Powered By Blogger

среда, 30. децембар 2015.

VOJVOĐANSKO PITANJE JE UVELIKO OTVORENO!





Vojvođanski klub, Vojvođanskih brigada 17, 21000 Novi Sad, Vojvodina, Srbija
30. decembra  2015. godine, u Novom Sadu


GOSPODO, MALO STE SE PRERAČUNALI: VOJVOĐANSKO PITANJE JE UVELIKO OTVORENO!
Socijalistička partija Srbije i njen lider, Ivica Dačić, su se nedavnim izjavama u Novom Sadu pridružili Srpskoj naprednoj stranci u pokušaju da opravdaju sve nesreće i zla koje su, prema sopstvenim građanima, počinili krajem osamdesetih i ranih devedesetih godina prošlog veka.
Prvi put, Dačič sa očiglednim ponosom govori o neustavnom rušenju autonomije Vojvodine 1988. godine, kao o zasluzi svoje partije. Zato Vojvođanski klub želi da to, takođe, istakne: istina je, najveća zasluga za rušenje Ustavom garantovanog položaja Vojvodine u Srbiji, pripada Socijalističkoj partiji Srbije. Oni su razbili temelje vojvođanske samouprave, oni su, zajedno sa nekadašnjim radikalima, današnjim naprednjacima, direktno odgovorni: za političke progone krajem osamdesetih, za naša stradanja devedesetih, za odlazak vojvođanske mladosti kako ne bi bila uvučena u neželjeni rat i za proterivanje ne-Srba iz Vojvodine. Oni su krivi što smo od najrazvijenije regije postali sirotinja, koja više nema prava ni da se zove Vojvođanima.
Gospodo, sve te zasluge vam rado priznajemo i nećemo ih zaboraviti!
Danas, kad svi Dačići, Vučići i Bajatovići viču kako „neće dozvoliti da Vojvodina postane otvoreno pitanje“, možemo samo da poručimo: zakasnili ste, gospodo - Vojvodina je već postala i otvoreno i internacionalno pitanje! Najbolji dokaz je činjenica da o tome stalno govorite baš vi! Vojvođani su, napokon, uspeli da na dnevni red javnosti Vojvodine, Srbije, ali i Evrope, stave pitanje položaja Vojvodine u Srbiji.
Mi nismo separatisti, ali vi jeste direktno odgovorni za formiranje separatističkih opcija u Vojvodini, jer, kao i sve autokrate, nemate sluha za realne - pravno, ekonomski i istorijski utemeljene zahteve Vojvođana.
Aktuelna vlast zaboravlja da Vojvodina nikada nije bila samo Srpska. Vojvodina pripada građanima Vojvodine, svih nacija, čiji preci su legitimno i legalno odlučili da hoće da se Vojvodina pripoji Srbiji, kao elementu šire državne celine. Te šire državne celine više nema. Građani Vojvodine u tim novim, promenjenim uslovima, ne traže izlazak Vojvodine iz Srbije. To je samo vaša konstrukcija, kojom plašite ostatak Srbije. Mi nećemo izdvajanje iz Srbije, ali hoćemo da se prava Vojvodine i Vojvođana poštuju.  
Svaki vaš bahati potez, samo učvršćuje borbu za promenu Ustavnog položaja Vojvodine u Srbiji. Juče ste usvojili  izmenjeni Zakon o poljoprivrednom zemljištu, kojim se  naša plodna vojvođanska zemlja na tacni daje domaćim i stranim tajkunima. Otimate nam ono što je naše! Nepoštovanjem Ustava, do ponižavajućeg nivoa smanjujete budžet Vojvodine. Bogatu Vojvodinu svodite na prosjakinju koju terate da Vas moli za sopstveni  novac! Varate se, ako mislite da ćete time obesmisliti i samu autonomiju Vojvodine. Naprotiv, time samo povećavate broj onih  koji  se bore za Vojvodinu!
Koliko nam je danas dobro ne treba da nam kaže ni Vučić, ni bilo koja televizija. To vidimo i sami. A koliko će nam sutra biti dobro, opet ne treba niko ništa da nam obećava. Biće nam onoliko dobro za koliko se izborimo.
Zato Vojvođanski klub poziva sve stranke i nevladine organizacije, javne ličnosti i pojedince da se  ujedine u borbi za za jačanje položaja i nadležnosti Vojvodine u Srbiji, za našu plodnu oranicu koju država nemilice krčmi, za naše pravo da se nikome ne prebrojavaju ni srpska, ni mađarska, ni slovačka, ni rumunska, ni ukrajinska, ni rusinska, ni bilo koja  krvna zrnca.  
Da ne dozvolimo da Vojvodinu bilo ko pljačka, ponižava, zastrašuje, zakida i maltretira. Republika Srbija najmanje, jer je u pitanju naša zajednička država u kojoj Vojvođani više ne mogu dozvoliti da budu građani drugog reda.
Za Vojvođanski klub
Dr Branislava Kostić, Predsednica

Kontakt:   E-mail:    vojvodjanski.klub@hotmail.com; 063 18 44 006

Kaligula i savremene asocijacije

Kaligula (Antium, 31. kolovoza 12. - Rim24. siječnja 41.), Gaius Caesar Augustus Germanicus, rimski car
Kaligula je bio Tiberijev pranećak, a nadimak Caligula, što na latinskom znači čizmica, dobio je od vojnika u očevom vojnom logoru. Vrlo rastrošan i ekstravagantan - potrošio je velik dio novca koji je Tiberije pribavio carskoj blagajni, na darove i proslave. Vladao je od 37. do 41. godine.
Na početku svoje vladavine je amnestirao sve one koji su osuđeni pod Tiberijem, ali je ubrzo zapao u neprijateljske odnose sa Senatom, jer se u stilu helenističkih kraljeva počeo osjećati i ponašati kao car i bog. U tom svom samoljublju čak je, smatrajući se reinkarnacijom Jupitera, tražio pravo na jedan hram na Palatinu. Svog je konja pod imenom Kasač proglasio senatorom i konzulom.
Živio je raskalašenim životom. Vrlo samoljubive prirode, sagradio je hram posvećen samome sebi na čijem se otvaranju pojavio obučen poput božice. Oženio je vlastitu sestru, a njegova ludost je potpuno izbila na površinu kada je prilikom njezine smrti proglasio naredne tjedne razdobljem javnog žalovanja i zabranu smijeha.
Epizoda okupljanja ogromne količine rimskih legija kako bi napao Britaniju neslavno je završila jer je Kaligula naprosto zaboravio svojoj vojsci osigurati brodove kako bi prešli kanal.
Imao je mnoštvo ljubavnica kojima je, ljubeći ih u vrat, tepao da će izgubiti svoju prekrasnu glavu kad god on to odluči. Njegove okrutne kazne i smaknuća protivnika i zavjerenika bili su poznati širom carstva. Različite urote i okrutne odmaze učinile su odnose između Kaligule i senator nepodnošljivom, a sam Kaligula je sve više tonuo u bolesne sklonosti i psihičku rastrojenost. Ubijen je od strane svojih vlastitih vojnika.

четвртак, 24. децембар 2015.

(Nad)realna slika ratne Banja Luke


Fotografije čitalaca, Miodrag Ćakić
  |
„Banja Luka nikada nikoga nije oterala, a Sarajevo jeste“, izjavio je nedavno za jedan bosansko-hercegovački internet portal sarajevski zabavljač, glumac i muzičar Nenad Janković, poznat pod pseudonimom doktor Nele Karajlić. Izjave ličnosti sa estrade često imaju veći uticaj na javnost od onih koje dolaze iz akademskih krugova, pa čak i od političara. Zato je važno osvrnuti se na smelu i, makar u prvom delu, netačnu Jankovićevu izjavu.
Da vidimo kako to Banja Luka nikoga nije oterala. O sudbini banjalučkih Muslimana i Hrvata predočeno je obilje dokaza na više haških suđenja, od kojih su dva najznačajnija okončana (Radoslav Brđanin i Momčilo Krajišnik), a na jednom se stiglo do prvostepene presude (Mićo Stanišić i Stojan Župljanin). U sve tri presude zaključeno je da su nesrpski civili tokom 1992. autobusima napuštali Banja Luku i odlazili ka Travniku i Hrvatskoj – svake nedelje stotine njih, ukupno na hiljade.
Možda Janković zastupa neoriginalnu tezu da su oni odlazili dobrovoljno, ali zaključci više sudskih veća govore suprotno – da su Muslimani i Hrvati bili izloženi kampanji nasilja zbog koje su iz straha napuštali svoje domove i odlazili u izbeglištvo. Zaključak nije izrečen tek tako; potkrepljen je stotinama iskaza, hiljadama dokumenata i brojnim drugim dokazima o zločinima nad nesrpskim stanovništvom Banja Luke.
Nasilje počinje u proleće 1992. otpuštanjima pripadnika drugih nacionalnosti sa posla i pretnjama koje su stizale iz medija, uglavnom od srpskih političara i drugih javnih ličnosti. Ubrzo počinje fizički obračun sa nepodobnim stanovnicima Banja Luke, a glavnu ulogu u tome odigrala je grupa kriminalaca okupljena unutar Srpskih odbrambenih snaga (SOS), formacije bliske Srpskoj demokratskoj stranci koja je ubrzo inkorporirana u Centar službi bezbednosti Banja Luke, gde postaje deo specijalne jedinice MUP-a Republike Srpske. Pripadnici SOS-a, odnosno specijalni policajci, hapsili su, odvodili i zlostavljali banjalučke nesrbe, pretresali i pljačkali njihove domove.
Veliki broj uhapšenih Banjalučana, zajedno sa nesrpskim civilima iz okolnih opština, završavao je u jednom od najvećih zatočeničkih centara u BiH – vojnom logoru Manjača. Tamo su držani u neljudskim uslovima, bez dovoljno hrane, vode, osnovnih sredstava za higijenu i bez lekarske nege, uz stalna premlaćivanja, od čijih posledica je jedan broj njih umro. Osim Manjače, muslimanski i hrvatski zatočenici držani su u još najmanje sedam objekata na području Banja Luke – zgradi centra službi bezbednosti, zatvoru „Tunjice“, vojno-istražnom centru „Mali logor“, sportskoj dvorani, kasarni „Kozara“, u tvrđavi „Kaštel“ i starom vojnom logoru.
Osim u zatočeničkim centrima, ubistva su se dešavala i u samom gradu, najčešće prilikom napada na privatna preduzeća i imovinu Muslimana i Hrvata u kojima su učestvovali kriminalci iz opisane jedinice specijalne policije, ali i pripadnici MUP-a i vojske bosanskih Srba. U presudi Krajišniku se, recimo, navodi da je u gradu ubijen najmanje 31 Musliman i Hrvat, s tim da se radi o konzervativnoj proceni, datoj samo na osnovu ograničenog broja dokaza koji su izvedeni pred sudom. Imovina nesrba u Banja Luci redovno je bila meta napada. Reč je uglavnom o eksplozijama izazvanim ručnim bombama. Da bi slika bila potpuna, treba pomenuti napade i razaranja islamskih i katoličkih verskih objekata.
U takvoj atmosferi, Krizni štab takozvane Autonomne regije Krajina 12. juna 1992. osnovao je „Agenciju za preseljavanje stanovništva i razmenu materijalnih dobara“ koja je, kako se navodi u presudi izrečenoj predsedniku tog štaba Radoslavu Brđaninu, „pomagala prilikom provođenja politike etničkog čišćenja“. Posredstvom Agencije Hrvati i Muslimani su iseljavani, s tim da su prethodno bivali pljačkani i primorani da imovinu prepišu Republici Srpskoj, pri čemu im je bilo dozvoljeno da sa sobom ponesu najviše nekoliko stotina nemačkih maraka. Odlazak je organizovala srpska vlast, a konvoje autobusa koji su išli ka Travniku ili Hrvatskoj pratila je srpska policija. U presudi Brđaninu naglašeno je da civili „nisu odlazili slobodnom voljom već su na to bili prisiljeni usled nametnutih uslova“.
To je stvarna slika ratne Banja Luke u poređenju sa kojom je tvrdnja Nenada Jankovića nerealna i nadrealna.
Istina je da u poređenju sa drugim opštinama bosanske Krajine poput Prijedora, Sanskog Mosta, Ključa ili Kotor Varoši, ratna situacija u Banja Luci izgleda prihvatljivo, što stvara optičku varku na koju mogu da nasednu neki pošteni, mada loše informisani posmatrači. Radi se naprosto o tome da su zločini u okolnim opštinama bili većeg obima i daleko suroviji, a ne da ih u Banja Luci nije bilo.
A te zločine većeg obima – masovna ubistva, zatvaranja hiljada ljudi u surovim uslovima prijedorskih i drugih logora, silovanja, mučenja, pljačke i razaranja – koji su rezultirali masovnim odlaskom nesrba iz cele bosanske Krajine predvodila je upravo Banja Luka. U njoj je bilo sedište Kriznog štaba Autonomne regije Krajina gde je kreirana politika etničkog čišćenja cele severo-zapadne Bosne, u njoj je bio Centar službi bezbednosti MUP-a koji je tu politiku sprovodio; u njoj je delovao pomenuti servis za proterivanje ljudi eufemistički nazvan „Agencija za preseljavanje stanovništva“.
Tako da Banja Luka ne da je oterala, nego je proterala – Muslimane i Hrvate iz cele bosanske Krajine. Nenad Janković nije glup, niti je loše informisan. On naprosto zamagljuje istinu. Njegovi motivi (koristoljublje ili nešto drugo) nisu bitni; bitna je posledica onoga što je izgovorio – stvaranje tendenciozne i lažne slike o ratnoj prošlosti koja je najveća prepreka za pomirenje u regionu. Do čega njemu očito nije stalo.
Loše je i to što on lažnom izjavom o Banja Luci degradira nastavak iste rečenice o tome da Sarajevo „jeste oteralo“. Da li je, koga i kako Sarajevo „oteralo“ posebno je pitanje. Ono što je izvesno je da izjave poput Jankovićeve u kojoj se negiraju zločini nad nesrbima otežavaju da istina o Srbima, uključujući i onu o sarajevskim Srbima, bude na pravi način predstavljena, a zločini nad srpskim civilima u ovom gradu istraženi i procesuirani.
Autor je novinar agencije SENSE.
Peščanik.net, 24.12.2015.

недеља, 6. децембар 2015.

Spasavanje kapitalizma






Prikaz knjige Roberta B. Reicha Saving capitalism: For the many, not for few / Spasavanje kapitalizma: za većinu, ne za manjinu, Knopf 2015

Godine 1991, koja nam danas izgleda tako nevino, Robert Rajh je objavio uticajnu knjigu The work of nations (Delo nacija), koja mu je između ostalog donela ministarsko mesto u Klintonovoj vladi. Bila je to dobra knjiga za svoje vreme – ali vremena se menjaju. Već kontrast između relativno optimističnog naslova te i naslova nove Rajhove knjige, Saving capitalism (Spasavanje kapitalizma) pokazuje brzinu naše propasti u poslednjih 25 godina.
Novina knjige Delo nacija bila je u isticanju fenomena porasta nejednakosti – koji su mnogi od nas ekonomista već shvatali ozbiljno, ali koji još nije bio predmet političke rasprave. Rajh je tada nejednakost razumeo kao pre svega tehnički problem rešiv tehnokratskim sredstvima na opšte zadovoljstvo svih aktera. U svojoj novoj knjizi on nam nudi daleko mračniju viziju i zapravo nas poziva na klasnu borbu ili na – ako tako više volite – ustanak američkih radnika protiv višedecenijskog postepenog porasta klasnog ugnjetavanja od strane oligarhije.

1.

Razlike između knjiga Delo nacija i Spasavanje kapitalizma počivaju na dvema važnim promenama u američkom društvu. Prva je pogubni zaokret udesno u američkoj politici. Druga je povezana sa stručnom debatom koja je imala ogromne političke posledice: reč je o usponu i padu teorije tehnoloških promena u korist kvalifikovane radne snage, do nedavno široko prihvaćene među ekonomistima pod skraćenicom SBTC (skill-based technological change / tehnološke promene zasnovane na razvoju veština).
Polazna tačka ove teorije bila je opažanje da su oko 1980. zarade Amerikanaca sa visokim obrazovanjem rasle brže nego zarade ljudi sa nižim obrazovanjem. Zašto?
Jedan od ponuđenih odgovora bio je jačanje međunarodne trgovine i povećani uvoz robe proizvedene fizičkim radom u zemljama sa niskom prosečnom zaradom. Takav uvoz mogao je u principu da izazove ne samo porast nejednakosti nego i stvarno opadanje zarada manje obrazovanih radnika (implikacije standardne teorije o uticaju razvoja međunarodne trgovine na visinu zarada u stvari su mnogo gore nego što ne-ekonomisti mogu da zamisle). Ali izgleda da brojke nisu odgovarale pravom stanju stvari. Oko 1990. nivo američke trgovine sa zemljama u razvoju bio je nedovoljno visok da objasni toliki skok u relativnim zaradama obrazovanijih ljudi. Pored toga, pojačani uvoz nije izazvao porast zaposlenosti u sofisticiranim delatnostima, pa prema tome nije mogao biti objašnjenje za ono čemu smo prisustvovali, a to je bio porast nivoa stručnosti u tim delatnostima, što se ubrzo proširilo na celu američku ekonomiju.
Neki ekonomisti su onda ponudili drugo objašnjenje: za sve je odgovorna tehnologija, a naročito informaciono-tehnološka revolucija. Moderna tehnologija je smanjila potrebu za rutinskim fizičkim, a povećala potrebu za umnim radom. I mada je prosečni nivo obrazovanja rastao, on nije rastao dovoljno brzo da održi korak sa tehnološkim napretkom. Otuda porast zarada fakultetski obrazovanih ljudi i relativno ili možda apsolutno opadanje zarada ljudi bez odgovarajućih kvalifikacija.
Ovaj pristup se nije oslanjao na neposredne dokaze (da je tehnologija pokretač promena visine zarada). Tehnološki faktor je bio izveden iz pretpostavljenih efekata, ali je navođen u mnogim tehničkim dokumentima koji su se razmetali jednačinama i podacima, a posebno je kodifikovan u članku Lorensa F. Kaca sa Harvarda i Kevina M. Marfija sa Čikaškog univerziteta.[1] U svojoj knjizi Delo nacija Rajh je na neki način popularizovao ovaj pristup slikovito povezujući apstraktni ekonomski formalizam sa opažanjima iz svakodnevnog života. Po Rajhovom mišljenju, tehnologija je eliminisala rutinski rad i zamenila neke poslove koji su ranije zahtevali neposrednu interakciju ljudi. Ona je otvorila prostor “simboličkim analitičarima” – ljudima sa talentom i obukom da barataju idejama. Rajh je smatrao da će se problem sve veće nejednakosti rešiti ako više ljudi dobije obuku za novo doba: produbljivanjem konvencionalnog obrazovanja i uvođenjem sistema učenja celog života.
To je bila privlačna, optimistička vizija i jasno je zašto je bila prihvaćena. Još ima ljudi koji u tehnološkim promenama koje favorizuju stručnu radnu snagu nalaze objašnjenje za sve veću nejednakost i spor rast zarada – to je posebno popularan pristup među umerenim republikancima, sklonim poricanju promena u svojoj partiji, kao i među zagovornicima “trećeg puta” koji jadikuju zbog jačanja demokratskog populizma. Ali ova teorija se tokom proteklih 25 godina nije dokazala u praksi i ozbiljni ljudi su odustali od nje.
Ona se osipala po fazama.[2] Prvo je 90-ih godina razlika između zahtevane i postojeće stručnosti prestala da se povećava na dnu skale: realne plate radnika sa sredine skale prestale su da prestižu plate onih pri dnu, pa su čak pomalo i zaostajale. Neki ekonomisti su na to odgovorili prepravljanjem teorije – tvrdili su da tehnologija odstranjuje sredinu umesto da zamenjuje dno. Ali to je bilo krpljenje problematične ideje i od toga se odustalo posle 2000. godine, kada su i realne zarade ljudi sa fakultetskim diplomama prestale da rastu. U međuvremenu su prihodi na samom vrhu – koji zauzima jedan procenat ljudi, a naročito još manja grupa u okviru tog jednog procenta – i dalje rasli. I to odstupanje očigledno nije imalo veze sa obrazovanjem, jer menadžeri hedž-fondova i nastavnici iz srednjih škola imaju sličan nivo formalnog obrazovanja.
Nešto drugo se dešavalo posle 2000: rad kao takav gubio je na vrednosti u odnosu na kapital. Posle nekoliko decenija stabilnosti, deo nacionalnog dohotka koji ide zaposlenima naglo se smanjio. Bilo je pokušaja da se i to pripiše tehnologiji – roboti zamenjuju sve radnike, a ne samo manje obrazovane. Ali ovo objašnjenje je višestruko problematično. Prvo, ako imamo tehnološku revoluciju čiji je cilj robotizacija, zašto se produktivnost usporava a ne ubrzava? Drugo, ako je sada lakše zameniti ljude mašinama, očekivao bi se rast investicija, to jest da se korporacije utrkuju da iskoriste nove šanse. To se ne događa jer korporacije svoje dobiti radije sklanjaju u banke i ulažu ih u dalju kupovinu deonica.
Ukratko, teza da tehnologija povećava nejednakost sve je manje verovatna, a isto važi i za shvatanje da će stručno usavršavanje radnika preokrenuti situaciju. Dobro, šta se onda zaista događa?

2.

Ekonomisti koji se bave ekonomskom polarizacijom sve češće govore o moći, a ne o tehnologiji. To zvuči kao promašena tema – zar ekonomisti ne treba da se bave samo nevidljivom rukom tržišta? – ali ekonomija se već duže vreme bavi pitanjem “tržišne moći”, to jest efektima monopola. Time se bavi i nova Rajhova knjiga i ona ovaj problem posle dužeg vremena opet stavlja u prvi plan, baš kao što je knjiga Delo nacija na neki način popularisala suprotan stav. Rajh tu pokreće još neke teme, ali počeću sa onima sa kojima se većina ekonomista slaže.
Tržišna moć je precizno definisan fenomen: ona nastaje kada pojedinačni ekonomski učesnici utiču na cene koje dobijaju ili plaćaju, koje se razlikuju od onih koje je anonimno odredila nevidljiva ruka tržišta. Monopolisti nameštaju cene proizvoda koje prodaju, a oligopolisti cene stvari koje kupuju. Oligopol, koji obuhvata nekolicinu privilegovanih prodavaca, složeniji je fenomen od monopola, ali i on ima veliku tržišnu moć. Našu ekonomiju pre svega čine monopoli i oligopoli, kao suprotnost samostalnim konkurentima koji nemaju uticaja na cene na tržištu (a koje ekonomisti najčešće podrazumevaju u svojim promišljanjima tržišta).
Koliko je to važno? U svom eseju iz 1953. Milton Fridman tvrdi da je monopol važan samo onoliko koliko se aktuelno ponašanje tržišta razlikuje od predviđanja zasnovanog na prostom odnosu ponude i potražnje – i da u stvari nema mnogo dokaza da je monopol važan.[3]Fridmanovo stanovište je prevladalo među ekonomskim stručnjacima i u široj političkoj debati. Iako je problem monopola ostao u udžbenicima, a antimonopolski mehanizmi u zakonima, od 50-ih godina prošlog veka ovo je zanemarena tema.
Sada je jasno da je to bila intelektualna i politička greška. Sve je više dokaza da tržišna moć duboko utiče na ekonomsko ponašanje – i da je nedosledna primena antimonopolskih mera uzrok pojave nepoželjnih ekonomskih tokova.
Rajh ilustruje ulogu monopola dobro odabranim primerima, na primer pristupom internetu. On primećuje da je većina Amerikanaca koji žele pristup internetu manje-više izručena na milost i nemilost lokalnim kablovskim kompanijama; zato je široko propusni internet (broadband) u Americi sporiji i mnogo skuplji nego u drugim zemljama. Drugi upečatljiv primer je poljoprivreda, koja se smatra uzorom vrhunski konkurentnog sektora. Rajh tvrdi da jedna kompanija, Monsanto, ima prevlast u velikom delu tog sektora kao jedini snabdevač genetski modifikovanom sojom i kukuruzom. U članku nedavno objavljenom u časopisu The American Prospect ističu se i drugi primeri takve prevlasti koji obuhvataju široku lepezu proizvoda, od naočara za sunce do hrane za mačke.[4]
I statistički podaci potvrđuju sve veću moć monopola. Nedavno objavljeni rad Džejsona Fermana, predsednika Veća ekonomskih savetnika i Pitera Orsaga, bivšeg šefa Kancelarije za menadžment i budžet, pokazuje da raste broj firmi koje ostvaruju “supernormalne” profite – to jest stalno imaju visoke stope dobiti na koje konkurencija nema nikakvog uticaja.[5]
Neki podaci indirektno ukazuju na važnu ulogu tržišne moći, na primer empirijski radovi o posledicama promena minimalnih zarada. Po konvencionalnoj analizi ponude i potražnje, povećanje minimalne zarade smanjuje zaposlenost. Ali Rajh je poređenjem zaposlenosti u državama koje su povećale minimalne zarade sa zaposlenošću u okruzima susednih država koje to nisu uradile pokazao da povećanje minimalnih zarada ne vodi nužno padu zaposlenosti.
Zašto? Jedna od najčešćih pretpostavki je da firme koje zapošljavaju slabo plaćene radnike – kao što su lanci brze hrane – imaju monopsonsku moć na tržištu rada, što znači da su oni glavni kupci niskoplaćene radne snage na datom tržištu rada. A monopsonista koji se suoči sa donjom granicom cene ne mora nužno i da kupuje manje, kao što ni monopolista koji se suoči s gornjom granicom ne mora nužno da prodaje manje, nego može da prodaje više.
Hajde da pretpostavimo da rast nejednakosti podstiče sve veća tržišna moć, a ne neumoljiva logika moderne tehnologije. Tako realni svet oko nas dobija više smisla i postaje nam lakše da razumemo zašto visoke dobiti ne podstiču investicije. Uzmimo kao primer monopole na lokalne internetske usluge: njihovi visoki profiti ne deluju kao podsticaj za investiranje u brže veze – naprotiv, oni imaju manje motiva za to nego što bi imali kada bi se suočili sa konkurencijom i ostvarivali niže profite. Kada tu logiku proširimo na ekonomiju u celini, kombinacija sve većeg udela dobiti i slabih investicija počinje da dobija smisao.
Pored toga, naglasak na tržišnoj moći pomaže nam da objasnimo zašto se veliki zaokret ka nejednakosti prihoda poklopio sa političkim zaokretom, a naročito sa oštrim zaokretom udesno u američkoj politici. Jer političke odluke zapravo određuju u kojoj meri korporacije mogu da sprovode tržišnu moć. Koje su veze između tržišne i političke moći?

3.

Robert Rajh je uvek pisao ambiciozne knjige. Naslov Dela nacija namerno aludira na Adama Smita i Rajh se očigledno nadao da će čitaoci ovu knjigu shvatiti i kao fundamentalno štivo.Spasavanje kapitalizma je još ambicioznija knjiga, iako je relativno kratka. Rajh želi da svoje promišljanje o nejednakosti postavi kao temelj novog razmatranja tržišne ekonomije. On ističe da se ne zalaže za politiku koja će ograničiti i oslabiti funkcionisanje tržišta; da je i sama definicija slobodnog tržišta proistekla iz političke odluke i da je drugašiji odnos snaga moguć: “Ne nameće se vlast slobodnom tržištu – ona ga stvara”.
Imam pomešana osećanja u vezi sa ovim sloganom. Čini mi se da Rajh ipak previše toga odobrava, jer ne zadire u ortodoksno uverenje da su slobodna tržišta dobra stvar. A zabrinjava me i to što njegov veliki plan može da nam odvuče pažnju sa prozaičnih, ali važnih političkih poteza koje i on i ja podržavamo.
On uspešno dokazuje da je povećanje nejednakosti u velikoj meri posledica određenih političkih odluka. Jačanje tržišne moći odraz je nepoštovanja antimonopolskih zakona, koje vremenom postaje sve manje održivo. U nekim slučajevima jačanje tržišne moći se razokriva kao sirova demonstracija političke sile koja ometa pokušaje ograničavanja monopola – na primer, neprestana i uspešna kampanja protiv pristupa internetu kao ljudskog prava i javnog dobra.
Slično tome, kada vidimo kako se ogromni prihodi slivaju u ruke nekolicine ljudi u finansijskom sektoru, logično je postaviti pitanje da li su ti prihodi “zarađeni”. Rajh tvrdi da su visoki profiti u nekim finansijskim firmama u velikoj meri rezultat insajderske trgovine, zaštićene političkom odlukom da neće biti strogo regulisana. Povećana moć finansijskih tržišta odraz je političkih odluka kojima je deregulisan sektor bankarstva.
U međuvremenu su oslabili oblici tržišne moći od kojih korist ima veliki broj radnika, a ne mali broj plutokrata, a to je opet velikim delom posledica političkih odluka. Skloni smo da o drastičnom slabljenju sindikata razmišljamo kao o neizbežnoj posledici tehnoloških promena i globalizacije, ali pogledajte Kanadu i videćete da to nije tačno. Nekada davno je trećina radnika i u SAD-u i u Kanadi bila sindikalno organizovana; danas je taj broj spao na 11% u SAD, za razliku od Kanade gde je još uvek na 27%. Za tu razliku kriva je politika, koja se u SAD 80-ih godina prošlog veka okrenula protiv sindikata. Slabljenje sindikata ima velike posledice koje se ne tiču samo direktnog uticaja na zarade članova: istraživači Međunarodnog monetarnog fonda ustanovili su da postoji bliska veza između opadajućeg sindikalnog organizovanja i rastućeg udela prihoda onog jednog procenta ljudi koji su na vrhu, što pokazuje da jak sindikalni pokret doprinosi obuzdavanju snaga koje stvaraju visoku koncentraciju prihoda na vrhu.[6]
Rajh tvrdi da sindikati nisu toliko izvor tržišne moći koliko su primer “moći protivteže” (taj termin pozajmio je od Džona Keneta Galbrejta) koja ograničava monopolsku i drugu pljačku. Kada su slobodni, sindikati to postižu putem nagodbi ne samo u vezi sa zaradama nego i u vezi sa uslovima rada. U svakom slučaju, uzroci i posledice slabljenja sindikata, kao i uzroci i posledice jačanja moći monopola, veoma dobro ilustruju ulogu politike u porastu nejednakosti.
Ali zašto je politika krenula tim putem? Kao i neki drugi komentatori, Rajh tvrdi da postoji povratna sprega između političke i tržišne moći. Veće bogatstvo na vrhu kupuje veći politički uticaj – putem davanja priloga kampanjama, lobiranjem i premeštanjem zaposlenih na visokim položajima iz privatnog u javni sektor i obrnuto (fenomen “obrtnih vrata”). Politički uticaj se zauzvrat koristi za prepravljanje pravila igre – u vezi sa antimonopolskim zakonima, deregulacijom, izmenama ugovornog prava, razbijanjem moći sindikata – na način koji povećava koncentraciju prihoda. Rezultat je neka vrsta spirale, začaranog kruga oligarhije. To je, kaže Rajh, priča o Americi prethodne generacije. I bojim se da je u pravu. Postavlja se pitanje šta može da preokrene ovaj trend.

4.

Tu prvo moramo da odgovorimo na sledeće pitanje: koja politika je ispravna, to jest kako formirati političku moć koja bi sprovela takve programe? Spasavanje kapitalizma nudi samo konture odgovora na ovo pitanje. U svojim predlozima nove politike Rajh pominje potrebu stvaranja neke vrste uopštenog portfolija ili tržišne korpe promena čiji je cilj “predistribucija” – izmena alokacije tržišnih prihoda – a ne njihova redistribucija. (Po Rajhovom mišljenju, reč je o modifikovanju predistribucije koje se odvija po postojećim pravilima.) Te promene bi bile zasnovane na standardnim liberalnim idejama, kao što su povećanje minimalne zarade, izmena zakona o radu usmerenog protiv sindikata i promena ugovornog prava koja bi radnicima dala ovlašćenje da preduzmu korake protiv poslodavaca, a dužnicima da brane svoje interese od kreditora. Rajh takođe, na manje ortodoksan način, traži zakonodavne i druge promene koje bi vratile korporacije na ono što su bile pre pola veka: organizacije koje nisu odgovarale samo svojim deoničarima, nego širem krugu zainteresovanih učesnika, između ostalog i radnicima i klijentima.
Da li bi takve mere bile dovoljne? Mislim da ne bi. Ali iskustvo sa Nju dilom koje je dovelo do stvaranja nacije srednje klase – kao i uspeh politike suprotne Nju dilu koja je prevladala od 70-ih godina prošlog veka i stvorila današnju oligarhiju – pokazuje da sveobuhvatne politike imaju ujedinjujuće efekte. Svakako nešto treba pokušati.
Ali kako to sprovesti politički? Rajh je optimista i primećuje sve veću sklonost ka populizmu političara iz obe partije. Tako je na primer Ted Kruz kritikovao “bogate i moćne ljude iz kuloara moći”. Rajh priznaje da ovakve izjave verovatno nisu iskrene. I zaista, Kruz predlaže veliko smanjenje poreza koje bi dovelo do pada društvene potrošnje – i od koga bi 60% ostalo ljudima na vrhu rang liste prihoda. On u svoja obećanja svakako ne ulaže svoj novac.
Ali Rajh tvrdi da sama činjenica da ljudi poput Kruza izgovaraju takve stvari ukazuje na ogromne promene u javnom mnjenju koje će postepeno dovesti do poželjnih političkih promena. Nadajmo se da je u pravu. U međuvremenu, Spasavanje kapitalizma ostaje korisna analiza trenutnog stanja stvari.
S engleskog prevela Slobodanka Glišić
Peščanik.net, 05.12.2015.
________________
  1. “Changes in Relative Wages 1963-1987: Supply and Demand Factors”, The Quarterly Journal of Economics, Vol. 107, No. 1 (February 1992).
  2. Dobar pregled procesa odbacivanja SBTC-a vidi u Lawrence Mishel, Heidi Shierholz, and John Schmitt, “Don’t Blame the Robots: Assessing the Job Polarization Explanation of Growing Wage Inequality“, EPI – CEPR working paper, November 2013.
  3. “The Methodology of Positive Economics”, u Essays in Positive Economics (University of Chicago Press, 1953).
  4. David Dayen, “Bring Back Antitrust“, Fall 2015.
  5. Jason Furman and Peter Orszag, “A Firm-Level Perspectives on the Role of Rents in the Rise of Inequality”, October 2015, dostupno nahttps://www.whitehouse.gov/sites/default/files/page/files/20151016_firm_level_perspective_on_role_of_rents_in_inequality.pdf.
  6. Florence Jaumotte and Carolina Osorio Buitron, “Union Power and Inequality”,http://www.voxeu.org/article/union-power-and-inequality. October 22, 2015.