POMETNJA U REDOVIMA FARMACEUTA – HRVATSKI IMUNOLOG demantovao sve navode srpskog ministra Lončara

: ISTINA O VAKCINACIJI IGLOM JE OVO …

Posted date: март 29, 2019In: ŽIVOT

Hrvatski imunolog Srećko Sladoljev objasnio srpskom ministru Zlatiboru Lončaru da vakcinacija iglom NE štiti, već ugrožava javno zdravlje: “Imunitet krda je mit! Vakcine su beskorisne i štetne!”

Stručnjaka za imunologiju i dizajniranje vakcina, dr Srećka Sladoljeva iz “Imunološkog zavoda” Zagreb, zamolili smo za ekspertizu o navodima iznetim u Izjašnjenju Ministra zdravlja RS, Zlatibora Lončara, povodom slučaja zabrane boravka u vrtiću – zdravom, nevakcinisanom detetu iz Sremske Kamenice. U integralnoj verziji je predočena sudu…

Naime, u prošlogodišnjoj “epidemiji” malih boginja, Ministarstvo zdravlja RS je, pozivajući se na Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznh bolesti koji propisuje obaveznu vakcinaciju, uputilo DOPIS predškolskim ustanovama (državnim i privatnim) da se svim mališanima koji ne prime MMR vakcinu, zabrani boravak u vrtiću.

Ova preporuka ministarstva u mnogim vrtićima nije dočekana sa odobrovanjem, pa samim tim ni ispoštovana, ali je nažalost većina uprava predškolskih ustanova odlučila da protivpravno USLOVI svoje korisnike “MMR”-om… Kako je velikom broju mališana odložena vakcinacija usled ispitivanja životnih i zdravstvenih rizika i njihove preosetljivosti na sastojke u vakcinama, mnogi roditelji su bili primorani da daju otkaze u firmama i svoju decu čuvaju kod kuće ili ih upišu u vrtiće čiji su direktori odbili da učestvuju u segregaciji nevakcinisanih.

Zbog pričinjene nepravde i očigledne, na ovim prostorima nikad viđene diskriminacije najmlađih, nekoliko porodica je podnelo tužbu protiv Ministarstva zdravlja RS, a od lani, ovo pitanje se nalazi i pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu.

***
Srećko Sladoljev
Voditelj Odjela za istraživanja

Imunološki zavod Zagreb

OČITOVANjE

na Izjašnjenje Ministarstva zdravlja Republike Srbije (dalje: Ministarstvo, broj 7-00-00044/2018-10) prema ministru dr Zlatiboru Lončaru u postupku tužbe roditelja protiv Ministarstva i Osnovne škole iz Sremske Kamenice s osnova diskriminacije zbog prisilnog cijepljenja.

Opravdanje medicinskih razloga prisilnog cijepljenja (vakcinacije) djece u predmetnom Izjašnjenju Ministarstva izvire iz ideološke, a ne podatkovno utemeljene tvrdnje o sprječavanju i eliminaciji zaraznih bolesti cijepljenjem kroz povijest. Iz ove, ničim utemeljene tvrdnje, izvode se zaključci o „blagodatima“ postupka umjetnog sticanja imuniteta cjepivima kojeg poriču stotine nezavisnih znanstvenih studija. Zdravstveni zaključci o „povoljnijem odnosu zdravstvenih koristi od zdravstvenih šteta invazivnim cijepljenjem (iglom)“ moraju se temeljiti na činjenicama, a nikako usmenoj predaji.

I.
Opravdavajući Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti (Sl. glasnik RS, broj 15/16, dalje; Zakon) i Pravilnik o načinu imunizacije i načinu zaštite lekovima (Sl. glasnik RS, broj 88/17, 11/18, 14/18, dalje: Pravilnik), Ministarstvo kaže da je, cit.:

„za boravak dece u kolektivima neophodna potvrda izabranog pedijatra kojom se dokazuje vakcinalni status. To je od izuzetne važnosti jer se na taj način osigurava pojedinačni imunitet dece ali i podiže opšti, kolektivni imunitet dece što predstavlja jedinu moguću odbranu od nastanka i širenja zaraznih bolesti“ (str. 2 Izjašnjenja),

zbog čega bi, cit.:

„Ukidanje obaveznosti imunizacije, dovelo bi do smanjenja obuhvata stanovništva vakcinacijom, smanjenja kolektivnog imuniteta i sledstveno tome, rizika pojave epidemija davno zaboravljenih bolesti koje su do uvođenja vakcinacija, izazivale veliku smrtnost stanovništva“ (!) (str. 6 Izjašnjenja) ;

jer, cit.:

„samo na taj način (op: cijepljenjem) moguće je održati tekovine modernog društva u iskorjenjivanju bolesti koje su pre vakcinalne ere bile pošast civilizacije i ne dozvoliti da se kao društvo vratimo stotinama godina unazad.“ (!) (str. 8 Izjašnjenja).

oravljene bolesti“ nisu „nestal

Činjenice govore suprotno. „Davno zaboravljene bolesti nisu nestale

zbog cjepiva“ kako tvrdi Ministarstvo, jer osim protiv velikih boginja, cjepiva do 50-ih godina prošlog stoljeća nije ni bilo! Kada su statistike sredinom 19. stoljeća pokazale da se više umire od cjepiva nego boginja, struka je počela sazivati protuvakcinalne kongrese iznoseći podatke da se zaraze ne potiskuju vakcinacijom nego sanitacijom.

Pseudostruka, dvorska kamarila, državni činovnici i dobro plaćeni inokulatori (prednici famaceutske „industrije“), bili su glasniji. U Engleskoj je, primjerice, unatoč 98% procijepljenosti 2-50 godišnjaka 1871-72 izbila najveća epidemije boginja ikada s 45.000 smrtnih slučajeva. U više izoliranih epidemija 1880-1908, među umrlima bilo je 8-27% cijepljenih, a samo 1-5% necijepljenih! Neka Ministarstvo navede koje su to „davno zaboravljene bolesti koje su izazivale veliku smrtnost do uvođenja vakcinacije“!?

Sve zarazne smrtonosne bolesti za koje je propisano obavezno cijepljenje, u najvećoj mjeri povukle su se prije uvođenja masovnog cijepljenja nakon 2. svjetskog rata, neke i za 98% (ospice)! Tuberkuloza se u Americi i bez cjepiva povlačila brže nego npr. u Engleskoj uz cjepiva! Šarlah, smrtonosna bolest, u potpunosti se povukla bez cjepiva.

Krivulja pada smrtnosti nakon uvođenja cjepiva nastavila je asimptotske padati bez naznake ubrzanja pada ili se pad čak usporio (!). Tvrdnja Ministarstva kako cijepljenje „predstavlja jedinu moguću odbranu od nastanka i širenja zaraznih bolesti“, očigledno nije točna. Nastanak i širenje zaraznih bolesti zaustavile su druge javnozdravstvene mjere: higijena, sanitarna infrastruktura, zdravstveno ispravna voda (kloriranje), bolja ishrana i bolje čuvanje namirnica (otkriće struje, hladnjaci) i antibiotici.

Kao izvor činjeničnog substrata o netočnosti navoda Ministarstva, upućujem Državno pravobranilaštvo Srbije (dalje: Pravobranilaštvo) na knjigu dr M. Černič „Ideological constructs of vaccination“ (Ideološka konstrukcija cijepljenja, Vega Press Ltd, 2018) u kojoj su na više stotina stranica prikazane statistike globalnih učinaka modernih cjepiva u odnosu na vrijeme prije njih, a točnost mogu provjeriti preko poveznica na nacionalne statističke urede!

II.
Izjašnjavajući se o pravima djece (putem roditeljske ili skrbničke skrbi) na cit. „usluge radi očuvanja i unapređenja zdravlja, sprečavanja, suzbijanja i ranog otkrivanja bolesti i drugih poremećaja zdravlja“, Ministarstvo kaže kako je, cit. „pravo roditelja odnosno staratelja na sve informacije koje su osnovu naučnih istraživanja i tehnoloških inovacija dostupne“ (str. 3 Izjašnjenja).

Kao izvor činjeničnog substrata „na informacije koje su u osnovu naučnih istraživanja“, predlaže se Pravobranilaštvu da iščita zbirku znanstvenih radova VACCINE Peer Review. The History of The Global Vaccination Program In 1000 Peer Reviewed Reports And Studies 1915 – 2015, Jeff Prager Publication, 2015) u kojoj je sabrano preko 1000 (tisuću) recenziranih radova koji govore protiv upotrebe cjepiva (u igli). Ovi podaci „koji jesu u osnovu naučnih istraživanja“, temelj su stručnih knjiga koje govore protiv invazivnih cjepiva (u igli): Barbara Loe Fisher, Harris L Coulter: Vaccination, Social Violence and Criminality, (Cijepljenje, socijalno nasilje i kriminal, North Atlantic Books, 1990); Dr David Kirby: Evidence of Harm (Evidencija šteta, St Martin’s Griffin, 2006); Dr Gerhard Buchwald: Impfen – Das Geschaeft mit der Angst (Cijepljenje – posao sa strahom, Emu – Verlag, 2008), Dr Friedrich P. Graf: Nicht impfen – was dann? (Ne cijepiti se – što onda?, Sprangsrade Verlag, 2. Auflage 2010), Andreas Bachmair: Leben ohne Impfung. Eltern berichten (Život bez cijepljenja. Obavijestiti roditelje, Andreas Bachmair – Verlag, 2012); Dr Johann Loibner: Mythos Ansteckung – Was von der Ansteckung bleibt (Mit uboda – što ostaje nakon njega, Michaels Verlag, 2014); Michel Georget: Vaccinations – les verites indesirables, Dangles, 2009; Dr Francoise Berthoud: La sante des enfants non – vaccines, Jouvence, 2013; Francoise Joet: Tetanos – le mirage de la vaccination, ALIS, 2013.

Ministarstvo se u svom ekspertnom Izjašnjenju ne poziva na slične, jednakovrijedne znanstvene publikacije, knjige ili udžbenike koji bi znanstveno govorili u korist cjepiva već se oslanja na nabrajanje zakonskih odredbi kojima se nešto propisuju, a koje izviru – iz ideologije! Ovakav pristup u suprotnosti je s pozitivnim stavom Zakona o javnom zdravlju (čl. 2, stav 1 Službeni glasnik RS, broj 15/16) koji kaže, cit. „javno zdravlje je skup znanja, veština i aktivnosti usmerenih na unapređenje zdravlja“. Ministarstvo očigledno ili prešućuje ili nije upoznato sa „skupom znanja“ o cjepivima koja – ugrožavaju javno zdravlje (!), cit.:

„Iz svega napred navedenog (op.: Zakonskih odredbi), proizlazi da je imunizacija, kao posebna mera prevencije zaraznih bolesti, Zakonom o zdravstvenoj zaštiti, Zakonom o javnom zdravlju i Zakonom o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti utvrđena kao deo društvene brige za zdravlje, koja predstavlja opšti interes u zdravstvenoj zaštiti.“ (Izjašnjenje, str. 5, također i str. 9);

III.
Na str. 5 i 6. Izjašnjenja, Ministarstvo prvi i jedini put navodi konkretne, moglo bi se pretpostaviti, znanstveno utemeljene podatke o mjerama sprječavanja ili zaustavljanja epidemija, cit. „Iz razloga što je sprečavanje pojave epidemija zaraznih bolesti potrebno dostići visok stepen kolektivnog imuniteta, koji podrazumeva da je više od 95% određene populacije vakcinisano protiv te bolesti“.

Podatak o nužnosti 95% -tne procjepljnosti da bi se spriječile ili zaustavile epidemije – proizvoljan je, neznanstven i netočan! Znanost priznaje činjenice, ništa se ne „podrazumeva“. Pojam kolektivnog imuniteta ili “imuniteta krda” nametnuo se promatranjem epidemija ospica u prvoj polovini 20.-og stoljeća. Poslije jakih, dolazile su slabe i tako u ciklusima.

Nakon što je 1930. g. u Baltimoru epidemiju ospica preležalo 55% stanovništva, zaraza je stala, pa je dr Hedrich s John Hopkins Univerziteta zaključio kako će 55% onih s prirodnim imunitetom štititi ostatak populacije ili „krdo“. Kasnije, kratko nakon uvođenja cjepiva protiv ospica, Ured za javno zdravstvo Sjedinjenih Država (US Public Health) 1966. g. inzistirao je na 55%-tnoj procijepljenosti (ili više) kako bi se ospice suzbile slijedeće godine. Kada se to nije dogodilo, zaštita je podizana na 70%, pa 75%, 80%, 83%, 85%., a 2001. na 90%!

Kada niti to nije bilo pomoglo, podignuta je na 95%! Obolijevanje od ospica nije u korelaciji s procjepljenošću. Prema podacima WHO-a i Europskog centra za suzbijanje i kontrolu bolesti, u razdoblju 2000-2013, Engleska, Švicarska i Austrija iako nisu imale traženi „zaštitni obuhvat“ 95%, prosječno su bilježile svega 566, 469 i 95 slučajeva ospica godišnje, a Rusija i Ukrajina, u istom razdoblju, s iznadprosječnim „zaštitnim obuhvatom“ od 98-99%, imale su prosječno čak 863 i 6222 (!) slučajeva boginja godišnje.

Na str. 5 Izjašnjenja Ministarstvo upozorava na rizik epidemija zbog smanjenja obuhvata prema podacima Instituta za javno zdravlje Srbije „Dr Milan Jovanović – Batut“, cit. „vakcinacija prema kalendaru imunizacije u Republici Srbiji beleži u 2015. godini najniži obuhvat u poslednjih deset godina (68% – 95%), čime se povećava rizik od ponovnih pojava epidemija zaraznih bolesti koje su decenijama unazad bile sprečene imunizacijom“. Činjenice su drugačije. U Srbiji je 2011., uz idealnu „zaštitu“ s 96.5% cijepljenih protiv od ospica oboljelo 370 ljudi, a 2012., uz samo 90.3% cijepljenih, nije obolio nitko!? Protiv zaušnjaka 2012., procijepljenost je bila 90.3% s 584 oboljela, a 2014. uz 85.8% cijepljenih, oboljelo je samo 63!?

Međutim, ni 100%-tna procijepljenost ne može spriječiti provale ospice iz jednostavnog razloga. Umjetno stvoreni imunitet nema učinke prirodnog ili preležanog. Prirodni je doživotan, a vakcinalni kratkotrajan. Kada su dvadesetak godina nakon uvođenja cijepljenja u Americi čak i uz 95%-tnu procijepljenost počele izbijati epidemije novorođenčadi i odraslih, dakle kod najosjetljivijih skupina, istraživanja su pokazala da generacija majki s umjetnim imunitetom – nema imunitet pa ga dojenjem ni ne može prenijeti djeci. Radi toga uvedena je druga doza, ali i ta je za kratko.

Cijepljenjem u zdravstvene svrhe, postigao se učinak suprotan očekivanom. Umjesto da „krdo“ smanji, ono se povećalo! Cijepljenjem smo pretvoreni u golemo „krdo“ koje je u opasnosti, ali ne od divljih, već od cijepnih sojeva (ospica)! Isto je i za polio. U SAD od 1976 nije zabilježen niti jedan slučaj dječje paralize zbog divljeg polia. Bilježe se samo vakcinalni.

Tumačeći Zakon o pravima pacijenata (čl. 15, stav 1), cit. „pacijent ima pravo da odlučuje o svemu što se se tiče njegovog života i zdravlja osim kada to ugrožava život i zdravlje drugih lica“, Ministarstvo preventivni postupak cijepljenja djece izjednačava sa mjerama obaveznog liječenja i pregleda (!) osoba za koje su ovi zdravstveni postupci opravdani, onih s mentalnim smetnjama, ovisnima o alkoholu i drogama, psihijatrijskim slučajevima, osobama osumnjičenim ili osuđenim za krivična djela, cit.

„Treba napomenuti da nije samo obavezna imunizacija izuzetak od opšteg pravila pristanka… obavezno je lečenje osoba sa mentalnim smetnjama prema uslovima definisanim u Zakonu o zaštiti lica sa mentalnim smetnjama, mere bezbednosti obaveznog lečenja alkoholičara, narkomana i obaveznog psihijatrijskog lečenja prema Krivičnom zakoniku… kao i pregledi osumnjičenih, optuženih i drugih lica bez njihovog pristanka…“ jer će, cit. „ukidanjem obveznosti imunizacije (op. djece), dovesti do smanjenja kolektivnog imuniteta i sledstveno tome, rizika pojave epidemija davno zaboravljenih bolesti koje su, do uvođenja vakcinacije, izazivale veliku smrtnost stanovništva“ (str. 6 Izjašnjenja).

Nije jasno na koji bi način 10% necijepljene đece, njih par tisuća godišnje čiji savjesni roditelji, crpeći znanja iz „skupa znanja“, a ne iz ideologije – mogli odbijanjem cijepljenja ugrozili cijepljenu djecu i milijunsko „krdo“ bez imuniteta!?

Istina je u nečem drugom. Necijepljena djeca ugrožavaju ideologiju, mit o cjepivima kao „najvećem dostignuću u povijesti medicine“. Statistike bi u vremenu bez cjepiva brzo pokazale da su u povijesti medicine – cjepiva bila beskorisna. Dodao bih – i štetna!

IV.
Nije dobro što se Ministarstvo u Izjašnjenju ne osvrće na glavni prigovor cjepivima, na zdravstvene štete koja izazivaju. Upravo njihovo prikrivanje i ignoriranje vodi otporu roditelja koji zbog toga odbijaju cijepiti djecu. Ministarstvo se sa „skupom znanja“ koja govore o štetama, čini se, ne želi suočiti. Iz toga se može zaključiti da je neznanje osnova diskriminacije djece i roditelja zbog odbijanja cijepljenja!

Četiri su grupe oštećenja povezanih s masovnim korištenjem cjepiva u igli koje u ljudskoj populaciji od 80-ih godina prošlog stoljeća rastu eksponencijalno:

(1) Neurološki problemi. Spektar poremećaja ponašanja, epilepsija i autizama, manifestan je kod trećine djece (statistički dokazano). Ovi su poremećaju posljedica blokade stvaranja sinapsi i mijelinizacije, procesa u razvoju živčanih stanica mozga djeteta do 6-7 godine (!) zbog aluminija u cjepivima (znanstveno dokazano). Aluminij se koristi kao „pojačivač“, a uloga mu je osigurati ponavljajuće (repetitivno) djelovanje cjepiva. Cjepivo je konformulant imunoprovokatora i pojačivača, koji se nakon uštrcavanja, mjesecima u tijelu biološki raspada (znanstveno dokazano). Raspadom, aluminij odlazi u mozak (npr. makrofagima, znanstveno dokazano) gdje kod djece radi kaos demijelinizacije i sinaptogeneze (znanstveno dokazano).

(2, 3) Imunološki problemi. Raspadanjem konformulanta, iz cijepnog lokusa, uz aluminij, oslobađaju se i imunoprovocirajuće tvari i tako jedan ubod postaje stotine „uboda“. Imunoprovocirajuće tvari iz virusnog materijala uzrokuju „signalnu oluju” koja uvodi imunološki sustav u kroničnu imunološku upalu, stanje intenzivnog imunološkog nadzora vlastitih tkiva (“immunological surveillance”).

Citokinska oluja aktivira gene SVIH tjelesnih stanica (osim eritrocita, znanstveno dokazano) čiji produkti pojačano procesiraju i prezentiraju djeliće vlastitih struktura na staničnim membranama putem antigena tkivne snošljivosti (znanstveno dokazano). Tijekom procesa, koji se intenzivira novim žarištima daljnjim cijepljenjima (!), imunološki sustav može POGREŠNO prepoznati neki sitni detalj vlastitog kao da je strani i reagirati protiv stanica koja ga prezentiraju, autoimunom reakcijom.

Zbog golemog broja mogućnosti gdje mogu „udariti“, autoimune bolesti imaju tisuću lica. Prirodno nastaju nakon dugotrajnih upala, situacija sličnih opisanim uvođenjem cjepiva iglom u tijelo (znanstveno dokazano)! Isti su patološki mehanizmi i u temelju nastanka preosjetljivosti na bezazlene tvari iz okoliša (alergije), od kojih također već pati već svako treće dijete (znanstveno dokazano).

Poseban problem je cijepljenje prijevremeno rođene djece kod kojih nije završen proces timusne eliminacije autoreaktivnih stanica iz fetalne jetre (znanstveno dokazano). Danas je incidencija autizma u SAD-u 1:36 što je povećanje 30.000% u odnosu na 1980. g. (znanstveno dokazano). Među autističarima je zbog toga 600% više onih rođenih prije vremena (znanstveno dokazano) (2)

Zbog “cijepnog žarišta” ili cijepne PREVARE, imunološki sustav propušta na vrijeme i adekvatno vidjeti STVARNE situacije pa masovno cijepljenje uvodi u povećanu boležljivost intenzivno cijepljene djece u odnosu na onu necijepljenu ili manje cijepljenu (znanstveno dokazano) (3).

(4) Mutageni problemi. Deseci milijuna ljudi zaraženi su SV-40 virusom putem živog cjepiva protiv polia. Uvedeno je 1953., a u zamijenjeno mrtvim 1999. Povezanost SV-40 i tumora u ljudi, otkrili su istraživači Loyola sveučilišta 1994., a kasnije su isto potvrdile brojne znanstvene studije (preko 60)! U polovine ljudi s tumorima mozga, pluća i limfatičkih tkiva pronađen je SV-40.

Znanstveni časopis Lancet objavio je 2012. otkriće da polovina od 50,000 novooboljelih od non-Hodgkina svake godine ima SV-40! Virus se proširio na ljude iz majmunskog substrata (stanica) korištenog za umnožavnje polia za proizvodnju cjepiva. Struci je trebalo 40 godina da to otkrije. Maurice Hillemana, voditelj Merck-ovog tima za cjepiva (razvio ih je preko 40), izjavio je za cjepiva (u igli) da su „tehnološko dno dna medicine 20. stoljeća”.

*

Poštovana gospodo iz Ministrastva, u opisu gotovo svih cjepiva jasno je naglašen „rizik mutageneze“ zbog prisutnosti stranih nukleinskih kiselina. To roditeljima treba posebno naglasiti temeljem članka 7 i 8 Zakona o pravima pacijenata („Sl. glasnik RS“, broj 45/13). Biti ću određeniji: makar se kao supstat za uzgoj npr. virusa ospica za proizvodnju cjepiva, već 30 godina koriste ALV negativna jaja, nezavisne studije otkrile su i u takvim jajima virus ptičje leukoze (ALV)!

Ističem da ALV izaziva tumore pilića! Nešto nije u redu s kriterijima izvrsnosti u današnjoj znanosti. Dr Haraldu zur Hausen-u dodijeljena je primjerice Nobelova nagrada za otkriće povezanosti HPV-a i genitalnih tumora. Napravilo se i protucjepivo. Međutim, za otkriće povezanosti tumora i virusa SV-40 koji je došao preko cjepiva (!) i povezan s tisućama i tisućama oboljelih od tumora, ne samo da nije dodijeljena Nobelova nagrada, nego se o tome šuti!

Zaključak
Spomenute 1980. g. Vlada SAD-a na čelu s predsjednikom R. Reagan-om upustila se u „konačni“ obračun s javnim zdravstvom. Zbog profita. Tada je donesen zakon kojim su proizvođači cjepiva oslobođeni krivnje zbog mogućih oštećenja zdravlja cjepivima, a isplatu odšteta prebacili na leđa oštećenika (poreznih obveznika).

Ohrabreni tim aktom, cijepljenja su se namnožila s tadašnjih 7–8 na današnjih 76, a u pripremi je 270 novih.

Građani SAD su do sada oštećenima od cjepiva isplatili 4 milijarde dolara.

Nakon Zaljevskog rata 200.000 vojnika oboljelo je od autoimunih bolesti zbog cjepiva sa snažnim pojačivačem skvalenom. Isti je pojačivač korišten u cjepivu protiv svinjske gripe koja je posljedično uzrokovala globalnu epidemiju teške autoimune bolesti, amniotrofične lateralne skleroze (ALS, znanstveno dokazano). Do 2024. tržište cjepiva narasti će na 77 milijardi dolara (predviđanje).

U Hrvatskoj je cijepljenje također obavezno. Međutim, snažnija od bilo kakve zakonske prisile izvršenja nekog medicinskog postupka stoji Odluka Povjerenstva za medicinsku etiku Hrvatskog liječničkog zbora od 4. siječnja 2012. (br. 17/2012) prema kojoj, cit. “Prisilno cijepljenje nije u skladu s liječničkom etikom”, a “Liječnik ima pravo odbiti prisilno cijepljenje pozivajući se na priziv savjesti”. Ovo je istinski stav liječničke struke i on je univerzalan. Vrijedi i za liječnike Srbije.

Moje kompetencije opisane su u priloženoj kratkoj stručnoj biografiji i izborenoj profesionalnoj poziciji (politici unatoč!) na Imunološkom zavodu u Zagrebu, jednom od najstarijih instituta za proizvodnju cjepiva i krvnih pripravaka na svijetu gdje sam voditelj Odjela za istraživanja.

Na Božić 2018. g.

***

Priredila: Dragana Baša
26.3.2019.
UG”Građanska inicijativa za neobaveznu vakcinaciju”
IT podrška: VakcineINFO TIM

Izvor: Vakcinainfo.org

Mercedes koji je razotkrio kakvi nam krkani vode zemlju

Index.hr,24.03.2019.
Komentira:  Goran Vojković

''Napolju đaci i zastavice

i narod pritisnut mukom

sa zadnjeg sedišta ne vidim ništa

samo odmahujem rukom.

O Bože daj mi crni Mercedes

jer to je čudo nad čudima,

lepo je nekažnjeno voziti

po cveću i ljudima."

Bora Čorba

Znao je Tito dobro. Ništa u primitivnoj balkanskoj sredini ne dovodi do pažnje, poštovanja i zavisti nego kada si u avliju uparkiraš crni Mercedes pa se onda susjedi naguravaju preko kapije.

Tamo na Balkanu, negdje od Južnog bečkog kolodvora pa prema Grčkoj, gdje vlakovi prestaju ići po voznome redu, a stoljeća čudesno kasne za ostatkom Europe. Tamo u čudnim zemljama gdje se cijeni samo apartman obojen u žuto i s lavovima od knaufa, postoji jedan statusni simbol. Nije u tim zemljama status raditi tri generacije i stvoriti nešto. Nije u tim zemljama nešto važno ni ako ste svjetski poznati znanstvenik jer vam to nije referenca ni za HAZU. Nije važno ako ste pisac ili književnik jer ionako malo tko čita išta više od kladioničkog listića. Nije nešto cijenjeno ni ako radite cijeli dan u znoju lica svoga jer da ste pametni, već biste se snašli, a ne znojili. Nije ni cijenjeno ako ste poduzetnik jer sigurno kradete i državi i radnicima.

Mercedesova crna limuzina

Ali jedno je cijenjeno. Postoji samo jedna vrijednost koja vas na Balkanu diže, čini drugačijim i kojoj pred drugima dokazujete da ste dosegnuli visok društveni status, da više niste neki obični, anonimni, amorfni, utopljeni u masu ''mali čovjek''. To je Mercedesova crna limuzina. Mercedes iza kapije, nasred avlije, ali tako umješno parkiran da ga dobro vidi putnik koji prolazi drumom – alfa je i omega uspjeha, značaja i općenito društvene važnosti, tamo gdje vlakovi kasne, a autobusi služe da se trajno iselit

Društveni status kupljen limuzinom

Možete završiti fakultet, lijepo je to, čestitat će vam, dobit ćete cvijeće na promociji, možete i imati hrpu patenata (tu vam već neće čestitati jer će biti jalni), možete i zapošljavati 200 ljudi, to je već razlog da vas mrze, ali samo je jedan razlog obožavanja i uspjeha – mitski crni Mercedes. Po mogućnosti da rata košta više od prosječne plaće u ovoj državi. Time ste se označili kao čovjek koji je uspio u životu, kao familija koja ima, i izdigli ste se iz onih koji samo hodaju prašnjavim drumom, voze bicikl ili kakav smiješni automobil od 10.000 eura.

Cijeni se samo lažni materijalni sjaj

Naime, tamo negdje od Južnog bečkog kolodvora, odakle polaze vlakovi za Balkan i što su južnije, to više zaboravljaju vozni red, tamo se cijeni samo lažni materijalni sjaj. Nema tu američke diskrecije u smislu da ako ste bogati, nosite skup sat jer tko to uopće zamjećuje ako baš ne mašete njime, a ionako većina ne razlikuje kineski fejk od švicarskog originala. Nositi penkalu od 10.000 eura još je u većoj mjeri besmisleno jer nepismenost je ovdje na cijeni, a pismenost je za jadnike koji predaju u školi za 6000 kuna i osobenjake u gradskim klubovima na koje treba slati interventnu policiju. Kvalitetno odijelo? Čemu kada je markica ispod sakoa, ne vidi se odmah da je skupo.

Mercedes, uostalom, odlično ide i uz narodnjački klub, gdje što ste veći Hrvat, to birate veće smeće od srpske glazbe, stvari koje ni tamo preko Drine ne sluša nitko tko drži do sebe.

Tito je najbolje znao – crna limuzina i bijelo odijelo

Naime, na Balkanu je Tito to najbolje znao, najviše se cijeni ono izvanjsko jer balkanski čovjek, onaj smiješni ''mali čovjek'' kako vole sami sebe tom frazom unižavati jer u filozofiji i religiji ''malih ljudi'' nema, svaki čovjek je jedinstven i neponovljiv. Dakle, taj ''mali čovjek'' prema političaru se ponaša kao adolescent prema filmskoj zvijezdi. Identificira se. Pa kao što kada imate 14-15 godina lijepite po zidovima postere svojih omiljenih pjevača i u snovima ste jednaki njima, tako hrvatski, bosanski ili srpski ''mali čovjek'' obožava upravo svog političara jer taj političar vozi Mercedes. Time se ''mali čovjek'' koji radi 10 sati dnevno za 3500 kuna mjesečno osjeća kao pobjednik jer ako on crkava od posla, političar kojeg je zaokružio je uspio. I tako taj jadnik misli da je i sam uspio.

Znao je Tito što neuka svjetina voli kod vođe – crni Mercedes i bijele uniforme te zlatne epolete. Ništa vas ne čini privlačnijima u zemlji lažnih vrijednosti, ništa vas u takvoj primitivnoj sredini ne čini većom facom i uzorom od crnog Mercedesa i bijelog odijela. Daj službeni, ako baš ne može Mercedes, mogu i ostali od čuvenog trojca - BMW i Audi, ako ne može službeni, daj nekako privatni, makar na posudbu, najam, zajam, ugovor na tetku, bitno da je avlija puna i da je selo zavidno. A kako bijele uniforme nešto nisu u modi u zadnje vrijeme, daj bilo što skupo, brendirano, ali obvezno da se inicijali dizajnera jako vide jer bitno je što se nosi, da je skupo i da je obvezno odmah vidljivo da je skupo. U svakom populističkom političaru, a malo je drugačijih u nas, negdje sjedi jedan mali Tito i čeka priliku da se iskaže, barem odijelom i bahatošću.

To su te naše nove društvene elite, ljudi koji upravljaju našim životima

To su vam te naše nove društvene elite. Ljudi kojima dajemo da upravljaju našim milijardama i posredno našim životima kojima je u glavi samo doći na položaj i to pokazati skupim autom i skupim brendiranim krpicama. U međuvremenu suprug jedne od najutjecajnijih osoba svijeta, kancelarke Angele Merkel, i sam sveučilišni profesor, na ljetovanje ide low-cost kompanijom jer ne želi platiti 3000 eura koliko po cjeniku košta putničko mjesto u službenom avionu. Gospodin s profesurom, uredno se u bermudama i raskopčanoj košulji gura na minijaturnom mjestu low-cost kompanije i čeka na gejtu svoj kofer kao i svi ostali. Švicarski predsjednik redovito se može vidjeti kako čeka vlak. Nizozemska princeza vozi biciklom dijete u vrtić. E, pa upravo zato su te zemlje po bogatstvu tamo gdje jesu, a mi smo tamo gdje jesmo.

Zemlja u kojoj se status dokazuje Mercedesom, u kojoj je on simbol uspjeha, a ne obično kvalitetno prijevozno sredstvo koje se kupi kada ste se već iskazali u svom poslu i kada ste si radom, zalaganjem i poštenjem priuštili sve drugo - jadna je zemlja.

Mafijaške bande u Hrvatskoj

PIŠE Hajrudin Merdanović

23. OŽUJKA 2019.


Ukradeni Mercedesi, BMW-i, Audiji, Golfovi, Porschei i drugi se i po nekoliko puta jeftinije od stvarne cijene prodaju u istočnoeuropskim zemljama gdje policije ozbiljnije ne zadiru u tu vrstu kriminala. I ova kriminalna grupacija s hijerarhijskim ustrojem svoj je “posao” razvila do savršenstva. Organizatori, tzv. oduzimači, informatičari za razbijanje zaštitnih kodova, vozači i krivotvoritelji dokumentacije samo su dio lanca automafije i krijumčara skupocjenih automobila koji s ukradenim automobilima nesmetano prelaze državne granice.

Splitska hobotnica Splitski kriminalci već godinama vode pravi mali rat za prevlast u reketu i trgovini drogom, a osim teških ranjavanja, doslovce i glave padaju. Tako je drugi grad po veličini u Hrvatskoj nakon nerazriješenih eksplozija, pucnjava, pokušaja likvidacija i obračuna za prevlast na kriminalnoj sceni doslovce postao mjesto opasnog življenja. Solo-igrači i nekoliko mafijaških skupina dilera, iznuđivača i reketara vladaju gradom. Najjaču grupaciju među kriminalcima čine bišvi vojnici i policajci specijalci koji su postali pravi specijalisti za prisilno plaćanje zaštite i reket. Splitsku kriminalnu scenu, slično kao i u Zagrebu, upotpunjuju krijumčari ljudi, podvodači i organizatori prostitucije te kradljivci skupocjenih automobila. Banda br. 9, Riječka mreža Riječki kriminalci godinama drže primat u krijumčarenju oružja i većih količina droge morskim putem. Noćno- redarsku kriminalnu scenu koju prati prostitucija, iznuđivanje, reket i ucjene upotpunjuje kriminalna skupina mahom bivših vojnika, specijalaca, policajaca i vojnia policajaca te ljudi iz obavještajnih službi Srbi, Rusi, Talijani: Najgori mafijaši kriju se u Hrvatskoj Među nekoliko jakih skupina izdvaja se grupa s otoka Krka koja je doslovce specijalizirala kriminal s podvođenjem djevojaka i organizacijom prostitucije. Njihove su aktivnosti zabilježene i izvan riječkog područja, u Istri i drugdje. Uz dilere, nasilnike, kamatare i podvodače, riječku kriminalnu scenu upotpunjuje grupacija koja se bavi prihvatom i krijumčarenjem ljudi preko državne granice u Sloveniju.

Istarski dileri Nekoliko dobro organiziranih kriminalnih grupacija u Istri uglavnom su dileri droge, iznuđivači, otmičari i krijumčari ljudi te organizatori prostitucije. Dileri droge iz Istre spadaju u jednu od jačih grupacija koja je dobrano naslonjena na policijsku operaciju “Balkanski ratnik” među kojima je došlo do vatrenih okršaja u kojima je 2010. nekoliko ljudi ubijeno i teško ranjeno. Upravo je Puljanin Anastazije Martinčić jedini Hrvat koji se nalazi u urugvajskom zatvoru zbog organizacije krijumčarenja više od dvije tone kokaina iz Južne Amerike prema Europi. Zabilježena je iznimno dobra povezanost istarskih bandi, posebice dilera s kriminalcima iz Rijeke, Zagreba, Bosne i Hercegovine te Italije i Slovenije. Istra je posljednjih godina postala omiljeno skrovište odbjeglih talijanskih mafijaša.

Surađuju po principu "Ti meni, ja tebi" Pretpostavka je da se samo na organiziranom kriminalu u godinu dana u Hrvatskoj zavrti blizu milijardu eura. No, tu su i poslovi koje javnost percipira kao posve legalne, najčešće se radi o trgovini nekretninama i građevinama, pa je prava zarada višestruko veća. Milijuni prljavog novca kojima se teško ulazi u trag često završavaju i na inozemnim offshore banakovnim računima. Prema podacima UN-ovog Ureda za borbu protiv droge i organiziranog kriminala, organizirani kriminal godišnje uprihoduje oko 90 milijardi eura. Hrvatski kriminalci tradicionalno „rade“ regionalno unutar države, međutim nerijetko su uvezani posebno s kriminalcima iz zemalja raspale Jugoslavije i drugih europskih zemalja. Za današnje lopove državne granice kao da i ne postoje. Šverceri ljudi, droge, oružja, duhana i svega onoga što donosi veliku zaradu u takozvanom transnacionalnom kriminalu iznimno su povezani. Za naručene mafijaške likvidacije i teže zločine, zbog zametanja tragova, gangsterske bande surađuju i rade po principu razmjeneja tebi, ti meni.

Hrvatska godinama je bila i još uvijek je premrežena moćnim mafijaškim skupinama. U trenutku kada je hrvatska mafija bila na svom vrhuncu, bila je rasprostranjene po cijelom teritoriju, a u gotovo 40 različitih skupina nalazilo se i stotinu evidentiranih, opasnih i utjecajnih mafijaških šefova.

Vrlo jasno može se imenovati desetak moćnih, hijerarhijski posve uređenih kriminalnih bandi. Druge su brojčano manje i slabije, kriminalci unutar takvih skupina povezuju se samo od slučaja do slučaja.


Najviše organiziranih bandi je u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Rijeci i Puli te drugim većim središtima i gotovo sve naginju proširenju kriminala i teritorija.

Regrutiranjem novih članova, brojka od stotinu jačih kriminalaca u cijeloj Hrvatskoj uvećava se i za nekoliko puta.

Naručene likvidacije, otmice, iznude, ucjene, kamatarenje, razbojnički prepadi, krijumčarenje droge, oružja i ljudi, podvođenje, prostitucija, krađe umjetnina i skupocjenih vozila, krivotvorenje i pranje novca te mito i korupcija samo su dio kriminalne lepeze koja gangsterima donosi enormnu zaradu i moć.

Hrvatska policija, kao i većina njihovih kolega u okruženju, ima takozvanu tajnu “plavu knjige kriminala i kriminalaca” u kojoj su poimenično upisani svi najvažniji akteri hrvatske kriminalne scene. Knjiga se ažurira svake godine i dostupna je samo šefovima i specijaliziranim policijskim odjelima za borbu protiv organiziranog kriminala.

Uz ime s nadimkom i “svježu” fotografiju s opisima ožiljaka ili tetovaža, vrlo se detaljno opisuje i kriminalna prošlost te sklonosti svakog kriminalca.

Tu su i njihove alternativne adrese, navike, vještine, hobiji, telefonski brojevi, vozila koja koriste, tko su im prijatelji, poznanici, ljubavnice, omiljena sastajališta te dugi niz bitnih i manje bitnih podataka.

Čak i broj cipela koje nose! Hrvatski su kriminalci tako razvrstani po grupama i vrstama kriminala kojim se bave u svih dvadeset županija.

Takva evidencija kriminalaca, u koju nerijetko zavire i agenti iz tajnih službi, istražiteljima itekako pomaže u razrješavanju najsloženijih zločina. Svaki od evidentiranih kriminalaca iz “plave knjige” pod posebnom je policijskom paskom.

Gotovo se u svakom trenutku zna je li koji kriminalac izvan zemlje. Koristeći zakonske okvire, glavne aktere policijskih kartoteka se, po potrebi, mjesecima prisluškuje, tajno prati pa čak i snima sofisticiranim videokamerama.

Elektronička pošta im se čita bez ikakvih problema. Za probijanje u zatvorenu bandu istražiteljima često pomažu odani doušnici. U složenijim slučajevima ubacuje se i infiltrira policajac (undercover) koji po potrebi danonoćno živi s kriminalcima.

Ti su ljudi toliko istrenirani i uvježbani da ih se u brojnim ubacivanjima među kriminalce nikad nije razotkrilo. Zagrebačka mafijaška scena najrazgranatija je i najsloženija.

Čini je barem petnaestak dobro organiziranih kriminalnih skupina razdijeljenih po kvartovima i vrstama kriminala. Pet je većih i desetak manjih grupa specijaliziranih gotovo za svaku vrstu kriminala. Sve naginju širenju svoga carstva.

U svakoj se bandi nalaze barem tri, a u nekima čak i desetak vrlo istaknutih članova, čija su imena često poznata i široj javnosti. Brojnije skupine imaju piramidalni ustroj, poput onog u sicilijanskoj mafiji s tri osnovne razine.

Na vrhu piramide u pravilu je gangsterski šef, pravi boss ili kum, dok su na dvije niže razine posrednici i takozvani “vojnici" izvršitelji. Ovakvim mafijaškim ustrojem štiti se nalogodavca, što istražiteljima znatno otežava dokazivanje njihove međusobne povezanosti.

Vođe čuvaju do zuba naoružani kriminalci. Za postizanje cilja ne prežu ni od najbrutalnijih metoda ucjene i zastrašivanja. Tako zagrebačkim podzemljem dominira nekoliko agresivnih bandi koje su nakon Domovinskog rata doslovce izrasle na krvi u međusobnim razračunavanjima.

U nastavku vam donosimo pregled najgorih mafijaških bandi koje su ikada operirale po Hrvatskoj.

Jedna od najmoćnih hrvatskih bandi poznatija je u javnosti i medijima kao "Knežijska skupina” ili “Dečki s Knežije". Njih 30-ak, ogrezlih u kriminalu, svi s podebljim policijskim dosjeima, godinama su u središnjem i zapadnom dijelu grada držali monopol u kriminalnom miljeu.

Predvodi ih je jedan od najvećih zagrebačkih kamatara koji danas slovi za uglednog i imućnog poduzetnika s legalnim poslovima, koji u vlasništvu ima brojne nekretnine višemilijunskih vrijednosti.

U pravilu se sastaju u tajnim skrovištima, kafićima i restoranima u vlasništvu svojih članova ili onih koji su pod njihovom zaštitom.

Nova generacija balkanskih ubojica nastaje u zatvoru
Osnovne kriminalne djelatnosti "Zagrebačkih dečki" su šverc droge, kamatarenje, reketarenje, iznuđivanje, otmice, naručene likvidacije, premlaćivanja, utjerivanje dugova te pružanje prisilne “zaštite” vlasnicima restorana, kafića, noćnih klubova ili kockarnica. Dosad je većina pripadnika te bande bila zahvaćena različitim policijskim akcijama.

No, malo toga im je dokazano pa su danas gotovo svi, iako pod snažnim policijskim nadzorom, na slobodi. Većina starijih članova klana prljavi novac je prala kupnjom kafića, različitih salona, skupocjenih automobila, kuća za odmor i drugih nekretnina. Golemu su imovinu registrirali na imena bližih ili daljnjih rođaka, te su tako uspješno zameli trag svog novca.

Nasuprot "Zagrebačkim dečkima" znatno je brojnija, jača i opasnija kriminalna grupacija bila okupljena oko bivšeg pripadnika jedne sigurnosne službe. Okosnicu grupe tvore bivši zagrebački policajci, zaštitari, razvojačeni pripadnici HVO-a, HV-a te iskušani kriminalci, uglavnom iz Hercegovine.

Desna ruka vođe ovog klana je poznati ubojica, otmičar, švercer oružja i droge koji je na zagrebačkom Laništu okupljao i udomljavao gotovo svu balkansku mafiju. Povezuje ga se s brojnim kriminalcima iz regije koji su bili obuhvaćeni policijskom operacijom "Balkanski ratnik", nakon koje je u Hrvatskoj i zemljama u okruženju masakrirano desetak ljudi.

Banda "Pridošlice i zaštitari" godinama drži nadzor nad zaštitom brojnih sportskih kladionica, kockarnica te uhodanih kafića i restorana u istočnim, ali i drugim dijelovima grada. Skupina je toliko brojna da poslove dijele na one legalne i prljave. Vođu klana, danas uspješnog i imućnog poduzetnika, kao nalogodavca za kriminalne aktivnosti zbog hijerarhijskog ustroja nigdje se i ne spominje. Članovi bande prljavim trikovima u grupama izazivaju nerede u prepunim kafićima, restoranima i noćnim klubovima te doslovce prisiljavaju vlasnike da posao oko zaštite ubuduće plaćaju upravo njima. Pridošlice i zaštitari u najkraćem roku "sređuju" naplatu bilo kakvih dugovanja. Bave se i najokrutnijim klasičnim reketom, a u svojim redovima imaju stručnjake za oružje, podmetanje bombi i eksplozivnih naprava i ne prežu od upotrebe tog ubojitog aresenala.

NOVI TREND TOP NEWS

Kokain se na Balkanu dila preko pozivnih centara Svoju višegodišnju dominantnost u zagrebačkom podzemlju klan je iskazivao brutalnim premlaćivanjem svojih žrtava i svih onih koji su im se bilo kako ispriječili na putu kriminala. Iako su "Zagrebački dečki" te "Pridošlice i zaštitari" dvije suprotstavljene kriminalne skupine s gotovo identičnim metodama rada, karakteristično je da se njihove vođe katkad sastaju na "poslovnim" dogovorima, što je i u policiji zabilježeno. Ekipa iz Dubrave Desetak pripadnika grupacije iz Dubrave svoju kriminalnu reputaciju u zagrebačkom podzemlju steklo je u posljednjih desetak godina čineći kriminalna djela s takozvanim elementima nasilja. U svojoj kriminalnoj karijeri kriminalci iz Dubrave sumnjičeni su za iznude, nasilje, nanošenje teških ozljeda, kamatarenje i protupravne naplate. Povezivalo ih se i sa švercom droge. Nakon burne kriminalne prošlosti većina ih je stekla reputaciju uzornih građanina s vlasništvom brojnih nekretnina i dodatno su zarađivali njihovim rentanjem. 

Albanska skupina Albanske kriminalne grupacije u Zagrebu drže primat u krijumčarenju heroina hrvatskom dionicom takozvane Balkanske rute, prostitucijom, krijumčarenju zlata te ljudi od istoka prema zapadu. Za razliku od ostalih, albanske kriminalne skupine uglavnom su tradicionalno zatvorene unutar obiteljsko-rodbinskih veza, tako da se među njih zbog običaja i jezične barijere iznimno teško prodire. 

Šverceri ljudi Krijumčari ljudi godišnje zgrću milijune eura. Procjenjuje se da svake godine stotine tisuća ljudi po dobro uhodanim krijumčarskim rutama pokušava iz istočne Europe doći do boljeg života na zapadu. 

Najkrvavija mafija Balkana pokorila EU zbog rata na Kosovu Krijumčari samo za trasu prevođenja kroz Hrvatsku mogu po glavi ilegalca zaraditi i po 100 eura. Iznimno su dobro organizirani, a dobit dijele prema hijerarhijskoj ljestvici. Glavni organizatori krijumčarenja ljudi gotovo uvijek ostaju neotkriveni i sjede u zemljama poput Albanije, Moldavije ili Afganistana, otkud ilegalci najčešće kreću na svoj neizvjesni put. Grupe krijumčara imaju svoj piramidalni ustroj od organizatora do direktnih izvršitelja kao što su vozači i vodiči na ilegalnim pravcima. Krijumčarski kanali ljudi često su paravan i za krijumčarenje droge i oružja.

Krijumčari svoje logističke baze za prihvat i smještaj ilegalaca imaju u rubnim dijelovima zemlje, a posebno su istaknute mreže bandi na zapadu zemlje, smještene u Zagrebu i Varaždinu, te ekipa iz Vukovara. Ta skupina tijesno surađuje s kriminalcima s druge strane Dunava u Srbiji, po svjedočenju 51-godišnjeg Slavonca, u svojim redovima ima i nekoliko aktivnih policajaca iz Slavonije koji rade kao “čistači” trase, ali i vozači. 

Mafija svodnika Jedna od uhodanijih kriminalnih branši bavi se isključivo podvođenjem i organizacijom prostitucije. Unatoč statističkim pokazateljima, koji nisu zabrinjavajući, prostitucija je u Hrvatskoj iznimno dobro organizirana i doslovce cvate. Prostitucije ima gotovo posvuda, po ekskluzivnim hotelima, jahtama, kockarnicama, noćnim klubovima, swing i sličnim okupljalištima. Često se uz pojedine vrste zabave u turističkim središtima nudi i seks.

Prodavačice ljubavi u pravilu su mlađe atraktivne djevojke iz istočnih zemalja. Kriminalci vezani uz prostituciju također su hijerarhijski ustrojeni i po tom principu se dijeli zarada. Djevojke u lancu prostitucije nerijetko su žrtve okrutne trgovine ljudima, silovanja, ucjena, zloporabe opojnih droga i sl. Zbog straha od odmazde rijetke su djevojke koje slučaj ugnjetavanja i prisile na prostituciju prijavljuju policiji.

Kradljivci automobila Organizirane krađe skupocjenih automobila najpoznajtijih svjetskih marki godinama su unosan posao automafije u ovom dijelu Europe. U Hrvatskoj se automobili najviše kradu u najmnogoljudnijem Zagrebu.

https://youtu.be/PhCiAzlHBL8

100 godina ženskog prava glasa u Nemačkoj

Demokratija ume da bude mukotrpan posao. Tako su u zimu 1918/19. tri žene kilometrima gazile po bavarskom snegu, prelazeći put od jedne seoske gostionice do druge. U naprtnjačama su nosile letke i drugi materijal, a sa sobom su vukle i jedno veliko zvono kojim su pozivale seljanke na okupljanja.

Gde god bi se pojavile tu bi se odmah stvorio i seoski sveštenik da upozori: ove muškarače vam razaraju brakove! To ni najmanje nije smetalo Aniti Augšpurg, Lidi Gustavi Hajman i Gertrudi Ber. Vremena je bilo malo i one su sa uzbuđenjem ženama objašnjavale veliku novinu: pravo da na izborima biraš – i budeš birana. Naime, 12. novembra 1918. Savet narodnih predstavnika1objavio je sledeće: „Svi izbori za javna tela od sada će se sprovoditi tajnim, neposrednim, opštim i jednakim pravom glasa, prema proporcionalnom izbornom sistemu za sve muškarce i žene, starosti od najmanje 20 godina“. Dva meseca kasnije, 19. januara 1919, održani su izbori za ustavotvornu Narodnu skupštinu. Bila je to revolucija: nakon Finske (1906), Norveške (1913), Danske i Islanda (1915), i nemačke žene su dobile pristup glasačkoj kutiji.

„To je ubedljivo najveći uspeh ikada ostvaren za našu stvar“, slavio je Ius Suffragii, međunarodni časopis za žensko pravo glasa. Ostvario se san za koji su se mnoge feministkinje decenijama borile, i zbog koga su bile pljuvane, ismevane i blaćene. Junakinje tog vremena odavno su zaboravljene, jer nisu izazivale nemire poput britanskih sifražetkinja, nisu podmetale bombe i organizovale štrajkove glađu. Nemačke feministkinje bile su usredsređene na „peticionaško herojstvo“, kako je to nazvala Klara Cetkin, ikona ženskog proleterskog pokreta. Osnivale su udruženja i pokretale časopise, organizovale kongrese i protestovale – iznova i iznova, sve glasnije i glasnije. Jedna od najupornijih među njima bila je Anita Teodora Johana Sofija Augšpurg, prva diplomirana pravnica u Nemačkoj, pacifistkinja i pionirka građansko-radikalne frakcije ženskog pokreta.

Augšpurg je rođena u Ferdenu na Aleru, 1857. U to vreme žene u Nemačkoj nisu imale pravo glasa, kao ni pravo na visoko obrazovanje, dok su im dobro plaćeni poslovi bili nedostupni. U većini nemačkih država nije im bilo dozvoljeno da se politički organizuju, a kao domaćice bile su u društvenom i ekonomskom smislu potpuno zavisne od svojih muževa. Za Augšpurg to je značilo: uopšte se ne udati, studirati u inostranstvu, odbaciti građanski korset.

„Žena koja ima samopoštovanje, po mom ubeđenju, ne može da stupi u zakoniti brak“, napisala je Augšpurg. Skratila je kosu, obukla komotnu tzv. reformnu haljinu, živela zajedno sa ženama. Nasledstvo joj je omogućilo da se obrazuje kao učiteljica, glumica i fotografkinja.

Godine 1893. otišla je na studije prava u Cirih, da bi se po povratku u Nemačku grčevito borila za reformu Građanskog zakonika. „Gde su ženska prava?“ uzvikivala je ova advokatova kći orlovskog nosa 1986. na Međunarodnom kongresu ženskog pokreta u Berlinu. Svojim nastupom osvojila je srce 10 godina mlađe Lide Gustave Hajman, poreklom iz hamburške trgovačke porodice.

Narednih pola veka, njih dve su bile „najbriljantniji par ženskog pokreta“, kako su ih opisale autorke Ane Dinebir i Ursula Šoj. Njihov životni stil je bio provokativan, a takva je bila i borba koju su vodile za mir i rodnu ravnopravnost. Augšpurg je osnovala prvu gimnaziju za devojke u Nemačkoj i pozvala na bojkot braka. Hajman je u Hamburgu otvorila centar za žene, prvi ikada otvoren na području Nemačkog carstva. Iz protesta prema bordelima pod državnim patronatom, protiv Senata ovog grada podnela je tužbu za podvođenje.

Prema novinarskoj skraćenici svojih imena, prozvale su se „Anilid“ i 1902. osnovale Nemačko društvo za žensko pravo glasa, prvu organizaciju u Nemačkoj posvećenu isključivo borbi za ženska biračka prava. „Nismo niža vrsta”, pisala je Augšpurg i objavila „Žensku nacionalnu himnu“:

„Nemačka, Nemačka iznad svega,
Dok ženu oslobađa i
Građansku joj krunu nudi,
Jedno novo vreme sledi.“

Kako bi sprečili dolazak novog doba organizovali su se i antifeministi: 1912. osnovan je Nemački savez za borbu protiv ženske emancipacije. Udeo žena u članstvu ovog društva bio je neverovatnih 25 procenata. Previše razmišljanja ženu „slama i čini bolesnom“, pisao je neurolog Paul Julius Mebijus u svom traktatu „O fiziološkoj retardiranosti žene“, koji je u periodu uoči Prvog svetskog rata bio bestseler. Žensko pravo glasa bilo bi ravno „nacionalnom samoubistvu“, zloslutno je proricao vodeći antifeminista Verner Hajneman 1913. Kada je godinu dana kasnije izbio Prvi svetski rat, pokret za pravo glasa – u Nemačkoj beznadežno fragmentiran – sasvim je zamro.

Većina feministkinja stala je u službu nacionalne stvari. Ko bi otvoreno istupio protiv rata, kao što su to učinile Augšpurg i Hajman, našao bi se pod prismotrom, bila bi mu uskraćena sloboda govora, ili bi bio proteran. Uprkos tome, nisu se zaustavljale: njihov pacifistički kružook nastavio je da se sastaje, u formi privatnih čajanki.

Borba za žensko pravo glasa ponovo je dobila zamah tek 1917. i to zahvaljujući, ni manje ni više, Caru Vilhelmu II. U svojoj „Uskršnjoj poslanici“ on je obećao izbornu reformu, pritom se ne osvrćući na zahteve žena. Razjarene, feministkinje svih boja objavile su zajedničku Deklaraciju o pitanju biračkog prava, organizovale proteste i govorile u oktobru 1918. pred kancelarom Maksom fon Badenom.

Kada je sa novembarskim prevratom konačno uvedeno žensko pravo glasa, aktivistkinje su slavile. „Sada počinje novi život!“, pisale su Augšpurg i Hajman u svojim zajedničkim memoarima. „Sećajući se tog vremena, meseci koji su usledili činili su se kao divan san, tako su neverovatno lepi bili. Težak teret ratnih godina bio je izbrisan; ushićeno se koračalo dalje, sa optimizmom prema budućnosti! Nije nam bio potreban nikakav odmor, pokretao nas je samo plamen jedne ideje: da se međusobno pomažemo u izgradnji boljeg društva.“

Od tog trenutka feministkinje svu svoju energiju usmeravaju ka mobilizaciji novih glasačica, i to uspešno: 19. januara 1919. na izbore je izašlo 82% žena. Gotovo 9 odsto poslanika u prvom demokratskom parlamentu bile su žene – ovaj udeo biće značajnije veći tek 1983. sa ulaskom Zelenih u Saveznu skupštinu. Prva žena za govornicom nemačke Narodne skupštine u Vajmaru 19. februara 1919. bila je socijaldemokratkinja Mari Juhač, a obraćanjem koje je započela sa „Gospodo i dame“ izazvala je smeh prisutnih.

Za razliku od Juhač, kandidatkinje Augšpurg i Hajman nisu uspele da se uključe u aktivnu politiku. „Stari Rajhstag i nova Narodna skupština izgledaju prokleto isto“, razočarano su ocenile. Na javnim skupovima za mir i jednakost, bile su izložene sve brutalnijim napadima. „U Nemačkoj je prevladao teror“, pisale su „Anilid“ u svom časopisu „Žena u državi“ (Frau im Staat).

Januara 1923. pri upadu na jedan skup u njihovoj organizaciji, grupa nacističkih provokatora bokserom je jednom pacifisti izbila oko. Augšpurg i Hajman obratile su se bavarskom ministru unutrašnjih poslova, sa zahtevom da Adolf Hitler bude proteran natrag u Austriju, što ih je obe katapultiralo na sam vrh nacističke liste za odstrel.

Nakon nasilnog preuzimanja vlasti 1933. smeđekošuljaši su ženama faktički oduzeli pasivno biračko pravo, dok su sutkinje bile izbačene iz službe. U knjizi „Abeceda nacionalsocijalizma“2stoji: „Nemačke žene žele… pre svega da budu supruge i majke, a ne drugarice.“

Augšpurg i Hajman emigrirale su u Švajcarsku. Odatle su bespomoćno pratile izgradnju zločinačke nacionalsocijalističke diktature, koja je zatirala sve za šta su se tako dugo borile. Jedan od poslednjih odlomaka iz njihovih memoara glasi: „Smisao i cilj naših života bio je javno delovanje za slobodu, ravnopravnost i jednakost. Sve to je izgubljeno! Često nas obuzima osećaj da smo same sebe nadživele; još smo žive a nekako već mrtve. Stravično stanje! U duhovnom smislu, to je osećaj mrtvačke ukočenosti.“

Dve najhrabrije žene nemačkog feminističkog pokreta preminule su iste 1943. u Cirihu, u razmaku od nekoliko meseci.

Katja Iken, Der Spiegel, 18.01.2019.

Prevod i komentari Nenad Knežević

Peščanik.net, 05.03.2019.

________________

1. Rat der Volksbeauftragten, Savet narodnih predstavnika: prelazna vlada koju su oformili socijaldemokrati tokom haotičnih događaja Novembarske revolucije 1918. Savet je vršio vlast od 10. novembra 1918. do 13. februara 1919, kada je uspostavljena parlamentarna demokratija, a Nemačko Carstvo – i dalje pod tim zvaničnim imenom – rekonstituisano je kao republika.
2. Das ABC des Nationalsozialismus Kurta Rostena, propagandna knjiga nemačkih nacista iz 1933.

Zašto su katolički svećenici toliko opsjednuti seksom?

Index, Zagreb, 2019

Nenad Jarić Dauenhauer

OVOTJEDNE provale svećenika Katoličke crkve u Hrvata, umirovljenog vojnog ordinarija i biskupa Juraja Jezerinca i studentskog kapelana Damira Stojića, ali i vjerskog fanatika Vice Batarela, još su jednom uspjele sablazniti hrvatsku javnost koja se redovno i uporno procjepljuje manjim i većim dozama problematičnih promišljanja hrvatskog klera i katoličkih aktivista na temu ljudske seksualnosti. Klera, koji bi o seksualnosti, po prirodi svojeg zanimanja, trebao imati najmanje dubljih i izravnijih spoznaja i iskustava.

Jezerinac je javnost počastio morbidnom tvrdnjom da se od pobačene djece danas rade najskuplji parfemi, dok je don Stojić održao podužu litaniju o navodnim teškim posljedicama pornografije i masturbacije. 

Bivši ordinarij pritom nije skrivao da mu je povod za oganj i sumpor aktualna kriza u kojoj se našla Crkva zbog razotkrivanja masovnih razmjera pedofilije i njezina prikrivanja, kao i zbog nešto novijih skandala u kojima su razotkriveni masovni razmjeri zlostavljanja opatica. Jasno je poručio da je danas na djelu "žestok udar samo na Crkvu, Katoličku crkvu, samo na Crkvu, na druge ne". Tvrdnjom o parfemima, iz svoje tipično klerikalne perspektive, vjerojatno je pokušao pokazati koliko bi neusporedivo užasniji svijet bio da nema Crkve.

Vice Batarelo, prijatelj crkvenog pedofila Pella, za sve okrivio - homoseksualce

Nije prošlo dugo, a dvojcu se pridružio i Vice Batarelo, čelnik udruge Vigilare, jedan od organizatora Hoda za život, strah i trepet podržavatelja Istanbulske konvencije te suvremenog zdravstvenog i građanskog odgoja. On je za skandale s kojima se posljednjih godina sve više suočava Katolička crkva optužio homoseksualce. Pritom je prikladno ciljao samo na pedofiliju i baš na pedofiliju, budući da su se mediji ovih dana prigodno prisjetili kako se baš on svojevremeno fotografirao u društvu Georgea Pella, australskog kardinala koji je u utorak proglašen krivim za seksualno zlostavljanje više maloljetnika.

Tom izjavom, kojom je našao krivca za sve, smetnuvši pritom zlostavljanje opatica, Batarelo se skladno nadovezao na zaključke pape Franje koji je nakon konferencije na kojoj je vrh klera raspravljao kako zaštititi djecu od vlastitog zlostavljanja, za pedofiliju optužio Sotonu.

Poput Jezerinca, u svojem obraćanju pastvi ni Papa nije propustio umanjiti grijeh pedofilije konstatacijom da je ona bila "raširena pojava u svim kulturama i društvima".

Ovaj niz skandala, koji duboko potresaju Katoličku crkvu i posljednjih godina snažno doprinose osipanju njezine globalne sljedbe (13% američkih tinejdžera danas se smatra ateistima, dok je taj postotak među odraslima samo 6%), u prvi plan neizbježno gura jedno važno pitanje: zašto organizacija s tako lošim rezultatima u reguliranju seksualnosti u vlastitim redovima ima tako snažnu potrebu nametati seksualnu čistoću svima drugima, ne samo svojoj sljedbi već cijelom čovječanstvu? Drugim riječima, otvara se pitanje zašto su religije, a osobito katoličanstvo, toliko opsjednute seksom?

Zašto su religije opčinjene seksom?

Odgovore na ovo pitanje već desetljećima pokušavaju dati brojni filozofi, psiholozi, sociolozi, antropolozi i drugi stručnjaci koji istražuju fenomene religioznosti. O većini tema koje su predstavljene u ovom tekstu napisani su brojni radovi, pa i knjige. Mi ćemo ih ovdje, u suradnji sa svojim stručnjacima iz različitih područja, pokušati barem skicirati.

Jedan odgovor na naslovno pitanje 1970-ih ponudio je američki kulturni antropolog Ernest Becker u svojoj knjizi 'Poricanje smrti', nagrađenoj Pulitzerovom nagradom.

On u njoj predstavlja tezu prema kojoj je religioznost (uz kulturu, umjetnost, hrabre pothvate i sl.) jedan od ključnih "herojskih projekata" koji ljudima omogućavaju da nadiđu teško suočavanje s vlastitom prolaznošću, odnosno smrtnošću. Ukratko, njegova teza je da je religija najuspješniji projekt poricanja smrti jer tvrdi da ona uopće ne postoji. A kako je tijelo evidentno smrtno, većini religija svojstveno je dualističko razmišljanje, prema kojem je samo tijelo raspadljivo, dok je duša vječna. Stoga, ako želi nadvladati smrt, čovjek mora zadovoljavati potrebe vječne duše, a ne prolaznog tijela. U skladu s time, duhovne potrebe u većini religija predstavljaju se kao uzvišene i ekskluzivno ljudske, a tjelesne kao niske i životinjske. Čak i kada prihvaćaju tjelesne potrebe, religije ih raznim filozofijama i ritualima nastoje regulirati, kontrolirati i sublimirati.

Problem seksa u kršćanskim tekstovima i učenjima

Ideja da bi se čovjek trebao vezivati uz duhovna zadovoljstva, a ne materijalna, jednostavno je i jasno formulirana u Novom zavjetu prema kojem je Isus svojim sljedbenicima poručio: “Zgrčite si radije blago na nebu, gdje ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje lopovi ne provaljuju i ne kradu” (Matej 6:20).

U skladu s tom tezom stoji i činjenica da su svoje mjesto među sedam smrtnih grijeha (oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost i lijenost) našle uglavnom sve evolucijom razvijene elementarne biološke potrebe, kao i pripadajuća zadovoljstva i osjećaji vezani uz njih.

A iz kršćanskih tekstova, kako biblijskih tako i kasnijih, nije teško zaključiti da se seksualna naslada smatra najkoruptivnijom. U prilog tome govori činjenica da se od deset Božjih zapovijedi čak u dvije navode seksualni prijestupi – "Ne učini preljuba" i "Ne poželi žene bližnjega svoga".

Prema Novom zavjetu, Isus je problematiziranje seksualnih želja doveo na najvišu moguću razinu – na razinu grijeha u mislima, a ne samo u djelima, kada je rekao: "Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu" (Matej 5:27-28).

Duga povijest seksualnog morala i ideje o celibatu u kršćanstvu

Premda su spolnost i uzdržavanje od nje važne u svim velikim religijama, filozof i teolog Željko Porobija smatra da je posvećenost razradi seksualnog morala posebno izražena u kršćanstvu, više nego u judaizmu iz kojeg je ono proizašlo.

"Isusove riječi iz evanđelja po Mateju definitivno upućuju na interiorizaciju morala, no valja zamijetiti da se cijela njegova rasprava svodi na održavanje bračne vjernosti. Židovski nauk o spolnosti – koji se nalazi i u navedenom tekstu – zaustavlja se na zabrani preljuba", kaže Porobija.

"Kršćanska teologija spolnosti – kako je to prikazao i Foucault u svojoj Povijesti seksualnosti – razvija se puno više pod utjecajem onovremenih grčkih filozofija, osobito platonizma. A osnovni ideal tadašnjeg spolnog morala bila je bespolnost kao jedna od karakteristika nadilaženja tjelesnosti. Ta se ideja kroz kasni judaizam probila i u Novi zavjet, pa se već tamo govori o ljudima u budućem uskrsnuću kao o onima koji će biti poput anđela 'koji se niti žene niti udaju' (Matej 22:30, Luka 20:34-36). Nakon toga prilično je lako pratiti liniju takvog razmišljanja barem od Justina, preko Klementa Aleksandrijskog, Tertulijana, Grgura iz Nise i raznih drugih kršćanskih teologa do Augustina i konačnog oblikovanja kršćanske dogme o spolnosti. Čak i kršćanski heretici poput gnostika ostaju unutar takvog moralnog diskursa, te većinom zagovaraju celibat. Iako sam se ovom tematikom godinama bavio, ne sjećam se da je ijedan kršćanski teolog tog perioda – a radi se o barem nekoliko stoljeća – zastupao imalo drugačije stanovište“, tumači Porobija.

"Spolnost je loša stvar, ali ima dobru upotrebu"

"Dok je u judaizmu problem u onome što netko napravi preljub, u kršćanskoj teologiji problem je u onome što mi jesmo – grešna, tjelesna bića. Prvo je problem u svakom spolnom odnosu što, kako veli Tertulijan, ujedno oduzima i dio duše. Problem je još dublji u tijelu kao takvom, u koži koju smo, kako veli Grgur, dobili grijehom. Radi se, kako učeno u Životu Mojsijevom objašnjava ovaj vrlo cijenjeni Kapadočanin, o nižim funkcijama poput spolnog sjedinjenja, začeća, porođaja, prljavštine, dojenja, hrane, izmeta, postupnog rasta tijela prema zrelosti, odraslosti, bolesti i smrti. Jednostavno je sve stavljeno na istu razinu jer sve dolazi od tijela kao posljedica Adamovog, a ne našeg osobnog grijeha. Naš problem, dakle, nije etički, nego ontološki.

Augustinova misao samo je logički završetak cijele priče, on praktički ne donosi nijednu novu ideju koju ne možete naći stoljećima ranije. Spolnost je loša stvar, ali ima dobru upotrebu – a to je isključivo prokreacija. Još je tristo godina ranije Klement Aleksandrijski na istu razinu stavio 'općenje muškarca s muškarcem, neplodna općenja, stražnje užitke te neprirodna androgina općenja' (Stromata II 87.3). Kod Augustina je jedino zamjetno naglašavanje celibata kao ideala – koji nije bio nepoznat ni apostolu Pavlu, prvom novozavjetnom piscu. 'Zapovjedio si uzdržljivost izvan braka, a što se samoga braka tiče, dopustio si ga, ali si savjetovao nešto bolje od njega', piše Augustin (Ispovijesti 10.30.41). Sve ono što se čuje s propovjedaonica na nedjeljnim misama zapravo su samo varijacije na dva tisućljeća staru i već prilično otrcanu temu“, zaključuje Porobija.

Opsjednutost seksom i ženama i progon vještica

Koliko je katolički kler u teoriji i u praksi kroz povijest bio opčinjen seksom, prilično je dobro dokumentirano u brojnim zapisima. Ova zaokupljenost, u skladu s idejom o prvobitnom grijehu te ulogama Adama i Eve u njemu, ponajviše se prelamala preko leđa žena zbog njihove navodne moralne slabosti i sklonosti seksualnosti te njihove uloge u zavođenju i duhovnom padu muškaraca. Pritom treba istaknuti da to nije svojstveno isključivo kršćanstvu, već svim većim religijama u kojima su žene uglavnom drugotne i slabiji spol kojem treba zaštita i kontrola muškaraca.

Zanimljivo je da je žene za zavođenje muškaraca u srijedu optužio i don Stojić. Pritom je istaknuo kako to nije njegova optužba već su to riječi Gospe Lurdske.

U skladu s takvim razmišljanjem, jedan od motiva za progon vještica bila je upravo seksualnost.

Jedno od povijesnih svjedočanstava takvog razmišljanja, "Malj za vještice" (lat. Malleus maleficarum), teološko djelo dominikanaca Henrika Institorisa i Jakoba Sprengera, objavljeno 1486., koje predstavlja cijeli sustav promišljanja i bavljenja vješticama i čarobnjaštvom, tvrdi: "Sve čarobnjaštvo potječe od tjelesne požude u kojoj su žene nezasitne."

Inkvizicija u Hrvatskoj

O fiksaciji inkvizicije na spolnost, među ostalima, svjedoči i Zapisnik sa suđenja Anici Pauković iz Čepina koja je u studenom 1748., zbog navodnog vještičarenja, spaljena s pojasom punim baruta oko vrata (iz samilosti – kako bi smrt bila brža).

U njemu, uz optužbe za širenje bolesti, za letenje unaokolo s drugim vješticama i za proždiranje dječjih srdaca, navodi se da je nakon gotovo devet sati mučenja dobrovoljno priznala da je letjela i s nekim Josom koji ju je grlio, pipao joj grudi, dva ili tri puta je poljubio i s njom dva puta puteno općio kada joj muža nije bilo kod kuće.

Nesretnu Pauković prijavio je seljak Živan Vuković koji je vjerovao da je ona kriva što je njegova žena dva puta rodila mrtvo dijete i što su mu dvije kćeri umrle od boginja. Dakle, optužba nije bila vezana uz seks, no on je ipak postao važnim dijelom grijeha optuženice.

Zapisnik je zabilježen u knjizi "Ugovor s đavlom", povijesnoj studiji o progonu vještica i čarobnjaka u Europi akademika Vladimira Bayera, objavljenoj 1953. Bayer je s njom ušao u sam vrh svjetske literature o zločinima magije.

Evolucijska psihologija: Religija utječe na seksualni moral, ali ne na opći moral

Od vremena kada je postavljena teorija evolucije do danas predložene su i brojne teorije kojima su se nastojale objasniti moguće evolucijske koristi od religije – koristi zbog kojih je opstala u ljudskom društvu. Neki znanstvenici, poput američkog filozofa Daniela Dennetta, smatraju da ona nije nužno morala imati pozitivan učinak da bi opstala – da je mogla preživjeti kao mem, odnosno sustav ideja i ponašanja koji ima sposobnost širenja i reprodukcije kroz kulturu.

Drugi, među kojima brojni evolucijski psiholozi, vjeruju da je mogla imati korisne funkcije u razvoju društva, pa u tom kontekstu posljednjih godina razvijaju dvije glavne porodice teorija.

Prema jednoj, religija je mogla osiguravati više razine poštenja, velikodušnosti i povjerenja među pripadnicima istih vjerskih skupina, što je postalo osobito važno prije 10-ak tisuća godina s formiranjem većih društvenih zajednica kao što su gradovi i države u kojima se ljudi nisu mogli tako dobro poznavati kao u malenim plemenskim zajednicama.

Prema drugoj, koja u posljednje vrijeme dobiva sve više na težini, najvažnija funkcija religija bila je uspostavljanje religioznog reproduktivnog morala. Naime, sve više novih studija pokazuje da moralna načela religija imaju najsnažnije djelovanje upravo u području reproduktivne religioznosti, odnosno da im najvažnija svrha nije osiguravanje suradnje među ljudima, već da ih ljudi primarno koriste kako bi svoje društvene svjetove učinili pogodnijima za njihove specifične pristupe seksu, braku i reprodukciji.

Jedna studija, objavljena u časopisu Evolution and Human Behavior, provedena na uzorku od gotovo 300.000 ljudi u 90 zemalja istražila je snagu s kojom individualne razlike u kooperativnoj i reproduktivnoj moralnosti omogućuju predviđanja razina religioznosti ljudi.

Rezultati su pokazali da kooperativni moral (ne krasti, ne varati, ne lagati i sl.) uglavnom nije bio značajan ni konzistentan čimbenik na temelju kojeg se mogla predviđati povećana religioznost. S druge strane, reproduktivni moral (biti vjeran partneru, ne mijenjati mnogo partnera, čuvati se prije braka i sl.) bio je značajan prediktor povećane religioznosti u svim krajevima svijeta, a osobito u bogatim zemljama.

"Ovi rezultati protivni su ideji da postoji temeljna povezanost religioznosti s kooperativnim moralom; umjesto toga, osobito u razvijenim zemljama, odnos pojedinaca s religioznim grupacijama bliskije je usklađen s reproduktivnim strategijama", zaključili su autori.

U sličnom smjeru – odsutnosti utjecaja religije na kooperativni moral – idu i rezultati jedne studijeprovedene na 1170 djece raznih religija u dobi između 5 i 12 godina u šest zemalja, koja je pokazala da su djeca religioznih roditelja manje altruistična te više sklona osuđivanju i kažnjavanju od djece koja nisu odgajana religiozno.

Koju god teoriju prihvatili ili ne prihvatili, nalazi istraživanja svakako su zanimljivi, a za mnoge i neočekivani.

Više religioznosti – više djece

Evolucijski psiholog Igor Mikloušić s Instituta Ivo Pilar kaže da je, ako gledamo na religiju kao na skupinu ideja koja je nastala kulturnom evolucijom i oblikuje naše ponašanje, za očekivati da će sadržavati ideje koje joj omogućavaju da se širi i da opstaje iz generacije u generaciju.

"Dakle, možemo očekivati da će sadržavati moralne norme koje usmjeravanju naša ponašanja vezana uz preživljavanje, ali i reprodukciju. Tome u prilog idu podaci niza istraživanja koja pokazuju da religiozni ljudi, kroz različite kulture, pa čak i kod nas u zapadnim zemljama kao što je Švicarska, neovisno o denominaciji, imaju više djece. Neke studije pretpostavljaju da ne samo da religijske norme promiču odlučivanje za brojnije potomstvo, nego da i okruženje religijske zajednice smanjuje trošak odgoja djece kroz sudjelovanje zajednice", objasnio je Mikloušić pa dodao:

"No, stvari su rijetko toliko jednostavne. Nije poželjno samo da se što više razmnožavamo, već je bitno i s kime i kako, jer promiskuitetni odnosi mogu narušiti suradničke veze u obiteljima, dok stabilne bračne veze olakšavaju podizanje potomaka i stvaranje kapitala. Stoga, norme koje potiču sustav unutar kojeg svaka osoba nalazi svog partnera, koji je odan i vjeran, postaje adaptivan. U tom svjetlu, religioznost postaje tek jedna od strategija razmnožavanja. U velikim interkulturalnim studijama pokazalo se kako religiozni pojedinci gotovo univerzalno imaju averziju prema promiskuitetnom ponašanju i usputnom seksu, a države s više vjerskog utjecaja više reguliraju seksualnost. Religiozni pojedinci isto tako, u prosjeku, imaju puno čvršće stavove po pitanju homoseksualnosti, istospolnih brakova, pornografije, pobačaja i rodnih uloga od ostalih, nego stavove vezane uz politički sustav ili ekonomska pitanja ili korupciju. To smo mogli doživjeti i sami na svojoj koži kod referenduma o pravnoj definiciji braka, koji je jedini od niza inicijativa u zadnje vrijeme polučio toliki odaziv", kaže Mikloušić.

Čini se da u prilog ideji da religija utječe na reproduktivni moral, a slabo na kooperativni, govori i jedno istraživanje koje su proveli naši znanstvenici sa Sveučilišta u Rijeci. Ono je pokazalo kako i ličnost i religioznost predviđaju koliko će neke osobe biti sklone usputnim seksualnim odnosima.

"U jednom nedavnom pilot-istraživanju željeli smo istražiti koliko je religioznost povezana s načinom na koji percipiramo različite moralne prijestupe. Pokazalo se da za nemoralan čin vezan uz suradnju - primjerice, kada osoba prevari poslovne partnere, religioznost nije predviđala koliko će osobe osuđivati taj čin. Dapače, religioznije osobe bile su spremnije oprostiti takve prijestupe. S druge strane, nemoralne postupke vezane uz seks, primjerice, kada osoba prevari i napusti svog partnera, religioznije osobe smatrale su manje moralno dopustivima ali i manje oprostivima", rekao je Mikloušić.

Svećenici i njihovi psihički i seksualni problemi

Jedno od pitanja koja se nameću u ovom kontekstu svakako je pitanje mentalnog i seksualnog zdravlja ljudi koji se odlučuju postati svećenicima, kao i onih koji nastoje ustrajati u zavjetu celibata, izloženi usamljenosti koju nosi odsutnost romantičnih, bliskih odnosa. Neki stručnjaci smatraju da je udio onih koji to mogu bez štetnih posljedica vrlo malen. Također, mnogi smatraju da među svećenstvom postoji nezanemariv udio onih koji imaju homoseksualne sklonosti pa im Crkva i apstinencija pružaju mogućnost da ih skrivaju.

Na tu temu posljednjih godina napravljena su brojna istraživanja među katoličkim svećenicima.

Neka od njih pokazala su da su problemi svećenstva ozbiljni, a sustavno zanemarivani. To ne bi trebalo biti iznenađenje za sustav mišljenja u kojem rješenje za sve, a osobito seksualne i duševne bolesti, treba tražiti isključivo kroz religiju.

Jedno istraživanje provedeno 2005. u SAD-u pokazalo je da svećenici imaju čak sedam puta više problema s depresijom od prosječne odrasle populacije, među ostalim, zbog nezadovoljstva vlastitim pozivom.

Rezultati jedne druge studije, provedene na 161 svećeniku, objavljene 2014.  pokazali su da je oko 40% svećenika došlo iz obitelji s poviješću zloporabe ili ovisnosti o alkoholu i drogama te da je oko 14% imalo obiteljske povijesti mentalnih bolesti. Oko 11% imalo je osobnu povijest ovisnosti ili zloporabe, a 4% povijest jedne ili više mentalnih bolesti. Gotovo pola svećenika (48%) imalo je homoseksualna iskustva tijekom djetinjstva i adolescencije, dok je oko 86% imalo je neka seksualna iskustva tijekom djetinjstva ili tijekom adolescencije. (tabela dolje)

Seksualnost se u kršćanstvu prikazuje kao nešto sramotno

Psihologinja Tanja Jurin s Filozofskog fakulteta u Zagrebu kaže da korijene nekih od navedenih problema, među ostalim, treba tražiti u činjenici da se seksualnost u kršćanskoj kulturi prikazuje kao nešto sramotno, čak i masturbacija, a kamoli homoseksualnost.

"Na takvo razmišljanje lako se nakalemljuje osjećaj krivnje i grijeha. Istraživanja pokazuju da gotovo četvrtina ljudi osjeća krivnju, sram i negativne osjećaje nakon masturbacije. Žene još značajno više nego muškarci jer se njima nameću stereotipi kao o čednim, nježnim, pristojnim i sl.", kaže psihologinja.

"Umjesto promoviranja prihvaćanja vlastite seksualnosti, ona se stigmatizira, o njoj se moralizira te ju se kao negativnu uporno želi zauzdati, odnosno kontrolirati. U kreiranju takvog odnosa prema ljudskoj seksualnosti najveću ulogu ima Crkva. Izostanak ili loše provođenje seksualnog odgoja u školama, nevoljkost roditelja da pravovremeno i točno informiraju djecu o seksualnosti, ne samo rizicima, dodatno otežava usvajanje pozitivnijeg stava prema seksualnosti i doprinosi razvoju krivnje ako se sve ne odvija onako kako društvene norme propisuju", kaže Jurin.

"Nažalost, mi pojedincima ne dajemo potporu, odnosno osjećaj da i ako imaju teškoća sa seksualnošću, bilo da je riječ o internaliziranoj stigmi ili stvarnom seksualnom problemu ili poremećaju, smiju potražiti pomoć i da će ju i dobiti. Primjerice, da će nam netko pomoći ako priznamo da imamo pedofilske sklonosti. Nije neočekivano da će ljudi koji imaju određenih problema sa svojom seksualnošću i žele to potisnuti potražiti utočište organizacije koja naoko nudi određene mehanizme za reguliranje ili rješavanje tih problema. No ona uglavnom ne može dati dugoročna rješenja", kaže Jurin.

Kontrola seksualnosti i kontrola društva

Povijest Katoličke crkve ne može se odvojiti od povijesti njezina sudjelovanja u strukturama moći. Crkva je kroz stoljeća svojeg postojanja često imala podjednaku, a nerijetko i veću moć od svjetovnih vlasti. Jedan od mehanizama te moći svakako je i moć kontrole nad svakodnevnim životima ljudi, među ostalim kroz nametanje osjećaja moralne nedostatnosti, odnosno grješnosti te kroz institut iskupljenja od njih.

Filozof Pavel Gregorić, iz Instituta za filozofiju u Zagrebu, kaže da se kršćanstvo bar od sv. Augustina nadalje, prema seksualnosti odnosilo iznimno restriktivno, reducirajući seks na reprodukciju.

“Prema Katekizmu Katoličke crkve, 'spolni užitak moralno je neuredan kad se traži radi samoga sebe, izdvojeno od svrhovitosti rađanja' (KKC 2351). Dakle, čak i u braku, seks radi užitka moralno je zazoran“, kaže Gregorić.

Gregorić: Što je restrikcija jača, potrebna je čvršća vjera

"E sad, seksualni užitak jedan je od najintenzivnijih koje čovjek poznaje, kao što je i seksualni poriv jedan od najsnažnijih poriva koje čovjek ima. Da biste se oduprli tom porivu i da biste seks odvojili od užitka, morate imati vrlo snažne psihološke mehanizme i vrlo složenu logistiku za razvijanje i održavanje tih psiholoških mehanizama. Psihološke mehanizme daje vam vjera, a logistiku crkva. To čini povratnu spregu između restriktivne seksualnosti i vjere: što je restrikcija jača, potrebna je čvršća vjera; i što je vjera čvršća, to će restrikcija biti jača.

Psihološki mehanizmi na koje ovdje mislim uključuju vjerovanja da Bog ima uvid u vaše misli, da je seksualni poriv grješan ako nije usmjeren na reprodukciju s bračnim drugom, da će vas Bog kazniti za grješne misli itd. Logistika uključuje sve one narative, učenja i obrede koji usađuju i podržavaju spomenuta vjerovanja. Ukratko, sa psihološkim mehanizmima koji vam trebaju za restrikciju seksualnosti, vi kupujete cijeli paket koji vam daje crkva. Zato će crkva ustrajavati u restriktivnom shvaćanju seksualnosti – jer je to vrlo efikasan način da osigura svoj utjecaj u društvu", objašnjava Gregorić.

Posljedice neuspjeha u kontroli seksa

Neke studije provedene u zapadnim zemljama potvrdile su da su vrlo religiozni mladi, odgajani u vrlo religioznim obiteljima, u društvu vrlo religioznih prijatelja, uistinu nešto manje skloni rizičnom seksualnom ponašanju, da rjeđe mijenjaju partnere te da u nešto manjem postotku stupaju u seksualne odnose prije braka. Također je potvrđeno da vrlo religiozni mladi osjećaju nešto više razine krivnje i srama kada prekrše religiozne kodekse seksualnog ponašanja.

Međutim, posljednjih godina i desetljeća postaje sve očitije da ono što funkcionira kod izrazito religiozne manjine ne uspijeva kod manje religiozne većine, te da inzistiranje Katoličke crkve na standardima reproduktivne etike, neprimjerenim suvremenom društvu, uzrokuje mnogo više štete nego koristi.

Jedan posebno drastičan primjer su katastrofalne posljedice odbijanja Crkve da na II. vatikanskom koncilu prihvati upotrebu bilo kakvih drugih oblika kontracepcije osim prirodnih – usklađivanja seksualnih odnosa s ciklusima ovulacije kod žena. To je rezultiralo milijunima infekcija HIV-om i drugim opasnim spolno prenosivim bolestima i smrtima u svijetu, osobito u afričkim zemljama.

Još jedan porazan primjer jest nastojanje religioznih konzervativaca u SAD-u da djecu zaštite od spolnih bolesti i neželjenih trudnoća kroz programe vjerske edukacije i istovremeno ignoriranje suvremene seksualne edukacije.

Sociolog Aleksandar Štulhofer, predstojnik Katedre za seksologiju na Filozofskom fakultetu, kaže da je problem s religijski inspiriranom moralnom regulacijom seksualnosti mladih osobito prisutan u SAD-u.

"Riječ je o dvama fenomenima – seksualnoj edukaciji koja se temelji na odgađanju seksualne aktivnosti do braka (abstinence-only sexed) te pokretu djevičanskog zavjeta (virginity pledgers)", kaže Štulhofer.

"Dosadašnja istraživanja nedvosmisleno ukazuju na jalovost apstinencijskih programa, koji ne uspijevaju ostvariti zadani cilj, ali i na činjenicu da ugrožavaju pravo mladih ljudi na informacije važne za očuvanje zdravlja. Usprkos tome, kao i činjenici da većina američkih roditelja ne podržava takve programe, Trumpova vlada nastavlja ih podupirati. Apstinencijski programi blisko su povezani s kršćanskim pokretom predbračne čistoće, koji je nastao početkom 1990-tih. Pokret okuplja tinejdžere koji su se u javnim ceremonijama zavjetovali na odgađanje seksualne aktivnost do ulaska u brak. Prema istraživanju objavljenom 2009. u jednom od vodećih pedijatrijskih časopisa, među mladima koji su se bili zavjetovali na predbračnu čistoću raširenost spolno prenosivih infekcija, oralnog i analnog seksa bila je jednaka kao i u njihovih vršnjaka koji nisu imali veze s pokretom. Besmislenost cijele ideje najbolje odražava podatak da je više od 80% mladih koji su se zavjetovali na predbračnu čistoću pet godina kasnije tvrdilo kako to nikada nisu učinili", tumači naš sociolog.