Propaganda: Priručnik za upravljanje masama

Propaganda: Priručnik za upravljanje masama

Posted By Gostujući bloger on Jul 19, 2017 | 0 comments

• Facebook
• Twitter
• LinkedIn
• Google

Zapitaš li se kako nešto postane trend? Kako obična bijela majica sa natpisom Levi’s odjednom postane predmet žudnje miliona momaka i djevojaka, a prije samo par mjeseci marka Levi’s bila je predmet sažaljenja i nostalgije za dobrim starim vremenima kada je njihov džins bio sinonim za kvalitet. Ili, još čudnije, kako sada svi nose papuče, a do prije samo dva ljeta papuče su smatrane jeresom? Kako nešto što je do juče bilo sinonim za neukus, odjednom postane lijepo? I to sa sve dodatim perjem, šljokicama i tigrastim dezenom. Kako nam se tako lako vjetrokaz mijenja u svim sferama života, počevši od garderobe, pa preko hrane, kulture, politike, sporta, ekonomije?

Odgovor na sva ta pitanja leži u jednoj magičnoj riječi – propaganda! Mlijeko ne može biti crno, ali dobrom propagandom mogu se uočiti “zatamnjenja” i onda kad ih nema. To je prvi primijetio Edvard Bernajs. On je 1928. godine izdao čuvenu knjigu slovima oskudnog, ali značenjem upečatljivog naziva gore navedene magične riječi. Ovo štivo, koje mnogi karakterišu kao priručnik za razumijevanje svijeta u kome živimo, Bernajsu je donijelo nadimak “oca spina”, “oca odnosa sa javnošću” i američkog “Gebelsa” (mada, da budemo fer, Bernajs je bio tata-mata propagande, dok je Gebels još bio dječak). Čak je i sam Gebels uvijek pri ruci nosio Bernajsovu knjigu “Kristalizacija javnog mnjenja”. 

Slobodan izbor ne postoji.

Ono što se tebi čini slobodnim izborom, zapravo je potvrđivanje kumulacija i kombinacija mnoštva odluka koje je umjesto tebe odavno donio neko drugi (kojega najčešće ni ne poznaješ).

Pro-pa-gan-da. Jedna riječ u naslovu i 160 strana u knjizi bilo je dovoljne Bernajsu da navede obrasce, pravilnosti i šeme koje danas, 89 godina kasnije (skoro pa jedan cijeli vijek!) gotovo nepromijenjeno koristimo u ekonomiji, marketingu, politici, bihevioralnoj psihologiji. Na ovim stranama nalazimo aksiome, zakone koje svako ko je makar jednom u životu maglovito čuo ili vidio pojam marketing mora znati.

Naš slobodan i racionalan izbor većinom nije niti slobodan niti racionalan

Čovjek je svakodnevno suočen sa gomilom informacija, a svaka od njih predstavlja trošak novca, vremena, znanja, strpljenja. To znači da je objektivno posmatrati svijet oko sebe iluzija, gotovo jednako velika kao i postojanje naše slobodne volje u odlučivanju. Umrežavanje i kompleksnost društvenih odnosa učinili su racionalno donošenje odluka nemogućom misijom.

Što je veći broj faktora koji se moraju uzeti u obzir, to je trošak odlučivanja veći.  Zato se, kao posljedica takvih promjena, pojedinac koristi prečicama. Na primjer, u nekom lijepom, najčešće nestvarnom svijetu, odlučuješ o automobilu koji želiš da kupiš. Kada biraš između niza proizvođača automobila koji ti nude svoje modele, logično, nećeš istraživati sve karakteristike svih modela svih proizvođača.

Zašto? Prvo, to ti oduzima ogromno vrijeme, pa ćeš vjerovatno slušati svoje prijatelje, porodicu, ljude kojima vjeruješ. Svi mi imamo jednog stručnog člana familije koji automobile poznaje “u prste”. Drugo, ne kupuješ igračku, kupuješ kola. Dakle, taj izbor za tebe je jako važan. Istraživanja pokazuju da što čovjek duže odlučuje, veća je šansa da pogriješi. Treće i najvažnije, tvoj racionalni izbor, zapravo, je unaprijed iracionalan. Zašto? Zamisli biraš između Mercedesa i Citroena. Sve i da na papiru imaju jednake performanse, a čak i cijena Citroena bude povoljnija, tvoj id želi Mercedes. Zato što je Mercedes u našim glavama pozicioniran kao simbol luksuza i kvaliteta. Često “ekonomični, narodski” Citroen, izmakne pred znakom Mercedesa. Da, toliko je jednostavno. A o gorivu ćeš, kao Vivijen Li u “Prohujalo s vihorom”, misliti sjutra.

Dakle, slobodan izbor ne postoji. Ono što se tebi čini slobodnim izborom, zapravo je potvrđivanje kumulacija i kombinacija mnoštva odluka koje je umjesto tebe odavno donio neko drugi (kojega najčešće ni ne poznaješ).

Propaganda – kreiranje okolnosti koje određuju tvoj “slobodan izbor”

Ah, ta propaganda! Negativna, a istovremeno pomalo i mistična riječ. Za sva zla svijeta, kriva je propaganda. Hitler, Gebels, američki izbori, predsjednici, astronauti, Sovjeti, fudbal u Sjevernoj Koreji… Ma “sve ti je to čista propaganda”. Tačno, ali propaganda je dio svakog (ne)demokratskog društva. Neki će reći i svakog društvenog odnosa i komunikacije. Međutim, propaganda nije kakva natprirodna i neobjašnjiva sila koja kontroliše svaku poru našeg života. Ona je neutralna tehnika postizanja cilja. Napraviti kontekst u kojem će se stvoriti pretpostavke mišljenja i ponašanja za ispunjavanje određenih ciljeva. Da li će propaganda biti dobra ili loša – zavisi samo i isključivo od cilja koji njom želiš da postigneš! 

Nijedan važan događaj u društvu ne prolazi bez prethodnog kreiranja okolnosti i slika u glavama ljudi koje ih na to pripremaju.

Cilj propagande nije samo manipulisati razmišljanjem masa, usmjeravati ih da mrze nekoga drugoga, samo zato što nije dio “naše ekipe”, stvaranje kulta ličnosti i tako dalje. Takvo bajkovito i nadrealno tumačenje propagande ostalo je 60ak godina iza nas, a i sam Bernajs nam 1928. godine objašnjava da propaganda ima praktičnu upotrebnu vrijednost!

Dakle, ne moraš biti svjetski lider ili vjerski poglavar da bi ti propaganda bila od neke koristi. Propaganda je važan igrač na tržištu. Ona spašava propale industrije, otvara radna mjesta, omogućava ti da svoj proizvod plasiraš što većoj publici.

Tvoj slobodan izbor zavisi od različitih interesa

Početkom prošlog vijeka, američka industrija pliša zapala je u krizu. Pliš više nije bio u trendu. Zbog te, čini se, trivijalne stvari, desetine hiljada ljudi našlo se pred otkazom. Gubitak značajnog izvora prihoda direktno je pogađao njihove porodice. Veliki broj ljudi našao se u ozbiljnoj krizi. Nešto se po tom pitanju moralo preuzeti. Analize su pokazale da je vaskrsenje pliša u Americi bilo moguće gotovo koliko i povratak stila u folk klubove. Zato se krenulo u potragu za novom idejom. Logično rješenje bili su Pariz, modna Meka, i Lion, dom svile. Trebalo je, znači, “napasti” leglo mode. 

Propaganda - Dobar, loš, zao

Da li će propaganda biti dobra ili loša – zavisi samo i isključivo od cilja koji njom želiš da postigneš!

U Americi je osnovana Služba “plišane mode”, otvoreno podržana od proizvođača. Njen prvi zadatak bio je da ostvari kontakt sa proizvođačima iz Liona i pariškim krojačima. Bilo je neophodno otkriti šta oni rade, ohrabriti ih da koriste pliš i omogućiti im da valjano iskoriste svoju robu. Zatim se u rad uključuje sposobni i uticajni Parižanin koji će posjetiti Lanvan i druge važne modne kuće, podstičući ih da koriste pliš prilikom izrade haljina i šešira.

Nakon toga, plišani šeširi i haljine će krasiti glave i tijela pariških vojvotkinja i grofica. Američkoj ženi kreacije su predstavljene u ateljeima dizajnera koje su pliš kupovale zato što je u modi i zato što su napravljene takve okolnosti u kojima im se diskretno nametnulo “sviđanje pliša”. “Plišana” moda postala je dio modnih časopisa i rubrika, odjeljci velikih robnih kuća, modnih autoriteta bili su preplavljeni haljinama i šeširima napravljenim od pliša.

I tako, za tili čas trend kome je prijetilo izumiranje, vratio se iz mrtvih. Propaganda je spasila hiljade američkih porodica.

Da bi se uticalo na nečije odluke, moraju se poznavati mehanizmi i metode grupnog mišljenja

Iluzorno bi bilo pomisliti da, nakon “plišanog” iskustva, bilo koji pojedinac može kreirati okolnosti i pretpostavke grupnog mišljenja. Bernajs nam zato dokazuje da je psihologija mase nauka, iako ne egzaktna kao matematika i fizika. Nije čudo što Bernajs toliko potencira ideju Gustava Le Bona o psihologiji mase, naročito onda kada iz njegove biografije vidimo da je sestrić Sigmunda Frojda. Osim dobre genetike, na Bernajsa je jako uticala i ujakova psihoanaliza.

Umovima se, dakle, može manipulisati. Nijedan važan događaj u društvu ne prolazi bez prethodnog kreiranja “okolnosti i slika u glavama ljudi koje ih na to pripremaju”. Da bi u tome uspjeli, propagandisti moraju znati šta ljude pokreće!

Staro pravilo je da grupa ne razmišlja kao pojedinac. Grupa razmišlja, samo ako postoji pojedinac koji je vodi. Tako je Napoleon “briljantno” primijetio da ga kod grupe fascinira “njena nesposobnost da išta organizuje”. Umjesto misli, masom dominiraju impulsi, navike i emocije.

Zato velika preduzeća proučavaju svaki korak na putu predstavljanja javnosti. Bernajs za nas ističe dva opšta plana predstavljanja – “continuous interpretation” i “dramatization by high-spotting”. “Continuous interpretation” se može postići ako pokušamo da kontrolišemo svaki pristup javnosti, tako da javnost stiče utisak koji želimo da postignemo, često bez svijesti o tome. “Dramatization by high-spotting”, s druge strane, privlači pažnju publike naglašavajući detalj koji je karakterističan za cijelo preduzeće. Kada agencija za nekretnine podiže zgradu višu od najviše zgrade u gradu, to se zove dobra dramatizacija!

Bernajs nije bio “samo” teoretičar – svoja znanja je itekako primjenjivao. Ako si protivnik duvanskog dima upozoravam te – preskoči ovaj pasus! Sigurno se sjećaš vremena kada su žene koje konzumiraju cigarete posmatrane kao dame sumnjivog morala. Iako i danas takva mišljenja postoje, doduše na nivou statističke greške, akcenat je na riječi sjećanje – prošlo vrijeme!

Emancipacija žena o kojoj učimo i čitamo u školama svi mi, dijelom je i zasluga Edvarda Bernajsa. Da, da misliš kakve veze to sad ima? E pa, ima, jer je konzumiranje cigareta vremenom postalo znak ženske emancipacije i to zahvaljujući genijalnom sloganu koji je smislio upravo Bernajs. Umjesto alatke za umiranje Bernajs je cigarete definisao kao “baklje slobode” (“Torches of Freedom”).

Valjda je sad prigodan trenutak da dodam još nešto. Da bi povećao uspjeh svojih propagandnih aktivnosti, Bernajs je čak angažovao doktore koji su tvrdili da konzumiranje cigareta ne samo da nije štetno, već i korisno! A kako se ta korist ispoljavala? Tvrdnjom da se žene neće ugojiti dok konzumiraju cigarete. Da, da, razlog zbog kojeg većina žena još u ranoj mladosti, zbog tužnog izraza lica koji izazove jedan pogled u ogledalo, počne sa pušenjem je zapravo čista propaganda. Pokušajte da ne paničite!

Vjerovatno svako ko je čitao o američkoj hegemoniji, miješanju u unutrašnje poslove drugih država, naročito onih teritorijalno bliskih, dobro poznaje slučaj kompanije “United Fruit”. Naime, 1954. godine ova kompanija je bila jedan od organizatora državnog udara u Gvatemali, tokom kojeg je zbačen demokratski izabrani predsjednik Hakobo Arbenz Guzman. Te se stvari dešavaju kad prekinete monopol bananama. A onda angažuju Bernajsa da američki narod ubijedi da je Guzman komunista, a znaš šta je značilo biti komunista u Americi 50ih!

Ko su naši “influenseri”?

Za razliku od mase, pojedinac koji vodi grupu oslanja se na dobro poznavanje psihologije mase i bihevioralne psihologije. On se trudi da razumije ponašanje ljudi, okidače i motive za donošenje odluka. Možda bi bilo dobro objasniti Bernajsovo viđenje “influensera” (odnosno ljudi koji kreiraju i utiču na naše mišljenje), tako što ćemo ih podijeliti na dvije grupe: vidljive i nevidljive.

Nevidljivi kreatori uticaja, ili kako ih Bernajs naziva “secret government”, jesu oni ljudi koji oblikuju naše mišljenje iz sjenke. Nisu to predsjednici, ministri, sportisti, glumci, pjevači… To su direktori marketinga velikih kompanija, pozorišni i filmski producenti, sveštenici, finansijeri, čelnici fakulteta i univerziteta, novinari, urednici, pisci, direktori dobrotvornih organizacija, važni ljudi iz modne industrije. Oni kao ličnosti najčešće su nama nepoznati, ali njihove proizvode i dostignuća vrlo dobro poznajemo svi i zato su nam oni mnogo značajniji. Samo ukoliko ne izgledaju kao Don Drejper. 

Vidljivi, sa druge strane, samo su jedna od etapa cjelokupnog procesa kreiranja same propagande. To su ljudi koji su poznati i prepoznati zbog nekog svog uspjeha, angažovanja ili kvaliteta. To su ljudi sa kojima se običan čovjek identifikuje, neko kome se divi ili neko od koga se plaši. Takvi ljudi upravo svojom ličnošću, autoritetom, uspjehom ili harizmom kreiraju ukus javnosti. Ili ni sa čim od navedenog i onda najčešće nose prezime Kardašijan. 

Da, da, čovjek je ovu knjigu napisao 1928. (hiljadu devet stotina dvadeset i osme), prije 89 godina. Da li se mnogo toga promijenilo? Sigurno jeste. Ali, Bernajsove istine i dalje stoje, i to gotovo jednako aktuelne kako u 2017, tako i u 1928. godini. Upravo zbog toga je njegova veličina vanvremenska.

Autorka (premijerno za Digitalizuj.me):

Darja Šuković

Podijeli na:

Facebook

Twitte

r

LinkedIn

• Google

Hitleraj

 

Joseph Goebbels, ministar narodne prosvjete i propagande u nacističkoj Njemačkoj, znao je pokazivati više skrupula od svojih današnjih sljedbenika u Kaštelima. Prilikom mobiliziranja ‘mladih snaga’ za obrede javnoga spaljivanja knjiga što su bile ‘protivne njemačkom duhu’, te ih je valjalo uništiti vatrenom snagom uvjerenja, fokusirao se uglavnom na studente, a ne na pučkoškolce i djecu predškolskoga uzrasta.



Piše: Viktor Ivančić

Tada, točno u ponoć 10. svibnja 1933., roditeljski šireći ruke prema masi koja je bujala i grijala se uz golemu lomaču s knjigama, poručio je da je napokon ‘došao kraj razdoblju egzaltiranog židovskog intelektualizma’ i da je ‘provala njemačke revolucije oslobodila put njemačkom biću’. ‘Dobro činite što u ovim ponoćnim satima predajete plamenu zloduh prošlosti’, poučio ih je. ‘To je snažan, velik i simboličan čin, čin koji treba čitavom svijetu dokazati: ovdje u zemlju propada duhovna obnova Oktobarske revolucije. Iz ovih će se ruševina pobjedonosno uzdići Feniks jednog novog duha…’
A taj novi duh što se u vidu Feniksa uzdigao iz pepela spaljene literature sijevnuo je u euforičnome finalu Goebbelsova govora: ‘Reich i nacija i naš Führer Adolf Hitler! Heil! Heil! Heil!’ Uz ovacije svjetine, limena glazba je tada intonirala koračnicu ‘Narode na oružje!’… U znak posvete toj prekrasnoj majskoj noći, kada je Führerova politička banda spektakularnim autodafeom proslavljala netom izvojevanu izbornu pobjedu i navješćivala novo doba, Ernst Bertram, kelnski profesor povijesti književnosti, spjevao je poemu pod naslovom ‘Slavlje mladeži’ u koju su se smjestili i stihovi: Odbacite sve što vas zbunjuje, / prokunite sve što vas zavodi! / Sve što ne raste iz čistog htijenja, / U plamen sa svime što vam prijeti!

‘Slavlje mladeži’ priređeno prošle nedjelje u Kaštelima, međutim, nije eruptiralo iz studentske mase ili redova radničke omladine, već je opijena baza bila sastavljena od pripadnika naraštaja znatno mlađe dobi. U sklopu dječjeg karnevala u organizaciji Udruge Poklade iz Kaštela – inače financirane iz gradskog budžeta – na rivi je tradicionalno spaljen krnje, ‘uzročnik svih zala’, a krnju je ove godine predstavljala drvena maketa slikovnice ‘Moja dugina obitelj’ (‘prve hrvatske gay-slikovnice’), koja prati odrastanje četverogodišnje Ane, koja živi s dva oca, i njezina vršnjaka Roka, kojeg odgajaju dvije mame.
Tako je, uz prisustvo oko pet stotina mališana dovedenih iz dječjih vrtića i osnovnih škola, nakon čitanja presude i uz odobrenje ‘male kraljice’, ritualno zapaljena ‘Slikovnica’, odnosno drvena ploha ofarbana duginim bojama koja je simbolizira, ukrašena sa svake strane s po dva crvena srca na kojima je napisano ‘mama + mama’ i ‘tata + tata’. Limena glazba i ovacije okupljenih nisu izostali.
‘To je snažan, velik i simboličan čin’, mora da je pomislio režiser karnevala, lokalna maketa Josepha Goebbelsa, jer – kada se simboličko gradivo pravilno filtrira u glavi razdraganog malog konzumenta – na lomači nisu gorjeli ni drveni simbol zloglasne dječje knjige ni sama knjiga, nego su spaljeni pederi i lezbijke, ljudski otpad ‘protivan hrvatskom duhu’, kužni dio populacije koji ta knjiga reprezentira i silom ga nastoji ugurati u prostor društvene normalnosti. Odbacite sve što vas zbunjuje… U plamen sa svime što vam prijeti! Ukratko, proveden je u djelo nalog što ga je, objavljujući nadiranje ‘jednog novog duha’, Führer osobno isporučio te 1933. godine: ‘Najgori predstavnici propadanja moraju biti odstranjeni iz javnog života!’
To što postoji opravdana bojazan kako ‘maškare’ u mliječnoj dobi o lezbijkama i pederima nemaju ni približno jasnu predstavu, očito ne predstavlja problem: dovoljno je samo da nauče kako ih treba smrtno mrziti, a bolje da te pouke usvoje sada, dok prstima rovare po nosnicama i pišu prva slova, nego u poznim i raskalašenim studentskim danima.
Moglo bi se primijetiti da vremenska i geografska distanca u odnosu na Treći Reich pomiče i granice sazrijevanja. Kada se asortiman brižno naturanih katoličkih dogmi i kult ‘prirodne’ kršćanske obitelji sretno sljube sa solidnom fašističkom tradicijom, rezultati znaju premašiti sva očekivanja, pa nastaje autentičan i fascinantan hrvatski slučaj, ideološki navođen kombinacijom klera i Hitlera. Najmanje bi trebalo čuditi ako u narednome periodu ovdašnji petogodišnjaci, radujući se dolazećem karnevalu, iznenade roditelje visokom razinom socijalne svijesti: ‘Koga ćemo sve ove godine poklati u pokladama?’
Nema, naime, nikakve sumnje da je nedjeljni obred na kaštelanskoj rivi – s knjigom kao objektom kolektivne mržnje u prvome planu – predstavljao čin totalitarne inicijacije. Prije skoro trideset godina Gerard Haddad je u svojoj studiji o biblioklastima i mesijanizmu naveo jedan od vrlo sigurnih kriterija za razobličavanje političkih pokreta i režima s tiranskim aspiracijama: ‘Totalitaristi su oni koji spaljuju knjige ili vrše ekvivalentne radnje, uništavaju umjetnička djela, razbijaju glazbene instrumente, skrnave grobove, povrjeđuju osnovne simbole te čovjekove ljudskosti.’
To da se u suvremenoj Hrvatskoj nastavlja tradicija nacističkog autodafea nije, dakako, nikakva novost, a još manje iznenađuje nazočnost djece u javnim obredima čija dramaturgija vuče korijene iz srednjevjekovnih svečanosti egzekutivna karaktera. U devedesetim godinama prošloga stoljeća ovdje su, uz logistiku državne birokracije, planski uništene stotine tisuća nepoželjnih knjiga kako bi se nacionalna kultura i autohtoni ‘hrvatski duh’ obranili od pogubnih stranih utjecaja. Voditeljica knjižnice u jednoj osnovnoj školi u Velikoj Gorici, primjerice, naredila je 1992. da se više stotina knjiga za koje je ocijenjeno da zagađuju poželjan duhovni ambijent spali u školskoj toplani, i to tako što su ih učenici – kroz svojevrsni ritual koji je tretiran i kao nastavna aktivnost – u kolicima odvozili od bibliotečnih polica do peći.
Kada je u ljeto 1997. značajan dio fonda knjižnice u Korčuli završio u kontejnerima za smeće, pa se nakon toga u javnosti zavrtio kratkotrajan skandal, cinična rasprava na sjednici Gradskog vijeća ticala se ponajprije djece. Jedna vijećnica je tada rekla: ‘Vaša mala djeca vjerojatno i ne znaju ćirilicu. Da li baš mislite da je trebaju naučiti da bi se služili tim knjigama? Ili da bi im trebalo dati u ruke knjige koje su pisane saveznim jezikom, pa da nauče što je to, recimo, tačka, ili da govore zapeta, da nauče riječi kao što je sirće, ili kao što je sulundar?… To su riječi u tim knjigama koje su završile u kontejnerima i mislim da nitko od vas takve knjige ne bi dao svojoj djeci.’
Na taj su način u slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj obnavljane slavne poruke rasističke mržnje iz njemačkoga proljeća 1933. Na primjer ona filozofa Alfreda Baeumlera, inače stručnjaka za nacifikaciju Nietzschea, koji se obraćao berlinskim studentima dok su prinosili lomači gomile svezaka nepoćudne literature: ‘Vi sada krećete spaljivati knjige u kojima se jedan nama strani duh poslužio njemačkom riječju, ne bi li nas pokorio… Ono što danas udaljujemo od nas su otrovne tvari, koje su se nakupile u razdoblju lažnog strpljenja…’ Nakon toga, kao što je poznato, slijedio je još konkretniji prelazak s riječi na djela, tj. s knjiga na ljude.
Karnevalska ambalaža stoga ne može prikriti stvarnu narav pokladnoga hitleraja u Kaštelima. Princip dvostruke krinke, naime, neutralizira maskiranje, pa kroz prividnu neobuzdanost kostimirane fešte izranja realno, proračunato i zlokobnim cerekom ukrašeno lice proizvođača mržnje. Pet stotina mališana na pitoresknoj rivi, uz pucketanje vatrice, bilo je izloženo mentalnome silovanju koje će, bude li nacionalne sreće, za mnoge od njih ostati upisano kao nepriznato traumatsko iskustvo koje vodi u buduće nasilništvo.
Svrha kaštelanskoga ‘slavlja mladeži’ – gdje je na smrt osuđena Knjiga, zato jer ta Knjiga zastupa omraženu skupinu, te je na taj način demonstrirano kako ‘otrovne tvari’ uz pomoć blagoslovljene buktinje ‘udaljujemo od nas’ – svodi se na militantno novačenje i snaženje totalitarnog duha kod pokoljenja koje danas možda piša u gaće, ali i upija sveti nalog da jednoga dana nadzire budućnost u kojoj će likovi iz slikovnica pišati krv.

Zašto ne postoji Dan žrtava Katoličke crkve?

Piše: Svjetlonosa.bloger.index.hr

Foto: Ilustracija

DA, NE postoji takav dan.
Postoji Dan žrtava fašizma, Dan žrtava holokausta, Dan žrtava totalitarnih režima, Dan žrtava domovinskog rata i mnogi drugi, no Dan žrtava Katoličke crkve ne postoji.
Ne zato što žrtve ne postoje, već zato što ih se pomelo pod tepih. Gurnulo u ormare. Sakrilo iza takozvanih - isprika.
Ne radi se tu o 4-5 godina rata, ne radi se o kojem desetljeću zlih ideologija, radi se o nekoliko stoljeća sustavnih progona, pokrštavanja, mučenja i ubijana ljudi.
I makar službeno ne postoji Dan sjećanja na žrtve Katoličke crkve, 17.02. nalazim prikladnim za takav spomendan.
Na taj dan 1600. godine, u Rimu je zbog svojih "heretičkih" tvrdnji spaljen Giordano Bruno.
Znanstvenik, pisac i pjesnik. Govorio je o tome kako su sve zvijezde sunca, i da postoji realna mogućnost za još ovakvih svjetova. Nakon što je proveo godine u tamnici, 1600. godine, živog ga spaljuju na lomači.
Kako je bio neslomljiva duha i zadnje što im je na suđenju rekao, bilo je:

"Možda vi, moji suci, izgovarate ovu presudu protiv mene s većim strahom nego ja koji ju primam".
Pa znajući njegovu narav, naređeno je da mu se čavlom zabije jezik u nepce, kako ne bi morali slušati njegovu "herezu".
Dva dana prije, 15.02. obilježava se rođendan Galilea Galileja, koji je pod prijetnjom i istragom Crkve, odlučio svoje stavove o kretanju Zemlje odbaciti kao heretičke i tako se spašava brutalne smrti, ali do kraja života živi zatvoren u svojevrsnom kućnom pritvoru.
Ovim riječima se Galileo morao pokajati klečeći na koljenima (skraćena verzija):
"Ja, Galileo, u mojoj sedamdesetoj godini života, kao zatvorenik i na koljenima, pred vašom Eminencijom i Prečasnom Gospodom kardinalima, Inkvizitorima protiv heretičke izopačenosti, imajući pred svojim očima Sveto Pismo, koje dotičem svojom rukom, odričem se i proklinjem i gnušam greške i hereze kretanja Zemlje."
Dakako, oni su samo najpoznatiji. Povijest zločina je daleko veća. A i ovo je samo sažetak (u suradnji sa Znanost i biblija):
KRIŽARSKI RATOVI
Kako je sve počelo :
Papa Urban ll, u strastvenom, propagandističkom govoru pred tisućama prikupljenih vjernika u Clermontu, u Francuskoj, 27.11.1095, poziva sve istinske kršćane da oslobode Svetu Zemlju od Muslimanskih nevjernika, koji su je osvojili stoljećima prije i sada naplaćivali hodočasnicima ulaz. Tisuće naivnih vitezova, kmetova, pa čak i nekoliko kraljeva stavlja na svoje tunike veliki crveni križ i odlazi u 200. godišnji rat za oslobađanje navodnog Isusovog groba. Začinjen prijetnjom pakla i obećanjem nagrade (konkretno Papa je udijelio "izlazak iz čistilišta svim sudionicima direktno u Raj" - poznato?), poziv je naišao na neočekivani odaziv. Oni koji su pročitali o nasilju u Bibliji znaju da i Križarski ratovi i Inkvizicija i progoni Židova i ostalih "pogana" nalaze tamo svoje puno opravdanje.
1. Prvi Križarski rat je pokrenut 1096-1099 bojnim pokličem "Deus Vult" (Bog to želi), pozivom na uništenje nevjernika u "Svetoj Zemlji". Križari u Njemačkoj prvo su se obračunali s "nevjernicima među nama", Židovima u dolini rijeke Rajne. Tisuće su odvučene iz svojih domova ili mjesta gdje su se skrivali, i sasječeni ili živi spaljeni ("vatra čisti"). Onda su religiozne legije pljačkale i ubijale putem sve do Jeruzalema. Svećenik Raymond Aguilers je napisao: "U Solomonovom hramu (u Jeruzalemu), gazili smo do koljena u krvi, pa čak i do konjskih uzda, po pravednom i čudesnom Božjem sudu." Oko 40.000 Muslimana, zajedno s Židovima je pobijeno u ta dva dana, i tako je Jeruzalem "očišćen od nevjerničke ruke". Zabilježeno je i da su spalili jednu sinagogu punu Židova. Nakon pokolja svi su se okupili oko navodnog Kristovog groba na misu zahvale. U njihovim rukama je grad ostao oko 100 godina.
2. Na drugi Križarski rat 1147- 1149 poziva Papa Eugenije III (d.1153); Kako je "Svetac" Bernard, redovnik iz Clairvaux-a izjavio: "Kršćani slave smrt pogana, jer je time Krist sam proslavljen." Završava totalnim porazom njemačko-francuske vojske od Turaka. 1187.
3. U Trećem Križarskom ratu (inicijator Papa Grgur VIII ), nakon što je Richard Lavljeg Srca osvojio grad Acre u 1191, naređuje da se 3000 zarobljenika -- od kojih su mnogi bili žene i djeca -- izvede iz grada i zakolje. Neki su raskomadani, ne bi li pronašli progutane dragulje. Biskupi su davali blagoslove. "Nevjernički životi nemaju vrijednosti". Kroničar Ambroise, ushićeno piše: "Pobijeni su svi odreda. Neka je za to blagoslovljen Stvoritelj!". Nakon što se Friedrih Barbarossa utopio prelazeći konjem rijeku, njemački križari se povlače, i gube stečene pozicije. Mudri muslimanski vođa Saladin daje besplatan pristup kršćanskim hodočasnicima.
4. Papa Aleksandar III posjećuje 1177. godine hrvatski grad Zadar. Trideset i pet godina poslije, Zadar su osvojili, opljačkali i srušili križari 1202. U gradu je izveden masakr. Prije polaska iz Zadra, porušili su zidine i uništili sam grad. Kuće i crkve su srušene do temelja. Oštetili su i katedralu Sv. Stošije. Preostalo stanovništvo je iseljeno iz Zadra (pretežno u Nin), dok su grad naselili Mlečani. Dio flote ostao je stacioniran na Ugljanu kao osiguranje naseljenim Mlečanima u gradu. Kako bi se Emerik ispričao građanima (preostalima koji su naselili Nin), gradu Ninu je 1203. dao status slobodnog kraljevskog grada (kao jedini dalmatinski grad).
Dječji Križarski rat 1212.
"Budući da nas Bog vidi kao grešnike, kakvi jesmo, neće nam pružiti svoju moćnu ruku i pomoći razbiti nevjernike. Zato ćemo u rat poslati nevinu djecu. Dobri Bog, uz Duha Svetoga, milostivog Isusa i njegovu bezgrešnu Majku, te ostale Svece, smilovat će se na tu djecu i, kao u dobra stara Biblijska vremena, napraviti čudo te poraziti mrske bezbožnike". Djeca su navodno ukrcana na 7 brodova i poslana u oslobađanje Svete zemlje. Većina ih nije niti došla do tamo, podavili su se, a ostatak je pao u tursko ropstvo.
Četvrti Križarski rat 1201-1204.
Povod 4.križarskog rata bio je poziv pape Inocenta II. da se dokrajči okupacija Kristova groba, pogotovo sad kad se nakon smrti Saladina 1193. njegovo carstvo raspalo na 17 država. Papin poziv je naišao na brojne poteškoće kod vladara zapadne Europe koji su međusobno posvađani te se odaziva plemstvo i vitezovi željni bogaćenja i slave (visoko francusko plemstvo iz interesa kako će osvojenu Svetu zemlju međusobno podijeliti i osnovati kršćansko kraljevstvo).
Pohod na Carigrad.
Prvo osvajanje grada koji je bio u kršćanskim rukama (17. 07. 1203.) i pokolj i pljačka njegovih stanovnika - kršćana. Čak su i opatice bile silovane. Na prijestolje Patrijarha, križari ustoličuju prostitutku. Papa Inocentije III (1160-1216), daleko od toga da bi se zgražao nad zločinima koje su počinili, on se raduje pobjedi nad Istočnom Crkvom koja je do tada odbijala priznati njegovu nadmoć. Taj podlac je naredio i genocid nad Albigenzima u Francuskoj. Za nagradu je proglašen svecem.  Sve je to toliko oslabilo Bizant, da su Turci kasnije lako prodrli u Europu sve do Hrvatske i dalje.
5. - 8. Serija poraza, do osmog Križarskog rata 1291. kada su kršćani izgubili i Akon, posljednje ostatke križarske države. Epilog bi mogao biti križarski pohod koji je krenuo huškanjem pape Urbana V 1395. Tada je sa Rodosa organiziran pohod na Egipat. Križarski fanatici su zauzeli Aleksandriju. "Pokolj ne samo muslimana, već i kršćana i Židova, bio je po okrutnosti ravan onome u Jeruzalemu 1099. i Carigradu 1204
9. Edward I je pokrenuo 9. križarski rat (Edward 'Longshanks'). To je onaj vladar protiv kojeg se borio William Wallace (široj publici poznat iz filma 'Braveheart).
Križarski ratovi na Baltiku

Poznati su nam kao Sjevernjački križarski ratovi (the Northern Crusades). Pokrenuo ih je papa Celestin III 1193. godine. Cilj im je bio konvertirati na kršćanstvo Estonce, Litvance, Šveđane, Fince, Pruse, Saksonce, itd... Teutonski vojni red osnovan je u 12. stoljeću u Palestini, u Akri. Činili su ga katolici njemačkog podrijetla. Protjerani su s Bliskog Istoka negdje u prvoj polovici 12. stoljeća i onda su krenuli prema Sjeveru; prema Transilvaniji, Poljskoj, te Baltiku. Primali su naredbe direktno od pape. Provodili su prilično agresivnu politiku.
Jedan od ciljeva im je bio također bio konvertirati pravoslavnu Rusiju na katoličanstvo. Međutim, Rusi su ih pobijedili u bitci kod jezera Peipusa (negdje opet u prvoj polovici 12. stoljeća), što je postepeno dovelo do odustajanja od gore spomenute ideje. Ali, zato su krajem 14. stoljeća uspjeli doprinijeti konvertiranju Litve na kršćanstvo. Tada je došlo i do poljsko-litvanskog saveza (litvanski vladar - mislim da su imali vojvodu ili nadvojvodu - je oženio poljsku princezu).
No, isto tako treba napomenuti kako je primarni cilj ovdje bila teritorijalna ekspanzija, uz proširenje političkog utjecaja, dok je konverzija na kršćanstvo predstavaljala popratan cilj. Gore navedeni paganski narodi dugo su pružali otpor, međutim na kraju su popustili pritisku te prihvatili kršćanstvo kao religiju, te feudalizam kao poredak.
Iako su Križarski ratovi formalno završili 1291, konačnim gubitkom Svete zemlje, židovi su ponovno podvrgnuti genocidu. Skoro 40.000, mladih "ratnika križa" pljačkalo je ubijalo i spaljivalo na svom putu prema jugu Europe i iskorijenilo oko 150 židovskih zajednica.
"Sveti" kršćanski ratovi
Kada je kršćanska rulja spalila Aleksandrijsku knjižnicu (tada najveću na svijetu) 391.god, šteta po napredak čovječanstva je bila neprocjenjiva. Uz knjižnicu je bilo sveučilište sa tisućama studenata, koji su besplatno mogli učiti i biti podučavani, a za siromašnije se prikupljao novac. Ogromno dvorište je bilo neka vrsta foruma, a po noći je svatko mogao spavati na podu. Moglo se podučavati bilo što. Niti danas nemamo nešto slično. Građa se sakupljala i prevodila 625 godina, a njeni resursi su bili ogromni (sa tada nezamislivih 750.000 knjiga).
Rulju je nahuškao kršćanski parijarh Teofil. Još gore užasne scene događale su se i 21 godinu kasnije, kada je patrijarh Sveti Ćiril ohrabrio 'Kršćansku' svjetinu da mučki ubije najveću znanstvenicu svih vremena - matematičarku i filozofa - Hipatiju, 412. Ta inteligentna, rječita i ne manje lijepa predsjednica aleksandrijske škole platonističke filozofije, uhvaćena je na putu na posao, iako je bila svjesna opasnosti, i razjarena rulja ju je odvukla do oltara Teofilove crkve, i tu joj školjkama zderala svu kožu do kostiju. Glavni poticatelj Ćiril je za nagradu i mirnu savjest, proglašen Svecem, a Hipatija, po kršćanskom nauku, otišla u pakao.
U 4. stoljeću, car Konstantin, prvi rimski car koji je postao kršćanin, daje ubiti preko 3000 kršćana, jer se njihovo tumačenje Svetog Pisma nije slagalo s njegovim (zamislite nisu se slagali s prevelikim povezivanjem crkve i države). To je mnogo više od par kršćana koji su stradali u svima dobro poznatim "bacanjima kršćana lavovima" u 1. stoljeću. Ostali "progoni" kršćana (Japan, Kina, Sudan itd.) nastali su kao revolt prema pokušajima Crkve da uvodi svoju dogmu na mala vrata pod krinkom "humanitarnog rada" i tako nadvlada domaće religije.
U 777., Karlo Veliki, pobožni branitelj Rimske crkve, nakon poraza Saxonskih pobunjenika, daje im izbor između pokrštavanja i pogubljenja. Kada su odbili krstiti se, dao im je odrubiti glave - 4500 u jednom danu.
1209, Sveti Papa Inoćentije III pokrenuo je oružani pohod protiv kršćana Albigenza na jugu Francuske.
u 12 stoljeću počinje diskvalifikacija katara - upravo kada su u Europi počeli nicati religiozni pokreti Valdenaza i Albigenaza (odnosno katara), a posebice kad je utjecaj Katara poprimio takve razmjere, da je počeo predstavljati opasnost po samu Crkvu i njezina bogatstva. Ne zato jer su zagovarali asketizam i primali žene u svećenike, već zbog odricanja od svećeničke vlasti i vlasti tada totalno degradiranog Pape. Katare bismo najbolje mogli usporediti s današnjim napredno-liberalnim pogledima. Kako bi se Crkva obranila od takvih pokreta, koji su postajali sve raširenijima, ona ih je proglasila heretičkima i odredila smrtnu kaznu i mučenje za osumnjičene za herezu. Posljedica je bio i prvi interni križarski rat protiv Katara (1209-1229) u Južnoj Francuskoj (iako su ovi bili miroljubljivi).
1208.godine papa Inoćent III pozvao je na križarski rat protiv katarskih gnostičkih vjernika, kako su se skupnim imenom nazivali oni koji su prihvaćajući gnosticizam, odnosno izravnu spoznaju Boga, odbacivali posredovnu ulogu pape i svećenstva (a bez te uloge naravno da bi KC izgubila i politički utjecaj...
Katari su, dakle, izazvali bijes time što su odbacivali papinstvo i katoličku crkvu - njihova hereza u svojim dogmatskim postavkama bila je ista kao i ona manihejaca. Bijes Crkve je posebnom snagom buknuo u Beziersu, u kojem su ti papini križari počinili strahovito krvoproliće, za što nam je kao dokaz ostalo i pismo papinog legata Arnolda, monarha iz Citeauxa koji se papi Inoćentu ovako hvalisao o ishodu pokolja:
"Mi ne štedimo nijedan stalež, nijedan rod, nikakvu dob; od oštrice je mača palo oko 20 000 ljudi. Nakon pokolja, grad je opustošen i spaljen, te je tako na čudesan način bjesnjela božja osveta." Postoji priča da je papin legat kod pada Beziera izrekao i ove monstruozne riječi: "Pobijte ih sve, Bog će znati koji su njegovi." Crkveni apologeti se zaklinju da to nije kazao, ali kako se god okrene, Crkva je okaljala svoje ruke do laktova u krvi, za sva vremena.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Tada su doslovce istrebljeni gradovi Perignan, Narbonne, Carcassone, Toulouse. Genocid je trajao 40 godina.
Mnogi su prvo oslijepljeni, osakaćeni, vučeni konjima i korišteni kao mete za gađanje. Rat su vodile razne vojske uključujući Vatikansku. Ono što niti tada nisu uspjeli istrijebiti, dovršila je "Sveta" Inkvizicija u sljedeća dva stoljeća. Zatrli su im apsolutno svaki trag, tako da danas nema skoro nikakvog dokumenta o njima osim katoličke antipropagande.
Sveta inkvizicija
U 12. i 13. stoljeću rađa se inkvizicija. Njen začetnik je 1231. Papa Grgur IX.
Inkvizitori imaju neograničeno pravo primjene svakog mogućeg načina nanošenja patnje i užasa lažno optuženim žrtvama. Izmišljeno je preko stotinu sprava za mučenje. Žrtve se mažu lojem i polako žive peku. Peći nacista za ubijanje ljudi, prvo je koristila kršćanska Inkvizicija. Surova mučenja stotina tisuća ne-kršćana prestrašna su za opisivanje. Pogubljuje se stotine tisuća "heretika".
"Evolucije Inkvizicije":
- 1542. Sveta služba univerzalne Inkvizicije
- 1908. Sveta služba
- 1965. Kongregacija za nauk vjere
Engleski su katolici pogubljivani pod protestantskim režimima. Američki povjesničar William T. Walsh piše: "U Britaniji, 30.000 odlazi na lomaču zbog vještičarstva; u protestantskoj Njemačkoj, brojka je oko 100.000" (, p. 275).
"Notorno je poznata činjenica da je vjerovanje u pravednost kažnjavanja heretika bila tako česta kod religijskih reformatora 16. stoljeća kao što su Luther, Zwingli, Calvin i njihovih pristaša, da možemo vidjeti kako je njihova tolerantnost započela s padom njihove političke moći." (C.E., s.v., "Inquisition," 8:35).
Zabilježeno je da je Crkva proglasila SVECIMA čak četiri Velika Inkvizitora: Peter Martyr (u.1252), John Capistran (u.1456), Peter Arbues (u.1485) i Pius V (u.1572)? St. Dominic (u.1221).
Inkvizicija - organizirana za borbu protiv Katarskih vjernika. 1197. Petar II. Aragonski proglasio Katare neprijateljima države i naredio da se spaljuju. Inocent III je ugradio inkvizicijski postupak u crkveno sudbeno pravo. 1208: Papa Inoćencije naređuje križarski pohod protiv francuskih Katara. Preko 100.000 i je ubijeno od Arnaudovih vojnika kod Beziera. 1231. postavljeni papinski inkvizitori. Još 1224. objavljen zakon protiv krivovjeraca u Lombardiji. 1252. Inocent IV. ovlastio inkvizitore da izvlače priznanja mučenjem.
Crkva je strogo zabranjivala bilo kakva medicinska istraživanja, seciranje mrtvaca i sl., i poticala neukost i zanemarivanje bilo čega tjelesnog (higijenu, tjelovježbu, poboljšanje svjetovnih uvjeta života, obrazovanje), jer nisu važni, važno je pokajanje grijeha radi vječnog spasenja. Životni vijek je bio 25 - 30 god. Nije čudo da su najveće epidemije tifusa i kuge harale upravo u Mračnom Kršćanskom srednjem vijeku kada je Crkva bila na vrhuncu svoje moći.
Sveti Bernard Clairvaux (1090-1153), najutjecajniji kršćanin svog vremena, izražavao je duboko nepovjerenje u intelekt i ponavljao "da je stjecanje znanja, ako nije u svrhu svete misije, poganski čin i stoga zao."
Prema biblijskom citatu: "Svjetovnih se pak praznorječja kloni: sve će više provaljivati prema bezbožnosti i riječ će njihova kao rak-rana izgrizati." (Timotej, 2,16)
Kao doprinos Crkve u sirenju znanosti i pisane rijeci, spomenuo bih još i listu zabranjenih knjiga, "Index Librorum Prohibitorum", koje je Katolička crkva proglasila opasnim po crkvu i vjeru njenih pripadnika. Prva cjelovita verzija Indexa se pojavila za vrijeme pape Pavla IV 1557. godine. Ne treba niti spominjati da je Sveta Inkvizicija bila "autor" te liste. Lista zabranjenih knjiga se održala do današnjeg dana i redovno je ažurirana do 1948. godine, a to 32. izdanje je sadržavalo preko 4000 zabranjenih i cenzuriranih knjiga. U tom izdanju nema npr. "Meine Kampfa" (kao ni jednog djela nekog drugog fašističkog autora koji je bio katolik).
Popis predstavlja samo zabranjene radove katoličkih pisaca, jer oni ostali (ateisti npr.) nisu niti zastupljeni na njoj, po onoj definiciji da su heretička djela "ipso facto" zabranjena. Pod "heretičkim" se podrazumijevaju djela koja na bilo koji način kritiziraju bilo koji element katoličke vjere.
Za izbijanja kuge 1348-1349, glasine su se širile da židovi truju bunare. Uslijedili su pokolji ogromnih razmjera. Npr. Flagelanti, ili kršćanski pokajnici koji su javno bičevali sami sebe za pokoru od grijeha, navalili su na židovsku komunu u Frankfurtu i iskalili svoj bijes na njima.
Protestanti Hugenoti su drugačije gledali na katoličke dogme i osuđivali ponašanje Crkve u to vrijeme. U noći Svetog Bartolomea 1572, započeo je nad njima masakr koji je trajao 6 tjedana i pobijeno je 10.000 Hugenota. Jedna grupa tih "heretika" je pobjegla na Floridu, ali 1565 španjolska brigada otkriva njihovu koloniju i sve ih pobije nakon što su se predali. Blagoslov Pape Grgura XIII: "Mi se radujemo što ste oslobodili svijet od tih bijednih heretika."
Od 1550-1650-te oko 100.000 "vještica" je spaljeno u Europi kao posljedica kršćanskog fundamentalizma (Vidi u Bibliji: Ne daj vještici da živi! Spali djevojku!). Povjesničari procjenjuju da je ukupno bio daleko veći broj žrtava - većinom žena.
Konkvistadori
"Martín Fernández de Enciso, geograf koji se našao među osnivačima kolonije Darien, izlagao je tezu da je teritorij West Indies predan u ruke Španjolcima ... " upravo kao što je i teritorij Kane Galilejske predan izraelcima. Španjolci, dakle, naglašavao je, mogu postupati s indijancima na isti način na koji je Jošua postupao sa stanovnicima Jerihona (totalni genocid)," [55]
Pizaro (Francisco Pizarro, 1471-1541.) i njegova braća predvodili su osvajačku vojsku koja je uništila državu Inka i zavladala Peruom, tako što je prodrla iz Paname, 1531. Kad su stigli u Peru, naišli su na rat oko prijestolja, zmedu Atahualpe i njegovog brata Huaskara.
Španjolci su miroljubivo ušli u Kusko 1532. i pozvali Atahualpu u svoj logor, na gozbu u njegovu čast, gdje je on došao s pratnjom od nekoliko tisuća ljudi, ali nenaoružanih. Španjolski misionar u pratnji Kortesa je tražio od Atahualpe da prihvati kršćansku vjeru i da prizna vrhovnu vlast španjolskog kralja, Karla V, što je Atahualpa odbio. Na dati znak, Španjolci su osuli paljbu topovima, zatim jurnuli na Atahualpinu pratnju i pobili one koji su preživjeli topovsku paljbu, a njega zarobili.
Španjolci su za Atahualpu tražili otkup - da im se napuni zlatom i srebrom odaja u kojoj je bio zarobljen. Inkama je trebalo nekoliko mjeseci da skupe otkupninu u zlatu i srebru. Pretapajući kipove i nakit u zlatne i srebrne poluge, skupili su oko 24 tona plemenite kovine - otkupninu koja je vrijedila po procjenama oko 4,6 milijuna dukata. U međuvremenu su se Pizaru pridružile i nove snage pod zapovjedništvom Almagra, koje su tražile udio u pljački. Kad je cijeli otkup skupljen, konkvistadori su naredili da se Atahualpa spali (po nekima to je bilo 1533., a po drugima 1534).
Kad je Atahualpa bio na lomači, jedan misionar mu je ponudio da ga objese, umjesto da ga spale, ako prihvati kršćansku vjeru (to je bio maksimum kršćanskog milosrđa). Atahualpa je prihvatio i tako su ga objesili. Poslije tog i mnogih drugih postupaka nije čudo da su Indiosi došli do zaključka da su kršćani daleko gori ljudi od njih, a njihova religija i Bog zapravo religija zla i Bog zla. )
Jedan od ciničnih detalja ovog viđenja povijesti je da je bjesomučno ubijanje domorodaca ublaženo uredbom koja se zvala "reljuerimiento", a koja je nalagala sljedeće: Prije nego što bi se počelo s nasiljem, Indijancima bi bio pročitan nalog da se pokore osvajaču, jer je Papa Aleksandar VI - Borđija njihovu zemlji poklonio (!?) svjetovnoj vlasti tj. španjolskoj kruni, kojoj oni, stoga, duguju pokornost. Vjerojatno su Indijanci (ukoliko bi im uredba uopće bila prevedena) bili u čudu - kako netko iz daleke zemlje može pokloniti njihovu zemlju nekom drugom (iz isto tako daleke zemlje), čija je produžena ruka s mačem, sad pred njima, spremna da ih ubije na znak neslaganja.) Ali, cinizam povijesti nije bio samo tada i tu na djelu.
Između ostalog, opravdanjima osvajanja dodani su argumenti, koji su trebali indijance prikazati u negativnom svjetlu, kao što su obredi prinošenja ljudskih žrtava njihovim bogovima (koji su, naravno, smatrani demonima). Asteci su u svojim religijskim obredima žrtvovanja ubijali oko stotinak ljudi godišnje. Nakon uspostavljanja konkvistadorske strahovlade to je prestalo, ali je zato sada Kršćanskom Bogu prinošen mnogo veći danak - oko 400 tisuća Indijanaca svake godine, tj. oko 40 milijuna za stotinak godina !!! Cijela jedna civilizacija je iskorijenjena.
1723. biskup Gdanjska, u Poljskoj, zahtijeva da se svi židovi izbace iz grada. Gradsko vijeće je to odbilo, ali biskupov strastveni govor je zapalio masu koja je prodrla u geto i pretukla sve njegove stanovnike na smrt.
"Kada je Napoleon osvojio Španjolsku 1808, Poljski narednik Lemanouski izvještava da su se Dominikanci [zaduženi za poslove Inkvizicije] utvrdili u svom samostanu u Madridu. Kada su Lemanouskijeve trupe na silu ušle unutra, inkvizitori su poricali bilo kakvo postojanje ćelija za torturu.
"Vojnici su pretražili samostan i otkrili ih ispod podova. Ćelije su bile pune zatvorenika, svih golih, mnogi poludjeli. Francuska vojska, navikla na okrutnosti i krv, nije mogla podnijeti to što je vidjela. Ispraznili su sve od ljudi, postavili barut i digli sve u zrak." (De Rosa, op. cit., p. 172).
Vatikan ne može izbjeći svoj dio odgovornosti za nacistički Holokaust, koji je bio dobro poznat Papi Piu XII, ali je njegova licemjerna šutnja bila potpuna tijekom rata, o ovoj najvažnijoj od tema (npr. Guenter Lewy, The Catholic Church and Nazi Germany, McGraw-Hill, 1964, pp. 300-04). Sada je u postupku njegova beatifikacija.
"1936, Biskup Berning od Osnabruch-a je razgovarao s Fuhrerom preko jedan sat, Hitler je uvjerio njegovu Presvijetlost da nema bitnih razlika između nacional-socijalizma i Katoličke Crkve. "Zar nije Crkva," rekao je, "gledala na Židove kao na parazite i zatvarala ih u geta?"
"Ja samo činim ono," hvalio se, `što je crkva činila tisuću i petsto godina, ali mnogo efikasnije.' Budući da sam Katolik, rekao je biskupu Berningu, "divim im se i želim promovirati Katoličanstvo." (De Rosa, op. cit., p. 5; Lewy, op. cit., p. 111).
Sramotan broj progona i ubojstava od kako je Kršćanstvo prvi put dobilo vlast, jedan je od najgorih u povijesti. Ukupan broj Manihejaca, Arijanaca, Priscilijanaca, Paulicijanaca, Bogumila, Katara, Waldenzijanaca, Albigenza, 'vještica', Lolarda, Husita, Židova i Protestanata pobijenih zbog pobune protiv Rima ili drugih denominacija, prelazi nekoliko milijuna; a osim stvarnih pogubljenja, daleko veći broj je mučenih, zatvorenih i osakaćenih.
Seksualno iskorištavanje koje je počinilo i čini svećenstvo, razotkriva se tek u zadnje vrijeme. S druge pak strane, stoljećima se usađuje u vjernike krivica zbog svih mogućih "grijeha puti" i tako puni svoje ispovjedaonice.
Ovdje nisu ubrojene sve žrtve seksualnih zločina, kojih je bilo toliko da je Crkva imala potrebu izdati dokument kojim regulira protokol suđenja i tajnosti glavnih aktera, u slučajevima seksualnog zlostavljanja žena, muškaraca, djece i životinja.
Očito ljudi koji drže religiju za silu dobra gledaju samo na Dr. Jekyll-a, a zanemaruju Mr. Hyda. Ne vide praznovjerno divljaštvo koje prožima ljudsku povijest. Naivni ne vide licemjerje i hipokriziju onih od kojih bi se tome najmanje nadali.
Za kraj, u spomen na sve žrtve kršćanskog režima i zločine Katoličke crkve, još jednom želim spomenuti Giordana Bruna, čovjeka sa vizijom, jednog od brutalno ubijenih zbog svojih uvjerenja, a u ime imaginarnih nedokazivih likova.
I danas u znak sjećanja na rimskom trgu Campo de Fiori stoji spomenik na mjestu na kojem su ga spalili na lomači prije 415 godina.

Svjetlonosa.bloger.index.hr,

Šta znači “prosečna zarada” ako je većina nema?

Maja Krek  04/01/2018 | 

Otkako su, usled restauracije kapitalizma, društvene nejednakosti u Srbiji počele rapidno da rastu, nismo imali priliku da ih vidimo u ogoljenim brojkama – decenijama nam se statistički pokazatelji ekonomskog (blago)stanja serviraju u najšturijem vidu, preko BDP-a i “prosečne zarade”, koji nam zapravo ne govore ništa o načinu na koji su “društveni proizvod” ili zarade raspodeljene u celokupnom stanovništvu.

Zloupotreba statistike se u poslednje vreme zahuktava i ulazi u domen mentalne akrobatike – najbolji primer toga je primena različitih metodologija merenja (ne)zaposlenosti i prosečne zarade. Naime, prema Anketi o radnoj snazi koju sprovodi Republički zavod za statistiku (RZS), ukoliko ste pomažući član u domaćinstvu, ili radite jedan sat nedeljno posao plaćen u novcu ili naturi, ili imate ugovor o delu ili ugovor o obavljanju privremenih i povremenih poslova, vi se više ne ubrajate u nezaposlene, iako ne uživate prava koja bi zaposleni po Zakonu o radu trebalo da uživaju. Međutim, kada treba da se izračuna “prosečna zarada”, odjednom se više ne ubrajate u zaposlene, već se ta kategorija odnosi samo na one sa ugovorom o radu – što iz ove računice izbacuje upravo one sa najmanjim primanjima, kojima nije garantovana ni minimalna zarada. Već su izražene sumnje u pouzdanost podataka o prosečnoj zaradi onih koji rade za platu u formalnom sektoru, a koje se tiču prezastupljenosti u uzorku preduzeća čiji zaposleni primaju zarade veće od proseka.1

Ako na trenutak zanemarimo sam uzorak na osnovu kojeg se izračunava, šta je još problem sa “prosečnom zaradom” koju nam politički vrh stalno prezentuje kao najrelevantniji pokazatelj ekonomskog napretka? Ona se izračunava kao aritmetička sredina zarada – zbir svih zarada podeljen brojem onih koji zarađuju. U društvima sa izraženom nejednakošću, izrazito visoke zarade nekolicine jako iskrivljuju sliku o zaradama većine.2 Srbija je prema podacima Eurostata zemlja najekstremnijih nejednakosti u Evropi.

Grafikon 1. Nejednakosti u Evropi – odnos prihoda petog i prvog kvintila u 2016. Izvor: Eurostat. Za 4 zemlje za koje podaci iz 2016. nisu bili dostupni, prikazani su podaci iz 2015.

Nejednakosti se u ovom slučaju računaju tako što se ukupni prihodi 20 odsto stanovništva na vrhu lestvice (tzv. peti kvintil) uporede sa prihodima 20 odsto stanovništva na dnu lestvice (prvi kvintil). Kao što vidimo na grafikonu, sa prihodima petog kvintila koji su čak 9,7 puta veći od prihoda prvog kvintila, nejednakosti u Srbiji su gotovo tri puta veće nego u Sloveniji, Češkoj ili Slovačkoj, zemljama sa kojima smo do pre četvrt veka delili egalitarnije ekonomsko uređenje. Nejednakosti su u Srbiji danas veće nego u SAD, gde je ovaj kvintilni odnos 8,3,3 a koje možemo posmatrati kao primer zemlje dubokih, a za evropske standarde neobično široko prihvaćenih4 nejednakosti, sa velikim brojem beskućnika i desetinama miliona zdravstveno neosiguranih ljudi.

U statistici postoje i tzv. pozicione srednje vrednosti – modus i medijana – koje su u društvima izražene ekonomske nejednakosti mnogo bolji pokazatelji realnog stanja od aritmetičke sredine. Modus ili modalni prihod bi bio prihod koji se javlja najčešće. Medijana prihoda bi bio prihod čoveka na samoj sredini uređenog niza – polovina ljudi ima veće a polovina manje prihode od toga. Naše državne institucije ne objavljuju podatke o medijani zarada. Na upit novinara lista Danas, RZS je odgovorio da usled načina prikupljanja podataka “ne raspolaže (se) podacima o pojedinačnoj zaradi svakog zaposlenog da bi se mogla računati medijana”.

Ipak, usled preuzimanja obaveza u sklopu pristupanja EU, među kojima je i metodološki ujednačeno praćenje statističkih pokazatelja u svim zemljama članicama i zemljama kandidatkinjama za članstvo, pa i organizovanje redovnog anketnog ispitivanja prihoda i uslova života, sada podatke o raspodeli ukupnih prihoda u Srbiji možemo pronaći na sajtu Eurostata, i to za prethodne četiri godine. I već na prvi pogled je jasno zašto niko ne žuri da širu javnost obavesti o ovim nalazima.

Polovina odraslog stanovništva Srbije5 je 2016. godine imala (ukupne raspoložive) prihode manje od 213 evra, a tri četvrtine6 su imale prihode manje od 312 evra. Osamdeset posto stanovništva je imalo prihode manje od 344 evra, dakle prihode koji su tridesetak evra manji od “prosečne zarade” za 2016. godinu. Tek deveti prihodovni decil7 “prebacuje” aritmetičku sredinu zarada i dostiže na svom vrhu čitavih 444 evra. Dakle, samo oko 15 posto stanovništva ima prihode jednake ili veće od zvanične “prosečne zarade”, a 10 posto ima prihode veće od 444 evra.

Ako uporedimo mesečne prihode sa zvaničnim zaradama u Srbiji, vidimo da oko 40 odsto stanovništva ima prihode manje od minimalne zarade, a sledećih preko 40 odsto prihode manje od prosečne zarade. Prihode manje od zvanične minimalne potrošačke korpe ima čak 70 odsto stanovništva, dok prosečnu potrošačku korpu može da priušti manje od 10 odsto stanovništva sa najvišim prihodima. Treba naglasiti duboko uznemirujući karakter postojanja dve različite “potrošačke korpe”, koje svedoči o odnosu države prema siromašnim građanima kao građanima drugog reda, koji imaju manje potrebe od ostatka društva.

Da bismo došli do zaista visokih prihoda u Srbiji, bilo bi potrebno da raspolažemo podacima o prihodima promila, hiljaditih delova stanovništva, što nažalost nije dostupno u postojećim izvorima, pa ni na Eurostatu.

Prihodi čuvenog “jednog procenta” na vrhu (tzv. stotog percentila) počinju već od 914 evra, što i pored toga što su za većinu građana Srbije nezamisliva primanja, nisu nikakve vrtoglavo visoke cifre.8 Ovaj prihod je zapravo ono što bi svakom stanovniku i stanovnici Srbije bilo potrebno za dostojanstven život, kako bi mogli sebi da priušte ono što je pre tridesetak godina bilo uobičajeno makar u urbanim sredinama u SFRJ – da ne brinu o tome čime će kupiti hranu i platiti stan, da mogu da otputuju na odmor, da se leče, školuju decu, zamene pokvareni frižider (ili danas računar) bez uzimanja kredita koji će godinama otplaćivati uz stezanje kaiša. Dostojanstven život je trenutno privilegija 1-3 procenta stanovništva Srbije.9

Ako posmatramo udeo u ukupnim prihodima, vidimo da se tokom ove četiri godine krize i “mera štednje” u Srbiji dogodila redistribucija prihoda od najsiromašnijih ka najbogatijima. Znatan pad udela možemo uočiti kod najsiromašnijeg, prvog decila – sa 1,4 odsto, udeo im je opao na 0,9 odsto. Značajno se uvećao samo udeo jednog procenta na vrhu lestvice (stotog percentila) – sa 5,4 odsto na 6,9 odsto. Uočljivo je i povećavanje jaza između stotog percentila i percentila koji se nalaze neposredno ispod njega.

U evropskim okvirima, računajući zemlje obuhvaćene EU-SILC istraživanjem Eurostata, sa medijanom prihoda od oko 213 evra nalazimo se na samom dnu. Nižu medijanu prihoda imaju samo stanovnici Rumunije (204 evra) i Makedonije (177 evra). Od zemalja koje bolje stoje od Srbije, sledeće po visini medijane prihoda su Bugarska sa 263 evra, Mađarska sa oko 397 evra, Litvanija sa 470 evra, Hrvatska sa 477 evra… Od onih koji su u značajno boljem položaju možemo izdvojiti Sloveniju sa 1.027 evra, Nemačku sa 1.773 evra, i Švajcarsku sa 3.688 evra.

Zanimljivo je uporediti prihode političke elite Srbije sa prihodima opšte populacije. Treba imati na umu da je politička elita u istraživanju Instituta za sociološka istraživanja definisana preko zastupljenosti u parlamentu – ispitivani su poslanici republičkog i pokrajinskog parlamenta. Za razliku od prethodnih tabela, ovde su podaci o prihodima dati po domaćinstvu. Vidimo kako sa odmicanjem procesa restauracije kapitalizma, politička elita po visini prihoda postaje sve koncentrisanija unutar “jednog procenta” na vrhu, odnosno stotog prihodovnog percentila. Izvesno je da se više od četiri petine političke elite nalazi u gornjih 10 posto stanovništva sa najvišim prihodima. Imajući u vidu da se često izražavaju sumnje u verodostojnost prijavljenih prihoda političke elite, bilo koje sociološko istraživanje materijalnog statusa ove elite može samo potceniti njihove realne prihode.

Srbija danas neodoljivo liči na društvo kakvo je opisivao Marks pre čitav vek i po – duboko podeljeno na eksploatatore i one koji imaju tek za biološku reprodukciju ili ni toliko.

Literatura

Bradaš, S. 2017. Statistika i dostojanstven rad. Beograd: Fondacija Centar za demokratiju

Förster, M., M. Mira d’Ercole 2005. “Income Distribution and Poverty in OECD Countries in the Second Half of the 1990s”, OECD Social, Employment and Migration Working Papers, No. 22. Paris: OECD Publishing

Manić, Ž., Mirkov, A. 2016. “Materijalni položaj političke elite”, u Lazić, M. prir. Politička elita u Srbiji u periodu konsolidacije kapitalističkog poretka. Beograd: ISI, Čigoja štampa

Peščanik.net, 04.01.2018.

________________

1. Videti: Bradaš 2017: 9.
2. Aritmetička sredina je ista ako imamo grupu od 5 osoba sa platama od po 50 hiljada dinara, i drugu grupu iste veličine gde dve osobe imaju platu od 10 hiljada dinara, dve imaju platu od 15 hiljada dinara i jedna osoba ima platu od 200 hiljada dinara. U oba slučaja prosečna plata izračunata preko aritmetičke sredine je 50 hiljada dinara.
3. Prema podacima OECD-a za 2015. godinu.
4. U istraživanju rađenom 1999. SAD su bile u vrhu OECD zemalja po visini nejednakosti, ali je njihovo stanovništvo u odnosu na ostale ispitivane zemlje u najmanjem procentu ove nejednakosti doživljavalo kao “prevelike”. Ono je takođe u ubedljivo najmanjem procentu podržavalo mere za smanjenje nejednakosti. Videti Förster, M., M. Mira d’Ercole 2005:11-12.
5. U tabelama su prihodi prikazani po pojedincu, tačnije po “ekvivalentnoj” odrasloj osobi. Sabrani su svi prihodi domaćinstva koji su raspoloživi za trošenje ili štednju i podeljeni ponderisanom vrednošću koja uzima u obzir brojnost i starost članova domaćinstva. Ako uzmemo kao primer dva domaćinstva koja imaju jednak prihod od npr. 300 evra, pri čemu jedno ima dva odrasla člana, a drugo jednog odraslog i dete, prihod po članu prvog domaćinstva je 200 evra, a drugog 230,8 evra.
6. Zbog preopterećenosti teksta tabelama nisam izložila i tabelu sa podacima o prihodima kvartila, tj. stanovništva podeljenog na četiri dela u uređenom nizu, ali svi ovi podaci se mogu pronaći na sajtu Eurostata.
7. Decil je u ovom slučaju deseti deo stanovništva koje je poređano na lestvici prihoda od onih koji imaju najmanje, do onih koji imaju najveće prihode.
8. Poređenja radi, ovaj granični prihod na samom vrhu, između 99. i 100. procenta stanovništva, i dalje je preko 500 evra niži od minimalne zarade u Francuskoj, Nemačkoj, Belgiji ili Holandiji, a tek stotinak evra viši od minimalne zarade u Sloveniji ili Španiji.
9. Zanimljivo je da se ovo poklapa i sa subjektivnim doživljajem siromaštva koji prijavljuju članovi anketiranih domaćinstava. Upitani da li mogu da “sastave kraj s krajem”, članovi 95,6 odsto domaćinstava odgovaraju sa “veoma teško”, “teško” ili “sa izvesnim teškoćama”, dok članovi tek 4,3 odsto domaćinstava ukupno odgovaraju sa “prilično lako”, “lako” i “veoma lako”.