Zaduživanje

O : 26. Mart 2017.:

Nastavlja se suludi i sumanuti trend narkomanskog zaduživanja države. U februaru mesecu je zaduženost bila – 343.194.643 evra.

Bolesni ludak, NATO premijer, nastavlja da nas zadužuje i da vodi Srbiju u potpunu propast. Sve njegove izjave su demagoška laž i jedina njegova prava aktivnost je svakodnevno nastupanje u medijima i permanentna krađa države. Sistem funkcioniše na zaduživanju i pripremi državnih kompanija sa nacionalnim resursima za rasprodaju, što se planira u ovoj godini, nakon održanih predsedničkih izbora.

Zaduživanje i rasprodaja su jedina politika kriminalnog klana Vučić. Podaci o uspesima lažnih reformi se konstantno falsifikuju.Prava istina, koju ne smeju da objave režimski mediji i koju ne iznose estradni ekserti za prodaju magle, koji su na platnom spisku tog kriminalnog klana, jasno govori kuda ide okupirana i silovana Srbija.

Kada su u julu 2012.godine izdajnici i konvertiti dovedeni na vlast, kao ucenjeni projekat Brisela i Vašingtona, javni dug je iznosio 15,2 milijardi evra. Danas, javni dug je narastao, postoji zvanični sajt države na kome se meri brzina rasta javnog duga, na čitavih 27,641 milijarda evra. To je rast zaduženosti od 12,641 milijardi evra za svega pet godina. Srbija se zadužuje 68 evra u sekundi, 225.000 evra u minuti i 5.878.000 evra na dan. O ovome podatku se uopšte ne govori. Stvorena je u društvu rasipnička i pijana, kafanska atmosfera da naprednjačka lumperajka može da se nastavi dok ne dotaknemo samo dno. Gde je to dno? Od čega zavisi kada ćemo da dotaknemo dno?

Zavisi od strpljenja opljačkanih, siromašenih i poniženih građana Srbije.Što je rastegljivije strpljenje građana, to se dno dublje spušta i veće su prevare, laži i malverzacije privilegovane kaste na vlasti.Strategija tiranina je vrlo jasna – rasprodati sve što se još može rasprodati u Srbiji, prema dobijenim uputstvima svojih stranih nalogodavaca, prepustiti strancima da otkupe sve strateške resurse države, prikupljenim novcem se održati na vlasti još jedan predsednički mandat, potkupljujući sve što pristaje da se proda, i onda, kada građani budu primorani da u revoluciji potraže rešenje za svoj životni opstanak, da pobegne iz države, koju je potpuno uništioi razorio, na neka egzotična mesta po svetu gde mu se nalazi pokradeni novac.

U ovoj godini režim mora da se zaduži 858,8 milijardi dinara ili skoro 7 milijardi evra, kako bi mogo da otplaćuje sva dospela potraživanja i kako bi se sprečio kolaps nefunkcionalnog i neodrživog, totalitarnog sistema. U toj velikoj cifri naših dospelih obaveza sadržane su i kamate. Sigurni finansijski slom ovoga sistema nastaje kada prestane zaduživanje i kada više ne budemo imali šta da rasprodamo. Tada više neće biti sredstava u državnoj kasi za isplatu plata svima koji žive na budžetu i kojih ima, zajedno sa onima koji rade u privatnim, privilegovanim, paradžavnim kompanijama za pranje novca, oko jednog miliona, niti će biti sredstava za isplatu 1.726.000 penzionera, pa će za nekoliko dana, kada plate i penzije ne budu primljene, doći do potpunog finansijskog sloma naprednjačkog režima, koji je zasnovan na ucenama, pretnjama, krađama, demagogiji i manipulacijama.

Računica je potpuna jasna. Matematika je egzaktna. Pogledajmo podatke za poslednje tri godine 2014-2016 i uporedimo dobijene cifre. U tom periodu porast BDP je iznosio – 245 milijardi dinara, dok je privreda i država platila u tom periodu na ime kamata-771 milijardi dinara. To znači, da je tu razliku od – 546 milijardi dinara morao neko da plati. Ko? Građani, jer , na kraju, građani uvek sve plaćaju.

Pošto nije bilo porasta BDP-a iznad 771 milijardu dinara, koliko je potrebno minimalno sredstava samo da se servisiraju kamate za privredu, banke i državu, onda su prezaduženi subjekti morali da se ponovo zadužuju. Samo za kamate je otišao toliki novac.Otplata dospelih kredita su mnogo veći iznosi. Država ne može da servisira kamate, nego mora da se zadužuje ili da rasprodaje porodičnu imovinu.Tako raste zaduženost čitave države. Tako je NATO premijer ostvario, evo nešto što on voli da čuje, najveću zaduženost u istoriji Srbije.Oborio je sve rekorde i taj trend se nastavlja.

Narkotizovani premijer, opijen svojom velikom “istorijskom ulogom“ i svojim planetarnim značajem, nema nikakvog drugog rešenja, nego da se zadužuje i da sve rasprodaje. Kako za ukupan iznos kamate, koju moramo da platimo za korišćenje stranog novca u Srbiji, iz države treba godišnje da ode skoro 2,6 milijardi evra, i kako nema privrednog rasta koji jedini može da omogući pokrivanje tolikog kamatnog troška, raste naša zaduženost, što, opet, znači da će iznos kamate da se uvećava i da će morati da se ponovo još više zadužujemo.To najbolje pokazuje plaćena kamata u periodu 2012 – 610 miliona evra i 2015 – 1,208 milijardi evra, gde se jasno vidi da je izdvajanje za kamatu dvostruko poraslo i da to predstavlja veliki teret za državu.

Ukupno je za kamate NATO premijer platio za period 2012-2016 ukupno oko 5 milijardi evra. Godišnji nivo zaduživanja se kreće u rasponu od 5,4 milijardi evra do 6,2 milijardi evra. Istovremeno, otplata dospelih obaveza se kretala u rasponu 3,843 milijarde evra / 2012/, do 4,45 milijardi evra /2015/. Ako je zaduženost u 2016.godini iznosila 662 milijardi dinara, dok je za 2017 planirana -858, 8 milijardi dinara, koliko je to procentualno povećanje zaduženosti samo u jednoj godini? Rast zaduženosti je – 29,8%. A rast BDP je jedva bio-2,3%.

Prvobitno je režim planirao da će država od stranih vlada i banaka uzeti 150,2 milijardi dinara, ali danas saznajem da se planira zaduživanje od neverovatnih – 359 milijardi dinara za 20 kapitalnih projekata od puteva do kanalizacije, dok je prošle godine to iznosilo -90,1 milijardi dinara. Koliki je to procenat povećanja zaduženosti? Povećava se zaduženost 400%.

O tome da je pogrešno ulagati u puteve, dok nam fabrike ne rade, govorim već tri decenije, ali, nažalost, nikoga iz vlasti to ne zanima. Zašto? Izgradnja puteva, mostova i infrastrukturnih objekata su idealni poslovi za velike krađe političkog ološa. Velja Ilić je svojom izjavom o kraduckanju u izgradnji auto-puteva samo potvrdio ono što svi znamo.Koliko je ukradeno novca na izgradnji megalomanskog mosta preko Ade? Koliko košta izgradnja kilometra auto-puta do Preljine? Zašto novi auto-putevi propadaju posle godinu dana?

Susedna Hrvatska je platila izgradnju svojih auto-puteve 10 milijardi evra. Danas, kada treba da ih daju u koncesiju na trideset godina, ne mogu da dobiju 1,5 milijardi evra. Vozio sam mnogo puta na relaciji Beograd-Zagreb. Sablasno deluje prazan auto-put. Naročito noću. Kraj skupih auto-puteva, koji služe za bogaćenje političkih skotova i primitivnih tajkuna, ostale su neuzorane hiljade hektara najboljih slavonskih i sremskih oranica, propali su poljoprivredni kombinati i zamire život na opustelim selima.

Pametna vlast, koja zna ekonomski logično da razmišlja, koja ima viziju i strategiju razvoja, koja nije alava i nadobudna, prvo ulaže novac u pokretanje proizvodnje na njivama i fabrikama, sve u želji da zaposli što više nezaposlenih radnika. Otvarajući im tako nova radna mesta, mudra vlast otvara perspektive za otpočinjanje novog života.

Iz takve zemlje, gde se ulaže, štedi, pronalazi, radi i zarađuje, niko ne želi da pobegne, jer svi hoće da budu gazde na svom vekovnom ognjištu. Zapamtite jednom za sva vremena, fabrike i poljoprivredna proizvodnja i veliki izvoz grade auto-puteve. Potpuni je promašaj tvrditi da auto-putevi grade fabrike. To tvrde ostrašćene neznalice i korumpirane bitange iz vrha vlasti, sve u nameri da se domognu neke masne provizije.

Kada ih čujete da tako slatkorečivo zavode javnost, treba da znate da se to radi sve samo zbog provizije koja želi da se uzme. Sve ostalo te političke nitkove ne zanima.

Njih ne zanima održivost duga države u potpuno nepokrenutoj privredi. Njih samo interesuje koliko će novca dobiti za svoje usluge koje pružaju privilegovanim i monopolizovanim kompanijama.Pranje para i izrastanje novih milijardera preko neprekidnog zaduživanja države i naroda, nije samo srpski izum. To je imanentno svim državama u razvoju, koje žele da se brže razvijaju i da se brže oslobađaju siromaštva kroz pokretanje domaće proizvodnje i izvoza robe i usluga na strano tržište.

Početkom osamdesetih godina, kada je srušeno rađanje južnoameričke liberalne demokratije i kada su Fridmanovi neoliberalni fundamentalisti podržali uvođenje vojne hunte, istraženo je da se od 100 dolara kredita ili pomoći, koji su stizali u te nerazvijene zemlje, preko 85% tog istog novca, opran i novonaimenovan, vraćao se na privatne račune političara i tajkuna u komercijalnim bankama razvijenih država. Kada je Jeljcinova Rusija propadala i kada je došlo do finansijskog kolapsa, trebala je Rusija da dobije 5 milijardi dolara od MMF-a za podršku ispražnjenom budžetu, onda sam čuo šalu u Moskvi, da je bilo bolje i jeftinije ako bi, ne šetajući uopšte novac, odmah 80% kreditnog aranžana MMF-a uplati političkom ološu i tajkunima na njihove privatne račune u Švajcarskoj i egzotičnim ostrvima.

Napominjem ovde, da se statistički izveštaje o našoj zaduženosti ne mogu meriti sa nominalno prikazanim BDP-om, koji se nerealno prikazuje, kako bi se prevarila javnost u Srbiji da Srbija nije zadužena i da ima još prostora za novo zaduživanja. Tako se nominalni BDP prikazuje na 33 milijardi evra, dok je on realnao jedva 16 milijardi evra, ako se uzme neka prosečno pristojna procena BDP-a, ali ako se izračunava konzervativnom metodom, onda BDP ne prelazi 14 milijardi evra, što pokazuje svu tragičnost našeg današnjeg političkog položaja.

Siromašni smo zato što smo pokradeni i zato što totalitarni politički sistem stvara neefikasnu privredu.Videli smo da su ukupna izdvajanja države za plaćanje kamate daleko prevazišli prihode koje dobijamo rastom BDP-a. Kada taj podatak saznamo i kada se probudimo i pođemo prvi put sa ocem na jutrenje, onda će doći do temeljnog otrežnjenja građana.

Naglasio sam da očekujem da će se to dogoditi čim ne budemo mogli više da isplaćujemo penzije i plate, skoro milion prima nadoknade iz državne kase, pa sigurno sledi neki od revolucionarnih oblika socijalne revolucije, koja mora svu nepravdu, konačno, i da poravna. Ostaje nam, na samom kraju, još samo da se rešimo najvažnije pitanje – kako izaći iz ove progresivne spirale zaduživanja?

Jedini način, prema mom stručnom mišljenju, je da se odmah prekine dalje štetno zaduživanje države, da se uhapse i osude svi koji su u tome učestvovali i da se izabere Vlada nacionalnog spasa, koja će biti sastavljena od najboljih i najpriznatijih naši stručnjaka iz zemlje i rasejanja, koji imaju minimalno 20 godina rada u struci. Predlažem da se donese Zakon o zabrani daljeg zaduživanja države i Zakon o zabrani prodaje nacionalnih resursa i privatizaciji kompanija koje rade sa nacionalnim resursima.

Kako je Srbija već bankrotirala, samo se to ne sme da prikaže, i svaka vlast krije tu istinu, predlažem da se proglasi bankrot i da se primene političke i ekonomske mere iz Plana bankrota, koga sam napisao i objavio pre nekoliko godina. Moramo da podvučemo crtu, da se pogledamo u oči i da lopove,kriminalce i prevarante privedemo pravdi. Posle toga, krenuće ekonomski oporavak i Srbija može da, na osnovu resursa koje poseduje, među kojima je najvažniji resurs inteligencija naših ljudi, postane razvijena evropska zemlja.

Ima rešenja! Nije sve izgubljeno! Potrebno je samo da pravi ljudi dobiju priliku da upravljanju državom.

Branko Dragaš

www.dragas.biz

Završna seoba jugoslovenskog novca, slučaj “Agrokor”

(Domagoj Margetić: Todorićev kontrolirani krizni scenarij. 16. mart 2017.)

Najnoviji razvoj događaja oko Agrokora i Ivice Todorića, možda najsuvislije mogu komentirati kroz nekoliko ključnih teza o Agrokoru i pozadini cijelog slučaja.

Za razliku od mnogih analitičara, ili čak većine, mislim da se ovdje radi o Todorićevom kontroliranom kriznom scenariju, koji će mu poslužiti kao kulisa za još jedno posttranzicijsko preparkiravanje krvavih ratnoprofiterskih milijardi. Tranzicijski tajkuni u bivšoj Jugoslaviji ovo posttranzicijsko vrijeme koriste očito kako bi sakrili i posljednje tragove krvavih balkanskih milijardi iznesenih iz bivše Jugoslavije od kraja osamdesetih pa sve do sredine 2000.-ih godina. Radi se o završnim balkanskim financijskim igrama, a ne o njihovoj tajkunskoj propasti, u to sam apsolutno uvjeren.

Ovo nije kriza Todorićevog tajkunskog carstva, nego Todorićeva predstava za javnost. Kad sam 2013. godine u Europskom parlamentu, a kasnije tijekom 2014. i u Europskoj komisiji, držao prezentacije o tokovima krvavih balkanskih milijardi 1990.-ih godina, bilo mi je jasno da ratnoprofiterske tranzicijske elite u bivšoj Jugoslaviji, nakon izbijanja Afere Hypo i raspada sistema Hypo, milijarde izvučene na tajne inozemne račune i u tajne inozemne financijske operacije, moraju prebaciti i parkirati negdje drugdje. Ujedno mi je bilo jasno da će se dotadašnji istaknuti likovi tranzicijskog ekonomskog poretka polako povlačiti u sjenu, kako bi se sistem postavljen na tim milijardama parkiranim na tajnim inozemnim lokacijama, mogao održati.

Počelo je, dakako, s manjim igračima. Primjerice, Miškovićem u Srbiji, koji je barem formalno dio svojeg poslovnog carstva prodao belgijskoj multinacionalki Delhaize. No, već 2014. godine, kad sam od jednog francuskog odvjetnika dobio dokumente o toj Miškovićevoj poslovnoj operaciji, bilo mi je jasno da se radilo samo o „čuvanju“ dionica koje je Mišković ugovorio s Belgijancima. To je proizlazilo iz svih poslovnih i financijskih dokumenata o Delhaizeovom preuzimanju Miškovićevog Maxija. O tomu sam vrlo detaljno informirao i predstavnike Europske komisije na zatvorenom sastanku u Bruxellesu, u siječnju 2014. godine. Koliko mi je poznato, na tu je temu u Bruxellesu nakon toga održano još nekoliko sastanaka, nakon čega je Delhaize počeo razmatrati izlaznu strategiju iz cijelog posla s Miškovićevim Maxijem.

Drugi indikator bio je dolazak ruske Sberbank na Balkan. Naime, Sberbank na Balkan, pogotovo u Hrvatsku i Srbiju dolazi nakon izbijanja Afere Hypo i nakon što je Hypo Grupa polako gasila svoje bankarske i financijske operacije na Balkanu. Zanimljivo, a o tome sam prije otprilike tri godine pisao i na SEEbizu, Sberbank je preuzela sve najvažnije klijente Hypo Grupe u Srbiji i Hrvatskoj, koji su bili umiješani u Aferu Hypo, povlačenje sumnjivih kredita preko Hypo banke, te korištenje sredstava s tajnih računa otvorenih kod Hypo Grupe. Tada sam iznio sumnju, da nije nemoguće da je dio krvavih balkanskih milijardi, povlačenjem iz sistema Hypo parkiran na tajne račune pod kontrolom Sberbank. Ulazak te ruske banke u financijski aranžman s Todorićevim Agrokorom, koji je na sličan način bio umiješan u Aferu Hypo, samo je dodatno produbio moje sumnje.

S treće strane, odbijanje europskih institucija da se ozbiljnije pozabave tokovima krvavih balkanskih milijardi iz 1990.-ih godina, dalo je i vremena i prostora balkanskim elitama da se preslože, pregrupiraju, reorganiziraju, te da u miru mogu preparkirati milijarde koje su do tada okretali preko sistema Hypo. Politika u Austriji, također, je kupovala vrijeme da se ekipa može reorganizirati, a novac rekanalizirati kroz druge, nove financijske institucije i nove bankarske operacije.

No, nakon zaključaka Europskog parlamenta iz 2013. godine, sasvim je sigurno da je veliki dio tog novca za njegove titulare postao – neupotrebljiv. U većini europskih država ukinuta je obveza čuvanja bankarske tajne u obliku i formi kakva je do tad bila poznata, a postroženi su i europski propisi za spriječavanje pranja novca. Posljedično, očekivano je kako je dio tajno parkiranih balkanskih milijardi elitama iz bivše Jugoslavije ostao blokiran, na način da ga više nisu smjeli koristiti, kako prebacivanjem tih milijardi ne bu „upalili lampice“ nadzornih institucija u zemljama Europske unije.

Neću zaboraviti kad sam u prosincu 2010. godine sudjelovao na jednoj zatvorenoj konferenciji o spriječavanju pranja novca u švicarskom Bernu, na kojoj je sudjelovao gotovo kompletan švicarski bankarski vrh. Bio sam jedini s područja bivše Jugoslavije, a sudjelovao sam na poziv direktora instituta koji je taj, praktički tajni, skup organizirao. Na samom početku, svi prisutni potvrdili su kako će se pridržavati tzv. „Chatham House Rule“, vezano uz mogućnost otkrivanja sadržaja same konferencije i informacija do kojih smo došli tijekom same konferencije. Nakon mojeg predavanja o pranju novca i Aferi Hypo, prišlo mi je više čelnih ljudi najvećih švicarskih banaka i pitalo me za pozadinu i informacije o više hrvatskih ratnih i poratnih premijera, ministara i tajkuna, koji kod njih imaju otvorene multimilijunske račune. Na istoj sam konferenciji dobio i podatke o tajnim fondacijama u Lichtensteinu na kojima se nalaze balkanske milijarde, a koje su u tom trenutku još uvijek posredno ili neposredno bile povezane sa sistemom Hypo. Švicarski bankari tad su se bojali na koji bi način poslovanje njihovih banaka moglo imati štetu ukoliko se zbog promjene propisa dogodi da građani iz bivše Jugoslavije te svoje milijarde s tih tajnih računa jednostavno preparkiraju negdje drugdje.

Nastavio sam pratiti tokove balkanskih milijardi i zapravo, zadnje dvije godine pojavio se vrlo jasan obrazac koji je dao naslutiti o kakvim se operacijama preparkiravanja balkanskih milijarda radi. Pritom nije tajna da sam negdje od 2008. godine, pa sve do njene prerane smrti tokove balkanskih milijardi istraživao zajedno s pokojnom Vericom Barać, dugogodišnjom predsjednicom Saveta za borbu protiv korupcije u Vladi Srbije, koja je do smrti radila sa mnom na istraživanjima kojima smo pokušali utvrditi, između ostalog, tokove tzv. „ciparskih para“ prebacivanih iz Srbije na ciparske offshore račune. Ovo sam istraživanje uspio najvećim dijelom dovršiti tek 2014. godine, a u toj nam je priči velikim dijelom pomogla i pokojna Borka Vučić, koja je u Miloševićevom režimu vodila sve poslove oko prebacivanja novca iz državnog budžeta Srbije na inozemne offshore račune.

No od 2014. godine postalo je jasno da je započela velika operacija preparkiravanja balkanskih milijardi na neko novo tajno odredište, ili više njih, a slučajevi INA i Agrokor mogli bi biti sastavni dio tih operacija. Naime, kad sam prije godinu dana istraživao Slučaj Galileo, točnije porezne prijevare preko mreže poduzeća povezanih suvlasnički, poslovno i financijski sa zagrebačkom Štedbankom, otkrio sam kako se zapravo radi o Shemi Galileo, kojom se koristi ni manje ni više nego Todorićev Agrokor. Cijela se priča, a o tome mi je mjesecima detalje pričao bivši suvlasnik i direktor Galilea, svodi na sljedeće. Todorić je prema Shemi Galileo, uz pomoć Štedbanke osnivao mrežu poduzeća, uglavnom društava s ograničenom odgovornosti, koje je kontrolirao upravo preko fiktivnih vlasnika i suvlasnika, koji su pšak povezani sa Štedbankom ili s njom povezanim pravnim i fizičkim osobama.

Tako osnovana poduzeća bila su dio mreže fiktivnih dobavljača, na neki način fiktivna poduzeća preko kojih se ipak dobavljala različita roba za Agrokor. Zanimljivo je da je u trenutku kad sam istraživao cijelu priču supruga direktora jedne takve fiktivne firme Galilea, dakle Gordana Ivaniševića bila jedna od ključnih osoba za dobavljače u Todorićevom koncernu.

Shema Galileo funkcionirala je otprilike na ovaj način. Novac iz Agrokora izvlačio se preko mreže fiktivnih dobavljača s jedne strane na tajne račune kod Štedbanke, kako mi je to tvrdio Ivanišević, a s druge strane na tajne račune koje su kontrolirali preko te mreže fiktivnih poduzeća. Tako prikupljan novac nakon toga se transferirao u inozemstvo, a među transferima za koje mi je Ivanišević pokazao dokumente bilo je najviše sumnjivih transfera preko Hypo banke, Štedbanke, ali posebno zanimljivi su bili podaci o prebacivanju novca s tajnih računa kod Štedbanke na povjereničke račune kod investicijske banke JP Morgan u SAD-u. Ivanišević nikad ne bi propjevao o Shemi Galileo da ga u cijeloj priči nisu izigrali za obećane financijske nagrade i da ga nisu financijski i poslovno uništili, pa je iz osvete odlučio progovoriti. Ono što nije u tom trenutku znao, nije znao da ću iz dokumenata koje mi je ustupio uspjeti razotkriti cijelu ovu shemu.

Usput, Ivanišević je tada cijelu Shemu Galileo prijavio i Državnom odvjetništvu, a istragu je preuzelo Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, koje je istraživalo i multimilijunske porezne utaje preko Sheme Galileo, s kojom su povezani Agrokor i Štedbanka.

U isto vrijeme kad je novac sa tajnih računa kod Štedbanke, prema svjedočenju i dokumentima Gordana Ivaniševića, prebacivan na povjereničke račune kod JP Morgana, procjeniteljski tim JP Morgana boravio je u Agrokoru u sklopu postupka izrade due diligence analize poslovanja Agrokora za nekog navodnog investitora kojeg zastupaju u namjeri preuzimanja Agrokora. Sve je to ukazivalo na mogući scenarij koji se godinu dana kasnije počeo odvijati. Naime, novac parkiran u inozemstvu Todoriću je operativno neupotrebljiv, osim ako nađe lukav i novi način da se taj novac opere i ubaci u legalne financijske tokove.

U isto vrijeme za samog Todorića pritisak javne pozicije istaknutog i isturenog tranzicijskog tajkuna postao je prevelik i pomalo neodrživ. S druge strane, nema sumnje kako je Todorić jednim dijelom povjerenik za neke skrivene suvlasnike i njihove interese u Agrokoru, a očito je po mnogim indikatorima da mnogi od tih skrivenih mogućih vlasnika, žele napokon podjelu tih interesa i podjelu plijena. To je najbolje izvesti kontroliranom krizom Agrokora i njegovom prodajom nekim novim vlasnicima. S jedne strane mnogi podaci ukazuju da Todorić može iskoristiti novac parkiran u inozemstvu, kako bi uz pomoć fiktivnih stranih vlasnika kupio sam sebe. Tako bi s jedne strane novac parkiran u inozemstvu ubacio u legalne tokove i isplatio si taj novac kao kupoprodajnu cijenu za Agrokor ili njegove dijelove. S druge strane tako bi ipak zadržao kontrolu nad dijelom kompanije. I treće, bezbolno bi se podijelili interesi sa svim onim tranzicijskim moćnicima koji u Agrokoru imaju svoje interese.

To je ujedno i bit Sheme Galileo, koju mi je sasvim slučajno i pretpostavljam bez namjere da to učini, otkrio prije godinu dana Gordan Ivanišević.

Mnogi zanemaruju i Todorićev background i pozadinu cijele priče o Agrokoru. A to je priča o strukturama koje je u socijalističkoj Hrvatskoj kao dio svojeg aparata izgradio pokojni Ivan Krajačić – Stevo. Todorićev je otac Ante, bio dio onoga što mnogi danas nazivaju Krajačićevom mrežom. Istom su krugu pripadali i Franjo Tuđman, ali i brojni drugi tranzicijski politički moćnici iz devedesetih godina. Svojevremeno su u nekadašnjim partijskim krugovima prepričavane priče o tome kako je na jednom od poljiprivrednih imanja zagrebačkog Agrokombinata, kojem je tada na čelu bio stari Todorić, Krajačićeva grupa u vrijeme onoga što se naziva „hrvatskim proljećem“ održavala svoje tajne sastanke.

Agrokombinat je tada bio inkubator onoga što će se kasnije iskristalizirati kao tehnokratska struja u socijalizmu, iz kojih su u tranziciji devedesetih na ključne političke i ekonomske pozicije došli HDZ-ovi tehnomenadžeri.

U vrijeme pretvorbe i privatizacije upravo je HDZ-ova tehnomebadžerska grupacija kontrolirala ključne pozicije političke moći na kojima se odlučivalo o trenutku kad će se ići u privatizaciju, modelima privatizacije, ali i o tome koja će se poduzeća kome prodavati i pod kojim uvjetima. U isto vrijeme, tehnomenadžeri su osmilili menadžerske kredite kod hrvatskih banaka, kojima su omogućili biranim pojedincima preuzimanje vrijednih poduzeća u pretvorbi i privatizaciji.

Iskustvo afere Dubrovačka banka iz kraja devedesetih godina, te kasnija javna svjedočenja Nevena baraća o tajnim ortačkim ugovorima kojima su se dijelili interesi i kontrola nad pojedinim gospodarskim subjektima, svjedoči o povjereničkom obrascu tajkunske ekonomije devedesetih. Naime, tajkuni su često osim vlastitih poslovnih i financijskih interesa figurirali dijelom i kao povjerenici za mrežu moćnika koja se iza njih skrivala. Iako obrazac nije nikad do kraja razotkriven, pitanje privatizacijskih povjerenika – tajkuna i pitanje stvarnog identiteta moćnika koji se iza njih zapravo skrivaju i dalje je predmet brojnih kuloarskih priča, glasina i rasprava.
Naši analitičari i mediji uobičajeno nemaju pojma o balkanskim operacijama pranja prljavog tranzicijskog novca, pa i sad o Slučaju Agrokor uglavnom lupetaju. A sve su indikacije kako se radi o širokoj mreži završnih financijskih operacija u kojima balkanski tajkuni i moćnici koji stoje iza njih konačno dijele svoje interese i obavljaju završne operacije preparkiravanja krvavih balkanskih milijarda.

Po onome što danas znamo, priča o Agrokoru, priča je o podjeli i skrivanju tranzicijskih ortačkih dogovora, ugovora, interesa i imovine, ali i glavni trag novca koji je od devedesetih do danas sistematki izvlačen iz jugoslavenskih republika na tajne inozemne račune.

http://www.seebiz.eu/igrokaz-agrokor-todoricev-kontrolirani-krizni-scenarij/ar-152545/