Powered By Blogger

четвртак, 18. август 2016.

недеља, 14. август 2016.

VJERSKI SINKRETIZAM: ALAHOVI HRIŠĆANI

Dr Olga Zirojević:

Ko su i šta su Alahovi hrišćani? Riječ je o primitivnim slojevima religije koji su preživjeli u vidu sujevjerja među hrišćanima, ne manje među muslimanima. Iako je prelaz na islam bio postepen, obično je vodio kroz kriptohrišćanstvo, odnosno dvovjerstvo. Ogled o toj temi prenosimo iz beogradske “Republike”
Dok sinovi klanjaju, otac im se krsti
       Fetva, izdata krajem 1568. godine - odnosi se na područje današnje zapadne Makedonije - predviđa najstrožu kaznu za one koji su samo formalno primili islam i nastavili i dalje da se pridržavaju stare religije - hrišćanstva; a to znači, pred turskim vlastima su se deklarisali kao muslimani, a nastavili da idu u crkvu, krštavaju djecu i žene se u crkvi. Imali su i dva imena; jedno hrišćansko kojim su se služili među sobom i u porodičnom krugu, i drugo muslimansko, kojim su se dozivali na javnim mjestima i pred turskim vlastima; kao Ferhat - Đon, Mustafa - Nikola, Hasan - Bogdan.(1)

Proces islamizacije domaćeg stanovništva na balkanskim i drugim prostorima Osmanskog carstva nije išao ni brzo ni jednostavno. Prolazio je kroz više etapa u kojima su novi muslimani nastojali da sačuvaju veze sa starom vjerom; najdrastičniji oblik čuvanja stare vjere bio je kriptohrišćanstvo, a još rasprostranjenija je bila "nezavršena islamizacija". St. Skendi čak smatra da je možda bolje govoriti o stepenima kriptohrišćanstva nego o nesavršenoj konverziji ili o pomiješanoj religiji(2) (koristi se i naziv oblici vjerskog sinkretizma). I dok su se u prvom slučaju tajno slijedili hrišćanski propisi, u drugom su se javno čuvali stari praznici i običaji, uz korišćenje svog dotadašnjeg "nevjerničkog" jezika. Među njima je, međutim, teško povući jasnu granicu. Otuda, kao da su u pravu francuski istoričari B. i L. Bennasar kada preobraćenike na islam (renegate) nazivaju Alahovim hrišćanima (Les chretiens d'Allah).(3)
“TURČIN” SRPSKE VJERE
Iako je prelaz na islam bio postepen, obično je vodio kroz kriptohrišćanstvo, odnosno dvovjerstvo. Mnogi dvovjerci dočekali su i sam kraj Osmanske imperije, da bi se tada uglavnom slobodno vratili staroj vjeri, ali, ponekad, i ostajali u novoj. Ili, pak, u objema.
Dvovjerci, vezani za početke islama, utvrđeni su na mnogim balkanskim i drugim prostorima. Prva vijest o kriptohrišćanstvu među Srbima datira iz 1568. godine; jedan srpski vojnik (delija) priznao je francuskom poslaniku na sultanovom dvoru u Jedrenu da je srpske nacije i vjere, da živi sa Turcima i pretvara se, ali da je rođenjem i srcem hrišćanin.(4)
Klasična zemlja kriptohrišćanstva bila je današnja Albanija; otuda i albanski sinonim za dvovjerstvo “laramane”, što će reći šareni, raznobojni (di vari colori).(5)
Dvovjerje (dvovjerci, šareni - domaći, slovenski nazivi, kod Grka dipistia, patsali) je registrovano i u Makedoniji, na Kosovu, u južnoj Srbiji, Crnoj Gori, Hercegovini, Bosni, Bugarskoj. Bilo ih je i na Pontu, u Trapezuntu (stavrioti), u Grčkoj,(6) Dodekanezu, Mitileni, Kritu, a naročito na Kipru; tu su ih nazivali linovamvaki (lan i pamuk - između hrišćana i muslimana u vjeri, poput tkanine), pa lardokophtedi (jer su jeli svinje), mesokertedi (ital. mezzo quarto - pola i pola), odnosno mesi (paramesi), patsali, apostoliki, kao i Valahadi (u grčkoj Makedoniji), koji se, za razliku od ostalih kriptohrišćana, nijesu krili.(7)
Dvovjeraca je bilo čak i u Istanbulu, kraj samih zidina Topkapi saraja.(8)
Godine 1743. vizitator Jovan Nikolovič izvještava papu da u Srbiji postoje dvije vrste katolika; oni koji javno ispovijedaju svoju vjeru i podnose sve tegobe i namete i oni koji, da bi izbjegli plaćanje danka, to čine tajno u kući pokazujući se javno kao muslimani. Ovih drugih ima na hiljade u Srbiji i Arbaniji. Njihove žene javno ispovijedaju katoličku vjeru.(9)
U istočnim dijelovima Kosova (G. Morava i Izmornik) stanovništvo je ranije, kaže At. Urošević, bilo u "prividnom islamu", odnosno u "okultnom hrišćanstvu", dok je Skopska Crna Gora (Karadag) dugo vremena bila u kriptokatoličanstvu.
Tek nakon izgradnje džamija, u drugoj polovini XIX vijeka, to "dvojevjerstvo" je "popustilo", ali i pored toga i danas (1935) ima onih, ističe dalje Urošević, koji se izdaju za muslimane, a tajno posjećuju katoličke crkve.
Kao što ima i rodova koji su se izdavali za muslimane, a okolina ih smatrala za ljarmane. Isti autor, takođe, tvrdi da Srbi katolici nijesu nikad bili prividno u islamu.(10)
Ima i rodova koji su se izdavali za muslimane, ali ih je okolina smatrala za ljarmane. U prizrenskom Podgoru "ljaromanima" su se nazivale i kuće u kojima je otac katolik, a sin musliman.(11)
JEDAN KLANJA, A DRUGI SE KRSTI
I u nekadašnjem Novopazarskom sandžaku - kako svjedoči jedan dopis iz 1848. godine - bilo je kuća u kojima su dva brata "pak jedan vjeruje u Hrista, a drugi u Muhameda, jedan klanja, a drugi se krsti.
U nekim kućama ima po tri brata i sva tri drže se da su Turci, a otac im je Srbin, i tako sinovi klanjaju, a otac se krsti, a kad bajram (...) dođe, svi zajedno proslave, otac ide u crkvu, a sinovi u džamiju..."(12)
Odavde potiče još jedan naziv za dvovjerstvo; kada su dva brata Vasojevića živjela u bratskoj slozi čak i onda kada se jedan od njih islamizirao "narod ih je nazvao karma - karišik, što znači mješavina vjerska". Njihovi potomci, Crnogorci i Muslimani, nazivaju se i danas Karišići.(13)
- Kriptohrišćanstvo je cvjetalo - tvrdi Skendi, na onim područjima gdje je bilo bektašija, a to su južna Albanija i oblasti oko Berata i Elbasana, Kosovo i Metohija (Đakovica, Prizren, Peć), Tetovo, Krit i Kipar. Bektašizam je za hrišćane čak predstavljao prihvatljiviji oblik konverzije i povoljniji izbor od - kriptohrišćanstva.(16)
Na fenomen dvovjerstva reagovale su obje strane. Papa Benedikt XIV, na Prvom albanskom koncilu (1744), javno ga je osudio ističući da "katolicima nije nikako dopušteno prikrivati priznanje svoje hrišćanske vjere, a da simuliraju muhamedanstvo".(17)
Oslanjajući se na mnogobrojne fetve, osmanske vlasti smatrale su nove muslimane, koji su se i dalje držali hrišćanskih običaja i praznika, za nevjernike i pribjegavale surovim kaznama; uz ponovni čin konverzije i sklapanja braka, ukoliko su prestupnici bili oženjeni.(18)
Kriptokatolici i kriptoortodoksni
U udaljenim planinskim krajevima čitava sela i oblasti bili su naseljeni dvovjercima; pravoslavna crkva bila je trpeljiva prema svojim "šarenima", jer je uvidjela da samo na taj način može duže da ih zadrži pod svojim uticajem. Poslije 1821. godine u već oslobođenim grčkim oblastima linovamvaki su odbacili svoj muslimanski ogrtač i proglasili se čistim hrišćanima. Da odbace muslimansku mimikriju pokušala su - nakon hatišerifa od Gulhane (1839), koji je objavio ravnopravnost svih vjerskih zajednica - i neka dvovjerska sela u Skopskoj Crnoj Gori, izjavivši da ubuduće treba da budu smatrani za hrišćane, što je rezultiralo njihovim protjerivanjem i zatočenjem u Anadoliji.(14) Međutim, pojava dvovjerstva (kriptokatolici i kriptoortodoksni) na balkanskim prostorima pominje se i šezdesetih godina minulog vijeka. Susrijeće se naročito među Albancima, ali je ranije bilo i kriptoortodoksnih Srba (u Solunu i na maloazijskoj obali) i kriptojevreja - donme - u Solunu.(15)
###
1_Matkovski, Islamizacijata, 230-231.
2_Skendi, Crypto-Christianity, 246.
3_Bennasar B.-Bennasar L., Chretien d'Allah.
4_Skendi, Crypto-Christianity, 242.
5_Bartl, Kryptochristentum, 118.
6_Hasluck, Christianity and Islam, 469-474. Na Pontu i u Grčkoj zabilježeni su i tridesetih godina XX vijeka (Masignon, Annuaire du monde musulman, 411, 176).
7_Skendi, Crypto-Christianity, 230, 234, 239, 245-246. Selo Trakhona (kod Nikozije) Turci su zvali Kizilbaš; u Maloj Aziji to je vjerska sekta koja ima više hrišćanskih nego muslimanskih običaja. Kada su Rusi anektirali Kars, stanovnici dva sela - kizilbaše - tražili su da ih Rusi registruju kao poluhrišćane (yarim Kristian) što nije prihvaćeno (isto, 245). Poluhrišćanima su nazivani i Pomaci u Bugarskoj (Rajčevski, Balgarite, 60).
8_Hasluck, Christianity, and Islam, 474, nap. 2.
9_Radojčić, Rimska kurija, 570.
10_Urošević, Gornja Morava, 111-113, 213.
11_Filipović, Različita, 96.
12_Petrović, Raska, 217. U ovom kraju su se, i nakon Prvog svjetskog rata, neke hrišćanke, udovice, preudale za muslimane (radi udobnijeg života) ostavsi potajne hrišćanke, dok su u društvu bile "prave muslimanke" (isto, 216-217).
13_Mušović, Etnički procesi, 196. Dodajmo da se među bosanskim muslimanima čovjek koji se mnogo ne drži vjerskih propisa, odnosno onaj koji je slabe vjerske postojanosti, nazivao lutor. U Sarajevu je nekad živjela istoimena porodica (Hadžijahić, O vezama, 192).
14_Tek polovina njih ili još manje uspjela je, nakon diplomatske intervencije u Carigradu, da se vrati svojim domovima (Dimitrov, Kriptohristijanstvo, 22-23); Skendi, Crypto-christianity, 239; Urošević, Gornja Morava, 112-113. Većina stavriota javno se vratila hrišćanstvu oko 1860. godine (Hasluck, Christianity and Islam, 470).
15_Filipović, Volksglauben, 243-244.
16_Skendi, Crypto-Christianity, 244-245.
17_Mušović, Muslimani, 89. 18_Grozdanova, Balgarskata narodnost, 582-584; Hadzijahic, Sinkretistički elementi, 302-303.
Međusobni uticaj hrišćana i muslimana


       Poznato je da nijedna religija nije konsekventnije monoteistička od islama ("nema drugog boga osim Alaha"). Otuda nema ni posrednika između čovjeka i boga. Međutim, nastanak islama je, uprkos ekskluzivitetu te religije, upravo školski primjer za nastanak sinkretizma. Pri tom je naročito zanimljiva uspješna sintetizacija jevrejskog i hrišćanskog nasljeđa, kao i elemenata staroarapskog paganstva (Kaba - Ćaba, na primjer). Mogu se dobro razlučiti modaliteti više ili manje uspjele integracije; savršeno apsorbovani elementi pored takvih koji su od strane ortodoksije "trpljeni" kao marginalni iako su u narodnoj religiji zauzimali centralno mjesto (kao hodočašćenje grobova svetitelja), da bi, opet, zbog toga izazvali purističke reakcije (kod Vahabita, na primjer).(19)

OSTACI PAGANSKE PROŠLOSTI

Poštovanje svetaca (vali, veli) bilo je uobičajeno u narodnoj vjeri i sufizmu (islamska mistika), dok ga je stroga ortodoksija samo trpjela, a vahabiti ga strogo zabranjuju. Korijeni ove, u arapskom svijetu ali i drugim islamskim zemljama, veoma rasprostranjene pojave idu do kulta lokalnih božanstava iz duboke paganske prošlosti; pri čemu su, svakako, i hrišćanski uticaji, ali bez primisli o mučeništvu, kao i idejni svijet indijskih religija mogli bi u tome imati udjela. I neki antički heroji ili hrišćanski sveci pretumačeni su, na taj način, u islamske svece.(20) Svojata ih čak i više religija, islam i hrišćanstvo, a susrijeće se i pojava zajedničkog poštovanja.
Muslimanski svetac nije, međutim, kanonizovan od više vlasti muslimanske zajednice; njegova svetost je rezultat glasa naroda (vox populi). Legenda o svecu ne trpi kontrolu nikakvog regularnog ispitivanja. Istovremeno, kult muslimanskih svetaca nema nikakve veze sa javnim i zvaničnim upražnjavanjem religije.
Poštovanje svetaca najčešće je povezano sa hodočašćem (ziyara). Ovakva hodočašća treba hodočasnicima da omoguće da budu pod učincima blagoslova (baraka), koji dolaze od svetaca, odnosno iz njihovih grobova, relikvija i dr., a koji se prostiru na sve oblasti života do kojih je čovjeku stalo. Molitve i darivanja (svece, jelo, čaranja) treba da pridonesu dejstvu blagoslova. Veoma je raširen običaj da se o ogradu groba ili o grane okolnog drveća vješaju komadići odjeće, koje nosi hodočasnik, da bi se sve njegove brige i nevolje prenijele na sveca, a nakon nekog vremena hodočasnik bi ponovo uzimao komadiće tkanine i nosio ih kao amajliju.
Iscjeljenje bolesnika, oživljavanje mrtvih, telepatija, izazivanje kiše, razgovor sa životinjama i biljkama, to su čuda (karamat) koja muslimani, i ne samo oni, očekuju od svojih svetaca, a koja ovi mogu da čine zahvaljujući posebnoj božjoj milosti.(21)
Otuda i lokalna božanstva žive i dalje u svetiteljima čija imena su djelimično i nepoznata; to važi, prije svega, za kult grobova. Tako se neka hrišćanska mjesta smatraju svetim i u islamu (Hizir - Sveti Đorđe-Elias). Za najraznovrsnije nevolje postoje pomoćnici, njima se daju zavjeti i zavjetni darovi. A to može biti zastiranje grobova svetitelja (obično leže kraj izvora, pećina ili na posebnim mjestima) komadićima tkanine, paljenje sveca, čitanje određenog broja molitvi. Posebno plodno tlo za kultove svetitelja su područja sa bogatom predislamskom prošlošću, kao što su to sjeverna Afrika, ali i Indija, gdje mnoge grobove poštuju i Indusi i muslimani.(22)
Islam poznaje i kult relikvija. Odsječene Muhamedove dlake iz brade sakupljale su se redovno i nosile kao amulet, jer se vjerovalo da su ispunjene blagoslovom; njegov ogrtač (hirkayi serif) može se vidjeti i u Istanbulu i u Kandaharu, a otisci njegovih stopa (kao i njegovog zeta i četvrtog halifa Alija) - divovske udubine u stijenama, pokazuju se na raznim mjestima. I grobovi svetitelja posjeduju, najčešće, neke predmete koji se vezuju za zavještača ili neku drugu važnu ličnost.(23)
U raznim religijama mnogi ljudi imaju potrebu za čudima. U narodnom islamu, prije svega u sufizmu, značajno mjesto zauzimaju čudotvorna iscjeljenja i zbog toga se hodočaste grobovi svetitelja-čudotvoraca (kao Lurd i Fatima kod hrišćana).

KONVERTITI I DANAS

Jaz između hrišćana i muslimana na selu smanjivao se i bilo ga je lakše prebroditi islamom derviša (posebno bektašija), islamom koji je već bio razvodnjen tolerancijom paganskih turskih vjerovanja i običaja, razvodnjavan je još više prihvatanjem svetih mjesta - grobova, izvora, drveća - hrišćana i prethrišćana za popularna kultna mjesta.(25)
U ranom osmanskom periodu na Balkanu su se tako susreli i uzajamno djelovali jedno na drugo narodno hrišćanstvo obogaćeno nasljedstvom paganstva i narodni islam u kojem je još punokrvno živio turski šamanizam.(26)
A hrišćanstvo, zajedno sa svojim paganskim elementima, nije moglo biti sasvim istisnuto već i zbog svoje dugovjekovne ukorijenjenosti, pa otuda među novim muslimanima - konvertitima čitav niz hrišćanskih survivala koji će dočekati i naše vrijeme.

“Sve religije su za nas pravovaljane”

Shodno svjedočenju Kur'ana Muhamed je jasno odbio da svoje poslanje dokaže čudima, mаda su kasniji izvještaji njegov život ukrasili mnogobrojnim basnoslovnim detaljima. Vjerovjesnik je izjavio da je sam Kur'an "čudo nad čudima", a on, pak, nije nikakav čudotvorac već samo ljudski poslanik koji poziva na pokajanje. Strogo ortodoksni vjernici (kao vahabiti) smatraju svaki kult svetitelja i obmanjivanje čudima nespojivim sa pravim islamom. Ni poštovanje relikvija ni grobova svetih islam, za razliku od hrišćanstva, nije zvanično priznao, i sami svetitelji uzeti su nevoljno i pod pritiskom narodne vjere.(24) Taj i tako "obogaćeni" islam došao je na balkanske prostore preko Male Azije. A islamizacija Anadolije počela je uglavnom poslije bitke kod Mancikerta (1071), nakon koje su pobjednici, Turci Seldžuci, bili dugo u manjini u odnosu na zatečene hrišćane, Grke i Jermene. I sami Turci, pretežno nomadi (Oguzi) bili su tek nedavno i površno islamizirani tako da su sačuvali svoja centralnoazijska šamanistička sujevjerja. Dolazi do mješovitih brakova i izvjesne vjerske konfuzije. I islamizacija hrišćana, koji su prešli na stranu pobjednika, bila je površna i sumnjiva. Ova neobična mješavina nacija, religija, jezika i kultura, našla je, možda, svoj najbolji izraz u stihovima velikog turskog pjesnika Junusa Emrea (umro 1320/21, a 1991. UNESCO ga je proglasio za čovjeka godine): "Šta me briga za vaše spletke i vaše rajeve, Jevanđelje to sam ja, ja sam autor Kur'ana". "Sve religije su za nas pravovaljane" - tvrdi on, na drugom mjestu. Ili još: "Tu i tamo odlazeći u džamiju, moje srce se tu baca ničice, moli se; katkad idući u crkvu, ono postaje sveštenik koji čita Bibliju".

###
19_Zwi-Werblowsky, Synkretismus, 2-3.
20_Egipćani su čak i Ozirisov grob poštovali kao vječnu kuću jednog muslimanskog svetitelja (Goldziher, Aus dem mohammedanischen, 112).
21_Gellner, Contributions, 18; Lexikon der arabischen Welt, 427-428, 602; Lexikon arabische Welt, 272; Kreiser, Lexikon, 121-122; Smailagić, Leksikon, 570; Schimmel, Der Islam, 110-111. Po narodnom vjerovanju posjeta grobovima svetaca ima takav značaj da može zamijeniti i obavezno hodočašće u Meku (Goldziher, Le culte, 73, 89).
22_Schimmel, Der Islam, 110-111.
23_Schimmel, Der Islam, 111-112; Wellhausen, Reste, 140; Lexikon arabische Welt, 127; Kreiser, Istanbul, 101; Kriss-Kriss-Heinrich, Volksglaube, 330-331.
24_Pavati, Populares Lexikon, 54, 318.
25_Zachariadou, Religious Dialogue, 301-303; ista, Coexistence and Religion, 123; Balivet, Chretiens secrets, 112; Roemer, The Kizilbash Turcomans. 31; Menage, The Islamization of Anatolia, 66.
26_Zeljazkova, Razprostranenie, 146.

Hrišćanske bogomolje, ikone, Novi zavjet


I danas, piše 1946. etnolog Sv. Tomić, Čengići u Sarajevu smatraju Pivski manastir kao svoj vakuf (zadužbinu). A priča se da je Smail-aga Čengić, a naročito njegov sin Dedaga, često dolazio u manastir i klanjao se pred freskom, koja je, opet, navodno predstavljala Mehmed-pašu Sokolovića (strica mitropolita Savatija). Dedaga je redovno ostavljao prilog crkvi, a godišnje je davao manastiru izvjesnu količinu žita, masla i voska.(27)
I razvaline manastira i crkava kod Brodareva (Mili, Zastup, Kumanica, Davidovića) posjećivali su, uz pravoslavne, i muslimani i prilagali vosak. Na ljetnjeg Svetog Arhanđela skupljalo se stanovništvo iz čitavog Srednjeg Polimlja i ostajalo tu po dva dana.(28)
U Crnogorskoj Krajini pamti se da su se tamošnji muslimani "o Spasovdanu skupljali kod crkve Svete Petke i donosili zavjete u vuni i siru, pa su tu cio dan igrali, pjevali, veselili se i gađali u nišan"... Isti autor kazuje da naši muslimani čine "denija" po pravoslavnim manastirima "kad im se što krupnije ukrade i zagubi, pak da bi bog 'obejanio' (otkrio) lupeža". Pop Vaso Vukotić iz Bara nalazio je "stare bule gdje zorom klanjaju pred crkvom".(29)

CEREMONIJE I ŽRTVE

Kada su u Kačaničkoj klisuri otkriveni ostaci stare Crkve svetog Ilije, na ovaj praznik, ali i u druge dane, dolaze (1932) ovim ostacima ne samo hrišćani već i muslimani čak iz Štipa, Vučitrna, Prištine da im se poklone i učine priloge.(30) U selu Drajčiću, tvrdi I. Jastrebov, poturčenjaci su čak prisustvovali liturgiji, a na Svetog Jovana donosili su u crkvu i svece, od hrišćana su se razlikovali utoliko što se ne bi prekrstili.(31)
Zna se da je Sinan-paša Sijerčić (poginuo 1806. kod Šapca) prizidao, uz Hercegovu crkvu u Goraždu, pripratu, na grobu svoga prađeda Radoslava.(32) I bugarski Pomaci običavali su da nose u crkvu priloge - obroci - ponajprije ulje i vosak. Često poštuju (1966) i ruševine crkava i manastira, gdje uz razne ceremonije prinose i žrtve - kurban.(33)
Maslo, ulje, novac i svece nosili su u crkvu i Valahadi u Grčkoj (Makedonija). Oni su čak po potrebi i popravljali crkve, a često ih je i jedna od njihovih žena i čuvala.(34) I kriptohrišćani na Kipru posjećivali su, uz džamije i crkve, a oni bogati na Kritu imali su, u svojim domovima, čak male tajne kapele.(35) Anonim iz 1585. tvrdi da poturi u Bosni nijesu "ni kafiri ni muslimani, da sa nevjernicima idu u crkvu, a kada se spomene namaz (molitva) onda se podsmijevaju".(36)
Kada je riječ o odnosu prema hrišćanskim bogomoljama, treba svakako istaći da i poznate manastirske vojvode, čuvari nekih pravoslavnih manastira na Kosovu do u najnovije vrijeme imaju svoje ishodište u predturskom vremenu. U svom izvestaju iz 1600. godine bosanski biskup Baličević potanko opisuje pobožnost naroda "prema čudotvornoj slici Gospe u franjevačkoj crkvi u Olovu, gdje dolaze hodočasnici ne samo katolici i pravoslavci nego i muslimani". I čudotvorna ikona Bogorodice u Čjniču bila je, shodno vijestima s kraja XIX vijeka, cilj hodočašća i muslimana u Bosni i Hercegovini.(37)
Ikone su se, međutim, čuvale i po kućama; prilikom pretresa (1939) vlasti su u sanduku, u jednoj urvičkoj (Polog) kući, našle krst i ikonu, takođe i muslimani u Prizrenskom Podgoru (Novo Selo) "treba da po kućama imaju ikone".(38) Primitivno izrađena ikona, koja je bila u upotrebi među hrišćanima na selu, nađena je (1972) u zidu jedne muslimanske kuće u Velingradu (Rodopi), očigledno sakrivena od strane onih koji su primili islam formalno, a tajno nastavili da postuju hrišćansku vjeru. I prilikom rušenja jedne stare muslimanske kuće u području Razgrada otkriven je bronzani triptih ruske izrade (s kraja XVII i poč. XVIII vijeka), koji se serijski proizvodio i bio predviđen za masovnu domaću upotrebu. Sačuvano je pismo jednog Silistrijca, trgovcu u Bukureštu, da mu pošalje u Silistriju veliku količinu stampanih ikona da bi ih prodavao po gradu u velikoj silistrijskoj eparhiji. Uznemiren sirokom ruskom trgovinom ikonama na Balkanu veliki vezir Ali-paša Corlu naredio je (1706) da se ruski trgovci zatvore, a roba da im se oduzme i uništi. Uz objašnjenje da su narodu prodavali idole i sirili idolopoklonstvo.(39)

POTURICE ČITAJU JEVANĐELJE

Navodno su i Valahadi u Grčkoj držali u svojim kućama ikone pred kojima bi, noću, palili kandila; sigurno je, međutim, da su u vrijeme haranja španske groznice s puno poštovanja (kao i Grci) cjelivali čudotvornu manastirsku ikonu koja je nošena po Makedoniji.(40) Podatak Pola Rikoa (Ricaut), sekretara engleskog poslanstva u Carigradu i jednog od najboljih poznavalaca Turske carevine u XVII vijeku, da se poturi "gnušaju ikona i znaka krsta" protumačena je tako da se radi o potomcima bogomila (koji su, kako se zna, mrzjeli ikone i znak krsta). On dalje tvrdi da ti sektaši "koji cine čudnu mješavinu kršćanstva i muhamedanstva", koji žive kao vojnici "na krajinama Ugarske" - "a svi poturi u Bosni" pripadaju tom vjerskom učenju - čitaju Jevanđelje (the Gospel) na slovenskom jeziku, iako se smatraju za muslimane. Oni se trude da čitaju i Kur'an na arapskom jeziku, da ga usklade sa Jevanđeljem.(41)
Ima i drugih vijesti o tome da su bosanski muslimani nabavljali Sveto pismo (štampano 1563), u prevodu istarskih protestanata i na ćirilici.(42) I neki stavrioti u Trapezuntu ljubomorno su čuvali svoje hrišćanske svete knjige.(43)
Jevanđelje je prihvatano i od strane pripadnika pojedinih derviških redova. Tako hurufije (dervisi) ne oklijevaju da se pozovu na Hrista, na Sveto pismo i na hrišćanske svece. U svom djelu Cavidan-name, Fazlullah (XIV vijek) često citira Jevanđelje, a posebno dobro poznaje Jovanovo. I njegovi učenici se takođe pozivaju na Jevanđelja.(44)
...U Bosni su neki muslimani držali u svojim žitnicama zaplijenjene manastirske krstove, radi roda i berićeta, i nikako nijesu htjeli da ih prodaju.
Poturčeni Arnauti u Poljanici čuvali su (1932), kao znamenje, košulje na kojima su bili izvezeni krstovi (iz vremena kada su im preci bili hrišćani). I na djelu muslimanske nošnje (Dreznica) - sindžiru, koji su nosile nevjeste i mlade žene, javlja se krst. A i u ostalim oblastima carstva, kako pouzdano svjedoči Hasluk, muslimani su uvažavali moć krsta. U Eldžiku (Galata) kamen ukrašen krstom liječio je bolesti.
U vrijeme stočnih bolesti muslimanke u Bugarskoj pravile su male krstove od ebanovine i vješale ih, spolja, o stalska vrata, ili su katranom iscrtavale krstove po kapijama. Takvi krstovi se i danas (1966) mogu vidjeti na vratima štala u bugarsko-muslimanskim selima.

Krst i krštenje

Najsveobuhvatniji od svih simbola krst se potvrđuje od najdavnijih vremena; u Egiptu, u Kini, u Knososu na Kritu (mermerni krst iz XV vijeka prije n. e.), u Fenikiji (gdje je naznačavao život i zdravlje). Hrišćansko predanje obogatilo je simbolizam krsta, sabravši u toj slici istoriju spasenja i muku Spasiteljevu. Ni u Aziji, premda nema toliko mističnog bogatstva kao u hrišćanskom svijetu, simbolizam krsta nije i manje značajan. Kod Abu Yaqiba Sedžestanija (hanefitskog pravnika) nalazimo na neobično ezoterično tumačenje simbolizma krsta: četiri kraka poistovjećuju se tu sa četiri riječi sahade (vjeroispovijedne izjave muslimana).45 Osim crkava, tvrdi Tihomir Đorđević, naši muslimani poštuju i krst. Drveni krst dukljanskog kneza Svetog Vladimira (ubijen 1016) kao svetinju čuvaju muslimani u Crnogorskoj Krajini "svake godine o Duhovima, muslimani zajedno sa hrišćanima rano, u praskozorje, nose ovaj krst na vrh planine Rumije. Tu se svi mole bogu, zatim se vesele i pucaju iz pušaka".

###
27_Tomić, Piva i Pivljani, 422-423.
28_Vlahović, Brodarevo, 157.
29_Đorđević, Preislamski ostaci, 31, 47; Jovićević, Crnogorsko primorje, 157. 30_Đorđevic, Preislamski ostaci, 48.
31_Jastrebov, Stara Serbija, 77.
32_Hadži Kosanović, Crte iz Bosne, 256. I Ali-paša Janinski sagradio je, za svoju prelijepu ženu Grkinju, hrišćansku kapelu u svom saraju (Hardy, Christian Survivals, 227).
33_Vakarelski, Altertümliche Elemente, 159, 160.
34_Hardy, Christian Survivals, 226.
35_Skendi, Crypto-Christianity, 230, 233.
36_Handžić, Jedan prilog, 41.
37_Mandić, Bosna i Hercegovina, 281; Hadži Kosanović, Crte iz Bosne, 254.
38_Trifunovski, Urvić i Jelovjane, 10; Filipović, Različita, 97.
39_Energična ruska diplomatska intervencija u Carigradu spasla je uhapšene trgovce, ali im je roba bila uništena (Dimitrov, Skritoto hristijanstvo, 22).
40_Hardy, Christian Survivals, 229. Ikone su imali i kriptohrišćani koji su živjeli kraj zidina sultanovog saraja (Hasluck, Christianity and Islam, 474, nap. 2). 41_Solovjev, Engleski izvještaj, 107, 105-106.
42_Na području Bosne sačuvala su se dva primjerka Novog zavjeta (sada u posjedu pravoslavne crkve), a "iskupljena iz agarenskih ruku". Pojava Novog zavjeta kod bosanskih muslimana jedan je od bogomilskih relikata, smatra M. Hadžijahić (O vezama islamiziranih bogumila, 127-132).
43_Hasluck, Christianity and Islam, 470.
44_Balivet, Chretiens secrets, 106. Inače, Jevanđelje (Indzil) je prevođeno na arapski, s grčkog, sirijskog i koptskog jezika, veoma rano, najvjerovatnije s početka IX vijeka. Prema Kur'anu Indzil je knjiga koja je objavljena Isusu (Isa) i mnogim čudima, izrekama i idejama, koje su pripisivane Muhamedu, trag vodi do Jevanđelja. Riječ je o četiri Jevanđelja pod kojima se obično podrazumijeva čitav Novi zavjet (Smailagić, Leksikon islama, 272-273).
45_Chevalier-Gherbrant, Rječnik simbola, 309-316; Kuper, Ilustrovana enciklopedija, 78.

Muslimani zadržali slave


I kod Valahada u Grčkoj najbolji lijek protiv uroka (zlooka) bila je jedna vrsta raspeća - monokero, a ponekad su i oni smolom crtali velike krstove po kapijama, kao zastitu od uroka. Kizilbaše (šiiti) u Pontu, kao i muslimani u Bugarskoj, obilježavali su hljeb, prije pečenja, krstom, dok su žene u Tunisu tetovirale krst na licu. U Bugarskoj bi se prije spavanja (ili kupanja), mala djeca obično prekrstila, kao što bi se prekrstio i svaki novi komad odjeće prije prvog nošenja.
U Rodopima, ali i u drugim oblastima u Bugarskoj sačuvali su se muslimanski nadgrobni spomenici (XVII-XVIII vijek) s izdubljenim krstom i hrišćanskim imenom pokojnika.(46)
I život novorođenih kriptohrišćana, ali i muslimana počinjao je, ponekad, sa znakom krsta, odnosno krštenjem. Najraniji pomen ove pojave nalazi se u putopisu Francuza B. de la Brokijera (1432/33); Ibrahim-beg Ramedang iz turkmenske dinastije Ramazanoglu bio je, kaže Brokijer, sin jedne hrišćanke "koja ga je krstila po grčkom zakonu da bi ga očistila od mirisa i zadaha koje imaju oni što nijesu kršteni". O tajnom krštenju djece preobraćenih Evropljana u Carigradu i drugdje ima vijesti i na stranicama putnih dnevnika Evropljana, najčešće članova diplomatskih poslanstava. Uz obične ljude iz naroda činili su to, kako obavještava Njemac St. Gerlah, i žene paša. A venecijanski bailo iz Carigrada čak tvrdi (1579) da turske majke uopšte smatraju da je krštenje zaštita protiv lepre, pa i sam sultan Murat III treba da je kršten, ovog puta radi zaštite od padavice.

“KRSTE SINOVE TURAKA”

Kriptohrišćani na Kipru krštavali su i krizmali svoju djecu prije muslimanskog sunećenja i, uz muslimansko ime, davali i staro, hrišćansko. I stavrioti su krštavali djecu i davali im dva imena, ali su izbjegavali turska imena kao Mehmed i Ali.
Godine 1624. papski vizitator Petar Masarek izvijestio je u Rim da franjevci u Bosni i okolnim krajevima "krste sinove Turaka", što znači, djeca su bila najprije sunecena, pa krštena. Krštenje ovakve djece podlijegalo je smrtnoj kazni, a u pitanju su, najvjerovatnije, bili kriptohrišćani, odnosno kriptokatolici koji su, kako to navodi Masarek, u najvećem povjerenju donosili svoju djecu da budu katolički krštena, jer su vjerovali da ce tako biti zaštićena od raznih bolesti i pobijediti u boju. Zbog tog praznovjerja nekad su čak i prisiljavali fratre na taj čin. Bosanski franjevci su se obratili i papi Urbanu VIII sa molbom da im dopusti krstiti muslimane, što je papa svojom bulom (iz 1625) i dopustio: "Vama (dopuštamo) da možete krstiti koju mu drago djecu kršćana, a tako i Turke i druge nevjernike".
Krštenju se pribjegavalo, kako to svjedoči sekretar francuskog Konzulata u Travniku Somet de Fose, i kad bi se neko teško razbolio; takvog bolesnika katolički sveštenik bi krstio i dao mu posljednje pomazanje. Iako je to bilo u suprotnosti sa njihovim zakonom, muslimani se, tvrdi on, nijesu skrivali.
I u Albaniji su muslimani vidjeli u hrišćanskom krštenju magično sredstvo koje pruža zaštitu protiv zlih duhova, vještica, vukova, pa je 1625. zabranjeno krštavanje djece iz tih razloga "jer je krštenje ulaz u sva svetotajstva i ispovijedanje vjere".
Ove zabrane će se donositi i u kasnijem vremenu. Ali, po svjedočenju M. Filipovića, i danas (1951) ima među muslimanskim Arbanasima pojedinaca koji su kršteni, jer "običaj je kod muslimanskih Arbanasa, a naročito kod muslimanskih Cigana, u okolini Preševa i Bujanovca, da se novorođeno dijete iznese na put, ako se u porodici ne drže djeca. Ako prvi čovjek koji naiđe na dijete bude muslimanin, on ga podiže, prima, i vrši šišano kumstvo. Ako prvi naiđe hrišćanin, on ga krštava kao kum po pravoslavnom obredu. Kad odraste, takav muslimanin odlazi i u crkvu i veoma poštuje svog kuma".

SLAVA I PRAZNICI

Jedan od razloga što nije došlo do kontaminacije u proslavljanju islamskih sa zatečenim praznicima bio je i taj što se islam ravna po lunarnom kalendaru. A računanje po solarnom kalendaru u svakodnevnom životu daleko je praktičnije. Otuda i pojava da su bosanski, ali i drugi muslimani u osmanskoj državi uvažavali i islamske i predislamske svetkovine. A proslavljanje mnogih svetkovina koje imaju hrišćansko obilježje ima, opet, svoj korijen u prethrišćanskim kultovima (slava, Božić, Đurđevdan, uz druge).(48)
Mnogi naši muslimani, kaže Tih. Đorđević, pamte svoja stara krsna imena i ne propuštaju da toga dana odnesu crkvi tamjana, zejtina i svijeću. A kako svjedoči jedan izvještaj iz prve polovine XIX vijeka svaka familija bosanskih muslimana zadržala je svoga nekadašnjeg sveca, te slave praznike: Svetoga Petra, Svetoga Iliju, Svetoga Đorđa.
I Mrkojevići, kod Bara, produžili su, i nakon prelaska na islam, slavljenje krsnoga imena i zadugo im niko u tome nije pravio smetnje: "dočekivali su prijatelje, palili voštanice, davali prijateljima vina i rakije, pa su i sami pili, a mnogi su nosili u crkvu vino i prosforu da je pop osveti..." I danas (1932) se tačno zna za mnoga bratstva koju su slavu slavili. Tako su Petričevići u Veljem Selu slavili Ivanjdan, a prisluživali Spasovdan. Na slavi - bilo je sedamdeset do osamdeset zvanica - pilo se vino i rakija, pjevalo se i gostilo dva do tri dana.(49)
Ruski konzul I. Jastrebov navodi (1879) da su Brođani (Gora) držali i svoje kućne slave "lomili kolač i pri urvinama crkve pričešćivali se ovim kolačem, zalivajući ga vinom", kada više nije bilo sveštenika u selu.(50) U Prizrenskom Podgoru (Novo Selo) muslimani su slavili Svetog Nikolu, palili sveće i kadili tamjanom.(51) Ima vijesti da su i Torbeši, kao muslimani, slavili slavu.(52) U XIX vijeku, i kasnije (sve do II svjetskog rata), bugarski muslimani nosili su na Đurđevdan i Svetog Iliju kolače u crkvu.(53)
Mnoge muslimanske porodice u oblasti Brodareva održavale su slavu, makar i prikriveno. Znalo se, takođe, koju su slavu slavili njihovi stari (svi doseljenici iz Kuča slavili su Nikoljdan, oni iz Drobnjaka Đurđevdan).(54) A u oblasti Raške muslimani na dan svoje napuštene slave posjećuju ili obavezno šalju svijeće, vosak i ulje crkvama i manastirima i "čuvaju slavske lonce na tavanima u kojima su njihovi preci kuvali slaninu o svečanostima" (kraj XIX vijeka).(55)

MUSLIMANI SLAVILI BOŽIĆ

Za Gorane najveći stari praznik bio je Božić i Badnji dan. Tada se varila pšenica i mijesio božićni kolač u koji se stavljala "jaka para", a devojke bi praznik provodile u pjesmi i igri, gosteći se raznim poslasticama, pa i posebnim božićnim kolačem sa "jakom parom".(56)
U nekadašnjoj Visočkoj nahiji "u mješovitim selima pravoslavni idu kao polaznici muslimanima i obratno. Djeci se i inače na Božić dijele orasi i lješnici". Nalagao se i badnjak (Mrkojevići, Raška) i na Badnji dan u kuću unosila slama (Tikveš, Raška). Još sredinom XIX vijeka Arnauti u Južnoj Srbiji palili su badnjak. I među muslimanima u Travniku paljene su uoči Božića vatre.(57) A i nakon II svjetskog rata pojedine muslimanske porodice u Bihoru proslavljale su Božić.

Krštenjem protiv bolesti

Sudjelovanje u mnogim hrišćanskim praznovjericama svakako je nastalo, smatra Hasluk, zbog prisilne intimnosti hrišćanskih i muslimanskih žena, naročito usljed miješanih brakova i uvođenja hrišćanki u harem. Muslimani, koji su koristili krst, čak i krštenje kao profilaksu ne mora obavezno da znači da su bili preobraćenici (kao, na primjer, u Albaniji i na Kritu). Objašnjenje ovog zanimljivog vjerovanja i običaja jednostavno je, po misljenju M. Filipovića. Roditelji kojima se "ne drže" djeca čine i najnevjerovatnije stvari da bi im se dijete održalo u životu. Običaju muslimana da krštavaju djecu radi odbrane od bolesti i smrti, naročito odgovara kod hrišćana običaj da krštenje odlažu mjesecima, pa i godinama, jer se vjeruje, naročito u Bosni, da nekrsteno dijete raste bolje, kao što rastu i djeca kod muslimana (kako su oni vidjeli), koja se ne krštavaju. Prihvatljiva je i pretpostavka - za starije vrijeme - da su zabrinuti roditelji smatrali da ih nesreća snalazi zbog toga što su napustili svoju staru vjeru, pa su tražili lijeka u krštavanju svoje djece. I samo dvovjerstvo, koje je nekada bilo rašireno, moglo je doprinositi održavanju tog običaja, ako mu možda u dvovjerstvu nije i početak.(47)

###

46_Đorđević, Preislamski ostaci, 48-49; Hadži Vasiljević, Muslimani, 43, nap. 91; Bajić, Muslimanska narodna nošnja, 137; Hasluck, Christianity and Islam, 30-31; Vakarelski, Altertumliche Elemente, 160-161; Hardy, Christian Survivals, 228-229; Grozdanova, Balgarskata narodnost, 580.
47_Brokijer, Putovanje, 57, 168; Gerlah, Dnevnik, 149, 162; Hasluck, Christianity and Islam, 31-36, 473; Skendi, Crypto-Christianity, 230; Mandić, Bosna i Hercegovina, 280-281; Samić, Francuski putnici, 256; Bartl, Kryptochristentum, 122-123; Urošević, O Kosovu, 85; Filipović, Kršteni muslimani, 121-127; Rajčevski, Balgarite, 55, 60.
48_Hadžijahić, Sinkretisticki elementi, 316-317.
49_Đorđević, Preislamski ostaci, 37-38.
50_Jastrebov, Podaci, 141.
51_Filipović, Različita, 97.
52_Filipović, Običaji, 344.
53_Rajčevski, Balgarite, 36.
54_Vlahović, Brodarevo, 154.
55_Petrović, Raška, 217.
56_Lutovac, Gora i Opolje, 43.
57_Đorđević, Preislamski ostaci, 35-36; Petrović, Raška, 217; Filipović, Život i običaji, 130; Bartl, Kryptochristentum, 124; Hadžijahić, Sinkretistički elementi, 318.

Hrišćanski sveti Đorđe muslimanski svetac Hizr


Po misljenju M. Hadžijahića, Božić spada u onu grupu svetkovina koja je zapravo praćena rezistencijom u tom smislu što se magijskim radnjama odbijalo štetno djelovanje odnosne svetkovine. Tako se uoči Božića - na Badnji dan - vrse razne magične radnje: zapiranje kuće nožem, mazanje brava bijelim lukom, razna kađenja (smrekovinom) pošto tada Karanđolo(58) oko Božića hoda "i zamače svoju zurnu u sudove, pa ih tako opogani" (Sarajevo). Iz istih razloga muslimani u Banjaluci i Prijedoru uoči Božića sklanjaju kašike tako što ih zađenu za strehu ili vješaju na kućna vrata.(59) U Prozoru, pred Božić, u jelo se meša bijeli luk, a njime se, prije spavanja, mažu i ukućani, jer odbija demone od poštenih duša, da ne naude zdravlju ljudi i stoke.(60) U nekadašnjoj Visočkoj nahiji (Bosna) bio je opšti običaj, a i sada (1949) se drži u nekim muslimanskim selima da uoči Božića ide povorka naročitih igrača, koju negdje zovu "zvonari", a negdje "vukovi" (vučari). U mješovitim selima posjećuju podjednako i pravoslavne i muslimanske kuće. "Opšti je običaj kod muslimana, sem u varosi Visokom, da gledaju na 'polaznika', ili 'pohodnika', prvo lice koje će im na Božić stupiti u kuću. Zadrže ga u kući, pospu žitom, počaste jelom i darivaju orasima, jajima, šljivama, kakvim komadom odjeće..." Imaju običaj, isto kao i pravoslavni, da na Božić rano izjutra uvode u kuću, u svojstvu polazajnika, vola, kozu, ovcu ili već šta ko ima od stoke.(61)

I MUSLIMANI BOJILI JAJA

Uskrs, praznik za koji se, za razliku od Božića, vezivalo najmanje nasljeđa iz prethrišćanskih vremena, našao je određeno mjesto kod bosanskih,(62) ali i drugih balkanskih muslimana. Glavna poenta u muslimanskom respektovanju Uskrsa bila je u prihvatanju darivanja šarenim jajima uvažavajući, tako, nehrišćansku stranu uskršnjeg kulta.(63)
Na Crnogorskom primorju i u Krajini muslimani su doskora (1932) bojili jaja za Uskrs, kao i hrišćani (osim onih koji su bili u žalosti). "Svima je i danas milo kad im ko da crveno jaje."
Muslimani u G. Papratnici (Bosna) ne rade (1932) poljske radove na Veliki petak. Praznuju ga, takođe, i muslimani oko Srebrenice. U Debarskoj oblasti, pak, praznuje se veliki četvrtak, kao i svi četvrtci do Spasovdana, sto čine i neki među Turcima u okolini Strumice (ne oru tih dana da im led ne pobije usjeve). U Kičevskoj oblasti pomuslimanjenici su održavali običaj da za Uskrs boje jaja i da ih daruju između sebe kao hrišćani. I stari Užičani, i Srbi iz Skopske Crne Gore, kao i oni po Bosni darivali su svoje komšije muslimane (Turke) šarenim jajima. Ni Arnautaše u Staroj Srbiji ništa neće tako obradovati (kraj XIX vijeka) kao kada o Uskrsu dobiju od pravoslavnih Srba po koje crveno jaje.
Pomaci u Rodopima obilježavali su na razne načine Uskrs (Velikden, Paskale, Červenite jeca) i Veliki petak primajući rado bojena jaja od hrišćana. Rado su primali crvena uskršnja jaja od hrišćana (i pažljivo ih čuvali) i Valahadi u Grčkoj, konzervativnije žene čak su čistile svoje kuće kao i njihove hrišćanske sestre, a u nekim selima bilo je obavezno razmijeniti uskršnju posjetu sa svojim hrišćanskim susjedima.(64)
...Proslavljanje, među muslimanima, čitavog niza hrišćanskih svetitelja prilično je neujednačeno. Izuzetak čini svetkovanje Đurđevdana (Jurjeva) i Ilin-dana (Aliđuna) koje nesumnjivo ima, kako to s pravom ističe M. Hadžijahić, određeni opštemuslimanski, ali i opštebosanski karakter (oba svetitelja su, naime, važili kao zaštitnici Bosne).(67)
Đurđevdan je, u stvari, praznik oživljene prirode, kada se bezbrojnim radnjama nastoji prenijeti snaga oživljene prirode, prije svega nove vegetacije, na ljude i stoku, na usjeve i vinograde. Osobito su brojni običaji u vezi sa stokom.(68) Tako muslimani u Prijevoru (kod Bileće) uoči Đurđevdana pale tamjan i njime kade stoku i pčele, a radi zdravlja beru dren, jorgovan i dr. i time kite vrata i prozore.(69)

OBIČAJI U MRKOJEVIĆIMA

Na Crnogorskom primorju i u Krajini, pak, uz igru i veselje u prirodi, čobani rano ujutru kupaju stoku u moru i "mašaju" preko nje puškom, jer se ovdje vjeruje da je pucanje preko stoke i kupanje pre zore spasonosno i da liječi od mnogih bolesti. S istom svrhom mlada čeljad u Mrkojevićima leži ili sjedi na zelenoj travi.(70)
U Skopskoj kotlini Đurđevdan je bio opšti narodni praznik; slavili su ga Srbi, Arbanasi, Turci i Cigani. Arbanasi u Dervenu (Cajlanima) slavili su tri velika četvrtka; jedan prije i dva poslije Đurđevdana (da grad ne ubije žito).(71)
Medju muslimanima u Bosni, ali i u Grčkoj, Maloj Aziji i na Bliskom istoku, sveti Đorđe se proslavljao kao Hidr, Hizr, Hizir Elias (H)edrelez.(72) Ovaj praznik padao je 23. aprila i u Osmanskom carstvu davan mu je službeni karakter.(73)
Pravoslavno svetiliste posvećeno svetom Đorđu (između Vitlejema i Hebrona) posjećivali su i hrišćanski i muslimanski hodočasnici. A svetitelj je više bio poznat pod imenom al-Hadr nego pod imenom Đorđe. U stvari, na cijelom Prednjem istoku kako muslimani tako i hrišćani upotrebljavaju imena Hadr i Đorđe kao potpune sinonime.(74)
I fanatični muslimani među Valahadima kažu da je sveti Đorđe, u stvari, muslimanski svetitelj Hizr, a to je taj Hizr koga oni slave 23. aprila (mada mnogi među njima ne znaju ništa o njemu).(75)
Ko je el-Hizr, el-Hidr (Zeleni)?
Muslimanski svetitelj pod ovim imenom iako nije spomenut po imenu u Kur'anu identifikovan je od strane komentatora kao Mojsijev drug na njegovim putovanjima, koji je sam sebi obezbijedio besmrtnost otkrićem izvora života. Njegov dan (praznik Lide - 23. aprila) slavi se u cijeloj Turskoj kao početak proljeća. U Turskoj uopšte čini se da je Hizr bio maglovita ličnost i zamišljan je uglavnom kao onaj koji pomaže u iznenadnim nevoljama, naročito putnicima. On je bio identifikovan sa više ličnosti Starog zavjeta, pa tako sa Ilijom i pravoslavnim svetim Đorđem, čiji je dan bio preuzet zajedno sa asocijacijama iz Lide;(76) karakteristike koje je preuzeo od svetog Đorđa uključivale su i reputaciju ubijanja aždaje, koju je sveti Đorđe mogao da naslijedi od paganskog prethodnika. Djelovanje i koncepcija Hizra bili su istovremeno tako različiti i neodređeni da se mogao zamijeniti bilo kojim svetiteljem, kao što je mogao da zauzme i svako slobodno mjesto, dok je njegovo djelovanje kao patrona proljećne vegetacije i kišonosca preporučivalo njegov kult primitivnom stočarskom i zemljoradničkom stanovništvu.(77)
Ali, nije se ostalo samo na identifikaciji svetog Đorđa sa Hizir Ilijasom, razni heterodoksni derviši, već od XIII vijeka, znači od vremena osvajanja Anadolije i Rumelije (evropska Turska), određene osobine svetog Đorđa uveliko koriste kao sredstvo za islamsku propagandu i identifikuju ga sa sejhovima konjanicima - ratnicima.(78)

Slavlje kod Prečiste Krajinske

Dan Velike Gospođe bio je u crnogorskoj Krajini dan opšte slave, a taj običaj nije prestao ni pošto su Krajinjani prešli na islam. Sve do rušenja manastira Prečiste Krajinske (1850) oko njega su se okupljali i pravoslavni i muslimani, te "palili voštanice i donosili zejtin", provodeći dan "u zajedničkoj gozbi", igri, veselju, pjevanju, pucanju u nišan i momačkom nadmetanju. I ostali praznici posvećeni Bogorodici bili su u poštovanju kod muslimana; za Blagovijesti (Blagovec) torbeška djeca pravila su surle (zurle) od vrbe (simbol napretka i podmlađivanja) i jasena (vjerovalo se da ima snažnu zaštitnu moć), a na Crnogorskom primorju i u Krajini pobola bi se ujutru lovorika na svakoj njivi zasijanoj pšenicom. U vrijeme međudnevice, takođe na Crnogorskom primorju i u Krajini, ni pravoslavni ni muslimani neće otpočeti nikakav posao. Kod Torbeša u Makedoniji određeni obredi prate i Mladence (Mučenici), Cvijeti (Cvjetnice) i Lazarevdan.(65) Među bugarskim muslimanima poštuju se i Tri kralja, koji se nazivaju i D'ska (što označava drveni krst), a češće Vodiči. Zajednički bugarski proljećni praznik, tzv. Martenici, kada se trakama od crvenog konca vezuju djeca, jaganjci, telad, a kao zaštitno sredstvo protiv zla koje dolazi iz probuđene prirode. Na dan Četrdeset mučenika (9. marta) tjeraju se, isto tako, i zmije i gušteri magijskim radnjama (uz oganj i buku). Negdje se to, opet, dešava na Blagovec (7. aprila).(66)

###
58_Odnosno novogrčki glavni Kalikancar - hromi demon iz božićne sezone (Čajkanović, Mit i religija, 423).
59_Hadžijahić, Sinkretistički elementi, 318-319.
60_Ćatić, Božić kod muslimana, 379.
61_Filipović, Život i običaji, 129-130.
62_Za sarajevskog hroničara Mula Mustafu Basekiju "Uskrs je hrišćanski praznik šarenih jaja" (Ljetopis, 197).
63_Kao izvor života jaje je igralo veliku ulogu u kultu mrtvih (Čajkanović, Mit i religija, 228-233).
64_Hadžijahić, Sinkretistički elementi, 326; Đorđević, Preislamski ostaci, 31; Filipović, Uskrs kod muslimana, 128-131; Rajčevski, Balgarite, 132, 109; Vakarelski, Altertumliche Elemente, 167; Hardy, Christian Survivals, 226.
65_Đorđević, Preislamski ostaci, 34, 31; Filipović, Običaji i vjerovanja, 393. A kada je rec o mjestu Bogorodice kod muslimana možda treba pomenuti pečat Muhameda, vojvode Vlaške (iz 1585), na kojem između ostalog piše: "U ime Isusa i Marije" (Efendić, O islamizaciji, 71-72).
66_Vakarelski, Altertümliche Elemente, 167.
67_Hadžijahić, Sinkretistički elementi, 318-320.
68_Jer Sveti Đorđe je, takođe, poznati zaštitnik sitne stoke, što pokazuje da je njegova funkcija doista stara i autentična (Srpski mitološki rječnik, 169-170; Čajkanović, Mit i religija, 366-367).
69_Filipović, Različita, 267.
70_Jovićević, Crnogorsko primorje, 153-154.
71_Filipović, Običaji, 396.
72_U jednom turskom rječniku iz Bosne (XVII vijek) čitamo: Ruz-i (dan) Hizir - znaj, znači Đurđevdan (Korkut, Makbul-i arif, 392).
73_Hadžijahič, Sinkretisticki elementi, 320.
74_Kriss, Volksgklaube, 52, 48.
75_Hardy, Christian Survivals, 226-227. I za svetog Dimitrija Turci su tvrdili da je bio musliman, pa su njegov praznik - Kasim günü - slavili zajedno sa istočnim hrišćanima (26. oktobra, po starom: Dimitrie Cantemir, 97).
76_Crkva svetog Đorđa u Lidi bila je djelimično ostavljena Grcima, a djelimično pretvorena u džamiju.
77_Hasluck, Christianity and Islam, 319-321, 329-331.
78_Očak, Aya Yorgi, 670.

“Do podne Ilija, od podne Alija”


I u muslimanskom svetkovanju Aliđuna - Ilindana - došle su do izražaja staroslovenske paganske tradicije povezane s kultom sunca, gromova i kiše. Narodni teferiči i dove održavani su na Aliđun često "na kakvim visovima". "Turci u Bosni" - piše 1872. godine G. Vuković - "na dan našeg Svetog Ilije imaju neku slavu, neko veselje. Oni izlaze na najviša i najveća brda i tamo noće, lože vatre, piju, puškaraju, Bogu se mole".(79)
Dok su se na Ilindanskom derneku kod turbeta Đerzelez Alije u Gerzovu (Mrkonjić-Grad) zabavljali odvojeno Srbi od muslimana,(80) u Večićima (Mrkonjić-Grad) sve tri vjere su ga zajedno proslavljale, opet kraj turbeta i u hladu ogromne lipe.(81) I na Pešteri i Bihoru, za razliku od nekih drugih praznika, Aliđun se, na određenim mjestima, proslavljao pjesmom i svirkom, a najatraktivnije bile su konjske trke - kosija.(82) Na Ilindan bude kod Fazlagića kule u Gacku veliki muslimanski zbor s konjskom trkom i borbom volova.(83)

ZAJEDNIČKI VJERSKI PRAZNICI

Poput svetog Đorđa, i sveti Nikola se često identifikovao sa Sari Saltukom, za koga Hasluk kaže da je "lay-figure" bektašijske propagande među hrišćanima u Rumeliji. Čini se da je on preuzeo određen broj crkava posvećenih ovom svetitelju u istočnoj Turskoj i Evropi.
Sari Saltuk se dovodi u vezu i sa kultom Četrdeset mučenika (poslije smrti nađeno je 40 njihovih tijela, po drugoj verziji sedam), a identifikuju ga i sa drugim hrišćanskim svetiteljima: Đorđem, Naumom i Spiridonom. U Kroji je ubio aždaju, a treba da je umro na Krfu, zbog čega ga bektašije identifikuju sa svetim Spiridonom i stoga su još u XIX vijeku Albanci dolazili na Krf i poštovali zaštitnika ostrva pod njegovim islamskim imenom.
Mjesto posebnog poštovanja, i hrišćana i muslimana, bio je grob svetog Nauma, u istoimenom mjestu na Ohridskom jezeru; pristalice bektašijskog derviškog reda poštovali su u svetom Naumu svog Sari Saltuka.(87)
Muslimani u Prizrenskom Podgoru (Novo Selo) slave Svetog Nikolu, pale svijeće, kade tamjanom, a treba da po kućama imaju i ikone.(88)
Kod bugarskih muslimana to je Nikuldan.(89)
- Petrovdan je najveselji dan muhamedanaca u Gornjoj Hercegovini - zapisaće krajem XIX vijeka L. Grđić-Bjelokosić. I u Sarajevskom polju muslimani "uoči Petrovdana pale lile".(90)
Na Pešteri i Bihoru, gdje je Petrovdan zajednički praznik pravoslavnog i muslimanskog stanovništva, uoči ovog praznika pale se lile, koje kao baklje nose čobani od tora do tora, ili od kuće do kuće, uglavnom tamo gdje se nalaze mljekare. Daruju se, pri tom, kajmakom. A veselje se nastavlja i sjutradan, kada se priprema cicvara za ručak. Čobani vjeruju da na Petrovdan "obad očori" - pa je manje opasan za stoku, te ona daje više mlijeka.(91)
I ostali hrišćanski svetitelji i praznici - Ivanjdan, Krstovdan, Mitrovdan, Sveta Varvara (vare varicu) - slave se najčešće tako što se toga dana ne radi, uz određene magijske radnje.

EUHARISTIJA I CELIBAT

Pored svetkovina koje svi slave, ima i svetkovina čisto lokalnog karaktera kao što je, na primjer, proslavljanje Vidovdana i Spasova u nekim muslimanskim selima podno Jahorine (Turovo, Trebecaj). Tada se održavaju derneci koji su, po pričanju starijih, u vezi sa njihovim težačkim radovima.(92)
U Skopskoj kotlini Mratičnjake (Mratince), vučje praznike, slave tri dana, sjutradan po Mitrovdanu je Mišolovden.(93)
Po tvrđenju M. Hadžijahića, kod bosanskih muslimana očuvao se, moglo bi se reći, pravi panteon starih paganskih božanstava.(94) Održao se, takođe, i kult lipe (donekle vrbe, kao i kult kućne zmije). - Lipa je - kaže Hadžijahić - sve do u najskorije doba bila posebno poštovana u bosanskih muslimana. Uočljivo je da se naročito sadila pokraj džamija i drugih vjerskih objekata". Godine 1628/29. zabilježeno je da se bosanski muslimani (Turci) zajedno sa hrišćanima skupljaju kod neke lipe i tom prilikom donose zavjetne darove, svece i dr. A ima vijesti i o lipi staroj 500 godina (1897) pod koju su, još od starih vremena, "dolazili muslimani na Bajram ujutro čim bi izišli iz džamije, te bi pod njom malo sjeli i zijaret je učiniti". I cijela mahala (Lipa mahala) "klala bi kurbane" pod lipom, to se smatralo "kao da je na Mecu (Meku) otišao". Znači, još jedna zanimljiva sinkretistička crta: spajanje kurbanske žrtve sa starim slovenskim običajem prinošenja žrtava svetom drveću.(95)
Kako su duhovni predstavnici islama reagovali na ove hrišćanske survivale među svojim vjernicima?
Za razliku od visoke uleme, koja se borila za prezentiranje islama u njegovom izvornom obliku, dio hodža - slabije obrazovanih i u zabačenijim krajevima - činili su u većoj ili manjoj mjeri ustupke narodnim religioznim shvatanjima. Derviši su, opet, unosili izvjestan nonkonformizam i produhovljavanje u ustaljene religiozne forme i sadržaje.(96) A posebno značajno mjesto pripada heterodoksnom derviškom redu - bektašijama, koji su od hrišćana prihvatili ispovijest sa oprostom, znamenje krsta, euharistiju i celibat.(97)

OBIČAJI

Dvojaki su; jedni se odnose na životni ciklus čovjeka, a drugi na agrarni. U prvom slučaju riječ je o ritualnim radnjama koje su povezane sa životnim događajima, kao što su rođenje, vjenčanje i smrt, gdje se kod muslimana nailazi na duboko ukorijenjene ostatke prethrišćanskih vjerovanja, kao i hrišćanskog učenja.
Tako kod bugarskih muslimana vlada uvjerenje da Bogorodica pomaže ženi pri porođaju, zbog čega joj se izražava posebna zahvalnost. Za rođenje je naročito čvrsto vezano vjerovanje u suđenice, suđaje, orisnice, koje treće noći po rođenju određuju novorođenčetu sudbinu za cio život. Ova vjerovanja su se, uz hrišćane, održala i kod bugarskih muslimana. I oni trećeg dana po rođenju pozivaju žene - rodbinu i prijatelje - na čast koja se zove smidal (prepiječeni, fino izmrvljeni bijeli hljeb sa medom ili šećerom i uljem).

OBIČAJI U MRKOJEVIĆIMA

Nakon prelaska na islam Mrkojevići na Crnogorskom primorju i dalje su se okupljali oko crkve Svetog Ilije kod Veljeg Sela, a popovi iz Bara dolazili su da služe liturgiju. Muslimanska djeca donosila su voštane svijeće i velike pogače bez "pečata". A za vrijeme službe "bilo je uz pravoslavne i muhamedanaca i bula, i svi su prestajali službu u crkvenoj avliji (...). U igri kolu (...) uzimali su učešća podjednako i muhamedanci i pravoslavni. Pri razmetanju pred crkvom Asan Petričević je jedne godine sav narod svratio kod svoje kuće i počastio ga pićem govoreći: Dao ga je Bog i Sveti Ilija dosta!"(84) Sveti Ilija (Elias) bio je u posebnom poštovanju i kod Albanaca koji su ga, kako to svjedoči Marino Bizzi (1610), zajedno slavili, pri čemu su i muslimani bili u crkvi.(85) S Aliđunom narodna tradicija povezuje i islamizaciju, što se ogleda naročito u izreci "Do podne Ilija, od podne Alija". A jedna crkvica svetog Ilije u Brusi (Daud manastir) dobila je novu svetost ukopom u njoj sultana Osmana, tako je postala ne samo sveto mjesto za muslimane, već i nacionalno osmansko svetilište. A da pri tom nikad nije bila džamija, jer su je njene male proporcije i kružna osnova predodredile za turbe.(86)

###
79_Hadžijahić, Sinkretistički elementi, 320-321.
80_Niškanović, Ilindanski dernek, 163-167.
81_Hadžijahić, Sinkretistički elementi, 321.
82_Mušović, O nekim zajedničkim običajima, 236-237.
83_Filipović, Različita, 268.
84_Đorđević, Preislamski ostaci, 33.
85_Bartl, Kryptochristentum, 123.
86_Hasluck, Christianity and Islam, 18.
87_Hasluck, Christianity and Islam, 576-579, 583-584, 436, passim; Kriss-Kries Heinrich, Volksglaube im Bereich, 335-336; Bartl, Kryptochristentum, 124.
88_Filipović, Različita, 97.
89_Vakarelski, Altertümliche Elemente, 167.
90_Đorđević, Preislamski ostaci, 32.
91_Mušović, O nekim zajedničkim, 236.
92_Hadžijahić, Sinkretistički elementi, 319.
93_Filipović, Običaji, 128.
94_Još prije Drugog svjetskog rata našlo se osoba koje su se, iako nesvjesno, molile starim slovenskim bogovima.
95_Sinkretistički elementi, 309, 311, 315; Srpski mitoloski rečnik, 154, 292.
96_Jedan dio hodža bliskih puku nije smatrao odveć zazornim kult paganskih tradicija. Kompleks tih relikata označavan je kao "zemljin zakon" (zakon - vjerozakon) koji je održavao toleranciju prema narodnim tradicijama, jer se smatrao starijim i "od turskog i od kaurskog. Pa ako se on ne poštuje zemlja neće dati nafaku". Hodže su, međutim, nekad pribjegavale i nasilnim sredstvima u cilju iskorjenjivanja tradicionalnih običaja (Hadžijahić, Sinkretistički elementi, 301, 303, nap. 4, 2).
97_Kreiser, Lexikon, 54.

Rasprostranjenost kriptohrišćanstva


U području Zlatograda (Rodopi) i običaj i jelo muslimani nazivaju molitva. Tom prigodom posjetioci donose porodilji odabrana jela, koja se zovu ponuda. Odmah po rođenju, ili kad trudnica osjeti da će roditi, običaj je da se zgotovi blaga pita, koja je namijenjena Bogorodici (Meremanajka). I hrišćanke i bugarske muslimanke održavaju običaj četrdesnica, a to znači one smiju da klanjaju u džamiji ili kod kuće, tek 40 dana nakon porođaja, jer se do tog vremena smatraju nečistim.
Ovo čišćenje se obznanjuje i posjetom (zajedno sa novorođenčetom) trima srodničkim ili susjednim kućama. Treće noći po rođenju ostavlja se objed za narečnice da bi, kad dođu, bile blagonaklone i novorođenom djetetu prorekle srećnu sudbinu.(98)

TAJNO KRŠTAVANJE

Vjerovanje u paganske suđaje tako je preživjelo i među Grcima i među valahadima. One, po opštem uvjerenju, posjećuju djecu trećeg dana nakon rođenja i tada odlučuju o njihovoj sudbini, a budući da su njihove odluke neopozive, treba ih umilostiviti.
U Trapezuntu, Bugarskoj, Albaniji i drugdje, kako je već istaknuto, renegati, ali i Turci, uključujući i one iz viših slojeva nerijetko su, u cilju prevencije od bolesti (lepre), krštavali djecu. Obično tajno. Kao što je kod kriptohrišćana bilo uobičajeno da, uz muslimansko javno, nose i hrišćansko ime za tajnu upotrebu.(100)
I brak i bračni običaji naših muslimana - kaže Tih. Đorđević - imaju izvjesnih crta koje su im ostale iz hrišćanskih vremena. Prije svega, poligamija je vrlo rijetka; ko bi bez nevolje (a to znači da nema uopšte poroda ili da ima samo žensku djecu) uzeo drugu ženu, smatrali bi ga za vrlo pogana čovjeka. I kod muslimana je postojala otmica djevojaka u istoj mjeri kao i kod hrišćana. Samo vjenčanje kod muslimana ima čisto pravni karakter i sa vjenčanjem kod hrišćana nema nikakve veze. Ostala je, međutim, sama riječ vjenčanje, a glavne ličnosti o svadbi - jenđa, jenđija, jenđi bula, djever, čaus - iste su kao i kod hrišćana. Mladoženja mladu unosi u kuću. O svadbi se i kod naših muslimana tuku mlada i mladoženja da se iz njih istjeraju demoni. I kod muslimana muško dijete igra važnu ulogu, pa se u mnogim krajevima Bosne i Hercegovine prije nego što mlada legne u bračnu postelju po njoj povalja muško dijete. Umjesto vina ovdje mlada unosi u kuću ibrik vode ili Kur'an (Musaf). Najzad, blagoslov mladenaca - koji postoji još od prethrišćanskih vremena - postoji i kod naših muslimana.(101)
Korišćenje istog jezika uticalo je i na Valahade da na svadbama pjevaju slične pjesme kao i Grci; i jedni i drugi pjevaju pjesme u horu i često igraju syrtos. Valahadi na selu slijede grčki seljački običaj, ne traže novac za mladu.(102)

VJENČANJE U MANASTIRU

A kriptohrišćani u Trapezuntu, koji inače nijesu davali svoje kćeri Turcima (kao ni oni na Kritu), najprije bi se tajno vjenčali u jednom hrišćanskom manastiru. I kriptohrišćani na Kipru vjenčavali bi se po muslimanskom i hrišćanskom običaju i redovno je od mladoženje muslimana traženo da postane kriptohrišćanin i podvrgne se krštenju.(103) Najzad, i u Pendžabu, u Indiji, muslimanskoj svadbenoj ceremoniji bila je dodata hindu ceremonija.(104)
U mnogim islamskim obredima čuje se i odjek preislamskih vjerovanja. Najviše neortodoksni bili su, vjerovatno, pogrebni običaji. U Manisi, na primjer, kako svjedoči arapski putopisac Ibn Batuta (XIV vijek), balsamovano tijelo sina Saruhan-beja bilo je položeno u drveni grob, prekriven kalajišanim gvozdenim krovom. Grob je bio smješten na visokom postamentu, u zgradi u obliku kubeta sa otvorom na vrhu. Na taj grob, uoci praznika žrtve, dolazili su članovi porodice umrlog. Boja žalosti u Ajdinskom bejluku bila je crna, a sama žalost trajala je sedam, u Sinopu - 40 dana, što je očigledni uticaj pravoslavlja.(105)
Na stotine mjesta - kaže M. Hadžijahić - najstarija muslimanska groblja situirana su uz srednjovjekovne nekropole. A na najranijim nisanima nalaze se i neki simboli preuzeti sa stećaka; kao: ljudske figure, soko, lovački pas, jelen, konj, vuk, zmija, zatim mač, koplje, štit, luk i strijela, pa sunce, polumjesec, polukugle, ruka, arkada, kukasti krst. Nekoliko najstarijih nisana ima, sasvim u stilu stećaka, i natpise bosančicom. I česta pojava muslimanskog sahranjivanja izvan grobalja (u Srebrenici, na primjer) možda ima svoj izvor u pokapanju "na svojoj zemlji, na plemenitoj".
Kod starih Bošnjaka postojao je i običaj da svoje mrtve sahranjuju na visovima, odakle je bio lijep pogled na susjedna naselja, a slična praksa nalazi se i kod Osmanlija, tako da su islamizirani Bosanci mogli jednostavno da nastave ovu preislamsku tradiciju. Dobar primjer bosansko-muslimanskog groblja je "Grad mrtvih" na Alifakovcu (iznad Sarajeva).(106)

POŠTOVANJE ZADUŠNICA

I Gorani su sačuvali "zadušnice", koje daju četiri puta godišnje; posle sedam i 40 dana, zatim na pola i na kraju godine.(108)
Zadušnice (odusi) poštuju i bugarski muslimani, pale se čak svijeće po grobovima, koji se prelijevaju vinom ili vodom, kod kuće se kadi tamjanom, a žene idu javno na svoja prađedovska hrišćanska groblja. Hrišćanske sahrane (XVI i XVII vijek) u tekiji "Kavak baba" u Trnovu, muslimanski nadgrobni spomenici (s kraja XVII i poč. XVIII vijeka) u čijoj osnovi je izdubljen krst i uklesano hrišćansko ime pokojnika u nekim selima po Bugarskoj (Varna, Burgas, Balcin, Rodopi) svjedoči o rasprostranjenosti kriptohrišćanstva na ovim područjima.(109)
I dok kod valahada u Grčkoj u pogrebnim običajima nema nikakvih hrišćanskih tragova (hodža, po islamskom zakonu preuzima pokojnika i pogrebni ritual), a žene su udaljene iz njega, u Trapezuntu, međutim, dok je kriptohrišćanin sahranjivan, za njega se, istovremeno, obavljao i obred u hrišćanskoj crkvi. I na Kritu je pravoslavni sveštenik pozivan da se moli pre muslimanske sahrane, ili je u vrijeme sahrane služio službu u crkvi tihim glasom, dok su oni na Kipru dobijali na samrtnoj postelji hrišćanski oprostaj, da bi potom bili sahranjeni na muslimanskom groblju.(110)

PROŽIMANJE OBIČAJA

Po svjedočenju savremenika neki Mrkojevići u Crnogorskoj Krajini i "dan danas (pisano 1932. godine) su zadržali običaj da nose citulu u crkvu. Jedanput su bili prekinuli ovaj običaj, pa su im bravi lipsavali; onda su ponovo počeli, pa to i danas rade". A pop Vaso iz Bara "činio je u skorašnje vrijeme, po molbi izvjesnih poturčenjaka, pomen na grobovima muhamedanaca". Najzad, tamošnji muslimani "na zadušnu subotu nose u crkvu panahiju, proskuru i svijeću, a kod kuće prave i jedu priganice ili masnicu (kolač posut vrelim uljem)". Inače, Mrkojevići su ranije “lelekali nad umrlima kao što još i danas Crnogorci leleču, ali su taj običaj napustili pod izgovorom da im to zabranjuju njihove knjige. Ranije su i njihove žene đekale i tužile nad umrlima kao danas Crnogorke; danas samo nariču nad umrlim u kući, a nikako kad ga nose ka groblju”. Bilo je, doskora i drugih; muhamedanci su davali svake sedmine, četrdesetine, na pola godine i godinu poslije smrti večeru, na koju su pozivali prijatelje, svojtu i komšije. Na podušje su umjesto koljiva, uz večeru, uvijek davali alvu.(107)

###
98_Vakarelski, Altertümliche Elemente, 168-169.
99_I kod Jevreja je bio običaj da se dijete trlja solju (Wellhausen, Reste, 173).
100_Hasluck, Christianity and Islam, 472-473.
101_Đorđević, Preislamski ostaci, 39-41.
102_Hardy, Christian Survivals, 231-232.
103_Hasluck, Christianity and Islam, 473; Skendi, Crypto-Christianity, 232, 230.
104_Hardy, Modern European, 93.
105_Žukov, Egejskite emirati, 133.
106_Hadžijahić, Sinkretistički elementi, 325; Balic, Das unbekannte Bosnien, 156.
107_Đorđević, Preislamski ostaci, 41-42; Jovićević, Crnogorsko primorje, 143.
108_Lutovac, Gora i Opolje, 272.
109_Vakarelski, Altertümliche Elemente, 170; Rajcevski, Balgarite, 55; Grozdanova, Balgarskata narodnost, 580.
110_Hardy, Christian Survivals, 231; Hasluck, Christianity and Islam, 473; Skendi, Crypto-Christianity, 233, 230.

Običaji bratimljenja


U običaje životnog ciklusa spadaju i duhovna srodstva: kumstvo i pobratimstvo. Po misljenju V. Čajkanovića i kumstvo i bratimstvo - mistično krvno srodstvo koje se sklapa ceremonijalno (izmjenom ili pijenjem zajedničke krvi ili vina) - svakako su stariji od hrišćanstva.(111)
Srbi i Hrvati muslimanske vjere, kaže N. Županić, prilikom obrezivanja (sunet), koje se vrši kod dječaka od šeste do osme godine, pozovu nekog prijatelja za kuma, koji dječaka prilikom suneta drži i daruje. Kod muslimana u Hercegovini naziva se šišano ili vodeno kumstvo; tako muslimani bivaju hrišćanima "šišani i vodeni kum", i obratno. Ovdje odrežu čuperke na tri mjesta; nad desnim uhom, u sredini i nad lijevim uhom i bacaju ih u zdjelu napunjenu vodom, koja se nalazi kraj kumčeta i u koju gosti bacaju novac. Osmanski Turci pri tom ne uzimaju kuma, jer ga Koran ne zahtijeva.(112)
U Bosni je šišano ili striženo kumstvo bio opšti običaj bez obzira na vjeroispovijest. Njime se nije sticalo srodstvo, ali se pojačavalo prijateljstvo. "Kum odstriže bic kose kumčetu, u koji se stavi novac. Zatim se kum časti jelom i pićem i daruje." Za razliku od vjerskog kuma, koji je mogao biti samo jedan, prijateljskih je moglo biti nekoliko. Srbi su okumljivali muhamedanske vjernike da bi od njih imali zaštitu ("Oj, Turčine, za nevolju kume").(113)
"Šišano kumstvo našlo je odjeka i u narodnoj epici. Najviše pjesama je u vezi sa hajdukom Mijatom Tomićem (vjerovatno u drugoj polovini XVII vijeka), koji je imao, više puta, šišano kumstvo kod muslimana.(114)
O starini pobratimstva svjedoče Herodot i Tacit. Ovo vještačko orođavanje u narodu ili, kako kaže Čajkanović, mistično uspostavljeno krvno srodstvo, nastaje iz više razloga. Pojednostavljeno rečeno, iz dva: iz ljubavi i iz nužde. A moguće su i sve kombinacije, i nema nikakvih prepreka, uključujući i vjerske, i nacionalne. Čak su mješovite sredine predstavljale pogodno tlo za razvijanje ovog običaja. Pojedini oblici pobratimstva sklapani su, prije svega, iz praktičnih razloga, a u manjini su, ipak, mađijski pobratimski odnosi.(115)
Običaj bratimljenja između hrišćana i muslimana u Bosanskoj Krajini, kaže svjetski putnik Evlija Čelebija, je čest “premda ovo nema ni u muslimanskoj ni u kršćanskoj (svetoj) knjizi”.(116)
...Kod muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini, ali i drugdje, sačuvali su se, najzad, zemljoradnički i stočarski običaji koji se vrše bilo uz poslove oko zemlje i stoke ili, još češće, o praznicima, a u namjeri da se utice na proizvodnju. Većina ovih muslimanskih narodnih običaja vezana je za pojedine hrišćanske praznike, i to po starom kalendaru. Otuda mnoge običaje vrši, u iste dane, i muslimansko i hrišćansko stanovništvo. U tim običajima ima i takvih koji potiču još iz slovenske starine. Tako, jedan primjer, izraziti muslimanski stočari u Podveležju, pored brojnih stočarskih običaja o Đurđevdanu, na Novu godinu održavaju zemljoradnički običaj kada izlaze na guvno "na kоlanje".(119)
Đurđevdan se, takođe, uzima i kao važan rok u godini; od tada se pogađaju sluge i po njemu se određuju važniji događaji. I po Mitrovdanu se određuje kraj važnijih poslova, a tada se isplaćuju sluge i čobani. Ova dva praznika (Hizir Iliyas gunu, Kasim gunu) obilježavala su, čak, i početak i kraj turskih vojnih pohoda, a uzimani su i kao rok za predaju nekih feudalnih dažbina, pa čak i određenih tržišnih taksi u Istanbulu.(120)
Ako bi nastala velika suša muslimani u okolini Nevesinja bi se iskupili kod džamije u Zovidolu i molili za kišu. Zapaženo je da se jedan dobar dio tzv. dovišta ili molitvišta na kojima se obavljaju molitve za kišu, najčešće u određeni utorak poslije Đurđevdana (Jurjeva), nalazi na samim grobovima sa stećcima (mramorovima), uz koje se obično produžuju muslimanska groblja. Dovišta su nekad bila vezana i za stara muslimanska ili katolička groblja (Srebrenica), planinske vrhove (znači drevna kultna mjesta) i pećine.(121)

KULTNA MJESTA I LIJEČENJE

M. Hadžijahić s pravom ističe da se u Bosni elementi sinkretizma u islamu najevidentnije očituju u kontinuitetu kultnih mjesta; u jednom, dakle, fenomenu koji se prilikom suočavanja starih i novih kultova javljao svuda u svijetu, u svim civilizacijama. Ta kultna mjesta bila su slijedeća: visovi, stara groblja i grobljanske kapele, izvori, pećine, jezera, crkve. Kontinuitet kultnih mjesta vidljiv je i po brojnim džamijama situiranim na crkvištima, odnosno crkvama pretvorenim u džamije. A kultna mjesta, pak, koja bi izgubila svoju raniju funkciju, bila su najpogodnija da budu nadomještena novim kultom.(122) Tako su u Egiptu bogovi postali sveci, a hramovi grobovi svetaca. Praznik je ostao; dobio je novu sadržinu, novi smisao, ali je u kalendaru sačuvao isto mjesto.(123)
I Partenon je (sredinom XVII vijeka) postao značajni centar muslimanskog hodočašća, a vodili su ga derviši iz Male Azije. U Nazaret Turci, Arapi i hrišćani jednako dolaze (poč. XX vijeka) da se liječe tako sto prolaze između dva stuba - koji obilježavaju mjesto gdje su stajali Bogorodica i anđeo (Blagovijesti) - trljajući oboljele dijelove o njih.(124)
Uz stubove, i visoki obronci, stijene kao i kamene gromade, često su predmet poštovanja. Pada u oči da se te stijene gotovo uvijek dovode u vezu sa ženama (mladim i starim), što ukazuje na njihovo praistorijsko porijeklo. Dobar primjer poštovanja kamenih gromada je Govedarev kamen u Ovčem Polju (Makedonija); posjećuju ga i poštuju Muslimani, Makedonci, Srbi, Turci i Aromuni izvodeći tu razne ritualne i magijske radnje; nerotkinje i bolesnici kruže oko kamena i omotavaju ga končićima, spavaju pored njega, razbijaju o njega glinene posude, pale svijeće. Najzanimljivije je, svakako, žrtvovanje crnog jagnjeta (i to pri izlasku sunca) i njegovo bacanje sa stijene.
Liječenje bolesti, oživljavanje mrtvih, telepatija, izazivanje kiše, razgovor sa životinjama i biljkama, to su čuda (karamat) koja muslimani, i ne samo oni, očekuju od svojih svetaca, a koja ovi mogu da čine zahvaljujući posebnoj božjoj milosti.(125)
Grob svetog Dimitrija (u crkvi u Solunu) bio je mjesto hodočašća hrišćana, a kasnije mesto liječenja muslimana. Čudotvorni grob svetog Amfilohija, u Konji, Seldžuci su identifikovali sa filozofom Platonom. U XV vijeku crkva ovog nekadašnjeg episkopa Ikonije bila je mjesto hodočašća obe religije.(126)
I grob svetog Save u Mileševi poštovali su ne samo pravoslavni nego i narodi "drugoga jezika i zakona", kao i muslimani. I narodna pjesma kazuje da svecu idu na klanjanje "baš i naši Turci Osmanlije" - jer, kažu - "ovaj svetac čuda čini".(127)
U poštovanju i kod inovjernika bili su i grobovi svetog Nauma i svetog Klimenta, kao i grob Stefana Dečanskog u Dečanima; tu su naročito dolazile žene nerotkinje i umobolni. Na grobu bi se molili, darivali ga i provlačili se ispod njega (1967).(128)
Iscjeljenje se tražilo i u samim hrišćanskim bogomoljama, "sarajevski proto Baković vrlo često još i danas (1889) čita Turcima molitve u crkvi i po domovima. To čine i mnogi drugi po Bosni i Hercegovini. Isto tako idu i u Čajniče čudotvornoj ikoni Bogorodice (a prije i pod Ostrog vodeći 'bjesomučne' da se iscjele), osobito kad već ne pomažu ni lijekovi ni zapisi odžinski ni fratarski".(129)
Poznato mjesto hodočašća, posebno za žene obje vjere, bila je i crkva - držali su je franjevci - svetog Ivana, kod Jajca, gdje su, na dan ovog svetitelja istjerivani đavoli.(130)
A po svjedočenju Francuza De Klervala (1855): "Turci koji plaću, kako se priča, kad im se u Fojničkom samostanu pokaže ferman njihovog velikog sultana Mehmeda II gaje duboko poštovanje za ove fratre; slovenski muslimani ih čak često zovu svojoj kući i naručuju im mise kada su bolesni".(131)

Pobratimi Marka Miljanova

Kod Brđana i Arbanasa bratimili su se ljudi raznih “zakona” (vjeroispovesti). Kuči su se više od drugih Brđana bratimili sa Turcima i Arbanasima. Tako je Marko Miljanov bio pobratim Šaban-bega iz Tuzi i Alila Bećova iz Tuđemila. Pobratimstvo se držalo jednako između pobratima istih kao i između pobratima različitih vjeroispovijesti; s tim što je ceremonija bratimljenja drukčija kada nijesu u pitanju jednovjernici. Pobratimstvo između crnogorskih glavara sveštenika i turskih dostojanstvenika, uprkos opštoj netoleranciji prema islamu, nije izuzetna pojava. U doba Njegoša društvena svijest je više bila opterećena tradicijom plemena nego dogmatikom pravoslavlja. Pa i sam Njegoš, uprkos kanonima pravoslavne crkve, bratimi se sa hercegovačkim Ali-pašom Stočevićem. I katolički sveštenici u Albaniji bratimili su se, krvlju, sa muslimanskim bajraktarima. Pored kumstva, pobratimstvo je, sve do novijeg doba, imalo veliki značaj za umir krvne osvete. Zbog nesigurnog stanja u graničnim krajevima Crne Gore i Turske pobratimstvo služi i jednima i drugima kao “propusnica” za međusobni saobraćaj i ličnu i imovinsku zaštitu. U Kučima u vrijeme “besuđa” ljudi su s reda imavali po desetak pobratima, a čim je besuđe nestalo i primjeri bratimljenja su smanjeni."(117) Poput kumstva, i pobratimstvo je našlo odjeka u epskoj poeziji, pa je tako pobratim Kraljevića Marka janičarski aga.(118)

###
111_Čajkanović, Mit i religija, 334-390. Kod paganskih Arapa prilikom sklapanja pobratimstva krv se prinosila božanstvu tako što se njome mazao kamen (Wellhausen, Reste, 128).
112_Županić, Šišano kumstvo, 52.
113_Srpski mitološki rečnik, 281.
114_Županić, Šišano kumstvo, 522.
115_Antonić, Prilog proučavanju, 43-56.
116_Evlija Celebi, Putopis, 146-147.
117_Stojanović, Pobratimstvo, 291-320; Bartl, Kryptochristentum, 123.
118_Bogišić, Narodne pjesme, 86.
119_Ovaj običaj spada u krug starih slovenskih novogodišnjih običaja (Kulišić, Razmatranja, 151, nap. 43).
120_Dimitrie Cantemir, 97; Kanuni i kanun-name, passim; Mantran, Le bitirme, 142, 144.
121_Filipović, Različita, 274; Hadžijahić, Jedan bogomilski relikt, 558-566. Kod paganskih Arapa posebnu vrstu molitve za kišu (du a) uvijek je vršio neko ko je bio blizak božanstvu; sveci, kraljevi, rođaci proroka (Wellhausen, Reste, 138).
122_Hadžijahić, Sinkretisticki elementi, 304-309.
123_Goldziher, Le culte, 112.
124_Hasluck, Christianity and Islam, 14, 185. Inače, poslanik Muhamed je zabranjivao poštovanje uspravnog kamenja, grobova i svaku vrstu sujevjerja. Ali je islam tu dao ustupak pritisku narodnog osjećanja (Smailagić, Leksikon, 663).
125_Lexikon der arabischen Welt, 427-428, 602; Lexikon arabische Welt, 272; Kreiser, Lexikon, 121-122; Smailagić, Leksikon, 570. Po narodnom vjerovanju posjeta grobovima svetaca ima takav značaj da može zamijeniti i obavezno hodočašće u Meku (Goldziher, Le culte, 89).
126_Hasluck, Christianity and Islam, 16, 17.
127_"Od slijepijeh postaju okati. / Gluvi namah u času pročuju. / Nijemima se jezik odrešuje. / Hromima se noge opravljaju. / Maniti se brzo pametuju" (Zirojević, Sveti Sava, 434).
128_Vidio sam jednog Albanca koji je pratio puna kоla žena u Dečane. Na pitanje kako to da one, muslimanke, idu da traže pomoć od hrišćanskog sveca, odgovorio mi je: "Bolest je od Boga, a Bog je jedan. Svejedno je u kojoj će se bogomolji tražiti lijek, samo kad ga ima" (Filipović-Fabijanić, Vjerovanje, 60-61).
129_Hadži Kosanović, Crte iz Bosne, 254. Na Kipru, kada joj je dijete bilo bolesno ili je imalo neku drugu nevolju, kriptohrišćanka se obraćala za pomoć Bogorodici (Panagia): Skendi, Crypto-Christianity, 233.
130_Kriss-Kriss-Heinrich, Volksglaube, 338. Kada je u pitanju đavo, traži se utočište u egzorcizmu, pri čemu, u ulozi šamana, nastupaju kako hrišćanski tako i muslimanski duhovnici. Kod muslimana je bilo i specijalista, tzv. džin hodža, koji su istjerivali đavole iz oboljelih svih vjera (Filipović, Volksglauben, 247-248, 243). Čak ni katolički sveštenici nijesu odbijali da istjeraju đavola iz muslimana.
131_Karaulić, Priče, 230.


Talismanima protiv zala


Slično su postupali i albanski muslimani; u katoličku crkvu u Brinju često su dolazili bolesni muslimani koji bi se liječili tako što bi noć proveli na njenom pragu. Crkva Shen Prenna u Kurbinovu uživala je glas čudotvornog mjesta i kod muslimana; posebno su duševni bolesnici ostajali preko dana ili noći da bi se čudom iscijelili. U Lurji (Albanija) u vrijeme mise dovodili su muslimani bolesnike, pošto je prethodni pokušaj izlječenja kod svojih izostao.(132)
I bugarski Pomaci su se, u cilju izlječenja bolesnika, obraćali crkvi donoseci priloge (ulje, vosak, odjeću, nakit) ili dovodeći bolesnike da prenoće u crkvi. Na veliki petak u crkvu su dovodili i bolesnu djecu, a ponekad su i tajno pozivali svestenike, vjerujuci da će molitvom iscijeliti bolest. Iscjeljenje je donosio, vjerovali su, i bilo koji predmet koji bi se u toku više praznika nalazio u crkvi i nad kojim je sveštenik izgovorio odgovarajuće molitve (opjavane).(133)
Cijenila se i bogojavljenska vodica, pa su muslimani u Crnogorskom primorju tražili od pravoslavnih malo "krštene vode" za bolesnike. A pop Savo iz Bara "više puta je na poziv svetio vodicu u muhamedanskim kućama; muhamedanci su mu donosili i u kuću vodu da je blagoslovi, pa su tom vodom umivali i kupali bolesnike".(134)
S druge strane, i hrišćani su tražili u bolesti pomoć po derviškim tekijama (obično su u pitanju hrišćanski kultovi koji su islamizirani). Tako grob u bektašijskoj tekiji u Kaliakri (Dobrudža) poštuju (poč. XX vijeka) i hrišćani i muslimani; prvi ga pripisuju svetom Nikoli (vjerovatno je tu ranije bila hrišćanska crkva posvećena ovom patronu) a drugi poznatom bektašijskom svecu Sari Saltuku, čiji se grob, po legendi, nalazi u sedam kraljevina. Identifikacija Sari Saltuka sa hrišćanskim svetim Nikolom je, po mišljenju Hasluka, jedna od više manifestacija bektašijskog filozofskog uvjerenja da su sve religije u stvari jedna.
I druge tekije imaju svoje hrišćanske tradicije i posjećuju ih i muslimani i hrišćani. Kad ulaze u tekiju Hadži Bektaša (kod Kirsehira - Anadolija) hrišćani se krste i drže je za raniji manastir svetog Haralampija, dok u tekiji, u istoimenom selu kraj Skoplja (Aleksandrovo), posvećenoj Karadža Ahmedu (opet jedan bektasijski svetitelj koji posjeduje mnoge grobove), odnosno svetom Đorđu, hodočasnici, uz razne obrede, prinose i žrtvu (mladog ovna), a uveče pale svijeće.(135)
Već u XV vijeku, kako svjedoči jedan vizantijski izvor, hrišćani, pa često čak i sveštenici, kada su bili bolesni, zvali su emire i derviše da im čitaju molitve; u iste svrhe zvali su i Turci hrišćanske sveštenike.(136)
Uz molitve, hrišćani su za svoje bolesnike tražili od hodža i da im "grade amajlije i pišu zapise".(137) Tome su se u Kučima protivili i pravoslavni i muslimanski sveštenici, ali "ni približno nijesu uspjeli suzbiti pisanje muslimanskijeh zapisa, kao što ni muslimanske hodže nijesu uspjele odvratiti bolesnike težijeh rodova bolesti od prilaženja hrišćanskim svetiteljima, osobito svetom Vasiliju Ostroškome".
Krajem XVI vijeka, po svjedočenju jednog anonimnog autora, većina potura (misli se na islamizirane Slovene seljake u Bosni) nosila je "dvostruke zapise; jedan od popa, drugi od hodže". Krajem XIX vijeka u blagajskoj tekiji (kod Mostara) bio je čuven po svojim zapisima šeh Šipčina "te mu je svijet sa svijeh strana, iz Hercegovine i susjedne Dalmacije vrvio". A još početkom XX vijeka muslimani iz Ljubuškog i Vitine dolazili su u selo Orah katoličkom svešteniku "da im gradi zapise ili moći" (tj. amajlije koje više o vratu).(138)
"Zapise od različitijeh bolesti, a i od drugijeh zala" - kaže Vuk St. Karadžić - "zapisuju gdješto i naši ljudi, ali najviše turske hodže".(139)
U Albaniji su bili jako traženi amuleti, neka izreka iz Biblije ili ajet iz Kur'ana napisani na komadiću papira, koje su hrišćanski i muslimanski duhovnici pravili na isti način. Muslimani nijesu zazirali od toga da ih traže od hrišćanskog sveštenika, kada bi se oni dobijeni od hodža pokazali nedjelotvornim.(140)
Poput hrišćana, i Valahadi su zbog određenih bolesti posjećivali manastire perući lice vodom koja kaplje s krova i ostavljajući darove u novcu i svijećama. U mjestu Trivenu, gdje je živjelo izmiješano hrišćansko i muslimansko stanovništvo, većina sveštenikovih "pacijenata" bili su muslimani, a hodžinih - hrišćani.(141)
Po opštem vjerovanju, koje potiče iz prastarih vremena, postoje ljudi (a i životinje) urokljivih očiju, koji mogu ljudima, ali i zivotinjama, pa i stvarima, donijeti bolest i štetu, a hamajlije, odnosno talismani ili amuleti trebalo je da ih sačuvaju od toga zla. Hamajlija se, u stvari, smatra kao najmoćnija zaštita od uroka. Uz nju veoma uspješno štiti od uroka ako se uz svaku pohvalnu riječ kaže mašala(h),(142) ponekad čak i 41 put. Inače, izraz mašalah je i najobičniji zapis protiv uroka među muslimanima; kod nas ga nose kao amajliju i muslimani i Turci i Arbanasi i Južni Sloveni. Ova riječ mašala (ćirilicom) ponekad je išla u kombinaciji sa krstom.(143) Hrišćanstvo je unijelo izmjenu utoliko što su sada talismani koristili krstove, medaljone, relikvije, ali i razne neorganske i organske predmete (školjke, korijenje, vučje zube).
Upotreba talismana, hamajlija, zapisa ili amuleta bila je raširena u islamskim zemljama; i na našim prostorima, najviše su ih nosili muslimani vršeći jak uticaj, u tom smislu, i na hrišćane.(144)

ISHRANA

Među osobenosti islama - u domenu ljudske ishrane - spada potpuna zabrana alkoholnih pića, kao i jedenje svinjskog mesa.
Kur'an - izvor prvog reda - tu je nedvosmislen: "O vjernici, zaista su vino (alkoholna pića), kockаnje, kipovi, strelice (za gatanje) nečista djela šejtanova. Klonite se toga da bi ste se spasili".(145) Pa dalje:
"Zaista vam je Alah zabranio (jesti) lješinu, krv, svinjsko meso i ono što je zaklano u nečije drugo ime osim (imena) Božjeg,(146) a tko bude prisiljen (jesti), ne tražeći i ne prelazeći (granice dozvoljenog), nema mu grijeha. Bog oprašta i milostiv je".(147) Ove zabrane dopunjene su predanjem (hadis), odnosno izrekama i postupcima poslanika Muhameda i njegovih drugova. Najprije, zabrana se odnosi ne samo na vino (hamr) već na sva opojna pića (kao, primjerice, prevreli sok urme). A kazna za konzumiranje alkohola kretala se od četrdeset udaraca štapom do smrtne kazne. I trgovina alkoholom bila je strogo zabranjena. Zabrana alkohola postala je, tako, obilježje muslimanskog društva.(148)
Tradicija dopunjuje i propise o ishrani muslimana zabranjujući sve one četvoronošce koji svoju žrtvu kidaju zubima, ptice koje lоve kandžama i sve insekte.(149)
...Pohvala vinu, tako česta u predislamskoj poeziji, i kasnije je jedna od omiljenih tema muslimanskog pjesništva (tzv. vinske pjesme, hamriyyat).(152) I neki muslimanski ljekari (Ibn Sina, umro 1037) preporučuju vino kao lijek za tijelo i duh.(153) I ne samo to. Vino se pilo i na dvorovima halifa, uz muziku, pjesme i igre, a običan puk nalazio ga je u krčmama hrišćana i Jevreja.
U različitim epohama vladari su imali veoma ambivalentan odnos prema zabrani vina. Stroge mjere ranog islama zamijenila je visoka tolerancija Omajada, da bi Abasidi ponovo pribjegli rigidnim mjerama i protiv vinogradarstva i trgovine vinom uništavajući ne samo vino nego i sve ono što je bilo u vezi s njim.(154)

ZABRANA PIJENJA VINA

Zabrana pijenja vina - iako je jednodušno prihvaćena - dovela je do razmimoilaženja pravnih škola (kojih u ortodoksnom islamu ima četiri). Rasprava počinje pitanjem: Šta je, zapravo, vino? U vrijeme Kur'anske objave zabrane vino se uveliko pravilo od datula. Halifi Omeru pripisuje se hutba (vjerska propovijed petkom): "Kur'an je zabranio vino: ono se radi od pet vrsta plodova: grožđa, datula, meda, pšenice i ječma..." Ostaje pitanje da li su zabranjena i pića koja se prave od grožđa, ali na drugačiji način. Postoje, na primjer, neke vrste sirupa. Sok od grožđa koji se priprema gnječenjem smatra se vinom. U vezi sa alkoholom uopšte iskrslo je još jedno važno pitanje; da li ga treba tretirati kao vino ili ne. Sve pravne škole (osim hanefijske) odgovorile su potvrdno, pa se tako zabrana koja se odnosi na vino proširila i na ostala alkoholna pića. Dopuštena su bila sva slatka, neprevrela pića. Dopušta se i sok od grožđa, ako se kuvanjem ispare dvije trećine tekućine (muselez). B. Georgijević (XVI vijek) kaže da se u Turskoj jedno piće "pravi od onog kuvanog soka, što se zove pekmez, koji je napravljen od šire i ono po ukusu i za oko izgleda kao med, a razvodni se i daje se za piće robovima".(150) Treba istaći da je u preislamskom vremenu vinogradarstvo bilo veoma razvijeno na području plodnog polumjeseca, na jugu Arabijskog poluostrva, dok je u Siriji i Palestini vino bilo nacionalno piće. Vinu su se dodavale i razne mirođije. Rakiju (arak),(151) pak, Arapi poznaju tek od XIII vijeka.

###
132_Bartl, Kryptochristentum, 126.
133_Vakarelski, Altertümliche Elemente, 159-161. Uz bogomolje, i sam krst je, kako je već istaknuto, bio predmet poštovanja; kao u muslimanskom selu Dubu (kod Travnika), i to kod sveg okolnog stanovništva (uključujuci i katolike). Odlazili su mu bolesni, radi liječenja, obilazili ga i molili se (Filipović-Fabijanić, Vjerovanje, 78).
134_Đorđević, Preislamski ostaci, 49, 44.
135_Hasluck, Christianity and Islam, 75-97; Kriss-Kriss-Heinrich, Volksglaube, 336-337. Tekija kod Skoplja srušena je oko 1960. godine, ali je i dalje ostala (1991) kultno mjesto hodočasnika obje vjere, koji dolaze, naročito na Đurđevdan, i prinose kurbane (Popović, Les derviches, 70-71).
136_Hasluck, Christianity and Islam, 77.
137_Priča se da je i sam sultan Mehmed II nosio amulet načinjen od bešavne Hristove tunike (Hasluck, Christianity and Islam, 35, nap. 6).
138_Đorđević, Preislamski ostaci, 54-55, 45; Handžić, Jedan prilog, 41; Đorđević, Zle oči, 269.
139_Đorđević, Zle oci, 269.
140_Bartl, Kryptochristentum, 126.
141_Hardy, Christian Survivals, 230.
142_Arap. - "ono što bog hoće (to i biva), tj. sve zavisi o volji božjoj"; Skaljić, Turcizmi, 448.
143_Đorđević, Zle oči, 5, 167-295, 159-160; Kreiser, Lexikon, 17. Inače, islamska teologija podnosi upotrebu hamajlija i one su obično djelo derviša (Smailagić, Leksikon islama, 235-236). Tih. Đorđević podijelio je hamajlije na: narodne, hrišćanske i islamske. Ove posljednje još na narodne islamske hamajlije, vjerske islamske hamajlije i kombinovane hamajlije.
144_Filipović, Volksglauben, 251.
145_Kur'an, 5, 93.
146_Misli se na uginule životinje ili one koje je rastrgnula neka divlja zvijer.
147_Kur'an, 2, 173.
148_Lexikon arabische Welt, 37. Još nekoliko hadisa koji se odnose na vino: Vino je ključ svih zala; Alah ne prihvata molitvu onog ko pije vino. Čak je nepreporučljivo koristiti ga kao lijek, a zabranjena je i upotreba vina za proizvodnju sirćeta (Wensinck, Wine in islam, 367).
149_Hughes, Lexikon des Islam, 560.
150_Georgijević, Moje robovanje, 33.
151_Ovo je uobičajen naziv za rakiju svih vrsta na prostoru od Indonezije do Sredozemlja. U arapskim zemljama pravi se, prije svega, od datula ili grožđa, ali i od smokava, kajsija, ječma i prosa. Dodatkom anisa (mastix) dobija se karakteristični ukus, a u narodu se ovaj napitak zbog svoje bjeličaste boje naziva lavljim mlijekom (Lexikon arabische Welt, 59).
152_Vino ima posebno mjesto u književnim djlima mistika, u kojima je simbol ekstatičkog zanosa, dok se za pjesme o vinu i ljubavi najpoznatijeg perzijskog pesnika Hafiza (XIV vek) ne može reći da li one imaju tek metaforičko značenje ili ne. "Rijeke od vina", najzad, teku i u raju (cennet), koje je "prijatno onima koji ga piju" i "od koga ih glava neće boljeti i zbog koga neće pamet izgubiti" (Smailagic, Leksikon islama, 157).
153_Arapi su svim dijelovima vinove loze pripisivali ljekovitost, a samo vino ima 62 dobre osobine (Heine, Weinstudien, 111-112).
154_ Smailagić, Leksikon islama, 664-666; Lexikon arabische Welt, 37; Lexikon der arabischen Welt, 142-143; Kreiser, Lexikon, 284-285. 

I sujevjerje zajedničko



Zvaničan odnos prema vinu mijenjao se i u Osmanskom carstvu;(155) zabrane su bile češće, kao i u ranijem periodu, u nemirnim i kriznim vremenima, pa javno pijenje vina ponekad nije bilo dozvoljeno čak ni nemuslimanima. U vrijeme vladavine Sulejmana Zakonodavca bila je zabranjena javna prodaja vina. Njegov sin, sultan Selim II, bio je, međutim, velika pijanica, a čuvena su i opijanja janjičara kojima se, kako to svjedoči jedan evropski putnik iz XVI vijeka, moralo gledati kroz prste. Pilo se i po tekijama heterodoksnih derviša, prije svega bektašija, a ritualnu upotrebu alkohola praktikovale su sve alevije (šiiti) nezavisno od etničke sredine u kojoj su živjeli.
Sa vinom se susrijeće, na svojim putovanjima po carstvu, i Evlija Čelebija; na hanovom dvoru u Bitlisu služilo se kuvano vino, u Smirni susrijeće lavlje mlijeko, u Sarajevu muselez ("nevareno vino", koje se pravilo od grožđa, uz dodatak raznih mirođija), a kao specijalitete od pića navodi gorušicu - hardaliju (most u koji je stavljena gorušica odnosno neka vrsta poluprevrelog dezertnog vina) i ramazaniju (pravi se od grožđa i "s nogu obara čovjeka").(156) U Banjaluci specijalitet je bila pelonija.(157) Nešto ranije, francuski putnik Zedoen (Gedoyn) nalazi u Sarajevu "izvrsna vina". Dva vijeka kasnije, međutim, francuski putnici su začuđeni odsustvom vina u Bosni, koje je bilo zamijenjeno drugim pićem - šljivovicom ("malo ugodnom za piće"), a koju muslimani piju "bez imalo grižnje savjesti".
Sarajevski hroničar XVIII vijeka Mula Mustafa Baseskija kaže da u Sarajevu ima dvadesetak mehana i veoma mnogo pijanica, od kojih su neki mnogo pili i bili uvijek pijani. Od čega? Imenom samo nekoliko puta pominje rakiju koju su muslimani čak i prodavali.
Drugujući s bektašima u Skoplju (1925) dr Lapčević kaže da oni javno i sasvim "serbez bektaše": jedu domuzinu (svinjetinu) i piju vino. Na slavama crnogorskih preobraćenika pili su se vino i rakija. I muslimani u dvovjerskim šiptarskim zadrugama u Metohiji dugo su pili rakiju "iz ljubavi prema svojim rođacima katolicima". A pivo od žitarica i voća i danas se pravi u seoskim područjima Sudana i Egipta, dok je pivo od prosa (zbog svoje izuzetne hranljivosti) tu i dalje osnovna životna namirnica.(158)
Očigledan je, kako se vidi, napor muslimana (i novih muslimana) da sitnim lukavstvima - preimenovanjem, odnosno eufemizmima, dodavanjem vinu raznih mirođija, kuvanjem - nastave sa konzumiranjem alkoholnih pića na koja su bili navikli i koja im je obično štedro nudila okolna priroda. Tako princ Džem (sin sultana Mehmeda Osvajača) začinjeno vino ne smatra vinom i pije ga bez zazora, dok ono nezačinjeno odbija da pije.
Za razliku od alkoholnih pića (vina), mnogi muslimani zaista osjećaju odvratnost prema svinjskom mesu - divlja svinja im, inače, nije zabranjena - tabuisano još u predislamskom vremenu.(159)
Problem je, međutim, postojao kod preobraćenika na islam budući da su se oni veoma teško odricali dotadašnjih navika. Anonim iz 1585. kaže da "svinjarije neće napustiti Poturi / Pa kada bi u dženet, a ne u kabu unišli". Poturi, a to su za ovog autora (nebosanca) ona prosta masa seljaka u Bosni, koji se nijesu mogli otresti nekih starih vjerskih običaja "ostajući u pustinji nevjerstva". Čak im prebacuje da ni njihov pilav nije bio od pirinča već od kupusa (najgrubljeg jela).
Uz nove muslimane bezmalo redovno ide sumnjičenje da konzumiraju svinjsko meso(160) ili bar da još čuvaju na tavanima slavske lonce u kojima su njihovi preci kuvali slaninu o svečanostima. S druge strane, bektašije su javno "mezetile domuzinu". Zanimljivo je da su u nekim bugarskim selima Cigani muslimani (kao i hrišćani) na Badnje veče kadili i jeli svinjsku glavu.(161)

ZAKLJUČAK

Proces islamizacije domaćeg stanovništva na balkanskim i drugim prostorima Osmanskog carstva nije išao ni brzo ni jednostavno. Prolazio je kroz više etapa u kojima su novi muslimani nastojali da sačuvaju veze sa starom vjerom; najdrastičniji oblik čuvanja stare vjere bilo je kriptohrišćanstvo, a još rasprostranjenija bila je "nezavršena islamizacija". Postoji i mišljenje da je možda bolje govoriti o stepenima kriptohrišćanstva nego o nesavršenoj konverziji ili pomiješanoj religiji. I dok su se u prvom slučaju tajno slijedili hrišćanski propisi (izuzev kod grčkih Valahada), u drugom su se javno čuvali stari praznici i običaji, uz korišćenje svog dotadašnjeg "nevjerničkog" jezika. Među njima je, međutim, teško povući jasnu granicu. Otuda su, čini se, u pravu francuski istoričari B. i L. Bennasar kada preobraćenike na islam (renegate) nazivaju Alahovim hrišćanima (Les chretiens d'Allah).
Iako je prelaz na islam bio postepen - obično je vodio kroz dvovjerstvo (što, opet, ukazuje na nasilnu islamizaciju ili prihvatanje islama iz materijalnih razloga) - mnogi dvovjerci dočekali su i sam kraj Osmanske imperije, da bi se tada uglavnom slobodno vratili svojoj staroj vjeri, ali, ponekad, i ostajali u novoj. Ili, pak, u objema.
Dvovjerci - nazivaju se i kriptohrišćanima, kriptokatolicima, kriptoortodoksnima, ljaramanima (alb. laramane - šareni, raznobojni), uz druga imena, registrovani su na području današnje Albanije (klasična zemlja kriptohrišćanstva), u Makedoniji, Bugarskoj, Kosovu, Južnoj Srbiji, Crnoj Gori, Hercegovini, Bosni, na Pontu i Grčkoj (naročito na Kipru i Kritu). Ili, kako to tvrdi St. Skendi, na područjima gdje je bilo bektašija cvjetalo je kriptohrišćanstvo.
Na fenomen kriptohrišćanstva reagovale su obje strane. Papa Benedikt XIV na prvom albanskom koncilu (1744) javno ga je osudio, a za osmansku vlast - kako svjedoče brojne fetve - dvovjerci su bili nevjernici i podvrgavani su surovim kaznama.
Iako najkonsekventnije monoteistička religija ("nema drugog boga osim Alaha"), osnivanje islama je upravo školski primjer za nastanak sinkretizma; jevrejsko i hrišćansko nasljeđe uz elemente staroarapskog paganstva (Caba), pored takvih koji su od strane ortodoksije trpljeni iako su u narodnoj religiji zauzimali centralno mjesto, kao što je poštovanje svetaca (vali, veli) i hodočašćenje njihovih grobova. A od svetaca su se očekivala čuda (karamat), to znači iscjeljenje bolesti, oživljavanje mrtvih, telepatija, izazivanje kiše. Otuda lokalna božanstva nastavljaju i dalje da žive u svetiteljima, pa se neka hrišćanska sveta mjesta smatraju svetim i u islamu (Hizir - Sveti Đorđe). Islam poznaje i kult relikvija (Muhamedov ogrtač).
U ranom osmanskom periodu na Balkanu su se tako susreli i uzajamno djelovali jedno na drugo narodno hrišćanstvo obogaćeno nasljedstvom paganstva i narodni islam u kojem je još punokrvno živio turski samanizam.
A hrišćanstvo, zajedno sa svojim paganskim elementima, nije moglo biti istisnuto već i zbog svoje dugovjekovne ukorijenjenosti, pa otuda među novim muslimanima - konvertitima čitav niz hrišćanskih survivala, koji će dočekati i naše vrijeme.
Ukratko, oni su se očitovali u poštovanju hrišćanskih bogomolja (crkava i manastira, kojima nose zavjete i priloge, ponekad i prisustvuju liturgiji), prihvatanju krsta i krštenja, proslavljanju krsne slave, Božića, Uskrsa, Svete Gospodje i, naročito, Đurđevdana, pa Petrovdana, Svetog Ilije, Svetog Nikole, uz druge svetitelje (s tim, sto se neki od njih identifikuju s islamskim, odnosno bektašijskim svetiteljima Hizrom/Hidrom i Sari Saltukom). Tu je i čuvanje starih običaja, onih životnog ciklusa (rođenje, vjenčanje i smrt) u koje spadaju i duhovna srodstva (kumstvo i pobratimstvo) i agrarnih (koji su se vršili oko zemlje i stoke). Elementi sinkretizma u islamu najevidentnije se možda vide u kontinuitetu kultnih mjesta, prije svega grobova svetaca na kojima su i hrišćani i muslimani tražili iscjeljenje od bolesti, ali i pomoć od drugih životnih nedaća.
Istoj svrsi služile su i hamajlije (talismani), odnosno zapisi, koje su "gradili" hodže, ali i hrišćanski sveštenici. Muslimani nijesu zazirali od toga da ih traže od ovih posljednjih kada bi se oni dobijeni od hodža pokazali nedjelotvornim. I obrnuto.
U domenu ishrane novi muslimani, ali ne samo oni, teže su se odricali alkohola - vina i rakije - dok su mnogi prema svinjskom mesu zaista osjećali odvratnost. Preobraćenici su se, međutim, veoma teško odricali dotadašnjih navika u ishrani. Za razliku od derviša bektašija koji su obično javno kršili obje zabrane.

Ostaci paganskih kultova

Pada u oči da proslavljanje mnogih svetkovina koje imaju hrišćansko obilježje ima opet svoj korijen u prethrišćanskim, znači, paganskim kultovima (slava, Božić, Đurđevdan i drugi). Ili, kako to kaže Hasluk, riječ je o primitivnim slojevima religije koji su preživjeli u vidu sujevjerja među hrišćanima, ne manje među muslimanima. Pa je tako krštenje "turske djece", navodno i mnogih Turaka, čak i samih sultana, imalo za njihove roditelje samo apotropejsko dejstvo, drugim riječima, da ih zaštite od lepre, padavice ili nekog drugog zla. Istoj svrsi služili su i krst, ikone, bogojavljenska vodica, traženje pomoći od svetitelja, zapisa i kumova inovjernika. Dok je na hrišćanskoj strani zaštitu djetetu trebalo da osigura nadijevanje turskog imena ("strasno ime"). Inače, sudjelovanje u mnogim hrišćanskim praznovjericama svakako je nastalo, smatra Hasluk, zbog prisilne intimnosti hrišćanskih i muslimanskih žena, naročito usljed mješovitih brakova i uvođenja hrišćanki u harem.

###
155_U zvaničnim osmanskim popisima bilježe se prihodi od šire (mosta) i vina, koje su proizvodili i prodavali hrišćani, a pijani se, shodno kanunu, kažnjavaju batinanjem, uz plaćanje i novčane kazne.
156_Najbolju vrstu ove ramazanije imali su imami. Bilo je to prijatno piće koje je čovjeka jačalo za molitvu. Onaj, međutim, dodaje Evlija, koji pije pravo vino (sarab), nesrećnik je koga stanovnici ovog grada izbjegavaju i preziru.
157_Možda isto što i hardalija, ali s dodatkom pelina, ili je to bila medovina začinjena pelinom.
158_Farocqi, Kultur und Alltag, 240-241; Mikov, Pieneto alkohol, 184-185; Evlija Čelebi, Putopis, 119, 214; Lakisić, Bosanski kuhar, 307-309; Šamić, Francuski putnici, 271, 33; Lapčević, O našim muslimanima, 27; Đorđević, Preislamski ostaci, 38; Bajraktarević, Dvovjerske šiptarske zadruge, 205; Lexikon arabische Welt, 37; Baseskija, Ljetopis, passim. Zanimljivo je da su neki islamski pravnici našli i u kafi (koja se javlja u carstvu od XV vijeka) analogiju za vino, pa je i ona u XVI i XVII vijeku često potpadala pod udar sultanskih zabrana (Lexikon arabische Welt, 314).
159_Američki antropolog M. Haris nudi prihvatljivo objašnjenje tabuisanja svinje u Bibliji i Kur'anu. Svinja je, kaže on, prvenstveno žitelj šuma i sjenovitih rječnih dolina; jede uglavnom ono što i čovjek, a to je čini njegovim konkurentom, drukčije rečeno, ne može da opstane isključivo na travi, pa je nomadski stočari nigdje ne gaje u većem broju; uz to, nije ni izvor mlijeka, a i njeno krdo teško je održati na okupu (Krave, svinje, 35).
160_Čak su u kući nekog umrlog kadije, koptskog konvertita, nađene (XIV vijek) velike količine vina i svinjskog mesa (Little, Coptic Converts, 280).
161_Kreiser, Lexikon, 252; Lexikon arabische Welt, 209; Handžić, Jedan prilog, 229-45; Skendi, Crypto-Christianity, 230; Petrović, Raška, 217; Marinov, Narodna vjara, 462.