Dohodovna nejednakost i njen uticaj na privredni rast

Objavljeno: 29. Februar 2016.

Izdvajamo

Pred sam skup u Davosu saznali smo od NVO OXFAM da 1% najbogatijih ima veću imovinu nego preostalih 99% zajedno, te da bi 62 najbogatija, čija imovina je jednaka imovini polovine najsiromašnijih u svetu, mogli stati u autobus, a pre pet godina za to je bio potreban džambo-džet. Imovina najsiromašnije polovine čovečanstva od 2010. je smanjena za hiljadu milijardi dolara, odnosno za 41%, dok je imovina famozne 62 osobe, gde je i devet žena, porasla za više od 500 milijardi dolara na 1760 milijardi dolara. Najsiromašnija polovina čovečanstva je od početka 21. veka dobila manje od 1% ukupnog povećanja svetskog bogarstva, dok je 1% najbogatijih došao do čak polovinu ukupnog povećanja. Oksfam poziva da se okonča “doba poreskih rajeva (gde se ulaganje kompanija učetvorostručilo od 2000), koji zemlje u razvoju koštaju najmanje 100 milijardi dolara.[1]

Ipak, neki pomaci su napravljeni; u poslednje dve decenije na globalnom nivou ostvaren je znatan napredak u pristupu zdravstvu i obrazovanju i borbi protiv siromaštva. Udeo najsiromašnijih u zemljama u razvoju je gotovo prepolovljen (oko milijardu ljudi se spasilo ekstremnog siromaštva). I pored ovoga, prihodi i bogatstvo širom sveta su veoma neravnomerno raspodeljeni, odnosno nejednakost je sve veća, jer npr. više od polovine prihoda koji je ostvaren između 1988. i 2008, otpada na 5% najbogatijeg stanovništa, dok skoro ništa od tih prihoda ne dobija desetina najsiromašnijeg stanovništva. Globalno bogatstvo se procenjuje na 48 500 dolara po punoletnom stanovniku (kojih je u svetu 4.6 milijardi), ali na oko 69% odraslih u kategoriji sa najnižim prihodima otpada samo 3% svetskog bogatstva. Nejednakosti su se povećale u proteklih 20 godina, te na 8% svetskog stanovništa otpada čak 82% globalnog bogatstva. Slična trendovi su i kod tranzicionih zemalja, gde spada i Srbija.

Ako uzmemo Gini koeficijent (kojime se najčešće meri nejednakost, koji praktično ima vrednosti između 20 i 65, a gde veći nivo pokazuje neravnomerniju raspodelu dohotka) naša zemlja je posle srednjeg nivoa nejednakosti u okviru regiona jugoistočne Evrope, dopšla u nezavidniju poziciju poslednjih godina. Naime, kretanje tog indeksa ukazuje na stagnantan nivo nejednakosti u Srbiji od 2002 do 2005 (oko 33); potom je usledio znatan pad zaključno sa krajem 2008 (na 28,2), potom povećanje na 29,7 (2010)[2]. Kako pokazuju podaci The World Factbook CIA, narednih godina beležili smo znatan rast, na 38,7 (2014). Po istom izvoru, Srbija stoji lošije od većine zemalja regiona i Evrope. Npr. prosek Gini koefijenta za EU je 30,6 (2012), za Makedoniju 43,6 (2013), za Bugarsku 35,4 (2012), za Hrvatsku 32 (2010), za Grčku 34,4 (2013), za Tursku 40,2 (2010), dok su Rumunija, Slovenija ili centralno evropske države zemlje sa znatno manjom dohodovnom nejednakošću. Ako nam je za utehu, ‘jednakiji’ smo od zemalja kao što je: Gruzija koji ima Gini indeks 46 (2011), Haiti 59,2 (2011), Brazil 51,9 (2012), Rusija 42 (2012), Kina 46,9 (2014), SAD 45 (2007), Urugvaj 45,3 (2009), Mikronezija 61,1 (2013), Južna Afrika 62,5 (2013) i većine drugih neevropskih država.[3]

Ipak, primenom OECD skale ekvivalencije dohodovna nejednakost u Srbiji je znatno manja i stabilna u periodu 2008-2012 (oko 30). Isto istraživanje je potvrdilo poznatu ekonomsku zakonitost da se tokom kriznih perioda nejednakosti smanjuju. [4] Ovde treba dodati da se Gini koeficijent zasniva na službenim podacima nacionalnih statističkih zavoda, koji ne u uzima u obzir da se oko 30% GDP Srbije realizuje u sivoj zoni, što je nešto više od proseka zemalja regiona. To ukazuje da je u našoj zemlji mnogo veći stepen stvarne nejednakosti izmedju socijalnih grupa, jer su neke od njih imale enormni rast bogatstva usled privatizacije (na štetu gubitnika tranzicije).

Reprodukovanje nejednakosti

Deca fakultetski obrazovanih roditelja u SAD dobijaju u znatno vremena za negu i stalni dijalog koji im pomaže da razvijaju svoje mišljenje. Naime, vreme koje oba roditelja provode odgajajući decu (do četiri godine starosti) više je za oko 50% kod visoko obrazovanih roditelja. Radnička klasa i samohrani roditelji, koji imaju manje slobodnog vremena, češće traže da im se njihova deca jednostavno pokoravaju, što tu decu sprečava da nauče da organizuju svoje živote ili misle svojom glavom.

Dakle, kako svet postaje složeniji i nagrade za vrhunske kognitivne sposobnosti se povećavaju, tako siromašni roditelji postaje sve veća prepreka društvenoj pokretljivosti. Jaz između bogatih i siromašnih raste već u vaspitavanju dece.

Porodice sa obrazovanim roditeljima su dugotrajnije i samim tim stimulativnije za uspešan odgoj dece. Šansa da dete do sedam godina živi u porodici sa jednim roditeljem je višestruko veća kod onih koji nemaju visoko obrazovanju u SAD.[5] Zajednički obrok, simbol porodične kohezije, takođe je češći kod porodica sa visoko obrazovanim roditeljima.[6]

Kada je u pitanju šansa za završetak studija u zavisnosti od rezultata na testu posle osnovne škole, deca koja pripadaju najbogatijoj četvrtini američke populacije koja su imala odlične rezultate na pomenutom testu imaju verovatnoću da diplomiraju od čak 75%. Za decu iz najsiromašnije četvrtine stanovništva SAD, sa takođe odličnim rezultatima na istom testu, ta verovatnoća je skoro tri puta manja. Dakle, porodični bekgraund je bolji prediktor da li će dete diplomirati na univerzitetu, nego završni testovi nakon 8. razreda. Obeshrabruje da će deca iz najbogatijeg kvarta sa lošim ocenama na testu imati sličnu verovatnoću da završe koledž, kao i deca iz najsiromašnijih kvarta sa visokim rezultatima na istom testu. [7]

Dakle, kako svet postaje složeniji i nagrade za vrhunske kognitivne sposobnosti se povećavaju, tako siromašni roditelji postaju sve veća prepreka društvenoj pokretljivosti. Jaz između bogatih i siromašnih raste već u vaspitavanju dece.

Za Srbiju je indikativno analiza na osnovu anketiranja 415 porodica školske dece na teritoriji grada Kragujevca iz 2010. Jasno se pokazalo da je porodica jedan od najznačajnijih faktora koji utiče na uspeh učenika. Npr. deca roditelja sa višim i visokim obrazovanjem (koji su činili tek četvrtinu ukupnog broja roditelja) su u prva četiri razreda osnovne škole u 90,6% slučajeva imala odličan uspeh, a deca roditelja koji imaju obrazovanje do završene osnovne škole su tek u 38,2% slučajeva postigla odličan uspeh.[8]Ustanovljeno je da roditelji iz srednje klase izražavaju veću zainteresovanost, što pokazuju češćim dolaskom u školu da bi razgovarali o napredovanju svoje dece.[9]

Obrazovani roditelji podižu decu tako da ona postaju svesna sopstvenih vrednosti i talenata, pritom ih motivišući da razvijaju svoje sposobnosti kroz razne vanškolske aktivnosti. Obrazovanje roditelja ima veći uticaj na uspeh dece od porodičnog socio-ekonomskog statusa. Deca manje obrazovanih ljudi češće imaju problematično ponašanje od mališana čiji su mama i tata visoko obrazovani, a upravo ti problemi u ponašanju mogu dovesti i do slabijeg uspeha u školi (deca koja se kažnjavaju zbog neprimerenog ponašanja u školi češće razvijaju odbojnost prema obrazovanju uopšte i gube volju da za postizanjem uspeha na tom planu). Deca najviše uče iz primera, i to uglavnom iz onih koje posmatraju kod kuće. Ukoliko roditelji čitaju knjige, odlaze u muzeje i pozorišta, veće su šanse da će deca učestvovati u tim aktivnostima. Takvi roditelji pozitivno utiču na samopouzdanje mališana.

Indikativno je da i PISA testovi pokazuju da socio-ekonomski status ima značajan uticaj na učenička postignuća i u Srbiji. Siromašni učenici ostvaruju slabije rezultate i pohađaju slabije škole, samim tim smanjuje se društvena mobilnost. Naime, rezultati na PISA testu u velikoj meri zavise od socio-ekonomskog statusa testiranih 15-godišnjaka. Naime, preko dva puta više funkcionalno nepismene dece nalazi se u prvom (socio-ekonomskom) kvartilu (najsiromašnijih 25% populacije po prihodima) u odnosu na četvrti.[10] Za društvo je veoma važno da se omogući podjednaka dostupnost obrazovanja za decu iz svih društvenih slojeva, jer je to uslov za društvenu mobilnost. Sa stanovništa efikasnosti je važno da sposobni učenici mogu da steknu najbolje obrazovanje bez obzira na socijalni položaj porodice.

Po PISA testu 2012. godine (15 godišnjaci) Srbija se nalazi u u donjoj polovini evropskih zemalja. Bolji smo od Crne Gore i Albanije, Bugarske i Rumunije, a u istom nivou sa postignućima Turske, Kipra i Grčke. Svi učenici su na svrstani u četiri grupe (kvartila), u prvoj najsiromašniji, u četvrtoj najbogatiji. Test pokazuje da postoji razlika od 77 poena između najsiromašnije i najbogatije četvrtine učenika u postignućima iz matematike. Inače, najveći broj učenika u Srbiji nalazi se na prvom i drugom nivou postignuća na PISA skali 2012. Ovaj podatak jasno ukazuje da je naš sistem i dalje baziran na reprodukciji, a ne na upotrebi stečenih znanja.

Činjenica je da gimnazije predstavljaju najbolji srednjoškolski profil u Srbiji. Cilj je izgradnja obrazovnog sistema koji podstiče razmišljanje, umesto repodukovanje. Potrebna je bolja obučenost nastavnika, nagrađivanja nastavnika i škola prema rezultatima. Poželjni su podsticaji (u vidu stipendija, npr.) za đake sa nižim socio-ekonomskim statusom da upišu gimnazije. Treba raditi na smanjenje potreba za privatnim časovima, koji nisu dostupni siromašnijima (aktivirati dopunsku i dodatnu nastavu).

Naš poznati sociolog Mladen Lazić je u studiji iz 1987. zaključio da je «postojeća društvena struktura rezultat izrazito burnog procesa vertikalne pokretljivosti, prirodnog za post-revolucionarnu epohu koja je istovremeno i period bitne strukturalne transformacije (iz agrarno/ruralnog u industrijsko/urbano društvo). Stabilizacija tih […] procesa razotkriva imanentne obrasce pokretljivosti socijalističkog društva. Ono se ne može jednoznačno odrediti ni kao otvoreno, ni kao zatvoreno. Samoobnavljanje grupa predstavlja osnovni oblik reprodukcije, što ukazuje na klasnu prirodu društva». U savremenom razdoblju više nije reč o burnim procesima društvene stratifikacije, ali je samoobnavljanje i je dalje delatan proces.[11]

Inače, vertikalna pokretljivost se zbiva na taj način što pojedinci bitno menjaju svoj društveno-ekonomski položaj, tako da prelaze u drugi sloj, viši ili niži. Vertikalna pokretljivost se manifestuje, dakle, kao društveno napredovanje (ili nazadovanje) na lestvici socijalne stratifikacije. U prvom slučaju dolazi do promena društveno-ekonomskog statusa između pripadnika različitih generacija, na primer između oca i sina, dok je u drugom reč o statusnim promenama koje pojedinac doživljava u toku svog života.

Ono što izaziva promene u društveno-ekonomskom statusu su: promene u zahtevima za obavljanjem profesionalnih i drugih društvenih uloga i „promene u ponudi talenata (sposobnosti)”. Ako, na primer, vršenje određenih profesionalnih uloga u određenom periodu traži veću stručnost nego ranije, to može da izazove veće socijalno pomeranje, bilo da oni koji više nisu u stanju da ih vrše napuštaju svoje dužnosti, ili se javljaju kandidati za njihovo obavljanje iz drugih slojeva. Tipičan i značajan primer ovih procesa je povlačenje znatnog broja kapitalista sa dužnosti rukovodilaca preduzeća (pri čemu oni, naravno, zadržavaju svoj status kapitalista koji prisvaja višak vrednosti) i preuzimanje te uloge od strane profesionalnih menadžera, često iz nižih društvenih slojeva.[12]

Koliko je potrebno nejednakosti za ekonomski razvoj?

Pisac najuticajnije ekonomske knjige posle Kejnza, Kapital u 21. veku (Capital in the Twenty-First Century) Tomas Piketi indirektno postavlja i pitanje koliki je nivo dohodovne nejednakosti koji neće dovesti do urušavanja društvene kohezije i stabilnosti.[13] Osnovna teza Piketija je da će, budući da je stopa prinosa na kapital trenutno veća od stope rasta globalne ekonomije, udeo svetskog bogatstva u vlasništvu malobrojne elite zadržati trend porasta. Drugim rečima, treba očekivati da bogati postanu bogatiji. Kapitalizam automatski generiše proizvoljne i neodržive nejednakosti koje radikalno podrivaju meritokraske vrednosti na kojima se zasnivaju demokratska društva.

Indikativno je da bi Kina mogla paradigma procesa koje opisuju francuski ekonomista. Nakon smrti Mao Cedunga 1976. mera nejednakosti prihoda iznosila je 31 (Gini indeks), da bi do 2014. narasla do 45,9. Stoga se postavlja pitanje nije li rast nejednakosti cena koju je Kina morala da plati u svom četvorodecenijskom begu iz siromaštva? Piketi uz to smatra da nije dobro da akumulacija bogatstva stvara preveliku nejednakost.

Prelazak iz jednog u drugi sistem može biti traumatičan, što je, po svemu sudeći, trenutno slučaj.

Da li svet i Srbija u eri u kojoj je previše nejednakosti? Odnosno, da li svaka epoha ima nivo nejednakosti koja joj je potrebna. Različiti ekonomski sistemi najbolje funkcionišu sa različitim nivoima nejednakosti, stvarajući selektivne pritiske da se nagrađuju grupe koje se kreću ka efikasnijem nivou proizvodnje. Prelazak iz jednog u drugi sistem može biti traumatičan, što je, po svemu sudeći, trenutno slučaj.

Pre 15 hiljada godina, pre pripitomljavanja životinja i uzgajanja biljaka, čovečanstvo je bilo sastavljeno od lovaca-sakupljača koji su energiju potrebnu da prežive dobijali od ulovljenih divljih životinja i skupljenih biljaka. U to vreme bilo je veoma teško stvoriti trajnu nejednakost, jer se praktično nije imalo šta akumulirati. Svi su bili vrlo siromašan, ali jednako siromašni.[14] Antropološke studije današnjih preostalih sakupljačkih društava ukazuju da je njihov Gini koeficijenti prosečno oko 25 (i arheološki dokazi su u skladu sa tim brojem), što je slično nivou nejednokosti kod skandinavskih zemalja danas, koje imaju najveću dohodovnu jednakost u svetu.

Početak pripitomljavanja životinja i uzgajanja biljaka počinje u desetom milenijumu pre Hrista, čime se stvara više energije, odnosno obimnije zalihe hrane (populacija planete skače sa 6 miliona na oko 250 na početku nove ere). Iako su prosečni prihodi porasli u poljoprivrednim zajednicama[15], ekonomska struktura društva se promenila da su bila nagrađena ona koja su postala manje jednaka. Naime, poljoprivreda zahteva mnogo složeniju podelu rada nego lov. Stvaranje prvih tržišta stvara uslove za veću specijalizaciju, dok zakoni koji podržavaju državnu prinudu igraju još veću ulogu u rastu ekonomske nejednakosti (neko postaje plemić, a drugi seljaci ili robovi). Prosečan Gini koeficijent u poljoprivrednim društvima je oko 45, skoro duplo viši nego u lovačkim i sakupljačkim zajednicama.

Industrijska revolucija je promenila sve ponovo. Izvanredna snaga fosilnih goriva donela je ogromnu količinu energije (parna mašina, električna energija, dizel motori), što je uticalo na eksplozivan rast broja ljudi na planeti ali i njihovih prihoda, koji su porasli grubo desetostruko (dostižući oko $ 25 po danu u dolarima iz 1990.). Eksploatacija fosilnih goriva zahteva još kompleksniji podelu rada nego agrar, a neuspesi fašizma i komunizma ukazuju da društva u kojem slobodno tržište preuzima vođstvo, a ne države, imaju tendenciju da bolje ekonomski funkcionišu. Međutim, ovaj privredni sistem proizvodi novu tenziju: s jedne strane, oni koji ekonomski jačaju mogu svoju moć da pretvore u političku, koja opet dovodi do rasta nejednakost. S druge strane, bogatstvo u tržišnom društvu zavisi od postojanja bogate srednje klase koja može da kupi obiljje roba i usluga. Ipak, previše nejednakosti nosi rizik revolucija.

Civilizacija “fosilnih goriva” ima tačka ravnoteže, odnosno “pravi” nivo nejednakosti, i društva koja su u ovoj optimalnoj ravnoteži će prosperirati. Uspešne vladajuće garniture prepoznaju ovo, i koriste progresivno oporezivanje i druge fiskalne transfere da smanjuju ekonomsku nejednakost (u OECD 1970 prosečni Gini bio je 26, da bi ekonomske teškoće ali i smena preferencija glasača na desno dovela da isti indeks 2012. poraste na 31). Trenutno, novi talasi ekonomskih problema i javni bes sugerišu da je nivo nejednakosti previsok. Čini se da je optimalni ili idealni nivo dohodovne nejednakosti između 25 i 35.

Piketi potencira da je nejednakost porasla od 1970, ali ako se sadašnji trend nastavi do 2050, globalna nejedankost će se opadati, to zbog snažnog uspona Kine i Indije. Naime, globalizacija je dala izvanredne mogućnosti mnogoljudnim zemaljama u razvoju da se pridruže međunarodnoj ekonomiji, te se mnogi prešli iz ruralnog siromaštva do bolje plaćenih fabričkih poslova (ipak, alarmantan broj ljudi je ostavljne na margini).

Uticaj ekonomskog rasta na nejednakost

Čini se da postaje sve manje upitno da znatnija nejednakost prihoda negativno utiče na ekonomski rast. Jednostavna analiza, koja polazi od korelacije između Gini koeficijenta i dužine rasta pokazuje da je veća nejednakost povezana sa manje održivim rastom. Dalja istraživanja pokazuje da pad 10 percentila u nejednakosti (predstavljeno promenom Gini koeficijenta sa 40 na 37), smanjuje očekivani rast dvostruko. Istina, pokazalo se da nejednakost deluje kao podsticaj za naporan rad, razvoj veština i produktivnost. Pored toga, nejednakost podstiče inovacije i rast u novim sektorima. Ipak, prevelika nejednakost negativno utiče na rast jer može dovesti do društvenih sukoba, osiromašenja srednje klase koja onda manjom potrošnjom negativno utiče na rast. Pored toga, nejednakost snižava produktivni potencijal privrede. Takođe, bogati mogu da blokiraju strukturne reforme što koči potencijal za ekonomski rast.

U svakom slučaju, čini se da sadašnja raspodela bogatstva predstavlja ozbiljnu pretnju ekonomskom rastu i stvaranju održivog socijalnog i prirodnog okruženja. Teza iz neoliberalnih teorija da nejednakost podstiče rast jer su oni imućniji skloniji štednji te investiranju poslednjih deceniju i više je snažno uzdrmana. Naime, brojne studije ukazuju da upravo potrošnja većinskog (siromašnijeg) dela populacije podstiče tražnju i samim tim stvara uslove za kreiranje novu ponude. S druge strane, potrošnja vlasnika kapitala često je neproduktivna u usmerena ka luksuznim roba, a ne investicijama, što usporava ekonomski rast. Često pominjana priča u Srbiji da će kapitalista pre kupiti skupoceni auto ili jahtu nego uložiti u dodatne pogone, iako izvesno preterana, uklapa se sa ovim teorijskim pretpostavkama.

Nema sumnje da su liberalizacija trgovine i povećanje izvoza doveli do povećavanja investicija i novih radnih mesta u ZUR. Globalizacija je izvesno doprinela da su Kina i druge pacifičke zemlje, kao i Indija, smanjile razlike u odnosu na bogatije države, ali se u njima povećao jaz (npr. nova tehnologija favorizuje visoke kvalifikovanih radnika i potiskuje rutinske poslove). Udeo siromašnih opao je najviše u Aziji, koja je u poslednjih nekoliko decenije imala intenzivno ekonomsko otvaranje i dinamičan privredni rast.

Civilizacija ‘fosilnih goriva’ ima tačka ravnoteže, odnosno ‘pravi’ nivo nejednakosti, i društva koja su u ovoj optimalnoj ravnoteži će prosperirati.

Mnogi kritičari ukazuju da ekonomski rast u tranzicionim zemljama Evrope nije mnogo pomogao siromašnima. Slično je u Latinskoj Americi; povratkom rasta devedesetih (nakon pada GDP-a 80-ih) nejednakost je smanjena samo u jednoj zemlji (i to Kolumbiji). Predviđanja o sposobnosti rasta da ljude izvuče iz siromaštva stoga treba praviti vrlo oprezno. Štaviše, postoji opasnost da, ako ekonomski rast ne uspe brzo pomoći siromašnima, oni postanu potklasa čije karakteristike će ih vremenom sve više i više odvajati od nesiromašnih. Treba reći da su borbi sa siromaštvom i nejednokošću manevarske sposobnosti postkomunističkih vlada vrlo ograničene, čak i kad to žele. MMF, svetske vlade i svetski bankari nametnuli su stroge režime i ne podnose s radošću lokalne inicijative, osim one ako ne pridonose stvaranju povoljnih uslova za tržišne sile.

Liberalizacija trgovine i povećanje izvoza na osnovu komparativnih prednosti dovodi do povećavanja investicija koje generišu veliki broj novih radnih mesta i rast dohotka. Dok su Amerikanci 1980. zarađivali 12,5 puta više od Kineza, poslije intenzivnog procesa otvaranja kineske privrede taj odnos se više nego dvosturko smanjio.

Jedan od najvećih svetskih teoretičara tendencija globalne nejednakosti je Branko Milanović. On je razvio treći koncept nejednakosti (nejednakost ako svet posamtramo kao jednu celinu) što se može videti na grafikonu ispod. Ako prihvatimo da je concept 3 najrealističniji u prikazivanju nejednakosti globalno, onda možemo videti da se od kasnih 1980-ih ona nije bitnije promenila, barem ne do 2010. Interesantno je primetiti da dok je nejednakost pre 145 godina većim delom bila proizrokovana klasnom pripadnošću, danas je najvažnije u kojoj državi živite. Naime, šanse da budete bogat ili siromašan 60% zavise od zemlje u kojoj ste rođeni, 20% od bogastva vaših roditelja, dok je ostatak na vama, tj. na vašim sposobnostima i sreći (Milanović ovo zove: ‘non-Marxist world’).[16]

Globalna nejednakost kroz tri koncepta nejednakosti

Napomene: Koncept 1: nejednakost između zemalja

Koncept 2: nejednakost između zemalja ali sa ponderisanjem svake države sa veličinom njene populacije

Koncept 3: nejednakost ako svet posamtramo kao jednu celinu (državu)

http://www.lse.ac.uk/publicEvents/pdf/20110208%20Branko%20Milanovic.pdf

Dakle, Milanović je pokazao da se globalna nejednakost poslednjih decenija nije bitnije promenila. Nažalost, negov predlog da se zemljama sa enormnim nejednakostima daje manja pomoć kako bi bogati pojedinci shvatili svoju ličnu odgovornost za stanje u kom se nalazi njihova država, a da se znatno veća pomoć usmeri direktno pojedincima (a ne preko državnog aparata), još uvek nije zaživeo.[17] Ono što je jasno da čak i socijalno orijentisana elita nema lak zadatak u borbi sa nejednakošću.[18]

Goran Nikolić

NSPM

___________________

[1] Procena je da su bogataši na račune u poreskim rajevima položili 7600 milijardi, a samo plaćanje poreza na taj novac bi ostatku sveta donelo 190 milijardi dolara. Skoro trećina imovine Afrike čuva se van granica kontinenta, a od poreza na taj novac moglo bi se sačuvati životi četiri miliona afričke dece godišnje.

[2] http://data.worldbank.org/indicator/SI.POV.GINI?page=1

[3] https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/fields/2172.html

[4] http://bif.rs/2014/05/recesija-nejednakost-i-polozaj-srednje-klase-u-srbiji/

[5] Ono što je obeshrabrujuće je da je u poslednjih šest decenija šansa da dete do sedam godina živi u porodici sa jednim roditeljom bez visokog obrazovanja tri puta povećana (istovremeno, kod onih koji imaju visoko obrazovanje u SAD mogućnost za tako nešto se nije bitnije menjala u isto vreme).

[6] 75% verovatnoća, nasuprot verovatnoći od 63% u porodici gde roditelji nisu visoko obrazovani.

[7] The new class divide Mar 20th 2015, Read the full review of Our Kids: The American Dream in Crisis, by Robert Putnam here.

http://www.economist.com/blogs/graphicdetail/2015/03/daily-chart-11

[8] Treba napomenuti da se u zanimanjima radničke klase, srazmerno se brže dostiže vrhunac mogućnosti zarade, ona nude manje perspektive za napredovanje i manji dohodak za ulaganja, a manje su sigurna. Pored toga, manuelni radnici pokazuju tendencije ka fatalizmu, orjentaciji na sadašnjost i želji za neposredno zadovoljavanje potreba.

[9] KVALITET USPEHA I RAZVOJA ŠKOLSKE DECE DO ČETVRTOG RAZREDA OSNOVNOG OBRAZOVANjA. Marina Simidžija, 2010. http://www.cqm.rs/2010/pdf/37/69.pdf

[10] Uticaj socio-ekonomskih faktora i rezultata učenika na PISA testovima. Mladen Stamenković, Ekonomski fakultet. FREN, QM, br. 39. 2015.

[11] Lazić, M. (1987): U susret zatvorenom društvu. Klasna reprodukcija u

socijalizmu. Naprijed: Zagreb.

[12] Popović, M. (1974), Problemi društvene strukture, Beograd: BIGZ.

[13] The Lunch Question, STRATFOR FEBRUARY 11, 2015 Ian Morris

https://www.stratfor.com/weekly/lunch-question?

mc_cid=833f04473a&mc_eid=72221fd4b4

[14] Medison predložio da tipična lovac-skupljač imao dnevni prihod ekvivalentan $ 1.10 u 1990. SAD vrednostima.

[15] Dostigli su u proseku oko $ 1.50- $ 2.20 po danu, po proračunima Medisona.

[16]http://www.lse.ac.uk/publicEvents/pdf/20110208%20Branko%20Milanovic.pdf

[17] Milanović, B, 2011. The Haves and the Have-Nots, New York: Basic Books, 2011.

[18] Kako primećuje KEVIN WILLIAMSON: There’s no such thing as “raising taxes, but only on the rich” or “passing regulations that only cost Big Business.” Everybody is always and forever on the same hook. KEVIN D. WILLIAMSON, Why We’re Never Moving Away from Income Inequality. National Review, October 8, 2015. http://www.nationalreview.com/article/425225/

why-were-never-moving-away-income-inequality

Kad su sarajevski Srbi prestali biti Sarajlije?

Dragan Bursać

26/02/2016 Reply | Follow

 

Znate li da je najveći pojedinačni egzodus, za vrijeme rata u BiH doživio srpski narod? A, znate li da je egzodus počinjen od strane Srba ? A, još čudnije, znate li da za to zlodjelo niko nikada nije odgovarao ???

Ne znate ?

Ove godine obilježava se 20 godina od velikog egzodusa skoro 150 hiljada Srba iz Sarajeva i naselja koja su pripala Gradu Sarajevu i Federaciji BiH. Čovjek bi pomislio ogroman tragični događaj, prema kome se treba odnositi sa dužnim pijetetom, uvažavanjem i poštovanjem. Čovjek bi pomislio. Ali Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik, zajedno sa tadašnjim rukovodstvom SDS-a, nisu nešto pretjerano upisani u ljude.

E, evo i zašto.

Tokom dejtonskih pregovora, Slobodan Milošević je odlučio, kako svjedoci kažu, da Izetbegoviću i Silajdžiću “pokloni” Sarajevo.  No, to je ni po muke. On je predstavnike SDS-a, Momčila Krajišnika,  Nikolu Koljevića i Radovana Karadžića,  nazivao budalama, pred svim učesnicima pregovora. Ovo ponašanje i odluka su najviše pogodili Krajišnika. Pretpostavlja se da je jedan od razloga u tome što je Krajišnikova porodična kuća u sarajevskom predgrađu Zabrđe, pored Rajlovca, na sjeverozapadnom prilazu gradu, koje je pripalo Federaciji.

I tada počinje ono što se naziva Egzodus.

U periodu od potpisivanja Dejtona do marta ’96 godine, pod ogromnim pritiskom SDS-ove klike, propagandnom mantrom tadašnje Srpske Televizije i psihofizičkim ucjenama na terenu, i staro i mlado se počelo iseljavati iz sarajevskih gradskih opština koje su se Dejtonom integrisale u Federaciju. Naravno,  potpuno je normalno da niko nije očekivao da će doći momentalno do mirne reintegracije.To su bile ratne strane u sukobu, ne treba idealizovati. Nije Sarajevo baš trčalo sa karanfilima da se miri sa tim ljudima.

I zato je bilo lako zaplašiti ljude, jer, realno, moglo im se nešto loše i desiti, rat je tek stao, rane su bile ogromne..Ali…

Ali, promislite samo, iseliti 150 hiljada ljudi, sa malom dječicom, bebama, natjerati ljude onakraj 20. vijeka na morbidni ritual iskapanja mrtvih, pa prenošenje sanduka sa njihovim kostima, vrbovati i prijetiti onima koji žele da ostanu… Pisati očajne grafite po stanovima i kućama ljudi koji su ostali, i na koncu reći ljudima u povorci da idu ZAUVIJEK i da se NIKADA, NIKADA neće vratiti u svoje rodno Sarajevo. To mora da je strašan zločin. To jeste zločin!

Zločin za koji nikada niko nije odgovarao! Zločin zbog koga su “sarajevski Srbi” sami sebi nadjenuli to ime. Inače, do tada su bili, jednostavno, Sarajlije. Zločin zbog koga taj silni narod raspet kao Prometej zvrnda na relaciji Višegrad-Zvornik -Bijeljina-Banjaluka. Zločin koji je doveo ljude na ivicu mentalnog kolapsa. Zločin koji je iznjedrio jednu posebnu kvaziintelektualnu kastu otuđenu od same sebe, kastu kojoj  “svi ostali Srbi nisu ni do koljena, a u Sarajevo neće nikada”. Zločin koji je polučio, na kraju krajeva, fizičko i biološko izumiranje Srba u Sarajevu.

To je zločin koji je izbrisao jedan značajan dio građanskog sarajevskog sloja, koji nije bio ni “papak” niti “đikan”, a koji je vremenom ili metastazirao u najgoru sektu nacionalista ili se napola asimilirao u nekoj nedođiji bosanskoj ili bjelosvjetskoj.

Bilo bi red sjetiti se ovog zločina, ovog najvećeg ratnog i poratnog protjerivanja naroda sa svojih ognjišta u BiH. Bilo bi red, uz dužno poštovanje, obilježiti ovu tragediju, uprijeti prstom u krivce, koji su nakon rata, “po izbijanju mira” natjerali svoj narod na egzodus. Bio bi red ovo nazvati jednim od najrjeđih, ali i najvećih autourbicida u modernoj istoriji. Bilo bi red pomenuti kako je rukovodstvo “sarajevskih Srba”obećalo nesrećnom narodu izgradnju nekakvog novog Supersarajeva, nekakvog Pijemonta negdje na Romaniji. Bilo bi red kazati kako su se godinama poslije ti “sarajevski Srbi”, kao božjaci prevareni i izmučeni od silnih srBskih Skadara na Bojani, vraćali u svoje stanove u Sarajevu, ne bi li ih kako otkupili, pa prodali. Pokušavali su, shvatićete, prodati stanove za koje im je rečeno da ih OSTAVE.

A, onda vidimo ovaj spot. Ovo ludilo u najavi.

A, spot je upravo vjerna slika samoisprojektovanog, hipnotisanog i pogubljenog Srbina 20 godina poslije.

“Ideal je zasjenio žrtvu i pokrenuo egzodus sarajevskih Srba, zarad mira i ostvarenja sna. Stvaranja Republike Srpske…”

Kakav crni ideal??? Protjerivanje od strane SDS-ove ratne mafije svojih sunarodnika. Pa nije to bilo forsiranje albanskih Planina u Prvom ratu od strane izmučene vojske i naroda! Nije to bilo stihijsko bježanje od raketa, minobacača, haubica i mlaznjaka hrvatskih u akciji “Oluja”! Kakvo je ovo umobolno projektovanje u nešto što nije?!

Šta, sad se svi trebamo zapitkivati u futuru trećem šta bi bilo kad bi bilo, i da su Srbi ostali? Može i to, iako je u najmanju ruku nezahvalno. Ostali bi živi, na svojim ognjištima. Sačuvali bi materijalni imetak i, što je bitnije, svoj identitet. Ta, nisu li se sve vrijeme baš Srbi iz Sarajeva dičili kako je Sarajevo “drugi srpski grad”. Najveći poslije Beograda? Nisu li ga ljubili ponajviše? Sve sa svojim intelektualcima, starim trgovačkim familijama, profesorima, radničkom klasom?

Nisu li ga i ubili najviše, i nisu li se zbog toga povukli i stvorili Egzodus, pitaće zli jezici? Da, jesu, ali to je bila manjina. Većina, ni kriva ni dužna, otišla je i napravila od sebe božjake za vijeke vijekova.

I što je najluđe, današnji srBski nacisti imaju jako “pozitivan stav” po pitanju Egzodusa. Kažu kako bi ostankom Srba, na neki način, ojačalo i Srpsko građansko vijeće, i kako bi Srbi, zapravo, činili jednu građansku, liberalnu okosnicu sadašnjeg Sarajeva, a ne bi se od njih napravio najradikalniji nacionalistički nukleus.

Što bi bilo predivno i, dakako, sa stanovišta srBskog naciste, pogubno.

Nego, na temu! Hoće li zbog svega narečenog ikada odgovarati Krajišnik i silna mu bratija? Nije li baš Milorad Dodik, upravo zbog ovog bestijalnog čina samoprotjerivanja Srba, najviše pjenio kako je Karadžiću i Krajišniku mjesto u Hagu?!

A, onda, dvije decenije poslije, uslijedio je, sve sa vladinim helikopterom, svečani doček Momčila Krajišnika, presuđenog ratnog zločinca. Uslijedila je sveopšta kvaziamnezična amnestija. Krajišnik je u međuvremenu postao, zajedno sa Draganom Kalinićem, nekakav “Čuvar Republike Srpske”, član izbajanog zavičajnog udruženja, koje ima druidsku funkciju. Što će reći, niko za njih nije najtačnije čuo, niko ne zna čime se bave, ali im to ide od ruke i ima novaca u toj storiji.

I zarad kakvog se to sna desio Egzodus, pita se narator u najavi, pa vješto odgovara, zarad Stvaranja Republike Srpske. Ovo je malo u raskoraku sa zvaničnim objašnjenjem kako je Republika Srpska nastala 9. januara 1992. godine, a ne marta 1996.  I san je u malom raskoraku sa samim sobom, pošto su “sarajevski Srbi” zarobljeni u noćnoj mori, koja je, istina Bog, jedna vrsta sna, ako ćemo baš cjepidlačiti, ali je eonima daleko od slatkih snova.

No, najveća primijenjena, terenska šizofrenija dešava se u glavama ljudi kojima je objašnjeno da su Muslimani istjerali i etnički očistili Srbe sa svojih vijekovnih “sarajevskih ognjišta”.

I kako sada, 20 godina poslije ovog Krajišnikovog “remekdjela” pogledati u oči tom silnom narodu, reći mu ‘izvini’? Ko to da učini, jer, Momo sigurno neće? Kako objasniti njihovim razasutim po svijetu potomcima, šta učini tadašnji SDS?

Pa, najvjerovatnije tako što će Milorad Dodik uručiti kakvu povelju, zahvalnicu Momčilu Krajišniku ili nekom od “Utemeljivača Srpske”. Ili će mu napraviti statuu? Spomenik, što da ne?

Tek, crnim slovima ostaće u istoriji zapisana proslava i obilježavanje još jednog srpskog mita i poraza. Samo, ovaj put nije bilo Murata, okašnjelog Kraljevića Marka, Šarca mu i izdajnika Brankovića. Nije bilo Arbanasa Obilića, nije bilo ni Lazara. Tek puki Dejton, Momo i protjerivanje sopstvenog naroda.

Zarad ideala, koji je zasjenio žrtvu???

Na sramotu svih onih koji imaju uncu srama i koji su od čitavog jednog grada napravili ukletu kolonu izbjeglica, koja će sa svim svojim kompleksima, bolovima i traumama, vječno, poput duhova. lutati u mislima ulicama nekog drugog starog, olimpijskog Sarajeva. Koja će pisati traktate kako se nekada živjelo i šta je od svega ostalo. Kako je to Teheran, a ne Sarajevo, a kako su oni zavjetni čuvari kamena srBske sarajevske mudrosti…Ukratko, ostaće gomile i naraštaji osakaćenih ljudi. Ljudi kojima mnogi odrednicu “sarajevski Srbin” stavljaju u mentalni zdravstveni karton, a ne u toponimiju.

A, sve zbog par budala i jedne kuće na pogrešnom mjestu.

Buka

REPUBLIKA SRPSKA

REPUBLIKA SRPSKA JE OČIŠĆENA I OD KOMŠIJA I OD PAMETI

Srđan Šušnica je jedna od rijetkih javnih ličnosti u RS-u, koja u javnim nastupima žigoše zločinački i fašistički karakter ovog entiteta. U intervjuu za vijesti.ba, on poredi RS sa ustaškom NDH i jednoumnom, totalitarnom Sjevernom Korejom kojom vlada “Kim-Il-Dodik”

*********************************************************************************

RS je sama po sebi Sjeverna Koreja i ne treba nikakav Dodik ili neko treći koji bi od RS pravio izolovanu etnofašističku i autokratsku tvorevinu koja opstaje zahvaljujući posljedicama genocida, diskriminaciji nesrba, a sada i gaženjem sloboda i prava građana koji sebe percipiraju kao Srbi.

Jednostavno, poslije istrebljena drugih, na red za opresiju dolaze oni u čije ime se istrebljivalo komšije, upozorio je u razgovoru za Vijesti.ba banjalučki kulturolog i istraživač Srđan Šušnica.

VIJESTI.BA: Predsjednik RS-a Milorad Dodik nedavno je izjavio kako će navodna osveta ministru vanjskih poslova BiH, Igoru Crnadku, biti servirana hladna. Istovremeno su se u Prijedoru pojavili grafiti koji pozivaju na ubistvo predsjednika SDS-a Mladena Bosića. Na to su iz opozicije burno reagovali. Smatrate li da se zaista radi o ozbiljnim prijetnjama ili opozicija nastoji na jedan retorički način stvoriti takvu predodžbu?

ŠUŠNICA: Objektivno, Dodik i njegova klika su suočeni sa predkrivičnim i krivičnim istragama za ozbiljna djela i milionske pronevjere koje im se stavljaju na teret, od afere vezane za izgradnju autoputa i prometovanje i izgradnju i zgrade Vlade RS i pripadajućeg zemljišta do afere vezane pojedine banke u RS, poslovanje Grandtrejda i Dodikovu vilu u Beogradu. U zadnjih 10 godina imamo na desetine slučajeva koji su okarakterisani kao koruptivni i potencijalno kriminalni a za koje se sumnjiče Dodik, Radišić, Škrbić, Stanković, Milanović i uzak krug njihovih saradnika.

Njihova privatna i porodična bogatstva se ustostručila, odakle? Nekretnine i poslovni aranžmani u Monaku, Srbiji, Kipru, Sloveniji, Sočiju i ostatku Rusije, Azarbejdžanu, otkuda i od čijeg novca? Da li mislite da će neko ko ima toliko bogatstvo koje se procjenjuje na nekoliko stotina miliona, mirno sjediti i gledati kako neko iz opozicije ili istražnih organa insistira i radi na istraživanju porijekla tog istog bogatstva? Mislite li da će Dodik lako otići u pritvor ili u proces? Ako Dodik padne, i njegova porodica, kumovi i najbliži saradnici idu na doboš? Mnogo tu on ima izgubiti i on će samo intezivirati ton i akcije kojima će napadati opoziciju i istragu protiv sebe. Prijetnje će se umnožavati, a on ih je privatnim kanalima mnogo puta već odaslao na razne adrese.

Mislim da se radi o ozbiljnim prijetnjama jer Dodik i njegovi igrači imaju dovoljno novca da se zaštite sebe i napadnu sve one za koje misle da rade protiv njih. No mislim da su i oni sami negdje svjesni da SDS ili opozicija u RS nemaju puno veze sa istragama koje se provode protiv Dodika. Od njih tu ništa ne zavisi, na sreću, te prijetnja njima neće omesti Dodikovo hapšanje. Ovog puta Dodik i njegovi nemaju dovoljno novca i mogućnosti da zaustave istragu protiv sebe. Svi Dodikovi igrači imaju istražnim organima šta reći jedan o drugome i o svom i tuđem vrlo brzo stečenom novcu, privilegovanom pristupu javnom novcu kroz javne nabavke i radove. Međusobno su povezani i ucjenjeni.

Tako da istrage protiv Dodika lako mogu doći u dvorište mnogih novopečenih bogataša u RS, ali i u FBiH. U pitanju je jedna hobotnica koja je izolovana u nečemu što se zove RS i sada je tjeraju u kut. Poslije prve nevjerice nakon Radončićevog hapšenja, oni više ništa neće prepuštati slučaju i mislim da će se oštro braniti, i udarati i gdje treba i gdje ne treba. Primjera radi policijsko obezbjeđenje specijalne policije je značajno uvećano i ispred Dodikovog imanja u Bakincima možete zateći i do 15 specijalaca u svakom momentu. Dodik se neće libiti da za svoju kožu zloupotrebi i MUP RS i živote policajaca, potpuno protivzakonito da pusti krv drugome na ovaj ili onaj način. I kanaru kada pritjeraš uza zid ona postaje zvijer.

VIJESTI.BA: Iz opozicije su također naveli da Dodik pretvara RS u Sjevernu Koreju. Koliki je zapravo stepen građanskih i političkih sloboda u ovom trenutku u RS-u, nezavisno od toga šta kaže opozicioni blok? U Prijedoru postoje veće tabu teme od onih ko navodno ispisuje prijeteće grafite Bosiću.

ŠUŠNICA: Moram reći da su ljude koji sebe percipiraju kao srpski narod, u sjevernokoreance prvo pretvorili SDS-ovci i da taj status traje godinama. RS je sama po sebi Sjeverna Koreja i ne treba nikakav Dodik ili neko treći koji bi od RS pravio izolovanu etnofašističku i autokratsku tvorevinu koja opstaje zahvaljujući posljedicama genocida, diskriminaciji nesrba, a sada i gaženjem sloboda i prava građana koji sebe percipiraju kao Srbi. Jednostavno poslije istrebljena drugih na red za opresiju dolaze oni u čije ime se istrebljivalo komšije.

Dodik je takav status RS samo učinio kristalno jasnim i doveo ga do jednog novog nivoa u kojem je zorno pokazao da je RS ustvari od početka bila pravljena od kriminalaca i za potrebe kriminalaca, nacionalista i ratnih zločinaca, a ne običnog svijeta. Stvarana na zločinačkim temeljima, profiterstvu, krijumčarenju i kriminalu svake vrste, služila je eliti za bogaćenje na tuđoj smrti i muci, kako tad tako i sad. Dodik je svojim nedjelima pokazao upravo da RS nikada nije bila volja ljudi koji sebe percipiraju kao srpski narod, već volja srpskih kriminalaca kojima i dan danas služi.

Ovakvog Dodika, ultranacionalistu, upravo je stvorila ovakva RS svojim ultranacionalističkim narativima, legitimizacijama i glorifikacijama bez čijih svakodnevnih reprodukovanja RS ne bi preživjela ni jedno godišnje doba. Sutra će to učiniti sa nekim isto tako perspektivnim prozapadnim srpskim političarem. To je podtekst koji stoji ispod RS, kao jedne opsjene, jedne iluzije kojom se hrani taj nesretni narod tamo. Cijela RS i njeno trajanje je u faktografskoj stvarnosti jedna tabu tema.

Sada se ljudi u RS čude kako Dodik može da stiče tako bogatstvo da vlada ljudima i resursima, ne pitaju se zašto je RS etnički očišćena, i da li postoji jedna diskurzivna politička klackalica između genocida i zločina istrebljena nad nesrbima sa jedne strane i kriminala i bogaćenja elite u RS s druge strane. Kao RS je inače super samo je kriv režim, a ne vide da jedini režim koji može proizaći iz konstrukcije RSa, jeste ovakav jedan kao što je Dodikov. Vi sa bajonetima možete uraditi mnogo toga, napraviti ili srušiti države, istrijebiti narode, ali jedno ne možete, na bajonetima ne možete dugo sjediti.

VIJESTI.BA: U javnosti je mnogo polemike proizvelo pismo kardinala Puljića patrijarhu srpskom Irneju a osnova poruka tog pisma je protest protiv Irinejovih izjava o RS-u kao Božjoj volji. Kako biste Vi prokomentarisali Irinejove poruke, da li one graniče sa zdravim razumom?

ŠUŠNICA: Ma mene više ništa ne čudi što dolazi od lidera SPC-a. Cijeli taj etnovjerski, mitomanski i esencijalistički koncept pansrpske nacije koja ima kontinuum od Nemanjića i čiji je glavni stub upravo SPC i njeni narativi, se graniči sa zdravim razumom. Kao uostalom i mitomanski koncepti o tisućljetnom trajanju hrvatske nacije ili bošnjačke od tzv. bogumila.

U njihovim glavima Bog je izgleda hiljadu godina vodio tzv. Srbe da tamane sve oko sebe da bi srpska politička i vjerska elita mogla da se bahati u nekim tamo srpskim državama, kao 1912, tako i 1992. To su mitomanske, morbidne ali i opasne fikcije, slične onima da su pucnji Gavrila Principa ili ustanak na Kozari ili Andrićeva djela bili načinjeni kao poetska želja i najava stvaranja RS. Nema tu ni b od Bog-a, ni r od razuma, a Irinijeva i predstava drugih nacionalno ostrašćenih klerika o Bogu, Isusu i narodu je direktno suprostavljena i neprijateljska Isusovoj predstavi o čovjeku i humanosti. Irinejeva izjava je za ozbiljnog hrišćanina jeres, kao što je i jeres svaka zloupotreba vjere i vjerskih osjećaja za konstruisanje neke političke nacije, njeno diviniziranje i izmišljanje njenog kontinuiteta. A tu jeres čine gotovo svi klerici na balkanu. I Nikolićeva nadrigenetičarska izjava i ova Irinejeva izjava samo pokazuju koliko su oni ogrezli u toj fašističkoj ideologiji krvi i tla. To će se obiti o glavu onima koji ih prate, nažalost.

No mene interesuje još nešto. Otkud to da Puljić baš sada reaguje na Irinijeve izjave, a takvih izjava je u zadnjih 5 godina bilo najmanje 10. Mislim da je Irinejeva zaslužila oštre reakcije sviju, pa kardinala, ali što baš sad? Pa ovo reagovanje Puljićevo dolazi baš u vrijeme istorijskog ekumenskog susreta pape Franje i patrijarha Kirila, ali i u vrijeme kada je papa shvatio važnost preispitivanja kanonizacije Stepinca, za jednog pretendenta za sveca u najmanju ruku kontraverznog lika.

Papa poručuje da ekumenski napori i dijalozi trebaju da se odvijaju i na lokalu, a ne samo nameću odozgo, i baš tada se otvara ovaj neugodni dijalog između dva vjerska lidera. Šta to želi da poruči Puljić papi Franji? Da ekumena nije moguća na lokalu ili da je teška sa istočnjacima? Pa ekumena sama po sebi jeste teška, ali sto puta je teža kada u ekumenski dijalog trebaju da uđu oni vjerski lideri koji su po defoltu i nacionalisti.

O kakvoj ekumeni se može pričati kada vjerski lideri se obraćaju jedni drugima ne kao duhovnici, ljudi vjere već kao obersrbi, oberhrvati ili oberbošnjaci. Puljić slijedi isti misaoni obrazac kao i Irinej, samo to radi nešto umivenije. Pa šta je procesija na Bobovac koju Puljić predvodi svake godine nego zloupotreba vjerskih osjećaja i vjere kako bi se iskonstruisala i divinizirala tzv. hrvatska nacija i umislio njen tobožnji kontinuitet.Tu nema ni vjere ni ekumene, samo licemjerje i ljudski glib.

VIJESTI.BA: Vi ste jedna od rijetkih javnih ličnosti u RS-u koja u javnim nastupima podcrtava zločinački i po Vašem mišljenju fašistički karakter RS-a. Bojite li se za svoju sigurnost? To su teške kvalifikacije!

ŠUŠNICA: To su fakti. To je oslobađajuća istina, a nikada se nisam bojao oslobađanja.

VIJESTI.BA: Postoje u RS-u, dakako i ljudi, koji smatraju da je RS izraz volje srpskog naroda, dok istovremeno decidno osuđuju zločine u ime RS-a. Kako i da li je moguće otvoriti jedan širi društveni dijalog u kome se postojanost RS-a ne bi dovodila u pitanje, ali bi se problematizirale sve historijske konsekvence nastanka i postojanja RS-a?

​ŠUŠNICA: Mislim da to nije moguće, iz najmanje jednog razloga, a taj je da je RS nastala kao volja beogradske nacionalističke i udbaške elite, a ne srpskog naroda u BiH. Ljudi su krenuli da brane Jugoslaviju, legli sa petokrakom JNA a probudili se sa kokardom. RS nije nastala kao autentična volja građana koji su živjeli na njenoj teritoriji, jer se dobar dio Srba nije pitao ni zašta, a naročito ne za obiman kriminal i zločine, a dobar dio nesrba je istrebljen sa te teritorije. Jedino šta se pitalo Srbe jeste da uzmu pušku ili tenk koji im je obezbjedio Beograd i da pucaju na svoje komšije i sunarodnike koje su prethodno kriminalni miloševićevski režim i propaganda dehumanizirali i prikazali kao tobož “istorijske” neprijatelje bosanskih Srba.

To što je Beograd činio zove se fašizam i RS je produkt tog fašizma, kao i NDH, kao i višijevska Francuska, kao i nedićevska Srbija. RS u tom smislu ne može politički biti autentična i samostalna da bi pregovarala ili vodila autentičan samosvjestan dijalog o svom nastanku ni sa kim, a kamoli dijalog o svoj toj silini zločina i krvi na kojima je nastala, i nesprske i srpske krvi. Njena politička autentičnost i samostalčnost još uvijek leži u Beogradu. To je jedan okupacioni beogradski trabant, kolaboracioni isprdak koji predstavlja negaciju BiH i koji ne može da živi bez Srbije, ali ni bez Dejtona i dejtonske BiH.

Genocid i zločini istrebljena su planirani i počijnjeni od strane beogradske političke i vojne elite i srbijanskim novcem tako da je prava adresa za autentiačn dijalog o nastanku RS ustvari Srbija. Onaj kome to nije jasno treba da se prstane baviti visokom politikom. Valjda ona zajednica koja može da problematizira svoj nastanak može i da mijenja dokument kojim je stvorena. A jasno je da RS to ne može, tj. kada bi i mogla samostalno da mijenja taj dokument, taj Dejton, nestala bi ko izmaglica. A ako bi RS teorijski i mogla da bude učesnik u problematiziranju zločina kojima je stvorena, samim priznanjem zločina i političke odgovornosti elite i institucija RS za genocid, RS bi prestala da postoji u ovom obliku i narativu. To vam je kvaka 22, a ključ drži Srbija. Zbog toga beogradskog zločina i ključa ljudi koji sebe percipiraju kao Srbi zapadno od Drine plaćaju cijenu.

Beogradski režim 90-tih i intelektualci Ćosićevskog kruga su bosanskim i hrvatskim pravoslavnima odnosno Srbima uništili moralnu poziciju koju su oni stekli u Drugom svjetskom ratu, uvlačeći ih u jedan fašistički i genocidni projekat kakav je uostalom bila i NDH. Oni iz Hrvatske su već platili cijenu, a ovi u Bosni tek će je platiti, ukoliko na vrijeme ne osvjeste ko im stvarno ne želi dobro. RS vam je kao neka vrsta postmoderne NDH. Ako može da postoji NDH može i RS, pa vi vidite u kojem kontekstu ili regionalnim uslovima to nešto može da postoji.

Razgovarao: Nihad Hebibović (Vijesti.ba)

BOŠNJACI SU BOGU MILI

Autor: Fikret Hafizović

Objavljeno: 31. December 2012. 13:12:02

Ne prihvatajući da pišem o bogumilskim zabludama koje navode historičari koji su se bavili bogumilima možda neću biti shvaćen od onih koji su svoju predodžbu o bogumilima stekli iz takvih pisanja. Ali, to je moj stav i hoću da shvatite da ne želim da pišem sve te, za mene, nelogičnosti koje su pisane o bogumilskom vjerskom učenju od naših negatora. Hoću samo da ukažem, da su te neistine i naklapanja o bogumilima, koja su pisali Bošnjački negatori, trebala da potvrde tvrdnju da je bogumilstvo heretičko učenje, a bogumile uvedu u krug kršćanskih krivovjernika i zašto citirati nešto što je pamflet.
Bogumili nisu bili kršćanski dualisti, a ne pogotovo heretici, nego monoteisti i imali su najprirodniji slijed monoteističkog učenje čiji je zadnji izražaj bio islam, a ovaj svoj stav-tvrdnju pokušat će obrazložiti narednim tekstom.
O bogumilima pišu:
Srpsko učeno društvo je 1865. godine napravilo natječaj na temu: bogomili u Bosni, kako bi njihovi povjesničari ispitali tu novu povijesnu nepoznanicu koja je u tom periodu dobila svoj značaj u Bosanskoj povijesti, a Srbin-pravoslavac iz Zadra-Božidar Petranović vajni dr. dobi veliku nagradu u dukatima što im ''objasni'' da su to bili, niko drugi do pravoslavni. Knjiga se zvala:''BOGOMILI. CRJEKVA BOSANJESKA i KRJESTJANI''. Od tada, za sve Srpsko pravoslavne historike postade istina, da u Bosni u vjerskom smislu nije bilo, do pojave Turaka, ništa drugo osim nešto katolika i sve pravoslavni, a da, ako i neki od zapadnih historika piše ili govori o Patarenskom, kao nekom trećem-bosanskom narodu patarenske vjere, onda opet misli na pravoslavne.
Historik koji i dalje podupire ove nebuloze je J. Fine u knjizi: ''Bosanska crkva, novo tumačenje''. Ovaj pamflet o nama i našoj Bosni, ovu povijesnu destrukciju predgovori, da ko drugi, nego dr. E. Imamović, a sve to na sav naš jad, a doktorovu žalost. Žalosno je na ovakve povijesne nakaradnosti o nama staviti svoj potpis, pa ma ko to bio, a Enver to nije trebao nikako.
Na ovakvu tvrdnju, o dvije religije, slijedi tvrdnja nekih Hrvatskih povjesničara da je islam prihvatan nakon ulaska Bosne u zajednicu islamskih država, te se islam pojavljuje kao treća religija nakon Turskog ''osvajanja'', a pristalice tog učenja su patareni-bogumili kao otpadnici od njihovog kršćanskog učenja.
I onda, najnovija-blaža i od Bošnjake prihvaćena teorija o Bošnjacima kao bogumilskim vjernicima sa svojom Bosanskom crkvom, koji su do dolaska Turaka bili većinski u Bosni, ali su onda listom prihvatili islam.
Bošnjački narod, a što je najgore i Bošnjački tumači povijesti, nikako da se oslobodi tog naturenog balasta; da je narod koji je na izvještačen način i krivovjerjem pokupio neka historijska prava na ovu Bosnu i postao i državotvoran. Zbog tih nametnutih stavova Bošnjak već dugo krvari i gubi svoje povijesne teritorije. Ovaj ''novi'' Bošnjak još nije, a izgleda i nemože, da prihvati najprirodniju činjenicu da je ovdje u ovoj našoj zemlji Bosni, od vajkada uvijek sa istim svjetonadzorom. Da je čitavo bosansko bitisanje on u njoj bio vladajući. Da ju je on formirao davno, početkom novog milenija, i to kao pripadnik vladajućeg državotvornog sloja ljudi koji su slijedili učenje o jednom Stvoritelju, a kako su ih zvali, je-posve nebitno, odbacujući idolatrijska učenja o Stvoritelju.
A sve navedene protivuriječnosti u pogledu vjerskog učenja Bošnjaka, je iz razloga što je ovom 'novom' Bošnjaku naturana i na kraju i naturena iskrivljena povijesna činjenica- predrasuda; da je ostavio ''svoje'' kršćanstvo i prigrlio vjeru osvajača. Ta predrasuda je našem narodu naturana u zadnjih 160 godina, u periodu kada smo ostali u kršćanskom okruženju i u svakom smislu dosta obespravljeni. Kada nam je sve krojeno po njihovoj mjeri, pa i naša povijest. Sve to, imalo je itekako odraza i na skorašnje Bošnjačke historičare-istraživače, a sve iz razloga jer su i školovani dobijajući takve informacije tako da su uvijek polazili sa tom predrasudom kao osnovom svog povijesnog učenja. Teško mi pada, da i oni podučavaju-školuju, na istoj osnovi-Bošnjake i to akademske građane i tako se slijed nastavlja.
Sada je vrijeme, da se na sve te neadekvatnosti stavi tačka i da naša pokoljenja, barem što se tiče svoje historije, pođu slušati i učiti o sebi afirmativno i to istinski, a ne podcjenjivački i minimizirajući i sve na konstrukcijama. Dakle, vrijeme je da Bošnjak konačno pođe izučavati, a uz to i prezentovati svoju življenu povijest.
Ali, za sve to treba imati i Bošnjaka sa razvijenom sviješću o sebi; o Bošnjaku, koji u svojoj Bosni nije tek tako slučajno nego da ju je on od vajkad po svom nahođenju i gradio. No, kako se stvari, po sebi, odvijaju, po svemu sudeći, i iz razloga kako se sporo razvija Bošnjačka svijest o samom sebi, do toga će nam biti najteže doći. U sve vjerujemo, ali u svojoj povijesti daleko smo od istine. Napisao sam da je onaj stari Bošnjak znao ko je i šta je i znao je na svojoj uzvišenoj vjeri islamu mobilisati svoje duhovno biće koje je njegovalo ljubav za svojim vatanom i žestoko ga braniti. Ovi neki, nazovi Bošnjaci i kao intelektualci nisu ni do koljena starom Bošnji koji je znao da klanja i to je bilo dovoljno da nije bio kolebljiv i znao je sa kim može u saf i ko mu je neprijatelj. Ono što smo dobili u naslijeđe od naših predaka, ne smijemo dalje rasipati. A rasipamo naš naslijeđeni vatan zahvaljujući i lošoj povijesti koju nam pisaše drugi, elminišući nas kao historijske vlasnike iz vlastitog vatana kojeg su stare Bošnje gradile i čuvale hiljadama godina. Ova dva naroda, koja sa nama dijele naš vatan, sa nama žive stoljećima i nisu nam pomagali kada smo ga u Srednjem vijeku branili od katolika. Prije 20 godina Bosna je napadnuta od njena druga dva naroda potpomognuti od istih komšijskih naroda i nekako se odbranismo, tako da danas imamo to što imamo. Međutim, njihov motiv za otimanje naše zemlje bio je povijesnog karaktera. Učeni su da je Bosna povijesno njihova i to i danas uče, ali ne vide je kao zemlju Bosnu nego kao dijelove njihovih matičnih nacionalnih teritorja. Sva ta njihova povijesna učenja su na krivotvorenoj-izmišljenoj povijesti. Iz tog razloga, zagovornik sam jedino interpretacije istinite povijesti koju je Bošnjak živio u svojoj Bosni. Do nje će biti nešto teže doći, ali naći će se nove snage koje će to uraditi zbog sebe, ali i svojih potomaka.
Svjestan sam, da će proteći dugo vremena da se dobijene predrasude odbace, ali mi je želja da naše potomstvo uči svoju istinsku povijest koja je zametnuta na Evropskom tlu prije dvije i više hiljada godina. Takođe, želja mi je da se naši potomci diče time da su jedan od dva Evropska naroda čiji su predci vjerovali u jednog Boga- Stvoritelja, da je upravljao svojom Bosnom, a da nije morao mijenjati zemlju rođenja, (drugi narod su Albanci) kao što se dešavalo sa ostalim Evropskim narodima koji su bili monoteisti, ali su morali pod prisilom mijenjati zemlju svojih pradjedova i bježati u zemlje gdje je musliman bio dominantan ili ostajati i prevjereni pod stalnom kontrolom suda inkvizicije. Stari Bošnjak je imao strategiju i znao je kako se suprotstaviti nakani kršćana o progonu. Mogao je to da planira, jer u Bosni je bio vazda dominantan i imao vlast. Dakle, Bošnjak je Bosnu vazda gradio i branio, a Bosna njmu bila vazda trpeza koja ga je hranila. 

Pojam: bogomili-bogumili tj.sama riječ, kojom je trebalo označiti jednu sasvim različitu religioznu skupinu ljud koja je djelovala u Srednjem vijeku u Bosni, a koja se od kršćana razlikuje po svom učenju o Stvoritelju, uveo je Rački. Do tada su u katoličkoj literaturi oni nazivani katarima ili patarenima, a uz taj naziv išao je počesto diskreditirajući termin heretici. 1853.godine Štampana je knjiga; '' Šematizam'' od fra Bakule u kojoj on tada piše da je Bosna bila: ''...zaražena od jeresi Maniheja i Patarena'', dok u kasnijem svom pisanju iz 1867. za Bosanske patarene on ima naziv bogomili. Papa Urban II Bosnu naziva: ''Tvrtkova Bosna patarenska'' Nada K. ''Povijest Bosne'', str. 238.
Rački, ih je 1867.godine, pišući svoju raspravu:'' Bogumili i Patareni'' nazvao; bogomili prema njihovom stavu i kako su sami sebe nazivali, kada je u pitanju vjerovanje. Po njima: Onaj narod, koji Božija svojstva ne pripisuje živom biću, dakle, koji vjeruje u jednog Boga-Stvaraoca svega, je narod koji je Bogu mio. Smatrali su da su oni, Bogu mili-dragi iz razloga što pravilno interpretiraju Božije stvaranje i sebe su, u odnosu na kršćane, nazivali bogumilima. U vremenu prije 60-70 godina mogla se čuti izreka od starog Bošnje da su muslimani Bogu dragi, da su oni Božije mile (Božiji narod). Bošnjaci su samo u relacijama monoteista nazivani bogumilima i onda kada su sami, drugima, predočavali svoje učenje o Bogu. Tek u kasnijim historijskim proučavanjima taj naziv za Bosanske predhilafetske vjernike biće konstantno rabljen od svih onih koji su pokušali dati svoj doprinos u razobličavanju njihovog vjerskog učenja. Inače, već sam napomenuo da su ih kršćani u ranijim razdobljima prije nego što ''postadoše'' muslimani nazivali patarenima ili katarima uz skoro obavezan dodatak heretici.
Za patarene, katare, husite i ostale kršćanske krivovjernike, prema katoličkim povjesničarima, ostala je i prihvaćena tvrdnja da su svi oni kršćanskog dualističkog učenja i da su prema tome krivovjernici, a da su progonjeni iz razloga što Isusa nisu prihvatali za Boga. Tu istu teoriju, kršćanski povjesničari su zastupali kada su u pitanju bili i Bosanski bogumili. Međutim, patarena, husita, katara nema više u zemljama u kojima su živjeli: Francuska, Italija, Švicarska, Češka... i tvrdnja o njihovom načinu vjerovanja-krivovjere nije se ni provjeravala, ali bogumili ostadoše u svojoj Bosni i kada se ukaza prilika dolaskom islamske vojske u Bosnu, oni više nisu bogumili nego muslimani. Dakle, bogumili-naziv koji su nosili Bošnjaci kao vjernici u predhilafetskoj Bosni je trajao koliko se rabila ta historijska činjenica-rasprava o njima i koliko je trebalo da se bogumili dovedu u kontekst ostalih krivovjernika. Kako bogumili nisu kršćanska sekta i kako su ulaskom Bosne u Balkanski Islamski Komonvelt postali svi muslimani tvrdnja o njihovom krivovjerju je samo pokušaj na krivim povijesnim činjenicama u Bosnu uvesti kršćansko krivovjerje.
Inače, sama riječ-bogumil je kovanica iz dvije riječi: Bog i mio. Taj termin, među pravoslavnim historicima prvi počinje koristiti dotični B.Petranović. U dotadašnjoj srpskopravoslavnoj historijskoj literaturi oni nisu ni imali susret sa tim pojmom, jer ga je tek koju godinu prije, u Hrvatskoj, promovirao Rački. I u pisanju, koristili su nepravilan oblik te riječi bogomili, mada to nije mijenjalo suštinu značenja. U kasnijim povijesnim analizama bogumilstva, ovaj pojam postaće općeprihvaćen i u evropskim povijesnim krugovima.
Mnogi, povjesničari koji su se bavili ovim, za njih, fenomenom, olahko su dolazili do stavova o vjerskom učenju bogumila. Prije svega, komparirajući vjersko učenje bogumila sa patarenima koristili su falsifikovane dokumente i pisanja nekih crkvenih lica koja u mržnji prema istima nisu ništa pohvalno napisala za patarenske vjernike. Ovi su im pripisivali koje-kakve zablude koje patareni pa ni bogumili uopće nisu koristili u svom vjerskom učenju i iz tog razloga –pripisivanja zabluda, kasniji historičari utvrdiše da je bogumilsko učenje kršćanska hereza-dvojno učenje o Stvaranju. Tako, da iz razloga nepoznavanja patarenskog učenja o Bogu, mnogi su izmišljali njihovo vjersko učenje.
Bogumili su postali internacionalni historijski problem pa su o njima počeli u prošlim stoljećima pisati mnogo Evropski povjesničari. Jedni ih povezuju sa pavlićanima, drugi sa maniheizmom, treći sa mazdeizmom, jedni opet sa mitrizmom i nema u koje ih kao krivovjerne kontekste neće dovoditi, a samo da bi potvrdili njihovo krivovjerje, a oni nikada nisu bili kršćanski dualisti i od vajkada su bili monoteisti , a od VII stoljeća islamiti.
Do nas dođe i tvrdnja, da su naši predci sljedbenici učenja Bugarskog popa Bogumila i po njemu se kao prozvaše bogumili. Bosanski bogumili se mogu povezati sa Bugarskom i sa vjerovanjem Bugarskog naroda, ali kao muslimani, jer su u Bugarskoj od vajkad, kao i u Bosni bili muslimani i saradnja je bez daljnjeg, postojala. Da su bogumili, vjerovanjem neka kršćanska sekta-dualisti, to je kršćanska neistinita povijesna činjenica i to u nemogućnosti prihvatanja istinite činjenice da su bogumili vjerskim učenjem bili monoteisti.
Naši predci-bogumili, mogli su za sebe da kažu, da su pravi hristjani, mada taj termin muslimani ne koriste, ali nije u protivriječnosti sa islamskim učenjem, uzimajući da su i sami sljedbenici učenja Isaa a.s. kao Božijeg vjerovjesnika, a ne Isusa kao Boga, kako ga predstavljaju kršćani. Za bogumile je važio prefiks: ''pravi'' za razliku od onih koji Isusa poimaju kao Bogočovjeka, koji bi za bogumile bili ''krivi'' krstjani.
Prema svemu dostupnom, od samog nastanka povijesnog pitanja; ko su bogumili, do bogumilskog utapanja u muslimane, bogumili su protežirali vjerovanje u jednog Boga-stvoritelja svega, jer to je jedini logički slijed monoteističkog učenja. Biti u krivovjrju, a onda prihvatati masovno islam nemože biti masovna pojava, jedino pojedinačna. Njihov, a time i naš-jer Bošnjaci su bogumili, put do spoznaje o Bogu, išao je preko onih ljudi kojima je Bog darivao tu moć da mogu, na najbolji način, objasniti kako i sam puk može doći do spoznaje o Božijem jedinstvu, te da Bogu, nikada, i ni u kojoj situaciji ne pridružuju nešto ili nekoga što će tu pojavu poistovijetiti sa Stvoriteljem, a bili su to poslanici među kojima i Issa a.s.
Isaa a.s. nije svoje poslanstvo temeljio, na tome, da je on Božiji sin u biološkom smislu, niti da, po toj logici, bude Onaj koji stvara. Nakon Isaa a.s. smrti, njegovo učenje o Bogu-dobijena Objava-bazirano na humanitarnoj osnovi, je prihvaćeno a najbliži sljedbenici poznati kao apostoli-njegovi učenici, su kroz Evanđelja nastojali da svoj stav prilagode njegovom učenju i kao takva su preporučavali narodu. U dva Evanđelja, mogu se naći i tvrdnje da je Isaa poistovjećen sa Stvoriteljem, ali u njima je bilo i drugih različitosti i zato je trebalo sva Evanđelje koja su Isaa tretirali na isti-sličan način, objediniti u jednu Knjigu koja je i urađena koncem IV stoljeća. Tu knjigu poznajemo kao Bibliju.
Međutim, u kršćanskom nastojanju da Biblija bude, za njih, i aksiomatski izgrađena mnogi stavovi Isaovog učenja nisu u potpunosti prihvaćeni, između ostalog i to; da je on samo čovjek i Božiji Vjerovjesnik, a prihvaćeni su stavovi iz navedenih Evanđelja; da je Isus Božiji sin i da je Isus Bogočovjek sa svim svojstvima Stvoritelja.
Za razliku od monoteističkog stava da je Bog-Stvoritelj svega, kod pristalica Biblije došlo je do izmjene u najbitnijem stavu, a to je učenje o Stvoritelju. Biblijom se Isus ostvaruje kao Apsolut, kao Bogočovjek, što će u kasnijim periodima u potpunosti promijeniti svjetsku religioznu sliku. Dakle, Biblija-kao prihvaćena objava od kršćana, temelji se na Svetotrojstvu, a ne na monoteizmu i to će biti najveći kamen spoticanja između monoteističkog-bogumilskog učenja i Svetotrojstva.
Poistovjećujući Isusa sa Stvoriteljem, pristalice ovog učenja, prema bogumilskom shvatanju, čine najveći grijeh i time ne pripadaju onima koji uče o Božijem jedinstvu. Poznate su činjenice, da su bogumili uvijek upućivali kritike na njihovo učenje. Takvo učenje spada u idolatriju, tako; da bogumili to ne prihvataju, ali prema istima nisu bili nasilni jer su pored njih mogli da žive u miru i toleranciji i sa takvim vjerskim učenjem. Dolaskom Fatiha u Bosnu, a na poziv naših predaka-bogumila, on izdaje Ahdnamu katoličkoj zajednici u Bosni, čiji su pripadnici, i do tada, nesmetano živjeli sa bogumilima, ali su bili u znatnoj manjini.
Bogumili, nikada nisu progonili niti na bilo koji drugi način ugrožavali neistomišljenike, a dokaz je; da i kada su i brojčano nadmoćniji i na drugi način bili jači, kao što je slučaj u Bosni, da su pored njih živjeli i oni drugi koji su o Stvoritelju imali svoje učenje. I znao se bogumilski stav, stav poznat još od Davuda a.s.: ''Nama naša vjera, njima njihova, mi nismo nikada vjerovali u ono u što oni vjeruju, a oni ne vjeruju u ono u što mi vjerujemo.'' Kada kršćanski historici pišu o vjerskom učenju: katara, alibigineza, patarena, bogumila, husita, pavlićana, babuna i ne znam kako su ih sve nazivali, bez obzira gdje su egzistirali, onda izvode tezu, odatle i tvrdnju, da su sve te nabrojane grupe kršćanske sekte. Pitam se, samo, na osnovu čega?
Kako neki povjesničari bogumilsko učenje vide kao učenje pavlićana, ali kao dualističkog kršćanskog učenja pokušaću negirati te tvrdnje.
Jedna od bitnih činjenica je i ta; da učenje o Svetom Trojstvu, a to je osnova kršćanskog učenja, nije bilo u svom začetku u potpunosti prihvaćeno od naroda, je primjer antiohijskog episkopa Pavla Samostatskog čiji su sljedbenici nazvani pavlićanima. Djelovao je koncem III stoljeća. Svi kršćanski historičari, koji pišu o učenju pavlićana, tvrde da je to kršćanska dualistička sekta. Međutim, svi se slažu da u svom učenju pavlićani nisu ispoljavali učenje o Svetom trojstvu nego o Božijem jedinstvu. Na osnovu čega je i to onda kršćanska sekta? Zašto takav naziv kada je njihovo učenje monoteističko? Pavle je za Issa (Isusa) tvrdio da je rođen kao čovijek od majke Merjem koja je imala začeće bez muškarca. Dakle, da Isus figurira kao ljudsko rođeno biće, jer je rođen od majke Merjem i da u njemu nema nikakvog božanstva. Govorio bi : ''Ja ne znam šta je ''riječ Božija'' ni šta je ''Sveti duh.''
Većina nepristrasnih istraživača, među njima i kršćani Arapi koji su istraživali i analizirali Pavlovo religiozno učenje tvrdi da je njegovo učenje u suštini pa i o Isusu bilo kao kasnije islamsko učenje. Zaključuju, da je Pavle monoteista i da je po njemu Bog samo Jednota. 
Od kuda, onda, da se učenje Pavla može nazivati kršćanskim učenjem kada se očituje da je to monoteistički pristup vjerovanju? Da su pavlićani kršćani je očita obmana.
Isto tako, kada je riječ o ostalim ''heretičkim'' grupama: patarenima, katarima, alibigenezima, husitima, hugenotima, babunima i slično. Nigdje nikakvog traga o dualističkom učenju ovih ''heretika'', do jedino u kršćanskoj literaturi, tako da slobodno može stajati konstatacija: da su o njihovom vjerskom učenju korištene činjenice koje nisu istinite nego u svrsi uklapanja u historijska gibanja koja su odgovarala kršćanskoj povijesti, a koja se nisu živjela. Poređenja pavlićana i bogumila sa ostalim grupama mogu se povezati kada je u pitanju njihov pristup vjerovanju, jer prema svim saznanjima i jedni i drugi su monoteisti, ali se ne mogu upoređivati niti izjednačavati kao kršćani dualist, jer to nisu bili.
Da bi kršćanski historici dokazali, da su svaka od nabrojanih grupa kršćanska sekta, izvode se neadekvatna učenja o njihovom vjerovanju. Svi postojeći dokumenti iz kojih bi se mogao nazrijeti njihov stav o učenju su zapaljeni, a u dokazivanju njihove hereze koriste se dokumenti iz sudskih inkvizicijskih kancelarija. To su mahom optužbe inkvizicije o kršćanskom krivovjerju zbog kojih optuženi moraju biti kažnjeni. Dotični su optuženi kao kršćanski razvratnici kao heretici, a da ni sami nisu znali zbog čega su suđeni, jer je bilo bitno optuženog optužiti za krivovjerje zbog kojeg je slijedila smrtna kazna.
U ostvarivanju svojih ideološkopovijesnih ciljeva: ''Evropa je kršćanska''. Evropski kršćani-katolici predvođeni papom nisu birali, ni načina, a niti sredstva da bi postigli ciljeve. Prije svega, iz Zapadne Evropi su na najsvirepiji način prognali sve koji nisu vjerovali u Sveto trojstvo, a onda zatirali njihove tragove. Na Balkanu ostaju i dalje da žive muslimani. Njima sad povijesno treba izbiti tlo ispod nogu i onda se izmišlja: Objavljuju se kao prepisi, pisana djela kraljeva-Konstantin Porfinogenet da bi se na Balkan doveli Slaveni-kršćani a pravoslavlje uvelo kao vladajuća vjeru Srednjeg vijeka na šire prostore, tu su i teorije o katoličenju Hrvata. U predhodnim stoljećima, na Balkanu, po manastirima ili crkvama, pa i njihovim naučnim institucijama; arhivi Dubrovnika, Zadra i ostali izmišljaju se i pišu historijske rasprave od nekih izmišljenih ''starih'' historičara: Ljetopis popa Dukljanina, pa kao Savino pisanja o Muhamedu, pa Savina žitja od Teodosija i Domentijana itd. i sve se to dešava paralelno kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj, jer i jednima i drugima je do Bosne i ne biraju načina kako i povijesno dokazati da Bosna nije Bošnjačka nego da je ili Srpska ili Hrvatska.
Samo da čitaocu naznačim jedan apsurd: Srbi pravoslavci, kao, imaju u svojoj književnoj baštini staro povijesnoknjiževno djelo koje Sava piše o Muhamedu a.s.: ''Zakonopravilo o Muhamedovom učenju'' pisanja ovog djela naznačuju prelaz iz XII na XIII stoljeće. Po njima i njihovoj povijesti nema ni naznake da bi u tom periodu, u Srbiji, moglo biti muslimana, jer će, po njima, Islam doći tek kasnije, sa Turcima. Tamo, u to vrijeme, kao sa njima djeluju bogumili koje će oni prognati u Bosnu.
Da bi Sava, ili bilo ko, pisao o Muhamedu i Islamskom zakonu mora dobro da poznaje tu vjeru. Ako je sve onako kako oni pišu o muslimanima, odakle će onda Sava znati nešto i još pisati o Islamu kada te pojave, u tom periodu u Srbiji, po njima uopće nema i čemu onda tolika pozornost? Onoga čega nema, pa ni nagovještaja, kako uopće pisati o tome i zašto pisati? Kakav interes? Kako se može, o onome čega nema, nešto i znati o tome, a da ne kažem još i studiozno pisati? Dakle, s tog aspekta bio bi to historijsko-književni pamflet iz skorijeg perioda nepromišljenog autora. Ako pak uzmemo da je Sava poznavalac Islama, jer je kao pisao o islamu, onda se on sretao sa Islamom u svom okruženju, pa slijedi da su; oni bogumili koje je njegov otac progonio u Bosnu- doista muslimani, a to njihovi povjesničari ne pišu. Situacija dijametralno suprotna. Dakle, samim pisanjem o islamu Sava nas dovodi u poziciju da Islam inkorporiramo u Savino okruženje XII stoljeće, ili ako Islama nema u tom okruženju onda je pisanje o Islamu skorašnji plagijat.
U Dubrovačkom arhivu, kao ima i dokument u kome se ''čuveni'' gost Radin obraća Mletačkoj državi da mu ona obezbjedi sklonište za njega i njegovih 50-60 sljedbenika u slučaju da Turci okupiraju njegovu Bosnu. Ovaj ''dokument'' koriste neki povjesničari da dokažu da Djed Bosanske crkve nebi bio u milosti Turaka, da je dakle njegovo učenje kršćansko i zato traži da mu se obezbjedi boravak-sklonište u njihovoj državi. Ova ličnost, gost Radin, je izmišljena od strane falsifikatora koji su imali pristup Dubrovačkom arhivu, jer i onaj testament, koji je kao na njegovo ime, je vakufnama hercega Kosače koja je nakaradno prevedena i pripisana gostu Radinu. Gost Radin je izmišljen u cilju potvrde veze između kršćanske hereze koju je on kao zastupao i ''Bosanske crkve'' u kojoj je kao djelovao. I iz tog razloga trebalo je za povjesničare-analitičare; sve što je vezano za Gosta Radina biti kršćansko pa i herceg Stephan Kosača, jer mu je on kao bio kancelarijski pisar? Za hercega se zna da je bio inicijator ulaska Bosne u Komonvelt Islamskih država, da je svog najmlađeg sina Ahmeta poslao na vojnu izobrazbu u Istanbul kako bi kao Bošnjak-musliman branio svoju Bosnu i din od kršćana, a ovi falsifikatori ga vežu preko Radina za kršćanstvo.
Sva ta pisanja i povijesne konstrukcije o Bosni i njenom narodu koje pišu kršćanski historici, jedne opcije, niko i ne provjerava, osim ako to ne odgovara onoj drugoj opciji. I tu se malo izprotivureče i nepristrasni čitalac zaključuje: da bi, i sa jedne i sa druge strane, konstrukcija trebala da bude povijesna činjenica. Niko od kršćanskih povjesničara to i ne provjerava, jer im takvo pisanje- povijest odgovara, a ovi drugi, među njima i Bošnjaci, opsjednuti ''autoritetom'' pisca ili škole, jer kao oni to potkrepljuju dokumentima, sve to prihvataju kao istinu, a da se sve nije odvijalo ni blizu predočenom i onda naša djeca uče gluposti, sami o sebi.
Falsifikuju se povelje, ako ih ima, dodajući kršćansku simboliku; povelja Kulina bana, povelja bana Ninoslava, povelje kralja Stjepana Ostoje itd. Svi originali koji su odavali duhovnost tih ljudi, a nisu mogli pretrpjeti falsifikate su uništeni. Iz istih razloga su i u našem okruženju: Hrvatska i Srbija, uništavani i vanjski sakralni objekti tih ljudi; džamije, turbeta, greblja, hamami i slično.
Ako je neki originalni dokument i ostao-preživio paljevine onda je on, u kasnijem periodu, preveden ili dotjeran prema kasnijoj potrebi. To su razni dokumenti, a posebice vakufname koje su pisane na arapskom jeziku. Jedna od njih je najvjerovatnije i vakufnama hercega Stephana Kosače, koja je ostala u Kosačinoj džamiji u Dubrovniku, a onda je krivotvorena, kako sam već napomenuo, u testament Gosta Radina.
Na postojeće dokumente ubacuju se lažni nepostojeći simboli, prevode se vakufname, koje su ostajale u džamijama ili islamskim institucijama ali projektovano, na način, kao da ne pripadaju dotičnoj prognanoj civilizaciji. Ponuđeni prepis takvog dokumenta, a niti prijevod ne odgovara činjeničnom stanju. Čak se u radionicama kuju, vrlo primitivno sa uočljivim nedostatcima i novci sa likovima svetaca i simbolima koje katari, bogumili ali i drugi ''heretici'' ne poznaju i ne prihvataju. Sve je usmjereno na to da se dokaže, da su svi gore nabrojani, bili kršćani, ali sa nakaradnim učenjem najčešće kao dualisti, što je notorna neistina i najteža zabluda i zato su bili u kršćanskoj nemilosti, a da je vlast kroz sva stoljeća bila kršćanska. Odatle oni falsifikovani novci i katolička, ali i pravoslavna izmišljena krunisanja. Svi oni, koje kršćani potvaraju za koje-kakva krivovjerja i herezu, su živjeli u zemljama, u kojima trenutno žive kršćani. Sada ih tamo nema, jer su protjerani, a tamo gdje su nastavili da žive, nastavili su da vjeruju u jednog Boga stvoritelja svega, kao muslimani.
Ko su to danas, iz te njihove povijesti, Bosanski katari-patareni-bogumili ?
Nametnutom tvrdnjom, da su bogumili dolaskom Turaka prihvatili islam, kao nestalo je bogumila u Bosni ali i ostalim krajevima gdje su se zapažali, je tvrdnja koju promovišu Bošnjački povjesničari. Povijesna je činjenica: U Bosni su ostali potomci Bosanskih bogumila, jer su povijesno oni Bosanski žitelji. Ostali su u Bosni, jer ih kršćani nisu uspjeli protjerati, kao što su u Srednjem vijeku prognali, pobili i prevjerili sve patarene-heretike iz Zapadnoevropskih država, one koji su imali vjerovanje isto kao bogumili. Bogumili su ostali u svojoj Bosni jer su se znali organizovati na višem nivou, državnom nivou. Dakle, imali su svoju državu Bosnu organizovanu na teokratskom principu. Imali su svoje vođe. Imali su svoju vjeru-islam. Kao takvi su ušli u Zajednicu Balkanskih Islamskih država i zajedno još 4 stoljeća odoljevali kršćanima.
Iz navedenog može se izvesti zaključak; da su bogumilske vođe bili mudri, vojno sposobnii nadasve domoljubi jer su svoj bogumilski narod dobro vodili i znali se oduprijeti Evropskim kršćanima kada su ovi zaprijetili njihovom biološkom uništenju svojim odlukama iz Mantove iz 1459. godine. Te godine papa Pio II sa svojim kardinalima i kraljevima donio je odluku da se hereza, koja je u Bosni i Hrvatskoj, mora uništiti, a sam se trebao staviti na čelo te vojne. Njega su preduhitrile Bosanske gazije, koji su predvodili svoj bogumilski narod i ušli u savez sa ostalim Balkanskim muslimanskim državama i spriječili nakane Pija II i njegovih katoličkih kraljeva.
Oni u svojoj povijesti u konkretnom slučaju govore o Turskom osvajanju. U tom periodu Turska nije ništa osvajala nego je Bosna ušla u sastav Balkanskog Islamskog Komonvelta iz svojih bezbjednosnih razloga.
Ko su danas potomci Bosanskih bogumila?
- To nisu bosanski katolici, jer su katolici kojih je dakle, u tom periodu bilo u Bosni, dobili od Fatiha Ahdnamu i mogli su da djeluju u svom katoličanstvu kako su željeli i nisu morali mjenjati vjerovanje.
- Nisu ni pravoslavci, jer su bogumile pravoslavci Srbije, kao prognali iz Srbije u Bosnu, pa kako će onda bosanski bogumili biti pravoslavci.
-Potomci bosanskih bogumila su njeni Bošnjaci. Oni su i danas bogumili jer pravilno interpretiraju Božije stvaranje. 
Potvrda ovim stavovima su odluke katoličkog vrha iz Mantove, jer je bogumile kao heretike, trebalo prognati iz Bosne, a Bosnu uključiti u katoličku Evropu. Bosanski bogumili su tada ušli u sastav Balkanskog Islamskog Komonvelta i u Bosni više nema bogumila nego muslimani. Udruženi Evropski katolici su u tom periodu, ali i kasnije, progonili muslimane iz Evropskih država. Katolici su Evropske muslimane u svim mogućim situacijama u Srednjem vijeku uvijek nazivali hereticima, a kako su i Bosanske bogumile nazivali hereticima, zaključujemo da su i Bosanski bogumili muslimani.
I u kasnijem izlaganju, posebno, kada se radi o Hrvoju, predhodna tvrdnja imaće svoju potvrdu.
A sada pitanje: Je su li sa sociohistorijskog aspekta bogumili, ako nisu bili muslimani, mogli od ''osvajača'' prihvatiti njegovo vjersko učenje i to u stopostotnom omjeru, tako da ih ulaskom Bosne u Islamski komonvelt u potpunosti nestane utopivši se u muslimane? Jasno je, da se to uz sve okolnosti i obrazloženja nije moglo na taj način odvijati. S tog aspekta to nije objašnjivo.
Zašto onda takva teorija? Suština je u nametanju i prihvatanju nametnute-lažne tvrdnje da je u Bosni vladalo krščanstvo, da je uz njihove pravovjerne bilo i hereze, te da su bogumili bili dualisti-kršćanska sekta, a ne monoteisti i otuda sva ova njihova naglabanja o bogumilima i njhovom vjerskom učenju. Trebalo je dokazati da Bosna nije njenog bogumilskog-monoteističkog-muslimanskog naroda, nego da je bila katolička ili pravoslavna sve u zavisnosti ko nam obrazlaže, a da su je Turcu okupirali i da su tada njeni heretici prigrlili Islam. Eto, to su te konstrukcije koje i ovi naši Bošnjački povjesničari prihvataju i samo nas bacaju dublje u glib iz kojeg se teško iskoprcati, jer oni i dalje podržavaju nakaradnosti o nama.
Povijest je pokazala, da nakon ulaska Bosne u Islamski komonvelt, više niko ne spominje u Bosni bogumile. Sada su oni za sve muslimani. Nije zabilježeno u nekom od dokumenata da ima tih 'krivovjernika' i u kasnijem periodu. Ali, od komšijskih historičara koji su kao bavili se Bosnom i njenom poviješću, kada u predhilafetsku Bosnu nikako ne mogu ubaciti kršćansko vladanje, slijedi nova negacija Bošnjaka i njihovog kontinuiteta u Bosni. U ovom periodu naši negatori serviraju novu teoriju o Turskom osvajanju i prisilnoj islamizaciji Bosanskiog naroda. Zar nije jasno, barem Bošnjacima, da sve ono što je pisano od strane negatora o predhilafetskim Bošnjacima onim bogumilima, ali i ono poslije, samo povijesno izmišljanje i ujdurma koja je trebala da Bošnjake duhovno okarakteriše kao kršćane dualiste, a da je Bosna kao zemlja bila vazda pod kršćanskom vlašću. A to nije bilo nikada do 1878.godine, dok nismo potpali pod Austrougarsku vlast.
Kada analiziramo; o svim tim različitim naglabanjima-pisanjima o heretičkim grupama naroda od strane katoličkih historika, mora se prihvatiti činjenica, da su o njima-hereticima i njihovom učenju pisane izmišljotine, a da su se svi oni svojim učenjem, dakle, svi gore nabrojani koje je progonila katolička crkva, razlikovali samo u osnovi vjerskog učenja od katolika, a to je u pitanju Stvoritelja. Bili su monoteisti, a ovi su ih sve nazivali hereticima, jer su tako nazivani u crkvenim dokumentima.
Slijedili su učenje: da je Bog jedan, da nije rođen, niti da rađa, ali da sve stvara, te da se neko ko je rođen nemože poistovjećivati sa Bogom. Odbacivali su idolatriju i kršćanske simbole i sebe uzimali kao one koji su Bogu mili-dragi. To tzv. heretičko vjersko učenje koje negira Isusa kao Boga, razlikovalo se od Svetotrojskog učenja katolika i iz tog razloga bili su nepoželjni za katolike i trebalo ih je progoniti, ako ne milom ono silom, kao što se i desilo. Kršćani su njihove progone obrazlagali krivnjom da ih sam Bog Isus kažnjava jer ga ovi negiraju.
Nakaradno učenje o ''hereticima'', i dan-danas, podržavaju i promovišu historici iste opcije te ako se neko suprotstavi njihovom učenju o dotičnim hereticima, i sam će proći na isti način, kao heretici, jer učenje vajnih historika nema suprotnosti sa učenjem inkvizitora. Kako opravdati takve genocide, od učitelja, ako ne potkrijepiti njihovo nakaradno učenje o hereticima. Šta očekivati od takvih kvazi naučnika, koji su samo rječiti a njihov nauk bez ikakvih istinitih vrijednost? Šikaniranja i progon! Nigdje toliko neistina, koliko u tim njihovim tvrdnjama, a kažu da teže istini. Ono što napiše gospoda, sve je ''istina.'' To ne može podlijegati sudu istine, jer je to iz knjiga: g.dina Račkog, Thalocija ili g.dina F.Šišića. U Šišićevoj historiji nigdje nećete naći da su Hrvati-muslimani, u Srednjem vijeku, živjeli u Hrvatskoj, a to je činjenica koja se ne da negirati.
Katolici su, iz Evrope, prognali 'svoje' heretike i neki su došli i u Bosnu. Šta su ti prognani heretici danas u Bosni? Moji su muslimani, a prognani smo iz Mađarske koncem XVII stoljeća, a i oni drugi prognanici su muslimani, jer je to bio razlogom njihova progona..
Možda je neki, od Bosanskih historičara, izučavao listine i pisanja gospode: Račkog, Thalocija, Smičiklasa, Šišića, Kukuljevića ili pak Klajića, ili Lucića i mislio je da će dobiti odgovor na pitanje: Ko su bili heretici koje je crkva prognala iz Hrvatske? Međutim, niti jedan, od ovih njihovih povjesničara ne ustvrdi da su u Hrvatskoj prije 1700. god. živjeli zajedno; Hrvati muslimani i Hrvati katolici, bez obzira što su preturili stotine nekakvih listina. Sve je prekrajano i falsifikovano i sve se dalo u dokazivanje; da je u Hrvatskoj uvijek bilo vladanje na katoličanstvu. Svi sakralni objekti muslimana, u Hrvatskoj, su porušeni i kada iskopavanjem naiđu na temelje ili neke druge ostatke tih objekata, onda se priša uokviruje u priču o ranokršćanskim objektima i nigdje nema onih pravih utemeljitelja tih objekata. Kada nema istine: da su u Hrvatskoj živjeli muslimani, onda i njihove teorije o krivovjernicima-hereticima su samo povijesne iskrivljenosti? Ovo pisanje o kršćanskim konstrukcijama o evropskim hereticima je iz razloga što su i naši predci-bogumili, za njih, bili u istoj heretičkoj skupini.
Ovdje ću navesti stavove dvojice povjesničara: jednog Hrvatsko-katoličkog i jednog Srpsko-pravoslavnog koji su, kao bavili se Bosnom i njenim narodima.
Ivo Pilar, u svom djelu; '' O Bogumilima '', djelovao s početka prošlog vijeka, piše i ovo: ''Posljedice bogumilstva je hrvatski negativizam, nesposobnost za život i slaba smisao za pravednost ...'' Ovo je rijedak slučaj da neki Hrvatski povjesničar u Hrvatsku povijest uvodi neke druge osim katolika. Pilar je uveo bogumile, ali za njega njihovo vjersko učenje je pokvareno heretičko učenje i oni su kršćanski otpad.
Dok za Bosnu tvrdi: ''Bogumili su upropastili Bosnu. Rastočili su je iznutra, a onda je Glavni bogumil Hrvoje Vukčić Hrvatinić pozvao Turke.''
Koji i kakav komentar dati na ovo Pilarevo zaključivanje?
U analizi njegovih iskaza, prije svega, nemože se doći do zaključka koje su vjerovanje protežirali bogumili, ali se iz njegovog pisanja može naslutiti koja sve mržnja iz njeg izbija prema tim nekim drugim žiteljima Hrvatske koje on naziva bogumilima, i kao za sve što nevalja kod njegovog naroda oni su krivi, a oni koji su bili u Bosni čak su, na kraju, i Turke pozvali. Nama je jasno da su ti drugi žitelji Hrvatske u tom bogumilskom periodu Hrvatske bili muslimani. Dakle, nije samo Bosna kolijevka bogumilstva nego i Hrvatska. Iz Hrvatske su bogumili prognani kao muslimani iz Dalmacije sredinom XVII, a iz unutrašnjosti koncem istog stoljeća.
Zamjera Bosanskim bogumilima što su Turke pozvali.
Ovaj Pilarov zaključak; o dovođenju Turaka od strane Hrvoja u Bosnu, odgovara historijskoj činjenici, da Turci nisu osvajali Bosnu, nego da su upravo, kako Pilar navodi, dovedeni. Taj razlog dovođenja Turaka u Bosnu nije bio razlog njihovog-Turskog osvajanja, nego razlog da brane Bosanske bogumile-muslimane, jer katolici imaju namjere osvajanja njihove Bosne.
Isto tako, Pilar nas navodi na zaključak da su bogumili religijski muslimani, te da po tom osnovu traže pomoć od Turaka kao muslimana. Kako u Bosni poslije njenog ulaska u Balkanski Islamski Komonvelt neće biti bogumila, kao treće vjerske skupine, nego samo muslimani, onda je ova tvrdnja u potpunosti utemeljena.
Hrvoje je, za Pilara, glavni bogumil i on poziva Turke u pomoć.
Pa kako se moglo desiti, da je njegov bliži rođak Tvrtko, u kasnijem periodu 1377. krunjen kao pravoslavac? Jedina veza koja bi Tvrtka mogla povezati sa Srbijom, ali ne i sa pravoslavljem je to: što je po baci, potomak Nemanja. Ali, zbog čega će onda Turci u Bosni, jer njih poziva njegov predhodnik-Hrvoje. Poziv je bio od bogumilskog predvodnika? Kako se to krunisanje, kao pravoslavni obred, moglo desiti kada Tvrtko predstavlja u suštini Bosanske bogumile, jer je prema papi Urbanu II Tvrtko pataren? I po srpskopravoslavnim historicima, Bosanski bogumili nisu pravoslavci, jer oni su po njihovoj historiografiji babuni-šizmatici ? Koga će onda predvoditi taj okrunjeni i kako je bez većinskog naroda mogao imati pijadestal?
Dakle, iz svega predočenog proizlazi da je Tvrtkovo krunisanje povijesna Ćirkovićeva ujdurma, te da je Tvrtko po historijskim uvjetima, koji su tada bili u Bosni, a on krunjen po pravoslavnom obredu-dakle pravoslavac, mogao biti samo sam za sebe kralj jer ostali narod su bogumili koji nisu pravoslavci. Poslije će se on kođoja intituilirati i sve su to opet povijesne ujdurme koje uvijek imaju za cilj negiranje muslimana kao vlasnika zemlje Bosne, a da je Bosnom upravljao uvijek kršćanin.
Jedni pozivaju Turke, zbog katoličke prijetnje, jedni se krunišu kao pravoslavci, a treći se istovremeno katoliče, jer ima i konstrukcija da je Stjepan Tomašević kao katolički kralj vršio prisilno katoličenje bogumila. Kao, neki su se pokalitočili, ali ih je dosta prebjeglo hercegu Kosači u njegov Hum. Osim što se Toamašević kruniso po katoličkom obredu kako navodi Thaloci, Spremić za njega kaže da je 1459. U Beogradu preuzeo vlast nakon što je proglašen despotom 21.3. a već 1.4 1459. vjenčao se sa kćerkom starog despota Lazara Brankovića.
E sad recitevi vi meni kakav je ovo povijesni urnebes:
1. Stjepan T. je despot, vlada u Srbiji, a narod nije katolički !?
2. Stjepan T. je krunisan od pape- kralj je u Bosni, a narod mu nije katolički !?
3. Stjepan T. ženi kćer od despota Lazara- po novoj teoriji ''mješoviti'' brak !?
4. Njegov badžanak je sultan Bajazit, jer je Bajazitova žena kćerka Lazareva, starija sestra Stjepanove žene.
Dva badžanaka jedan veliki katolik, jer je katolički krunjen, drugi veliki musliman jer je sultan ! U tom vremenu u Evropi ne ostaje muslimansko uho, jer katolici ubijaju, spaljuju i nemilosrdno progone muslimane koje nazivaju hereticima.
Treba podcrtati da su sve države tog perioda teokratske zajednice i nije se moglo desiti da je kralj jedne provenijencije, a narod mu druge, te su zato sve tvrdnje o pravoslavnom krunjenju Tvrtka, ali i katoličkom krunjenju Tomaševića povijesne ujdurme i izmišljotine. Ovi neki Bošnjački povjesničari i promovišu ove nebuloze i sami time negiraju Bosnu kao državu njenih bogumila koji nisu bili kršćani, a samo iz razloga što je kao Bosna tada imala kralja. Ona je bila država i imala svoje vođe, ali nije bila niti katolička niti pravoslavna. U tome je poanta. Moj Bošnjače radi na svojoj istinitoj povijesnoj promidžbi, a ne na povijesnoj ujdurmi.
Ovakve povijesne konstrukcije i nesuvislosti nisu nepoznate u povijesti kada je trebalo u povijest ubaciti i ono što se nije dešavalo, a u ovoj situaciji razlog je Bosna i njeno uklapanje povijesnim konstrukcijama u kršćansko okruženje, ali i eliminisanje iz Bosanske povijesti njenih stvarnih utemeljitelja Bošnjaka koji su povijesno njeni vlasnici. Na kraju to se pokazuje, ali i pokazivalo.
Zašto Hrvoje poziva Turke?
Normalno, jer u tom periodu katolici kidišu na Bosnu i trebala mu je pomoć u zaštiti njegovog Bošnjačkog-muslimanskog naroda. To je istinita činjenica. Međutim, Pilar, a mislim i svi drugi katolički povjesničari, to ne doživljavaju tako. Po njemu; Tvrtko zove Turke da bi ostvario ''ekonomske'' ciljeve, a Turci to kao prihvataju jer im to ''odgovara'' u njihovom daljem napredovanju-''osvajanju'' kršćanskih teritorija? Među te teritorije je spadala i Hrvatska, ali sa napomenom da ni Hrvatska nije osvajana od Turaka, nego je zbog svog muslimanskog naroda i izkazane prijetnje njegovom uništenju od strane pape Pija II i sama ušla u Balkanski Islamski Komonvelt.
Zašto se Tvrtko kruniše po pravoslavnom obredu?
To je izmišljeno i to je historijska nebuloza i ubacivanje pravoslavlja u Bošnjačko-muslimansko visoko vođstvo, tog perioda, kako bi i povijesno, makar i krivotvoreno, Bosna bila kršćanska. Ovu povijesnu nebulozu- krunjenja Tvrtka, po pravoslavnom obredu, izmislio je Ćirković jer mu je bio dugo vremena, u bivšoj Jugoslaviji-kao Srbinu pravoslavcu, dostupan Dubrovački arhiv. Izmislio je papire da je Tvrtko krunjen i kršten na grobu tzv. svetog Save i da se nazvao ''kraljem Srbljem, Bosni, Pomorju ...'' i tako Tvrtko tim krunisanjem 'ode' u pravoslavne.
Zašto je Stjepan Kotromanić krunisan od pape?
I to je povijesna nebuloza koja sad katoličanstvo, poslije Tvrtka kao pravoslavaca, uvodi u Bosansko vladanje.
Tvrtko, a niti Stjepan nisu bili katolici, a niti pravoslavaci i prema svemu sudeći bili su značajne povijesne ličnosti u Bosni. Kako je u Bosni tada živio većinski muslimanski narod, a oni, po svemu sudeći, imali i neke državne funkcije ne preostaje nam ništa drugo nego temeljno izučiti Bosnu iz tog perioda i njihov status u tom periodu. Za istinu, nema historijskog autoriteta kojeg treba uvažavati, ako su njegove tvrdnje neutemeljene i na lažima-falsifikatima, pa bio to i Bošnjak-dr.Imamović, a ne Srbin pravoslavac-dr.Ćirković.
Ono, što su; naši povijesni negatori pisali o bogumilima, za mene su notorne neistine i konstrukcije kako bi se povijest Bosne, ali i ostalih naroda dovela u kontekst kršćanske povijesti. Sve su to izmišljotine i beskorisno je na tim povijesnim krhotinama gubiti vrijeme i naprezati mozak kada su to sve laži. Bogumile treba posmatrati kao monoteiste koji su svoj monoteizam nadgrađivali sukcesivno prema objavama počevši od Ibrahima, preko Davuda, Isaa i ostalih do Muhameda a.s. i u ovim relacijama i izučavati našu Bošnjačku povijest, a na to upućuju sva povijesna gibanja u tom periodu.
Vjersko učenje, kojim su bogumili obilježili Srednji vijek bio je Islam. 
Thomas Arnold u svojoj knjizi : ''Historija širenja islama'', navodeći predpostavke evropskih historičara koji su se bavili bogumilima u smislu; bogumili su primili islam na silu od Turaka i oni će se, kada za to dođe povoljno vrijeme, odreći tog učenja i ponovo se vratiti svom starom vjerovanju.
U svom komentaru na takva nagađanja Arnold ima i svoj komentar koji glasi: ''Obično je ovakva pretpostavka samo nagađanje, te se na nju, kao nepobitan dokaz, ne može osloniti. Mi smatramo, jačim razlogom to, što su bogumili pomiješani sa muslimanima bili skloni islamu radi mnogih tačaka u njihovom vjerovanju, koje su slične s islamskim učenjem. Bogomili su zabacivali obožavanje Marije, ustanovu krštenja i sve vrste klera. Krst su, kao znamen vjere, mrzili. Smatrali su idolopoklonstvom upućivanje molitve slikama i kipovima svetaca i relikvijma. Protivno katoličkim crkvama, koje su nedostojno ukrašene slikama, njihovi su hramovi bili skromni i jednostavni. Kao i muslimani imali su hrđavo mišljenje o crkvenim zvonima, koja su nazivali: ''satanske trube''. Vjerovali su, da Isus nije lično razapet, nego da je to bio neki iluzorni lik, te su se u ovome djelimično slagali sa Kur'anom. Osuđivanje alkohola i sklonost asketskom životu i jednostavnost spadaju u one okolnosti koje su poslužile zbližavanju bogomila sa Islamom. I oni su se pet puta dnevno molili. Često su puta padali na koljena i izražavali blagonaklonost s pram Boga. Prema tome, za njihovo sudjelovanje pri molitvi u džamiji izgleda da nije trebalo velike preinake''. 
Ovdje sam naveo mišljenje Arnolda, naučnika svjetskog glasa o učenju bogumila i njegovoj komparaciji bogumilstva sa Islamom. Uočava se da razlika, tako reći i nema, ali on u početku pravi razliku između bogumila i muslimana kao naslijeđeno-inertno razlikovanje koje je nametnuto tvrdnjom da je Islam u Bosni od perioda 1463. godine kada su ga kao Turci donijeli, a da su u Bosni do tada bili Bošnjaci bogumilske vjere. Takve tvrdnje, koje nisu bile u skladu sa povijesnim zbivanjima, donosile su najviše pomutnju u pisanoj povijesti Bošnjaka te je iz tih razloga napravljena razlika između bogumila i muslimana. Napisao sam, da Turci nisu u Bosnu došli kao osvajači nego su došli kao pomagači-branioci muslimana i to je dovoljan dokaz o postojnosti muslimana u Bosni i iz perioda Avara, a da su bogumili samo sinonim za bosanske muslimane tog vremena.

Komentari (14)

Dodaj komentar

Isprintaj Prilog

Posalji Prilog

Ostali prilozi: » OKRUGLI STO ‘GENOCID NAD BOŠNJACIMA 92-95’ | 10. December 2014 14:05 » SANDAL HRANIĆ - KOSAČA Fikret Hafizović | 22. April 2014 18:18 » ZNAMENITI BOŠNJACI HERCEG STEPHAN KOSAČA I BLAGAJSKO TURBE Fikret Hafizović | 04. December 2013 01:25 » MILION I PO MUSLIMANA SA BALKANA PROTJERANO JE U ANADOLIJU AA | 07. May 2013 14:19 » BOŠNJACI SU AUTOHTONI I NEPREVJERAVANI EVROPSKI MUSLIMANI Fikret Hafizović | 31. January 2013 20:07 » BOŠNJACI SU BOGU MILI Fikret Hafizović | 31. December 2012 13:30 » BOŠNJAČKI NAROD TREBA DA BUDE PONOSAN NA SVOJU PROŠLOST I SVOJU DRŽAVU BOSNU Fikret Hafizović | 23. November 2012 15:48 » DANI AJVATOVICE - HISTORIJSKI RAZVOJ I VEZA SA NAŠOM PROŠLOŠĆU Fikret Hafizović | 15. October 2012 21:29 » BOSNJACI - SOKCI I OSTALE MANJINE U MADJARSKOJ Prof. dr. Ivica Đurok | 04. September 2012 15:36 » BOŠNJACI SPRJEČAVALI USTAŠKE ZLOČINE NAD JEVREJIMA, ROMIMA I SRBIMA Avaz | 06. April 2012 16:03 » BOŠNJAČKI RATNICI BILI SU HEROJI U EVROPSKIM VOJSKAMA Avaz | 24. July 2011 07:21 » ŠTA SU BOŠNJACI TRAŽILI OD FRANJE JOSIPA Avaz | 22. July 2011 08:57 » SUŽAVANJE ŽIVOTNOG PROSTORA BOŠNJAKA Rade Vukosav | 21. March 2010 12:17 » MITOLOGIJA SRPSKE POLITIKE | 23. February 2010 19:01 » ČUDO HEROJSKOG BOSANSKOG OTPORA | 18. October 2009 20:56 » DVIJE STOTINE GODINA OD GENOCIDA NAD SJENIČKIM MUSLIMANIMA Mesihat.org | 11. September 2009 07:45 » LOG POD MANGARTOM Samir Bešić | 26. June 2009 08:53 » PRESUDA KOJOM SE OSUĐUJU ALIJA IZETBEGOVIĆ I NJEGOVI PRIJATELJI IZ MLADOMUSLIMNSKOG KRUGA | 24. April 2009 14:27 » LOVILI SU NAS KAO ŽIVOTINJE Emir Musli | 29. March 2009 07:59 » TAMO GDJE PRESTAJE RAZUM | 23. January 2009 15:00

Ostali prilozi istog autora: » TURSKA NIJE BOSNU OSVAJALA NEG' JE TURSKA BOSNU SPAŠAVALA 19. January 2016 18:52 » IRINEJEVE FLOSKULE O SRPSKOJ DRŽAVI U BOSNI 12. January 2016 15:16 » JEZIK BOŠNJAKA, SRBA I HRVATA, KROZ POVIJEST 11. December 2015 18:55 » HANA ARŠKA I NJENO SPALJIVANJE NA LOMAČI 27. November 2015 03:14 » BOSNA, HRVATSKA I SRBIJA 19. October 2015 16:39 » LADISALAV ARPADOVIĆ, DRAGUTIN NEMANJIĆ I STEPHAN KOTROMANIĆ U BLISKIM PORODIČNIM VEZAMA 26. July 2015 15:14 » MONOTEISTIČKA TEORIJA O USPOSTAVI EVROPSKE CIVILIZACIJE 13. May 2015 19:52 » ARISTOTELOALEKSANDROV MONOTEIZAM KAO PRETEČA ARIJANIZMA I ISLAMA U EVROPI 20. March 2015 19:36 » MEHMED-PAŠA SOKOLOVIĆ, ADŽAMI OGLANI I DIVŠIRMA 22. February 2015 21:43 » BOSNA U BALKANSKOM ISLAMSKOM KOMONVELTU 17. January 2015 14:16 » BRAĆA MATEI I ARISTODIJ UČITELJI MONOTEIZMA U SPLITU I BOSNI, XII STOLJEĆE 15. December 2014 21:03 » VJERSKA PROCESIJA NA KRIVOTVORENOJ POVIJESTI 01. November 2014 09:07 » AJA SOFIJA NIJE BILA KRŠĆANSKA BOGOMOLJA NEGO MONOTEISTIČKI HRAM 01. October 2014 13:04 » SANDAL HRANIĆ - KOSAČA 22. April 2014 18:18 » ZNAMENITI BOŠNJACI HERCEG STEPHAN KOSAČA I BLAGAJSKO TURBE 04. December 2013 01:25 » ISLAM U BOSNI I EVROPI 28. August 2013 14:19 » KOSOVSKI BOJ - MIT A NE STVARNOST 11. June 2013 01:48 » RAZDOBLJA U STVARANJU EVROPSKIH TEOKRATSKIH DRŽAVA 29. April 2013 19:53 » NESUVISLOSTI O BOSANSKOJ POVIJESTI I ŠIRENJU ISLAMA NA MEDITERANU 12. March 2013 15:43 » BOŠNJACI SU AUTOHTONI I NEPREVJERAVANI EVROPSKI MUSLIMANI 31. January 2013 20:07