za dve međusobno povezane hipoteze:

• Hipoteza nesigurnosti: Religija pomaže ljudima da psihološki prebrode teške i nepredvidive situacije.
• Hipoteza egzistencijalne sigurnosti: Ljudi u ekonomski i tehnološki naprednijim društvima imaju veću kontrolu nad eksternim, sredinskim faktorima nesigurnosti, usled čega su manje religiozni.

Upoznat s radovima koji nedvosmisleno pokazuju da sam ekonomski razvoj i nacionalno bogatstvo nisu uvek u korelaciji s nižim stepenom religioznosti, Barber je predvideo da će manju rasprostranjenost verovanja u boga sresti/izmeriti u visoko razvijenim društvima u kojima ne postoji dubok jaz između bogatih i siromašnih, a postoji visok stepen sigurnosti u zadržavanje radnog mesta i stabilnih prihoda, pristup zdravstvenoj zaštiti…

Za potrebe svoje studije, Barber je prikupio podatke o ekonomskoj razvijenosti 137 zemalja. Pored standardnih parametara, kao što su dohodak po glavi stanovnika, prosečna zarada i stepen zaposlenosti, u analizu je uključen još čitav niz pokazatelja: jednakost u distribuciji bogatstva/prihoda, stanovništvo obuhvaćeno obaveznim obrazovanjem, procenat stanovnika s najvišim stepenom obrazovanja, procenat stanovništva koji živi od poljoprivrede…

Paralelno, na osnovu nacionalnih statistika i međunarodnih pregleda, Barber je za svaku od 137 zemalja uključenih u analizu izračunao indeks religioznosti, definisan kao “procenat stanovnika koji ne veruje u boga” (Ateizam: Savremene brojke i trendovi).

Barberova predviđanja bila su potvrđena: religioznost je veća u islamskim, a niska u komunističkim zemljama; opada s padom udela stanovništva koje živi od poljoprivrede i rastom procenta onih koji imaju najviši stepen obrazovanja; manja je u zemljama s dobrim sistemom zdravstvene zaštite i egalitarnijom raspodelom bogatstva.

Na žalost, zbog propusta koje je Barber napravio u statističkoj analizi, ni iz njegove studije se ne može zaključitida li ekonomska nejednakost uzrokuje religioznost.

Svaki od pokazatelja ekonomskog i tehnološkog razvoja koje je autor uzeo u obzir zaista stoji u korelaciji s rasprostranjenošću religioznih uverenja u datom društvu. Problem je, međutim, što između pojedinačnih parametara sigurnosti, kao i među varijablama religioznosti/ateizma takođe postoji korelacija. Drugim rečima, iz njegove analize se ne može videti da li bilo koji pojedinačni pokazatelj ekonomske nesigurnosti samostalno ima efekat rasta na religioznost.

Generalno, ovakve inter-korelacije proizvode još veći problem: Negativna korelacija između rasprostranjenosti ateizma i ekonomske nejednakosti (manje ateista u društvima s većim klasnim jazom) ne daje odgovor na pitanje da li se ljudi okreću bogu usled klasnog jaza ili je pak ekonomska nejednakost znak lošeg zdravlja, koje onda navodi ljude da se okreću bogu (Đinijev koeficijent je u korelaciji s prevalencijom patogena, na primer).

Religija: Poluga moći u rukama elita – uteha potlačenih

Pažljivom analizom podataka, grupa istraživača sa Univerziteta Južnog Ilinoisa, predvođena sociologom Frederikom Soltom (Frederick Solt), uspela je da zaobiđe prepreke karakteristične za Barberovu i ranije studije religioznosti. Njihova studija, “Ekonomska nejednakost, relativna moć i religioznost“, uzima se kao primer do sada najrigoroznijeg testa hipoteze nesigurnosti i potvrde da uzročno-posledični odnos između ekonomske nejednakosti i religioznosti teče od nejednakosti prema verovanju u boga.

Solt i saradnici krenuli su u istraživanje s tri pitanja na umu:

1. Da li je ekonomska nejednakost zaista povezana sa stepenom religioznosti?
2. Ako takva veza postoji, zašto je to slučaj: Da li ljudi koji žive u neegalitarnim društvima masovnije posežu za verom u boga?
3. Ako je odgovor na prethodno pitanje potvrdan, da li to znači da nejednakost promoviše religioznost, ili pak religioznost na neki način produbljuje ekonomsku nejednakost?

Njihovom analizom obuhvaćeno je 76 zemalja različitog stepena ekonomskog i tehnološkog razvoja i različitih kulturnih matrica. Za svaku od njih, autori su izračunali indeks nejednakosti (meren Đinijevim koeficijentom) i indeks religioznosti, za čiji proračun su koristili 12 pokazatelja snage religijskih uverenja: vera u boga, vera u zagrobni život, raj i pakao itd.

Prvi nalaz: Svih 12 parametara religioznosti stoji u pozitivnoj korelaciji s indeksom ekonomske nejednakosti.

Višestepena analiza nacionalnih statistika zemalja uzetih u razmatranje i rezultata anketnih istraživanja među stanovnicima svake od njih ponaosob, pokazala je sledeće:

1. Postoji snažna veza između nivoa razvijenosti i stepena religioznosti.
2. Muslimanske zemlje odlikuje najviši stepen religioznosti. Za njima slede katoličke i pravoslavne, u kojima je religioznost izražena više nego u protestantskim. Najmanje religioznih ima u komunističkim i postkomunističkim zemljama.
3. Ekonomska nejednakost snažno podstiče religioznost, nezavisno od visine prosečnog prihoda za datu zemlju.

Najzanimljiviji nalaz: U društvima koje odlikuje veća ekonomska nejednakost, i bogati i siromašni su religiozniji nego u egalitarnijim društvima. Štaviše, po svim parametrima religioznosti, kako se u društvu povećava nejednakost, religioznost među bogatima raste više nego među siromašnima.

Poslednji uvid potvrđuje već poznatu hipotezu o tome zašto su neegalitarna društva religioznija. Poznata kao teorija deprivacije, ona sugeriše da siromašni stanovnici zemalja koje odlikuje ekonomska nejednakost – u bogu traže utehu i nadu. Autori, međutim, formulišu dodatnu hipotezu, teoriju relativne moći, koja kaže da s rastom nejednakosti u jednom društvu, raste i religioznost bogatih, koji veru prihvataju s ciljem da je prošire na deprivilegovane slojeve i zadrže osvojene privilegije. Drugim rečima, umesto da prihvate redistribuciju bogatstva, elite se okreću religiji, šire je na siromašne slojeve stanovništva, preusmeravajući njihove interese sa materijalnog na spiritualno.

Konačno, Solt i saradnici pokušali su da proniknu u suštinu veze između nivoa religioznosti i dubine jaza između bogatih i siromašnih u jednom društvu. Dakle, šta je čemu uzrok?

Da bi odgovorili na ovo pitanje, autori su uradili analizu kretanja religioznosti u SAD, u periodu od 50ih godina prošlog veka do 2005. godine. U posmatranom razdoblju, prema grafikonu štampanom u studiji, religioznost Amerikanaca doživela je značajne fluktuacije. Zatim su istu takvu analizu obavili u pogledu ekonomske nejednakosti. Konačno, primenivši metod vektorske autoregresije, bili su u stanju da utvrde kako vrednost jednog ili drugog parametra u određenom trenutku deluje na vrednost onog drugog parametra u nekom trenutku u budućnosti. Prosto rečeno, mogli su da utvrde da li fluktuacije u indeksu religioznosti prethode ili slede fluktuacije indeksa nejednakosti. Zaključci su sledeći:

1. Rast nejednakosti u jednoj godini praćen je rastom religioznosti u narednoj.
2. Na osnovu indeksa religioznosti u prošlosti ne može se predvideti vrednost indeksa nejednakosti u budućnosti.
3. Stoga, religioznost je odgovor na nejednakost, a ne obrnuto.

Još jedan važan uvid do kojeg su došli Solt i saradnici: Držanje ekonomskog jaza na fiksnom nivou, uz istovremeno obezbeđivanje rasta bruto domaćeg proizvoda, delovaće na pad indeksa religioznosti u budućnosti. Kraće i jasnije: Podizanje standarda vodi padu broja religioznih.

Akuzativ

Iz istorije srpskih tajkuna

17.03.2015. • 17:01h • Srđ. Jovanović

Foto: SD/ilustracija

POKRAO BOGA I BOGORODICU: On je bio najveći tajkun u istoriji Kraljevine Jugoslavije!

Korupcija kao pojava oduvek je postojala i, po svoj prilici, postojaće. Međutim, razmere javašluka i bezobzira Radomira Rade Pašića u prvoj polovini XX veka učinile su ga jednom on najnegativnijih ličnosti u savremenoj istoriji srpskog naroda.

Nikola Pašić je najveći srpski državnik. To je odgovor koji većina Srba daje u anketama. Pripisuju mu mu dalekovidost, postojanost, politčku veštinu i pobede u Balkanskim ratovima i Prvom svetskom ratu. Iako je on neosporno ostavio veliki trag u istoriji Srba od kraja XIX veka do kraja svog života (1926), protiv njega su kolali i glasovi jakih kritika. 

Pera Todorović, nekada takođe veliki radikal, smatrao ga je nesposobnim, šeprtljom, kolebljivim čovekom koji previše i predugo razmatra, što drugima odaje pogrešan utisak analitične osobe.

Bilo kako bilo, ovaj članak nije posvećen Nikoli, već Radomiru Pašiću. Sin višestrukog ministra i predsednika vlade, Rada, kako su ga zvali, kroz vreme je izrastao u jednu od najcrnjih ličnosti srpske i jugoslovenske stvarnosti u vremenu pre i nakon Prvog svetskog rata.

Za Radomira se pričalo da nije mogao dan da izgura bez 500.000 dinara (300 puta više nego mesečna plata jednog sudije). Školu nije mogao da završi, već je prešao u privatnu, koju je potom njegov otac proglasio javnom i tako mu obezbedio kakvu-takvu diplomu.

Potom odlazi na studije u Pariz, u kome je vreme provodio rasipajući novac na kocku, pijančenja i druge dokolice, dok je prosečan stanovnik Srbije u proseku bio nepismen, živeo 45 godina i odlazio ne dalje od sreskog središta (za veći vašar ili da plati porez), a sve uz amin i zaštitu moćnog oca.

Razbolelo se dete

Princ Đorđe Karađorđević je na ostrvu dobio pismo od sestre Jelene, udate u carsku rusku porodicu, u kom kaže da je šteta što gladuju. Začuđen, princ se raspitao i saznao da je Radomir Pašić od tadašnje ruske kneginje iskamčio novac na prevaru i, naravno, potrošio ga. Opet je Nikola Pašić izgladio stvar; dug je vratio, a aferu prikrio.

Kada je počeo Prvi svetski rat i na Srbiju udarila deset puta brojnija i višestruko jača Austro-ugarska, podržana od još veće i još moćnije Nemačke,  Vlada je uputila proglas svim Srbima da brane Otadžbinu od agresora čiji je cilj bio "da iskoreni ime srpsko". Kako to obično biva, pravila za narod ne važe i za moćne. Pašićev sin je pribavio lekarsko uverenje o isrcpljenosti i fizičkoj slabosti u 22. godini, do kojih je došao gorepomenutim aktivnostima.

Čim je prošla sva veća muka: Cer, Kolubara, povlačenje kroz Albaniju, Rada je ozdravio i još se na Krfu, usred egzila vojske i države, oženio Grkinjom. Sa jahte kojom se vozio pored ostrva, pokazivao je zadnjicu srpskim vojnicima. Jedno dete je zgazio kolima, ali je sve zataškano, a Pašić je platio odštetu porodici mališana.

Šurovao sa Nemcima tokom rata, ali i posle

Radomira je otac zaposlio u poslanstvo u Francuskoj. Odatle je on kupovao platinu, potom je prenosio u Švajcarsku, odakle mu je bilo lako da je prodaje Nemcima kojima je trebala za visoko izdržljivu vojnu opremu: avione i municiju. Deo te opreme ubijao je i srpske vojnike na Solunskom frontu.

Foto: Profimedia/ilustracija

Tako je radio godinu dana, a kad se saznalo - trebalo je da ide na streljanje. Pogodićete, spasao ga je - otac. Nije izveden na vojni, već civilni sud, a osuđen je samo za zaobilaženje carinjenja robe.

U vreme rada u Parizu, Radomir je uzeo dragulj vredan 350.000 franaka, na račun srpskog poslanstva. Dao je kaparu - 30.000 franaka, a ostalo ne. Kao "sto puta" pre i posle, spasle su ga očeve veze, dok je šteta namirena iz državnog budžeta.

Nakon 1918, Nemačka je kao odštetu morala da Srbiji pošalje 60.000 ovaca i 17.500 goveda koje je odnela tokom rata. Umesto da stoka, po zakonu, pripadne oštećenim seljacima iz Srbije, Radomir Pašić je sve ispod žita izdelio sa Radivojem Hafnerom, hrvatskim liferantom, pri čemu je cena životinja višestruko smanjena, kako bi se lakše prisvojila. List "Republika" je izračunao da su ućarili 136.000.000 dinara. Pašić je morao da poništi prodaju ovaca, dok je posao sa govedima ocenjen kao prihvatljiv. I opet se Rada izvukao.

Izdaja i pljačka kao način života iliti "Dete, pa voli slatko"

U sprezi sa francuskim državljaninom, Radomir je bio zastupnik firme koja je trebala da u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca napravi fabriku oružja za koju bi država dala besplatnu zemlju, izgradila do nje prugu, oslobodila je carina i dala joj monopol na snabdevanje vojskom. Rada bi dobio još i proviziju. Zbog ove ponude odbijena je gradnja fabrike koju je država trebala da dobije besplatno, kao ratnu odštetu. I opet... Nikola Pašić je "izvadio fleke".

Posle rata Čehoslovačka je popravljala naše vozove, ali pare iz Beograda nisu stizale. U nekom času, Česi su saznali da će morati da "podmažu" posao davanjem mita Radomiru Pašiću. 

Zbog mutnih radnji oko šećera, tačnije 160 vagona slatke namirnice, Nikola Pašić je u Skupštini opravdao sina rečima:

"Dete, pa vole slatko!''

Tako je i bilo; isplate su krenule. Ipak, zbog kašnjenja, Kraljevina je umesto 30 miliona morala da plati 150 miliona dinara, pošto je tokom otezanja kruna ojačala pet puta.

Vrhunac cinizma bila je presuda Anketnog odbora koji je formiran zbog ove pronevere i još nekoliko njih koje su u međuvremenu isplivale. Umesto Rade Pašića, kao krivac je označena državna administracija "jer nije sprečila korupciju".

Ove afere bile su poslednji udarci na zdravlje ostarelog Nikole Pašića. Nakon njih, državnik je preminuo, mada drugi fatalan ishod pripisuju i grdnji koju je on pretrpeo nakon audijencije u dvoru.

Ostavši bez zaštite, Rada više nije mogao tako lako da se bogati i proneverava. Tužan završetak njegove moći slika priča koja se zbila pred sam Drugi svetski rat. Radomir je pokušao da proda bistu sa groba svog oca koju je uradio Ivan Meštrović, nekom Italijanu koji je po svaku cenu hteo rad poznatog hrvatskog i jugoslovenskog vajara.

© 2014 srbija danas

NIKADA!

Tomislav Jakić

4.9.2015. u 09:46

I ono što se sada zaista ne smije dozvoliti, to je da većina podlegne nacionalističkim mitovima i lažima, ili da nasjedne na nekakav treći put što ga nude isluženi političari koji su uredno i udobno odradili svoje mandate, a da nisu ni prstom maknuli kako bi spriječili sunovrat kojemu svjedočimo i kojemu se pokušalo postaviti kočnicu samo u razdoblju između 2000. i 2010., i to uglavnom samo s jednoga mjesta u državi. One koji se izdaju za lijeve treba obvezati, podršku njima na izborima treba uvjetovati, ali je onda i dati. U suprotnome, izraz “nikada” možemo brisati iz hrvatskoga jezika, jer dogodit će se sve što se nikada nije smjelo, niti bi se smjelo dogoditi. Na biračima je da kažu svoje. Na šutljivoj je većini, koja nesporno postoji, da napokon progovori. Dok definitivno ne bude kasno.

Piše: Tomislav Jakić, Novosti

         Je li Hrvatska smjela postati plijenom radikalnih nacionalista, vrlo često neskrivenih šovinista i njihovih neofašističkih (ustaških) saveznika, pristiglih iz tzv. dijaspore? Nikada! Je li smjela biti prepuštena na milost i nemilost beskičmenjacima koji se okreću kako vjetar puše, oportunistima i karijeristima svih boja i provenijencija? Nikada! Je li Hrvatska smjela postati žrtvom pretvorbe i privatizacije što su je – kao – uvele u žuđeni kapitalizam, a zapravo predale na pladnju kriminalcima i polukriminalcima, ratnim i mirnodopskim profiterima? Nikada! Je li se smjelo dogoditi da Hrvatsku iz jugoslavenske federacije izvede čovjek koji će za jedne postati “otac nacije”, za druge biti u najmanju ruku kontroverzna politička ličnost, a za ne tako rijetke netko, tko bi – da je poživio – sigurno završio pred Haaškim sudom za ratne zločine? Odgovoriti i na to pitanje s decidiranim “nikada” može se učiniti previše tvrdim; mada ima mnogo razloga za upravo takav odgovor.

         Nikada? Sve se to, međutim, dogodilo. I još mnogo više. Istina je da je teren za plimni val hrvatskoga nacionalizma, građenoga na antisrpstvu i ustašonostalgiji, stvorio Slobodan Milošević svojom velikosrpskom politikom. No, ništa manje nije istina da se Hrvatska mogla oduprijeti politici tadašnjeg Beograda na drugi način, bilo koji, samo ne homogenizacijom nacije zasnovanom na mržnji prema drugima i na rehabilitiranju zločinačke ustaške države. Istina je također da je do tada jedina i vladajuća stranka, Savez komunista, već odavno bila prožeta ljudima koji su partijskom knjižicom otvarali vrata što bi im inače, temeljem njihovih (ne)sposobnosti ostala zatvorena. No, to ne znači kako je bilo nezaobilazno da godine 1990. upravo takvi ljudi koji su činili većinu u Savezu komunista, povedu najprije SK u izborni poraz (temeljem izbornog zakona skrojenog tako da tzv. komunistima osigura pobjedu i onda, ako ne budu najjača stranka na prvim višestranačkim izborima), a potom masovno preveslaju u stranku-pobjednicu i pretvore se iz gorljivih propovjednika marksizma-lenjinizma (o kojemu pojma nisu imali) u ništa manje gorljive zastupnike nacionalnoga pod svaku cijenu. Istina je, napokon, i to da je u ratu na području Hrvatske srpska strana (ne svi Srbi, ne srpski narod u Hrvatskoj, nego oni pobunjeni) činila i strašne zločine i protjerivala hrvatsko stanovništvo s područja što ga je kontrolirala. Iz toga, međutim, ne proizlazi kako Hrvatska već godinama smije zatvarati oči (što je prije bilo politika koja se sakrivala, da bi sada postala javnom) pred isto tako nepobitnom istinom da je i na hrvatskoj strani bilo zločinaca, da su se zločini protiv Srba događali (dijelom) i prije početka ratnih sukoba, u vrijeme rata svakako (likvidacije u Osijeku i Sisku, da dalje ne idemo), ali i nakon završetka operacije Oluja koja je u očima aktualne Predsjednice “čista kao suza”.

         Ova, za neke sporna, za neke i neprihvatljiva razmišljanja potaknuta su odsutnošću bilo kakve ozbiljnije reakcije na javni apel više od tri tisuće ljudi, među kojima su akademici, biskupi, bivši diplomati (uključujući i ministra vanjskih poslova), ljudi s titulama profesora i doktora znanosti s raznih institucija. Zatražili su od predsjednice Republike kao vrhovne zapovjednice da se u oružanim snagama RH uvede ustaški pozdrav “Za dom – spremni”. Ustaški i samo ustaški, jer priče o starom hrvatskome pozdravu uvreda su za zdrav razum. Neće, doduše, biti uveden, za sada barem. Ali, je li Predsjednica, je li predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, je li socijaldemokratski premijer ili prva potpredsjednica vlade, je li Kardinal ili biskupska komisija Iustitia et pax, je li se itko usudio izreći toliko potrebne i jedino moguće riječi najoštrije osude? Nitko! Dapače, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije iznio je skandalozni prijedlog da se o inicijativi za uvođenje ustaškog pozdrava u OS RH građani izjašnjavaju na referendumu; idući će prijedlog vjerojatno biti da se na referendumu odlučuje želimo li živjeti u fašizmu (ustaštvu) ili u demokraciji. Kako su stvari krenule, ne bi bilo ništa čudno. Napokon, je li itko imao snage izreći ono što se potpredsjednik njemačke vlade, vođa tamošnjih socijaldemokrata (!) nije ustručavao reći, suočen s rastućim valom netrpeljivosti prema nesretnim izbjeglicama iz Afrike i Azije? A Sigmar Gabriel je rekao: “Ovo što se događa, to šteti ugledu Njemačke u svijetu, Njemačka time pokazuje svoje ružno lice.” Je li itko (osim nekih, i to rijetkih, novinara) konstatirao kako zahtjev za uvođenjem ustaškog pozdrava u OS RH, uz onaj o raspisivanju referenduma o tome, šteti slici Hrvatske u svijetu i pokazuje “ružno lice Hrvatske”? Neki, ali samo neki iz vodstva SDP-a – jesu. Inače: nitko! A to nam se lice prijeteći ceri. I to ne od jučer. I to ne prikriveno.

         Hrvatska mora biti država Hrvata. Svi ostali u njoj su gosti. Tom se izjavom proslavila “političarka” koja je u međuvremenu dogurala do statusa europarlamentarke. Usporedbe radi: “Tko nije državljanin, moći će u Njemačkoj živjeti samo kao gost i na njega će se primjenjivati zakonodavstvo što se odnosi na strance”. Tako kaže točka 5. programskih načela Nacional-socijalističke njemačke radničke partije Adolfa Hitlera (izdanje iz godine 1937.). A prethodna točka definira da državljanin može biti samo onaj koji je “njemačke krvi”. Nije u pitanju prepisivanje. Riječ je o identičnom mentalnom sklopu. Šutnja u suočavanju s ovakvim ispadima nikada se nije smjela ni dogoditi, ni dozvoliti.

         Ili: crkveni velikodostojnici u gotovo svakome istupu posvuda oko nas otkrivaju komuniste, udbaše, Jugoslavene; napadaju “nenarodnu”, pa i “zločinačku vlast”, što uključuje i nedavnu monstruoznu optužbu za kanibalstvo u Hrvatskoj. Po riječima jednoga biskupa, naime, zakonski rok za pobačaj je pomaknut, da bi se što više pobačenih fetusa moglo koristiti za eksperimente, u kozmetici i – za prehranu. I opet – usporedba. “Od pokreta koji u novije doba djeluju i u našim stranama na duhove te ih otuđuju vjerskom životu i Kristu, stalno je komunizam najjači. On zapravo nije samo pokret, nego već potpuno izgrađen nazor o svijetu, ali potpuno suprotan kršćanstvu, jer znači ne samo otpad od njega nego otpad od Boga uopće.” Tako je u “pastirskom pismu” godine 1944. (!) govorio umirovljeni krčki biskup dr. Josip Srebrić, prizivajući pri tome i ocjenu pape Leona XIII koji je na kraju 19. stoljeća komunizam označio kao “rušilačku kugu koja napada samu srž ljudskoga društva i vodi ga u propast.” Kako su biskupi u pravilu pismeni ljudi nije isključeno da se u svojim tiradama protiv vlasti inspiriraju tim davnim razmišljanjima, zanemarujući – naravno – ono što govori i pokušava prakticirati aktualni Papa. No, u svakome slučaju u pitanju je isti mentalni sklop. Da on tako dugo ostane neprepoznat i da se nametne kao vodeći i neupitan, to se nikada nije smjelo dozvoliti.

         Reče nedavno čelnik najveće oporbene stranke u Hrvatskoj kako “bez istine o svojoj povijesti, nijedan narod ne može graditi sretnu budućnost”, te kako je i “kultura sjećanja na žrtve dio identiteta svakog naroda.” Savršeno točno. No, da se drži svojih riječi, onda bi uvaženi stranački čelnik i bulumenta njegovih sljedbenika koji ponavljaju slične fraze, ne misleći pri tome na istinu o prošlosti, nego na laž o prošlosti, da oni – dakle – zaista misle ono što govore, onda bi Hrvatice i Hrvati morali znati i pojedinosti kakve smo naveli. Onda bi morali znati i imena fra Karla Ćuluma, Franca Groblera, fra Eugena Gujića, Karla Ivančića, Dragutina Jesiha, Franca Orešnika, ili Stjepana Rakocija, da spomenemo samo neke. Sve su to katolički svećenici stradali od ustaške ruke. Njima se nikada, doista nikada ne odaje počast, Kaptol ih ni u kojoj prilici ne spominje, njih je prekrio zaborav, baš kao i one ne baš malobrojne svećenike koji su se pridružili Narodno-oslobodilačkom pokretu i u njegovim redovima uredno obavljali svoje svećeničko poslanje. Umjesto toga, uvijek nas se iznova vodi do Jazovke i Kevine jame, priča se o franjevcima iz Širokog brijega (bez navođenja “sporednog” podatka da su oni mitraljezima tukli partizane prilikom napada na to ustaško uporište); o Bleiburgu ovom prilikom nećemo. No, želimo li poznavati našu prošlost, onda moramo znati i jedno, i drugo. Moramo znati činjenice. Da cijele generacije odrastaju lišene šansi da saznaju (i) te činjenice, to se nikada nije smjelo dozvoliti.

         Uporno se laže kako je Komunistička partija u Jugoslaviji pozvala na ustanak tek (!) nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez i kako su komunisti (i u Jugoslaviji) oduvijek zatirali vjeru i Crkvu i maltretirali vjernike. Pogledajmo dokumente. Navest ćemo dva citata iz godine 1936. iz članka naslovljenoga “Komunisti i katolici”. Evo prvoga: “Nije prošlo ni dvadeset godina od svršetka ‘posljednjeg’ svjetskog rata – a rat je opet pred vratima. Približavanje te pošasti stavlja u pokret sve društvene snage. Opredjeljuju se – za rat, ili za mir, za fašizam, ili za demokratiju.” Dakle, godine 1936. jasni nagovještaj rata i potrebe pripremanja za njega. A evo i drugoga citata iz istoga teksta: “Na nas se okomila neman fašizma i rata. Ta opasnost potiskuje u pozadinu sve ostalo. Zato komunisti pružaju ruku katolicima da zajednički istupaju protiv fašizma i rata – te najreakcionarnije sile, koja jednako ugrožava narodne mase bez obzira na vjersku pripadnost, političko uvjerenje”. Riječi su to čovjeka koji će se nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu, u susretu s hrvatskim biskupima, deklarirati kao “Hrvat i katolik”, koji će postati jednim od najznačajnijih državnika druge polovice 20. stoljeća, čije ime nose ulice i trgovi u nizu gradova širom svijeta, a kojega se danas u Hrvatskoj provlači kroz blato kao jednoga od deset mega-zločinaca u svjetskoj povijesti, Josipa Broza Tita. I ako hoćemo poznavati našu prošlost, onda moramo znati i to. Jer, to su činjenice. I nikada se nije smjelo dozvoliti da te činjenice budu potisnute, da budu falsificirane.

         Idemo dalje: kler u Hrvatskoj godine 1941. u većini je, a po uputi tadašnjeg nadbiskupa zagrebačkoga i prihvatio, i pozdravio ustašku državu, mada su njemački biskupi (te iste, Katoličke crkve) još tri godine prije toga jasno ustali protiv nacional-socijalizma kojemu (zajedno s talijanskim fašizmom) NDH duguje svoje postojanje. Njemački su biskupi tada rekli i ovo: “Dokazivalo se na temelju rase i krvi da ličnost i život Isusa Krista protuslove srbi, fašizam, ličnosti njemačkog čovjeka, kao što su i glavne doktrine vjere, koju je On objavio . . . prednjeazijsko praznovjerje, koje je bilo narinuto germanskim plemenima, pošto ih se potajno napalo. . . Konfesijama se navijestila borba do istrage, jer one, kako se navodi, razdvajanjem njemačke narodne duše umanjuju jakost njemačkoga bića. . . Hoće da istisnu Krista i da na njegovo mjesto stave ‘njemačkoga boga’” Njemački bog – Majka božja, kraljica Hrvata? Gotovo neizbježna usporedba koja potvrđuje samo jedno: da nacionalizam ne preza ni od svojatanja vrhunaravnih bića i njihovog pretvaranje u instrumente prizemne politike i političke propaganda. I nesporno je kako je i tu u pitanju isti mentalni sklop: totalitarni i autoritarni koji će, doduše, licemjerno naricati nad žrtvama jednoga autoritarnog režima (koji je dokazano bio različit od svih onih u istočnoj Evropi, uključujući SSSR), žrtve onoga drugoga tek će spomenuti – reda radi – ostajući u svojoj osnovi ono protiv čega se navodno bori: totalitaran i autoritaran. Jer, samo takav može postaviti granicu osobne slobode na razinu prava da se ono što se misli kaže u svojem stanu, kući, ili dvorištu, ali javno – ne. Da dotle dođemo, da se ovakvo ograničavanje javnog iznošenja osobnih uvjerenja može bez iole spomena vrijedne reakcije nagovještavati, to se nikada nije smjelo dogoditi.

         Kao ni da se ponovo probude nikada potpuno zatomljeni antisrpski sentimenti zasnovani na grubom (i netočnom) izjednačavanju srpskog naroda s pobunjenim Srbima u Hrvatskoj. Do koje je mjere cilj hrvatske politike bio drastično smanjivanje broja Srba u Hrvatskoj (višestoljetnih starosjedilaca), o tome govore snimljene i sačuvane (usprkos pokušajima naknadnog cenzuriranja) izjave ondašnjeg predsjednika Republike Hrvatske (uključujući i one što ih je davao prilikom prolaska tzv. Vlaka slobode na pojedinim kolodvorima, poput: “Još ih ima, od sedam sudaca u ovom gradu, petero su Srbi”, ili “Tako su brzo pobjegli, da ni prljavo rublje nisu ponijeli”). Sve je počivalo na premisi: mada živimo u istoj državi, mi nismo kao oni, oni nisu isto što i mi. Usporedbe radi, evo i ovdje jednog citata: “Neki opet drugi gospodin me je . . . zabrinuto upozoravao, kako sve to s tim građanskim ratom nije dobro, jer da on guta veoma mnogo života našega svieta. Poznavajući mišljenje dotičnog gospodina ugodno sam se iznenadio, da je i on jednom progledao i da je počeo voditi brigu o izgubljenim hrvatskim životima. Nažalost, moje iznenađenje brzo je prešlo u razočaranje, jer je dotični gospodin zbrajao sve mrtve na obje strane . . . Njega brine što i ti urotnici moraju ginuti, jer su za njega i ti ‘naš sviet i naš narod’”. E pa, nemojte sada napraviti pogrešku i pomisliti kako je to izrekao neki od, kako ih zovu, stožeraša ili šatoraša. Ni govora! Citat je to iz jednoga od pisama “hrvatskim intelektualcima” što ih je godine 1944. objavio rektor NDH-aškog Hrvatskog sveučilišta, prof. inž. Stjepan Horvat. A budući da je gotovo isključeno kako se u raznim stožerima i šatorima čitaju njegova “Pisma hrvatskim inteletualcima”, onda se nameće samo jedan zaključak: u pitanju je i opet isti mentalni sklop. I da se taj mentalni sklop iz dana u dan sve agresivnije, a bez otpora upravo iz onih sredina iz kojih bi s razlogom takav otpor trebalo očekivati, nameće cijelome društvu, to se nikada nije smjelo dozvoliti.

         Prije no što se na pisca ovih redaka okome razni desni “intelektualci” i “znanstvenici”, dežurni inžinjeri ljudskih duša i neoustaške okamine, da parafraziramo izraze kojima ovoga autora takvi ponekada časte – samo jedna, zaključna i sve prije nego nebitna napomena. Sve se ovo nije smjelo ni dogoditi, ni dozvoliti, ali kada to konstatiramo, onda ne pozivamo na nedemokratsko rješavanje stvari. Upravo suprotno! Građani u rukama imaju moćno oružje: svoj glas na izborima. Izbori će za koji mjesec. I ono što se sada zaista ne smije dozvoliti, to je da većina podlegne nacionalističkim mitovima i lažima, ili da nasjedne na nekakav treći put što ga nude isluženi političari koji su uredno i udobno odradili svoje mandate, a da nisu ni prstom maknuli kako bi spriječili sunovrat kojemu svjedočimo i kojemu se pokušalo postaviti kočnicu samo u razdoblju između 2000. i 2010., i to uglavnom samo s jednoga mjesta u državi. One koji se izdaju za lijeve treba obvezati, podršku njima na izborima treba uvjetovati, ali je onda i dati. U suprotnome, izraz “nikada” možemo brisati iz hrvatskoga jezika, jer dogodit će se sve što se nikada nije smjelo, niti bi se smjelo dogoditi. Na biračima je da kažu svoje. Na šutljivoj je većini, koja nesporno postoji, da napokon progovori. Dok definitivno ne bude kasno.

         Sat doduše još otkucava, ali ne gurnemo li kazaljke prema naprijed, one se nikada neće pomaknuti, nego će se vratiti unatrag. Sa svim kobnim posljedicama toga vraćanja.

Zašto je Marx bio u pravu

Socijalizam ili barbarizam, jedini izbor

Piše: Teri Iglton

Veličina slova:  

Izvor: wikimedia.org

U ovoj knjizi vrlo malo govorim o marksizmu kao moralnoj i kulturnoj kritici. To je stoga što se ona u načelu ne koristi kao prigovor marksizmu pa se zato ovdje ne uklapa. Međutim, držim da su iznimno bogati i plodni Marxovi tekstovi u tom kontekstu razlog dovoljan sam po sebi za pristajanje uz marksističko naslijeđe. Otuđenje, "komodifikacija" društvenog života, kultura pohlepe, agresivnost, bezumni hedonizam i rastući nihilizam, trajan gubitak smisla i vrijednosti ljudske egzistencije: teško je naći inteligentnu raspravu o tim pitanjima koja se ne bi uvelike oslanjala na marksističku tradiciju

Ova knjiga nastala je iz jednostavne i neobične pomisli: Što ako su najpoznatiji prigovori Marxovu djelu naprosto pogrešno postavljeni? Ili su, ako već ne u cijelosti, barem u većini slučajeva pogrešni?

Time ne želim sugerirati da Marx nikad nije pogriješio. Nisam od one vrste ljevičara koji pobožno deklamiraju kako je sve podložno kritici, a onda, nakon što ih se pita da navedu tri glavna prigovora Marxu, zapadnu u mračnu šutnju. Iz ove knjige trebalo bi biti jasno vidljivo da i sam gajim neke sumnje prema njegovu djelu. Ali Marx je u svoje vrijeme bio u pravu oko puno važnih pitanja tako da se čini razumnim opisom kad se netko nazove marksistom. Nijedan sljedbenik Freuda ne drži kako je Freud bio nepogrešiv, isto kao što ni ljubitelj Alfreda Hitchcocka ne opravdava baš svaki redateljev kadar ili repliku iz scenarija. Neću nastojati Marxove ideje prikazati kao savršene, već kao uvjerljive. Da bih to dokazao, u ovoj knjizi razmatram deset glavnih prigovora Marxu, kronološki neovisno o njihovoj važnosti, i pokušavam ih jedan po jedan odbaciti. U tom procesu također nastojim pružiti jasan i pristupačan uvid u njegovu misao za one koji nisu upoznati s njegovim djelima.

Komunistički manifest je opisan kao "bez sumnje najutjecajniji tekst napisan u devetnaestom stoljeću". (1) Za razliku od državnika, znanstvenika, vojnika, religijskih ličnosti i sličnih pojava, malo je mislilaca koji su u tolikoj mjeri promijenili tijek povijesti kao što je to učinio autor Manifesta. Ne postoje kartezijanska vlada, platonistička gerila ili hegelijanski sindikati. Čak ni njegovi najneumoljiviji kritičari ne mogu poreći da je izmijenio način na koji razumijevamo ljudsku povijest. Antisocijalistički mislilac Ludwig von Mises opisao je socijalizam kao "najsnažniji reformski pokret u povijesti, prvi ideološki trend koji nije ograničen na neki dio čovječanstva, već ga podržavaju svih rasa, nacija, religija i dvilizacija."(2) Unatoč tome, postoji zanimljivo shvaćanje kako se sada slobodno mogu pokopati Marx i njegove teorije - i to usred jedne od najrazornijih kriza kapitalizma u povijesti. Marksizam koji je dugo bio teorijski najbogatija i politički beskompromisna kritika kapitalizma, sada je spokojno osuđen na prapovijest.

Ta kriza značila je barem to da je riječ "kapitalizam", najčešće prikrivena pod nekim skromnim pseudonimom poput "modernog doba", "industrijalizacije" ili "Zapada", još jednom postala aktualna. Kapitalistički sustav je u problemima onda kad ljudi počnu govoriti o kapitalizmu. To ukazuje da je sustav prestao biti prirodan poput zraka koji udišemo i može se umjesto toga shvatiti kao historijski relativno nov fenomen. Štoviše, s obzirom da sve što je rođeno uvijek može umrijeti, društveni se sustavi vole predstavljati besmrtnima. Onako kako vas tropska groznica ponovno čini svjesnim vlastitog tijela, tako se i oblik društvenog života može shvatiti tek kad počne njegova propast. Marx je bio prvi koji je identificirao historijski predmet poznat kao kapitalizam, pokazujući kako je nastao, prema kojim je zakonima djelovao i na koji bi se način mogao privesti kraju. Kao što je Newton otkrio skrivene zakone gravitacije, a Freud razotkrio djelovanje nevidljivog fenomena poznatog pod imenom nesvjesno, tako je i Marx razotkrio naš svakodnevni život otkrivši neopaziv entitet poznat kao kapitalistički način proizvodnje.

U ovoj knjizi vrlo malo govorim o marksizmu kao moralnoj i kulturnoj kritici. To je stoga što se ona u načelu ne koristi kao prigovor marksizmu pa se zato ovdje ne uklapa. Međutim, držim da su iznimno bogati i plodni Marxovi tekstovi u tom kontekstu razlog dovoljan sam po sebi za pristajanje uz marksističko naslijeđe. Otuđenje, "komodifikacija" društvenog života, kultura pohlepe, agresivnost, bezumni hedonizam i rastući nihilizam, trajan gubitak smisla i vrijednosti ljudske egzistencije: teško je naći inteligentnu raspravu o tim pitanjima koja se ne bi uvelike oslanjala na marksističku tradiciju.

Photo: blogspot.com

U ranim danima feminizma, neki nespretni i dobrohotni muški autori znali su reći: "Kad kažem 'čovjek', naravno da mislim i na muškarce i na žene." Na sličan način i ja želim reći: kad kažem Marx, često mislim na Marxa i Engelsa. No, odnos između njih je posve druga priča.

Zahvalan sam Alexu Callinicosu, Philipu Carpenteru i Ellen Meiksins Wood koji su pročitali rukopis ove knjige i pružili mi neke neprocjenjive kritičke opaske i sugestije.

PRVO POGLAVLJE

S marksizmom je gotovo. Shvatijivo je da je možda imao neko značenje u svijetu tvornica i ustanaka zbog hrane, u svijetu rudara i dimnjačara, raširene bijede i brojne radničke klase. Ali definitivno nema značenja u današnjim besklasnim i društveno mobilnim postindustrijskim zapadnjačkim društvima. Tvrdoglavi, bojažijivi ili obmanuti teško prihvaćaju da se svijet korjenito promijenio, u oba značenja te riječi.

Teza da je s marksizmom gotovo bila bi melem za uši marksista u cijelom svijetu. Mogli bi prekinuti prosvjede i marševe, vratiti se u krilo svojih ožalošćenih obitelji i uživati u večeri provedenoj kod kuće umjesto na još jednom dosadnom i zamornom sastanku. Marksisti ne žele ništa drugo doli prestati biti marksisti. U tom kontekstu, biti marksist nije isto što i biti budist ili milijarder; to je srodnije zvanju liječnika. Liječnici su perverzna, izopačena stvorenja koja si ukidaju posao time što liječe pacijente koji ih onda više ne trebaju. Slično tome, zadatak političkih radikala jest doći do točke u kojoj više neće biti potrebni, s obzirom da će njihovi ciljevi biti ispunjeni. Oni će tada biti slobodni dati ostavku, spaliti postere Che Guevare, ponovno uzeti u ruke davno odbačeno violončelo i razgovarati o nečem mnogo zanimljivijem od azijskog načina proizvodnje. Ako za dvadesetak godina još uvijek bude bilo marksista ili feministica, bit će to tužna budućnost. Marksizam je trebao biti privremen pokret, zbog čega svatko tko ulaže cijeli svoj identitet u njega promašuje smisao. Čitava je poenta marksizma u tome da postoji život nakon marksizma.

Postoji samo jedan problem s ovom inače očaravajućom vizijom. Marksizam je kritika kapitalizma - najdublja, najoštrija, najobuhvatnija kritika takve vrste koja je ikad postojala. To je također i jedina takva kritika koja je preobrazila velik dio planeta. Iz toga slijedi da je, sve dok je kapitalizam i dalje prisutan, također prisutan i marksizam. Jedino odbacujući svojeg protivnika on može odbaciti i samoga sebe. A kako sada izgleda, kapitalizam se čini živahnijim nego ikad.

Većina suvremenih kritičara marksizma ne osporavaju ovu tezu. Umjesto toga, oni tvrde kako se sustav promijenio do granica neprepoznatljivosti od Marxova vremena te da zbog toga njegove ideje više nisu relevantne. Prije nego što ovu tvrdnju malo detaljnije razmotrimo, treba spomenuti da je sam Marx bio savršeno svjestan vječno promjenjive naravi sustava protiv kojeg je govorio. Upravo marksizmu dugujemo koncept različitih historijskih oblika kapitala: trgovačkog, poljoprivrednog, industrijskog, monopolskog, financijskog, imperijalnog itd. Dakle, zbog čega bi činjenica da se posljednjih desetljeća promijenilo obličje kapitalizma diskreditiralo teoriju koja promjenu shvaća kao svoju navlastitu bit? Osim toga, sam Marx je predvidio raspad radničke klase i ogromno povećanje bijelih ovratnika. Tome ćemo se posvetiti malo kasnije. On je također predvidio tzv. globalizaciju - neobično za čovjeka čiju se misao doživljava kao arhaičnu. No možda je upravo Marxova "arhaična" odlika ono što ga danas čini relevantnim. Oni koji ga optužuju da je zastario perjanice su kapitalizma koji se ubrzano okreće prema starim viktorijanskim oblicima nejednakosti.

Godine 1976. velik dio ljudi sa Zapada smatrao je da marksizam ima o čemu raspravljati. Već od 1986. mnogi od njih više to nisu smatrali. Što se točno dogodilo u međuvremenu? Jesu li ti ljudi jednostavno zakopani ispod gomile žutokljunaca? Je li marksistička teorija razotkrivena kao lažna nekim uznemirujućim novim istraživanjima? Jesmo li promijenili stav zbog otkrića nekog Marxova rukopisa u kojem on priznaje kako je sve to bila samo šala? Nismo tek sada otkrili, na naše veliko žaljenje, da je Marx bio kapitalistički plaćenik; znali smo to oduvijek. Bez tvrtke Ermen & Engels u Salfordu koju je posjedovao Engelsov otac, proizvođač tekstila, kronično siromašan Marx možda ne bi mogao dovoljno dugo poživjeti da napiše tekstove protiv proizvođača tekstila.

Izvor: telegraph.co.uk

Nešto se doista dogodilo u razdoblju koje razmatramo. Od sredine 1970-ih naovamo, zapadnjački sustav doživio je neke vitalne promjene. (3) Došlo je do obrata od tradicionalne industrijske manufakture do "postindustrijske" kulture konzumerizma, komunikacija, informacijske tehnologije i uslužnih djelatnosti. U trendu su bila manja, decentralizirana, raznovrsna, nehijerarhijski ustrojena poduzeća. Tržište je bilo deregulirano, a pokret za prava radničke klase doživio je brutalan pravni i politički napad. Tradicionalna klasna solidarnost je oslabjela, dok su lokalni, rodni i etnički identiteti postali sve snažniji i ustrajniji. Politikom se u sve većoj mjeri počelo upravljati i manipulirati.

Nove informacijske tehnologije odigrale su ključnu ulogu u sve većem globaliziranju sustava, u vidu šačice transnacionalnih korporacija koje su distribuirale proizvodnju i ulaganja diljem planeta težeći za maksimalnim profitom. Velik dio industrijske proizvodnje premješten je na jeftinije lokacije s manjim plaćama u "nerazvijenom" svijetu, po čemu su neki uskogrudni zapadnjaci zaključili da je teška industrija nestala iz cijelog svijeta. S nastankom takve globalne mobilnosti došlo je do velike međunarodne migracije radne snage, a s njima je ponovno izbio rasizam i fašizam kad su siromašni imigranti došli u ekonomski puno razvijenije zemlje. I dok su "periferne" zemlje prisiljene na težak i mučan rad, privatizirana dobra, nepostojanje blagostanja i iznimno nepravedne uvjete trgovine, pomodno neobrijani menadžeri u moćnim zemljama razdrljili su kravate, otkopčali košulje i brinuli se za duhovno blagostanje svojih zaposlenika.

Ništa od navedenog nije se dogodilo zato jer je kapitalistički sustav bio pun života i bezbrižan. Posve suprotno, njegov nov ratoboran stav, poput većine oblika agresije, izvirao je iz duboke tjeskobe. Ako je sustav postao maničan, to je zbog toga što je bio u latentnoj depresiji. Ovakvu reorganizaciju ponajprije je iznjedrilo iznenadno slabljenje poslijeratnog razvoja.

Sve intenzivnije međunarodno natjecanje smanjivalo je profit, presušujući izvore ulaganja i usporavajući brzinu rasta. Čak je i socijaldemokracija sada bila suviše radikalna i skupa politička opcija. Stoga je pripremljen teren za Reagana i Thatcher koji su pomogli u razaranju tradicionalne industrije, uzdrmali radničke pokrete, dopustili da se tržište rascijepi, ojačavajući represivnu šapu države i ustoličujući novu društvenu filozofiju poznatu kao drsku pohlepu. Premještanje ulaganja od proizvodnje prema uslužnim djelatnostima, financijskim i komunikacijskim industrijama bila je reakcija na dugotrajnu ekonomsku krizu, a ne skok iz lošeg svijeta u vrli novi svijet. Čak i uzevši to u obzir, dvojbena je teza da je većina radikala koji su promijenili stav o sustavu između 70-ih i 80-ih to učinila jednostavno zato jer je sada bilo manje tvornica tekstila.

Photo: wallpapergate.com

To nije bilo ono što ih je odvelo do pokapanja marksizma zajedno s njihovim zaliscima i vrpcama oko glave, nego je to bilo rastuće uvjerenje da je režim s kojim su se sukobili bio prejak da bi ga se moglo slomiti. Nisu to bile iluzije o novom kapitalizmu, već razočaranje zbog nemogućnosti da ga se promijeni, što se pokazalo presudnim. Budimo sigurni, bilo je mnogo bivših socijalista koji su racionalizirali svoju potištenost tvrdeći da ako se sustav već ne može promijeniti, onda ga ni ne treba mijenjati. No odlučujućim se pokazao izostanak vjere u alternativu.

S obzirom na to da je pokret za radnička prava razbijen i oskvrnjen, a politička ljevica grubo vraćena u prvobitno stanje, činilo se da je budućnost nestala bez traga. Za neke s ljevice, raspad sovjetskog bloka krajem 1980-ih još je više produbio razočaranje. Nije pomogla ni činjenica da je najuspješnija radikalna struja modernog doba - revolucionarni nacionalizam - u to vrijeme bio prilično iscrpljen. Kulturu postmodernizma s njegovim odbacivanjem takozvanih velikih pripovijesti i trijumfalne najave kraja povijesti hranilo je ponajprije uvjerenje da će odsad budućnost biti malo više od sadašnjosti. Ili, kako je to jedan entuzijastičan postmodernist kazao: "Sadašnjost plus više opcija”.

Diskreditiranju marksizma je ponajprije pomogao polako nadolazeći osjećaj političke impotencije. Teško je zadržati vjeru u promjene kad se promjena uopće ne nalazi na dnevnom redu, čak i ako bismo je tada trebali najviše podržavati. Naposljetku, ako se ne odupirete onom što je očigledno neizbježno, nikada nećete znati koliko je ono doista bilo neizbježno. Da su se oni kojima je ponestalo hrabrosti uspjeli pridržavati starih stavova i u naredna dva desetljeća, svjedočili bi toliko trijumfalnom i nesavladivom kapitalizmu kakav je 2008. uspio tek u tome da bankomate na glavnim ulicama drži otvorenima.

Vidjeli bi također i kako cijeli kontinent južno od Panamskog kanala odlučno skreće ulijevo. Kraj povijesti sada je došao do kraja. U svakom slučaju, marksisti bi se trebali dobro privikavati na poraze. Svjedočili su i većim katastrofama od ove. Politička prevaga uvijek će biti na strani onih na vlasti, zato jer ima više tenkova od vas. Ali nesmotrene vizije i radosne nade s kraja 60-ih učinile su ovaj preokret osobito gorkom pilulom koju će oni koji su preživjeli to razdoblje morati progutati.

Dakle, ono što je marksizam učinilo neprihvatljivim nije činjenica da je kapitalizam promijenio svoju narav. Stvar je upravo suprotna. Bila je to činjenica da je, što se tiče sustava, sve bilo po starom, pa čak i više od toga. Ironično je što je isto ono što je odgurnulo marksizam također iznjedrilo i kredibilitet njegovim tvrdnjama. Bio je pogurnut na marginu jer je društveni poredak kojem se suprotstavio, umjesto da postane umjeren i dobroćudan, postao drastično okrutniji i ekstremniji negoli prije. A upravo je to marksističku kritiku učinilo još značajnijom. Na globalnoj razini, kapitalizam je bio mnogo više koncentriran i grabežljiviji negoli ikad prije, a radnička se klasa zapravo brojčano povećala. Postalo je moguće zamisliti budućnost u kojoj će ultrabogati imati skrovište u naoružanim i ograđenim zajednicama, dok će otprilike milijardu ljudi u slamovima biti okruženi u svojim derutnim nastambama stražarnicama i bodljikavom žicom. U takvim okolnostima tvrditi da je marksizam stvar prošlosti isto je kao tvrditi da je vatrogastvo zastarjelo jer su piromani sve vještiji i imaju više pomagala na raspolaganju nego ikad prije.

Photo: Stock

U naše doba, kao što je Marx predvidio, dramatično su se produbile nejednakosti u imovinskom stanju. Samo jedan meksički milijarder ima prihode u razini zarade čak sedamnaest milijuna njegovih najsiromašnijih sunarodnjaka. Kapitalizam je stvorio više prosperiteta nego što ga je ikad bilo u povijesti, ali je cijena toga (naposljetku, ne samo u siromaštvu milijardu ljudi) bila astronomska. Prema izvještaju Svjetske banke, 2,74 milijarde ljudi u 2001. godini živjelo je s manje od dva dolara na dan. Suočeni smo s mogućom budućnošću država koje imaju nuklearno naoružanje i sukobljavaju se oko oskudnih resursa, a takva je oskudnost uvelike posljedica samog kapitalizma.

Po prvi put u povijesti oblik života koji je prevladao ima moć ne samo da uzgaja rasizam i širi kulturni kretenizam, povede nas u rat ili nas zatvori u radne logore, već da nas zbriše s lica zemlje. Kapitalizam će se ponašati antidruštveno ako mu je to profitabilno, a to danas može značiti uništenje čovječanstva na nezamislivoj razini. Ono što je nekad bila apokaliptička fantazija, danas je postala okrutna stvarnost. Klasični ljevičarski slogan "socijalizam ili barbarizam" nikad nije bio toliko svirepo prikladan, nikad u manjoj mjeri retorička figura. U takvim groznim uvjetima, kako piše Fredric Jameson, "marksizam nužno mora ponovno postati istinski". (4)

Izrazite nejednakosti u bogatstvu i moći, imperijalno ratovanje, intenzivnija eksploatacija, sve snažnija represivna država: ako su sve ovo karakteristike današnjeg svijeta, istodobno su i problemi protiv kojih se marksizam borio i koja je promišljao gotovo dva stoljeća. Iz toga bismo mogli očekivati da je donio i neke pouke za sadašnjost. Marx je napose bio osupnut izrazito nasilnim postupcima kojima je urbana radnička klasa oblikovana iz iskorijenjenog seljaštva u Engleskoj, njegovoj doseljeničkoj zemlji - to je proces koji se danas zbiva u Brazilu, Kini, Rusiji i Indiji. Tristram Hunt ukazuje na to da se knjiga Mikea Davisa Planet slamova, koja svjedoči o "smrdljivim planinama smeća" poznatim kao slamovi koje možemo naći u današnjem Lagosu ili Dhaki, može shvatiti kao nova verzija Engelsova djela Položaj radničke klase u Engleskoj. S obzirom na to da Kina postaje svjetska tvornica, Hunt kaže kako "zasebne ekonomske zone Guangdonga i Šangaja stravično podsjećaju na Manchester ili Glasgow iz 1840-ih godina'. (5)

Što ako nije zastario marksizam, nego kapitalizam? Već u viktorijanskoj Engleskoj Marx je vidio da tom sustavu ponestaje daha. Zagovarajući društveni razvoj u svom zenitu, sada je djelovao kao njegov teret. Marx je kapitalističko društvo vidio kao društvo preplavljeno fantazijama i fetišizmom, mitom i idolatrijom, bez obzira koliko se ono ponosilo vlastitom modernošću. Njegova samodopadna vjera u vlastitu superiornu racionalnost kao oblik navlastitog prosvjetljenja bila je neka vrsta praznovjerja. Ako je ono bilo sposobno ostvariti zadivljujući napredak, istodobno je moralo vrlo naporno raditi kako bi ostalo na mjestu. Marx je jednom rekao da je krajnja granica kapitalizma sam kapital, neprestana reprodukcija granice koju se ne može premostiti. Stoga postoji nešto neobično statično i ponavljajuće u ovom najdinamičnijem od svih poredaka u povijesti. Činjenica da logika koja ga podupire ostaje prilično konstantna jedan je od razloga zbog čega marksistička kritika "kapitalizma ostaje i dalje uvelike ispravna. Jedino ako bi sustav istinski bio u stanju prekoračiti vlastite granice, inaugurirajući nešto posve novo, onda to više ne bi bilo tako. AH kapitalizam nije sposoban izmisliti budućnost koja ne bi ritualno reproducirala njegovu sadašnjost. Zajedno sa, ne treba to ni spominjati, više mogućnosti...

Photo: wordpress.com

Kapitalizam je iznjedrio veliki materijalni napredak. No iako je ovaj oblik organiziranja naših poslova imao mnogo vremena da dokaže kako je u stanju zadovoljiti potrebe čovječanstva, čini se da danas nije ništa bliži tom idealu. Koliko smo dugo spremni čekati da dođe s dobrim vijestima? Zašto i dalje pristajemo uz mit da će iznimno bogatstvo koje generira ovaj način proizvodnje jednoga dana postati dostupno svima? Bi li svijet jednako tako tretirao slične tvrdnje ljevice s takvim srdačnim, "hajde da pričekamo i vidimo" odgađanjem? Desničari koji priznaju kako će u sustavu uvijek biti velikih nejednakosti, ali da je to - koliko god okrutno - još uvijek bolje od alternativa, barem su iskreni u svojem drskom stavu, za razliku od onih koji propovijedaju da će se sustav naposljetku popraviti. Ako postoje bogati i siromašni ljudi, kao što postoje crni i bijeli, onda će se blagostanje bogatih s vremenom možda preliti i na siromašne. Međutim, ukazati na to da su neki ljudi siromašni, a neki bogati isto je kao i tvrditi da u svijetu postoje i detektivi i kriminalci. Naravno da je tako, ali to zamagljuje istinu da detektivi postojezato jer postoje kriminalci...

1. Peter Osborne, u: Leo Panich i Colin Leys (ur.), The Communist Mani-

Jesto Now: Socialist Register (New York, 1998.), str. 190.

2. Citirao Robin Blackburn, "Fin de Siecle: Sodalism after the Crash," New

Left Review, br. 185 (siječanj/veljača 1991.), str. 7.

3. Iako neki marksisti sumnjaju u kolikoj su mjeri vitalni. Primjerice, Alex

Callinicos, u: Against Postmodernism (Cambridge, 1989.), poglavlje 5.

4. Fredric Jameson, The Ideokigies o/Theory (London, 2008.), str. 514.

5. Tristram Hunt, "War of the Words", Guardian. 9. svibanj 2009.

*Iz knjige “Zašto je Marx bio u pravu”; s engleskog preveo Tonči Valentić; prenosimo sa sajtaCommunitas