Powered By Blogger

четвртак, 28. март 2013.

Dobar penzioner

E novine, 27.03.2013.

Lanac sreće umirovljenik pokreće

Samo mrtav penzioner je dobar penzioner


Lažu vam kad kažu da na mladima svijet ostaje. On ostaje samo na vama, jer će ti mladi jednoga skoroga dana postati vi. Preveslajte državu i njene propise. Osvetite se tako da svoju penziju ne poklonite državi, nego jednom ljudskom biću koje ima i uvijek će imati manje od vas sada. Uključite se u penzionerski lanac sreće!
Kad penzioner ode u vječna lovišta, država potajno slavi. Organizira mali pir, nakon što izračuna koliko je u plusu, uzimajući u obzir prosjek. Iako bi trebala poslati najveći i glavni vijenac, takav običaj još nije uveden, iako je već 21. stoljeće. Mora ostati prostora za neke nove civilizacijske korake, ne možemo baš mi i u ovom vremenu sve uzeti sebi za zasluge.
Država je jedini dobitnik toga gubitka. Njoj ostaje trajno, u punom iznosu, bez poreza i odbitaka, cijela penzija blago počivajućega ako je bio samac. Čak i u slučaju da upokojeni ima bračnoga druga, država opet profitira. Onaj drugi postaje jedini i prvi, ali samo u vrijednosti 70 posto. I u jednoj i u drugoj varijanti penzioner je siguran bingo za državu. Zato ga njeni službujući često spominju, prosto bi čovjek pomislio kako im je stalo. I jest, stalo im je, daju, znajući da će im jednoga dana, i to zauvijek, penzija ostati. Uvijek je država bila najpametniji fiškal. Šuti i čeka. Plijen je siguran.

Photo: Mario Giacomelli
U drugom desetljeću 21. stoljeća raspored planeta nagovještava bitnu promjenu u strukturi društva i organiziranosti njegovih najstarijih članova, te tektonske poremećaje u državnom aparatu. Penzioneri pokreću svoj lanac sreće. U njega se ne može uključiti svatko tko poželi. Nije sistem ponude i potražnje. Onaj tko nudi mora imati više od drugoga koji potražuje. I, što je najvažnije u lancu, dvije karike obavezno moraju biti muška i ženska. U ovaj lanac gay orijentacija još nije uvrštena. Lanac funkcionira malo starinski, priznaju to karike, a njegova pravila su kratka, jednostavna i jasna:
- Iskreno izjaviti koliku penziju karika ima;
- Još iskrenije priznati ima li bračnu ili vanbračnu kariku - partnera;
- Ako je jedna i sama, obavezno se, što je moguće prije, spojiti formalnim bračnim zavjetom sa drugom karikom koja ima nižu ili nikakvu penziju;
- Prihvatiti uvjete za moguću situaciju u kojoj bi jedna od gore navedenih karika pukla u toku povezivanja lanca;
- Nemati nikakva potraživanja od nove karike u smislu zbrinjavanja; život organizirati kao da te karike nema. Ona se sa vjenčanim listom pojavljuje tek kad drugoj kariki više nikakav list nije potreban;
- Ništa u ovome životu ne tražite od druge karike, budući da ni vi njoj ne morate ništa dati sve dok vama treba. Tek nakon što vi postanete biti vi, druga karika dobiva;
- Djeca mogu biti upoznata, ali nisu direktni akteri lanca jer ne mogu naslijediti penziju;
- Lanac se ne smije prekidati.

Photo: recoveringlazyholic.com
Obrazloženje: ljudi bi trebali biti pametniji i sposobniji od države. Da li je u redu da penzioner s pristojnom penzijom do zadnjega dana života bude sebičan i škrt? I onda penziju ostavi državi, umjesto nekome poznatom, bližnjem i dragom ili potpunom neznancu.
Zato, ženite se i udavajte, penzići, za sebi slične ili one kojima je još gore. Miješajte se nacionalno, međudržavno, bez obzira na godine. Budite kozmopoliti. Pomozite si uzajamno. Nitko vam drugi neće pomoći. Ni reći hvala. Ne slušajte one koji će lamentirati kako nije moralno. To su, budite sigurni, državni špijuni. Mislite li da je moralno raditi četrdeset godina i onda od države dobiti toliko da, kad njoj sve platite, vama ostane jedan euro dnevno za život.
Lažu vam kad kažu da na mladima svijet ostaje. On ostaje samo na vama, jer će ti mladi jednoga skoroga dana postati vi. Preveslajte državu i njene propise. Osvetite se tako da svoju penziju ne poklonite državi, nego jednom ljudskom biću koje ima i uvijek će imati manje od vas sada. Uključite se u penzionerski lanac sreće!
star

недеља, 24. март 2013.

Vaso Pelagić


E-novine, 24.03.2013

O religiji i njenim dogmama (2)

Hrist je pripadao taboru socijalista

Veličina slova: Decrease font Enlarge font

Photo: Stock
Da je Hrist pripadao taboru socijalista vidi se otuda što se zauzimao za sirotinju i družio se s njome, kao i iz toga što veli: “ljubi bližnjeg svog kao samog sebe, a bližnji naš, veli, jeste svaki čovjek na svijetu”. Uz to je govorio da su mantijaši kao okrečeni grobovi koji se spolja bele a unutra su puni smrada i nečistoće to jest pokvarenosti i nepoštenja. Ove njegove riječi svako će naći u jevanđelju Matijevu
Sad ćemo da vidimo šta vrijedi i ukoliko je istinita njegova ”premudra uredba i cjelishodno proviđenje” koje uživaju njegova blaga djeca. U jednom kraju vlada tiranija, nepravda i ropstvo zbog čega bjesne krvave revolucije između ugnjetača i ugnjetenih, a udrugom haraju razne epidemije: kolera, tifus, svakojake groznice, ospice, vrućice itd. U onom kraju vlada užasna suša, gdje ljudi umiru od silne sunčane pripeke i gube svu ljetinu, a u ovom naprotiv bjesni užasna bura, oluje i poplave koje jatomice upropašćavaju, grabe i satiru nesamo usjeve i marvu nego i zgrade, kuće, alate i ljude. Pomislimo samo šta je nedavno bilo u Češkoj, Francuskoj, Švajcarskoj, u Mađarskoj sa Segedinom, Budimom i drugim zemljama, pa onda one omanje poplave oko Dunava, Save, Tise, Morave itd. Sile sija varoši, cela, imanja i naroda potopljeno i uništeno, pa baš nigdje se ne pojavi pravedni i premilostivi bog da pomogne svoje vjernike i štetu im naknadi. Narodi su njemu vječito davali priloge, a on njima ne da ništa ni onda kad su iz temelja upropašćeni. Groznog je srca otac nebeski! Ne samo to nego na sjeveru djeca preblagog nebeskog oca skapavaju od teške zime ma da se oblače u trostruke kožuhe, a na drugoj strani, bliže ekvatoru, ni goli stanovnici ne mogi danju opstati na zemlji od teške vrućine, nego kopaju zemunice i bježe pod zemlju. Ovdašnju božju djecu biju gromovi, a tamošnju glad i mrazovi, tlja i gusjenica pretvoriše sve u pustoš. U ovim kolibicama čami, boluje i umire vječiti radnik zbog pritisaka, oskudice u hrani, golotinje i umora; a u onim prostranim palatama bijesni, raskalašni i od nerada i silnog preizobilnog jela, pića i luksuza leškare i blaguju ugnjetači, grabljivci, varalice i krvopije ljudstva. Onamo radnici izrađuju po vas dugi dan teške i opasne poslove, pa im silni ovog svijeta dnevno bace kao nagradu tek po dinar, dva ili tri, a ovdje pape, patrike, sultani i milionari, fabrikanti pored balova, salona, pozorišta, kartanja, bilijarenja i harema, pregledaju i potpisuju presude, mjenice, dekrete i podobne lakoće, pa zato su ipak nagrađeni dnevno po 1.000, 50.000, 70.000 dinara u gotovom novcu, kao što smo to naprijed spomenuli. Negdje ljudi – ta božja deca – boluju i umiru od nevolje, zbog oskudice zemljišta, a toliki prosto roba pola zemlje leži pokriven ledom i snijegom, a oko ekvatora pjeskovit bez ljudi i neplodan. Zašto ne bi ”svemogući” bog učinio to zemljište rodnim za svoju djecu?

Photo: photobucket.com
Nećemo govoriti o užasima zemljotresa i aktivnim vulkanima koji užasavaju ljudstvo, krše zemljinu površinu i zgrade i zatrpavaju čitave varoši, ljudstva i imanje pod struju lave, pod njene goleme valove ubezdanu mora ili zemljine provalije. Da li se tu premilostivi bog igra žmurke sa ljudima i njihovim namirnicama? Ili je to valjda božja šala sa svojom milom dječicom? Zbilja! Jesu li premudro stvorenje: zmije, gušteri, krtice, miševi, bube, gusjenice, vrane, svrake, uši, buve, kukolj, glavnica – kljasti, gluvi, nijemi, ćoravi, suludasti, krastavi, gušavi itd. I pored svega toga užasa crkva neprestano uči na ”jutarnji” i na ”večernji”: ”svjako je dajanije božije blago i svjak dar soveršen jest”, a to će reći našim jezikom: sve je čestito što bog daje, i sve je savršeno što je on stvorio i darovao ljudima. Pored tog navedenog strahovitog haosa u društvu i prirodi, otvoreno i neprestano uči nas sveta majka crkva, sveta spasavajuća vjera da je bogu tako jako omilio svijet da je i sina svog jednorodnog odredio na žrtvu radi ”spasenja ljudskog”. Ili je ovo laž ili je bog veliki petljanac. Prvo, zašto se on sam nije dao na žrtvu nego sina poslao, a drugo, što će žrtve koje ništa nisu koristile? Ako ima snage i ljubavi prema ljudstvu neka samo reče, pa da bude sve dobro.
Zdrav razum ne vidi u svemu pomenutom uređenju zemljinom i svjetskom ama baš nikakve božanstvene svemogućnosti ni pravičnosti ni premudrosti već vidi sve suprotno. On vidi, poznaje i priznaje da sve te i cjelishodne i necjelishodne pojave proizilaze po prirodnim zakonima prema kojima sve na svijetu biva bez ikakvog udešavanja prema ljudskim potrebama. A pravedne i nepravedne uredbe, pametni i budalasti običaji zavise od pameti ili od gluposti ljudskog društva. Naravno, obični razum odmah na ovo potegne svoj pretpotopski razlog rekavši: a ko je drugi dao čovjeku taj razum no ”svjemogući” bog? – čist razum odgovara da ni to nije bog dao. Tijelo se razvija pomoću vazduha, toplote, svjetlosti, hrane, pića i rada. Oduzmite ovo čovjeku, kao i svakom drugom živom stvoru koji raste, pa će odmah sve uginuti, pa ma za njegov život svi svjetski krupni i sitni mantijaši koljeno priklono boga molili i ma se sva zemlja u saborne crkve obratila. A razum čovjekov zavisi od društva i prirodnih uslova. Odvojte dijete od društva i ostavite ga u šumi sa svinjama, i ono će, ako ga životinja ne pojede, postati divlji i pasti travu sa ostalom marvom. A rastući u društvu čovjekovom, malo pomalo navikne i nauči se onome što u društvu vidi i čuje. To je jasna istina, pa stoga velimo: ako je, dakle, mantijaški bog kadar da pokori pomenuti djelokrug i postojeće pojave prirode i da pred našim očima izvrši sve ono što je za sve ljude dobro i srećno i što pomenuti radnici vrše i stvaraju, onda smo i mi gotovi poštovati njega isto kao radnika i prirodu, pa još i više, ako se pristoji bogu kao sultanski zahtjeva od ljudi proslavu i pokornost, molbe i dacije. Ako li pak ne može ili neće to učiniti, onda ne samo što nije vrijedno činiti toliku počast i tolike troškove oko imena njegova nego je to čak ludo i nedostojno od strane njegovih dojakošnjih poštovalaca, jer to je najluđe idolopoklonstvo, ali samo u finijem obliku no što su činili prastari divlji narodi.

Photo: Stock
Obični razum i crkva upućuju svijet da jednako brine o duši, o raju i paklu; a čist razum veli: takozvani raj i pakao takođe je zlonamjerna mantijaška izmišljotina kojom su lakše mogli da plaše i globe narod. Jer zbog raja i pakla narod je morao činiti priloge ”majci crkvi”, to jest mantijašima, da bi mu sveti oci duhovnici isprosili oproštenje od boga i pripremili mjesto u carstvu nebeskom, u raju. Radi tog cilja izmišljena su i krilata djeca - anđeli i crni rogati krilati đavoli. Radi toga su izmišljene crkve i molitve, krštenje i vjenčanje, opjelo i zadušnice. Bez svake te mašinerije i spekulacije ne bi mogli crkveni i državni ugnjetači da tako lako zaglupe narod, pa ga globe i uvjek drže pred očima.
Prepredeni ugnjetavači su znali da je narod nezadovoljan svojim ropskim stanjem i teretnim državnim uredbama. Znali su da će on početi da u odmorne dane premišlja u društvu o svojim nevoljama, pa tako može naći uzrok nevoljama i otpečatiti dogovor i organizaciju kako će rastrgati sve uzroke i niti što narodu donose nesreću. A ko je drugi nitio i otkrivao te niti ljudskih nesreća nego mantijaši, sluge boga i oltara, a oni su onda bili vlasnici i državne i crkvene uredbe. Stoga su oni u odmorne dane sabirali narod oko sebe i kljukali mu u glavu da se neprestano moli, da misli o bogu, raju, paklu, o svojim tješkim grijesima, i da nikad ne zaboravi da će svi oni naslijediti carstvo blaženstva vječitog u raju koji pate i trpe ovdje na zemlji i slušaju svoje starješine i nastavnike, propovijedajući svijetu božju riječ što glasi: ”povinujte se vlastima, jer je svaka vlast od boga”, i ”ko pretrpi do kraja, spasiće se”. Da je crkva zaista težila za tim da stvori glupav i pokoran narod vidi se iz crkvenih knjiga, iz ”svete liturgije” koja pjeva: ”blaženi su oni što su krotki i duhom nišči”. I valjda je zato množila i još jednako množi carstvo mrtvaca na nebu.
Pa rašta onda bog stvara revolucionare-ljude? Manje bi zavrzlame bilo da umjesto ljudi stvara samo ovce, pa - mirna Krajina. One su i krotke i ”’ništave duhom”. Bar tada ne bi trebalo ni pakla, ni đavola, ni crkvenih molitva, ni mantijaša, ni svekolike sadašnje gluposti što se zbog toga rađa i traje, podržava i potpomaže. Ili valjda bog ima pasiju, ćef mu je gledati kako se svijet muči, strada, globi i u paklu gori kao što su rimski tirani uživali, popijevali i poigravali od radosti gledajući kako Rim gori uplamenu i kako lavovi raskidaju ljude u cirkusima-pozorištima? Takvih budalaština puno je sveto pismo, a isto tako i sve propovjedi sitnih i krupnih mantijaša. Raj su opisali tako basnoslovno i kitnjasto da bi čovjek pomislio kako je u njemu urnek svih krasota i naslada. Muhamedanski mantijaši još poetičnije pretstavljaju krasote raja veleći da će se tamo vjernici, pored ostalog uživanja, koristiti i ”hurijama” koja će i poslije supružanskog snošaja dovjeka ostati djevojke kao bogorodica pored Josifa i rođenja Hristova ”djeva”. Samo je čudo nama zašto se i jedni i drugi ne poubijaju da te krasote čas prije uživaju gore na nebu, nego ovdje žive, te globe i varaju narode. I u tome se sastoji njihov moral i njihova briga za povjereno ”stado”. O, blaženog stada, koje im još i danas vjeruje i prilog daje! Dokle li će tako?

Izvor: circulodepoesia.com
No čist razum i naučni durbin ne vide u nebu i raja ni pakla, ni Hrista, ni Bramu. On vidi tamo beskrajnu prostoriju i bezbrojne zvijezde koje su djelimično mnogo vjeće od ove naše zemlje. Stoga veli: more, ljudi! Manite se vi te religiozne petljarije! Ne trošite ni snage ni zdravlje svoje oko nebeskih, božanskih sanjarija od kojih još niko koristi nije video, niti će vidjeti, pošto toga nema. Nego umjesto toga razmišljajte i izučavajte iz čega se sastoji vaše tijelo i šta mu treba pa da ono bude zdravo, promišljajte kako ćete ukinuti sve ono što vam rađa nesreću, pa udesiti uredbe u društvu onako da svima vama donose sreću, jednakost, znanstvenost i bogatstvo; izučavajte prirodu i njene zakone da bi ste lakše mogli upotrebiti i koristiti ljudstva itd. To je dostojno ljudstva i istorije, to je cilj kulture i progresa, to je zadatak nauke i ljudi, to je najčistiji moral u svemu svijetu.
Uostalom moramo priznati da i sami državni zakoni poriču biće boga, prvo, tima što je zakonom odobreno izučivanje prirodnih nauka koje iz temelja poriču biće boga, a osobito embriologija, fiziologija, fizika i hemija, a, drugo, što država ne kažnjava ljude koji psuju po ulicama i birtijama po sto bogova, Hristosa, bogorodica, anđela i krstova, a opsuje li ko vladajućeg monaha i caricu, odmah ga hvataju, zatvaraju i osuđuju na robiju.
Obični stvorovi vjeruju i tvrde da je biblija ”sveta knjiga-sveto pismo”, pa zbog toga se na svemoguće načine tumači usmeno i pismeno odraslom i neodraslom svijetu. I da bi tu golemu knjigu takoreći ukljukali narodu u glavu, ona je na svima jezicima uopšte i napose štampana, te se preko misionara po svemu svijetu razdaje i besplatno i za jevtinu cijenu. čist razum vidi i veli da je takozvano ”sveto pismo” skup, zbornik mantijaških izopačenih i glupih izmišljotina i da više vrijedi za čovječanstvo jedan tabak fizike, fiziologije, hemije, no sve crkvene i bogoslovske knjige što su napisane od iskona do danas. Kao potvrda ovog, evo činjenice: kod svih vjerujućih, u svetom pismu najvažnija je i najsvetija knjiga ”Jevanđelje” i ”Apostol”, i kada se ona čita milioni pravoslavnih i krivoslavnih sagnu glavu ili padnu na koljena radi veće počasti i marljivog slušanja, a zatim je ljube i darivaju. Pa šta nalazimo u toj tako svetoj i poštenoj knjizi? Evo šta: U Jevanđelju Matejevu, u glavi šestoj, i stihovima 25, 26, 27, 28, 29, 30 i 31 stoji da se ne brinemo za svoj život, šta ćemo jesti i nositi, no da se ugledamo na ptice nebeske koje, veli, i ne siju i ne žanju, ne sabiraju u ambarove, pa ih otac hrani. Dalje, šalje nas da se ugledamo na cvijeće, ljiljan i drugo voleći kako i ono ništa ne radi, pa ljepše je obučeno i ukrašeno nego Solomon u svojoj slavi i u svom bogastvu. Po toj božanskoj nauci svetoga pisma mi treba da uništimo i škole i nauku, i radionice i alate, – dakle, i svu kulturu, pa da goli golcati u zimi ili u snijegu očekujemo sve od premilostivog oca nebeskog ili da u takvom stenju brstimo lišće i sa marvom pasemo travu kao što nekada čineše kaluđeri i kaluđerice po dolinama eufratskim mesopotamskim. Može biti da je to dobra nauka za stvorove običnog razuma, ali ljudi Zdravog razuma javno se sprdaju takvoj nauci. I djeca iole zdravijeg razuma vele da je obični razum zaboravio da se ptice hrane u ljetnje doba od našeg truda, naših usjeva, a zimi, kad snijeg sve pokrije, ptice nebeske kljuju našu i marvenu balegu. Stoga mi zahvaljujemo svetoj majci crkvi i milostivom ocu nebeskom i ”preblagom spasitelju svijeta” na takvoj hrani i čestitamo bogomoljcima što će takvu uživati u budućem životu blaženstva božjeg – nebeskog.

Photo: blog.kofti.com
Dalje, u istom jevanđelju u glavama 5, stih 30, 40, 41, 44, preporučuje nam ”spasitelj svijeta” da se ne branimo od zla, nego ako te ko udari po desnom obrazu obrni mu i lijevi; ko hoće da ti uzme košulju, podaj mu i haljinu, ako te ko potjera jedan sat idi s njime i dva; ljubite i neprijatelje i činite dobro onima koji vas mrze i gone itd. Je li da je pravedna i mudra pouka? Ej, rajo uzbunjena! Kud će ti duša?! Što nisi slušala preblago jevanđelje, te si podigla bunu protiv onih što te gone, prinuđivaju i tvoju zaradu odnose, otimaju. – U današnjem društvu ni najgluplja djeca ne bi poslušala takvu pouku. Zar je pravedno snositi nad sobom grabež i tiranstvo zarad ćefa pojedinaca? Zaista, ne.
Sveti apostoli nas uče da budemo svima ”jakože svi”, to jest sa Jevrejima kao Jevreji, sa Rimljanima kao Rimljani, sa dobrima dobri, s lopovima lopovi. Idi po volji svih, dakle, i volji ugnjetača narodnih, a istina, pravda, poštenje i savjest, – to je kod njih ništa. Dalje, oni vele ”povinujte se se vlastima, jer je svaka vlast od boga”, što smo i naprijed spomenuli. I to je moral svetog pisma! Dakle, ako kršteni i nekršteni sultani i paše ugnjetavaju i globe narod, to je od boga i to treba trpjeti, tome se treba pokoravati. Aj, vesela sirotinjo rajo, grdno li si sagriješila što si se usudila da podigneš revoluciju protiv zakonitog vladaoca i vlasti? – Zato valjda u našoj saveznoj srpskoj revoluciji protiv ugnjetača carigradskih i držaše ”pastiri naroda”, sluge božje– sarajevski i mostarski vladika – stranu tih ugnjetača naroda, a proglasiše revolucionare Bosne i Hercegovine kao otpadnike i bezakonike društva. Papski klir u Rimu i pravoslavni i katolički patrijarh u Carigradu pisali su i govorili protiv narodnog oslobođenja i držali su stranu narodnih krvopija. – Najveći je moral raditi da ugnjeteni postane slobodan čovjek uživajući sva svoja čovječanska prava i sreću kao i svaki član društva. I narodna borba Bosanaca i Hercegovaca ciljala je na to. I na sramotu crkvanog morala, ”sluge boga i oltara” glasaše protiv narodnih prava, protiv narodne slobode i sreće, protiv svoga ”stada” i svog hranioca – naroda.
Još nešto radi ogledala tog crkvenog morala. Na kraju jevanđelja Jovanova stoji da je Hristos toliko radio i dobra učinio narodu za vrijeme svog bavljenja na zemlji da bi kad bi se sve opisalo, bilo toliko knjiga da ni u sav ovaj svijet ne bi mogle stati. Ovakvu užasnu laž mogao je samo reći iz temelja lud i podao čovek, jer je Hristos, po kazivanju ”svetih” knjiga, živio svega 33 godine, a samo je tri godine javno propovijedao. Ovdje ne treba navoditi druge dokaze o tome šta vrijedi mantijaška i crkvena ”pouka” i moral. Ovim je očevidna prljavost i ništavilo njihovog morala i njihove nauke, njihove vjere i boga, sama sobom istumačena za one koji imaju bar i mrvu zdravog razuma, koji umiji zrelo pametovati. Obični razum i sveta crkva vjeruju u božja čudesa koja nabrajaju u starom i novom zavjetu, – da su bog, njegov sin, sveta djeva Marija liječili bolesnike, hranili gladne, napojili žedne itd. Naučni i praktični zdravi razumi to odriču i smatraju da je to gola laž. Jer ako su onda mogli da čine takva čudesa, što sada ne čine, kada hiljadama ljudi umire od gladi, bolesti i golotinje? I tako biva na sve strane ove naše zemlje. Za vrijeme savezne srpske revolucije eno na hiljade sirotinje raje, lišena kuće i imanja, umire. Zašto bog i sveci ne ukažu svoja čudesa u pošiljci hrane, odjeće i takve pomoći da se za nekoliko dana oslobodi od svojih ugnjetača? Ako to neće da učine nama, grešnicima i bezbožnicima, zašto bar u takvoj nevolji ne pomognu raji? Ta bar je ta naša nesrećna raja bila i jeste duboko pobožna i vjerna bogu i crkvi. I zaista zaslužuje mnogo veću pomoć no njeni ugnjetači. Ta eno i čuvene tvrdice i sebičnjaci – bogataši engleski očigledno pomažu raju hranom i odijelom, a premilostivi otac svijeta – bog i ”prečista” bogorodica baš ništa ne pomogoše svojim vječitim poštovaocima i moliocima. Jer ono što ne postoji ne može se ni puzeći pokazati, a kamoli činiti čudesa. No obični stvorovi ipak vjeruju kao i prije. Oni ne mogu da smijeste u svoju glavu da je sva pomoć i odmoć u čovjeku, u prirodi i u udruženoj snazi društva.

Photo: Stock
Obični mozak veli i vjeruje da je Hristos spasitelj ljudstva, da je oprostio ljudstvo od Adamskog grijeha i time otvorio put u carstvo slave i blaženstva. Ali Zdrav razum ne vidi i ne može da nađe ama baš ni jednog fakta da to posvjedoči. On želi da mu se ”opipatelno” pokaže čime je hristos spasao svijet. Mi vidimo svojim očima da i danas kroz svu prošlost istorije svijet trpi svakojake nesreće i nevolje poslije Hristova dolaska do danas isto kao i prije Hrista. Ni elementarne nepogode, ni društveni događaji i nepravde nisu se uglavnom promijenile. Prije njega vladali su svijetom i sisali krv naroda i ljudi faraoni i fariseji, književnici i njima podobni akrepi ljudski, a danas kršteni i nekršteni sultani, mantijaši, paragraflije, sabljaši i ćiftarija malo finijim načinom i u uglađenoj formi, podobno stjenici i pijavici, ispijaju životnu snagu svemu radnom čovječanstvu. Pa još ne samo to, već baš u vrijeme njegovo i poslije njegova rođenja pa sve do velike Francuske revolucije bilo je narodima još gore nego prije njega, jer su držana i crkvena gospoda smatrala narod kao i svaku drugu marvu. Ljudi, žene i djeca prodavani su i kupovani na trgovištu kao i životinje. Istorija pokazuje fakta da je na jednom vašaru prodavano za jedan dan po 7000 ljudskih duša. Čuvari državnog poredka i održači vjera i ”morala” smatrali su i čuvali takva sramna i nečovječna djela, takav varvarski poredak kao zakonit i pravedan sve donde svjetski revolucionari ne predadoše i njih i taj poredak maču i ognju. Dakle, iz tog groznog ropstva izbavili su i još jednako izbavljuju ugnjetenu raju jeretici – revolucionari, a ne Hristos i njegovo apostoli. Dalje, svijet se rađa s plačem, živi s mukom i bolestima i umire s mukama i plačem onako isto kao i prije Hrista. Ni onda ni sada ništa nije moglo živjeti i razvijati se bez vazduha, toplote, svijetlosti i vlage; niti ženka rađati bez supružničkog snošaja, pa ma se svi svijetski mantijaši odrli klećeći, zvoneći, liturgije i bdenije čineći. Ako li se pod tim Hristovim spasenjem razumije spasenje od grijeha i pakla, i to nije istina. Jer ako je Hristos svojom smrću i stradanjem iskupio čovječanstvo od grijeha i otvorio svima put u carstvo blaženstva, u raj, onda zašto su potrebni sada mantijaši, crkve, molitve i toliki troškovi oko toga? On je svršio posao i spasao čovječanstvo, pa šta su potrebni novi poklisari, tolika zavrzlama i troškovi? Zar su sinovi i drugovi papa i patrijarha u stanju i više da učine nego ”sin božiji” Isus Hristos? Ta tim i oni sami omalovažavaju boga oca, boga sina i boga duha svijetoga…
Mi ovim razlozima ne pobijamo zaslugu Hrista kao reformatora, kao radnika za sirotinju i mučenika za svoje učenje, to jest ako je on zbilja i postojao. Sudeći po jevanđelju, koje su četiri autora napisali raznoliko i nesaglasno, mi Hrista vidimo kao čovjeka koji je nešto naglašavao i o socijalizmu. Po tome ga možemo poštovati kao poštena i napredna čovjeka u ondašnjem pokvarenom društvu. Da je on pripadao taboru socijalista vidi se otuda što se zauzimao za sirotinju i družio se s njome, kao i iz toga što veli: “ljubi bližnjeg svog kao samog sebe, a bližnji naš, veli, jeste svaki čovjek na svijetu”. Uz to je govorio da su mantijaši kao okrečeni grobovi koji se spolja bele a unutra su puni smrada i nečistoće to jest pokvarenosti i nepoštenja. Ove njegove riječi svako će naći u jevanđelju Matijevu.
Mnogi i od samih mantijaša znaju da je sve istina što smo navodili, to jest da je sve njihovo crkveno učenje prava petljanija, puka zlonamjerna izmišljotina i otrcana krpež koja sama sebi protivrječi, samu sebe goni u laž. Ali to neće da javno priznaju i da narodu ispovijede tu istinu, jer lakše je blagosiljati nego kopati, lakše je čitati molitvice nego udarati čekićem i tovariti tovare, vući i istovarati, kopati, žnjeti i tesati drvlje i kamenje.

PHOTO\EPA:STR
No reći će neki mislilac: pa gdje je savjest? Pa gdje li je moral koji svakom čovjeku nalaže da se u svakom poslu mora uzvisiti nad svojim interesom, nad samim sobom i propovjedati istinu i pravičnost u za to se boriti. Ta najsvetlija strana čovjekova najviše leži na predstavnicima religije, jer se oni glasaju za propovjednike, za održanje i utvrđenje ljudskog morala. čist razum na to čudi veleći: jadni svijete! Kakav moral, kakvu moralnu stranu i dužnost očekuješ ti od njih koji su najpokvareniju u društvu. Zar ne vidiš da su oni vječiti protivnici svakom napretku i svakoj pravičnosti i istini? Zar ne vidiš kako oni, isto kao i državni tirani, prodaju sirotom radniku i najpreče potrebe da naplate svoje molitvice i da se ukrase svilom i zlatom? Zar nisi čitao u istoriji kako su rimokatolički ”sveti oci” duhovnici odobravali i potvrđivali takozvano pravo na prvu noć, po kome je raja morala podvesti svoju vjerenicu prvu noć svome spahiji ili popu, pa tek onda, kad ona otuda dođe, ona je pripadala svome mužu? I tako duboko ponižavanje čovjekovog dostojanstva oni su nazivali moralom. Takvu sramnu uredbu oni su nazivali crkvenim i božanskim moralom. Zar ne vidiš kako se svaki otima za vlast i bogastvo, pa ma se to osnivalo na razvalinama i propasti svoje povjerene ”pastve”? Zar ne vidiš, o, jadno ”slovesno” stado, koliko velike plate određuju sebi za sićušan i ništavan rad koje se iscjeđuju iz krvi i suza ugnjetenog i utruđenog radnika? Zar ne vidiš kako nemilostivo prolaze pored sakatog, iznemoglog slijepog prosjaka koji treba čovječanske pripomoći? Zar ne vidiš kako se druže i vjerno služe i najpokvarenijim tiranima i ugnjetačima napretka i čovječanstva i kako rado primaju njihove ordene, gozbe i počasti? Zar ne znaš kako je najviše pokvareno pa i silovano narodnih kćeri i sinova baš od njihove strane? Zar ne znaš ko je spaljivao i raspinjao reformatore ljudstva Đordana Bruna, Vanija, Jana Husa i druge naprednije i poštenije umove čovječanstva? Zar ne znaš kakav moral imaju i propovedaju oni što, kao na priliku kardinal Antoneli i rimske papa, šetajući po palatama i crkvama, stiču čak i tako veliko bogastvo koje iznosi na stotinu miliona? Kad bi mantijaši imali poštene vjere i pravog morala, oni bi listom odavno još stupili poslovati protiv sadašnjeg društvenog uređenja i sadašnjih nakaradnih zakona po kojima se određuje dnevna nagrada po 1 ili 2 ili 3 dinara onima utruđenim radnicima koji po vazdugi dan prevrću crnu zemlju i kamenje, koji izrađuju sve namirnice društva, koji stvaraju kulturu čovječanstva, pa biz ahtijevali da se uzakone takve uredbe u ljudskom društvu koji će takve utruđene radnike – mučenike staviti u nagradi i poštenje na prvo mjesto, a sadašnje odlikovane i previše nagrađene debile, ugnjetače i globadžije, dići sa začelnih mjesta. Tek bi tim mantijašima pokazali da imaju morala. Dogod tako ne učine, oni su najnemoralniji ljudi. Može biti slučajeva da se neki od njih uzvisi nad sobom i pođe da radi po razlozima naučnog morala, u korist svega čovječanstva, ali takvi to ne čine kao mantijaši nego kao sugrađani ljudstva, kao ljudi. Pod mantijom može se naći i valjanih narodnih prijatelja i dobrih naučenjaka. Njima čast i poštovanje, ma u kome zvanju bili. Ali i s ovim ustajemo protiv nepoštenja i zabluda, a ne protiv poštenih ličnosti koji su možda nehotice zapale u kužnu sferu religije.
*Nastaviće se
star

The New York Review of Books


Religija bez boga

 | 23/03/2013

Pred vama su delovi prvog poglavlja poslednje knjige Ronalda Dworkina: Religija bez boga, koju će ove godine izdati Harvard University Press. Neposredno pre svoje smrti 14. februara, autor je poslao njen rukopis redakciji The New York Review of Books.

Poznata podela na verujuće i neverujuće ljude previše je gruba. Milioni ljudi koji sebe ubrajaju u ateiste imaju uverenja i iskustva slična i jednako duboka kao ona koja vernici smatraju verskim. Oni kažu da iako ne veruju u „konkretnog“ boga, ipak veruju u neku „silu“ u unverzumu koja je „veća od nas“. Osećaju obavezu da žive dobar život, uz uvažavanje života drugih; ponose se životom koji smatraju dobro proživljenim i muči ih ponekad neutešno kajanje zbog života koji gledajući unazad smatraju protraćenim.
Albert Ajnštajn je rekao da, iako je ateista, sebe smatra duboko religioznim čovekom:
Znati da ono što je nama nepojamno zaista postoji, da se manifestuje u najvećim mudrostima i najraskošnijoj lepoti koje naša otupela čula mogu da osete samo u najprimitivnijem obliku – to saznanje, to osećanje jeste središte prave religioznosti. U ovom smislu, i samo u tom smislu pripadam duboko religioznim ljudima.
Sudije često moraju da odluče šta „religija“ znači u pravnom smislu. Na primer, američki Vrhovni sud morao je da donese odluku, kada je Kongres omogućio „prigovor savesti“ za služenje vojnog roka onima kojima vera ne dozvoljava da nose oružje, da li i ateista čije moralno uverenje takođe zabranjuje službu može da uloži prigovor. Presudio je da može. Pozvan da protumači ustavnu garanciju „slobode veroispovesti“ u drugom slučaju, sud se izjasnio da u SAD postoje mnoge religije koje ne priznaju boga, uključujući i jednu koju je sud nazvao „sekularnim humanizmom“. Pritom, obični ljudi su vremenom počeli da koriste izraz „religija“ u kontekstima koji nemaju nikakve veze ni sa bogovima ni sa bezgrešnim silama. Kaže se da Amerikanci prave religiju od svog ustava, dok je za neke i bejzbol religija. Ovakve upotrebe „religije“ su samo metaforičke, naravno, ali izgleda da ne počivaju na verovanjima u boga nego na nekoj dubljoj i opštijoj privrženosti.
Tako izraz „verski ateizam“, koliko god to bilo iznenađujuće, nije oksimoron; religija nije ograničena na teizam što se tiče samog značenja reči. Ali ovaj izraz i pored toga može da zbuni. Da li bi bilo bolje u cilju jasnijeg izražavanja ograničiti „religiju“ na teizam pa onda reći da su Ajnštajn, Šeli i ostali „osetilni“ ili „duhovni“ ateisti? Ali na drugi pogled, proširenje teritorije religije čini ovaj termin jasnijim ogoljavajući značaj onoga što je zajedničko čitavoj toj teritoriji. Ričard Dokins kaže da je Ajštajnov jezik „destruktivno varljiv“ budući da jasnoća zahteva jasnu distinkciju između verovanja da vasionom vladaju osnovni zakoni fizike, što Dokins smatra da je Ajnštajn hteo da kaže, dok se verovanje oslanja na nešto „natprirodno“, što Dokins misli da reč „religija“ podrazumeva.
Ali Ajnštajn je imao u vidu mnogo više od toga da je vasiona organizovana oko osnovnih zakona fizike; njegov stav koji sam naveo jeste, u jednom važnom smislu, prihvatanje natprirodnog. Lepota i uzvišenost koju je rekao da možemo dostići samo kao slabašan odraz nisu deo prirode; one su nešto izvan prirode što se ne može shvatiti čak ni nakon konačnog razumevanja najosnovnijih fizičkih zakona. Ajnštajn je upravo verovao da neka transcendentalna i objektivna vrednost prožima vasionu, vrednost koja nije ni prirodna pojava niti subjektivna reakcija na prirodnu pojavu. To ga je navelo da insistira na svojoj religioznosti. Nijedan drugi opis, smatrao je on, nije mogao bolje da obuhvati prirodu njegove vere.
Dakle, trebalo bi da dozvolimo Ajnštanu da opiše sebe, da dozvolimo naučnicima njihove široke kategorije, sudijama njihove interpretacije. Religija, treba reći, ne mora da podrazumeva verovanje u boga. Ali onda, ako prihvatimo da neko može biti religiozan bez verovanja u boga, šta znači biti religiozan? Koja je razlika između religioznog i nereligioznog stava prema svetu? Teško je na ovo odgovoriti jer je „religija“ interpretativan koncept. To jest, ljudi koji upotrebljavaju taj koncept ne slažu se u tome šta on tačno znači: upotrebljavajući ga, oni zauzimaju stav o tome šta on treba da znači.
Ali trebalo bi da zastanemo i pogledamo istoriju ovog pitanja. Verski ratovi su, poput kancera, usud naše vrste. Ljudi u čitavom svetu ubijaju jedni druge jer mrze bogove onih drugih. U manje nasilnim mestima poput Amerike, sukobljavaju se uglavnom u politici, na svakom nivou, od nacionalnih izbora do lokalnih sastanaka školskih odbora. Najžešći okršaji nisu oni između različitih sekti pobožne religije nego između vatrenih vernika i onih ateista koje oni smatraju nemoralnim nevernicima kojima se ne može verovati i čiji rastući broj preti moralnom zdravlju i celovitosti političke zajednice.
Fanatici u Americi imaju veliku političku moć, barem trenutno. Takozvana verska desnica predstavlja glasački korpus kome se još uvek mnogi spremno udvaraju. Politička moć religije isprovocirala je, kao što se moglo očekivati, suprotnu – iako ne jednaku – reakciju. Militantni ateizam, iako politički inertan, sada uživa veliki komercijalni uspeh. Niko ko se predstavlja kao ateista ne može biti izabran za bilo koju važnu funkciju u Americi, ali knjiga Ričarda Dokinsa Zabluda o Bogu (2006) prodala se ovde u više miliona primeraka i knjižare su preplavljene desetinama drugih knjiga koje osuđuju religiju kao sujeverje. Knjige koje ismevaju boga bile su nekad, pre nekoliko decenija, retke. Pod religijom se podrazumevala Biblija i niko nije smatrao da je smisleno ukazivati na bezbrojne greške biblijskog tumačenja postanja. Više nije tako. Obrazovani ljudi posvećuju čitavu karijeru pobijanju onoga što se nekad smatralo, među ljudima koji oduševljeno kupuju njihove knjige, isuviše budalastim da bi se pobijalo.
Ako možemo da razdvojimo boga od religije – ako shvatimo šta religiozno stanovište zaista jeste i zašto ne zahteva i ne podrazumeva natprirodno biće – onda bismo mogli makar da snizimo temperaturu ovih obračuna razdvajajući pitanja nauke od pitanja vrednosti. Novi verski ratovi sada su zapravo kulturni ratovi. Oni se ne tiču samo naučne istorije – toga šta najbolje objašnjava razvoj ljudske vrste, na primer – nego se u fundamentalnijem smislu tiču značaja ljudskog života i značenja dobrog života.
Kao što ćemo videti, logika zahteva razlikovanje naučnih i vrednosnih delova klasične pobožne religije. Kada ove stvari valjano razdvojimo uviđamo da su one potpuno nezavisne: vrednosni deo ne zavisi – ne može da zavisi – od istorijskog postojanja bilo kakvog boga. Ako ovo prihvatimo, onda znatno sužavamo i obim i značaj sukoba. To više neće biti kulturni ratovi. Ova ambicija je utopijska: nasilni i nenasilni verski ratovi odražavaju mržnje dublje od onih koje filozofija može da rastumači. Ali malo filozofije bi moglo da bude od koristi.

Šta je religija? Metafizička osnova
Šta bi, dakle, trebalo smatrati religioznim stavom? Pokušaću da pružim izvesno apstraktno, pa tako i ekumensko objašnjenje. Religiozni stav prihvata potpunu, nezavisnu realnost vrednosti. On prihvata objektivnu istinu dvaju ključnih sudova o vrednosti. Prvi podrazumeva da ljudski život ima objektivan značaj ili važnost. Svaka osoba ima urođenu i neizbežnu odgovornost da pokuša da svoj život proživi uspešno: to znači da živi dobro, prihvatajući etičke obaveze prema sebi kao i moralne obaveze prema drugima, ne samo ako to slučajno smatramo važnim nego zato što to jeste važno, mislili mi tako ili ne.
Drugi podrazumeva da ono što zovemo „prirodom“ – vasiona kao celina i svi njeni delovi – nije samo činjenica nego i nešto samo po sebi uzvišeno, nešto intrinzične vrednosti i čudesnosti. Zajedno, ova dva sveobuhvatna vrednosna suda proglašavaju inherentu vrednost obeju dimenzija ljudskog života: biološke i biografske.
Za mnoge ljude religija obuhvata mnogo više od te dve vrednosti: za mnoge teiste ona obuhvata obavezu obožavanja, na primer. Ali uzeću ove dve – intrinzični smisao života i intrinzičnu lepotu prirode – kao paradigme potpuno religioznog stava prema životu. Ovo nisu uverenja koja se mogu izolovati od ostatka nečijeg života. Ona zahvataju čitavu ličnost. Ona prožimaju iskustvo: rađaju ponos, kajanje i oduševljenje.
Ali kako religiozni ateisti mogu da znaju ono što tvrde o različitim vrednostima koje poštuju? Kako mogu biti u dodiru sa svetom vrednosti da bi proverili možda umišljenu tvrdnju u koju ulažu toliko emocija? Verici imaju autoritet boga za svoja uverenja; čini se da ateisti svoja izvlače ni iz čega. Treba malo razmotriti metafiziku vrednosti.
Religiozni stav odbacuje naturalizam, što je jedan od naziva za vrlo popularnu metafizičku teoriju da ništa nije stvarno osim onoga što se može proučavati prirodnim naukama, uključujući i psihologiju. To jest, ne postoji ništa što nije ni materija ni um; u osnovi, ne postoji nešto kao što je dobar život, ili pravda, ili okrutnost, ili lepota. Ričard Dokins govori u ime naturalista kada kaže da naučnici s pravom odgovaraju ljudima koji, kritikujući naturalizam, obavezno citiraju Hamleta: „E moj Horacije, ima mnogo stvari između neba i zemlje o kojima tvoja filozofija i ne sanja“. „Da“, odgovara Dokins, „ali radimo na tome.“
Neki naturalisti su nihilisti: oni tvrde da su vrednosti samo iluzije. Drugi naturalisti prihvataju da u nekom smislu vrednosti postoje, ali ih definišu tako da im negiraju svako nezavisno postojanje: predstavljaju ih potpuno zavisnim od čovekovih misli ili reakcija. Kažu, na primer, da opisivanje nečijeg ponašanja kao dobrog ili ispravnog zapravo znači samo da bi život za mnoge ljude bio prijatniji ako bi se svi tako ponašali. Ili da reći kako je neka slika lepa znači samo da ljudi uživaju dok je gledaju.
Nemoguće je ne poverovati u osnovne matematičke istine i, kada ih shvatimo, u zapanjujuće kompleksne istine koje su matematički dokazane. Ali ne možemo da dokažemo ni te osnovne istine, niti metode matematičkog dokazivanja izvan matematike. Smatramo da nam za to nije potrebna nikakva nezavisna potvrda: znamo da imamo urođenu sposobnost za logiku i matematičku istinu. Ali kako znamo da imamo tu sposobnost? Samo zato što formiramo uverenja u ovim oblastima kojih jednostavno ne možemo, koliko god se trudili, da se odreknemo. Sledi da onda sigurno imamo tu sposobnost.
Možemo reći: mi na kraju prihvatamo svoju najosnovniju naučnu i matematičku sposobnost kao stvar vere. Religiozni stav insistira da na kraju prihvatimo naše vrednosti na isti način: takođe kao stvar vere. Tu se javlja jedna zapanjujuća razlika. Imamo opšteprihvaćene standarde dobrog naučnog argumenta i validnog matematičkog dokaza; ali nemamo opšteprihvaćene standarde moralnog ili nekog drugog promišljanja vrednosti. Naprotiv, možemo se oštro sporiti o dobroti, pravu, lepoti i pravdi. Da li to znači da imamo spoljnu potvrdu naših sposobnosti za nauku i matematiku, koja nam nedostaje na polju vrednosti?
Ne, zato što međusobni sporazum ne predstavlja spoljnu potvrdu ni u jednom domenu. Principi naučnog metoda, uključujući i neophodnost međusobne potvrde posmatranja, opravdani su samo naukom koju su ti metodi proizveli. Kao što sam rekao, sve u nauci, uključujući značaj zajedničkog posmatranja, stoji zajedno: ne oslanja se ni na šta izvan same nauke. Logika i matematika su opet drugačije. Konsenzus o validnosti složenog matematičkog argumenta nipošto ne dokazuje tu validnost. Šta bi bilo da – nezamislive li strahote – ljudski rod prestane da se slaže oko validnosti matematičkih ili logičkih argumenata? Pao bi u nepovratnu propast, ali niko ne bi imao dobrog razloga da sumnja kako je pet plus sedam jednako dvanaest. Vrednost je opet drugačija. Ako je vrednost objektivna, onda je konsenzus o konkretnom vrednosnom sudu irelevantan za njegovu istinitost ili bilo čiju odgovornost da ga smatra istinitim, a iskustvo pokazuje, šta god o tome mislili, da ljudski rod može da preživi velika neslaganja o moralnoj, etičkoj ili estetskoj istini. Za religiozni stav, neslaganje je sporedno.
Rekao sam da religiozni stav konačno počiva na veri. To sam rekao pre svega da istaknem kako su nauka i matematika na isti način pitanja vere. U svakom domenu prihvatamo osećaj, neizbežno ubeđenje, a ne blagoslov neke nezavisne potvrde kao konačnog arbitra onoga u šta imamo pravo da odgovorno verujemo. Ova vrsta vere nije samo pasivno prihvatanje konceptualne istine da ne možemo opravdati našu nauku ili našu logiku ili naše vrednosti bez pozivanja na nauku, logiku ili vrednost. To je pozitivna potvrda realnosti ovih svetova i našeg uverenja da iako svaki naš sud može biti pogrešan, mi imamo pravo da ga smatramo istinitim, ukoliko smo ga dovoljno odgovorno promislili.

Religijska nauka i religijska vrednost
Već sam naveo razloge zašto bi trebalo da stav koji sam opisao tretiramo kao religiozan i priznamo mogućnost religioznog ateizma. Nadamo se da ćemo bolje razumeti zašto toliki ljudi tvrde da imaju osećanje vrednosti, tajanstvenosti i smisla života uprkos svom ateizmu, a ne uporedo sa njim: zašto svoje vrednosti tako povezuju sa religijskim vrednostima. Pokušaćemo da iznesemo objašnjenje religije koje možemo iskoristiti da protumačimo široko uverenje da ljudi imaju posebna prava na versku slobodu.
Središte moje argumentacije je sledeća pretpostavka. Konvencionalne, teističke religije koje većina nas poznaje – judaizam, hrišćanstvo i islam – imaju dva dela: naučni deo i vrednosni deo. Naučni deo nudi odgovore na važna činjenična pitanja o postanku i istoriji kosmosa, poreklu ljudskog života i tome da li ljudi mogu ili ne mogu da prežive sopstvenu smrt. Taj deo tvrdi da je svemogući i sveznajući bog stvorio kosmos, da on sudi o ljudskom životu, garantuje život posle smrti i uslišava molitve.
Naravno, ne mislim da ove religije nude ono što smatramo naučnim argumentima za postojanje i karijeru njihovog boga. Samo kažem da ovaj deo mnogih religija nudi objašnjenja nekih činjeničnih stvari, istorijskih i današnjih uzroka i posledica. Neki vernici brane ove tvrdnje argumentima koje smatraju naučnim; drugi govore kako njih podupire vera ili dokazi iz svetih spisa. Ja ih sve nazivam naučnim u pogledu njihovog sadržaja, a ne u pogledu njihove odbrane.
Vrednosni deo konvencionalne teističke religije nudi mnoge stavove o tome kako ljudi treba da žive i šta treba da vrednuju. Neki od njih su božanski uslovljeni, to jest parazitiraju na pretpostavci boga i nemaju smisla bez nje. Božanski uslovljeni stavovi propisuju dužnost obožavanja, molitve i poštovanja boga u koga ta religija veruje. Ali druge religijske vrednosti nisu u tom smislu pobožne: one su makar formalno nezavisne od bilo kakvog boga. Ove dve paradigmatske religijske vrednosti koje sam identifikovao u tom smislu su nezavisne. Religiozni ateisti ne veruju u boga, pa samim tim odbacuju nauku konvencionalnih religija i pobožne obaveze, poput dužnosti ritualnog obožavanja koje parazitiraju na tom domenu. Ali prihvataju da je objektivno značajno kako čovek živi svoj život i da svako ima urođenu, neotuđivu etičku odgovornost da pokuša da živi što je bolje moguće u okviru datih mogućnosti. Oni prihvataju da priroda nije samo skup nagomilanih čestica u vrlo dugoj istoriji, već nešto intrinzično čudesno i divno.
Naučni deo konvencionalnih religija ne može da bude temelj vrednosnog dela jer su – u najkraćem – ove dve stvari konceptualno nezavisne. Ljudski život ne može da ima nikakav značaj ili vrednost samo zato jer postoji milosrdni bog. Vasiona ne može da bude intrinzično prekrasna samo zato što je stvorena da bude lepa. Svaki sud o smislu ljudskog života ili upitanost nad prirodom konačno počiva ne samo na deskriptivnoj istini, koliko god ona bila uzvišena ili misteriozna, nego i na fundamentalnijim vrednosnim sudovima. Nema direktnog mosta koji spaja bilo kakvu priču o stvaranju nebeskog svoda, ili neba i zemlje, ili kitova velikih i ptica krilatih, ili priču o radostima raja i paklenim mukama, ili razdvajanju nekakvog mora ili podizanju nekakvih mrtvih, sa trajnim vrednostima prijateljstva i porodice i značajem milosrđa ili uzvišenošću zalaska sunca ili prikladnošću zadivljenosti pred vasionom, pa čak ni sa dužnošću  poštovanja boga stvoritelja.
Ne tvrdim, suprotno nauci tradicionalnih avramskih religija, da nema osobnog boga koji je stvorio nebo i zemlju i koji voli sva bića. Tvrdim jedino da postojanje takvog boga samo po sebi ne znači ništa za istinitost bilo koje religijske vrednosti. Ako bog postoji, možda može da pošalje ljude u raj ili pakao. Ali ne može svojom voljom stvoriti prave odgovore na moralna pitanja ili obdariti vasionu slavom koju inače ne bi imala. Postojanje ili priroda boga može imati značaj samo u odbrani takvih vrednosti kao činjenica, koje neki drugačiji, nezavisni pozadinski vrednosni sud čine primerenim; to jest, može da posluži samo kao minorna premisa. Naravno, verovanje u boga može dramatično da utiče na čovekov život. Da li će i kako će to činiti zavisi od prirode pretpostavljenog boga i dubine odanosti tom bogu. Jedan očigledan i banalan primer: neko ko misli da će završiti u paklu ako razljuti boga, verovatno će živeti drugačije od nekog ko to ne misli. Ali da li je ono što ljuti boga moralno pogrešno ne zavisi od tog boga.
Sada se pozivam na jedan važan konceptualni princip koji možemo nazvati „Hjumovim principom“, jer ga je definisao ovaj osamnaestovekovni škotski filozof. Ovaj princip nalaže da čovek ne može zasnivati neki vrednosni sud – etičku ili moralnu ili estetsku tvrdnju – samo na tome što će utvrditi neku naučnu činjenicu o tome kakav svet jeste ili je bio ili će biti. Uvek je potrebno nešto više: kontekstualni vrednosni sud koji pokazuje zašto je ta naučna činjenica relevantna i zašto ima tu posledicu. Da, kad god vidim da neko trpi bol ili da mu preti opasnost, imam moralnu odgovornost da mu, ako mogu, pomognem. Samo postojanje bola ili opasnosti izgleda da generiše, samo po sebi, moralnu dužnost. Ali ovaj utisak je pogrešan: bol i opasnost ne bi generisali moralnu dužnost ukoliko istovremeno nije tačno, kao prateća moralna istina, da ljudi imaju dužnost da ublaže ili spreče patnju. Vrlo često, kao u ovom slučaju, ovaj prateći princip je isuviše očigledan da bi se navodio ili čak razmatrao.
Slažem se da postojanje osobnog boga – natprirodnog, svemogućeg, sveznajućeg i milosrdnog bića – predstavlja vrlo egzotičnu vrstu naučne činjenice. Ali to je ipak naučna činjenica i zahteva odgovarajući prateći moralni princip kako bi imala ikakvog uticaja na vrednosne sudove. Ovo je važno zato što ti prateći vrednosni sudovi i sami mogu da se brane – ukoliko uopšte mogu da se brane – njihovim lociranjem u široj mreži vrednosti, gde se svaki opravdava i oslanja na ostale. Oni su odbranjivi, kako moje objašnjenje religioznog stava pokazuje, jedino u okviru opšteg sistema vrednosti.
Tako se postojanje boga može pokazati nužnim ili dovoljnim za opravdanje određenog vrednosnog uverenja samo ukoliko neki prateći princip objašnjava zašto je to tako. Neki takav princip može za nas biti uverljiv. Možemo smatrati, na primer, da nas žrtvovanje sina božjeg na krstu obavezuje da iz zahvalnosti poštujemo principe za koje je umro. Ili da moramo poštovati boga koji nas je stvorio kao što poštujemo roditelje, s tom razlikom što poštovanje boga mora biti neograničeno. Vernici će lako konstruisati druge slične principe. Ali principi koje oni navode, kakvi god bili, moraju da imaju nezavisnu snagu kao moralne ili neke druge vrednosne tvrdnje. Teisti moraju da imaju nezavisnu veru u neki takav princip; upravo u taj princip – a ne samo u čudesa ili druge činjenice kojima pridaju značaj – to jest, oni moraju smatrati da ne mogu da ne veruju. Ono što razdvaja pobožnu i bezbožnu religiju – a to je nauka pobožne religije – manje je važno od vere u vrednosti koja ih spaja.
Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 23.03.2013.

субота, 23. март 2013.

понедељак, 18. март 2013.

O JUGOSLOVENSTVU


PREDRAG MATVEJEVIĆ: O JUGOSLAVENSTVU PRIJE I POSLIJE JUGOSLAVIJE

  • Facebook
  • Twitter
  • Google Plus
  • Add to favorites
  • RSS
Portal tacno.net ima iznimno veliku čast  objaviti tekst jednog od najznačajnijih evropskih mislilaca, Predraga Matvejevića. Profesor Matvejević je najprodavaniji i najprevođeniji južnoslavenski pisac, antifašista i humanista.Veliku zahvalnost dugujemo NVO”Garivo”.
Piše: Predrag Matvejević
Jugoslavenska ideja bila je nekoć Južnim Slavenima putokaz u povijesti, ponekad i luč koja je sjala u tami. Rađala se, razvijala i propadala  na različite načine, kao kulturna, politička ili državotvorna ideja. Nosila je u sebi nadu da ćemo zajedno biti slobodniji, samostalniji i jači nego što smo bili pod tuđinom. Raspad Jugoslavije, način na koji se odigrao i posljedice koje je ostavio,  potisnuo je tu ideju na rub prošlosti.
Sačuvala se ipak u pamćenju dobrog dijela građana.
Nisu rijetki oni koji danas priznaju da smo u Jugoslaviji  živjeli bolje. U sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća životni standard bio je prilično visok, nezaposlenost zanemariva, socijalno osiguranje prošireno,  mirovine zajamčene, školstvo  besplatno, zdravstvo dostupno. Živjelo se, unatoč raznim ograničenjima, dostojanstvenije nego u zemljama Istočne Evrope, koje su stenjale pod totalitarnim režimima, obilježenim staljinizmom.  Iz godine u godinu osjećao se napredak,  ulijevao je stanovito povjerenje, ohrabrivao. U umjetničkom stvaranju bili su mogući razni izbori i različita opredjeljenja. Neki su sadržaji smatrani  nepoželjnima, ali se najčešće nalazilo načina da se izbjegne ili nadmudri politička  cenzura. Broj zabranjenih tema s vremenom se smanjivao i ograničavao. Kažnjavani su prije svega kritičari režima i ideologije na koju se oslanjao. Većina stvaralaca bila je donekle zaštićena u materijalnom pogledu, dio ih je bio podržan od ustanova i komisija koje su pod stanovitim uvjetima, ne previše zahtijevnim,  podupirale suradnju i pružale pomoć.
Nakon sukoba i obračuna koji su dugo tinjali da bi izbili na površinu početkom devedesetih godina, Jugoslavija je propala, po svemu sudeći nepovratno. Zasnovati novu, zajedničku državu Južnih Slavena – takav pothvat izgleda danas nemoguć i neostvariv. Krivice za ono što se dogodilo – materijalne, moralne, povijesne – teško se priznaju i još teže prihvaćaju. Svaka strana nastoji umanjiti svoju odgovornost  i uvećati tuđu.
Za sve su svakome krivi «drugi».
U prilikama koje su nastupile nakon raspada Jugoslavije, suočeni smo, na raznim stranama, s pljačkom imovine i korupcijom golemih razmjera, s  nečuvenom privatizacijom («prihvatizacijom», kaže dosjetka), s dugovima za koje nema pokrića, s nezaposlenošću koja je svakim danom veća i sve više pogađa osobito mlađi naraštaj. Pritom je očito da povratka natrag nema – vara se onaj tko pomisli da bi oštrina izrečenih sudova nosila u sebi poziv na obnovu jugoslavenske države, tako surovo razbijene. Unatoč svemu, moglo se,  da je bila više razbora, možda i sreće, izbjeći barem ono najgore što se dogodilo – toliko ljudskih žrtava. Temelji su popustili,  zidovi popucali, krov propao, zdanje se urušilo. Samo žaljenje što je tome tako nije dovoljno da obnovi uništeno ili povrati izgubljeno.
Danas se malo tko javno poziva na jugoslavensko iskustvo iz straha da ga se ne proglasi «jugosnostalgičarom», izbjegavajući optužbe i osude kojima se služi najzagriženiji dio nacionalizma. Kritički pogled u prošlost i povijest malo tko dočekuje s razumijevanjem i povjerenjem, osobito ako se poziva na neka  pozitivna prethodna iskustva i postignuća. Umjesto imena Jugoslavija sve češće čujemo magloviti naziv «regija». Koja?  Gdje je?
U kulturi su, unatoč svemu, uočljivi stanoviti pokušaji, rijetki i bojažljivi, koji pokazuju da bi se moglo – prihvaćajući nove državne granice i prevladavajući nepotrebna ograničenja – saobraćati ili surađivati na civiliziran način, s uzajamnom korišću za svakoga ponaosob. Moguće su razmjene i doticaji koji ne dovode u pitanje ničije identitete i posebnosti, nego – naprotiv -  potiču plodonosan protok ideja i obogaćujuću razmjenu iskustava. Takve je težnje nužno osloboditi predrasuda kakve su često uvriježene u nacionalnim kulturama malih naroda. «Naša će umjetnost biti nacionalna tek kad bude evropska», upozoravao je  i  opominjao, davno već,  Antun Gustav Matoš. Tako su mislili i drugi, valjani stvaraoci u raznim južnoslavenskim sredinama Krleža je svojedobno isticao primjere «stalnog i tvrdoglavog uspona i porasta kulturne južnoslavenske svijesti, koja nije ograničena na pojedine regije ili provincije nego, tinjajući pod zulumom stvarnosti čitavom zemljom uzduž i poprijeko i ne ugasivši se ni za trenutak, svijetli kao jedina moralna svjetlost i utjeha». Ti su redci napisani davno prije krize jugoslavenske zajednice. Moramo li doista poricati ili prikrivati postojanje takvih stavova  samo zato da bismo zadovoljili ostarjelu nacionalnu ideologiju? Nije li  moguće govoriti o južnoslavenskim kulturama i njihovim vezama kao što se govori, primjerice, o nordijskim, o srednjoevropskim ili latinoameričkim kulturama i literaturama – a da se pritom ni jednoj od njih ne  oduzima ni najmanji dio njezine  posebnosti?
Malo je koja kultura poput hrvatske, posebice u uvjetima potčinjenosti kakvi su joj bili nametnuti u prošlosti, otvorila svoje prostore onima koji su joj prilazili i nalazili mjesta u njoj kao glasnici dobre volje i neimari kulturnog razvoja: imena stranoga porijekla nose Strossmayer, Šenoa, Gaj, Demeter, Štoos, Vraz, Zajc,  Lisinski, Šulek, Bukovac (prezivao se zapravo Faggione), Medulić (Mendola), Papandopulo,  Gavella, Ružička (naš prvi Nobelovac, Čeh porijeklom), Sorkočević  – iz albanske obitelji koja je prodavala Dubrovniku  sijerak: sorgo )itd.. Gotovo zaboravljeni Harambašić je srpskoga roda, kao i Tesla, Preradović ili Desnica među inim. Lista bi se lako dala produžiti i upotpuniti, ona sama po sebi obvezuje jednom vrstom, moglo bi se reći, ekumenske otvorenosti, koju  u hrvatskoj  kulturi ističu i potvrđuju spomenuti predstavnici. Svaki od njih stoji nasuprot onim shvaćanjima koja se ne uspijevaju osloboditi jalovog samoljublja i provincijalne uskogrudnosti. Davno je to  shvatio Vatroslav Jagić i povjerio Franji Račkome: „Čim tko manje uči i zna, time je bjesniji Hrvat ili Srbin“ (godine 1890)
Oni koji su uvijek spremni optužiti druge za sve što nije išlo s Jugoslavijom ili bez nje te što je stvarno otišlo naopako, morali bi priznati i to da je jugoslavenskoj ideji otvorio put hrvatski ilirizam. Priznati stanovite činjenice koje je potvrdila povijest ne znači ni u kojem slučaju izdati svoju pripadnost, niti pak odricati se vlastite  nacije ili države. U Zagrebu je osnovana Jugoslavenska akademija, u Beogradu srpska, u Ljubljani slovenska. Hrvatsku je himnu uglazbio Josip Runjanin, Srbin iz Hrvatske. Ustoličenje bana Jeličića obavio je srpsko-pravoslavni patrijarh Rajačić. Riječ Jugoslavija skovao je polovicom devetnaestog stoljeća gotovo zaboravljeni dubrovački pjesnik Matija Ban -  u poslanici koju je iz Dubrovnika uputio u Beograd, Aleksandru Karađorđeviću. Ideja ujediniteljskog Piemonta nije bila strana obrazovanom dijelu hrvatske  inteligencije. I nesretna ORJUNA (Organizacija jugoslavenskih nacionalista), kojom se ne možemo podičiti, rodila se u našim krajevima, napose dalmatinskim, da bi u svom zanosu veličala karađorđevićevsko žezlo. Stanovite zablude u vezi s jugoslavenskim zajedništvom prisutne su manjim ili većim dijelom na raznim stranama bivše nam države – važno bi bilo vidjeti sebe i svoj udio  u dobru i zlu prije nego što za to optužimo i osudimo drugoga. Pokazalo se na djelu i u naravi  kako je taj nauk težak i bolan. Dodajmo tome da je Srbija, posjedujući vlastitu državu prije južnoslavenskoga ujedinjenja, imala posve drukčiji put nego Hrvati ili Slovenci te da je za nj platila visoku cijenu, ulog u žrtvama, patnjama, stradanjima.
Povijest i prošlost nas suočavaju s raznim iskustvima s kojima valja računati kad je riječ o nacijama i državama, vezama  i savezima  među njima:  Česi i Slovaci nedavno su se mirno razišli premda ih je autoritet, neosporan  poput Havelovog, nastojao po svaku cijenu odvratiti  od takve nakane; Rusi i Ukrajinci su sve dalji jedni drugima, danas ih najviše povezuje plin; Španjolci i Katalonci također se međusobno udaljuju – zajednička ih je država jedva zadržala u svojim granicama; u Belgiji,  Flamanci i Valonci s mukom uspijevaju formirati zajedničku vladu (kao i naši bosansksohercegovački Srbi, Hrvati i Bošnjaci); Škoti i Englezi odavno su na pragu razlaza, o kojem maštaju i brojni Velšani kao i Irci; Crnogorci i Srbi su se neočekivano i naglo rastali, ne bez muke; Šveđani i Norvežani su to učinili poodavno, mirno i sabrano  – u parlamentu su jedni  brisali suze, drugi pak nazdravljali čašom šampanjca; Nijemci i Austrijanci su se podijelili dva puta u jednom stoljeću; Frankofoni Québec ističe sve odlučnije svoju razliku spram anglofone Kanade; dio Lombardije, «Padania», prijeti Italiji da će je napustiti. Ajme! U razdoblju višestruke krize koju danas živi i svijet, i Evropa, i Hrvatska – i «regija» također, tj. naša južnoslavenska braća – taj fenomen valja uzeti u obzir ne precjenjujući ga ni ne podcjenjujući, dajući mu značenje i pridajući važnost kakvu zaslužuje. Nužno je suočiti se i s perspektivama moderniteta, traženjima vlastitoga mjesta i smisla u njemu. To smo vjerojatno propustili prije suludog stupanja u ovaj naš posljednji rat – daj Bože da je doista posljednji.
U raznim povijesnim razdobljima značenja jugoslavenstva bila su različita. U devetnaestom stoljeću i na početku dvadesetoga, ono se oslanjalo na slavenstvo uopće, posebice na ideje ponikle u Pragu s kojima  su Hrvati bili u najtješnjem odnosu. (Rusija je, prije oktobra 1917, više povijesna sveslavenska  referenca nego stvarni uzor, usprkos križanićevskom nadahnuću). Nakon ujedinjenja, jugoslavenstvo je dobilo  državni okvir i težilo da se potvrdi ideologijom kojoj nije bio u svemu stran integralizam. Atentat na Radića u Beogradu i na kralja Aleksandra u Marseilleu duboko su uzdrmali krhku zajednicu, koja će se raspasti u  Drugom svjetskom ratu, ostavivši za sobom tragičnu memoriju iz toga razdoblja. Otpor fašizmu, obračun s ustaštvom i četništvom, donosi na povijesnu scenu jedno drukčije jugoslavenstvo, potvrđeno odlukama AVNOJ-a i, nakon  drugoga svjetskog rata, federativnim ustrojem zemlje. Ono je kao zajednički stav, pripomoglo našem raskidu sa Staljinom i Sovjetskim savezom. Pridonijelo je da se priznaju pojedine nacije (narodnosti) poput makedonske, crnogorske,  muslimanske u Bosni (danas Bošnjaka) kao i raznih manjina među kojima i one albanske s Kosova –  da bi, nakon ponovnih sukoba i progona, došlo i do ustanovljenja srpske manjine u Hrvatskoj. Očito je da u svakom od spomenutih razdoblja jugoslavenstvo nema isto značenje i pogrešno je poistovjećivati ga s onim što je prije bilo, na početku ili na kraju.
Postoji jugoslavenstvo koje ne mora biti ni državnost ni nacionalnost, koje ne zaboravlja i ne briše  zajednički dio prošlosti i povijesti u kojima su naraštaji dijelili ideje i ideale, nade i zablude, oduševljenja i razočaranja. Južnoslavenski i jugoslavenski stavovi bivali su, uz ostalo, osloncem našega razvitka, jamstvom opstanka. To više nije slučaj.
«Jugonostalgija» je  danas najviše prisutna u njedrima  manjih naroda bivše Jugoslavije i potomaka različita nacionalnog porijekla: što si ako ti je otac Hrvat a majka Srpkinja, kao što je to bio slučaj „oca domovine“ Ante Starčevića, koji se natjecao za nastavnika u srpskoj gimnaziji u Zagrebu. Ili obrnuto, kad je otac Srbin a majka Hrvatica ? Moraš li se odricati polovice sebe samoga? Žao mi je kad vidim kako se moji prijatelji, pripadnici stare i nove srpske manjine, ne osjećaju dobro u suočavanju sa stanovitim izrazima nacionalizma koji ih okružuje i opominje.
Povijesna kriza koju proživljavamo nije kadra ponuditi nove sadržaje uzajamnim odnosima naroda koji su do jučer bili u istoj državi. Evropska unija, u koju Hrvatska ulazi nakon Slovenije, uklanja tvrdu granicu među svojim članicama, potiče ih da potraže prikladna mjerila  i oblike  kulturne, političke i ekonomske suradnje. Takve veze nemaju gotovo ništa zajedničkog s preživjelim oblicima unitarizma i asimilacije, kojima ideolozi plaše ili ohrabruju svoju klijentelu. Pruži li nam se sreća da se zajedno s drugim južnoslavenskim zemljama nađemo u takvu savezu, mogli bismo imati, uza sve što smo već prije stekli, i nešto više i bolje od toga: suvremeniju i značajniju vezu  sa svijetom i pozitivnim svjetskim tekovinama, koja ne umanjuje samostalnost i posebnost.
Te riječi ne zapisujem ovdje kao utjehu ili opravdanje – tješiti se ne mogu a pravdati ne želim. Jugoslavenska ideja često je zapisivana lošim rukopisom na stranicama naše povijesti. Ono što je od nje ostalo može se upotrijebiti u evropskome sklopu  na bolji način nego što se to činilo. Jugoslavija je u svoje doba zaslužila međunarodno priznanje zahvaljujući borbi protiv fašizma, otporu staljinizmu, politici nesvrstanoga pokreta u kojem se okupilo više od milijarde stanovnika planete – među kojima je ta naša bivša država imala doista značajno mjesto, važnije neko ikad u povijesti Južnih Slavena.
Bilo bi štetno i nedostojno odbaciti sve to na smetlište povijesti. Sama povijest može kazniti onoga tko to pokuša.

недеља, 17. март 2013.