Nove kolonije: prostori u tijelima žena, biljaka i životinja

Autor Ladislav Babic30.7.2015. u 10:05

Foto: sambres

U ludom svijetu prvo će najpametnijega proglasiti najluđim a najiskrenijega, ako već ne ponajvećim lažovom a onda jadnom naivčinom.

„Jednog dana se sastala grupa naučnika da bi vrednovala uspehe i dosege nauke. Zaključili su kako je nauka toliko uznapredovala da im Bog više i nije potreban. Zato su izabrali jednoga između sebe da ode Bogu i kaže Mu kako im On više nije potreban. Tako je naučnik došao Bogu i rekao: “Bože, mi naučnici smo stigli tako daleko da smo odlučili da Te više ne trebamo. Došli smo do stepena da možemo klonirati, ali i činiti mnoge druge čudesne stvari. Sad si Ti slobodan i idi svojim putem”. Bog ga je slušao vrlo pažljivo i ljubazno. Kad je naučnik završio svoj govor, Bog je progovorio: “Bravo, čoveče! A šta misliš o predlogu da organizujemo takmičenje pod nazivom ‘Stvaranje čoveka’?“. Naučnik je spremno odgovorio: “Super, važi”. Zatim je Bog rekao: “Sad ćemo učiniti ono što sam ja učinio u stara vremena s Adamom”. Naučnik je odgovorio: “Svakako, nema problema”, sagnuo se i uzeo prah zemaljski. Bog ga je gledao, a zatim progovorio: “Ne, ne, ne! Ti uzmi svoj prah. Ovaj je moj.”

Ova kratka, šaljiva pričica – ispričana k tome od neznabošca (stoga mu nemojte pripisivati religijske konotacije) – ima veliku psihološku i filozofsku vrijednost. Uči čovjeka, ma bio i vrhunski ekspert svoje struke, skromnosti, poniznosti i samozatajnosti, ograničava njegovu aroganciju, razmetljivost i bahatost – naravno, ako govorimo o čovjeku kao holističkom kompleksu trenutno razvijenih i još razvijajućih se osobina, a ne samo kao i biološkom biću ukrašenom sa par nebitnih atributa koje on smatra dovoljnim da se kiti tim imenom. I još nešto, ne samo bitno ljudima s ugrađenom humanističkom etikom, već i vjernicima – naročito kršćanskim – koji nedjeljom časte Boga a u radne dane eksploatiraju svoju braću bogateći se na njihovu radu i jadu. Boga možemo smatrati vlasnikom patentnih prava na sve postojeće u univerzumu. Što naprosto znači, da bez njegove dozvole ne smijemo koristiti mimo etikom dozvoljenih pravila (osnove kojih je on formirao u obliku 10 zapovijedi) za vlastitu korist, isključujući iz toga sva druga ljudska bića! Naravno, ključna riječ ovdje nije sijedi dugobradi starac iz mita, već riječ etika.

        Nepotrebno je spominjati da suvremene države imaju na nacionalnoj, ali je i na internacionalnoj razini formiran pravi sustav „patentnih prava“ kojima se na određeno vrijeme pronalazač (pojedinac, grupa ili korporacija) zaštićuju u primjeni svojih pronalazaka u zamjenu da društvu otkriju tehnologiju dolaženja do njih. Nakon isteka vremena, zaštićeni proizvod ili tehnologija su slobodni za upotrebu od strane svakog dovitljivog i angažiranog pojedinca. Treba praviti razliku između pronalaska i otkrića. Pronalazak je nešto novo (poput parnog stroja, tranzistora ili tehnološkog postupka) što ne postoji u prirodi, a stvoreno je isključivo ljudskim mentalnim i fizičkim manipulacijama nad „Gospodinovim prahom“. Otkriće pak nije drugo doli razotkrivanje postojećih pravila (zakona) kojima se priroda rukovodi u svom djelovanju, te polaže na njih isključiva prava koje se ne mogu patentirati. Jednako tako, to ne možemo činiti s njenim proizvodima (primjerice, zlatom), ali bismo mogli s čuvenim „lapis philosophorumom“ – kamenom mudraca koji sve pretvara u zlato. Patentni ured SAD, primjerice, pod patentnim pravom definira:

„Tko god izumi ili otkrije neki novi ili korisni proces, stroj, proizvodni proces ili sastav materije, ili bilo koje novo i korisno poboljšanje postojećih, može tražiti patent za to, pod uvjetom da ispunjava gore navedene uvjete.“

Sve je to funkcioniralo, dakako bez pobližeg upoznavanja sa pretpostavkama pod kojim uvjetima i na koji rok (i jeli uopće) je Gospodin ljudskom rodu prepustio modifikacije njegova „praha“ u korist svih, a naročito nekih (čuvenih 1% koji drže 99% svjetskog bogatstva u svojim kandžama). A onda je došla biotehnologija – biomolekularna i genetička znanost manipulacija živim organizmima. Modifikacijom genskih struktura najjednostavnijih organizama – bakterija – prvi put su od čovjeka stvorene vrste nepostojeće u prirodi. Pa je Vrhovni sud SAD, nakon niza zapleta i odbijanja na nižim sudovima, odobrio kompaniji „General Electric“ patent na živo biće – bakteriju koja uništava naftne mrlje. Ne na tehnološki postupak stvaranja bakterije, već na sam živi organizam! U presudi, donesenoj tijesnom većinom glasova (5:4), se kaže:

„… relevantna razlika nije u tome da li je nešto živo ili neživo, nego u tome da li je produkt prirode, bilo da je živ ili ne, i izuma koje čovjek napravi.“

Tako ovaj genetski promijenjeni živi organizam postaje vlasništvo korporacije, i ma kojim ga drukčijim procesom vi dobili, te ga upotrijebili – kršite njihova patentna prava i američke zakone. U poljoprivredi uznapredovalo je postojanje patentnih prava na sjemenje kulturnih biljaka (soje, krumpira, uljane repice,…) te nakon žetve ne smijete sačuvati gomolje ili sjemeke za novu sadnju ili sjetvu, već ih morate kupiti isključivo od kompanije koja raspolaže patentnim pravima (recimo Monsanto, DuPont,Sandoz,…). Ako netko nije shvatio poantu i etičku „dilemu“ koja se postavlja pred ovakvim pristupom živim bićima (neki to nazivaju novim oblikom imperijalističkog kolonijalizma provođenim od velikih kompanija; prisjetimo se samo položaja koje one žele osigurati pred suverenim državama tajnim TTIP sporazumom između EU i SAD), spomenimo da se ne radi o novostvorenim organizmima ex nihilo – iz ničega, odnosno „božjeg praha“ – već o modifikacijama već postojećih organizama na koje se onda polažu patentna prava. Kako nije daleko dan kad će se utjecati (modificirati) na gensku strukturu čovjeka, u svrhu sprečavanja raznih bolesti, ili razvijanja nekih nepostojećih osobina i sposobnosti, istom logikom kojom se rukovode kompanije – a potvrdio ju je američki Vrhovni sud – može se očekivati pokretanje pitanja patentnog prava (prava vlasništva na određeni vremenski period ili doživotno) na takvo promijenjeno ljudsko biće! Kako se spolnim odnosom razmjenjuje genetski materijal, možda ćete biti prinuđeni tražiti od kompanije – svog vlasnika – dozvolu da imate djecu. Da budete rob, nepotrebne će biti negve (okovi i lanci), držat će vas se u šaci komadom papira iza kojeg će stajati sila kompanije, sudova i države! Osim, u slučaju da pamet ljudima dođe u glavu, ili da se sistem koji to dozvoljava – kapitalizam – sruši do temelja. Želite li više slobode u vlastitom skučenom životnom prostoru, stanu, nije dovoljno ispremještati stvari – treba rušiti zidove. Za još ljudskiji pristup slobodi, treba restruktuirati od korijena cijelu zgradu – što nije moguće bez suglasja svih stanovnika – mijenjajući kompletni okvir svog življenja. To se zove korjenita promjena ili revolucija. Ona je nužna, ma koliko većina to danas možda i ne shvaća, jer u suprotnom korak po korak, mic po mic – eksploatatori, proširuju vlastitu slobodu na račun sužavanja vaše, sve dok ne shvatite da je prekasno. Postali ste novovjekovni rob!

        Da to nije tlapnja, pokazuje i primjer jednog kanadskog farmera kojeg je biotehnološka multinacionalna kompanija Monsanto tužila kako bespravno koristi njeno sjeme uljane repice, mada ga on nije ni zasijao već mu je polje bilo zagađeno od okoline. Sudska presuda je dala pravo multinacionalki, tvrdeći kako nije uopće važno na koji je način – namjerni ili slučajni – sjeme firme došlo na njegovo polje. Farmer se odupro kompaniji i sudski troškovi (zastupao ga je 1 nasuprot 19 tvrtkinih advokata!), plus odšteta koju je morao platiti, bili su milijunskih iznosa. Kada je zatražio odMonsanta da makne „svoje vlasništvo“ sa njegova polja – daklem da ga očisti – kompanija je to prihvatila uz uvjet da farmer potpiše neki ugovor o tajnosti, što je ovaj odbio. Počistio je polje uz pomoć suseljana i za to potrošio 640 dolara, tražeći povrat troškova od kompanije. Ni to nisu htjeli, pa ju je tužio sudu koji je napokon odlučio u njegovu korist, uz firmino plaćanje sudskih troškova od 20 dolara! Za tih pišljivih par stotina dolara, koje nisu drugo negoli samo vrlo djelomični oblik moralne satisfakcije, on je u sporu sa Monsantom izgubio cijelu životnu ušteđevinu. Prema izjavi Percy Schmeisera – tako se zove farmer – „Monsanto (je) izgubio pravo na svoju ekskluzivnost (svoj patent kada je izgubio kontrolu nad svojim izumom)“. Zaista, kad vam korporacija proda izvjestan proizvod ona mora imati kontrolu nad njim, tako da zaista služi samo kupcu, pod uvjetima na koje je on pristao. Primjerice, kad kupite mobitel vi koristite softver koji hakeri mogu probiti neovlašteno pristupajući vašim podacima. Daklem, kompanija koja vam prodaje (uz mobitel) taj softver nema nad njim kontrolu, jer vam prodaje nezaštićeni proizvod. Istina, vi možete imati zaštitu od telefonske kompanije koju morate dodatno nadoplatiti, inače ste prepušteni sreći i utjecaju okoline nad kojim proizvođač nema utjecaja, kontrole. Kao što Monstanto nema utjecaja na slučajno prenošenje svog genetski modificiranog sjemenja (vjetrom, pticama i drugim životinjama), a nesavršenost njegova „izuma“ pada na leđa ni krivih ni dužnih. Na sličan način softver mobitela djeluje u određenoj okolini (prepunoj hakera, malicioznih tipova, tajnih agenata i slične bande) koja omogućuje upad u vaš nezaštićeni sustav koji vam je kompanija prodala za skupe pare. Otprilike, kao da vam proda prezervative koji propuštaju, a vi se onda bakćite s neželjenim posljedicama tehnološki nesavršenog proizvoda koji ste platili.

        Pljačkaši (u kontekstu otuđivanja prirodnih i stvorenih bogatstava od ljudskog roda i proizvođača zvanih eksploatatorima) nimalo nisu naivni – gen invencije im radi i prekovremeno, samo kako bi što više profita strpali u vlastite džepove, bez suvišnih troškova oko sudskih procesa. Djelomice su kontrolu nad okolinom ustanovili uvodeći takozvanu terminator tehnologiju modifikacije gena. Radi se o tome da je njihov proizvod tako genetski promijenjen kako bi reagirao na izvjesne toksine koje bacili sadržani u tlu izlučuju, pa sjeme postaje pod njihovim utjecajem sterilno. Na taj način riješen je problem našeg farmera, jer slučajno raznešeno sjeme ne može zagaditi tuđa polja. Cijela ta tehnologija usmjerena je protiv bioraznolikosti prirode i ugrožava ranjivost prirodnih organizama karakterističnih za određena podneblja, pa ni nije čudno da su se počele organizirati „banke sjemenja“ koje bi kao – u slučaju velikih katastrofa – morale osigurati preživljavanje bioraznolikosti. Najveća katastrofa koja je zadesila čovječanstvo, beskrupulozni atak kapitala na čovjeka i njegovo okruženje, međutim – ne želi se sanirati uvođenjem humanijeg sustava. Pametniji ljudi su odmah zaključili kako je razvoj terminator tehnologije samo izlika za povećanje profita kompanija, što je jedan od njenih izumitelja jasno izrazio:

„Naša je misija zaštita poljoprivrede Sjedinjenih Država, kako bismo bili konkurentniji u srazu sa stranom konkurencijom. Bez toga, nema načina da zaštitimo tehnologiju.“

Zbog pritiska javnosti, kompanije su se obavezale da neće komercijalizirati tu tehnologiju, no obećanje je – kao što se kaže – ludom radovanje, što se u praksi i potvrdilo. Velike kompanije razvijenih zemalja uspjele su preko Svjetske trgovačke organizacije (WTO) i Općeg sporazuma o carinama i trgovini (GATT) 1995. godine nametnuti njihovim članicama takozvani TRIPS sporazum o zaštiti intelektualnog prava vlasništva (Trade-Related Aspectsof Intellectual Property Rights), koji daje biotehnološkim kompanijama patentnu zaštitu na njihove proizvode u trajanju od 20 godina.

„Ovaj sporazum daje korporacijama poticaj da prisvoje (piratiziraju) i patentiraju vrste sjemena koje su lokalni poljoprivrednici generacijama razvijali. Korporacije će monopolizirati i prodavati ono što je nekad bilo slobodno, pravo čuvanja sjemena od sjetve do sjetve. Posljedica ovog korporativnog monopola uništit će raznolikost usjeva i erodirati prava poljoprivrednika.“,

tvrdi bioetičar dr Ivica Kelam. Spomenemo li da je Komisija za prava intelektualnog vlasništva koja je donijela spomenuti sporazum, bila sastavljena od predstavnika 13 vodećih korporacija iz SAD-a, trebalo bi jasno signalizirati „koliko je sati“. Eksplicitno je to izrazio predstavnik Monsanta u komisiji:

„Naša trilateralna grupa bila je u stanju iz zakona naprednijih zemalja izvući osnovno načelo za zaštitu svih oblika intelektualnog vlasništva. Umjesto da svoje zamisli prodajemo kod kuće otišli smo u Ženevu, gdje smo svoj dokument podnijeli članovima tajništva GATT-a. Također smo iskoristili priliku da ga pokažemo predstavnicima mnogih zemalja koje imaju sjedište u Ženevi. Ovo što sam vam upravo opisao apsolutno je bez presedana u GATT-u. Industrija je shvatila najveći problem međunarodne trgovine. Pronašla je rješenje, svela ga na konkretan prijedlog i prodala ga našoj i ostalim vladama. Industrija i svjetski trgovci istovremeno su igrali ulogu bolesnika, dijagnostičara i liječnika koji propisuje lijek.“

Poput, „kadija te tuži, kadija ti sudi“ principa. Kanadski kritičar genetski modificiranih usjeva jasno je detektirao „smjer vjetra“:

„Ne smijemo biti naivni i vjerovati da je namjera modificiranja sjemena i zauzimanja zemlje u tome da se nahrani svijet i spasi okoliš. Prava je namjera steći kontrolu i stvoriti ovisnost. Poput svih imperijalnih i kolonijalnih nastojanja, njihova je svrha steći mogućnost iskorištavanja re­ursa iz koloniziranih područja i ljudi u korist imperijalnih snaga. Jedina novost u svemu ovome je da su imperijalne snage danas korporacije, a ne kao nekoć države.“

Ovdje nije tolika stvar u samoj biotehnologiji i genetskoj promjeni organizama, koliko o načinu na koji se (bez najstrožih kontrola štetnosti po ljudska bića i okoliš) postupa s njima, besprizorno osiguravajući profit bez obzira na utjecaje spram života ljudi i promjene okoliša. Koliko je različito i humanije mišljenje koje navodi indijska aktivistkinja Vandana Shiva, kad ističe

„…kako je prije TRIPS-sporazuma svaka država imala svoj zakon o zaštiti intelektualnog prava vlasništva, koji je bio prilagođen njihovim etičkim i socio-ekonomskim uvjetima. Navodi primjer Indije koja u svom zakonu o zaštiti intelektualnog prava vlasništva isključuje mogućnost patentiranja lijekova i hrane s ciljem sprečavanja »profitiranja na životu i smrti«

Koliko sad to obavezuje Indiju, koja je postala članicom WTO 1995. godine (zemlje naše regije su također članice, osim BiH te Srbije koji su promatrači), drugo je pitanje.

       Vratimo se na revoluciju, potreba za kojom nije samo izmišljotina nezadovoljnika ovim ili onim društvenim sistemom i vlastitim položajem u njemu. Čovjek je u svojoj suštini re-evolutivno biće, kako kaže Milan Kangrga (1, 2), i k tome utopijsko (ali ne i utopistično), što jednostavno znači da teži mijenjanju svojih korijena, a kako je on korijen samom sebi, svakodnevno i povijesno teži vlastitoj korjenitoj promjeni i promjeni uvjeta života, re-evoluciji iliti revoluciji – neprestanom, asimptotskom približavanju vlastitoj suštini. Ako se s tim ne slažete, pokušajte razmisliti dali vas k tome vodi sistem kojim su ovladale korporacije koje za vlastiti profit patentiraju i živa bića, moguće sutra i vaše potomke. Da, reći ćete – znanstvena fantastika, nemoguće. No jučer su to bili i let na Mjesec, put oko svijeta u 80 dana, umjetni sateliti, sonde što se spuštaju na planete i komete, robotika, čak i biotehnologija. Slika stvari koje prolaze je nagovještaj onih koje dolaze. Ima jedan portal, čiji je moto„Ako vam je dobro, onda ništa!“, pa onda ni vama ništa. Ipak, razmislite kolikima je, a kolikima nijedobro, i imaju li potonji ista prava da im bude kao i vama. Te, što i tko je tome uzrok. Možda ste i vi jedan od njih? Kod ljudi potrebu za korjenitom promjenom diktira prvenstveno njihov položaj u stvarnosti (posebno u procesu raspodjele rezultata rada), a kod svijesnijih – humanistička etika razvijena temeljem percepcija i shvaćanja praktičnih međuljudskih odnosa. Zašto sve to ide tako teško? Prvo stoga što položaj ljudi u društvenoj hijerarhiji i hijerarhiji ekonomske i političke moći nije isti, te dok se jedni zalažu, drugi se ustrajno protive promjeni, zadovoljni stanjem. Iako se i jedni i drugi često pozivaju na etiku i moral, čine to s različitih pozicija, ukoliko to ne koriste kao čistu demagogiju kako bi opravdali i učvrstili svoj položaj. Iako se često govori o moralnim zakonima, to nisu zakoni nego prvenstveno pravila derivirana iz iskustva, koja svaka osoba može subjektivno tumačiti – nema konsenzusa oko njih, koji bi implicirao odgovor na pitanje postavljenu Kangrgi –„kakva je praktična korist od etike?“. Zakone djelomično možemo smatrati implementacijom etike (zavisne od socijalne, ekonomske, kulturne i tradicijske strukture društava) u društvenu stvarnost. Vjerojatno znate floskulu na koju se često vladajući pozivaju, a prihvaćaju je manje više svi građani, kako su zakoni za sve jednaki (u principu, jesu) i kako ih se treba pridržavati – što sam prilično bez odjeka problematizirao u jednom članku. Naime, pridržavanje nemoralnih zakona direktno se protivi ljudskoj suštini, sažetoj u općoj, humanističkoj etici, što jasno demonstriraju dezerteri koji odbijaju učešće u agresivnim ratovima, pacifisti koji rat sam po sebi smatraju zločinom, ili oni koji su se protivili zakonom reguliranoj segregaciji Židova (i drugih „nižih“ rasa) ili homoseksualne populacije.

        Stvar je vrlo jednostavna, ukoliko čovjek raspolaže sa dvije stvari: čvrstim duhovnim sklopom i jednako čvrstim humanističkim moralom, čije eksplicitne pretpostavke niti ne treba poznavati – njih život, odgoj i obrazovanje mogu ugraditi u čovjeka. Takvih je, nažalost, manjina jer čovjek je dresurabilno biće unatoč svojeg pretencioznog atributa – sapiens (mudar). Naročito voli slijediti upute dresera koji su u njegovoj svijesti ustaljeni kao neprikosnoveni autoriteti koje se ne smije (ili ne želi jer je preopasno, a to je već evolutivni refleks koji je doprinjeo očuvanju vrste) dovoditi u sumnju, posebno ako su dani u pisanom obliku koji već svojim imenom – zakoni, ustavi, pravila, propisi – u čovjeka stvaraju podsvijesnu zebnju zbog posljedica njihova kršenja. Ako službeni, i oni skloni vladajućim strukturama mediji prenesu vijest da je desetorica policajaca moralo ubiti prijestupnika jer im se opirao, od stotinu gledatelja, slušatelja ili čitatelja, jedva da će 2-3 vjerovati meni, direktnom svjedoku koji će reći kako su ga ubili iz čista mira, jer se uopće nije opirao. Vlast je, po podsvijesnom, instinktivnom shvaćanju istinoljubiva (što već samim prenošenjem njena očitovanja preko medija učvrćuje vjeru u to), dok sam ja osoba prepuna sumnjivih osobina (boem, drogeraš, preljubnik, sitni lopov,…) koje – doduše – nemaju nikakve veze sa mojim svjedočenjem, ali možete li vjerovati takvoj protuhi? Kao protuargument se prečesto – u nedostatku valjana protudokaza – koristi sistem destrukcije karaktera. Tako se najlakše ušutka glasnik istine, odnosno poruka koju on nosi. U ludom svijetu prvo će najpametnijega proglasiti najluđim a najiskrenijega, ako već ne ponajvećim lažovom a onda jadnom naivčinom.

        Čovjek vodi utrku sa vremenom – hoće li prije uspjeti realizirati korjenite promjene ili kliznuti u ponor kojemu stremi vođen „filozofijom“ u čijem prvom planu nije on već novac, a najizrazitiji predstavnici su oni koji ga hrane nadmoćnošću duha nad materijom, istovremeno u svoju korist konstruirajući konzumerističko okružje za raju! Dali je u naravi čovjeka, ili možda samo onog povijesno izraslog iz okružja zapadne civilizacije, otimačina kao način zadovoljenja vlastitih potreba, je za diskusiju. Patentno pravo može se, a tako je prvobitno i zamišljeno, smatrati pravičnom naknadom za trud i sredstva uložena u razvoj novog proizvoda ili tehnologije, ali sve više – a posebno je to vidljivo na području biotehnologije – služi kompanijama za gomilanje profita kao prvenstveni cilj. Otimačina od drugog čovjeka je nemoralan i usto protuzakonit čin, dok „otimačinu“ od prirode prije možemo smatrati korištenjem njenih resursa bez njene ili Tvorčeve privole, što na prvi pogled izgleda smiješno dok također ne dovede do etičkih problema (dakako da može biti i protuzakonita ukoliko su neki njeni resursi zaštićeni zakonom, prvenstveno kao opće dobro). Ilustracije njegove otimačke prirode su brojne, počevši od otimanja truda pčelama specijalno konstruiranim košnicama za tu svrhu, ili tri bule (suvremenim rječnikom, patentne isprave) iz 1493. godine pape Aleksandra VI –„Eximiae devotionis, Inter Caetera i Dudum Siquidem u kojim je potvrdio Španjolskoj prava na novootkrivene zemlje, i pravo da porobi zatečene domoroce u skladu sa tadašnjim feudalnim evropskim pravom.“. Moralno opravdanje nađeno je u tretiranju domorodaca (Indijanaca) kao ne pravih ljudi, te oni shodno tome ne mogu raspolagati bogatstvima zemlje koju nastavaju, što je omogućilo kolonizaciju, otimačinu i eksploataciju njihove zemlje. Spominjana Vandana Shiva kaže:

„Biopiratstvo je kolumbovsko otkriće petsto godina nakon Kolumba. Patenti su i dalje sredstvo kojim se takvo piratstvo nad bogatstvom ne-zapadnih naroda čuva kao pravo zapadnih sila. Patentima i genetičkim inženjeringom klešu se nove kolonije. Zemlja, šume, rijeke, oceani i atmosfera sad su već odreda kolonizirani, nagriženi i zagađeni. Kapital mora tragati za novim kolonijama na koje će navaliti pa ih eksploatirati kako bi se i dalje akumulirao. Prema mojem viđenju, te su nove kolonije unutarnji prostori u tijelima žena, biljaka i životinja.“

Uspiju li se promjene (revolucija) provesti, neizostavno će se postaviti pitanje odgvornosti i kazne za one koji su čovječanstvo doveli u stanje iz kojeg je moralo spašavati ne samo svoju, već egzistenciju čitavog živog svijeta. Bez obaziranja na naknadno „probuđeni“ humanizam onih koji će se naći u situaciji da snose posljedice svoje (svijesne) neodgovornosti. Ljudi će se pritom zaista moći pozvati na parafrazu često upotrebljavane izreke: „Kazniti, oprostiti, ali ne i zaboraviti!“. Time će demonstrirati svoju odgovornost (kazna), etiku (oprost) ali i svoju prečesto izigravanu sposobnost učenja od„učiteljice života“.

P.S.

        Tekst je velikim – ali ne isključivim – dijelom inspiriran člankom „Patentna prava na genetički modificirane usjeve kao novi oblik kolonijalizma“, Ivice Kelama, iz najnovijeg broja časopisa„Filozofska istraživanja“. Citati u tekstu (sem jednog) su preuzeti iz njega.

Feljton: Bizarni sveci Srpske crkve (9)

Ubice u crkvenom kalendaru

Piše: Miroslav Ćosović

Veličina slova:  

Izvor: indianexpress.com

Da li je bogougodno da zločinac bude svetitelj, pita Stamenić. SPC misli da jeste, ako je mogla ga proglasi pedofila Milutina, ljotićevca Velimirovića, fašističku slugu Lipovca, zašto ne bi i koljače? Što briga Srpsku crkvu što je svetost? Za SPC je bitan politički projekat Velika Srbija, politički program Garašanina, to interesuje Srpsku crkvu, ostalo je manje važno

Radomir Matović kome je Maca odveo majku na pogubljenje, je u TV emisiji "Sveci i zločinci" iz septembra 2005. rekao da je Milorad Maca Vukojičić jedini čoek za koga je čuo da su ga poslije rata osudili na smrt vješanjem. Kazna je ipak preinačena u kaznu strijeljanjem. Matović je pričao i o "svetitelju" Dušanu Prijoviću koga je SPC kanonizovala isto kad i Macu i Šiljka: "Tu je i pop Dušan Prijović, koji nije ništa manji ubica nego pop Maca. Od decembra mjeseca '41. godine, pa do kraja, njegovog kraja, taj svještenik nosi pušku umjesto krsta i služi neprijatelju umjesto crkvi. Posebno se ističe u hvatanju aktivista pokreta i njihovoj likvidaciji, a ono što ga svrstava u masovnog ubicu je ubijanje muslimanskih izbjeglica koji bježe poslije pokolja muslimanskog stanovništva iz: Zastijenja, Kaluđerovića, Bučja, Zaostra... koji pokušavaju da se prebace preko prevoja Čemerno i Krnjača, on je jedan od tih aktivnih učesnika u hvatanju. I u čuvenom masakru koji je izvršen, ja sam to obradio i u svojoj drugoj knjizi, u Milunićkoj likvidaciji muslimanskog stanovništva. Znači opet se radi o jednom klasičnom ubici, krvoloku, a ne svešteniku."

Evo i screenshot fotografija Radomira Matovića i Milke Pejanović:

Izvor: Stock

Podgoričke "Vijesti" su 24. avgusta (članak "Sveci marširali silovali i klali", autor G. Malidžan), pisale: "Porodica Pejanović, Milka i njen sin Vlade iz Pljevalja optužila je juče Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC) da 'izborom zločinaca za svece šire klerofašizam'. Milka je kćerka Stanice Tasovac koju su, prema njenim tvrdnjama ubili ljudi koji su proglašeni za 'svece'. SPC nedavno je za svece proglasila devet pljevaljskih sveštenika među kojima i Slobodana Šiljka i Milorada Vukojičića za koje više Pljevljaka pa i Pejanovići tvrde da su tokom Drugog svjetskog rata počinili zločine. Njihovo proglašenje za svece osudili su i prvaci DPS-a i SNP-a iz Pljevalja. Pejanovići smatraju da crkva pokušava da mijenja istoriju i da krivce izdajnike proglasi mučenicima. Stanica, majka petoro djece, zvjerski je mučena, silovana i umorena 1944. godine od ruku nedavno kanonizovanih 'svetaca'. Poslije jednog četničkog skupa koji je održan u naselju Ševari u blizini njene kuće, neko od tih 'svetaca' nazvao je partizanske majke kurvama, na što je Stanica odgovorila istom mjerom. Jedan od govornika se toga dana zakleo da će mu platiti životom i već sljedeće večeri su došli po nju, silovali je i zaklali. Našla je njena ćerka Desanka bačenu u žbunje u mjestu Židovići na mjestu današnje sekcije 'Crnagoraputa'. Stanica je podržavala NOB u kojoj je na strani partizana učestvovao i njen najstariji sin Milosav. U tom rejonu nekoliko dana kasnije pronađena je i Savka Matović, koja je još bila živa, ali je jedan od prolaznika kada je čuo njeno zapomaganje otišao i javio četničkoj komandi. Oni su kasnije došli i završili započeto kaže Staničin unuk Vlade koji je ovu priču čuo od svojih predaka. On dodaje da je njegova baba po ocu Zagorka Jauković narednog dana uspjela da pobjegne 'ispod noža Boža Bjelice i njegovih koljača'. Proglašenjem zločinaca svecima pokušavaju se nametnuti neke davno poništene vrijednosti iponištiti deseta zapovijest koja sada u prevodu crkve znači umjesto 'Ne ubij' 'ubij i bićešproglašen za sveca' kazao je Vlade."

Knjiga Miroslava Ćosovića "Bizarni sveci Srpske crkve" prodaje se u Crnoj Gori, u supermarketima i na kioscima po cijeni od 3.99 €. Osim onoga što čitate u feljtonu, u knjizi možete pročitati još mnogo toga zanimljivog - o Svetom Savi, o Nikolaju Velimiroviću, o Njegošu, o Luki Vukmanoviću, o Atanasiju Jevtiću, o Amfilohiju Radoviću, o Filaretu Mićeviću, o istoriji pravoslavne crkve na ovim prostorima... Facebook stranica knjigehttps://www.facebook.com/bizarni.sveci.srpske.crkve

Milka Pejanović, kćerka Stanice Tasovac, u dokumentarnoj TV emisiji TV Crne Gore "Sveci i zločinci" (autor Tanja Šuković, septembar 2005) osim što je ispričala kako su joj majku odveli i druge detalje grozne majčine smrti, rekla je kako nikad nijesu saznali đe je majčin grob. I još je rekla: "To su bile crne trojke u Pljevljima, oni su raspoređeni po reonima. Pop Šiljak i Vukojičić oni su nosioci svega toga. Ne samo što su ubili moju majku, oca otac mi je strijeljan stvarno '41. kao učesnik Pljevaljske bitke, što su ubili moju majku, 'ubili' su nas petoro djece. Mi smo bili po domovima. Kako je koje odrastalo napuštalo je dom, ja sam ostala do dvanaeste godine, kad me preuzela tetka i brat najstariji. Mi više nismo bili braća i sestre kao što se odrasta u porodici. Mene nije imao ko da uči šta je vjera, šta je crkva. Ja sam samo zbog crkve ove naše, izgubila svu vjeru u crkvu. Ne kažem Bog. Ako je Bog ovaj koji ovakve ima svještenike, onda mu se nikad ime ne pomenulo."

Podgoričke "Vijesti" su 26. avgusta 2005. izvještavale (članak "Niko osvanuo nije ko je omrkao kod Mace", autor G. Malidžan): "Penzionisani profesor u Pljevljima Stana Crnogorac, koja je za vrijeme Drugog svjetskog rata živjela u komšiluku porodice Vukojičić, kazala je za 'Vijesti' da je Miloradu Vukojičiću 1945. suđeno za zločine. Ona tvrdi da je tokom javnog procesa Vukojičić priznao dio zločina koji su mu se stavljali na teret, zbog čega je kasnije osuđen na smrt i strijeljan. Ona je kazala da je povremeno i prisustvovala suđenju. Prema Staninim riječima, Vukojičić je po oslobođenju napustio Pljevlja, ali su ga tadašnje vlasti pronašle u Beogradu i sprovele ga do Pljevalja gdje mu je organizovano suđenje. . . Stana Crnogorac ističe da je proglašenje Vukojičića za sveca najveći zločin i sramota prema nevino ubijenom narodu. . . Ona je kazala da je Vukojičić bio 'strah i trepet' za građane i ispričala priču koju je čula od Ljuba Stojkanovića. Velike nedjelje došao je Maca (Milorad Vukojičić) sa još dvojicom u kuću Stojkanovića u Pljevljima. Čim su ušli majka Ljuba i Ljubice Stojkanović je zakukala, jer je znala kada je vidjela Macu da je gotovo. Maca joj je prišao, potapšao je po ramenu i nježno joj rekao 'tetka Saveta samo nešto malo da ispitamo i vratiće se ona (Ljubica) možda noćas, a sjutra sigurno'. Ona mu je rekla 'Znam Maca, koju ste god odveli ako je omrkla nije osvanula'. Odmah nakon toga su više žena među kojima i Ljubicu ubili na izlazu iz Pljevalja u mjestu Dajevića Han svjedoči Stana. Ona nije mogla da kaže da li je Slobodan Šiljak kriv za smrt svoga kuma Ratka Cerovića, kako to tvrdi Ratkova kćerka Milosava Strunjaš."

Podgorička "Republika" je 26. avgusta 2005. prenijela izjavu poznatog glumca Miše Janketića: "Glumac Miša Janketić osudio je kao 'amoralan čin' odluku Sinoda Srpske pravoslavne crkve (SPC) da za svetitelje proglasi dvojicu sveštenika u Pljevljima Slobodana Šiljka i Milorada Vukojičića, koji su na kraju Drugog svjetskog rata strijeljani kao ratni zločinci. To što je učinila SPC je toliko amoralan čin da neću da učestvujem u čitavoj ovoj stvari, čak ni kao protivnik, rekao je nedjeljniku 'Monitor' Janketić, čiju je majku Milicu sa više civila zaklao pop Vukojčić u martu 1944. godine u Pljevljima."

Glumica Branka Petrić dala je jedan intervju za beogradski nedjeljnik "Vreme". Sasvim slučajno razgovor se dotakao i Mace Vukojičića: Vreme: Šta je sa majčinom porodicom?

Branka Petrić: Karamatijevići su iz Nove Varoši, Sandžaklije. Deda, prota Jevstatije Karamatijević, bio je solunski borac; prešao je Albaniju, imao Albansku spomenicu; učestvovao je i u Prvom i u Drugom balkanskom ratu. U Novoj Varoši je napravio internat 'Kneginja Zorka' u kome su se školovali i živeli dečaci iz okolnih sela. U tom kraju je bio veoma cenjen. Zajedno sa svojim sinovima, deda se 1941. pridružio partizanima. Cela porodica je otišla u partizane. Moji ujaci Vuk i Pivo Karamatijević, slikar sve su ih povukli na tu stranu. Dosta njih je izginulo: moja baka, dedina dva brata, tri sestre... Vreme: Čije tri sestre?

Taj pop je zaklao desetak partizanskih žena: Branka Petrić

Izvor: www.novosti.rs

Branka Petrić: Moje mame. Najstarija Zorka je, zajedno sa svojim sinovima i mojom bakom Jefimijom, poginula tokom bombardovanja Podgorice; Nata je poginula na Kamenoj gori, a Kaja na Sutjesci. Bila je ranjena u stomak... Umrla je u mukama, u očevom krilu. Deda nije imao vremena da je sahrani; morao ju je ostaviti. Poljubio je, prekrio, na pokrivač stavio dukat i napisao: putniče, zastani i sahrani mi dete.

U ratu je stradala i moja ujna Zora, žena Piva Karamatijevića; zaklana je istog dana kada i majka glumca Miše Janketića...

Vreme: Taj slučaj je poznat: ubio ih je pljevaljski pop Milorad Vukojičić Maca, koga je Srpska pravoslavna crkva 2005. proglasila za 'sveštenomučenika'? Branka Petrić: Da li je moguće?! Njega?! Nemojte, molim vas... Pa taj pop je zaklao desetak partizanskih žena! Miša Janketić mi je pričao kako je 1944. sestra njegove majke videla popa Vukojičića; partizani su ga već bili osudili na smrt. 'Zašto, Vučko?!', zakukala je.

'I opet bih!', odgovorio joj je gledajući je s mržnjom.

("Vreme" br. 1143, 29. novembar 2012, intervju Branka Petrić, glumica)

"Republika" je 27. avgusta 2005. pisala: "Nosilac partizanske spomenice Nikola Golubović, penzioner iz Beograda dopisniku Republike je dao na uvid pismo na 204 mašinom kucane strane koje je 1997. godine dobio od pokojnog Draga Bojovića, jedno vrijeme komandanta četničkog bataljona, a koje potvrđuje zlodjela popa Mace.- Drago, jedan pošten čovjek, to pismo mi je poslao 1997. godine i jedan primjerak pisma je kod mene, a drugi se na moj prijedlog, čuva u Zavičajnom muzeju u Pljevljima. Tokom rata on je spasio izvjestan broj partizana među njima i Josifa Malovića i njegovu pratnju, rekao je Golubović. Jedan dio pisma odnosi se i na Dragov susret i razgovor sa Ljubicom Stojkanović koju su, kako je kasnije saznao, jedne noći iz njene kuće u Pljevljima odveli pop Maca i Vojo Kovaljski.- 'Drago, ja sam osuđena na smrt od četnika u Pljevljima i čekam samo da sepojave Maca, Kovaljski i Bjelica da me odvedu da rade sa mnom Bog zna šta i najzad da me zakolju ko živinče' - prenio je dio razgovora sa Ljubicom, svojom školskom drugaricom, u pismu Goluboviću Drago Bojović. Par dana nakon tog razgovora, Ljubica je odvedena od kuće i nije se nikad vratila. Dragove prve informacije su govorile da je to uradio Gestapo, zbog čega se i uplašio za svoj život.

To što je učinila SPC je toliko amoralan čin da neću da učestvujem u čitavoj ovoj stvari, čak ni kao protivnik: Miša Janketić

Izvor: kurir.rs

'Od toga sam stalno strahovao dok nijesam skoro dva mjeseca docnije saznao da Ljubicu nije uhapsio Gestapo nego Maca i Kovaljski, što se saznalo od njenog oca, a to je značilo da su oni izvršili ono što je Ljubica i očekivala jer je nestala zauvijek^1, naveo je u pismu Bojović, par stranica ranije konstatujući da su među pljevaljskim četnicima 'bili i čuveni Božo Bjelica, Vojo Kovaljski i pop Vukojičić, zvani Maca'.

Golubović kaže da nije mogao da vjeruje da su Šiljak i Vukojičić kanonizovani 'jer za njega svetac predstavlja simbol prema kome treba da se vaspitavaju buduće generacije'. . .

U kanonizaciju nijesam mogao da povjerujem znajući da je sav narod pljevaljskog sreza bio upoznat sa koljačkom aktivnošću popa Mace i bestijalnim orgijanjem zajedno sa italijanskim okupatorima na dan strijeljanja više od 30, mislim 34 građana Pljevalja 4. maja 1942. godine, rekao je Golubović dodajući da mu je to ispričala supruga Vidosava koja je djetinjstvo provela na Ilinom brdu i sve to gledala."

"Republika" je prenijela i izjavu episkopa Filareta: "Episkop mileševski Filaret u subotu prilikom posjete Pljevljima nije želio duže da razgovara sa novinarima o kanonizaciji dvojice svještenika osumnjičenih da su u Drugom svjetskom ratu počinili zlodjela nad civilima, dodajući da, 'to ostavimo za drugiput'." ("Republika", 29. avgust 2005. članak Vladika Filaret ne želi da priča o kanonizaciji dvojice pljevaljskih svještenika)

Zločinohuškač i pedofiloljubac Filaret Mićević nije imao komentar, iz jednostavnog razloga, Maca Vukojičić je klao ljude, episkop Filaret to podržava. Kasnije ću više o Mićeviću.

Podgorička "Republika" je 2. septembra 2005. objavila: "Sinodu Srpske pravoslavne crkve iz Pljevalja je poslato još jedno otvoreno protestno pismo zbog kanonizacije sveštenika Milorada Vukojičića, koji je u Drugom svjetskom ratu počinio niz zločina nad civilima. Autor pisma Miodrag Stamenić navodi kako zna da je Vukojičić u ratu ubio njegovog oca, babu i djeda. . .

- Na spisku novomučenika, sveštenomučenika koji su kanonizovani našao se i sveštenik Milorad Vukojičić Maca za koga mi jepoznato da je bio egzekutor moje porodice: djeda Dika Stamenića, babe Jule i oca Ljuba, 1944. godine u Pljevljima - navodi Stamenić u pismu.

Novomučenici SPC, i par ubica

Photo: acvila30.ro

Taj događaj je, piše on, obilježio njegov život 'bolom i stradanjem da je ćutanje ono sa čim ne smije izaći pred duše predaka'.

On navodi kako je Sinodu pisao uzdajući se u njegovu istinoljubivost ne 'želeći nikom da sudi, već da iscijeli povrijeđenu ranu koja se bez melema istine samo produbljuje'.

- Da li se može, da li je dozvoljeno, da li je bogougodno da sveštenoslužitelj koji se mašio oružja i povrijedio svetu tajnu života bude kanonizovan u svetitelja -upitao je Stamenić dodajući da će mu odgovor Sinoda donijeti mir koji mu je i jedino potreban."

Da li je bogougodno da zločinac bude svetitelj, pita Stamenić. SPC misli da jeste, ako je mogla ga proglasi pedofila Milutina, ljotićevca Velimirovića, fašističku slugu Lipovca, zašto ne bi i koljače? Što briga Srpsku crkvu što je svetost? Za SPC je bitan politički projekat Velika Srbija, politički program Garašanina, to interesuje Srpsku crkvu, ostalo je manje važno.

"Pobjeda" je 26. avgusta 2005. pisala: "Potpredsjednik SNS, Novica Stanić, je saopštio 'svoj načelan stav', da bilo ko, ko je pravio zločine ne može biti proglašen sveštenomučenikom. On tvrdi da u konkretnom slučaju postoje svjedoci zločina sveštenika, ali postoje i živi svjedoci koji tvrde da oni to nijesu uradili. 'U svakom slučaju, trebalo je prije početka kanonizacije utvrditi istinu. Vjerujem da je to crkva i uradila, a ako je nekim slučajem topropušteno, da se ispraviti. U svakom slučaju, to je stvar crkve i njenih organa - smatra Stanić."

SNS (sadašnja Nova srpska demokratija) je srpska stranka u Crnoj Gori potpuno utemeljena na mitovima i lažibajkama, identitet te stranke je čvrsto ukopan u nebuloznim pričicama tipa Kosovo, Miloš Obilić, car Lazar, pokosovski zbijeg... Na temelju tih priča ova stranka je potpuno četnička i velikosrpska. Stanić se pomalo ograđuje od Mace i Šiljka i odmah zatim opravdava Srpsku crkvu, kako je to njena unutrašnja stvar. Da ja znam ovo je jedini slučaj, da je Novica Stanić u političkoj karijeri koja traje dvadesetak godina, imao različit stav od stava SPC i da se ogradio od stava SPC. Kakve je zlotvore Srpska crkva proglasila za svece i Stanićeva izjava to pokazuje.

U istom članku "Pobjede" nastavlja se: "Reagovala je i porodica Pejanović, Milka i njen sin Vlade iz Pljevalja, koja je optužila Srpsku pravoslavnu crkvu da 'izborom zločinaca za svece širi klerofašizam'. Na sve ovo još nema odgovora iz eparhije mileševske, a vladika Filaret ne odgovara na telefonske pozive novinara."

Pedofiloljubac i zločinohuškač Filaret se nije oglašavao jer nije imao išta smisleno da kaže.

Radomir Matović je u dokumentarnoj emisiji "Sveci i zločinci" (TV Crne Gore, septembar 2005, autor Tanja Šuković) i ovo rekao: "Ja mislim da mi svi pomalo živimo u zabludi da je izmanipulisan Sveti Sinod Srpske pravoslavne crkve. Ne. I ja sam mislio u početku da je to manipulacija ovog Filareta, ovog puškomitraljesca koji za mene više uopšte ne može biti svešteno lice. Međutim nije, ne radi se o manipulaciji, radi se da su Sveti Sinod preuzeli ekstremisti i da tu više nema ispravke bez neke temeljitije promjene u vrhu Srpske pravoslavne crkve. Mislim da je to opasno za crkvu, tako da ja od Sinoda više ne očekujem ništa i ja mu se ne mislim obraćati."

Potpuno se slažem sa Matovićem, Srpsku crkvu su preuzeli velikosrpski ekstremisti, Matović je bio u pravu Sinod Srpske crkve nije sa spiska svetaca izbrisao Macu, Prijovića, Šiljka...

Sociolog religije Mirko Đorđević je u istoj dokumentarnoj emisiji rekao: "Ove najnovije kanonizacije jesu politički čin ali uklapaju se u tradicijsku brazdu, ne samo srpskog hrišćanstva i naše crkve nego i šire, ali osobito do izražaja dolaze u našoj crkvi. Mi imamo primere u srednjem veku da su skoro svi kraljevi i carevi koji su ubijali oca, oslepljivali sina i u ličnom životu nisu bili ljudi vrlina (ni u javnoj delatnosti), sveti! I stoje u ikonostasu svetitelja i mučenika. Zato ne treba da čudi da se ta tradicija uporno održava vekovima i samo oni koji ne znaju pravo stanje stvari u našoj crkvi, mogu se čuditi što je jednostavno ljotićevski politički ideolog Nikolaj Velimirović, danas u saboru Srba svetitelja, kojem su određena, gle čuda, dva zapovedna dana. Dva zapovedna dana, što ni Sveti Sava nema. Tradicija je u pravoslavlju da samo onda kada se kult nekog čoveka stvori u narodu, kada on svojim vrlinama počinje da sjaji i da ostane u trajnom kolektivnom pamćenju ljudi, tu tradiciju crkva kasnije, posle mnogo vekova, to je bio pravi postupak sankcioniše. Ali i tu su utvrđeni od strane dogmatičara i znalaca vrlo precizni uslovi. Dovoljno se setiti Nikodima Milaša, nesumnjivog autoriteta u toj oblasti, koji tačno kaže da neko ne može biti za života, nego posle smrti, da mora svojim ličnim životom svetitelj, svojim ličnim životom čovek vrline, i drugo da njegovo telo ne bude podložno raspadljivosti i da se na njegovom grobu odigravaju čuda to crkva sasvim ozbiljno uzima kao uslov. Međutim, u pravoslavnoj tradiciji, koja je dobrim delom loša naša tradicija, nikada ovi uslovi do kraja nisu poštovani, pa čak postoje evidentni primeri da su vršene manipulacije, recimo u slučaju pomenutih srpskih kraljeva koji su svi svetitelji, iako u njihovom životu ničeg svetog i svetačkog decidirano nema...

O tome govori i poslednja odluka majskog sabora naše crkve koji je na predlog vladike Filareta ponudio čitavu grupu za svetitelje, pa se pokazalo što je crkvi bilo poznato, znam da je bilo poznato, da u životu tih ljudi osim što ih je zadesila zla sudbina, koja je zadesila hiljade i hiljade i na jednoj i na drugoj među zaraćenim stranama, to je političko pitanje, ali, ne smećimo s uma i komunisti, to nisu moje reči, to je jedan papa govorio 'i komunisti gospodo imaju bogat kalendar svojih pravih mučenika i velikomučenika, koje s pravom obeležavaju crvenim slovom' Dakle, neko može biti pravednik bez obzira na kojoj je strani bio. Zato sam se ja na samom početku ako se sećate u jednom crnogorskom glasilu pitao - a šta raditi sa onim sveštenicima koji su kao ubeđeni antifašisti stradali od ruku četnika? Njih nema na ovom spisku naše crkve, što belodano potvrđuje da je u pitanju bila politička nagodba između Koštuničinih moćnika i delova jerarhije koju obično eufemično nazivamo tvrđom strujom."

Jovan Bajford u svojoj knjizi o Nikolaju Velimiroviću iz 2005. godine citirao je vladiku Jovana: "Slično tome, krajem 1980-ih vladika šabački i valjevski Jovan objasnio je da 'nikada nije Crkva nekog proglasila za sveca pa tu odluku narod prihvatio, nego obratno, narod je proglašavao za sveca nekoga, pa je tek docnije crkva to ozakonjivala' (J.Velimirović, 'Crtice iz života Vladike Nikolaja', Glas crkve, 1991, broj. 2, str. 22)."

Kao što vidimo i pored oštrog protivljenja naroda, SPC je zlotvore poput Mace Vukojičića drsko proizvela u svetitelje.

Prađedovska v(j)era u pobačajima južnoslavenskih nacija

Autor Salmedin Mesihović16.7.2015. u 09:50

Nijedna od sadašnje tri abrahamističke denominacije na osnovi kojih su formirane novovjekovne i moderne hrvatska nacija, srpska nacija i muslimanska/bošnjačka nacija nije pradjedovska ili prađedovska niti vjera niti vera, nego su one ustvari same strani import, nametnute kao dominatne ili privilegirane bilo osvajanjem ili političkim pritiskom. Stvarne, domaće pradjedovske vjere su odavno već ili nasilnim putem „ubijene“ ili se još uvijek drže u nekoj vrsti sužanjstva.

Uobičajeni diskurs/govor i opravdanje za probleme u našoj zemlji, i općenito ex-Yu prostorima jesu navodno neriješeni međunacionalni odnosi. Ali, ima tu jedan mali problem, mi i nemamo u pravom smislu, kako to teorija objašnjava, u potpunosti izgrađene nacionalne subjekte i identitete. Novovjekovna nacija je jedan od produkata kapitalističkog sustava, jer se preko nje razbijao staleški feudalni poredak. Međutim, kod nas je proces izgradnji pravih nacija ostao negdje u sivom prostoru između srednjovjekovnog/mediavelnog feudalnog poretka, osmanskog millet sustava i novovjekovnih nacija. Tako smo mi nažalost dobili samo neke pokušaje nacionalnog okupljanja i identiteta, neke pobačaje naše zadnje dvostoljetne historije a koji se vole dičiti tom latinskom riječi „natio“. I tako su se dobile srpska, hrvatska i muslimanska/bošnjačka nacija koje su se ustvari formirale na okosnici tri religijske denominacije abrahamističke misli (pravoslavna, rimokatolička, sunizam). Iz te razlike, pokušavaju se (teško i i nekada na vrlo bizaran, pa i nasilan način) razviti i druge razlike, npr. u jeziku, porijeklu i običajima. Onaj ko želi da zna istina jeste da su jezik, porijeklo, običaji, mentalitet, način života isti ili slični za veliku većinu onih koji se danas deklariraju po nacionalnosti kao „Srbi“, „Bošnjaci“, „Hrvati“, „Crnogorci“, posebno kod onih koji prebivaju ili žive na području današnje Bosne i Hercegovine. I jednostavno rečeno, kada bi nestale religijske diferencijacije između navedenih nacija, automatski bi nestale i sve ostale razlike, jer su one samo nusproizvod ove razlike. Dokaz ovoj tezi je ono što se desilo u Albaniji, koja je bila isto religiozno podijeljena (sunije, bektašije, rimokatolici, pravoslavni), ali je jednom dugoročno gledano vrlo promišljenom i mudrom odlukom od 6. II. 1967. Enver Hodža, tadašnji vođa Albanije, započeo proces uklanjanja religiozne distinkcije. Uspjeh takve politike je bio više nego očigledan, i Albanci nisu danas podijeljeni na četiri „nacije“, nisu se poubijali međusobno (izuzev krvne osvete i organiziranog kriminala, ali to je neka druga stvar), nije bilo etničkog čišćenja, masovnih silovanja, genocida i stvaranja mikro državica i političkih entiteta, nema nekih posebnih „književnih jezika“ (iako albanski jezik ima dva narječja: toska i gege), nema dvije škole pod jednim krovom, nema zasebnih skupina „nacionalnih skupina predmeta“, nema zasebnih udžbenika, ne vrijeđaju se za religijske praznike (ako ih uopće nešto i održavaju), nema nekakvog „nacionalnog ključa“, nema „Ostalih“ jer nema ni konstitutivnih, a utjecaj paraideoloških i parapolitičkih institucija kao što su religijske zajednice na društvene, političke i ekonomske procese u Albaniji je sveden na nulu…itd….itd…

Radi te činjenice da je religijska odvojenost glavno svojstvo postojanja „naših nacija“, ako bi se ona ukinula, nestale bi i sve ostale razlike koje su ruku na srce prilično isforsirane. A da je religija okosnica postojanje sadašnjih naših „nacija“ dokaz je i činjenica da ako neko promijeni religiju, automatski se u javnosti smatra da je promijenio i naciju. Bezbroj je takvih primjera u modernim vremenima. Radi toga je i ono često izvlačenje argumenta o „izdaji prađedovske/pradjedovske v(j)ere“ koja se uglavnom nabija na nos „Muslimanima“/“Bošnjacima“, jer su oni kao time napustili srpstvo ili hrvatstvo. Hajde da malo raščistimo pitanje izdaje „pradjedovske vjere“. Prvo sve najbrojane tzv. nacije (srpska, hrvatska, muslimansko/bošnjačka) su nastale u toku XIX. i XX. st., a do tada je ubjedljiva većina predaka onih koji se danas izjašnjavaju kao Bošnjaci/Muslimani već primila hanefijsku verziju sunitskog islama (poglavito u periodu druga polovica XV. – prva polovica XVII. st.). Naravno, potrebno je istaći i jednu vrlo bitnu činjenicu. Da nije bilo osmanske agresije na srednjovjekovno bosansko kraljevstvo i njegovo uništenje, veliko je pitanje koliko bi danas bilo muslimana u Bosni i Hercegovini. Preci Bošnjaka su na hanefijski islam prelazili u svojoj velikoj većini iz čisto praktičnih, prozaičnih pa i kalkulantskih razloga, kao što su dobijanje privilegija, oslobađanje od određenih nameta, uspinjanja u društvenoj, političkoj i vojnoj hijerarhiji, borba za pozicije i položaje, ulazak u vladajuću elitu…itd…itd… To bi se moglo uporediti sa npr. učlanjivanjem u Komunističku partiju/Savez komunista tamo od 1944. god. pa nadalje….Uz to, izvjesni doprinos pojačavanju procesa islamizacije/procesa primanja islama je bilo i odvođenje djece u janjičare i njihovo prevođenje na islam (što se direktno kosilo sa odredbom „u vjeri nema prisile“). Zatim, bilo je značajnih inverzivnih konverzija, sa sunizma na rimokatoličanstvo ili pravoslavlje (Slavonija, Lika, dijelovi Dalmacije, Crna Gora) posebno od kraja XVII. pa u toku XVIII. st. pa i jedan dio onih koji se smatraju Hrvatima i Srbima ima ustvari sunitsko – islamsko porijeklo. E sada se onda postavlja logički pitanje šta je to prađedovska/pradjedovska v(j)era. Na prostoru današnje Bosne i Hercegovine, prije osmanskog osvajanja više – manje stanovništvo je pripadalo Crkvi Bosanskoj („bosanska“ vjera; pogrešno nazivana bogumilskom), rimokatoličanstvu („rimska“ ili „latinska“ vjera), pravoslavlju („grčka“ vjera). U XV. st. se pojavljuje i sunitski islam (kolokvijalno tada nazivan „turska vjera“). U tadašnjem svijetu (sve dok se naše religiozne zajednice u XIX. st. nisu počele transformirati u naše tzv. „nacije“) konverzije i prelazi sa jedne na drugu abrahamističku denominaciju, nisu ni blizu izazivali takve kontroverze niti probleme niti čuđenja kao danas. Promjena religijske denominacije se u tadašnjoj javnosti doživljavala kao danas promjena pripadnosti nekoj političkoj stranci u okviru korpusa jednog od tri konstitutivna naroda, odnosno kao da neko iz SDA pređe u SBB ili SDP ili obrnuto. Znači granice i optuživanja za neku „izdaju“ nisu bila tako oštre i doživljavale su se više manje kao neki oportunizam. U historiji je zabilježeno da je je bilo pojedinaca koji su u toku kraja srednjeg vijeka i početka novog vijeka po više puta mijenjali religijsku pripadnost u toku života, zavisno od okolnosti, potreba i interesa, a bilo je i onih za koje se više ne bi znalo koje su stvarne religijske pripadnosti jer su zavisno od situacije preferirali „ove“ ili „one“. Npr. za Hercega Stjepana Kosaču se teško može utvrditi šta je to njegova religija.

Uz sve izrečeno, postoji i još jedna najvažnija stvar kada se govori o „pradjedovskoj vjeri“. Šta je to ustvari? Činjenica je da su skoro svi preci Muslimana/Bošnjaka po „nacionalnom opredjeljenju“ ustvari konvertiti sa nekog od tri gore navedena oblika kršćanstva (rimokatolicizam, Crkva Bosanska, pravoslavlje), uz sporadične i rijetke slučajeve prelazaka sa judaizma. Međutim, i preci tih predaka su ustvari konvertiti sa onoga što se pogrešno i uvredljivo i pežorativno naziva „paganstvo“, odnosno čitav jedan spektar neabrahamističkih vjerovanja i religija koji se kretao od helensko – rimsko filozofske misli, neoplatonističkog strogog monoteizma, preko pitagorejskog misticizma, olimpskog politeističkog panteona, domorodačkih politeističkih manifestacija, pa do orijentalnih kultova i srednjoazijskih dualizama kao što su mitraizam, zaratustrizam i maniheizam. U ranom srednjem vijeku se još dodatno pojavio i slavenski i avarski politeizam. I onda je sa krajem antike i ranim srednjim vijekom krenula eliminacija toga jednog šarolikoga i dosta tolerantnog „paganskog“ svijeta. Od dominusa Teodosija pa nadalje započela je obavezna i opća konverzija i religijsko ujednačavanje. Tako su i preci onih predaka koji su (većinom iz interesa) prihvatali islam, bili pod obavezom da napuste svoju stvarnu narodnu, domaću religiju. Jedan dio (onaj iz iliroromanskog segmenta) predaka i današnjih Bošnjaka i Srba i Hrvata i Crnogoraca je većinom pod obaveznom prisilom bio prekršten do zaključno sa V. st., dok je drugi dio (onaj iz avaroslavenskog segmenta) pokršten kada su srpske i hrvatske knezove na kristijanizaciju prisilili imperatori sa latinskog zapada i vasilevsi sa grčko – vizantijskog istoka.

I na kraju nameće se samo jedan zaključak, da nijedna od sadašnje tri abrahamističke denominacije na osnovi kojih su formirane novovjekovne i moderne hrvatska nacija, srpska nacija i muslimanska/bošnjačka nacija nije pradjedovska ili prađedovska niti vjera niti vera, nego su one ustvari same strani import, nametnute kao dominatne ili privilegirane bilo osvajanjem ili političkim pritiskom. Stvarne, domaće pradjedovske vjere su odavno već ili nasilnim putem „ubijene“ ili se još uvijek drže u nekoj vrsti sužanjstva.

Publicola

OD OCA OSLEPLJEN, OD SINA UDAVLJEN

Zbog kletve Stefana Dečanskog raspala se Srbija! 

Evo šta je rekaoPo naređenju oca sveti kralj Stefan Dečanski bio je oslepljen, a po naređenju sina, cara Dušana P Silnog,  bio eudavljen. Postoji legenda da je baš pred smrt izrekao kletvu koja je skupo koštala Srbiju, jer je pretrpela razaranja i velike gubitke teritorije vekovima kasnije

Foto: Wikimedia / Anastas JovanoNARODNA VEROVANJA NA SVETOG MRATU: Ukoliko domaćin ne poštuje ovog sveca kazniće ga vuk. Evo i kako!

Stefanovi roditelji bili su kralj Milutin i kraljica Ana, ćerka bugarskog cara. Međutim, pošto je Milutinov brak sa Anom bio drugi po redu od ukupno tri, njihov brak proglašen je nevažećim, te je tako Stefan Dečanski ostao uskraćen za pravo na presto. To ga je nateralo da protiv oca podigne bunu.

GDE LEŽE KOSTI NAŠIH CAREVA I KRALJEVA? Mošti starih srpskih vladara su svuda oko nas (FOTO)

Milutin je vojsku i krenuo na sina. Nedugo potom u njemu je proradio očinski instikt i ponudio je sinu pregovore. Stefan Dečanski bio je dirnut ovim gestom, te je otišao da moli oca za oproštaj. Ali, ispostavilo se da je ovo bio pogrešan korak.

Foto: YouTube / Ikonopis

Milutin nije imao ni malo milosti prema svome sinu, okovao ga je i poslao u Skoplje gde mu je oduzet vid, a odatle je izgnan u Carigrad. Ipak, neki izvori tvrde da su izvršioci kazne bili potplaćeni, te da Stefan Dečlanski nije oslepljen. No, čitagv život preko očiju je nosio povez, verovatno iz straha od nemilosrdnog oca.

Kada je proglašno da je kralj Milutin umro, Stefan Dečanski objavio je da mu je Sveti Nikola povratio vid i skinuo je povez koji je do tada nosio. Osnovao je jaku stabilnu stranki na čiju stranu je stala i crkva i vratio se u Srbiju predloživši Konstantinu, Milutinovom sinu iz prvog braka koji ga je nasledio na prestolu, da dele vlast. Naravno, Konstantin je odbio ponudu i time započeo borbu za nasleđe.

NEVEROVATNO: Srbija je dokaz svoje državnosti kupila za 20.000 evra na pijaci! (FOTO)

Konstantin je surovo nastradao u ovoj borbi. Ubijen je tako što su ga klinovima pričvrstili za dasku, a potom ga presekli na pola. Neki spisi kažu da je Stefan Dečanski od njegove lobanje napravio pehar iz kog je pio. Godine 1322, na Bogojavljenje, Stefan Dečanski krunisan je za kralja.

Za vreme svoje vladavine Stefan Dečanski je proširio Srbiju ka jugu, a nakon svoje najznačajnije, već pomenute bitke, bitke kod Velbužda, protiv Stefana se pobunio sin Dušan, svrgao ga sa prestola, a potom i ubio.

Foto: Wikipedia

Ipak, ono što je zanimljivo, jeste legenda vezana za Stefanovu smrt o prokletstvu Dušanovih kasnijih potomaka, a kasnije i cele srpske države.

Naime Stefan je, kada su došli ljudi da ga ubiju, prokleo sina i njegove potomke. Mada se ovo prokletstvo nije ispunilo na sinu, palo je ipak na njegova unuka Uroša, koji je izgubio Carstvo. Ova legenda je trajala mnogo vekova, a svi su se tog prokletstva setili onda kada je knez Lazar sa svojim ratnicima pao na Kosovu, a Srbija pala pod Turke.

(Telegraf.rs)