Midhat Alic  


NOSAČ ĐULA ILI JULIJUS RUBINSTEIN

Onaj jutarnji „lokal“ iz Broda samo što nije stigao. Peron je skoro prazan. Dolje u hladu čekaju dva hamala. Jedan čuči, leđima oslonjen na zid staničnog bifea, popravlja kolica. Prstom gura kolomast u onaj dio središta točka gdje izlazi i viri metalna osovina. Sad su u modi kolica sa drvenom platformom i jednom osovinom na dva velika točka. Lako se s njima manipuliše. Guraš ih tamo-amo, kako hoćeš. Drže ih u krugu skladišta iza zgrade hotela „Motajica.“ Tamo i konače. Stanuju u zidanoj šupi sa jednim malim prozorom do vrata. Unutra im je sva imovina. Zadovoljni su.Tako je sve blizu i stanica i hotel i mušterije, pa i bife je tu kad naleti ona muka. Šta uraditi sa onim masnim novčanicama i metalnim sitnišom što uvijek propadne kroz džep pantalona i zaglavi se negdje u cipeli. Nema druge, u bife na mezu i dvodec rakije. Nađe se tu kalenderovačkog sira, kuhanih jaja i konzerva sardine. Kruh nabave u hotelu jer ga tamo uvijek ostane.
Kroz krošnje lipovih stabala nad peronom izbija i žari sunčeva svjetlost. Cakle se umrežene vrele tračnice na željezničkom kolovozu. Blješte sa svih strana kristali tucanika. Glava se spušta dolje ka zemlji i žmirkanjem pokušava pronaći pravo mjesto negdje u sjeni. Ptice se sakrile pod strehu ili se zavukle u tamni gustiš ograde od jorgovana. Sve miruje, a dan se tek javlja. Kroz otvorena vrata službene prostorije otpravnika vozova, gore sa plafona, uporno pilji jedna neugašena sijalica.
„Rano upek'o zvizdan!“ - reče onaj hamal što stoji. Maramicom pređe oko crvenog, mokrog vrata i ruku zavuče u vrela bijela njedra raskopčane košulje. Osjeti se na rakiju. Na ramenu i jednoj strani leđa zgužvanog sakoa vide se bijeli tragovi. Već rano jutros stigao je da preveze Hamzi u pekaru dvije vreće brašna. Neuredni ostaci kovrdžave sijede kose golicaju mu oznojeni vrat. Mala kapa na šilt pokriva ćelavo tjeme
Avgustovske vrućine u Derventi mogu biti podnošljive jedino kad se čovjek dočepa debelog hlada ili ispruži tijelo u nekom brzaku oplićale Ukrine. U rukavcima koji su dublji i pitomiji, ispod vrbaka i okapina, tijelo se znoji i u vodi. Tu je rijeka vruća kao supa i kandiše na ustajalu baru. Šljunak prekrivaju tanke mreže isušenih algi. Voda se neprimjetno povlači i isparava. Pokazuju se male i velike pješčane plaže, a između njih u suženom koritu bore se i promiču brzaci. Izrone i leđa gorostasnog harbonosa. Nije ugodno ovome vodenom spavaču. Ona otkrivena strana osuši se na suncu i poprimi pepeljastu boju. Jedino mu se obraduju male svjetlucave providne ribice bježeći iz vrelih plićaka ka vodenoj sjeni njegovog ogromnog tijela.
Iz pravca piljarnice tamo preko mrežaste metalne ograde, van staničnog perona, doleti jedan poveći truli paradajz i skide kapu hamalu koji je još uvijek deverao oko točka. Ostatak paradajza nakratko se zadrža na potiljku i skliznu pod kragnu znojave košulje.
Znao je Marijan k'o bi to mogao biti. Ovaj put ostao je miran. Ne reaguje. Ali broji sebi u prsa, ko ono: neka i čuje. „Omeru je do zajebancije. Izbacio onaj stomak na pult, crvene mu se obrazi i samo čeka. Dosadno mu. Nas gađa paradajzom, a kad mu dođe onaj inspektor Šaban, onda, bujrum Šabane moj. Iskesi onaj zlatni zub, izabere najveću lubenicu i lupka po njoj svojim debelim dlanom, pa, evo za tebe jedna zrela, slatka k'o med, ponesi djeci. Okitio je radnju svim i svačim. Kaže - piljarnica. Bolan, to ti je radnja. Od seljaka kojima se ne ide gore na pijacu, kupuje robu đuture, sve u pola cijene. Nije tu problem. A ono ispod tezge, konzerve ribe, pa rezani duhan i još koješta, što prodaje iz potaje! A kad mu trebamo, onda preko ograde, Marijane, drž', evo ti flaša naspi nam vode i obojica vamo na kafu. Vratiću ja to njemu. Sad neću, čekam voz. Pazarni je dan, biće posla. Valja meni uz Derventu, pa niz Derventu. Ovim kolicima ili guraš ili kočiš. Umoriš se, jebaji ga, kako god okreneš.“ Broji Marijan, broji, bijes ga polako popušta i ode do obližnje česme da opere i ohladi vrat.
Ovaj drugi hamal nešto nižeg rasta, izvijene vilice iz koje strši nekoliko kovrdžavih dlačica savijenih u bradicu, stišće svoju maramicu i obuzdava smijeh. Rano je „mazno“ dvije. Broji i on, ali na nekom stranom jeziku (kažu da je poznavao nekoliko stranih jezika). Nerazumljivo izbacuje riječi kroz krezava usta i pokazuje prstom dolje prema signalu.
Klizi ćiro glavnim kolosijekom načičkan ljudima kao da vozi svatove, koči i usporava. Mašinovođa oslobodi kočnice i pusti da trenje točkova zaustavi voz, baš tu ispred staničnog magacina. Ispusti višak pare iz kotlova lokomotive koja joj na kratko prekri vrelo tijelo i nestade gore u zraku gubeći i ono malo prozirne sive boje kojom šara nebo.
„De bolan Đula, ti si ga već mahno!“, reče Marijan. “Nema tebi danas posla. Uvijek ja najebem četvrtkom!“
„Eto ti kolica, radi sam!“ Ko, fol, naljuti se Đula. Dobro mu dođe ovaj razlog „uvrede“. Uđe u bife i pokaza kelneru kažiprst, ko biva, još jednu. Sjede za sto pored Mihajla Kitonjića koji je u ruci držao šargiju i zabavljao prisutne. Trulim i već istrošenim glasom sa onim dugim aaa..., eee..., iii..., započe pjesmu:
„ Zorica sviće, nestaju noći,
dragi od drage sad mora poći,
Ona ga gleda, ljubi mu lice,
I suze lije, tužno uzdiše... „
Vagoni se polako prazne, a popunjava onaj uski stanični prolaz do izlaza na ulicu. Sve se miče u jednom pravcu. U obje ruke nose korpe pune domaćih mliječnih proizvoda. Živi i zreli plodovi s polja seoskih domaćinstava sele gore na pijacu. Mladi, masni i dimljeni sirevi. Slatki i kiseli kajmak. Sve bijelo i mliječno, mokro i svježe. Kuckaju puni lonci i lončići, složeni i u gazu zamotani. Iz zašivenih pletenih korpi vire vratovi gusaka i pataka. Šokice u narodnim nošnjama. Šarene rubine. Lijepo izvezene pregače. Nabrekli prsluci. Svjetlucaju dukati i ogledalca. Ispod bijelih uštirkanih marama vire crne pletenice. Žure žene da se do večeri vrate da namire čeljad i da još stignu i kruh da zamijese.
Stanični krug se brzo isprezni. Samo jedan par čeka na kolovozu. Pored njih su dva kofera i nešto ličnog prtljaga. Vidi se da su stranci. Gospođa je crvenokosa, nižeg rasta i nešto punijeg stasa. Srednjih godina. Ono što pada u oči su tamne naočale na vrh čela i lijepo skrojena ljetna haljina, sa puno ogrlica oko vrata. Gospodin je nešto stariji. Sa crvenim sakoom preko ruke u bijeloj košulji kratkih rukava. Onom drugom maše i traži uslugu. Okruglo lice pokriva oštra sjena njegovog slamnatog šešira. Oslovljavao je gospođu sa „mila“.
Marijan je tu. Gdje treba da se preveze prtljag? Jedino što je razumio je riječ- hotel. Shvatio je. Nakosi kolica, prinese oba kofera onom dijelu platforme koja je oslonjena na šljunak i lako podiže kofere. Pokretom tijela dade znak ovom ljubaznom paru da pođu za njim i gurnu kolica ka izlazu. Umjesto da krene desno i povede goste pravo u obližnji i jedini hotel u gradu, on usmjeri kolica lijevo i nastavi ih gurati u suprotnom pravcu. U to vijeme u Derventi rijetko je ko imao automobil. Danas je pazarni dan i promet je usporen. Sve do sajmišta polako se miče konjska i volovska zaprega.
Valjalo je zaobići i one zelene prolivene fleke na prašnjavom putu što ih ostavi stoka, onako u hodu. Marijan je usporavao i određivao korak prema koracima gostiju. Prošli su Macekov mlin pa krenuše uzbrdo Brodskom. Upravo gore, pored kuće porodice Porobić, zastade i skloni se na trotoar u sjenu pod prozor i sačeka da mu se primaknu ono dvoje. Pokaza dolje niz put odakle su došli, pa zrakom povuče liniju gore prema strmini uz Brodsku i ponovi to još jednom, a onda progovori sa nekim čudnim i njemu stranim dijalektom. Ko biva govori njihovim jezikom, i malo uspori: „Odavde počinje najveća uzbrdica (brdo) kad ideš putem od Pešte za Sarajevo. Ali mi nećemo uz brdo, nego ćemo skrenuti gore desno.“ I pokaza rukom. Nije baš bio uvjeren da li su ga razumjeli. Nastavi put. Gore desno provuče kolica kroz usku ulicu i iza Tarabarove kuće izbi na put pored Doma kulture.
Sad je bilo lakše, spuštali su se prema Rampi. Gospodin, malo podiže slamnati šešir i nešto promrlja. Vidio je ponovno željezničku prugu.
Jedva stigoše. Na fasadi zgrade pisalo je Hotel „Motajica“. Marijan brzo spusti kofere na trotoar, otvori ulazna vrata hotela i predade ih recepcionaru. Sa obližnjeg željezničkog kolovoza pisnu lokomotiva. Marijan se štrecnu. Gospodin se okrene i htjede da ga nešto priupita, ali odustade. „Zar su samo ovo kopirali od nas sa zapada“ – pomisli. Obratio se dami i prepusti da ona riješi sa recepcionarom tu proceduru oko smještaja i izbora jedinog apartmana (hotel „Motajica“ je imao samo jedan apartman). Recepcionar nije poznavao ni jedan strani jezik. A i njegov maternji bio je pun lokalnih ukrasa. Naviknut na usluge taksi prevoza, stranac rutinski otvori novčanik i pruži Marijanu jednu novčanicu od 10 dolara. Recepcionar ljubaznim pogledom i još nekim trikom zamoli damu da priloži dokumante, pasoš ili slično. Na sreću gosti nisu tražili posebne usluge, pa su se lako sporazumjeli. A onda se obrati Marijanu: „Idi i potraži Đulu, treba mi prevodilac!“ Marijan jedva dočeka, izbjegavajući pogled onoga gospodina, pa šmugnu kroz vrata.
Kada se Đula pojavio na recepciji hotela i ugledao damu sa ogrlicama, ostao je nijem na svim jezicima. Jedva izusti: „Rachel-a!“ ... Noge nisu mogle dalje. A sestra, nije joj smetao onaj zadah na alkohol, niti njegovo zgužvano i prljavo tijelo, dugo, dugo je grlila brata i tiho plakala... „Ali, dragi moj braco.“
Sutradan je sestra uporno nagovarala brata da pođe s njom u Ameriku. Đula se učtivo zahvalio. Odbio je i novac i darove. Znao je da pripada ovome gradu. Nije htio da remeti. Sve bi to on propio i podijelio. Siromašan je, sav jadan i čemeran, ali čega se okom i dušom dotakne, sve je njegovo, i ovi ljudi i ova varoš i ova njegova kolica koja su on i Marijan sami napravili. Opet, sve može i bez njega. Progovoriše njegove umorne godine i ugašena želja da bilo gdje krene.
Đulina sestra Rachela i njezin muž ostali su tri dana u Derventi. Sestra je čitavo vrijeme bila uz brata. Dala mu je ručnik i mirišljavi sapun i zamolila ga da se okupa u njenom apartmanu. Zatim je otišla u grad i kupila mu bijele pamučne gaće i potkošulju i još nekoliko sitnica za ličnu higijenu. Kupila je još i dva svijetlosiva ljetna odijela prikladne veličine za brata i njegovog druga Marijana. Iz muževljevog kofera odvojila je neraspakovane dvije svilene košulje koje su kupili dok su prošle godine boravili u Južnoj Americi.
Gospodin u crvenom sakou po cio dan je lutao gradom i stalno nešto slikao i snimao. Obišao je sve crkve i džamije u gradu. Na željezničkoj stanici snimio je parnu lokomotivu i vozove koji su dolazili i prolazili kroz grad. Snimao je snaše u narodnim nošnjama i Mihajla Kitonjića sa šargijom i kočijaša Kaljašu sa konjskom zapregom i onog njegovog slijepog konja. Za njega je sve to bila lijepa zabava. Mještanima je izgledao kao neki simpatični lovac sa kaiševima preko ramena na kojima su visili fotografski aparati. Prolaznici bi zastajkivali i promatrali mirnog i radoznalog stranca koji se stalno nešto obazirao i tražio pogledom ne bi li ulovio još koji interesantan detalj. Nije navikao da bude u centru pažnje. Ali vidjelo se da mu to godi. Rukovao se sa prolaznicima i sa onom dječurlijom koja su koristila priliku da od raspoloženog starca dobiju koju paru pružajući mu svoje mršave ručice. Odveli su ga gore više Templa gdje je nekada bila sinagoga. I to mjesto je slikao.
Narednih dana Marijan i Đula se nisu hvatali kolica. Piljar Omer se zabrino kako ih već dva dana nema na stanici. Da nisu možda bolesni, pitao se. Trećeg dana, pred sam odlazak gostiju, Omer se umalo nije zadavio jabukom. To se desilo kad je ugledao kako iz obližnjeg rasadnika cvijeća na glavnu ulicu izlazi jedna dama u pratnji sa dva gospodina. U plavoj ljetnoj haljini sa buketom ruža u naručju koračala je prema Omerovoj piljarnici. Dobila je od upravnika rasadnika Dauta Busuladžića veliki buket cvijeća kao znak pažnje za dobrodošlicu. Friško obrijani, namirisani, otmenog koraka i odvažnog pogleda u svijetlim odijelima i šarenim košuljama, bijelim cipelama i slamnatim šeširima na glavama, Đula i Marijan izgledali su kao figure iz nekog filma snimljenog negdje na Havajima. U prolazu pored piljarnice ova dva „gospodina“ nisu ni primjećivali debelog prodavca u plavom istrošenom radnom mantilu sa zategnutim dugmetom u visini pupka. Đula je dostojanstveno gledao u pravcu koraka i onako s „visine“ obraćao se dami i nešto objašnjavao. Marijan nije mogao da izdrži nego je pogledom odmjerio Omerovu sliku i priliku i blago mu klimnuo glavom. Omer mahinalno spusti ruku kojom je zaustavljao kašljucanje, ispravi se i zatvorenih usta poče da žvaće onaj vraćeni ogrizak jabuke. Taj prizor dugo se prepričavao u varoši. Omer je prihvatao šalu, ali kad god bi neko počeo razgovor na tu temu njegovi obrazi prekriveni kratkom sijedom bradom dobivali bi boju paradajza.
Đuli nije bilo neobično nositi otmenu gradsku odjeću. Lagodan i bezbrižan života je imao sve do svoje petnaeste godine. Te slike su mu skoro izbrisane. Prekrivene su otpacima teškog života, lutanja, brige i strahova u očima. Boravak njegove sestre kao da mu je poremetio „iluziju“ svakodnevnice. Znao je da mu je život težak i nije se žalio. Svu svoju muku i poniženja nosio je sa sobom. A kome da se požali, i da li bi šta vrijedilo? Zašto je sestra morala da vidi gdje i kako živi? Što je zatalasala tu njegovu žabokrečinu? Njenim dolaskom otvorila mu se nova rana. Ipak, bio je sretan što ju je vidio. Osjećao je neku nelagodu u grudima i da mu srce jako lupa. „Zar mi sada i to treba“, pomisli, „pa do sada nisam osjetio da uopšte imam srce.“ Znao je da su mu roditelji umrli od tifusa u logoru Dachau. Sestra mu je pričala da im je poslije umro brat Danon, a odmah zatim i sestra Sara. Po povratku iz logora nisu uspjeli povratiti snagu. Ubila ih je iscrpljenost i mnoge fasovane boleščuge. Došla je evo, iz Amerike i pronašla ga. Čula je da živi u Derventi. Jako je volio svoju sestru Rachelu. Ali stalno je ponavljao: „Što je dolazila? Pa sve sam skoro zaboravio!“
Rastanak sa sestrom Rachelom trajao je kratko. Krenula je sa mužem iz Dervente onim ranim lokalom za Brod. Trebali su stići ranije u Zagrab, pa onda presjesti i nastaviti put. Nikog nije pratio i nikome nije mahao otkako je došao u ovaj grad. Voz je polako odlazio. U zamagljenom pogledu vidio je obrise svoje sestre kako kroz prozor zadnjeg vagona maše u bijelim rukavicama i šalje mu poljupce. Ništa više nije vidio od razlivenih suza koje su tekle niz lice i nije ih zaustavljao. Sjeti se sretnog djetinjstva i cijele porodice. Diže ruke i stavi ih preko usta obuzdavajući krik koji se pretvori u jecaj i ridanje. „Fala Bogu nije ovo vidjela“, pomisli. Niko ga nije čuo. Bio je sam na peronu. Ovim „ranim u 4“ za Brod putovali su radnici koji su bili zaposleni u Rafineriji nafte ili u Fabrici vagona u Slavonskom Brodu. Stajao je dugo sam u tami na kolovozu bez želje da bilo kud krene... U tamnim siluetama staničnog kruga, jutro prvo najave tračnice. Ispružene dolje sve do signala, rumene od zore, raspliću svoje zategnute srebrene niti i cvile kao da razgovaraju sa klimavim točkovima zahuktalog ćire koji je već davno odmakao grabeći kroz usnule šumarke u pustom beskraju maglovite Posavine.
Naredna dva mjeseca ona svijetla odijela derventskih hamala dobiše boju staničnog kruga. Kiše su počele padati. Zahladnilo je. Đula je u ranu koja mu se otvorila dolaskom sestre Rachele, sve više sipao rakiju. Manje se hvatao kolica i posla. Nije imao snage. Šanker Milenko ga je kasno u noć znao izvesti iz gostione i kroz maglu odvesti do prvih vagona koji su bili postavljeni na sporednom kolosijeku i tu ga ostaviti. U otvorenom vagonu za transport stoke bilo je slame i nekih starih cerada gdje je mogao zaspati i otrijezniti se. Željezničari su ga znali probuditi na nekoj stanici na putu prema Brodu ili Doboju. I Marijan se „izgubio.“ Nije mogao bez drugara. Kada malo skupe snagu evo ih opet na stanici u bifeu. Hladne i ozeble noge i često kašljucanje bili su ozbiljni znakovi da im je zdravlje jako narušeno. Đulu su viđali kako odlazi u mrak, u studen i gleda tamo prema signalu čekajući „onaj u 11“ putnički iz Broda. Zamotan u stari zimski kaput sa špagom svezanom u učkur oko pasa u cipelama bez čarapa, bosonog, stoji i čeka. Vozovi su dolazili i odlazili. Đula je stajao o čekao. Nije ga više interesovao posao ni koferi ni gajbe, gledao je i tražio bljedoliko i drago lice svoje sestre.
A onda jednog maglovitog jutra na željezničkoj stanici, odmah pored pruge na platou konjske zaprege, u slami, pokriveno ceradom, ležalo je nepomično tijelo. Djeca „sa stanice“ pošla su u školu i zastala. U sivim obrisima pored leša stajali su neki ljudi u željezničkim kapama. Kočijaš Kalješa bio je pored svog slijepog konja spreman da potjera kola. Čulo se: „Đula, to je Đula.“ Beživotno tijelo pronađeno je u g-vagonu teretnih kola. Kažu, samo je zaspao. Možda je sanjao one noćne more transporta mnoštva ljudi u smrt i ona još živa i zdrava lica njegovog oca i matere, brata i sestara. Gledao je kako u vagonima za stoku stisnuti u gomili, bunovni i topli šute, gledaju i odlaze. Ili ništa nije sanjao. Samo je zaspao. Đula nije znao da ima srce, davno mu je iščupano. Ono malo ljubavi i sreće našao je u ovoj varoši. A što ne bi nastavio da spava. Dugo, dugo traje ova prokleta zima.
...........
Na groblju Rabić, zamotan u bršljan viri „bilig“. Jedna ruka pređe preko tragova davno ispisanih slova. Pisalo je: „JULIJUS RUBINSTEIN - ĐULA.“ A Marijan, i Marijan je tu sadržan. Ostali su u svom gradu jer su mislili da im baš tu pripada njihov komad zemlje i komad neba. A mi, evo, došli. Zbunjeno gledamo u kamene biljege. Osjećamo da baš tu ovoj zemljici pripadamo. Prstima pomičemo po urezanim slovima. Mnogo je urezanih slova. Nijemi kamen čita prsima. I bršljani znaju čitati, ali šute, treba cijelu knjigu prelistati. Možda je sve ovo samo jedan Augenblick! Objektiv je podešen za daljinu. Fotoaparat škljocnu. Između stoljetnih hrastova u ružičasom popodnevu, preko mermernih ploča, tamo prema Motajici, zalazi Sunce, zalazi bolno i sporo, kao da se oprašta i napušta nas zauvijek.
Alic Midhat