https://youtu.be/6Hh1zoeOu-Y
субота, 21. јул 2018.
петак, 13. јул 2018.
F20.0 Paranoidna shizofrenija
![avatar](https://imgfast.net/users/1912/28/10/49/avatars/1-51.png)
Paranoidna shizofrenija se javlja obično kasnije u životu od ostalih tipova shizofrenije, u trećoj ili četvrtoj deceniji života. Karakteriziraju je bolesne ideje, halucinacije, manije proganjanja i sl. Bolesne ideje su pogrešna vjerovanja koja nemaju svoju potvrdu u stvarnosti. Tako bolesnik može vjerovati da ga netko prati, sprema zavjeru protiv njega, prisluškuje telefon, ili vjeruje da mu netko može čitati misli, umetati tuđe misli u glavu ili kontrolirati osjećaje, misli i pokrete, da netko upravlja njegovim ponašanjem nevidljivim magnetskim valovima i sl. Bolesnik može vjerovati da je neka druga osoba kao Isus, neki znanstvenik ili glumac ili da ima neke posebne moći i kontakte s drugim svijetom, da mu ljudi s televizije šalju posebne poruke i drugo.
Halucinacije su vrlo česte u bolesnih od shizofrenije. Slušne halucinacije su najčešće. Najčešće glasovi komentiraju njegovo ponašanje, daju savjete, kritiziraju bolesnika, ili mu nešto zapovijedaju. Rjeđe su vidne halucinacije, što znači da vide stvari koje ne postoje; mogu vidjeti Isusa, čudovišta, vraga i sl. Mogu imati tjelesne halucinacije što znači da imaju osjećaje po tijelu koji nisu izazvani pravim podražajem osjetila, tako mogu osjećati da im nož reže trbuh, struja prolazi kroz noge, nevidljiva ruka ih dodiruje što često povezuju s drugim bolesnim idejama kao da netko utječe na njih u namjeri da ih uništi i sl.
Sumanute ideje su najčešće ideje proganjanja (mogu navesti bolesnika da izvrši suicid), ideje veličine ili oboje (tada uslovljavaju nasilničko ponašanje bolesnika), ali se mogu javiti i ideje sa drugim sadržajima, kao što su religijske sumanute ideje, sumanute ideje ljubomore, i dr. Sumanute ideje su nelogične i manje ili više nesistematizirane. Bolesnici su nepovjerljivi, sumnjičavi, razdražljivi, mogu biti agresivni kada od progonjenih postaju progonitelji. Popratni simptomi uključuju još anksioznost, srdžbu, suzdržanost i svadljivost.
Premorbidna ličnost (karakteristike ličnosti prije pojave bolesti) je često karakteristična: radi se o afektivno hladnim osobama, koje su često nezadovoljne, kivne na druge, sarkastične i svadljive.
Kasniji početak bolesti omogućava bolesniku relativno očuvanje već stečenih socijalnih relacija, snage Ega su veće, te ispoljavaju manju regresiju i bolje kontrolraju svoje emocionalno reagiranje i ponašanje nego što je to slučaj kod drugih subtipova shizofrenije. Uspijevaju često da se adekvatno ponašaju u socijalnim situacijama.
Inteligencija u područjima koja nisu zahvaćena psihozom je najčešće intaktna. Oboljenje ima remitirajući i lagano progresivan tok uz relativno dobru prognozu, koja se postiže adekvatnim suvremenim liječenjem.
Obilježje paranoidne shizofrenije jesu razne vrste deluzija. Vrlo često se radi o idejama proganjanja, no zastupljene su i ideje veličine, ideje referencije, te sumanuta ljubomora.
среда, 11. јул 2018.
Devedesete pre roka
1Piše: Đorđe Subotić
![](https://www.danas.rs/wp-content/uploads/2018/07/0801-678x381.jpg)
Trideset godina od početka "događanja naroda" u Novom Sadu
Kada se pomenu devedesete godine odmah se pomisli na stradanja, inflaciju, redove, etnička čišćenja, proterivanje stanovništva, ratove, korupciju, kriminal, pljačke, zločine, genocid u Srebrenici…
Međutim, te devedesete, koje su teorijsku podlogu imale u „nepostojećem“ Memorandumu SANU, ideološku na Osmoj sednici Centralnog komiteta SKS, a crkvenu u nošenju moštiju cara Lazara kroz neke delove takozvanih srpskih zemalja, populistički rušilački početak imale su u Novom Sadu, tada glavnom gradu Vojvodine.
Devetog jula 1988. godine u Novi Sad, u kojem je kod zgrade tadašnjeg Izvršnog veća Vojvodine bila locirana cisterna na kojoj je jasno pisalo „voda za piće“, i u kojem je za trenutak isključena struja, umarširala je grupa Srba i Crnogoraca sa Kosova ultimativno tražeći poništenje autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova i ukidanje svih ovlašćenja autonomija kako bi se poboljšao njihov položaj na Kosovu.
Počelo je „događanje naroda“. Uz crkvenu ikonografiju, veličani su pravoslavlje i svetosavlje, uzvikivane i nošene parole „Dole Ustav!“, „Spalićemo Ustav!“, „Oj, Srbijo, iz tri dela – bićeš opet cela!“, „Care Lazo, nisi im’o sreće da se Slobo pored tebe šeće“, „Slobo slobodo!“, „Rušićemo vladu u Novome Sadu, a u sredu Kosovo na redu!“…
Takozvana antibirokratska revolucija širila se Srbijom kao požar, koji su potpalili politički piromani iz Beograda. Pohod na „celu“ Srbiju bio je brutalan. Zatim se „institucionalno i vaninstitucionalno“ krenulo „u zaštitu srpskog naroda“ u drugim republikama: bio je to ratni pohod radi stvaranja Velike Srbije. Počelo se sa fašizacijom društva i pljačkom.
Takozvanim događanjem naroda, koje je u Vojvodini trajalo četiri meseca, sve do 6. oktobra („jogurt revolucija“), prvi put je omogućeno da se uličnom halabukom menja ustavni položaj zemlje. Skupština Vojvodine je u iznuđenoj situaciji, pod pritiscima, dala saglasnost na promenu Ustava, dok se na Kosovu to nije dogodilo.
Nakon državnog i partijskog puča u Vojvodini je usledila odmazda. Ona je bila višestruka: politička, ekonomska, svojinska, pravna, socijalna! Kadrovska čistka je bila temeljna i svestrana: u medijima, društvenim preduzećima, zdravstvenim i socijalnim ustanovama, prosveti, Univerzitetu, naučnim institucijama, izdavaštvu, sudovima, upravi, policiji, lokalnoj samoupravi, pokrajinskim organima i organizacijama…
To „događanje naroda“ inicirano, inspirisano, usmeravano i organizovano iz političkog Beograda bilo je uvertira u raspad bivše domovine. Na Kosovu se cela Srbija osvajala silom, pa i silovanjem žena i ubijanjem. Unitarizam i centralizam su ovu bivšu pokrajinu oterali u bespovratnu nezavisnost! Kosovo je pre trideset godina oterano iz sastava Srbije. Tada je lošom zaslugom srbijanske politike trasiran put za samostalnost i stvaranje „lažne“ države! Sve što je usledilo docnije bilo je samo tehničko izvođenje.
U Vojvodini je proterivano nesrpsko stanovništvo. Bilo je etničkog čišćenja, što je i suština koja proizilazi iz presude osuđenom ratnom zločincu za slučaj Hrtkovaca. Velikodušno su nuđeni bespovratni prevoz u jednom pravcu i po jedan sendvič za put svima onima koji putuju kraće (Hrvatima i Mađarima), a onima koji putuju duže (Slovacima) – „čak“ dva sendviča! Srbija je svojim ustavom prva izašla iz ustavnog, pravnog i političkog sistema SFRJ, upala u platni promet SFRJ… Na nesreću, usledili su potom rat i krvoproliće. Hipotetičko, ali i sociološko, politikološko i istorijsko pitanje je: da li bi se desili Vukovar, srebrenički genocid, „Bljesak“, „Oluja“, nepregledne kolone izbeglica i bombardovanje 1999. godine… da je bilo snage i političke volje da se spreči promena ustavnog položaja proistekla iz tzv. antibirokratske revolucije.
Trideset godina posle tih događanja, Kosovo teži članstvu u Ujedinjenim nacijama i drugim međunarodnim organizacijama i institucijama, kao ravnopravna članica. Problem građana srpske nacionalnosti, čini se, i dalje je aktuelan. Problem građana crnogorske nacionalnosti više se ne pominje, možda i zbog toga što je država Crna Gora priznala Kosovo, pa problem i ne postoji. Iskustvo ovih proteklih trideset godina pokazuje da je Srbima na Kosovu sve lošije i lošije kad god su im pogledi uprti u politički Beograd.
Svoje životne probleme, egzistencijalne, nacionalne, socijalne, kulturne i druge mogu rešavati i rešiti samo tamo gde žive i rade. To je nekad bila ustavna pokrajina Kosovo, a sada – Republika Kosovo. Sve ono što je projektovano u političkom Beogradu, bez osećaja za realnost, donosi samo neizvesnost i nesreću. Tako je bilo i sa organizovanjem falangi koje su krstarile Vojvodinom i Srbijom postajući putujući cirkus. Danas, Srpska lista projektovana u Beogradu nije deo rešenja nego deo problema Srba na Kosovu, kao što je slučaj i sa vladinom Kancelarijom za KiM, čiji šef oslikava vozove i upućuje ih na Kosovo, dok krišom koristi priliku da se iskrade na prvoj stanici!
Devastirana Vojvodina je danas unutrašnja kolonija države Srbije. Kosovci su se odlučili za nezavisnost, a Vojvođani na dvodnevnom (vikend) referendumu (2006) nisu prihvatili Ustav RS, koji im daruje nesuštinsku, odnosno autonomiju bez autonomije! Građanke i građani Vojvodine su i dalje bez ustavnih prava, što je zatražila Međunarodna mirovna konferencija u Londonu još pre 26 godina (1992). Da li su vraćena građanska i nacionalna prava na Sandžaku, odgovor imaju građani te oblasti.
U Vojvodini su uspostavljeni novi praznici i dani koji se obeležavaju. Nastavlja se srbizacija Vojvodine, u kojoj se negira i antifašistička borba, ali ovog puta ne pretnjama tipa „seli se, ustašo, ili biraj dijete koje ti je draže“, nego suptilnijom porukom i novim praznicima koji nas vraćaju u prošlost i „Srpsku“ Vojvodinu. Vojvodina se deli po principu srpski narod i ostale nacionalne zajednice, koji imaju pravo na „slavlje“. Građana nema nigde, oni su „oni drugi“, kao u Ustavu „ostali“, „izlišni i ničiji“, zapravo nepotrebni. Stvara se privid o Vojvodini, zavičajnog srpskog naroda.
Vojvođanska autonomija je već 30 godina kidnapovana, u dobroj meri svedena na partijsku sinekuru, što pogoduje vladajućoj političkoj eliti. Kidnapovali su je srbijanski unitarizam, centralitam i nacionalizam uz podršku Crkve i pomoć „nepostojećeg“ Memoranduma SANU.
Obeležavanje dana Vojvodine – imajući u vidu situaciju i poražavajući položaj u civilizacijskom, ekonomskom, društvenom, naučnom, kulturnom, obrazovnom, zdravstvenom, socijalnom smislu u kojem se nalazi, poređenjem sa periodom kada je imala Ustav sa zakonodavnim, sudskim i izvršnim nadležnostima – najprimerenije je isticanjem zastave na pola koplja!
A borba za oslobođenje od partokratije, despota, despotije, autokratske vladavine i njihovih gubernatora mora početi u otporu prema pogubnoj unitarnoj državi i jakoj centralističkoj politici.
Možda opet treba krenuti iz Vojvodine i Novog Sada, ali ovog puta u otrežnjujućem smeru! To je i recept za oslobođenje od balasta „devedesetih“.
Autor je aktivista civilnog društva
Пријавите се на:
Постови (Atom)