Zašto su katolički svećenici toliko opsjednuti seksom?

Index, Zagreb, 2019

Nenad Jarić Dauenhauer

OVOTJEDNE provale svećenika Katoličke crkve u Hrvata, umirovljenog vojnog ordinarija i biskupa Juraja Jezerinca i studentskog kapelana Damira Stojića, ali i vjerskog fanatika Vice Batarela, još su jednom uspjele sablazniti hrvatsku javnost koja se redovno i uporno procjepljuje manjim i većim dozama problematičnih promišljanja hrvatskog klera i katoličkih aktivista na temu ljudske seksualnosti. Klera, koji bi o seksualnosti, po prirodi svojeg zanimanja, trebao imati najmanje dubljih i izravnijih spoznaja i iskustava.

Jezerinac je javnost počastio morbidnom tvrdnjom da se od pobačene djece danas rade najskuplji parfemi, dok je don Stojić održao podužu litaniju o navodnim teškim posljedicama pornografije i masturbacije. 

Bivši ordinarij pritom nije skrivao da mu je povod za oganj i sumpor aktualna kriza u kojoj se našla Crkva zbog razotkrivanja masovnih razmjera pedofilije i njezina prikrivanja, kao i zbog nešto novijih skandala u kojima su razotkriveni masovni razmjeri zlostavljanja opatica. Jasno je poručio da je danas na djelu "žestok udar samo na Crkvu, Katoličku crkvu, samo na Crkvu, na druge ne". Tvrdnjom o parfemima, iz svoje tipično klerikalne perspektive, vjerojatno je pokušao pokazati koliko bi neusporedivo užasniji svijet bio da nema Crkve.

Vice Batarelo, prijatelj crkvenog pedofila Pella, za sve okrivio - homoseksualce

Nije prošlo dugo, a dvojcu se pridružio i Vice Batarelo, čelnik udruge Vigilare, jedan od organizatora Hoda za život, strah i trepet podržavatelja Istanbulske konvencije te suvremenog zdravstvenog i građanskog odgoja. On je za skandale s kojima se posljednjih godina sve više suočava Katolička crkva optužio homoseksualce. Pritom je prikladno ciljao samo na pedofiliju i baš na pedofiliju, budući da su se mediji ovih dana prigodno prisjetili kako se baš on svojevremeno fotografirao u društvu Georgea Pella, australskog kardinala koji je u utorak proglašen krivim za seksualno zlostavljanje više maloljetnika.

Tom izjavom, kojom je našao krivca za sve, smetnuvši pritom zlostavljanje opatica, Batarelo se skladno nadovezao na zaključke pape Franje koji je nakon konferencije na kojoj je vrh klera raspravljao kako zaštititi djecu od vlastitog zlostavljanja, za pedofiliju optužio Sotonu.

Poput Jezerinca, u svojem obraćanju pastvi ni Papa nije propustio umanjiti grijeh pedofilije konstatacijom da je ona bila "raširena pojava u svim kulturama i društvima".

Ovaj niz skandala, koji duboko potresaju Katoličku crkvu i posljednjih godina snažno doprinose osipanju njezine globalne sljedbe (13% američkih tinejdžera danas se smatra ateistima, dok je taj postotak među odraslima samo 6%), u prvi plan neizbježno gura jedno važno pitanje: zašto organizacija s tako lošim rezultatima u reguliranju seksualnosti u vlastitim redovima ima tako snažnu potrebu nametati seksualnu čistoću svima drugima, ne samo svojoj sljedbi već cijelom čovječanstvu? Drugim riječima, otvara se pitanje zašto su religije, a osobito katoličanstvo, toliko opsjednute seksom?

Zašto su religije opčinjene seksom?

Odgovore na ovo pitanje već desetljećima pokušavaju dati brojni filozofi, psiholozi, sociolozi, antropolozi i drugi stručnjaci koji istražuju fenomene religioznosti. O većini tema koje su predstavljene u ovom tekstu napisani su brojni radovi, pa i knjige. Mi ćemo ih ovdje, u suradnji sa svojim stručnjacima iz različitih područja, pokušati barem skicirati.

Jedan odgovor na naslovno pitanje 1970-ih ponudio je američki kulturni antropolog Ernest Becker u svojoj knjizi 'Poricanje smrti', nagrađenoj Pulitzerovom nagradom.

On u njoj predstavlja tezu prema kojoj je religioznost (uz kulturu, umjetnost, hrabre pothvate i sl.) jedan od ključnih "herojskih projekata" koji ljudima omogućavaju da nadiđu teško suočavanje s vlastitom prolaznošću, odnosno smrtnošću. Ukratko, njegova teza je da je religija najuspješniji projekt poricanja smrti jer tvrdi da ona uopće ne postoji. A kako je tijelo evidentno smrtno, većini religija svojstveno je dualističko razmišljanje, prema kojem je samo tijelo raspadljivo, dok je duša vječna. Stoga, ako želi nadvladati smrt, čovjek mora zadovoljavati potrebe vječne duše, a ne prolaznog tijela. U skladu s time, duhovne potrebe u većini religija predstavljaju se kao uzvišene i ekskluzivno ljudske, a tjelesne kao niske i životinjske. Čak i kada prihvaćaju tjelesne potrebe, religije ih raznim filozofijama i ritualima nastoje regulirati, kontrolirati i sublimirati.

Problem seksa u kršćanskim tekstovima i učenjima

Ideja da bi se čovjek trebao vezivati uz duhovna zadovoljstva, a ne materijalna, jednostavno je i jasno formulirana u Novom zavjetu prema kojem je Isus svojim sljedbenicima poručio: “Zgrčite si radije blago na nebu, gdje ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje lopovi ne provaljuju i ne kradu” (Matej 6:20).

U skladu s tom tezom stoji i činjenica da su svoje mjesto među sedam smrtnih grijeha (oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost i lijenost) našle uglavnom sve evolucijom razvijene elementarne biološke potrebe, kao i pripadajuća zadovoljstva i osjećaji vezani uz njih.

A iz kršćanskih tekstova, kako biblijskih tako i kasnijih, nije teško zaključiti da se seksualna naslada smatra najkoruptivnijom. U prilog tome govori činjenica da se od deset Božjih zapovijedi čak u dvije navode seksualni prijestupi – "Ne učini preljuba" i "Ne poželi žene bližnjega svoga".

Prema Novom zavjetu, Isus je problematiziranje seksualnih želja doveo na najvišu moguću razinu – na razinu grijeha u mislima, a ne samo u djelima, kada je rekao: "Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu" (Matej 5:27-28).

Duga povijest seksualnog morala i ideje o celibatu u kršćanstvu

Premda su spolnost i uzdržavanje od nje važne u svim velikim religijama, filozof i teolog Željko Porobija smatra da je posvećenost razradi seksualnog morala posebno izražena u kršćanstvu, više nego u judaizmu iz kojeg je ono proizašlo.

"Isusove riječi iz evanđelja po Mateju definitivno upućuju na interiorizaciju morala, no valja zamijetiti da se cijela njegova rasprava svodi na održavanje bračne vjernosti. Židovski nauk o spolnosti – koji se nalazi i u navedenom tekstu – zaustavlja se na zabrani preljuba", kaže Porobija.

"Kršćanska teologija spolnosti – kako je to prikazao i Foucault u svojoj Povijesti seksualnosti – razvija se puno više pod utjecajem onovremenih grčkih filozofija, osobito platonizma. A osnovni ideal tadašnjeg spolnog morala bila je bespolnost kao jedna od karakteristika nadilaženja tjelesnosti. Ta se ideja kroz kasni judaizam probila i u Novi zavjet, pa se već tamo govori o ljudima u budućem uskrsnuću kao o onima koji će biti poput anđela 'koji se niti žene niti udaju' (Matej 22:30, Luka 20:34-36). Nakon toga prilično je lako pratiti liniju takvog razmišljanja barem od Justina, preko Klementa Aleksandrijskog, Tertulijana, Grgura iz Nise i raznih drugih kršćanskih teologa do Augustina i konačnog oblikovanja kršćanske dogme o spolnosti. Čak i kršćanski heretici poput gnostika ostaju unutar takvog moralnog diskursa, te većinom zagovaraju celibat. Iako sam se ovom tematikom godinama bavio, ne sjećam se da je ijedan kršćanski teolog tog perioda – a radi se o barem nekoliko stoljeća – zastupao imalo drugačije stanovište“, tumači Porobija.

"Spolnost je loša stvar, ali ima dobru upotrebu"

"Dok je u judaizmu problem u onome što netko napravi preljub, u kršćanskoj teologiji problem je u onome što mi jesmo – grešna, tjelesna bića. Prvo je problem u svakom spolnom odnosu što, kako veli Tertulijan, ujedno oduzima i dio duše. Problem je još dublji u tijelu kao takvom, u koži koju smo, kako veli Grgur, dobili grijehom. Radi se, kako učeno u Životu Mojsijevom objašnjava ovaj vrlo cijenjeni Kapadočanin, o nižim funkcijama poput spolnog sjedinjenja, začeća, porođaja, prljavštine, dojenja, hrane, izmeta, postupnog rasta tijela prema zrelosti, odraslosti, bolesti i smrti. Jednostavno je sve stavljeno na istu razinu jer sve dolazi od tijela kao posljedica Adamovog, a ne našeg osobnog grijeha. Naš problem, dakle, nije etički, nego ontološki.

Augustinova misao samo je logički završetak cijele priče, on praktički ne donosi nijednu novu ideju koju ne možete naći stoljećima ranije. Spolnost je loša stvar, ali ima dobru upotrebu – a to je isključivo prokreacija. Još je tristo godina ranije Klement Aleksandrijski na istu razinu stavio 'općenje muškarca s muškarcem, neplodna općenja, stražnje užitke te neprirodna androgina općenja' (Stromata II 87.3). Kod Augustina je jedino zamjetno naglašavanje celibata kao ideala – koji nije bio nepoznat ni apostolu Pavlu, prvom novozavjetnom piscu. 'Zapovjedio si uzdržljivost izvan braka, a što se samoga braka tiče, dopustio si ga, ali si savjetovao nešto bolje od njega', piše Augustin (Ispovijesti 10.30.41). Sve ono što se čuje s propovjedaonica na nedjeljnim misama zapravo su samo varijacije na dva tisućljeća staru i već prilično otrcanu temu“, zaključuje Porobija.

Opsjednutost seksom i ženama i progon vještica

Koliko je katolički kler u teoriji i u praksi kroz povijest bio opčinjen seksom, prilično je dobro dokumentirano u brojnim zapisima. Ova zaokupljenost, u skladu s idejom o prvobitnom grijehu te ulogama Adama i Eve u njemu, ponajviše se prelamala preko leđa žena zbog njihove navodne moralne slabosti i sklonosti seksualnosti te njihove uloge u zavođenju i duhovnom padu muškaraca. Pritom treba istaknuti da to nije svojstveno isključivo kršćanstvu, već svim većim religijama u kojima su žene uglavnom drugotne i slabiji spol kojem treba zaštita i kontrola muškaraca.

Zanimljivo je da je žene za zavođenje muškaraca u srijedu optužio i don Stojić. Pritom je istaknuo kako to nije njegova optužba već su to riječi Gospe Lurdske.

U skladu s takvim razmišljanjem, jedan od motiva za progon vještica bila je upravo seksualnost.

Jedno od povijesnih svjedočanstava takvog razmišljanja, "Malj za vještice" (lat. Malleus maleficarum), teološko djelo dominikanaca Henrika Institorisa i Jakoba Sprengera, objavljeno 1486., koje predstavlja cijeli sustav promišljanja i bavljenja vješticama i čarobnjaštvom, tvrdi: "Sve čarobnjaštvo potječe od tjelesne požude u kojoj su žene nezasitne."

Inkvizicija u Hrvatskoj

O fiksaciji inkvizicije na spolnost, među ostalima, svjedoči i Zapisnik sa suđenja Anici Pauković iz Čepina koja je u studenom 1748., zbog navodnog vještičarenja, spaljena s pojasom punim baruta oko vrata (iz samilosti – kako bi smrt bila brža).

U njemu, uz optužbe za širenje bolesti, za letenje unaokolo s drugim vješticama i za proždiranje dječjih srdaca, navodi se da je nakon gotovo devet sati mučenja dobrovoljno priznala da je letjela i s nekim Josom koji ju je grlio, pipao joj grudi, dva ili tri puta je poljubio i s njom dva puta puteno općio kada joj muža nije bilo kod kuće.

Nesretnu Pauković prijavio je seljak Živan Vuković koji je vjerovao da je ona kriva što je njegova žena dva puta rodila mrtvo dijete i što su mu dvije kćeri umrle od boginja. Dakle, optužba nije bila vezana uz seks, no on je ipak postao važnim dijelom grijeha optuženice.

Zapisnik je zabilježen u knjizi "Ugovor s đavlom", povijesnoj studiji o progonu vještica i čarobnjaka u Europi akademika Vladimira Bayera, objavljenoj 1953. Bayer je s njom ušao u sam vrh svjetske literature o zločinima magije.

Evolucijska psihologija: Religija utječe na seksualni moral, ali ne na opći moral

Od vremena kada je postavljena teorija evolucije do danas predložene su i brojne teorije kojima su se nastojale objasniti moguće evolucijske koristi od religije – koristi zbog kojih je opstala u ljudskom društvu. Neki znanstvenici, poput američkog filozofa Daniela Dennetta, smatraju da ona nije nužno morala imati pozitivan učinak da bi opstala – da je mogla preživjeti kao mem, odnosno sustav ideja i ponašanja koji ima sposobnost širenja i reprodukcije kroz kulturu.

Drugi, među kojima brojni evolucijski psiholozi, vjeruju da je mogla imati korisne funkcije u razvoju društva, pa u tom kontekstu posljednjih godina razvijaju dvije glavne porodice teorija.

Prema jednoj, religija je mogla osiguravati više razine poštenja, velikodušnosti i povjerenja među pripadnicima istih vjerskih skupina, što je postalo osobito važno prije 10-ak tisuća godina s formiranjem većih društvenih zajednica kao što su gradovi i države u kojima se ljudi nisu mogli tako dobro poznavati kao u malenim plemenskim zajednicama.

Prema drugoj, koja u posljednje vrijeme dobiva sve više na težini, najvažnija funkcija religija bila je uspostavljanje religioznog reproduktivnog morala. Naime, sve više novih studija pokazuje da moralna načela religija imaju najsnažnije djelovanje upravo u području reproduktivne religioznosti, odnosno da im najvažnija svrha nije osiguravanje suradnje među ljudima, već da ih ljudi primarno koriste kako bi svoje društvene svjetove učinili pogodnijima za njihove specifične pristupe seksu, braku i reprodukciji.

Jedna studija, objavljena u časopisu Evolution and Human Behavior, provedena na uzorku od gotovo 300.000 ljudi u 90 zemalja istražila je snagu s kojom individualne razlike u kooperativnoj i reproduktivnoj moralnosti omogućuju predviđanja razina religioznosti ljudi.

Rezultati su pokazali da kooperativni moral (ne krasti, ne varati, ne lagati i sl.) uglavnom nije bio značajan ni konzistentan čimbenik na temelju kojeg se mogla predviđati povećana religioznost. S druge strane, reproduktivni moral (biti vjeran partneru, ne mijenjati mnogo partnera, čuvati se prije braka i sl.) bio je značajan prediktor povećane religioznosti u svim krajevima svijeta, a osobito u bogatim zemljama.

"Ovi rezultati protivni su ideji da postoji temeljna povezanost religioznosti s kooperativnim moralom; umjesto toga, osobito u razvijenim zemljama, odnos pojedinaca s religioznim grupacijama bliskije je usklađen s reproduktivnim strategijama", zaključili su autori.

U sličnom smjeru – odsutnosti utjecaja religije na kooperativni moral – idu i rezultati jedne studijeprovedene na 1170 djece raznih religija u dobi između 5 i 12 godina u šest zemalja, koja je pokazala da su djeca religioznih roditelja manje altruistična te više sklona osuđivanju i kažnjavanju od djece koja nisu odgajana religiozno.

Koju god teoriju prihvatili ili ne prihvatili, nalazi istraživanja svakako su zanimljivi, a za mnoge i neočekivani.

Više religioznosti – više djece

Evolucijski psiholog Igor Mikloušić s Instituta Ivo Pilar kaže da je, ako gledamo na religiju kao na skupinu ideja koja je nastala kulturnom evolucijom i oblikuje naše ponašanje, za očekivati da će sadržavati ideje koje joj omogućavaju da se širi i da opstaje iz generacije u generaciju.

"Dakle, možemo očekivati da će sadržavati moralne norme koje usmjeravanju naša ponašanja vezana uz preživljavanje, ali i reprodukciju. Tome u prilog idu podaci niza istraživanja koja pokazuju da religiozni ljudi, kroz različite kulture, pa čak i kod nas u zapadnim zemljama kao što je Švicarska, neovisno o denominaciji, imaju više djece. Neke studije pretpostavljaju da ne samo da religijske norme promiču odlučivanje za brojnije potomstvo, nego da i okruženje religijske zajednice smanjuje trošak odgoja djece kroz sudjelovanje zajednice", objasnio je Mikloušić pa dodao:

"No, stvari su rijetko toliko jednostavne. Nije poželjno samo da se što više razmnožavamo, već je bitno i s kime i kako, jer promiskuitetni odnosi mogu narušiti suradničke veze u obiteljima, dok stabilne bračne veze olakšavaju podizanje potomaka i stvaranje kapitala. Stoga, norme koje potiču sustav unutar kojeg svaka osoba nalazi svog partnera, koji je odan i vjeran, postaje adaptivan. U tom svjetlu, religioznost postaje tek jedna od strategija razmnožavanja. U velikim interkulturalnim studijama pokazalo se kako religiozni pojedinci gotovo univerzalno imaju averziju prema promiskuitetnom ponašanju i usputnom seksu, a države s više vjerskog utjecaja više reguliraju seksualnost. Religiozni pojedinci isto tako, u prosjeku, imaju puno čvršće stavove po pitanju homoseksualnosti, istospolnih brakova, pornografije, pobačaja i rodnih uloga od ostalih, nego stavove vezane uz politički sustav ili ekonomska pitanja ili korupciju. To smo mogli doživjeti i sami na svojoj koži kod referenduma o pravnoj definiciji braka, koji je jedini od niza inicijativa u zadnje vrijeme polučio toliki odaziv", kaže Mikloušić.

Čini se da u prilog ideji da religija utječe na reproduktivni moral, a slabo na kooperativni, govori i jedno istraživanje koje su proveli naši znanstvenici sa Sveučilišta u Rijeci. Ono je pokazalo kako i ličnost i religioznost predviđaju koliko će neke osobe biti sklone usputnim seksualnim odnosima.

"U jednom nedavnom pilot-istraživanju željeli smo istražiti koliko je religioznost povezana s načinom na koji percipiramo različite moralne prijestupe. Pokazalo se da za nemoralan čin vezan uz suradnju - primjerice, kada osoba prevari poslovne partnere, religioznost nije predviđala koliko će osobe osuđivati taj čin. Dapače, religioznije osobe bile su spremnije oprostiti takve prijestupe. S druge strane, nemoralne postupke vezane uz seks, primjerice, kada osoba prevari i napusti svog partnera, religioznije osobe smatrale su manje moralno dopustivima ali i manje oprostivima", rekao je Mikloušić.

Svećenici i njihovi psihički i seksualni problemi

Jedno od pitanja koja se nameću u ovom kontekstu svakako je pitanje mentalnog i seksualnog zdravlja ljudi koji se odlučuju postati svećenicima, kao i onih koji nastoje ustrajati u zavjetu celibata, izloženi usamljenosti koju nosi odsutnost romantičnih, bliskih odnosa. Neki stručnjaci smatraju da je udio onih koji to mogu bez štetnih posljedica vrlo malen. Također, mnogi smatraju da među svećenstvom postoji nezanemariv udio onih koji imaju homoseksualne sklonosti pa im Crkva i apstinencija pružaju mogućnost da ih skrivaju.

Na tu temu posljednjih godina napravljena su brojna istraživanja među katoličkim svećenicima.

Neka od njih pokazala su da su problemi svećenstva ozbiljni, a sustavno zanemarivani. To ne bi trebalo biti iznenađenje za sustav mišljenja u kojem rješenje za sve, a osobito seksualne i duševne bolesti, treba tražiti isključivo kroz religiju.

Jedno istraživanje provedeno 2005. u SAD-u pokazalo je da svećenici imaju čak sedam puta više problema s depresijom od prosječne odrasle populacije, među ostalim, zbog nezadovoljstva vlastitim pozivom.

Rezultati jedne druge studije, provedene na 161 svećeniku, objavljene 2014.  pokazali su da je oko 40% svećenika došlo iz obitelji s poviješću zloporabe ili ovisnosti o alkoholu i drogama te da je oko 14% imalo obiteljske povijesti mentalnih bolesti. Oko 11% imalo je osobnu povijest ovisnosti ili zloporabe, a 4% povijest jedne ili više mentalnih bolesti. Gotovo pola svećenika (48%) imalo je homoseksualna iskustva tijekom djetinjstva i adolescencije, dok je oko 86% imalo je neka seksualna iskustva tijekom djetinjstva ili tijekom adolescencije. (tabela dolje)

Seksualnost se u kršćanstvu prikazuje kao nešto sramotno

Psihologinja Tanja Jurin s Filozofskog fakulteta u Zagrebu kaže da korijene nekih od navedenih problema, među ostalim, treba tražiti u činjenici da se seksualnost u kršćanskoj kulturi prikazuje kao nešto sramotno, čak i masturbacija, a kamoli homoseksualnost.

"Na takvo razmišljanje lako se nakalemljuje osjećaj krivnje i grijeha. Istraživanja pokazuju da gotovo četvrtina ljudi osjeća krivnju, sram i negativne osjećaje nakon masturbacije. Žene još značajno više nego muškarci jer se njima nameću stereotipi kao o čednim, nježnim, pristojnim i sl.", kaže psihologinja.

"Umjesto promoviranja prihvaćanja vlastite seksualnosti, ona se stigmatizira, o njoj se moralizira te ju se kao negativnu uporno želi zauzdati, odnosno kontrolirati. U kreiranju takvog odnosa prema ljudskoj seksualnosti najveću ulogu ima Crkva. Izostanak ili loše provođenje seksualnog odgoja u školama, nevoljkost roditelja da pravovremeno i točno informiraju djecu o seksualnosti, ne samo rizicima, dodatno otežava usvajanje pozitivnijeg stava prema seksualnosti i doprinosi razvoju krivnje ako se sve ne odvija onako kako društvene norme propisuju", kaže Jurin.

"Nažalost, mi pojedincima ne dajemo potporu, odnosno osjećaj da i ako imaju teškoća sa seksualnošću, bilo da je riječ o internaliziranoj stigmi ili stvarnom seksualnom problemu ili poremećaju, smiju potražiti pomoć i da će ju i dobiti. Primjerice, da će nam netko pomoći ako priznamo da imamo pedofilske sklonosti. Nije neočekivano da će ljudi koji imaju određenih problema sa svojom seksualnošću i žele to potisnuti potražiti utočište organizacije koja naoko nudi određene mehanizme za reguliranje ili rješavanje tih problema. No ona uglavnom ne može dati dugoročna rješenja", kaže Jurin.

Kontrola seksualnosti i kontrola društva

Povijest Katoličke crkve ne može se odvojiti od povijesti njezina sudjelovanja u strukturama moći. Crkva je kroz stoljeća svojeg postojanja često imala podjednaku, a nerijetko i veću moć od svjetovnih vlasti. Jedan od mehanizama te moći svakako je i moć kontrole nad svakodnevnim životima ljudi, među ostalim kroz nametanje osjećaja moralne nedostatnosti, odnosno grješnosti te kroz institut iskupljenja od njih.

Filozof Pavel Gregorić, iz Instituta za filozofiju u Zagrebu, kaže da se kršćanstvo bar od sv. Augustina nadalje, prema seksualnosti odnosilo iznimno restriktivno, reducirajući seks na reprodukciju.

“Prema Katekizmu Katoličke crkve, 'spolni užitak moralno je neuredan kad se traži radi samoga sebe, izdvojeno od svrhovitosti rađanja' (KKC 2351). Dakle, čak i u braku, seks radi užitka moralno je zazoran“, kaže Gregorić.

Gregorić: Što je restrikcija jača, potrebna je čvršća vjera

"E sad, seksualni užitak jedan je od najintenzivnijih koje čovjek poznaje, kao što je i seksualni poriv jedan od najsnažnijih poriva koje čovjek ima. Da biste se oduprli tom porivu i da biste seks odvojili od užitka, morate imati vrlo snažne psihološke mehanizme i vrlo složenu logistiku za razvijanje i održavanje tih psiholoških mehanizama. Psihološke mehanizme daje vam vjera, a logistiku crkva. To čini povratnu spregu između restriktivne seksualnosti i vjere: što je restrikcija jača, potrebna je čvršća vjera; i što je vjera čvršća, to će restrikcija biti jača.

Psihološki mehanizmi na koje ovdje mislim uključuju vjerovanja da Bog ima uvid u vaše misli, da je seksualni poriv grješan ako nije usmjeren na reprodukciju s bračnim drugom, da će vas Bog kazniti za grješne misli itd. Logistika uključuje sve one narative, učenja i obrede koji usađuju i podržavaju spomenuta vjerovanja. Ukratko, sa psihološkim mehanizmima koji vam trebaju za restrikciju seksualnosti, vi kupujete cijeli paket koji vam daje crkva. Zato će crkva ustrajavati u restriktivnom shvaćanju seksualnosti – jer je to vrlo efikasan način da osigura svoj utjecaj u društvu", objašnjava Gregorić.

Posljedice neuspjeha u kontroli seksa

Neke studije provedene u zapadnim zemljama potvrdile su da su vrlo religiozni mladi, odgajani u vrlo religioznim obiteljima, u društvu vrlo religioznih prijatelja, uistinu nešto manje skloni rizičnom seksualnom ponašanju, da rjeđe mijenjaju partnere te da u nešto manjem postotku stupaju u seksualne odnose prije braka. Također je potvrđeno da vrlo religiozni mladi osjećaju nešto više razine krivnje i srama kada prekrše religiozne kodekse seksualnog ponašanja.

Međutim, posljednjih godina i desetljeća postaje sve očitije da ono što funkcionira kod izrazito religiozne manjine ne uspijeva kod manje religiozne većine, te da inzistiranje Katoličke crkve na standardima reproduktivne etike, neprimjerenim suvremenom društvu, uzrokuje mnogo više štete nego koristi.

Jedan posebno drastičan primjer su katastrofalne posljedice odbijanja Crkve da na II. vatikanskom koncilu prihvati upotrebu bilo kakvih drugih oblika kontracepcije osim prirodnih – usklađivanja seksualnih odnosa s ciklusima ovulacije kod žena. To je rezultiralo milijunima infekcija HIV-om i drugim opasnim spolno prenosivim bolestima i smrtima u svijetu, osobito u afričkim zemljama.

Još jedan porazan primjer jest nastojanje religioznih konzervativaca u SAD-u da djecu zaštite od spolnih bolesti i neželjenih trudnoća kroz programe vjerske edukacije i istovremeno ignoriranje suvremene seksualne edukacije.

Sociolog Aleksandar Štulhofer, predstojnik Katedre za seksologiju na Filozofskom fakultetu, kaže da je problem s religijski inspiriranom moralnom regulacijom seksualnosti mladih osobito prisutan u SAD-u.

"Riječ je o dvama fenomenima – seksualnoj edukaciji koja se temelji na odgađanju seksualne aktivnosti do braka (abstinence-only sexed) te pokretu djevičanskog zavjeta (virginity pledgers)", kaže Štulhofer.

"Dosadašnja istraživanja nedvosmisleno ukazuju na jalovost apstinencijskih programa, koji ne uspijevaju ostvariti zadani cilj, ali i na činjenicu da ugrožavaju pravo mladih ljudi na informacije važne za očuvanje zdravlja. Usprkos tome, kao i činjenici da većina američkih roditelja ne podržava takve programe, Trumpova vlada nastavlja ih podupirati. Apstinencijski programi blisko su povezani s kršćanskim pokretom predbračne čistoće, koji je nastao početkom 1990-tih. Pokret okuplja tinejdžere koji su se u javnim ceremonijama zavjetovali na odgađanje seksualne aktivnost do ulaska u brak. Prema istraživanju objavljenom 2009. u jednom od vodećih pedijatrijskih časopisa, među mladima koji su se bili zavjetovali na predbračnu čistoću raširenost spolno prenosivih infekcija, oralnog i analnog seksa bila je jednaka kao i u njihovih vršnjaka koji nisu imali veze s pokretom. Besmislenost cijele ideje najbolje odražava podatak da je više od 80% mladih koji su se zavjetovali na predbračnu čistoću pet godina kasnije tvrdilo kako to nikada nisu učinili", tumači naš sociolog. 

Volt: panevropska start-up partija

Milutin Mitrović  31/01/2019 |  

I kod nas i u Evropi je nezapaženo prošlo osnivanje nove (panevropske) partije/pokreta, s ozbiljnom namerom da se već ovog proleća pojavi na izborima za parlament EU. Medijske sveznalice bi mogle da se iznenade zbog još jedne pogrešne procene.

Pođimo od rečitog podatka: žuti prsluci u Francuskoj, Pokret 5 zvezdica u Italiji, Pokret slobodnih građana – PSG kod nas sa parolom “Ni sa Vučićem, ni sa opozicijom” (budući da relevantne levice nema), pa eto i ova novonastajuća partija milenijalaca nastupa sa istim motoom – ni levica, ni desnica. Tradicionalna politika je prokockala poverenje i svi koji bi da nešto preduzmu, bez obzira da li dobro ili loše, prvo se kunu distanciranjem od dosadašnje politike.

Kejnz je zagovarao izdvajanje jednog procenta dohotka za potporu mlade generacije pri njenom uključenju na tržište rada, pa je u tom smislu 1928. koncipirao predavanje “Ekonomske mogućnosti za naše unuke”. Već pola veka gramziva generacija predaka umesto potpore ostavlja svojim unucima – dugove. Stara balkanska pitalica: zašto se svaka generacija stidi svojih roditelja, postaje univerzalna – svetska. Generacija koja vlada raspada se zajedno sa svojim podelama. Polako i haotično nastaju novi, drugačiji odnosi i forme političkog planiranja budućnosti.

Po prvi put se formira jedna panevropska partija i odmah se sukobljava sa činjenicom da kao takva formalno ne može da postoji u EU! Po propisima EU, partije su nacionalne i registrovane u svakoj pojedinoj zemlji članici. Nova partija zato startuje sa mnoštva nacionalnih polaznih pozicija da bi, ako uspe da uđe u parlament – odmah promenila to opskurno pravilo.

Ko su pripadnici Volta? Oni su tzv. Erazmus generacija prosečne starosti od 32 godine, pri čemu predsednik Venzon ima samo 26. Školovani su širom EU, sa vezama i prijateljstvima po celom svetu. Ideja o evropskoj partiji se rodila 2017. kao odgovor na šok brexita – na prvi korak ka cepanju evropske zajednice. Inicijatori su jedan Italijan (Andrea Venzon), jedna Francuskinja (Colombe Cahen-Salvador) i jedan Nemac (Damian Boeselager). Oni, za razliku od Džobsa i Voznijaka, nisu imali čak ni garažu u kojoj bi počeli, već su za početak iskoristili gostoprimstvo neprofitne organizacije Volt Europa. Februara prošle godine imali su 650 članova i 1.300 pristalica. Januara ove godine, ritmom uspeha klasičnih start-up firmi, broj članova narastao je na 30.000 u 33 zemlje Evrope. Pored EU osnovne organizacije niču i u drugim zemljama, na primer u Albaniji, koja je pretekla naše mlade sapete u nacionalne okvire.

Ime Volt je u skladu sa evropskom tradicijom da se ambicioznim projektima daje ime nekog slavnog naučnika, u ovom slučaju Aleksandra Volta, odnosno jedinice mere električnog napona nazvane po njemu. Ovo ime simbolizuje energiju koju ovi mladi ljudi žele da ulože u budućnost kontinenta. Sve postaje još jasnije kada saslušamo Frediku Vinći, predsednicu Volt Italija, koja je na osnivanju jedinice u Trstu 25. decembra rekla: “Evropa je već zajednica mogućnosti i prava, ali to se gubi u birokratizaciji i nacionalizmima. Volt želi da deklarisane mogućnosti i prava vrati u centar zbivanja”. Pripadnici Volta su svoj program izneli u Amsterdamskoj deklaraciji, gde su definisali veoma široko polje političkog delovanja. U 24 tačke podeljene u tri grupe izložili su svoje želje i nade.

Krize su pokazale, ističe se u Deklaraciji, da sadašnje institucije nisu u stanju da reše narasle probleme, pa je neminovno da EU bude reformisana u federalnu i zaista demokratsku Evropu kojom će upravljati njeni građani. Za razliku od sistematičnosti njihove Deklaracije, ja ću samo nabacati neke od bitnih namera. Oni se zalažu za federalni karakter evropske zajednice sa vladom čijeg predsednika bira parlament i predsednikom federacije kojeg biraju građani. Žele da potaknu stvaranje evropskih partija nasuprot nacionalnima, čije koalicije danas upravljaju Unijom. Iako se na tviteru pojavljuju kao #ReVolt – uočljivo je odsustvo agresivnosti čak i kada odlučno govore o nedopustivom izvrdavanju plaćanja poreza multinacionalnih kompanija. Oni jednostavno, bez podizanja tona konstatuju da će učiniti sve da ih zakonima nateraju da plaćaju poreze kao i svi drugi ekonomski subjekti. Tu nema ni trunke populizma.

Uočljivo je da zapošljavanju i radu posvećuju najveću pažnju. Zvuči skoro patetično kad proklamuju da će se boriti za “dostojanstvo i sigurnost rada”, za novu vrstu dugoročnih ugovora o radu sa jakim standardima zaštite zaposlenih. Da će lansirati zakon o promenljivom radnom vremenu, koji će radnicima i poslodavcima omogućiti da pregovaraju o fleksibilnim formama rada prema potrebi pojedinaca, timova i biznisa. Težnja im je postizanje sinergije između privatnog i javnog sektora. “Kao iskreno transnacionalni pokret Volt želi da uspostavi kontinentalni ‘kišobran’ i za one zemlje koje ne pripadaju EU kako bi im olakšali rešavanje problema i otvorili vrata Unije”.

Uprkos opravdanom nepoverenju prema raznim proklamacijama, vredi navesti da voltovci nameravaju da učine efikasnijom administraciju EU, da rade na obuzdavanju nejednakosti, da protežiraju mir i saradnju na celom kontinetu i šire. Oni ne žele da grade evropski patriotizam (previše ga je na nacionalnom nivou), već da učine Evropu prisnom i voljenom zato što svojim stanovnicima garantuje slobode i gradi za njih bolji život, naročito za one kojima je to najpotrebnije. Zalažu se za “jednakost za sve” i preciziraju to kao rodnu jednakost, LGBT+ prava, pravo abortusa, zaštitu migranata i versku jednakost u naglašeno laičkoj zajednici.

“Kad niste u stanju da plaćate prispele račune, kad vaše dete ne može da dobije kvalitetno obrazovanje, kad morate da idete u drugu zemlju da biste se lečili – poslednja stvar koja vas zanima je jedinstvena evropska vojska“. (Zgodna definicija da se pokaže pacifistički karakter pokreta.) “Ako želimo da menjamo ovaj kontinent, ne smemo zaboraviti na nemaštinu velikog broja njegovih građana”, piše u zaključcima sa Volt Deutschland skupa u Hamburgu. Bez ustručavanja tu se kao cilj proklamuje društvo blagostanja (welfare state), toliko prokazano i unakaženo od neoliberala.

Dakako, oni ne zaboravljaju da mora postojati ekonomija koja će stvoriti osnovu za ostvarenje njihovih želja. U tom smislu se generalno opredeljuju za cirkularnu ekonomiju, koju je EU proklamovala još 2015, ali je tu i stala. Budući da taj pojam kod nas nije odomaćen valja reći da je cirkularna ekonomija odgovor na ekstraktivni model industrijske proizvodnje koji produkuje ogromne količine otpada. Cirkularna ekonomija redefiniše rast, koncetrišući se na pozitivne i održive rezultate. Njen smisao je postepeno odvajanje proizvodnih aktivnosti od potrošnje ograničenih prirodnih resursa i uklanjanje definitivnog otpada i smeća. U tom kontekstu pored sve većeg stepena recikliranja cilj je dominacija obnovljivih izvora energije. Ovaj model teži izgradnji autentičnog ekonomskog, naturalnog i društvenog kapitala, a krajnji cilj je dizajniranje proizvodnje bez zagađenja.

Ekonomske želje ne ostaju da lebde do budućnosti već se kristalizuju u konkretne mere koje podrazumevaju jako ministarstvo ekonomije, koje će reprezentovati interese celine EU. Za Evropsku centralnu banku predviđaju proširenje ovlašćenja na ditektnu podršku razvoju i zapošljavanju, a ne samo na obuzdavanje inflacije i kriza. Sledi harmonizovanje poreskog sistema u celoj zajednici i formiranje Evropskog centra za profesionalno osposobljavanje kako bi se blagovremeno reagovalo na tehnološke promene u proizvodnji, da zaposleni ne bi, kao sada, snosili najveći teret ubrzanih promena.

Aktivistkinja Valerija Šternberg efikasno sažima sliku o Voltu: “Solidarnost smatramo najvažnijom te bi socijalna unija trebalo da građane stavi u centar demokratije, a ne interese nacija i korporacija”. Ona smatra da se njihova partija nalazi pred pet izazova: Prvi, stvoriti transparentnu, demokratsku, zajedničku državu efikasnog pravosuđa, sa jednakim uslovima za svakoga u pristupu obrazovanju i zdravstvu. Drugi, kreirati ekonomsku zbilju sa fokusom na socijalnu koheziju, ubrzan rast i sklad razvoja regiona, uz ohrabrenje inovativnosti. Treći, socijalna jednakost u kojoj nema mesta za diskriminaciju po poreklu, rodu, religiji. Četvrti, globalna odgovornost, što znači da su Evropljani dužni da odgovore jasno na probleme kao što su klimatske promene i migracije. Peti, ohrabrivati pokušaje participativne demokratije kako bi građani mogli da utiču i menjaju stvari ne samo na izborima. Ostvariti društvo koje će debatovati, gde će građani moći da izlažući mišljenja i neslaganja, permanentno popravljaju sistem.

Ukratko, voltovci žele ujedinjenu Evropu po najvišim standardima humanosti, socijalnog napretka i ekologije. Dakako, veoma su privrženi digitalnim, sajber i uopšte novim tehnologijama, što je u skladu sa njihovim uzrastom i obrazovanjem. Ishitrena novinarska pamet je iz činjenice da su mladi i skloni radu na mrežama izvukla paralelu između Volta i italijanskog Pokreta 5 zvezdica. Suština, međutim, nije u sličnosti nego u razlikama. Pokret 5 zvezdica smislio je sajber i PR guru Đanroberto Kazaleđo, napravio platformu koja reguliše odnose u Pokretu i koju on (nakon njegove smrti njegov sin) nekontrolisano poseduje; udružio se sa komičarem Bepe Grilom u ulozi partijskog ideologa, a obojica su proklamovali svoju inicijativu kao pokret mlade generacije i registrovali je kao privatno preduzeće pri Privrednoj komori Italije! Od samog nastajanja tog postmodernog političkog pokreta u tekstovima koje sam pisao nametale su mi se distanca, sumnja i odsustvo simpatija prema njima, iako sam generalno naklonjen mladima, verujući u njih možda više nego oni sami. Uostalom nije li Marks bio vršnjak današnjih voltovaca kad je sa Engelsom pisao Komunistički manifest?

Za razliku od vešte političke manipulacije mladima, koja je donela vlast Pokretu 5 zvezdica, a njene tvorce učinila milionerima i pokazala da se ničim ne razlikuju od stare politike, mladi iz Volta deluju kao autentičan izraz generacije koja ne lovi svoje sledbenike obećanjima blagostanja bez rada. Voltovci samo nude svoju energiju da bi društvo učinili boljim i pravednijim. Živimo u vremenu kada varalice poput Arsena Lupena deluju kao negovateljice iz obdaništa. Uostalom, čak ni nacisti nisu, boreći se za vlast, nudili rat, koncentracione logore i ispaštanja, nego zaposlenje i dobrobit za sve, ali ipak, uprkos cinizmu, treba imati malo vere u dobre namere – makar onih koji još nisu bili u prilici da nas prevare.

Nešto jasniju sliku o voltovcima steći ćemo posle kongresa italijanske sekcije koji se održava 2. i 3. februara u Firenci. Pokažu li se iole ozbiljnim akterom naći će se na udaru bespoštedne unakrsne vatre svojih agresivnih i vlašću opijenih vršnjaka iz Pokreta 5 zvedica na unutrašnjem planu i još jače, beskrupuloznije, na meti antievropske koalicije koju stvara Trampova Amerika, a realizuje se uz ogromne fondove Stiva Benona, bivšeg Trampovog savetnika koji udružuje ultradesne suverenističke razarače s ciljem razbijanja EU iznutra.

U nadi da će se i neko od naših mladih angažovati da zajedno sa vršnjacima menja Evropu i istoriju ili makar gradi sopstvenu karijeru do lepo plaćenog poslaničkog mesta, podsetio bih da je pre neki dan u Panami papa Francisko poručio: “Vi mladi niste budućnost sveta – vi ste njegova sadašnjost”.

Peščanik.net, 31.01.2019.

Nove ruske bajke

Igor Jakovenko  31/01/2019 |  

Jakuck u istočnom Sibiru, foto: Aleks Vasilijev

Zamenik predsednika Centralne banke Ruske Federacije Sergej Švecov, na poslednjoj sednici dumskog Komiteta za finansijska tržišta održanoj 15.01.2019. najzad je obznanio šta je pravi razlog ekonomskih problema koji danas potresaju Rusiju. Ševcov je ovo svoje grandiozno otkriće ovako formulisao: „Mi od pamtiveka našoj deci pričamo bajke o zlatnoj ribici ili, već, čudotvornoj štuki, priče o dva brata u kojima onaj stariji, pametan i razborit celog života teško radi i na kraju uvek ispada budala, dok mlađi, Jemelja-Budalica (Емеля-дурак), danima greje zadnjicu na peći, a onda prošeta do reke, ulovi štuku koja mu gotovo u istom trenu (metodom „ispuniću ti tri želje“) rešava sve životne probleme“. Pošto je ustanovio koren svih ruskih muka i nevolja, zamenik predsednika Centralne banke je precizno označio i vektor kojim će naša zemlja ubrzanim tempom stupati u svetlu budućnost. Za to je neophodno – tvrdi bankar Švecov – prekinuti s praksom „učenja dece lagodnom džabaluku“ i saglasno tome promeniti sadržaj ruskih bajki. Konkretne instrukcije o novim pravilnim, o novim sižeima ruskih bajki od zamenika predsednika CB još uvek nismo dobili.

Međutim, profesionalni bajkoslovci, ta armija najraznoraznijih „stručnjaka“ i „analitičara“ kojima su sve grane ruske vlasti gusto promrežene, i bez Švecova odlično znaju kakav sadržaj bajki treba nuditi narodu i, što je svakako još važnije, vrhu vlasne piramide. Veliki broj bajkoslovaca okupio je oko sebe ovogodišnji redovni Gajdarovski forum, koji je započet takođe 15.01.2019. u Moskvi. Jezgro svake bajke je čudo. U nepravilnim bajkama koje je naš bankar Švecov podvrgao svojoj surovoj kritici, s jedne strane imamo neposredne izvršioce čuda izražene u liku zlatne ribice ili štuke, a s druge, korisnike i naručioce njihovih bajkovitih čudesa koje ovaj ljuti kritičar nažalost nije naveo. Ali mi znamo ko su oni. U nekim slučajevima je to siromašni stari ribar ili jednostavno Starac, a u drugim Jemelja-Budalica koji je ulovio čudotvornu štuku. Te dve ličnosti su se u savremenoj Rusiji slile u jednu, u Vladimira Putina koji je, odmah pošto je na volšeban način po peti put bio izabran za predsednika Rusije, hitno naložio vladi da stvori tuce novih čudesa. Da, to je onaj njegov čuveni Majski dekret pompezno nazvan 12 nacionalnih projekata.

O tome kako će biti realizovano jedno od tih čudesa, sa tribine Gajdarskog foruma nas je obavestila Tatjana Golikova, vice-premijerka vlade Ruske Federacije. Reč je o projektu kojim bi u Rusiji do 2024. trebalo smanjiti siromaštvo za polovinu. Stavši za govornicum, štuka-Golikova je ljudskim glasom izgovorila sledeće: „Pristup siromaštvu će od sada morati da bude drugačije osmišljen, a stepen siromaštva meren novim, aktuelnijim metodama. Neophodno je preći na primenu savremenijih standarda u ovoj oblasti socijalnih istraživanja“. Što će reći, za smanjenje broja siromašnih u zemlji, kao i u životima njenih stanovnika ne treba menjati ništa. Siromaštvo se prosto mora drugačije meriti, treba „preći na primenu savremenijih standarda“. I evo čuda! Nekad ste bili siromašni, a sad ste bogati! Pritom novi bogati i dalje primaju svojih 7 do 10 hiljada rubalja mesečno i kao i do sada uživaju sve blagodeti svoje okućnice. Ali sada imaju čime da se ponose. Oni više nisu siromašni! Ova nova tehnologija proizvodnje čudesa se bez dvojbe može smatrati revolucijom u oblasti bajkoslovnog zanata.

No, bajkoslovci sa Gajdarevskog foruma se nikako ne mogu porediti s kolegama koji nastupaju na ruskoj televiziji, posebno s virtuoznom grupom koja već par godina boravi u studiju Vladimira Solovjova. Tu se uglavnom pričaju strašne priče o Ukrajini i zapadu, mada o Ukrajini mnogo češće.

I ne samo pripovedaju. U emisiji Veče kod Vladimira Solovjova, voditelj televizijskoj publici priređuje prave igrokaze. Tako se 16.01.2019, pošto je ispričao svoju redovnu užasnu uvodnu plašilicu (i ovoga puta opet) o Ukrajini, Vladimir Solovjov se obratio članu Saveta Federacije Olegu Morozovu sledećim pitanjem: „Oleže Viktoroviču, šta da radimo s njima?“ Glas mu je bio obojen tako dubokom zabrinutošću kao da sudbina Ukrajine visi o koncu koji samo njih dvojica drže u svojim rukama. Ali, Morozov je rešio da ne brza, da ne izriče odmah svoju odluku. On je svoju zabrinutost prisajedinio zabrinutosti Solovjova i rekao da je problem s Ukrajinon to što je „apsolutno nepredvidiva i da nikakva istraživanja javnog mnjenja nisu u stanju da predvide rezultat njihovih predstojećih predsedničkih izbora“. Senatora Morozova su očigledno zaboravili da obaveste da je nepredvidivost rezultata izbora jedno od obeležja demokratije, a da je recimo činjenica da nema čoveka na planeti koji je i na trenutak posumnjao u trijumfalnu pobedu Putina na prošlogodišnjim predsedničkim izborima nepobitan dokaz da u Rusiji demokratije nema ni u tragovima, kao i to da se taj prošlogodišnji politički događaj izborima nikako ne može nazvati.

Posao profesionalnih bajkoslovaca je veoma težak i iscrpljujući. Setimo se samo prelepe Šeherezade koja je krvožednom caru pričala svoje priče, ni manje ni više nego 1001 noć. A opus jezivih priča Vladimira Solovljova traje mnogo duže. I dok je krvožednost cara na kraju krajeva ipak splasnula te je persijsku pripovedačicu mimoišla teška sudbina, okrutnost Putina, glavnog adresata solovljovskih bajki, sa svakom novom bajkom samo raste, pa u svojim jezivim pričama o Ukrajini Solovljov stalno podiže stepen mržnje.

„Porošenko je prvi apostol ukrajinske satanističke crkve!“ – svečano je objavio Solovljov, sugestivno uperivši svoj kažiprst na Vasilija Vakarova, čoveka kome je među ovom bratijom dodeljena uloga predstavnika Ukrajine. „Vi ste objedinili dve satanističke crkve!“ – nastavio je da grmi „arhangel“ Solovljov. „Vi ste kukavički predali Ukrajinu u osmansko ropstvo!“ – tutnjao je on dalje, imajući valjda u vidu zvaničnu adresu i poštanski broj Vaseljenskog patrijarha. Uz to, vlastita imenica „Porošenko“ u organizmu Solovjova očigledno izaziva nekakvu burnu bio-hemijsku reakciju. To ime ga dovodi u stanje neopisive jarosti, otrovnog gneva koji frenetično traži izlaz i koji se manifestuje ispuštanjem nasumičnih i međusobno nepovezanih urlika.

„Taj Porošenko je novi Neron!“ – urlao je Solovjov. „Sačekajmo još malo i bićemo svedoci novih krvavih progona hrišćana!“

Da se slučajno ne bi snizio dostignut stepen emitovanja mržnje prema Ukrajini, Solovljov je dao reč dežurnom „orijentalisti“ Semjonu Bagdasarovu. A ovaj je kao po komandi odmah počeo da izvodi svoju uvežbanu predstavu burnog ludila. „Ukrajinu treba što pre osloboditi tih gadova!“ – sumanuto je zaurlao Bagdasarov. „Naš glavni cilj je svrgavanje tog odvratnog režima!“ I kako već priliči ludacima ove vrste, Bagdasarov je istog časa izložio i plan realizacije svog projekta. „Mi moramo da formiramo paralelne institucije vlasti u Ukrajini“ – histerično je propagirao svoj plan, sad već načisto poludeli „orijentalista“. „Zašto mi u Donjecku i Lugansku još uvek nemamo vladu u izgnanstvu, izvršni organ koji bi se intenzivno bavio svrgavanjem kijevskog režima?!“

Veče pripovedanja jezivih bajki na kanalu Rusija-1 nastavio je „politikolog“ Dmitrij Kulikov koji je građanima Rusije saopštio sledeće: „Ukrajina više ne postoji“. A onda je od prisutnih izričito zahtevao da u vezi sa ovom (reklo bi se sada nedefinisanom) teritorijom više ne koriste reči kao što su „izbori“ ili „izborni proces“. Prihvatio se i prognoza. Govoreći o perspektivama ukrajinske politike posle dobijanja tomosa o autokefalnosti, „politikolog“ Kulikov nam je mirno predočio: „Sledeći njihov korak su krvavi krstovi kao u Vartolomejskoj noći ili Davidove zvezde na rukavima njihovih sugrađana“.

„Politikologa“ Kulikova su njegove fantazije dalje povele u razradu nekakvog krvavog trilera. Počeo je da proriče neizostavna politička ubistva tokom predstojeće predsedničke kampanje u Ukrajini. (Uzgred, njegova izričita zabrana primene reči „izbori“ i „izborni proces“ u po njemu nepostojećoj Ukrajini, za njega izgleda ne važi.) Bilo kako bilo, „politikolog“ Kulikov još nije odlučio koga bi to trebalo ubiti. U početku je njegov izbor gravitirao ka Zelenskom. A onda je izjavio „da će možda biti ubijena Julija Timošenko, a malo kasnije je pomenuo i Porošenka“. Uglavnom, varijantu po kojoj će svi učesnici predsedničkih izbora u Ukrajini ostati živi „politikolog“ Kulikov nije uzeo u razmatranje.

Stiče se utisak da strašne bajke koje ruska državna televizija danonoćno nudi ruskim građanima kod njih izazivaju nostalgičnu čežnju za sovjetskom prošlošću. Po podacima Levada centra, 66% stanovništva žali zbog raspada SSSR-a. A vrhovni bajkoslovac koji evo već 20 godina sedi u Kremlju stigao je dotle da danas celom svetu prikazuje nekakve nuklearne horor-crtaće, a svojim sugrađanima u poverenju saopštava da postoji samo jedan događaj iz prošlosti koji bi voleo da promeni, a to je bespovratni nestanak Sovjetskog Saveza sa političke karte sveta. Ostaje nam samo da se radujemo što je njegovo umeće u stvaranju čudesa ograničeno na crtane filmove.

Kasparov.ru, 17.01.2019.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 31.01.2019.

Domaće aktuelnosti

https://youtu.be/nGHMI6BJwNs

Zašto Vesić nije srušio Pink? - OTКRIVA Jovan Joca Mandić (Politikon)

Država ubija

Dnevni list Danas

Piše: Aleksej Kišjuhas, 06. januara 2019.    

Država, kako je to pronicljivo ustvrdio veliki sociolog Maks Veber, pre svega je institucija koja ima monopol na legitimnu upotrebu nasilja.

Prema ovom neobično omiljenom sociologu predsednika Aleksandra Vučića, države su forme ljudskog društvenog organizovanja koje su suštinski stvorene da bi sprovodile nasilje nad ljudima. U idealnom smislu, ovo nasilje služi tome da spreči kriminalce i osujeti osvajače da ostvare svoje zle i naopake namere.

Međutim, u istorijskoj realnosti, većina država na svetu bile su brutalne despotije i hiljadama godina su se izdašno odavale nasilju prema svojim građanima i raspojasano zloupotrebljavale ovaj monopol na upotrebu sile. Zato je politikolog Rudolf Ramel skovao termin „democid“ za masovna ubistva od strane vlasti, izračunavši da su države samo u 20. veku na različite načine poubijale oko 212 miliona sopstvenih građana (mahom su to bili režimi Staljina i Maoa). Dok je broj stradalih u ratu u istom stoleću, uključujući tu i ona dva svetska, bio oko 41 milion. Naprosto, uz zarazne bolesti, država je bila i ostala najveći ubica čovečanstva.

Prve složene države bile su totalitarne despotije čiji su vladari arbitrarno i nekažnjivo ubijali svoje podanike u hektolitrima. Čim se pojavi poljoprivreda, pojavi se i neka vlast koja ognjem i mačem kontroliše viškove hrane i njene rmbačeće proizvođače. Dok sami vladari žive u bogatstvu i luksuzu i sa ogromnim haremima.

Dokazi za ovo pronalaze se u svakom kutku sveta: među Sumerima, Vaviloncima, Spartancima, Hebrejima, Rimljanima, Samoancima, Fidžijcima, Kmerima, Astecima, Inkama, afričkim kraljevstvima. Navodno mudri kralj Solomon imao je 700 žena i 300 konkubina, a predložio je da reši izvesnu raspravu oko majčinstva tako što će pogubiti bebu o kojoj se tu radi (što zovemo „Solomonskim rešenjem“). Suština priče o Šeherezadi bila je u persijskom kralju koji je svaku noć ubijao novu nevestu. Jednako legendarni indijski kralj Narašimhadev zahtevao je da mu 1.200 zanatlija izgrade hram za 12 godina, a u suprotnom će ih sve pogubiti. U pitanju je mitologija, ali i krajnje ilustrativna moralna pouka drevnih političkih narativa o državi i vlasti. Vladar je neko ko je ohol, tašt, ćudljiv, neuračunljiv i moćan, te je bolje ćutati, ne zamerati se i strpljivo podnositi njegovu samovolju.

A i primera iz realne istorije ima tušta i tma. Rimski carevi su u čuvenom Koloseumu pogubili oko 400 hiljada ljudi, neretko sa nezamapćenom brutalnošću.

Vezane nage žene su silovane i na njih su puštane divlje životinje, hrišćani i robovi su sakaćeni i ubijani, ili su gladijatori jedni druge masakrirali u pokušaju da prežive do sutra. „Hleba i igara“ možda je vešt slogan političke propagande, ali se iza njega krije teško zamisliva orgija nasilja i krvoprolića. I zato je selfi sa napućenim usnama ispred Koloseuma za Instagram verovatno slično neprimeren kao i selfi ispred Aušvica. A nije se mnogo toga promenilo ni čitavih hiljadu i kusur godina kasnije. Primera radi, ljubomorni Henri VIII pogubio je dve svoje žene, nekoliko njihovih navodnih ljubavnika, mnoge svoje prve savetnike (poput Tomasa Mora i Tomasa Kromvela) i na desetine hiljada drugih ljudi. Starog momka svoje žene bio je obesio za vrat, izvadio mu creva, kastrirao ga, odrubio mu glavu, i isekao na četiri dela.

A i Henrijeva ćerka, „Krvava Meri“, svoj nadimak nije dobila zato što je u votku dodavala sok od paradajza, već zato što je na lomači spalila oko 300 protestanata. Naprosto, država je masovno ubijala hrišćane, pa jeretike, pa protestante, kada u međuvremenu nije lovila veštice.

Naravno, vlast je sa najvećom žestinom i strašću oduvek progonila svoje političke protivnike i konkurente. Čak je i Dante tzv. „izdajnike države“ smestio u poslednji, deveti, i najbrutalniji krug Pakla. Međutim, ovaj progon bio je tu sa dobrim razlogom, pošto je političko ubistvo stolećima bilo karakteristična metoda za preuzimanje vlasti.

Čuveni Julije Cezar bio je samo jedan od 34 rimska cara koje su ubili stražari, visoki zvaničnici ili srodnici (od ukupno 49 careva koji su vladali Rimom do podele carstva). Zatim, kriminolog Manuel Ajsner sa Kembridža izračunao je da je između 600. i 1800. godine u Evropi ubijen svaki osmi kralj dok je bio na vlasti, mahom od strane plemića koji su želeli da ga svrgnu i da sami zasednu na tron. I nisu to bili moderni politički atentatori i teroristi koji žele da prenesu određenu političku poruku, već puki članovi političke elite hronično gladni moći i vlasti. Dakle, političke vođe su se ubijale među sobom i organizovale su masovno nasilje prema svojim građanima kroz celu istoriju. Vladari su svoje podanike komotno ubijali, mučili, zatvarali, izgladnjivali ili izrabljivali do smrti još od izgradnje Keopsovih piramida, sve do izgradnje kapitalizma ili komunizma po rudnicima u Mančesteru, te kolhoza i sovhoza po Sovjetskom Savezu.

Da li onda zaista treba da nas iznenađuju (pokušaji) ubistva od strane državnih ili paradržavnih aparata sile u savremenoj Srbiji? I to u svim vlastima – Miloševića, DOS-a i Vučića? Na primer, atentati na Vuka Draškovića (1999), Zorana Đinđića (2003) i Olivera Ivanovića (2018), odnosno na novinare Slavka Ćuruviju (1999), Dejana Anastasijevića (2007) ili Milana Jovanovića (2018)? Ili nedavno brutalno prebijanje Borka Stefanovića u Kruševcu, te policijsko ubistvo Davida Dragičevića u Banja Luci?

Ali i smanjivanja plata, penzija i porodiljskih naknada, pljačkaški otete fabrike, te štrajkovi glađu, pelene i samoubistva radnika, koruptivne nabavke plaćene našim novcem, saobraćajne nesreće zbog skaradne signalizacije, mini-hidrocentrale, beskrajno duge liste čekanja u bolnicama i ostale tihe i spore ubice nevatrenim oružjem? Da li su političko nasilje, despotizam, autokratija i ostale „krvave košulje“ sudbina građana u političkoj zajednici koju zovemo državom? Ne, nisu, ili bar nisu više. Jer, u 17. i 18. veku, nešto novo se bilo otkrilo, provalilo i dramatično promenilo. Mudri ljudi ovog doba poput Hobsa, Spinoze, Loka, Voltera, Rusoa, DŽefersona, Medisona i mnogih drugih, prestali su da uzimaju vlast zdravo za gotovo.

Državu više nisu smatrali organskim i neodvojivim delom društva, a njene vladare za portparole boga na zemlji. Jer, o jeresi, državu su zapravo izmislili i dogovorili ljudi. I ona služi tome da tim istim ljudima olakša živote – a ne obrnuto. Nigde to nije prostije i moćnije izrečeno nego u američkoj Deklaraciji o nezavisnosti (1776): misija vlasti je da svim ljudima obezbedi život, slobodu i potragu za srećom. I zato drangulije kao što su podela na tri grane vlasti, zato Ustav i fer suđenje, zato izbori i demokratija, zato ljudska i građanska prava, zato sloboda govora i izražavanja. Zato čak i pravo na oružje (kako bi se svrgnula svaka buduća tiranska vlast), šta god o monopolu na silu drobio Veber.

Dakle, ako zauzmemo jedan istoričniji, širi pogled od onog zagledanog u sopstveni pupak, uvidećemo koliko su ove političke institucije raspamećujući velike i važne. Kao i da je njihovo otkriće po svom značaju i pratećem blagostanju ravno otkriću točka, vatre, penicilina ili interneta. A, uzgred, njih nisu otkrili ni stari Grci, ni kineski mandarini, ni ruski klasici, već britanski, francuski i američki prosvetitelji. Otkrio ih je moderni Zapad. Drugim rečima, sve do nedavno, države jesu bile lično vlasništvo onog suverena koji je na svojoj prćiji tada radio šta je hteo. To jest, funkcionisale su i delovale kao mafijaške organizacije. U njima se vladar ili „don“ koristio nasiljem, zastrašivanjem i finansijskim reketiranjem stanovništva, eksploatišući građane u zamenu za „zaštitu“ od suseda ili od njih samih. I ubijao ih je po volji. A tako je i danas u delovima tzv. „neuspelih država“ poput Somalije, Sudana, Avganistana i Konga u kojima vedre i oblače lokalni „gospodari rata“.

Tribalistička i pretpolitička društvena organizacija na čelu sa poglavicom i njegovom pratnjom, a koji posredstvom nasilja i straha vladaju nad čitavim društvom, jedan je krajnje žilavi društveni aranžman. A recidivi dotičnog vešto preživljavaju i u neliberalnim demokratijama poput naše.

Zbog svega ovoga, odbrana krhke i lomljive demokratije u Srbiji postaje toliko važna. Naravno, posve je drugo (ali i važno) pitanje da li to uopšte razumeju oni koji pozivaju na njenu odbranu po ulicama Beograda od subote do subote, a bez jasnog plana i vizije. „Fer i pošteni izbori“, „vladavina prava“ ili „slobodni mediji“ nisu samo seksi fraze koje mogu zgodno da posluže za poslovično rotiranje Kurte i Murte na vlasti. Nažalost, Srbija jeste zemlja sa tankom tradicijom demokratije i političkog pluralizma. I sami građani su ti koji naduvavaju državu i prenapumpavaju svoje vladare u nešto veće od njih samih. Umesto da vladare posmatraju kao službenike koji su tu da, po ugovoru na određeno vreme, urade neki posao za same građane. Kako to veli odlični internet „mim“: „Dositej je u Srbiju doneo krompir i prosvetiteljstvo.

Krompir se primio“. Logika „Država, to sam ja“ ovde je trajnija i tradicionalnija od paprikaša i proje. Jer, baš kao i taj krompir, i paprika i kukuruz dolaze iz Amerika. Sloboda od straha, despotizma i od političkog nasilja nije nešto što se, kada je jednom osvojena ili zapisana, prenosi sa generacije na generaciju. Ona nije poput genoma, prezimena, majčinog mleka ili neuništivih „Lego“ kockica. Već se mora stalno i iznova graditi, osvajati, čuvati, negovati, đubriti i zalivati. I razumeti. Mi, građani, smo ti koji su poslodavci, šefovi i gazde – državi i vlasti. U suprotnom će nas ponovo izrabljivati i ubijati po piramidama, koloseumima, inkvizicijama, gulazima, te lomačama za veštice i političke jeretike.

Ljudi, životinje

Piše: Aleksej Kišjuhas  

30. decembra 2018. 08.33

Dnevni list Danas, Beograd

 

I ljudi su životinje. Hordati, kičmenjaci, sisari, primati, čovekoliki majmuni.

Međutim, poput skorojevića ili snobova, ovu istinu i dobro čuvanu tajnu o našem poreklu radije ne spominjemo. Pa ipak, u mnogo više slučajeva nego što to sebi volimo da priznamo, isti smo kao i većina drugih životinja. Kako o toj nezgodaciji suvislo svedoči profesor biologije i neurologije sa Stanforda Robert Sapolski, neuroni čoveka i neuroni škampa funkcionišu na isti način. Kada smo uplašeni, lučimo isti hormon kao i akvarijumska ribica koju maltretira druga akvarijumska ribica. Kada osećamo zadovoljstvo, u mozgu se aktiviraju iste hemikalije kao i kod činčila. Ukoliko stavimo dve ženke miševa zajedno u kavez, za samo par nedelja one će sinhronizovati svoje reproduktivne sisteme i ovuliraće u razmaku od nekoliko sati. Isto se dešava i među ljudskim cimerkama u internatu ili u studentskom domu. Naravno, kada je reč o nasilju, brutalno smo isti kao i drugi čovekoliki majmuni: mlatimo pesnicama i motkama, bacamo stvari i grebemo, ubijamo golim rukama.

Ponašanje svih životinja, i onih ljudskih i neljudskih, jeste posledica određenih čulnih informacija iz okruženja. Životinje se često služe zvučnim signalima da bi nešto najavile, zaplašile ili zavodile druge životinje. Ptice pevaju, psi laju, lavovi riču, slonovi trube, orangutani urlaju, a ljudi viču. Ili, nešto suptilnije, kada ženke pandi ovuliraju, one blago i nesvesno povise ton, kikoću se ili piskutaju, što zatim neodoljivo privlači mužjake. Isto se dešava i kod ljudske životinje, odnosno žena i muškaraca. Postoje i vizuelni okidači ponašanja. Ptice se šepure perjem kada se udvaraju, psi čučnu ili legnu na leđa kada se potčinjavaju, a majmuni pokazuju zube ili crvene zadnjice, u zavisnosti od toga da li su agresivni ili u teranju. A ni ljudima nije strano da se šepure nakitom, odećom ili sportskim automobilom, da pognu glavu ili „podviju rep“ pred gazdama i šefovima, da pokazuju zube kada su besni, baš kao i (polu)gole zadnjice kada su u teranju ili u noćnom izlasku. Sasvim nesvesno, i striptizete koje su usred plodnog trenutka ciklusa tada se mnogo više trude oko svog egzotičnog plesa, čak i ako ih brkate mušterije seksualno ne zanimaju.

Zatim, suše nam se usta ako smo pod stresom, bez obzira na to da li bežimo od grabljivice ili imamo tremu na ispitu. A ta usta su nam suva zato što nije pametno da trošimo energiju na varenje doručka ukoliko nas napadaju sabljozubi tigar ili strogi profesor. Takođe, određene „bebeće“ karakteristike lica (krupne oči, mali nos ili njuška, okruglo čelo) čine da mi, sisari, sasvim poblesavimo i poželimo da negujemo biće sa tim karakteristikama, bez obzira na to da li je u pitanju mače ili ljudska beba. Doduše, mnoge životinje ponajpre komuniciraju mirisima, a što je kod nas ljudi malo zakržljalo. Iako će nam miris jednog znoja biti privlačan, a drugog odvratan, u zavisnosti od (ne)privlačnog genetskog kvaliteta i količine testosterona oznojane individue. LJudi jesu posebne živuljke zato što komuniciraju i udvaraju se međusobno i nekakvom poezijom, ali tada ne smemo zaboraviti da su i druge životinje takođe posebne na svoje načine. Neke zmije vide ultracrveno, električne jegulje se udvaraju električnim signalima, slepi miševi komuniciraju radarski, a pauci identifikuju uljeze ili plen preko specifičnih vibracija duž svoje mreže. Drugim rečima, nema ničeg naročito posebnog u našoj posebnosti.

Međutim, neobično je zanimljivo da tada obratimo pažnju i na tzv. „subliminalne“ ili podsvesne poruke iz našeg prirodnog okruženja. I ne, nije reč o satanističkim porukama koje „dobijemo“ ako unazad vrtimo rokenrol ploče. Već o kakofoniji informacija kojima smo izloženi svakodnevno i koje dramatično utiču na naše ponašanje, a da toga nismo ni svesni. Lako je razumeti kako će prizor isukanog noža, glas koji doziva naše ime na ulici, ili ruka koja nas miluje po preponi, brzo promeniti hemiju u našem mozgu, a zatim i naše ponašanje. Ali postoje i hektolitri drugih „okidača“ našeg ponašanja koji nam dolaze do životinjske glave, ali ne i do njene svesti. Na primer, kažu istraživanja, ljudi će misliti da je neki čips ukusniji ako istovremeno slušaju zvuk krckanja ili žvakanja tog čipsa. Više nam se dopadne neka posve neutralna slika ukoliko nam pre toga pred očima bljesne fotka nasmejanog lica u trajanju od samo 1/20 dela sekunde. A što je neki lek protiv bolova skuplji, smatraćemo i svedočiti da je efikasniji, čak i ako je u pitanju bio placebo ili gola voda. Priupitajmo ljude sa engleskog govornog područja koji je njihov omiljeni prašak za veš. Ako su pre toga pročitali tekst u kojem se samo spominje reč „okean“, izabraće „Tajd“ (što znači „plima“). Stavimo sliku očiju na autobusku stanicu, i ljudske životinje će češće bacati đubre u kantu na istoj. Jednostavno, i ljudi su samo životinje koje instinktivno reaguju na razne stimuluse i nesvesne okidače; na slike, mirise, zvukove, ukuse, reči, simbole i ostale feromone.

Ovakva saznanja, nažalost, ukazuju i na onu mračnu stranu ljudske životinjske prirode, pre svega u pogledu odnosa prema drugima i prema drugačijima. Stavimo prosečnog Petra Petrovića sa uplatnice pod magnetnu rezonancu, pokažimo mu sliku pripadnika druge rase u trajanju od samo 1/10 sekunde, i aktiviraće se njegova – amigdala. A u pitanju je nezgodni bademasti organ iz onog „reptilskog“ dela ljudskog mozga koji je odgovoran za osećanja straha, gneva i gađenja. DŽabe politička korektnost, NVO seminari, multikulturalizam, interkulturalizam i ostala dizanja svesti, beli čovek jednostavno reaguje reptilski i sa gadljivim strahom na crna i tamnoputa lica. I naše amigdale su upadljivo spremne da nauče da povežu nešto loše sa „Drugima“ i sa „NJima“. Zatim, belci mnogo bolje pamte bela nego crna ili „azijatska“ lica („Svi Kinezi izgledaju isto“, zar ne?). A porotnici će crnca radije osloboditi krivice ukoliko ovaj tamnoputi optuženik nosi debele, štreberske cvikere. Najzad, pokažimo ljudima video klip u kojem se igla zabada u nečiju ruku, i magnetna rezonanca će kod njih očitati specifičnu mentalnu reakciju nelagode i empatije. To jest, naš mozak će reagovati skoro kao da ubadaju nas same. Međutim, takve reakcije su mnogo manje i ređe ako ruka na filmu pripada – drugoj rasi.

Da li to onda znači da smo „svi mi pomalo rasisti“? Ne, ili bar ne nužno. Pokažimo belcima crno lice subliminalnom brzinom i zaista se aktivira spomenuta amigdala. Ali, pokažimo ga dovoljno dugo za svesnu obradu informacija, i uključuje se tzv. prefrontalni korteks, odnosno onaj „kognitivni“ ili „razumni“ deo mozga koji „obuzdava“ raspojasanu amigdalu koja se plaši, gnevi ili gadi. Uzgred, slično je i sa našom „subliminalnom“ percepcijom lepote ili seksualne privlačnosti. Još kao deca, kod oba pola, i u svim kulturama, privlačne ljude smatramo inteligentnijim, dobronamernijim i poštenijim osobama. Skloniji smo tome da glasamo za lepše političare, da zapošljavamo lepše kandidate, da bolje ocenjujemo lepše studentkinje, a manje smo skloni da ih osudimo za krivično delo (ili ih pak osuđujemo na blaže kazne). Mozak je kurva, pa jedan te isti tzv. orbitofrontalni korteks procenjuje i nečiju lepotu i nečiju dobrotu, dakle, jednako ocenjuje nečije umove, srca, frizuru i jagodice na licu.

Sve ovo jednostavno znači samo to da u našim javnim politikama moramo da obratimo pažnju i na biologiju ljudskog ponašanja. Na primer, na biologiju zbog koje su američki policajci 1999. godine sa 41 hicem praktično streljali izvesnog afričkog imigranta Amadua Dijala, misleći da ovaj poseže za pištoljem (a hvatao je novčanik), i što je Brus Springstin bio ovekovečio u sjajnoj pesmi „Američka koža (41 hitac)“. Reptilski deo mozga ovih pandura prosto je stisnuo dugme za uzbunu i paniku, pre nego što je prevladao prefrontalni korteks. Slično je i sa tragedijom migrantske krize u kojoj komotno dopuštamo da se na hiljade tamnoputi(ji)h ljudi bukvalno dave u Mediteranu kada ih ne mlatimo pendrecima i ne zaustavljamo bodljikavim žicama. Konačno, Ulrike Majnhof, liderka terorističke „Frakcije Crvene armije“, imala je konvencionalnu novinarsku karijeru dok se odjednom nije radikalizovala. Tek nakon njenog kontroverznog „samoubistva“ u zatvorskoj ćeliji, saznali smo da je ona bila imala benigni tumor na mozgu koji joj je odstranjen. Ali i to da je ova operacija ožiljcima oštetila baš njenu – amigdalu, a samim tim i spomenuti centar za strah, gađenje i bes. Biologija jeste, ali možda ne mora da bude naša sudbina.

Dakle, možemo da objasnimo, a ne moramo da opravdamo ovu mračnu stranu ljudske životinje. Treba da razumemo vizuelne, zvučne, tekstualne i ostale okidače našeg ponašanja kada gledamo i čitamo (lažne) vesti, glasamo na izborima, idemo na proteste, pristupamo terorističkim ćelijama, kupujemo robu široke potrošnje, borimo se i povlačimo, ljutimo i radujemo, zavidimo i ljubomorišemo, kada mrzimo i kada volimo. LJudska fiziologija mahom je ista kao fiziologija drugih životinja ili bar sisara. Ali, mi ljudi ponekad koristimo ovu fiziologiju na sasvim drugačije načine. Sami sebi aktiviramo uzbudljive neurone za obazrivost i budnost kada gledamo horor filmove ili jedemo feferone. Lučimo hormone za negovanje i brigu i kada po internetu gledamo slike mačića. Osećamo stres kada mislimo o umiranju, ali i o blamu na žurci, a ne samo kada bežimo od predatora. Stiskamo pesnice i zube kao šimpanze pred seksualnim konkurentom, ali isto to radimo i zbog konkurentne vere ili političke ideologije. Nismo jedina vrsta koja organizuje genocide, ali smo jedina koja to radi uz muziku i zastave. Iako nismo jedina životinja koja ima neobavezne seksove, jedina smo koja priupita „Kako je bilo?“ posle. Zato u novoj godini, budimo ljudi, iako smo životinje.