Smisao izbora

Bruno Đurđević | 05/04/2014

Hronična kriza

Suviše se okolnosti steklo u zbivanju koje je okončano trijumfom Aleksandra Vučića da bi to bila čista slučajnost. Jedno moguće objašnjenje je logika istorijskog procesa i sila koje njim upravljaju. Drugo je teorija zavere, urota tajnih centara moći koji upravljaju marionetama na srpskom dvoru. Treće je božja volja. Sklon prvom, oprezan u odbacivanju druga dva objašnjenja, pokušaću ovde da razmislim o smislu onoga što se dogodilo.

Nacija je podstaknuta da izabere jako vođstvo. Ona je to i učinila, odgovorivši čak i preko očekivane mere na politički projekat koji joj je predstavljen. Jako vođstvo ima svoju svrhu. Ono se u sistemu koji je ovde uspostavljan ne javlja često, štaviše ono je srazmerno retka pojava između razdoblja različitih koalicionih, oligarhijskih ili nejasno artikulisanih političkih uprava. To je nešto poput vanrednog stanja. Jako vođstvo ima bespogovorni autoritet i ograničene su mogućnosti da ono bude kontrolisano. Može da dejstvuje u dijapazonu od visoke efikasnosti do čvrste ruke. Smisao uspostavljanja jakog vođstva je priprema zemlje za odgovor na kriznu situaciju.

Krizna situacija ovde je konstanta, u akutnoj formi od kraja osamdesetih, u hroničnoj oduvek. Skloni smo da kriznu situaciju na koju je Vučić odgovor vidimo u bezizlaznom socijalnom i ekonomskom stanju, koje zahteva hitno, a po mogućstvu i čarobno rešenje. Slaba nacionalna ekonomija vodi u život zasnovan na zaduživanju, dovodeći nas na prag dužničkog ropstva. Stvari su tako prikazane: ključna tema je ekonomija i u toj sferi će se delovati u kontekstu poznatog, ne idealnog ali podnošljivog međunarodnog političkog okruženja.

Da je to baš tako, ne bi bilo potrebe za vanrednim izborima ni za uspostavljanjem jakog vođstva. Bilo bi dovoljno da Vučić, kao neosporni autoritet, imenuje izvršioca i dâ mu odrešene ruke da izvede reforme za koje izgleda postoji konsenzus, pogotovo u pogledu njihove prirode – one su teške i bolne, ali nužne i neminovne. To bi mogao da bude Radulović ili možda neko draži Vučiću. Umesto toga izvedeni su vanredni izbori, pribavljena apsolutna većina i sprema se konstituisanje vlasti na bazi te većine, koja samo sopstvenom neodlučnošću ili protokom vremena i delovanjem raznih otpora može da bude učinjena drugačijom od jake, čvrste i autoritativne.

Smisao uspostavljanja takve vlasti treba tražiti u čisto političkoj sferi. Funkcionisanje nacionalne ekonomije ili postojanje parazitskog, koruptivnog sistema u trouglu privreda-politika-država jesu posledica, ispoljavanje političkog sistema i političke konstelacije u kojoj se ova zemlja nalazi. Pokušaću ovde da opišem pomenutu konstelaciju.

Širi okvir

Ukrajinska kriza baca u senku činjenicu da je region zapadnog Balkana poslednji deo Evrope, zapadno od Turske i postsovjetskog prostora, u kom ne samo da nije dovršen nego se stalno iznova postavlja pitanje da li je stabilno i otpočeo proces evroatlantskih integracija. U Bosni i Hercegovini i na Kosovu na delu su međunarodni protektorati. Bosna je nefunkcionalna država u kojoj ratno stanje nije zamenio održiv koncept zajedničkog života. Krhki mir u Crnoj Gori zasniva se na trenutnoj volji ili nemoći Srbije da zloupotrebljava tamošnju srpsku zajednicu. Makedonija je uslovno suverena zemlja što joj garantuju zapadni pokrovitelji, ali i albanska zajednica i njeni susedi to pitanje uvek mogu da zaoštre.

Albanija je upetljana u postjugoslovenske odnose zbog ideja Velike Albanije, a ekonomskom zaostalošću uklapa se u region iz kog je samo Hrvatska ušla u EU i u NATO. Ali ni odnos Hrvatske prema srpskom nasleđu ne ukazuje na to da je ova zemlja čvrsto stala na put koji je vodi sa Balkana. Konačno, Srbija, koja ne priznaje Kosovo, ne zna šta bi s Republikom Srpskom, hoće u EU ali ne u NATO, i ako je svima jasno da je to zbog traume bombardovanja, manje su jasni pokušaji da se držanje zemlje izvan NATO-a idejno i politički utemelji. Svi pobrojani otvoreni problemi i sve nedovršene države deo su pozornice na kojoj je u prethodnih sto godina rešavano srpsko nacionalno pitanje.

Srpsko nacionalno pitanje ostaje otvorenim u polju suprotstavljenih uticaja Zapada i Rusije. Zapad je za nas komplikovan pojam, to su EU i SAD, pojedine evropske prestonice, čak i Ljubljana i Zagreb, nekada podeljene i suprotstavljene ali najčešće sposobne da postignu konsenzus u pristupu Srbiji. Koliko je odnos Zapada i Rusije u stvari nerazrešen i dinamičan vidi se jasno upravo ovih nedelja u Ukrajini, a Srbija se tradicionalno nalazi u polju gde se prelamaju uticaji dva geopolitička bloka.

Razočarana u neuspeh Jugoslavije da osmisli sopstvenu budućnost posle Tita, Srbija je od polovine osamdesetih promenila nacionalnu paradigmu i jugoslovensku ideologiju zamenila velikosrpskom. Suština velikosrpske ideologije je u nastojanju da se srpska nacija u duhovnoj a onda i političkoj i državnoj sferi ujedini na području rasprostiranja jednog crkvenog naroda, pravoslavnog srpskog naroda. Ta ideologija zahuktavala se u XIX da bi slobodno delovala u XX veku i na pragu svoje realizacije transformisala se relativno iznenadno u jugoslovenski projekat. U krizama Jugoslavije dvadesetih, tridesetih, pa onda osamdesetih vraćala se na scenu kao idejna paradigma za politički život srpske nacije.

Ideologija velikosrpskog nacionalizma obnovljena je u doba propasti Jugoslavije. Vododelnica, trenutak preumljenja, bilo je publikovanje Memoranduma SANU. Personifikacija procesa je Dobrica Ćosić. On ostaje duhovni otac nacije kroz celo razdoblje koje uz sve mene traje i danas. Prvu etapu epohe velikosrpskog nacionalizma predstavlja vladavina Slobodana Miloševića. Druga etapa je vladavina DOS-a i svih njegovih frakcija od 2000. do 2012. Treća etapa, a videćemo da li će trajanjem dostići prve dve, jeste vladavina naprednjaka, stabilizovana Vučićevim trijumfom.

Tri pitanja

Smisao uspostavljanja jake vlade Aleksandra Vučića je prikupljanje snaga za Vaterlo velikosrpskog nacionalizma. Na horizontu se naziru događaji koji vode u završnu bitku u kojoj velikosrpski nacionalizam, prikupivši sve svoje snage, treba da se izbori za pravo na opstanak ili da završi na groblju političkih ideja, u ropotarnici istorije.

Nema sumnje da je Aleksandar Vučić autentični velikosrpski nacionalista i u toj ideologiji treba tražiti idejnu osnovu delovanja njegove buduće vlade. Ekonomska politika, koja se sada predstavlja kao ključna, kao i druge javne politike samo su sredstvo kojim se obezbeđuje bivstvovanje Velike Srbije, u jednom savremenom spoljnopolitičkom kontekstu. Velikosrpska politika naučila je kroz prethodnih četvrt veka da prihvati svoje domete u spoljnoj politici i da uspostavi nekakav kompromis s neprijateljskim okruženjem. Briselski sporazum je poslednji ispit koji je položila, ali ne i završni. Suočena s ograničenjima u međunarodnom okruženju, ona se okreće konsolidaciji u unutrašnjoj politici. To se možda najbolje vidi kroz kulturnu politiku prethodne vlade, projekat proslave jubileja Milanskog edikta ili forsiranje javne upotrebe ćirilice u Vojvodini.

Homogenizacija i mobilizacija političke javnosti nije, kao devedesetih, direktno opravdana nacionalističkim razlozima, ali se nacionalistički okvir delovanja vlasti, njenih satelita i njima naklonjene publike podrazumeva. Protivnici su tajkuni i njihovi plaćenici, medijski i politički tako „obrađeni“ da na jednu reč sa nadležnog mesta mogu da budu optuženi kao izdajnici nespornih nacionalnih interesa.

U svojoj spoljnoj politici režim koji se uspostavlja suočiće se, kako to sa Srbijom uvek biva, sa otvorenim pitanjima konstitutivnog karaktera – tzv. nacionalno-državnim pitanjima. To su pitanja koja, dok ne budu razrešena, sprečavaju Srbiju da se harmonično uklopi u svoje spoljnopolitičko okruženje. Tu se prepoznaju tri pitanja – Kosovo, Vojvodina i Republika Srpska.

Srbija je daleko odmakla u prihvatanju secesije Kosova, ali treba očekivati da će s vremenom rasti pritisci da se to pitanje konačno zatvori formalnim priznanjem nezavisnosti. Dosadašnje iskustvo uči nas da uveravanje zapadnih diplomata da se od nas to neće tražiti govori upravo suprotno, da će takav zahtev u pogodnom trenutku biti ispostavljen. Elementarna logika nameće zaključak da će najkasnije prilikom prijema u članstvo EU Srbija biti primorana da prizna nezavisno Kosovo, kako bi svoju politiku uskladila s politikom EU i kako u Uniju ne bi bio unet jedan nerazrešen konflikt.

Pitanje Vojvodine naizgled ne pokazuje konfliktni potencijal. Jelko Kacin je, međutim, nedavno u ime EU pomenuo to pitanje, a takve stvari se ne dešavaju slučajno. To nam govori da se Vojvodina nalazi u agendi EU i da će doći na dnevni red. Uostalom, Vojvodina u ustavnom sistemu Srbije zauzima iščašen, asimetričan položaj zadržan iz jugoslovenskog državnog ustrojstva, ali lišen stvarnih sadržaja, što izaziva neminovne frikcije u političkim odnosima i zahteva rešenje ili u smeru veće autonomije ili u smeru konačne unitarizacije.

Konačno, najveći potencijalni problem za Vučićevu vlast biće Republika Srpska. Stanje u Bosni i Hercegovini je neodrživo, država ne može da vrši svoje funkcije i nalazi se u sličnom stanju paralize kao Jugoslavija krajem osamdesetih, samo u mnogostruko goroj ekonomskoj i socijalnoj situaciji, mada sa izduvanim ratnim entuzijazmom. Zapad koristi priliku da ospori i samo postojanje RS i dejtonsko ustrojstvo BiH, dok Dodik s druge strane dobija ozbiljnije utemeljenje za svoju secesionističku politiku, jer sada može da upotrebi i kosovski i krimski presedan.

Završna bitka

Vučić je svakako svestan težine ovih otvorenih nacionalnih pitanja, morao ih je biti svestan i kada je formiranjem Napredne stranke s Nikolićem ušao u bitku za stvarnu vlast u Srbiji. Briselski sporazum ukazuje i na to kako Vučić namerava da se s tim pitanjima nosi. Proces pregovaranja s Kosovom pod okriljem EU na najvišem političkom nivou osmislio je Nikolić, a vodio ga je Dačić. Zasluge za briselski sporazum pre svih ipak ima Vučić. Nikolić je vrlo rano postavio svoje crvene linije na tragu ranijih politika Koštunice i Tadića. Dačić je ušao u proces otvoreno se zalažući za podelu Kosova. I jedan i drugi modifikovali su svoje politike prema glavnom toku koji je u pozadini formulisao i pred nacijom odbranio Vučić, a koji je podrazumevao faktičko priznanje Kosova u integralnom obimu, sa uključenim većinski srpskim severom.

Vučićeva zamisao je, dakle, slična politici Miloševića u Dejtonu – konstruktivno pregovaranje s ciljem da se do sporazuma dođe, bez ikakvih prethodno definisanih „crvenih linija“. Rezultat takvog pregovaranja je uspostavljanje održivog suživota velikosrpskog nacionalističkog projekta i prema njemu neprijateljskog međunarodnog okruženja.

Ukratko rečeno, Vučić namerava da se sa Zapadom (i Rusijom, u meri njenog uticaja) dogovori o tome koliku mu zemlju ostavljaju na apsolutnu upravu. Učiniće sve neophodne ustupke da bi dobio zaokružen državni sistem u kome može da upravlja u skladu sa svojim ideološkim uverenjima i političkom kulturom koju je u poslednje dve godine demonstrirao – političkom kulturom jednog autokrate. Problem sa takvom politikom je u tome što je ona po pravilu kratkog daha.

Svaki balkanski diktator dobija prećutnu (nekad i više od toga) podršku da u svojoj prćiji radi šta hoće dok se ne konsoliduje njegovo okruženje, a kada se uljuljka u udobnosti velike vlasti, on se suočava s iznenadnim zaokretom. Najbolje je to osetio Milošević koji je poverovao da mu je posle Dejtona dozvoljeno da sa SR Jugoslavijom čini šta hoće, da bi posle krize oko lokalnih izbora 1996. bio otpisan i protiv njega bilo okrenuto kosovsko pitanje.

Crkveni narod

Ovde tvrdim da je velikosrpski nacionalizam nelegitimna ideologija. Postoji izvesna konfuzija oko značenja termina velikosrpski nacionalizam. On se obično vezuje za ekstremistički u konceptu i zločinački u realizaciji projekat stvaranja Velike Srbije do granica Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, dok nasuprot njemu stoji srpski patriotizam, odbrana legitimnih nacionalnih interesa. Granica između velikosrpskog nacionalizma i srpskog patriotizma je maglovita, pa u tom smislu Milošević, Koštunica ili Tadić mogu biti svrstani i na jednu i na drugu stranu.

Predložio bih ovde jednu drugačiju definiciju velikosrpskog nacionalizma. To je nacionalna ideologija koja zasniva srpsku naciju na pripadnosti Srpskoj pravoslavnoj crkvi, zanemarujući pripadnost kulturnoj, jezičkoj zajednici (srpskohrvatskoj, jugoslovenskoj) ili teritorijalnoj i političkoj (avnojskoj Srbiji ili njenim prethodnicama, Kraljevini Srbiji i Vojvodini). Velika Srbija je u stvari teritorijalni okvir delovanja SPC u Otomanskom carstvu XVII veka.

Ideologija koja izvlači direktan kontinuitet nacije iz jedne konfesije u jednoj predmodernoj imperiji je antimoderna i zato u samoj svojoj biti sadrži seme konflikta sa zapadnom, modernom, evropskom civilizacijom. Taj konflikt je i realnost političkog postojanja Srbije, pogotovo od majskog prevrata 1903. kada je velikosrpski nacionalizam postao zvanična državna ideologija, pa sve do danas kad se spremamo za odsudnu bitku posle koje bi on konačno mogao da bude odbačen.

Po ovoj definiciji velikosrpski nacionalizam nije sam po sebi zločinački, ali mu je imanentan konflikt, a s takvim konfliktnim potencijalom ekstremisti dobijaju priliku da čine zločine. Gore od toga, svi „vernici“ velikosrpskog nacionalizma, branioci „legitimnih nacionalnih interesa“, pre ili kasnije nađu se u situaciji da brane zločine ili u njima saučestvuju. To je samo posledica činjenice da je velikosrpski nacionalizam nelegitiman sam po sebi; upravo zato elite rado traže utočište za Srbiju negde na istoku, gde njena ideologija neće dolaziti pod udar preispitivanja usklađenosti s evropskim vrednostima, vrednostima moderne, zapadne civilizacije.

Zabluda Aleksandra Vučića

Verujem da Vučić veruje kako je moguće da sa Zapadom konačno uspostavi sporazum kojim bi bio okončan vek srpskog lutanja, i kojim bi bilo dozvoljeno da se na jednoj, ma kolikoj, teritoriji uspostavi država i društvo zasnovano na ideologiji velikosrpskog nacionalizma. Takođe verujem da je takvo Vučićevo uverenje duboka zabluda. Velikosrpskom nacionalizmu nikada neće biti dozvoljeno da se trajno konsoliduje kao legitimna ideologija unutar jednog evropskog društva.

Država Srbija – ili bolje rečeno „srpske zemlje“ danas – zasniva se na ostacima Miloševićevih tekovina s kraja osamdesetih kada je on tadašnjem subjektu jugoslovenske konfederacije, takozvanoj užoj Srbiji, priključio Vojvodinu i Kosovo i pridružio Crnu Goru, a zatim u ratu stvorio Republiku Srpsku Krajinu i Republiku Srpsku. Od tog konglomerata ostala je Srbija sa nepotpuno integrisanom Vojvodinom i sa poslednjim koncima suverenosti nad Kosovom, i Republika Srpska kao subjekt neodržive bosanske složene države.

Dosadašnja logika istorijskog procesa išla je u prilog tezi da Srbiji neće biti dozvoljeno da zadrži ništa od tekovina Miloševićevog političkog delanja, i da će se ići do vraćanja na pređašnje stanje faktički osmočlane jugoslovenske konfederacije koja se raspala. U jednoj fazi tog procesa Vučić će morati da zastane i shvati da je prevaren, da stane u odbranu svog političkog projekta i uđe u odsudnu bitku za opstanak velikosrpskog nacionalizma.

Srpska levica

Ako je tačna teza da je smisao apsolutne većine koju su građani na izborima dali Aleksandru Vučiću u uspostavljanju jake vlasti koja će povesti odsudnu bitku za opstanak projekta velikosrpskog nacionalizma, postavlja se pitanje da li postoji alternativa ovako mračnoj slici budućnosti.

Ideologija velikosrpskog nacionalizma prihvaćena je masovno u jugoslovenskoj javnosti krajem osamdesetih od strane onih koji su se smatrali Srbima. Ona je bila živa kao tradicionalna ideološka paradigma među Srbima tokom cele savremene istorije, u većem delu dvadesetog veka transformisana, sakrivena ili stavljena u drugi plan u odnosu na zvanične jugoslovenske ideologije, i spremna da u godinama agonije Jugoslavije preuzme primat u sferi društvenih ideja.

Problem je u nedostatku alternativnih ideja koje bi osmislile suštinu države Srbije, srpske nacije i njenog položaja u svom okruženju. Krajem osamdesetih svaka jugoslovenska ideja bila je kompromitovana; jedino je Ante Marković na kratko uspeo da osmisli Jugoslaviju kao prosto interesno udruženje nacionalnih republika čija bi održivost bila oslonjena na Evropsku uniju i njene fondove. Takođe, i Veljko Kadijević je u jednom trenutku davao nagoveštaje da bi mogao da krene stazama Jaruzelskog i omogući održanje Jugoslavije silom, dok se ne osmisle dalji koraci.

Za razliku od srpske desnice, tradicionalno vezane za projekat velikosrpskog nacionalizma, srpska levica tradicionalno nacionalnu državu vidi kao ćeliju nadnacionalnih integracija, od Balkanske federacije Svetozara Markovića preko Titove Jugoslavije do Evropske unije. Nacionalnost se u takvim projektima svodi na folklorni momenat, pa ni nacionalne granice nisu od suštinskog značaja jer smo svakako svi zajedno u jednoj nadnacionalnoj utopiji.

Ovakve ideje je u godinama velikosrpskog nacionalizma promovisala takozvana druga Srbija, na stranačkom planu UJDI i SRS, kasnije GSS, pa u novije vreme LDP. One se nadovezuju na realno državno iskustvo komunističke Jugoslavije, posebno kratak period vlasti srpskih liberala oko 1970.

Problem sa ovim, recimo, anacionalnim ili građanskim konceptom srpske države je u jednostavnom odnosu snaga – nacionalisti su tokom moderne istorije uvek bili neuporedivo brojniji, a kada god bi levičarske i/ili građanske ideje došle u priliku da budu vladajuće suočile bi se sa erupcijom vulkana nacionalističke strasti – najbolji primer je spontano okupljanje na sahrani Aleksandra Rankovića 1983. kao prolog za događanje naroda koje će uslediti.

Ako se vratimo u današnji trenutak, videćemo da je na političkoj sceni uspostavljena polarizacija sa SNS i Vučićem na jednom polu, u fazi trijumfa, i DS na drugom, u fazi debakla. Sve ostale stranke su u ovoj polarizaciji irelevantne, bilo zato što su na izborima pale ispod cenzusa, bilo zato što su se pozicionirale kao saučesnici u Vučićevom projektu. Ova polarizacija nema za temu odnos prema nacionalnom pitanju. Tu je u pitanju lični odnos netrpeljivosti dva stara rivala, Vučića i Đilasa. Tu se radi i o SNS-u koji izvodi čišćenje Srbije od svih tekovina višegodišnje vlasti DS, ali i uopšte svih frakcija uključenih u petooktobarski prevrat. Tu je, konačno, reč i sukobu navodnih boraca protiv korupcije i reformatora, nasuprot onima koji su navodno uspostavili koruptivni sistem i uništili nacionalnu ekonomiju.

Međutim, lako je moguće da se ova polarizacija i ovaj rivalitet prevedu na nacionalni plan, gde su protagonisti vlasti vrlo iskusni u podeli Srbije na patriote i izdajnike. Demokratska stranka stari je kandidat za ulogu izdajnika, koju je igrao Đinđić kada je u vreme bombardovanja pobegao od Miloševićevih odreda smrti u Crnu Goru, ali i kasnije kad se od istih odreda smrti neuspešno branio kao premijer Srbije. Boris Tadić učinio je veliki napor da probije Koštuničin sanitarni kordon i stranku uvede u nacionalno pravoverni tabor.

Pošto je Đilas preuzeo stranku i pošto ju je napustio Tadić, a oko nje se okupili ljudi kao Vesna Pešić i Zoran Živković, DS je za svakog pravovernog nacionalistu postala sumnjiva. Demokratska stranka sama za sebe tvrdi – u izbornoj kampanji tako se pozicionirala, a i sve činjenice idu u prilog toj tvrdnji – da je jedina ozbiljna opozicija i nosilac političke alternative vladavini koja se uspostavlja.

Ako je izgledno da će Srbija pod Vučićem biti gurnuta u okršaj zarad ostvarenja nacionalističkih ciljeva velikosrpske ideologije i ako je tačno da je Demokratska stranka jedina opozicija i realna alternativa vlasti koja Srbiju u te okršaje vodi, razmotrimo kakav je nacionalni program ove stranke.

Demokratska stranka

Demokratsku stranku obnovili su 1990. ljudi različitih nacionalnih ubeđenja. Od doslednih velikosrpskih nacionalista poput Koštunice, Ljubomira Tadića, Čavoškog i Nikole Miloševića, do anacionalnih intelektualaca sa levice poput Mićunovića i Đinđića. Demokratska stranka nikada nije formulisala naročit nacionalni program kao odgovor na izazov akutne krize Jugoslavije. Čini se da je uverenje bilo da je velikosrpski nacionalizam kao preovlađujuće uverenje u intelektualnoj, pa onda i celokupnoj srpskoj javnosti tako snažan da se uopšte ne dovodi u pitanje, i da ne može i ne treba da bude predmet promišljanja. Tako se DS nekako nevoljno našao u poziciji da kritikuje korake Miloševićevog režima, ali ne i njegov opšti pravac i smer.

Uprkos tome, DS je od početka doživljavan kao nedovoljno nacionalan, pa su ga prvo napustili Milošević i Čavoški, a zatim je Koštunica izdvojio DSS. Bilo bi za očekivati da se stranka posle toga pozicionira na drugačijem pristupu nacionalnom pitanju. Ona to međutim nije učinila. Štaviše, 1992. svrstala se u politički tabor doajena velikosrpskog nacionalizma Dobrice Ćosića. Stranka je izgubila mnoge pristalice (uključujući i ovog autora) posle ideje da kao protivkandidata Slobodanu Miloševiću na prvim predsedničkim izborima ponudi – kraljevića Tomislava! Na izbore je izašla bez svog kandidata, dozvolivši da se njeno biračko telo slobodno opredeljuje između dvojice militanata – Miloševića i Draškovića. Sredinom devedesetih stranka je, uzimajući zdravo za gotovo velikosrpski projekat i njegove tekovine, davala podršku Republici Srpskoj u retkim trenucima kada je Milošević vodio razumnu politiku koja je vodila dejtonskom sporazumu.

Najtragičnije razdoblje u delovanju DS je vreme kada je Đinđić kao premijer Srbije, posle početne benevolentnosti Zapada, počeo da se suočava s politikom prema Srbiji koja se nije razlikovala od politike prema Miloševiću. Dok se upinjao da pred Zapadom odbrani ono što je bez preispitivanja uzimano kao nacionalni interes, Đinđić se našao na meti najstrašnije kampanje, u kojoj su se protiv njega urotile sve „patriotske“ snage, čineći atentat mogućim i poželjnim ishodom.

Boris Tadić je svojim porodičnim i intelektualnim zaleđem garantovao da je prava osoba da DS konačno etablira kao „sistemsku“ stranku u sistemu baziranom na velikosrpskom nacionalizmu. Skretanje DS-a sa Tadićevog puta ima nekoliko posledica. Stranka je opet predmet omraze „patriota“ i nacionalističkog establišmenta. Od nje je otpao Tadić i odneo sa sobom ljudski i ideološki prtljag nacionalizma. (Konačno, LDP je izgubio smisao postojanja jer je tokom Tadićevih godina nastao kao stranka „čuvara vatre“ Đinđićevog duha, jednog nenacionalističkon DS-a. Kada se sam DS vratio tom duhu, potreba za Jovanovićevom organizacijom je nestala.)

DS devedesetih nije prvi put manifestovao nesnalaženje građanske Srbije u formulisanju proevropskog, modernog nacionalnog programa kao alternative vladajućoj ideologiji. Kao zagovornik jugoslovenskog nacionalnog jedinstva, DS je 1921. odustao od svojih ideja i pristao da sa radikalima donese Vidovdanski ustav, kojim je zacementirano velikosrpsko viđenje Jugoslavije i trasirana njena sudbina. Godine 1945. DS je pristao na Titov koncept – naravno, nije imao alternativu, ali je činjenica da je prihvatio opet većinsko, sada komunističko rešenje nacionalnog pitanja. Devedesetih, DS je opet pristao da joj naciju definiše neko drugi – umovi iz Akademije i crkve, i Milošević kao izvođač radova.

Stekli su se dakle uslovi u kojima bi DS prvi put u svojoj istoriji adekvatno odgovorio na najveći izazov i samostalno i slobodno formulisao stav građanske Srbije – šta je srpska nacija i u kakvoj državi treba da živi.

Novi program

Smernice za nacionalni program Demokratske stranke polako se kristališu. Konstituisanje srpske nacije kao crkvenog pravoslavnog srpskog naroda nije legitimno, već u suprotnosti sa zakonitostima koje važe u modernoj Evropi. Nacija koja može da konstituiše političku zajednicu jeste skup građana države, priznate i nesporne Republike Srbije, formirane na tradicijama dva državna entiteta iz devetnaestog veka, nastala u borbi za oslobođenje srpskog naroda od strane vlasti – Kneževine (Kraljevine) Srbije i Vojvodstva Srpskog – Vojvodine.

Proces prisajedinjenja Vojvodine Srbiji ostao je nedovršen. Zaputivši se u Veliku Srbiju 1918. Vojvodina je stigla u Jugoslaviju. U njoj je posle 1945. a posebno posle 1974. afirmisala svoju državnost, koja je ukinuta Miloševićevom intervencijom u ustavni poredak 1989. Logika istorijskog procesa traži poništavanje Miloševićeve intervencije i vraćanje na ustavno stanje koje joj je prethodilo. Prisajedinjenje Vojvodine Srbiji treba da bude izvedeno ponovo, kao jedan perfektan legalni i demokratski proces, sa otvorenim svim opcijama i uz referendumsko izjašnjavanje građana, od secesije preko federalnog ustrojstva države, političke ili teritorijalne autonomije, do unitarizma. Federacija entiteta nastalih na bazi uže Srbije i pokrajine Vojvodine bilo bi najprirodnije rešenje.

Budući da srpska nacija prestaje da bude crkveno utemeljena, i Kosovo prestaje da bude kolevka nacije i postaje jednostavno teritorija. Srbija je nesumnjivo imala legitimne interese na Kosovu 1912 – istorijska prava, etničku zastupljenost, moralni kapital žrtve etničkih progona kojima su Srbi u prethodna dva veka svedeni na manjinu. Srbija je uspela da obezbedi i vojnu silu kojom je tu teritoriju osvojila; a vojna sila će joj na kraju Kosovo i oduzeti. Srbija je međutim osvajanje Kosova osmislila u duhu svoje crkvene ideologije, dajući mu mitski karakter osvete za kosovski poraz.

Prebacujući jedan teritorijalni dobitak s geopolitičkog na duhovni plan, Srbija je dugoročno izgubila zemaljsko Kosovo. Njena uprava na toj teritoriji tokom čitavog veka bila je loša. Ona nije uspela da integriše albansku zajednicu, ni da posluži kao agens njene modernizacije, već ju je držala u stalnom antagonizmu.

Kosovo je u Jugoslaviji doživelo modernizacijski bum, ali to se desilo u društvu zasnovanom upravo na negaciji velikosrpske ideologije. Kada se velikosrpska ideologija osamdesetih vratila na vlast, i Albanci su ponovo postali građani drugog reda. Secesija Kosova ima svoju demokratsku i istorijsku logiku i zato mora da bude formalno priznata.

Napuštanje koncepta crkvenog naroda odvaja bosanske Srbe od Srbije – u širem smislu oni su naš narod u onoj meri u kojoj su to i Bošnjaci, pa zatim Crnogorci i Hrvati, jer svi delimo zajednički jezik, ali Srbiji u smislu moderne političke zajednice oni ne pripadaju. Pitanje Republike Srpske i revizije dejtonskog sporazuma nameće se kao ključno spoljnopolitičko pitanje na kom će se lomiti sudbina Vučićeve vlade.

Suština podrške koju je sa Zapada nesumnjivo dobio Vučić za projekat koji je doveo do njegovog trijumfa, leži baš u uverenju da je potreban jak igrač u Beogradu, sposoban da stavi potpis na vratolomni zaokret u pogledu ustrojstva Bosne. Taj zaokret ne vodi nužno unitarizaciji Bosne – moguće je da se Dodik nagodi sa zapadom i zadrži nekakav dualni status države. Sigurno je da pravac promena vodi funkcionalnoj bosanskoj državi i da razdvaja puteve Beograda i Banjaluke, ostavljajući Beogradu da kreira svoju novu naciju na teritoriji priznate Republike Srbije.

Skiciranim stavom prema nacionalnom pitanju, Srbija se u suštinskom smislu vraća na stanje koje je prethodilo Miloševićevoj intervenciji u ustavno uređenje Jugoslavije. Time se raspad Jugoslavije dovodi do krajnje konsekvence tako što svi njeni konfederalni entiteti dobijaju državni status, a (uža) Srbija i Vojvodina kreću s te crte u nov državni projekat koji treba da bude zamisao Demokratske stranke.

Pitanje za Demokratsku stranku nije da li će neko zameniti Đilasa i da li bolja marketinška strategija može da joj podigne rejting sa 6 na 7 ili 10 odsto. Izazov za ovu stranku je da anticipira turbulentne događaje koji dolaze, u kojima će Srbija ujedinjena pod čvrstom rukom Aleksandra Vučića ući u borbu da odbrani ono što je ostalo posle 25 godina sprovođenja programa velikosrpskog nacionalizma. I više od toga – ta borba sublimira dvesta godina moderne srpske istorije, a posebno težak i strašan srpski dvadeseti vek.

Demokratska stranka je pred izborom, ne da li će je voditi ovaj ili onaj funkcioner, već da li će naći snage da formuliše alternativni politički program, da se stavi na stub srama kao izdajica nacionalnih interesa, a da onda, posle neminovnog poraza nacionalista, sa svojom alternativnom politikom preuzme kormilo zemlje i usmeri je konačno na stabilan kurs ka Evropi, evroatlantskim integracijama, Zapadu i modernosti.

U Beogradu, 3. aprila 2014.

Peščanik.net, 05.04.2014.

Za povijest književnosti i beščašća

Milan Milišić: Danilo Kiš – moral i mrak


Impakt Danila Kiša u našem duhovnom prostoru nije lako izmjeriti, ponajprije zbog toga što je taj prostor – decenijama kontaminiran – prostor nebaždarenih vaga; danas sam uvjeren više nego ikad da je “postavljanje stvari na svoje mjesto” posao tek neke buduće generacije. Ako je preuzetno reći moralno spremnije, onda u svakom slučaju teorijski osposobljenije za plov kroz pragmatiku i semantiku tekstualnih mora “Grobnice“, “Časa anatomije“ i “Encikpopedije mrtvih“.

Beogradski književni milleu u kojem Kiš sazrijeva kao pisac obilježen je krajnje neproduktivnim sukobom između crvenog nadrealizma i patetičnog nacionalnog koncepta čiji se duhovni domet iscrpio u 19. stoljeću. Menzaški podgrijavan, doziran prema političkim potrebama, niveliran pri znanjima i parfumiran kritikama, ovaj takozvani estetički disput trajao je decenijama: sa istim uvjerenjima nadrealisti su se prevratno kretali u literaturi i odlazili u penziju. Nekomu lucidnijem od onoga tko ovo piše moglo je već tada biti jasno da će se pravi literarni rezultati polučiti mimo tog fronta.

Na širem kulturnom planu komunistička utopija utvrdila je granice prostakluka, realizirajući se u tradicionalnim oblicima svijesti i u ruralnim ritualima: javno pljuvanje individualizma, satanizacija liberalizma, svijet bez Boga i bez razuma bili su okružje iz kojeg Kiš konačno bježi noseći sobom samo svoj jezik.

Knjiga osvjetljava knjigu


Knjiga je bila omotana u presavijen bijeli papir a razlog tomu bila je bez sumnje skromnost; ozbiljni autori nelagodno se osjećaju sa svojim djelom u ruci. Pa ipak, nisam se mogao oteti dojmu da je on skriva, da izmjenjujemo materijale za koje je društveno nepoželjno da kruže. (Otvorio sam koricu i pročitao u posveti: “…ovaj dokazni materijal uz naše ladanjske razgovore”. Bio je 13. avgust 1976. godine. Knjiga se zvala “Grobnica za Borisa Davidoviča“.

Par godina kasnije dočepao sam se knjige “The Gulag Arhipelago“ Aleksandra Solženjicina: jedne od onih poslije koje svijet više nikad neće biti isti. Danju sam se, pod blještećom lampom sunca, probijao kroz engleski prevod i stravu priče; noću sam sanjao istražitelje. (“Mi smo izgubili mjeru slobode. Nemamo načina da odredimo gdje započinje i gdje završava. Mi smo Azijati.” A. S.) Mnoge stvari, i one koje su u segmentima već bile jasne, i one o kojima sam tek samo slutio postale su tek tad bjelodane. I tek tad sam u dubljem sloju shvatio i moralnu težinu “Grobnice za Borisa Davidoviča“, taj sjajni literarni dajdžest more našeg vremena.

Strašni, estetički i moralni sud

Gulag se u našem prevodu pojavio takoreći jučer: dugi niz godina “Grobnica“ je bila naša mjera slobode; bio je to autentičan otpor ostvaren indukcijom ovog jezika.

Jedna od mojih grubih šala sa Danilom Kišom – “Gotovo je s tvojom slavom, dopustili su da se prevede “Gulag” – nikada nije niti ciljala biti više od šale. Sad ga se “Gulag“, ta vrhunska etička činjenica, čini samo kao dio građe za “Grobnicu“. Koristilo bi nam zadržati u kolektivnom pamćenju da se Kiš ovom svojom knjigom drznuo pokazati zrcalo svom vremenu; nadmoćno je otkrio razornu srž totalitarnog režima, pokazao model po kojemu je skrojen i imao stamine da to potpiše u vrijeme kad su drugi pisali scenarije partizanskih filmova. Gotovo kao kakav znanstveni rad, hladan i sažet, koji elaborira virusnu prirodu boljševičke bolesti. Ali, i nešto mnogo više od toga: pokazao je kako stravična činjeničnost stvarnosti može postati stravično lijepa književna činjenica, dokazni materijal u jednom optičkom prostoru, a ne u mučnoj sudnici gdje kukavni suci čekaju mig s nadležnog mjesta. Bilo je to bolno razabiranje superiornosti literature nad golim životom, naporedo s prepoznavanjem njenih obaveza prema njemu.

Odlazite, gospodo, bez zbogom!

U zemlji koja je produktivna gotovo isključivo na govornom planu, gdje je eksces dopustiv u kafani i piću, ali nikad u elaboriranoj formi i hladne glave u njenom dominantnom okoštalom jeziku i u pripadajućoj strukturi svijesti, “Grobnica“ je bila čista blasfemija, povlačenje vraga za rep, i naša onagrokracija morala se ritnuti. Kopita su, spremno, sama nudila svoje usluge.

Boreći se za svoje dostojanstvo pisca i za svoju knjigu, Danilo Kiš je napravio presedan i čudo: 1978. izlazi “Čas anatomije“, jedna od najduhovitijih knjiga ove literature. “Čas anatomije“ je politički ustroj društva eksplicirao na estetičkom planu. I mada smo svi (posebice oni koji su ga vidjeli u orgazmu pisanja) skloni vidjeti je kao iznuđenu i privatnu, činjenica je da je takva knjiga mogla nastati tek kad se transcendira osobna povrijeđenost i jad, kad se iz konkretnog izluči tipično.

Kišov obračun s “literarnom hajdučijom” na implicitan, ali nedvojben način ponovo razotkriva onaj perfidni mehanizam što ga je na svojoj koži iskusio Boris Davidovič – nemoralnost kao princip vlasti, korupciju kao pogonsko gorivo društva i gospodarenje dušama kao cilj. Kiš je po drugi put proživio sudbinu svog junaka i izborio se u sebi za njegovo prosvjetljenje: poput laserske zrake prolazi njegov prst kroz tkivo nazoviliterarne svakodnevice, do krajnjih konzekvenci, do koštice svjetonazora u unutrašnjosti, ne obazirući se na maskaradu koja traje. Jedna od aktualnosti koja se iz “Časa anatomije“ da iščitati ne postoji javno deklarirana nacionalna ljubav kojoj u temelju ne stoji ogoljeni materijalni interes! Ljubitelji svog naroda ponašaju se prema literaturi kao makroi.

O etici i po

Kiš je raskrinkao uhodanu i godinama štelovanu spregu mediokriteta i policijske države, onoliko izravno koliko je to u tekstu moguće uraditi, pokazavši osnovno: da za stvaraoca, oko principijelnih stvari, ne može biti pogađanja. Čiste savjesti i neodmjeren u strasti kao starozavjetni prorok, Danilo Kiš “Časom anatomije“ doseže svoju drugost koju prepoznajemo kao prituljen limun kolektivnog morala. Za mene, i mnoge iz moje generacije, Kiš nije više mogao biti samo drag čovjek i pisac koga uvažavamo – postao je institucija i norma. S neodmjerenim iščekivanjem koja proizlaze iz takvog uvjerenja znao sam mu zagorčati mnoge “ladanjske razgovore”. Zbog toga ni danas još ne pokušavam razdvojiti društveni i književni učinak Danila Kiša – naprosto ih ostavljam u onom prepletu u kojem su naporedo tekli: etika spisateljeva posla i spisateljska perfekcija kao ukrašeno oružje u borbi protiv laži.

Na tezgi

Neuvažavanje ideologijskih polazišta tolerisalo se u nas tek kao neurotska deformacija; Danilo Kiš izostavlja ih ne samo kao temeljna nego kao jednako vrijedna. Danas već nije lako objasniti mladim čitateljima koliko je hrabrosti podrazumijevalo i samo to da se nigdje i ni na koji način, pisac koji javno istupa ne pozove na marksističku misao. Oni koji su (pre)živjeli to vrijeme bili su nepogrješivi čitači tog znaka: to prešućivanje očekivanog, to čitko izostavljanje alibija dizalo se kao aura, predstavljalo pretekst svakog iznutra slobodnog teksta. Ne treba posebno isticati da su oni s debelim obrazom i gornjim alibijem u zaglavlju ne samo čerečili janjetinu nego i tržište knjige.

Politika je bila materija Kišove proze ali nikad njegov način promišljanja svijeta. To je ono što Kiša bitno odvaja od tržišno uspješnih pisaca našeg poslijeraća. Smijao se, nejasnostima, nebulozama i patvorinama nadrealista, s prezirom gledao spisateljske porive ka prosvećenju svog naroda; njegova literarna načela – britkost iskaza i autorski elitizam – plaćala su se mnogo skuplje, mada su neuporedivo lošije prolazila na tržištu. U krajnjoj liniji ne treba zaboraviti da je Kiš za života, puni autorski uspjeh u svojoj sredini doživio tek kad je čaršija uz njegovu egzemplifikaciju mogla staviti tikete s imenom i prezimenom. Ne razabirući nikad koliko je njemu u biti malo stalo do osobnog obračuna.

Biografija i parabiografija

Viđen nezavisno od svog literarnog dara D. K. bio je naivan čovjek; očekivao je da će ljudi oko njega biti pošteni barem onoliko koliko on sam, i svaki put bi doživljavao traume kad bi se očitovalo suprotno. U kojoj mjeri je ovo funkcioniralo generativno, kao stalni radni poticaj? Ne osjećam se pozvanim na ovo odgovoriti, mada sam živi svjedok da nije imao mira dok i u najsitnijem osobnom nesporazumu ne razazna lajtmotiv, dok spor ne istjera na čistinu općeg, pronalazeći za nj nizove analogija u iskustvu i, nadasve, u lektiri.

Kiš nije samo pisac opsesivnih tema nego i tijelo iskazane opsesije; logori i progoni bili su njegova moòra u onoj mjeri u kojoj je iskušavanje agresije svog vremena bilo njegov unutrašnji nalog.

Budući je osobno i u obiteljskoj tragediji propatio od zločina desnog fašizma Kiš se, posebice u svom zrelom periodu, klonio toga i kao modificirane teme. Bio je odveć skroman, odveć osjetljiv, odveć l´homme de lettre da bi tapiju za svoju duhovnu građevinu ishodio osobnim dokumentima ili da bi – što je u nas uobičajeno – svoju literarnu argumentaciju pojačavao raskopčavanjem košulje i prikazivanjem ožiljaka. Utoliko je furioznije pronicao u bit lijevog fašizma kao strukturnog pandana ove njegove more. Što je pak u potpunom skladu s njegovim estetičkim nazorima koji diktiraju da se temi mora prići s naličja. D. K. je držao da je zlo prvog javno apsolvirano i da je aktualno deklarativno osuđivanje desnice isto toliko degutantno koliko u isključivoj funkciji isprike za krvološtvo “lijevog čovjekoljublja”.

Dovodeći ovaj stav do paroksizma u privatnom životu Kiš se ponekad doima kao čovjek u vlasti stokholmskog sindroma. Kad se tomu doda i onaj židovskomazohistički stav o korisnosti autocenzure za pisca u socijalizmu – kanibalizam trivijalnog psihologiziranja može se razmahnuti široko u svojoj džungli. Ne sumnjam da će frivolno literarno tržište prije ili kasnije iznuditi ovakve pristupe ovom, po svemu neponovljivom i u praksi teško zamislivom čovjeku. Pitanja poput onih već izrečenih: kako to da Krleža, brijunski šahista, pojam prodane, spisateljske duše, blagosilja izlazak “Grobnice“, te “antikomunističke zastave”; kako da tog Krležu Kiš javno upisuje u svoje uzore; kako to da među intimne prijatelje ubraja jednog “neizlječivog ljevičara” kakav je Predrag Matvejević; što znače toliko brojne posvete njegovih proznih blokova (je li to tek dječačka darežljivost ili bolna unutrašnja potreba za pripadanjem kolektivitetu, a koju je postojeća notorna ponuda uvijek nanovo zatirala) – kao i mnoga druga pitanja, dobit će, jednog dana, svoje uvjerljive i neuvjerljive odgovore. Autor ovih redaka je, nasuprot tomu, posve zadovoljan s onih par kartica Kišove autobiografije, a onu rečenicu iz nje, koja “uznemirujuću različitost” (“ono što Frojd naziva Heimilchkeit”) imenuje dvostrukim poticajem uvažava i kao generalnu metaforu spisateljstva i kao sramežljivo priznanje.

ARS br.4-5 god.2009

Prof. dr Milan Đ. Plavšić

Zahvaljujem se mom prijatelju i kolegi Prof dr Milanu Plavšiću na 

izvanrednom i nadahnutom video prilogu. 

Apisov kompleks

Vuk Perišić | 01/04/2011

Je li konverzija Jugoslavenske narodne armije iz komunističke, antifašističke i integralističke vojske u oružanu silu srpskog nacionalizma bila dramatska, kafkijanska preobrazba ili je bila logična posljedica jednog kontinuiteta?
Pitanje nije važno samo za razumijevanje raspada države i ratova proizišlih iz tog raspada, nego i za historiju institucija i političkog sistema Druge Jugoslavije u kojoj je JNA imala izuzetan značaj i položaj.
Hrvatska nacionalistička publicistika je 1991. ponudila jednostavan odgovor na to pitanje. Za nju je JNA oduvijek bila samo velikosrpska vojska. Tvrdnja je neupotrebljiva jer nije ništa drugo nego mantra nastala u propagandnoj demonizaciji bivše zajedničke države.
Srpska nacionalistička publicistika u svojoj kritici JNA žali zbog izgubljenih ratova za što okrivljuje komunistički karakter Titove vojske. Kao nacionalistička simplifikacija, iza koje se zapravo krije stara četnička mržnja prema partizanima, i ta je tvrdnja bezvrijedna.
Ovaj tekst ne polemizira s tim stavovima. To ne znači da teze o srpskom nacionalizmu i komunističkom dogmatizmu u JNA nemaju vrijednost po sebi kada se izdvoje iz nacionalističkog propagandnog konteksta. Obje ideologije, oba svjetonazora, ili oba stanja uma, bitno su odredili ponašanje JNA u raspadu države i u ratu.
Također, ovaj tekst nema ambiciju da ponudi odgovor na pitanje je li JNA doživjela preobrazbu ili je postupala slijedom nekog kontinuiteta, već da postavi nova pitanja koja bi mogla biti korisna u traganju za odgovorom, posebno u svjetlu političke kontrole vojske i odnosa političke vlasti i oružane sile.
Vojska je sila, utjelovljena moć. Ona je važan, ponekad posljednji, oslonac države i vladajuće elite, ali i nužno zlo kojem je inherentna težnja da postane osamostaljeni politički faktor. Vojska je oslonac vlasti ali i trajna opasnost za vlast. Odvajkada je politička, ideološka i operativna kontrola vojske temeljna briga svake vladajuće elite, nezavisno o historijskoj epohi ili obliku vladavine. Po prirodi stvari civilna vlast ne raspolaže represivnim organom koji bi prisilio vojsku na poslušnost jer je upravo vojska njen najjači represivni instrument. Civilna vlast je u stanju trajne nemoći u odnosu na vojsku. Istodobno, vojna oligarhija je u trajnom iskušenju da moć oružja preobrazi i u političku moć.
U liberalnim demokracijama su mehanizmi civilne kontrole vojske strogo normirani ustavom i amalgamirani u političku kulturu i političke običaje. Postojeća rješenja rezultat su dvije suprotstavljene težnje: imperativa da vojska, kao grana egzekutive, bude podređena civilnim ustavnim faktorima, ali i da sačuva svoje specifičnosti i svoju efikasnost kao ustanova čija narav nije i ne može biti demokratska. Vojska je ustrojena na načelima hijerarhije, subordinacije i stroge discipline. Ona postoji zato da bi, u krajnoj instanci, upotrijebila silu, a potreba za tajnovitošću otežava javnu kontrolu vojske. U klasičnim demokracijama predsjednik republike ili monarh je vrhovni komandant oružanih snaga. Svakodnevni administrativni i politički nadzor obavlja ministar obrane kao član vlade i uvijek je civilno lice, a načelnik generalštaba – vojno lice odgovorno ministru i vrhovnom komandantu – operativno zapovijeda vojskom. Stroga apolitičnost vojske, njena obaveza na neutralnost u stranačkoj politici i vjernost ustavu smatraju se vojničkim vrlinama koja su izjednačene s patriotizmom, ili su sastavnica patriotizma.
Neki autori razlikuju tri tipa odnosa vojske i političkih vlasti: profesionalizam, pretorijanizam i penetracionizam.[1] Profesionalizam je zapravo model kontrole vojske u demokratskim državama i svodi vojsku na stručnu egzekutivnu službu, a upravljanje vojskom, kako bi rekao Samuel P. Huntington, na menadžment oružane sile. Po Huntingtonu primarni faktor civilne kontrole nisu ustavni propisi ni ustavni faktori nego profesionalni esprit de corps. Pretorijanizam je model u kojim vojna elita postaje i politička elita, dakle preuzima vlast, najčešće u situacijama neposredno nakon vojnih pučeva. Takvo stanje može potrajati i desetljećima, kao na primjer u mnogim zemljama Južne Amerike. Kemalova Turska također je primjer za pretorijanizam. Penetracionizam je komunistički model. Komunistička partija vojsku kontrolira kadrovskim, organizacijskim i doktrinarnim prožimanjem.
Specifična narav i uloga vojske suočila je s problemom njene kontrole i nacistički režim. Hitler je bio trajno nepovjerljiv prema Wehrmachtu svjestan da je vojska jedini faktor u Trećem Reichu koji bi realno mogao ugroziti njegovu apsolutnu vlast. Doista, pokušaj atentata i puča u julu 1944. potekao je iz oficirskog kora i ostao jedini ozbiljni pokušaj svrgavanja Hitlera. Osim što je bio vrhovni komandant oružane sile, Führer je bio svakodnevno uključen u operativno zapovijedanje i smjenjivao je generale u koje nije imao povjerenja. Kada je početkom ljeta 1943. s vlasti uklonjen Mussolini, Hitler se žalio što je Duce propustio preuzeti potpunu kontrolu nad talijanskom vojskom čiji vrhovni komandant je tokom čitave fašističke ere bio kralj Vittorio Emanuele III. S osloncem na Regio Esercito kralj i maršal Pietro Badoglio izvukli su Italiju iz rata. Koliko god je čitav poduhvat izveden nespretno i polovično, bio bi nemoguć da nisu raspolagali vojnom silom.
Oružana revolucija je mitologem komunističke doktrine. Komunističko preuzimanje vlasti nemoguće je bez oružane sile, kao što je nemoguća i konsolidacija režima. Kao veliki poznavaoci moći i vlasti komunisti su se oslanjali na vojnu silu, ali su razvili i vlastite, specifične mehanizme njene kontrole.
Njihova rješenja bila su sasvim drugačija od onih u demokratskim zemljama. Dok su u demokraciji depolitizacija vojske i njena politička nepristranost temeljno načelo ustavnog i političkog položaja oružanih snaga, komunisti su taj princip okrenuli naglavce i posegnuli za hiperpolitizacijom vojske. Neki autori drže da u komunističkim režimima postojisimbioza partije i vojske koja se ogleda u militarizaciji društva, s jedne strane i u partijskom prožimanju vojske, s druge strane. Postoji i drugačije mišljenje po kojem je, nezavisno od veće ili manje, nominalne ili stvarne simbioze, odnosu partije i vojske inherentan sukob koji proizlazi iz prirode vlasti jer riječ je ipak o dvije ustanove i dva odvojena centra moći.[2]
U svakom slučaju partija je u komunističkom režimu formalno nadređena vojsci. Za oficirski kor obavezno je članstvo u partiji.[3] Bila potpuna, prividna, ili samo nominalna, simbioza je svakako značajan oblik političke kontrole u operativnom i ideološkom smislu. Komunističku partiju oficirski kor osjeća kao svoj super ego. Nakon Lenjinove smrti, Trocki je propustio priliku da iskoristi položaj prvog čovjeka Crvene armije u političkim borbama sa Staljinom. Moguće je da na takvo što nije ni pomišljao jer bi vojnim udarom prekršio partijski zavjet. Partija je bila svetinja i Trocki joj je bio odan iako mu je njen generalni sekretar bio smrtni neprijatelj.
Drugi oblik kontrole je ustanova političkih komesara. On nije toliko važan sa stanovišta vrhovnog zapovijedanja, jer funkciju glavnog političkog komesara obavlja sama politička vrhuška, odnosno pripadnik vrhuške zadužen za vojna pitanja i svakodnevnu političku kontrolu ministarstva obrane i generalštaba. Komesari su bitni za kapilarnu kontrolu perifernih dijelova vojnog organizma jer su detaširani svim vojnim štabovima i ustanovama. U praksi to je dvostruka linija zapovijedanja i hijerarhijska piramida koja djeluje paralelno s klasičnim sistemom vojne subordinacije. Ustanova političkih komesara bila je nesumnjivo štetna sa stanovišta dnevnog rukovođenja i zapovijedanja, pogotovo donošenja važnih operativnih i taktičkih odluka. U komunističkim vojskama politička lojalnost često ima prioritet spram stručnosti i efikasnosti. Ipak, u kriznim situacijama doktrina bi se povlačila pred racionalnim imperativima. Trocki je za vrijeme građanskog rata potiskivao utjecaj političkih komesara u korist profesionalnih vojnika, a Staljin je u Drugom svjetskom ratu bio spreman na izvjesne koncesije profesionalizmu. Bio je to svojevrsni odraz taktike NEP-a u vojnoj politici. Iako se zbivala pod strogom i surovom kontrolom NKVD-a, najveća razina samoinicijative i kreativnosti u sovjetskom društvu bila je dozvoljena za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kada je pobjeda postala izvjesna Staljin se vratio prokušanim metodama strahovlade.
Pored partijske i komesarske kontrole, treći oblik komunističkog rukovođenja vojskom je personalna unija vrhovnog vojnog komandanta i generalnog sekretara partije. U njegovoj osobi se sjedinjuje vrh vojne i partijske, nerijetko i državne hijerarhije. Taj oblik formalno podsjeća na personalnu uniju šefa države i vrhovnog zapovjednika u demokratskim zemljama, ali u ovom slučaju na djelu je sažimanje svih diktatorskih ovlasti. Položaj Trockog u odnosu na Lenjina predstavlja iznimku. Lenjin je vodstvo Crvene armije povjerio Trockom jer ga je smatrao najsposobnijim članom boljševičkog politbiroa. Građanski rat nije dopuštao doktrinarna cjepidlačenja i zahtijevao je efikasnost.
Moguće je izdvojiti i četvrti oblik kontrole, karakterističan za Staljinovu epohu u Sovjetskom Savezu, a to su zastrašivanje i negativna selekcija. Prvi vojnik režima, koji je u pravilu ministar obrane, zauzima visoko mjesto u nomenklaturi, ali je i faktički i ceremonijalno tek pouzdanik Vođe. Trockog je na položaju narodnog komesara za vojna pitanja zamijenio Frunze. Uživao je ugled i kao vojnik i kao pripadnik vrhuške. Umro je pod čudnim okolnostima, ali ne postoje dokazi da je iza njegove smrti stajao Staljin. Frunze je paradigma prijelaznog razdoblja između Lenjinove smrti i konsolidacije Staljinove moći. Naslijedio ga je Kliment Vorošilov, mediokritet bez političkih ambicija i vojničkog talenta. Bio je paradigma za negativnu selekciju. Staljin je strepio od talentiranih i slobodoumnih oficira. Čistka koja je tridesetih godina masakrirala Crvenu armiju nije bila samo totalitarna paranoja nego i metoda kojom su se potencijalno buntovni oficiri držali u šahu smrtnog straha. Vorošilova je na položaju ministra obrane zamijenio Semjon Timošenko koji nije bio bez vojničkih sposobnosti, ali se Staljin pobrinuo da ga učini suučesnikom u čistkama.
Njemačka invazija je Staljina suočila s drugačijim, alarmantnim prioritetima. Lično je preuzeo položaj ministra obrane i počeo se oslanjati na sposobne vojnike. Vorošilov je sklonjen na sporedni ceremonijalni položaj, a Georgij Žukov započeo je svoju blistavu karijeru. Iz zatvora je pušten i general, kasnije maršal, Rokosovski. U istrazi su mu iščupani nokti. Kada je Staljin na sastancima u Stavki primijetio njegove unakažene ruke, izgovorio je nešto što je nalikovalo na sućut. Samo gospodar života i smrti u poziciji je da oprašta. Žrtvi ne ostaje drugo nego da bude zahvalna. Staljin je mogao biti siguran u lojalnost Rokosovskog.
Krajem rata Staljin je uzeo čin generalisimusa da bi naglasio svoj poseban položaj među sovjetskim maršalima koji su u strašnom i iscrpljujućem svjetskom ratu stekli veliku slavu. Da bi spriječila potencijalne političke ambicije oficirskog kora, sovjetska doktrina skovala je pojam bonapartizam. Bila je to očita aluzija na Napoleona koji je također bio dijete revolucije. Trebalo je spriječiti ambiciju da se vojničke zasluge preobraze u političku moć. Čini se da su diktatori više negoli sami vojnici bili svjesni da je najveći potencijalni neprijatelj svakog totalitarnog režima njegova vlastita vojska. Maršal Žukov je odmah nakon završetka rata pao u nemilost. Zbog njegovih zasluga Staljin ga nije mogao likvidirati, ali ga je poslao u provinciju. Hruščov je rehabilitirao Žukova koji će mu izvrsno poslužiti u obračunu s Berijom i, kasnije, s Maljenkovom, Kaganovičem i Molotovom, da bi 1957. maršal bio optužen za bonapartizam i opet pao u nemilost. Nakon Staljinove smrti (slučaj Berije bio je izniman) sovjetski vrh odustao je od fizičkih likvidacija u najvišem ešalonu nomenklature jer je strah paralizirao funkcioniranje sistema. Napredak vojne, posebno nuklearne tehnologije je negativnu selekciju učinio nepraktičnom. Politička lojalnost postala je neupotrebljiva u vojsci koja se više nije mogla oslanjati na poslušnog trupnog oficira koji će topovsko meso tjerati u juriš, pa je stručnost rehabilitirana kao poželjna osobina.
Opasnost od nuklearne apokalipse nametala je potrebu za apsolutnom kontrolom oružane sile. Odluka o nuklearnom ratu morala je čvrsto ostati u rukama političkog vrha. Sovjetska armija uživala je privilegiran položaj u društvu i neograničena sredstva. Zauzvrat je ostala odana partijskom vrhu. Povremene smjene maršala i generala – u eri Brežnjeva bez strašnih posljedica kao u Staljinovo doba – nisu prešle onu granicu nakon koje bi oficiri mogli početi osjećati strah ili nesigurnost.
Neposredno poslije raspada Sovjetskog Saveza, Sjedinjene Države su strahovale da će se neke sovjetske jedinice ili viši oficiri odmetnuti i doći u posjed nuklearnog oružja, no to se nije dogodilo. Sistem kontrole je funkcionirao i nije zapao u ozbiljnu krizu u kritičnom vremenu pokušaja puča u ljeto 1991. niti u procesu raspada Sovjetskog Saveza. Postsovjetska vlast zadržala je kontrolu nad golemim vojnim aparatom, ali je i u Ruskoj Federaciji vojska sačuvala svoj poseban položaj. Dva centra moći postigla su, prešutno ili ne, uravnotežen kompromis.
Ni u jednoj zemlji komunističkog bloka vojska nije pokazala ambiciju da postane politička sila koja konkurira partiji, a još manje da partiji otme vlast. U historiji komunističkih država nije se dogodio niti jedan incident takve vrste. Vojska se zadovoljavala položajem naoružanog krila partije ili političkog faktora na koga se mora računati. Postoje stanovite iznimke ali niti jedna nije imala velik historijski značaj. Šezdesetih godina je grupa bugarskih generala pokušala smijeniti Todora Živkova, u čemu su tiho i diskretno spriječeni. Javnost nije ni znala da se nešto zbiva iza kulisa. Kineska vojska otela se kontroli u vrijeme Kulturne revolucije i privremeno preuzela kontrolu nad komunističkom partijom, ali okolnosti Kulturne revolucije bile su kaotične i konfuzne, na granici između strahovlade i bezvlašća. Kad je maršal Lin Biao poginuo pod čudnim okolnostima, Mao Zedong je povratio kontrolu nad vojskom i konstatirao: Snaga komunističkih režima temelji se na vojsci, ali partija kontrolira vojsku i nikada nećemo dozvoliti vojsci da kontrolira partiju. Postojanje dvaju Centralnih vojnih komisija u kineskom političkom sistemu koje objedinjavaju političku kontrolu i vrhovnu komandu, samo za sebe govori o značaju kojem kineska komunistička partija pridaje kontroli vojske.[4]
Poljski primjer iz 1981. nije primjer državnog udara nego primjer otvorenog oslanjanja partije na vojsku, primjer u kojem je partija, u situaciji koju je procijenila kao krajnju nuždu, posegnula za oružjem. Pobuna rumunjske vojske protiv Ceauşescua 1989. zbila se u situaciji kada se već počela raspadati partijsko-policijska kontrola nad društvom i kada je režim ušao u posljednju fazu moralne i materijalne degeneracije.
Nijedna istočnoevropska vojska u kritičnim mjesecima 1989. i 1990. nije podržala komunističke oligarhije na zalasku, niti je pomišljala na oružani otpor nastupajućim promjenama, mada su te vojske desetljećima odgajane u ozračju rigidnog komunističkog dogmatizma. Bile su odlično naoružane i mogle su se pojaviti kao opasna prijetnja demokratskim promjenama. Činjenica da to nisu učinile ukazuje da su bile pod takvom civilnom (u konkretnom slučaju: partijskom) kontrolom, koja je bila dovoljno jaka da osigura bezbolnu tranziciju u klasičnu ustavnu i demokratsku kontrolu vojne sile. I partijska kontrola bolja je od nikakve kontrole. Lakše je provesti tranziciju kontrole nego je uspostavljati nad vojskom koja je politički samostalna. Jednostavnost s kojom su istočnoevropske vojske kasnije, bez otpora, integrirane u Sjevernoatlantski pakt, svjedoči da su bivši sovjetski sateliti ozbiljno shvaćali značaj vojske i potencijalnu opasnost od osamostaljene oružane sile. Generalski i oficirski kor Varšavskog pakta bio je navikao na ulogu poslušnog instrumenta vlasti i za njega se suštinski ništa nije promijenilo osim što su komunističku partiju zamijenile demokratski izabrane ustanove.
***
Komunistički model političke kontrole Jugoslavenske armije ustrojen je u ratu, a ojačan je nakon reorganizacije partizanskih odreda u regularnu vojsku. Praktično čitav oficirski kor bio je u članstvu Partije. Politički komesari uvedeni su već u Prvu proletersku brigadu u decembru 1941. Za političkog komesara čitave vojske – nominalno načelnik Političke uprave Generalštaba – imenovan je poslije rata Svetozar Vukmanović-Tempo. Imao je generalski čin, ali nije bio profesionalni vojnik, nije imao vojničkih znanja, niti je u generalitetu uživao ugled. Kao član Politbiroa CK KPJ obavljao je svakodnevnu i operativnu političku kontrolu vojske, drugim riječima bio je neposredno odgovoran Titu za vojno-politička pitanja. Karakteristično je da Tito nije posebno cijenio njegove sposobnosti ali nije sumnjao u njegovu lojalnost.
Josip Broz Tito osiguravao je svoju kontrolu nad Jugoslavenskom armijom po više linija. Bio je generalni sekretar partije, dakle partijski šef čitavog oficirskog kora. Po Ustavu iz 1946. šef države, odnosno Predsjednik Prezidija Narodne Skupštine nije i vrhovni komandant vojske. Ustav je predviđao posebnu ustanovu Vrhovnog komandanta JA na koji položaj je, dakako, imenovan Tito. Jasno, bilo je nezamislivo da se Ivanu Ribaru prepuste bilo kakve, pa i formalne vojne ovlasti.[5] Tito je bio i ministar obrane, a imao je i najviši, maršalski čin. Poseban oblik personalne unije sastojao se u tome da su najviši partijski i državni rukovodioci bili ujedno i rezervni generali.[6]
Osim višestrukih političkih i ustavnih ovlasti nad vojskom, Tito je uživao neprikosnoveni ugled i autoritet u oficirskom koru. S mnogim generalima i višim oficirima prošao je ratne napore. Njegovo vodstvo bilo je neupitno i možda najefikasnije jamstvo lojalnosti vojske.
***
Prva velika kriza u odnosima Tita, Partije i vojske zbiva se 1948. Kult Staljina i Crvene armije u oficirskom koru je tokom rata i neposredno nakon rata bio gotovo izjednačen s Titovim kultom. Prva proleterska brigada osnovana je na Staljinov rođendan, 21. decembra 1941.[7] Kult Sovjetskog Saveza sjedinio se s tradicionalnom rusofilijom ratničkih dinarskih krajeva odakle je potjecala većina oficira. Jugoslavenska armija je u periodu od 1944. do 1948. nekritički preuzimala sovjetsku vojnu doktrinu i praksu, a mnogi oficiri bili su na školovanju u Sovjetskom Savezu. Rezolucija Informbiroa stvorila je, do jučer nezamislivu, situaciju u kojoj su ti ljudi trebali biti spremni da pucaju na Ruse i Crvenu armiju. Načelnik Generalštaba JA, general-pukovnik Arso Jovanović pokušao je pobjeći u Rumunjsku, ali je poginuo na granici kod Vršca. Prema zapadnim obavještajnim procjenama iz ranih pedesetih godina, gotovo 50 posto oficira Jugoslavenske armije bilo je intimno prosovjetski raspoloženo. Jugoslavenski izvori navode preko 7.000 oficira-informbirovaca ili sovjetskih špijuna uhapšenih u godinama sukoba sa Sovjetskim Savezom.[8] To je velik broj i velik izazov za svaku vojsku, njenu organizacijsku strukturu i borbenu spremnost. Svjestan velikog broja prosovjetskih oficira, obavještajno-sigurnosni aparat reagirao je brutalno imajući na umu i preventivno zastrašivanje potencijalnih informbirovaca. Stanje je bilo kritično, ali Staljin je propustio prozor mogućnosti koji je bio otvoren od izbijanja sukoba do kraja 1949. kada se Jugoslavija vojno, diplomatski i politički počela oporavljati od dramatskog preokreta.
Na položaj načelnika Generalštaba, upražnjen pogibijom Arse Jovanovića, imenovan je general-pukovnik Koča Popović, čovjek prozapadne orijentacije. Njegovo obrazovanje, inteligencija i slobodoumnost jamčili su efikasno i profesionalno rukovođenje vojskom. Za političku lojalnost bio je zadužen lojalni mediokritet, general armije Ivan Gošnjak, zamjenik ministra, a od 1953. i ministar obrane. No, Tito se nije mogao osloniti samo na generalitet. Trebalo je osigurati vjernost čitavog oficirskog kora, čitave Armije kao ustanove o kojoj izravno ovisi sudbina režima i države.
U krizi nastaloj u sukobu sa Sovjetskim Savezom treba tražiti korijene posebnog, kultnog i privilegiranog položaja JNA i njene političke moći koja je nadilazila moć i položaj koje su u odnosu na partiju, državu i društvo uživale druge komunističke vojske. Za vladara nema teže situacije od sumnje u lojalnost najvažnije poluge vlasti i to u zemlji kojoj prijeti invazija. Osim što je sukob sa Staljinom Tita primorao na spektakularan ideološki i politički zaokret, najteža i akutna posljedica tog zaokreta bila je kriza u vojsci, ustanovi o kojoj su – osim državne nezavisnosti – u krajnoj liniji ovisili i životi Tita i jugoslavenske vrhuške. Bio je to najkritičniji trenutak Titove vladavine, ponajmanje zbog ideoloških dvojbi, ponajviše zbog nužde da se osloni na pouzdanu vojnu silu. Svojim vladarskim instinktom Tito je svladao tu situaciju, ali je stvorio poseban i neprikosnoven centar političke moći koji je bio naoružan do zuba. Nije imao izbora. U desperatnoj potrebi za bezrezervnom lojalnošću, generalima i oficirima je ponudio nedodirljivost. Stvorio je posebnu kastu, posebnu državu u državi. Stvorio je čudovište.
Armija je zauzela drugo mjesto na hijerarhiji režimskih mitova i vrijednosti, odmah nakon Tita. Partija jest uživala kultni položaj i bila je politički hegemon jugoslavenskog društva, ali Partija je bila civilna ustanova. Vladala je po civilnoj liniji i u njoj je, barem formalno, bila moguća politička rasprava. U vojsci je moguća samo disciplina. Riječ Armija izgovarala se sa strahopoštovanjem i među pripadnicima nomenklature. Fraza tako misle ili tako žele drugovi iz Armije imala je čaroban politički učinak. Rankoviću i UDB-i oduzete su 1951. obavještajne i sigurnosne nadležnosti nad vojskom koja je uspostavila svoje posebne službe podređene moćnoj Upravi bezbjednosti Generalštaba.
Novi šok za oficirski kor, ali i za značajan dio partijske vrhuške, bila je zapadna vojna pomoć. Propaganda i doktrina nisu prestale s demonizacijom zapadnih demokracija ni nakon Rezolucije Informbiroa i počele su jenjavati tek 1950. Većina oficira imala je predodžbu o kapitalističkoj demokraciji kao o društvu koje se bitno ne razlikuje od fašizma i koje neprestano snuje o razbijanju Jugoslavije. Činjenica da su zapadne obavještajne službe u prvim poslijeratnim godinama, u širem kontekstu Hladnog rata, surađivale s ustaškom i četničkom emigracijom bila je argument koji je govorio u prilog toj predodžbi. U tom smislu je veliki značaj imao i teritorijalni spor s Italijom kojem je talijanska vlada pristupala radikalno nacionalistički. No, zapadne sile su nakon 1948. prekinule ozbiljnu suradnju s jugoslavenskom emigracijom i počele su obuzdavati talijanske nacionalističke apetite.
Pomisao da se bore rame uz rame s Amerikancima, Francuzima, Englezima – pa i Talijanima – protiv komunističkog bloka, jugoslavenskim oficirima je bila, blago rečeno, nelagodna. Nesumnjivo je i pragmatičnom Titu takva mogućnost predstavljala psihološki i emotivni problem. Violentan, neobrazovan i komunistički indoktriniran oficirski kor zasigurno ju je doživljavao kao nerješiv, gotovo shizoidan unutarnji konflikt. Zastrašivanje je odigralo svoju ulogu tokom kritične 1948. i 1949. ali režim se dugoročno nije mogao oslanjati na taj oblik discipliniranja oficira. Posegnulo se za negativnom selekcijom. Prioritet političke lojalnosti u odnosu na stručnost ostat će trajno obilježje JNA. Ipak, otvoreno je pitanje u kojoj mjeri su Titov kult, indoktrinacija i nepovjerenje prema slobodoumnoj samoinicijativi, uspijevali kompenzirati antizapadne i prosovjetske osjećaje značajnog broja oficira. Dugoročno su negativna selekcija i indoktrinacija zapravo pogodovale antizapadnom i neliberalnom raspoloženju u JNA.
Velika količina modernog i kvalitetnog naoružanja koja je sa Zapada stigla u Jugoslavensku armiju u razdoblju od 1951. do 1956. unekoliko je ublažila podozrenje prema Americi i Engleskoj.[9] Mlazni avioni i elektronska oprema iziskivali su potrebu školovanja oficira na Zapadu i prisutnost zapadnih vojnih misija u zemlji. S modernim oružjem pojavila se i vojna tehnička inteligencija koja je po prirodi posla mogla naginjati zapadnim vrijednostima. Ipak, medeni mjesec sa Zapadom nije ostavio dubljeg traga i većina oficira sačuvala je svoj antizapadni esprit de corps.
***
Ideološki neutralan naziv Jugoslavenska armija promijenjen je 1951. Atribut narodna karakterističan je za ranu, populističku fazu komunističkog režima. Jugoslavenski komunisti su ga upravo početkom pedesetih godina počeli napuštati da bi ga 1963. uklonili i iz naziva države. Narodni front, Narodna omladina, narodni odbor, narodni sud i Narodna milicija će tokom pedesetih godina iščeznuti iz službene terminologije, ali je Armija postala narodna pa je i tako naglašen njen izuzetan položaj. Politički komesari ukinuti su 1953. Zamijenili su ih oficiri zaduženi za moralno-političko vaspitanje ali oni više nisu bili delegati partije u vojsci nego oblik interne, ne i eksterne kontrole. Iste godine rasformiran je i Korpus narodne obrane Jugoslavije. KNOJ je bio formacijski u sastavu JNA ali je zapravo bio jugoslavenska varijanta oružanih formacija NKVD-a u Sovjetskom Savezu. Obavljao je i poslove vojne policije i osiguranja granice. Nakon ukidanja KNOJ-a osiguranje granice preuzele su klasične granične jedinice, dio njegovih nadležnosti preuzela je milicija, a 1955. osnovana je Vojna policija ustrojena po uzoru na zapadne armije. Promijenjene su i uniforme i oznake činova koje se dotad praktično nisu razlikovale od sovjetskih.
Sljedeća prekretnica bila je Tršćanska kriza koju je izazvao nespretni pokušaj zapadne diplomacije da uravnoteži svoju podijeljenu lojalnost između Italije i Jugoslavije. Titov oštar stav da će umarširati u Zonu A ako Sjedinjene Države i Velika Britanija tamo pripuste talijansku vojsku, bio je zapravo blef kojim je osiguravao jugoslavenske pozicije u Zoni B. Mobilizacija i protutalijansko raspoloženje koje je poticano u javnosti – i koje je poprimilo neukusne šovinističke razmjere – stvorili su dojam da se zemlja nalazi na rubu rata. Od čitave predstave koristi je imala samo Moskva koja je nesumnjivo na diskretan način podržavala Italiju i odnose Jugoslavije i Zapada zatrovala nepovjerenjem. Koristi je imala i JNA. Obnovila je antizapadni esprit de corps, na talijanskoj granici demonstrirala silu i učvrstila svoj kultni položaj.
Nakon normalizacije odnosa sa Sovjetskim Savezom otkazana je zapadna vojna pomoć. Moskva je promijenila taktiku. Umjesto agresivnih prijetnji u Staljinovom stilu, posegnula je za dodvoravanjem, između ostalog i velikodušno povoljnim izvozom oružja u Jugoslaviju. U međuvremenu je JNA postala i privredni faktor. Za vrijeme sovjetske blokade začet je jugoslavenski vojnoindustrijski kompleks. Na središnjem planinskom području (na takozvanoj strateškoj teritoriji), ponajviše u Bosni i Hercegovini, podizana je vojna industrija. Do sredine sedamdesetih godina Jugoslavija je proizvodila osamdesetak posto oružja za svoje potrebe. Prihod od izvoza oružja dosezao je osamdesetih godina i dvije milijarde dolara godišnje. Oružje i vojna oprema bili su najkvalitetniji proizvodi jugoslavenske industrije, a velika sredstva su ulagana i u naučna istraživanja. Vojnoprivredne poslove obavljala je posebna agencija ministarstva obrane čime je JNA, kao država u državi, dovršila izgradnju svojih paralelnih ustanova.[10] Na raspolaganju joj je stajao i takozvani Vojni servis savezne narodne banke.
Početkom šezdesetih godina počela je izgradnja megalomanskih vojnih objekata kakvi su, primjerice, podzemni aerodromi pored Bihaća i Prištine, vojnopomorske baze pored Šibenika i Kumbora te komandna mjesta u Konjicu i na Biokovu. Neke procjene tih troškova dosežu i desetak milijardi dolara. Točan iznos nije ni bitan za potrebe ove rasprave. Kako bilo, financiranje vojske je nejaku jugoslavensku privredu opteretilo astronomskim iznosima. Postojala je i ambicija da se konstruira atomska bomba. Ideja je potpuno nadilazila jugoslavenske mogućnosti, ali je službeno obustavljena tek 1987. Po nekim tumačenjima Aleksandar Ranković inicirao je taj projekt da bi oslabio politički utjecaj vojske. Nije isključeno da je za to imao valjane razloge. Kao što je vojska imala valjane razloge da 1966. na Brionima podrži Tita.
Titova vlast temeljila se na ugledu u narodu, na njegovoj vanjskopolitičkoj vještini i, jasno, na kontroli Partije, odnosno kako svjedoči Đilas, odanog srednjeg i nižeg ešalona partijskog kadra. Tito je kao boljševički pragmatik vjerovao u moć, volio je moć i oslanjao se na golu moć. No, moć ima svoje, paradoksalne zakonitosti. Koliko je Titova vlast ovisila o policiji i vojsci toliko je i Tito postajao ovisan o njima i tako nehotice inaugurirao moć policije i vojske koje su se potencijalno mogle oteti, ili su se otimale kontroli.
Ustav iz 1963. i pitanje nasljeđa – Tito je ušao u osmo desetljeće života – daju stanovit uvid u tadašnji raspored političkih snaga. Za slučaj Titove smrti bilo je dogovoreno da vlast preuzme trijumvirat. Ranković bi postao šef države, Kardelj šef partije, a Gošnjak šef vojske. Ustavom je uvedena funkcija potpredsjednika republike. Na taj položaj izabran je Ranković. Uobičajeno ustavnopravno rješenje bilo bi da je potpredsjednik i drugi čovjek vojske i da u slučaju smrti predsjednika preuzme vrhovnu komandu. Bila bi to prevelika koncentracija moći u Rankovićevim rukama pa je uvedena funkcija Zamjenika Vrhovnog komandanta Oružanih snaga u osobi ministra obrane. Nelogično sa stanovišta demokratske ustavne prakse, ali komunisti ne pišu apstraktne propise nego ih prilagođavaju kadrovskoj politici. Za Titovog vojnog zamjenika imenovan je Gošnjak, štoviše zbog njega je uveden čin generala s pet zvjezdica što je u mnogim vojskama zapravo maršalski čin, ali u Jugoslaviji je mogao postojati samo jedan Maršal. Gošnjak na koncu nije postao general, a taj čin je ukinut početkom sedamdesetih godina kada su normirana i drugačija rješenja Titovog nasljeđa.
Rješenje iz prve polovice šezdesetih godina impliciralo je promociju vojske u treći stup vlasti, uz Državu i Partiju. Bio je to potencijalni kraj personalne unije tri najvažnije funkcije, drugim riječima udareni su temelji za političko osamostaljenje vojske.
Smjena Rankovića bila je nemoguća bez političke, pa i operativne podrške JNA. Demontažom policijske moći Tito se riješio važnog konkurenta. Zaključio je da je oslonac na Rankovića postao štetan i da ugrožava i njegovu vlast, pa je težište tog oslonca preselio na republike, odnosno na igru ravnoteže i neravnoteže između republičkih oligarhija. Paradoksalno ili ne, stari strateg i pragmatik je uklanjanjem Rankovića oslabio i vlastitu moć. Na saveznom vrhu, gdje je počeo proces demontaže, ostao je sâm s JNA. Zahtjevi da se položaj JNA podvrgne reviziji na sličan način kao što je učinjeno s UDB-om ubrzo su utišani. Ostao je netaknut i vojni obavještajno-sigurnosni sistem. Vojna sigurnosna služba, poznata po kolokvijalnoj skraćenici KOS, obavljala je klasične obavještajne i kontraobavještajne poslove, a uz političke komesare bila je i faktor partijske kontrole, posebno u doba sukoba s Informbiroom. Šezdesetih godina je već bila potpuno osamostaljena od partije i služila je vojnom vrhu za interni nadzor oficirskog kora.
Krajem šezdesetih godina klasični partijski model kontrole vojske penetracijom doživljava potpuni obrat. Kontrola i utjecaj partije u vojsci slabe, a uloga vojske u partiji jača. Vojska penetrira u Partiju, pa tako i u društvo. Osnovana je Organizacija Saveza komunista u JNA kao poseban dio SKJ u rangu republičke partije. Vojska je tako stekla onaj (važan) status koji su u jugoslavenskom političkom sistemu imale federalne jedinice. Sekretar OSK u JNA je uz ministra obrane politički najmoćniji vojnik i visoko je pozicioniran u nomenklaturi. Kapilarna partijska kontrola unutar same vojske bila je nemoguća jer je vojna hijerarhija uvijek imala prednost nad partijskom. Uloga partijskih organizacija u vojnim jedinicama i nije mogla biti drugačija nego ritualna. Bio je to početak kraja, možda i kraj, klasične komunističke vojno-partijske simbioze.
***
Sovjetska invazija Čehoslovačke izazvala je prekretnicu u vojnoj doktrini s velikim političkim posljedicama. Sovjetska nadmoć isključivala je klasičan frontalni otpor i oslonac na veliku stajaću vojsku. Rođena je famozna Koncepcija općenarodne obrane. Bila je modifikacija nekih elemenata švicarske vojne doktrine i, u većoj mjeri, partizanskih iskustava iz Drugog svjetskog rata. Ni osnivanje Teritorijalne obrane nije bila bitna novost. Još u ljeto 1949., na vrhuncu krize s Informbiroom, osnovani su Partizanski odredi Jugoslavije za čijeg komandanta je tada postavljen Svetozar Vukmanović-Tempo. POJ su imali svoj vrhovni štab i glavne štabove pri republikama, pokrajinama i općinama. Trebali su koristiti iskustva iz Drugog svjetskog rata i u neprijateljskoj pozadini poduzimati diverzije i sabotaže. Utoliko ničeg novog ili neobičnog nije bilo ni u nadležnostima koje su republike i općine dobile u rukovođenju Teritorijalnom obranom. U slučaju okupacije bilo je taktički opravdano da organiziranje otpora na terenu bude u nadležnosti lokalnih organa. Jedinice Teritorijalne obrane bile su predviđene za fleksibilno gerilsko i partizansko djelovanje na vlastitom području što kazuje i sam njihov naziv, a takva njihova dislokacija i upotreba mogla je samo povoljno djelovati na moral ljudstva.
U tradiciji JNA postojala je jaka policentrična i federalistička komponenta. Republike – tada zemlje ili historijske pokrajine – imale su velike vojne nadležnosti i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Na savjetovanju u Stolicama 1941. osnovani su glavni štabovi NOV za svaku (buduću) jugoslavensku federalnu jedinicu. Korijeni jugoslavenskog federalizma nalaze se upravo u vojnoj organizaciji. Glavni zemaljski štabovi osnovani su čitavih godinu dana prije zemaljskih antifašističkih vijeća i bili su prvi nacionalni, odnosno federalni organi budućih jugoslavenskih republika. Upravo je u krilu JNA, kasnijeg bedema centralizma, začet jugoslavenski federalizam. Ako je federalizirana vojska bila moguća i efikasna u strašnim uvjetima Drugog svjetskog rata i ako je nova strategija obrane nametala takvo rješenje i 1968., postaje jasno da su kasnije tvrdnje o veleizdajničkoj pozadini osnivanja republičkih vojski bile deplasirane. Konačno, u mnogim federacijama članice raspolažu zasebnim oružanim formacijama, na primjer savezne države SAD. U britanskoj vojsci postoje velški i škotski pukovi. U Njemačkom Carstvu su Bavarska i Pruska imale posebne vojne organizacije.
Tito na osnivanje republičkih TO nije gledao isključivo iz kuta vojne strategije. I on i republičke oligarhije su u TO vidjele priliku da oslabe oružani monopol JNA pa tako i njenu naraslu političku moć. Motivi republičkih oligarhija pri tom nisu nužno morali biti nacionalistički i separatistički, iako nipošto ne treba zanemariti i taj sastojak. Vječnu igru ravnoteže između raznih centara političke moći ne treba tumačiti kao Titovo svrstavanje na ovu ili onu stranu. Bio je to trajan i dinamičan proces u kojem Tito nije dopustio da bilo čiji tas pretegne i prema potrebi bi davao prednost ovoj ili onoj republici, centralizmu ili federalizmu, tržištu ili državnom intervencionizmu, liberalizaciji ili čvrstoj ruci, državi ili partiji, partiji ili vojsci…
Ta igra svjedoči da Titova moć nije bila neograničena. Bila je rezultanta ekvilibristike između raznolikih faktora i centara moći: republika, policije, savezne administracije (čija moć je kontinuirano slabila od 1966. nadalje), vojske i vanjske politike, odnosno Titovih suptilnih kompromisa u trokutu između Istoka, Zapada i nesvrstanih zemalja. U paralelogramu sila unutar Jugoslavije, JNA je bila najmoćniji faktor, drugim riječima, JNA je bila u prilici da jamči Titovu vlast, ali svako jamstvo – pogotovo oružano jamstvo – samo je drugi oblik potencijalne prijetnje. Koliki je bio Titov monopol u rukovođenju vojskom toliki je bio i monopol vojske nad Titom.
Tito je toga nesumnjivo bio svjestan i instinkt bi mu naložio oprez sve i pod pretpostavkom da je JNA potpuno samozatajno obavljala svoju pretorijansku funkciju. Nije imao izbora nego da održava njenu privilegiranu poziciju i okruži je aurom strahopoštovanja. S vremenom, posebno nakon Brionskog plenuma, takozvana samoupravna demokracija širila je u izvjesnoj mjeri prostor za javnu kritiku, ali je Armija ostala nedodirljiva. U javnost nije procurila niti jedna vojna afera. Na uglačanom mramoru armijskog kulta pukotine su ostale nevidljive. Tito je od javnosti uspijevao sakriti nehomogenost generaliteta i obasipao ga je sve većim privilegijama. Generali su smjenjivani tiho, bez političke buke, bez ostrakizma i bez sudskih procesa. Koliko je mentalitet privilegiranosti bio jak svjedoči i podatak da je Franjo Tuđman držao da, kao bivši general JNA, zaslužuje povlašteni tretman u odnosu na druge nacionaliste koji su bili procesuirani nakon 1971.
Ustanova koja je bila percipirana kao najjači i najvažniji oslonac Titove vlasti postala je neminovno i izvor njegove slabosti. Latinka Perović svjedoči da se Edvard Kardelj ničeg nije tako plašio kao Rusa i domaće vojske.[11] To je važan podatak. Kardelj je nakon 1966. bio drugi čovjek režima! Vladimir Bakarić je, na svoj uvijeni način, javnosti stavljao do znanja što misli o vojsci. U intervjuu zagrebačkom Oku danom u drugoj polovici sedamdesetih godina prepričavao je anegdotu kako se za vojnu legitimaciju (imao je čin rezervnog general-potpukovnika) slikao u posuđenoj uniformi. Drug Svileni doista nije bio tip vojnika, ali je njegov odnos prema JNA bio paradigmatičan za mnoge jugoslavenske političare. U vojsci su vidjeli ustanovu koja je u isključivoj Titovoj nadležnosti ili nužno zlo s kojim je bolje ne imati posla, a liberalni političari su u JNA, s razlogom, vidjeli utvrdu rigidnog dogmatizma. Vojsci je, pak, savršeno odgovaralo da se nitko ne miješa u njene poslove.
U optjecaju su hipoteze da je Tito 1971. krenuo u obračun s hrvatskim rukovodstvom pod pritiskom JNA. Iako je JNA imala svoje jake razloge da se protivi zbivanjima u Hrvatskoj nema dokaza da je zaprijetila Titu da će sama poduzeti korake ako on ne bude reagirao. Vjerojatnije je bila riječ o Titovoj samostalnoj odluci koju je JNA podržala, opet iz svojih razloga u kojima je bilo iskrene zabrinutosti za državnu cjelinu, ali i unitarizma, srpskog kriptonacionalizma i nezadovoljstva nad svakim oblikom političke aktivnosti koji je bio drugačiji od onoga što je JNA tumačila kao službenu partijsku liniju. Tito se osjećao i lično izigranim od hrvatskog vodstva. Uviđao je da je stari centralistički sistem postao štetan i podržavao je, ako ne i potakao, hrvatske inicijative u pravcu decentralizacije i konfederalizacije koje su artikulirane 1970. na čuvenoj Desetoj sjednici CK SKH. Zahtjevi hrvatskog vrha bili su u mnogočemu opravdani i razumni, ali su se u Hrvatskoj pojavili nacionalizam, separatizam, pa i govor mržnje. Tito je od hrvatskog rukovodstva tražio da se od toga odlučno i jasno distancira. Tolerirao je njihove tvrdnje da situaciju drže pod kontrolom dok nije postalo očito da se jedna izvorno demokratska i racionalna inicijativa pretvorila u svoju suprotnost i u nacionalističku histeriju.
***
Na konfederalizaciju države provedenu Ustavom iz 1974. vojni vrh ideološki nije gledao sa simpatijama, ali ga je logika moći upućivala da demontažu saveznog centra promatra kao proces koji mu ide u prilog. Federalizacija partije zapravo je otvarala prostor za daljnje jačanje političkog utjecaja JNA koja je, kako je već rečeno, u Savezu komunista stekla status republike. U republičke vlade uvedene su funkcije ministra obrane koje su obavljali aktivni generali, tako da je vojska imala i uvid u svakodnevni rad republičkih egzekutiva.
Po novom Ustavu savezni ministar obrane imao je poseban položaj. Predsjedništvo SFRJ, kao ustavna vrhovna komanda, moglo je na njega delegirati neke svoje vojne ovlasti. Ustav nije definirao granice i sadržaj tih ovlasti. Tim ustavnim odredbama ministar obrane je tiho promoviran u nasljednika Vrhovnog komandanta, a takvim ga je doživljavao i oficirski kor.
Sedamdesetih godina Tito je, suočen s hrvatskim iskustvom 1971., decentralizacijom države i s vlastitom starošću, ojačao političku ulogu i značaj JNA. Na stanovit način je militarizirao politički život i nedvojbeno je, hotimice ili ne, dovršio proces potpunog političkog osamostaljenja vojske. Stari boljševik je u krajnjoj liniji najviše vjerovao u silu i u JNA je vidio čuvara svojeg testamenta, ali godine su ga sprječavale da joj se dnevno i intenzivno posvećuje. Potencijalno je Maršal još uvijek bio najvažniji, zapravo jedini faktor kontrole JNA, ali sve manje u operativnom, sve više samo u simboličnom smislu. Paradoks iz doba Informbiroa bio je produbljen: što se Tito više oslanjao na vojsku ona je bivala politički jača i samostalnija.
Taj zaključak je možda pogrešan, ali i najmanja mogućnost da je ipak točan isuviše je važna. Kakvi god da su bili odnosi između Tita i vojske, kao dva najjača centra moći Druge Jugoslavije, historiografija im mora pokloniti posebnu pažnju.
Je li Tito strepio od vojske na sličan način kao što se 1966. pokazalo da strepi od policije? Je li s vojskom ulazio u kompromise? Ako jest, kakvi su bili ti kompromisi i kako se vojni vrh njima okoristio? Je li vojni vrh na bilo koji način vršio pritisak na Tita? Je li Titova politika bila rezultanta kompromisa s vojskom ili je Tito svojim autoritetom i svojim položajem uvijek uspijevao vojsci nametnuti svoju volju? Koliko je Tita koštala bezrezervna deklarativna podrška koju bi mu vojska davala u svakoj prilici? Koliko je Tito ovisio o vojsci, a koliko vojska o Titu? Je li u JNA u bilo kojem obliku postojala klika analogna srbijanskoj Crnoj ruci? Ako jest, koliko se Tito oslanjao na Belu ruku? Gdje sežu korijeni Crvenog orkestra koga spominje Vladimir Popović?[12] Ako su takve frakcije postojale, tko je bio Titov Dragutin Dimitrijević Apis? Je li u toj analogiji Tito bio potencijalna žrtva kao Aleksandar Obrenović, popustljiv kao Petar Karađorđević, ili je poput Aleksandra Karađorđevića bio odlučan da skrši oficirske političke ambicije? Analogija je riskantna i hiperbolična. S njom treba rukovati uvjetno i oprezno, prije svega kao s provokacijom da se preispita uvriježeno mišljenje da je Titova kontrola JNA bila neupitna.
Ne sugeriram da je sukob vojske i Tita – ako je postojao – bio otvoren. Takav iskorak bio je preveliki rizik. U salonima vlasti ne komunicira se otvoreno. Moć je sama po sebi poruka. Ona komunicira samim svojim postojanjem, samim prisustvom.
Centar moći kakav je bio generalitet JNA nije bio, niti je mogao biti homogen, pa ni odnos između takvog centra moći i njegovog vrhovnog komandanta nije mogao biti idiličan, a svakako to nije bio u onoj mjeri kakvim ga je prikazivala režimska propaganda.
Nehomogenost generaliteta JNA može se promatrati po nekoliko kriterija. Postojale su nesumnjivo prosovjetske, prozapadne i autohtono jugoslavenske, titovske frakcije. Frakcije su se formirale po političkim sklonostima, ali i po obavještajnoj liniji jer je JNA bila predmet velikog obavještajnog interesa zapadnih, a posebno sovjetskih službi. Nadalje, generalitet nije mogao imati jedinstvene stavove ni u temeljnim dvojbama unutrašnje i vanjske politike: federalizam ili centralizam, državni intervencionizam ili samoupravljanje, samoupravljanje ili liberalizam, Istok ili Zapad ili nesvrstavanje…
Za prosovjetsku struju možda nije bila presudna ambicija da odvuče Jugoslaviju u Varšavski pakt, koliko odvratnost koju je gajila prema Zapadu. Određen broj starijih oficira nije zaboravio brutalnost kojom su 1948. skršene prosovjetske sklonosti a, kako je rečeno, Moskva je nakon 1955. promijenila taktiku i posegnula za suptilnim metodama infiltracije. Bilo je dovoljno da njene krtice u odsudnom trenutku izazovu pometnju. Nije isključeno da je Tito, u okviru svojih specijalnih odnosa s Moskvom, prešutno tolerirao prosovjetsku frakciju. Kadijevićevo putovanje u Moskvu 1991. ukazuje na značaj ruskog faktora.
***
Konačno, postojale su nacionalne razlike i problem odnosa prema nacionalnom.
Notorna dominacija Srba i Crnogoraca u oficirskom koru nije bila, niti je mogla biti, slučajna.[13] Bila je posljedica Titove svjesne odluke. Neposredno nakon Drugog svjetskog rata ta je odluka bila i svojevrsna kompenzacija za užasna stradanja srpskog stanovništva. Većina ratnih kadrova bila je porijeklom iz onih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine gdje su se zbila najstrašnija ustaška zvjerstva. Nesrazmjerno velika zastupljenost Srba i Crnogoraca u vojsci bila je i dio složene Titove ekvilibristike između jugoslavenskih etnosa. Srbija je u Drugom svjetskom ratu – nacionalističkim jezikom rečeno – izgubila dinastiju i prevlast u Jugoslaviji. Srpski nacionalisti su osnivanje zasebnih republika Makedonije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, kao i uspostavu pokrajina, doživjeli kao cijepanje “srpstva”. Komunisti su toga bili svjesni, pokušavali su ugoditi nacionalnim i nacionalističkim sentimentima i pazili su da sve jugoslavenske nacije, koliko je to moguće, budu na podjednakom gubitku ili dobitku. U toj podjeli Srbi su, iako u relativnoj većini, dobili apsolutnu većinu u oficirskom koru. Velik postotak Crnogoraca dade se protumačiti i regionalnim mentalitetom koji je skloniji vojničkom pozivu od, primjerice, Hrvatskog Zagorja koje je imalo potpuno drugačiju tradiciju odnosa prema vojsci. No, to su samo nijanse koje bitno ne mijenjaju zaključak da je nacionalni sastav oficirskog kora bio posljedica strateške odluke, ali bitno je podvući da iza nje izvorno nisu stajali nacionalistički motivi usmjereni protiv nesrpskih nacija.
Odluka je imala katastrofalan učinak jer su nesrpske nacije JNA percipirale kao srpsku vojsku. Nesrpski generali i admirali koji su u vojnom vrhu zauzimali visoke položaje nisu mogli ublažiti taj dojam, pa čak ni Titovo hrvatsko-slovensko porijeklo i njegova osvjedočena nacionalna nepristranost. Tom pogubnom dojmu pridonijela je i odluka da srpskohrvatski jezik bude službeni jezik vojske. Latinica je doduše propisana kao jedino službeno pismo, ali je korištena isključivo srpska vojna terminologija, iako je i hrvatski jezik imao bogato vojno nazivlje. Propuštena je prilika da se u JNA uvedu izrazi kao što su časnik, satnik, postrojba, topništvo, bitnica ili stožer. Argument da je riječ o “ustaškim” izrazima nije stajao jer su potjecali iz 19. stoljeća i bili u upotrebi u hrvatskim jedinicama austro-ugarske vojske. To je dobro znao i maršal Tito jer je te izraze koristio u 25. domobranskom puku u Zagrebu gdje je služio kao austro-ugarski vojnik.
Srpskim nacionalistima, kriptonacionalistima i onima koju su držali da je srpstvo jamstvo jugoslavenstva takvo stanje stvari je odgovaralo i kasniji pokušaji da se uspostavi nacionalna ravnoteža ostali su bezuspješni, između ostalog i zato jer su bili zakašnjeli. Predodžba o JNA kao o srpskoj vojsci s vremenom je samo jačala.
Krajem šezdesetih godina, u doba dok je bio predsjednik općine Orahovica, Stjepan Mesić je otkrio da su nesrazmjerno velikom broju Hrvata iz njegove općine, bez ikakvih valjanih razloga, odbijene molbe za služenje vojnog roka u školama rezervnih oficira. Pokrenuo je to pitanje pred nadležnim vojnim organima, ali bez uspjeha. Čak ni hrvatska pomorska tradicija nije utjecala na uravnotežen sastav oficirskog kora Ratne mornarice, iako je u tom rodu oružja, za razliku od Kopnene vojske, situacija bila unekoliko bolja. I ti primjeri upućuju na zaključak da je vojni vrh – ili moćna frakcija vojnog vrha – bio zadovoljan s nesrazmjernim nacionalnim sastavom oficirskog kora.
U samoj vojsci, u odnosu prema regrutima, barem do sredine osamdesetih godina nije bilo nacionalizma. Ekscesi su bili iznimka, ne i pravilo, međutim nemali broj trupnih oficira gajio je neskrivenu antipatiju prema albanskim vojnicima. Za albanske mladiće služenje vojnog roka bilo je noćna mòra. Oni su, pak, posezali za pasivnim otporom i izgovarali se na nepoznavanje jezika.
Tito je prihvaćao takvo stanje. Ili je držao da u krajnoj liniji nije štetno i da ga može kompenzirati i sanirati svojim autoritetom i dosljednim poštivanjem partijskih internacionalističkih načela ili je, pak, bio nemoćan da učini radikalni zaokret. Druga mogućnost podupire hipotezu da je njegov utjecaj na vojsku bio ograničen.
***
S Titovom smrću sa historijske scene je nestao i posljednji faktor političke kontrole JNA. Pitanje nasljeđa šefa države, partije i – nominalno – vojske riješeno je kolektivnim predsjedništvima. I država i partija pokazat će se nemoćnima da kontroliraju vojsku, a za to čak nisu ni pokazivale naročitu volju.[14] Prešutno i s mentalnom rezervacijom političari su priznavali i prihvaćali ekskluzivan politički položaj JNA i prepustili je drugovima iz Armije. Partijska kontrola vojske bila je već odavno mrtvo slovo na papiru. Utoliko čak ni raspad SKJ u januaru 1990. nije bio posebno značajna prekretnica.
U jugoslavenskom državnom i partijskom vrhu nastao je 1980. vakuum koga je ispunila koalicija republičkih i pokrajinskih oligarhija. Odluke su se donosile kompromisom nakon dugih i kompliciranih pregovora, ili se uopće ne bi ni donosile. Taj federalni i konfederalni model nije nužno bio loš i svakako ne bi bio loš u uvjetima stvarne višepartijske demokracije. U zemlji bez demokratskih ustanova model je pogodovao političkoj samostalnosti i samovolji JNA. Admiral flote Branko Mamula u svojoj knjizi Slučaj Jugoslavija ne krije da je nakon Titove smrti vojni vrh vodio potpuno samostalnu politiku i da Predsjedništvo SFRJ na JNA nije imalo nikakvog autoriteta ili utjecaja. Pogrešno je reći da je nakon konfederalizacije vojska ostala jedina netaknuta savezna ustanova. Bilo bi preciznije zaključiti da više nije bila ničija ustanova i da je bila prepuštena sama sebi sa svojih 200.000 vojnika, 2.000 tenkova i 400 aviona.
***
Sredinom osamdesetih godina prestala je prijetnja sovjetske invazije koja je u većem ili manjem intenzitetu kontinuirano postojala od 1948. i koja je presudno odredila politički položaj i vojnu moć JNA. Sa Zapadom nije bilo otvorenih pitanja. Naprotiv, Zapad je prema Jugoslaviji pokazivao otvorene simpatije i otvarao vrata za njen pristup zapadnim ekonomskim i političkim organizacijama. Nikada Jugoslavija nije bila u boljoj vanjskopolitičkoj situaciji čime je došla u priliku da pristupi radikalnom smanjenju vojske što je nametala i teška ekonomska kriza.
Umjesto smanjenja, racionalizacije i profesionalizacije, vojni vrh se odlučio za veliku reorganizaciju iza koje se krila namjera da JNA učvrsti svoju vojni i politički položaj. Reorganizacija je bila dvojbena i s čisto vojne točke gledišta.[15] Ukinute su armije koje su imale štabove u republičkim glavnim gradovima, a Teritorijalna obrana stavljena je pod nadzor JNA.[16] Vojna policija promijenila je naziv u Vojna policija Oružanih snaga što je impliciralo i njenu nadležnost nad Teritorijalnom obranom. Istini za volju, i Teritorijalna obrana je s prestankom sovjetske prijetnje izgubila svrhu.
Krajem osamdesetih godina je mogućnost da se Jugoslavija preobrazi u klasičnu demokraciju zapadnog tipa postala jedan od mogućih ishoda teške političke i ekonomske krize. To bi bio kraj političke moći JNA koja bi se svela na ustanovu egzekutive u čijoj nadležnosti je, kako kaže Huntington, profesionalni menadžment sile i oružja i koja je pod strogom kontrolom civilnih ustavnih faktora. Ta je mogućnost užasavala vojni vrh koji je bio odlučan da se tome, kao i smanjenju efektiva, odupre pod svaku cijenu.
Slovenski politički vrh je prepoznao da je politička moć JNA anomalija u društvu koje je bivalo sve više pluralno i liberalno i počeo je pružati otpor vojnom vrhu. Otpor se odvijao na dva kolosijeka. Na zatvorenim sjednicama saveznih ustanova i toleriranjem (ili poticanjem) kampanje u slovenskim medijima i opozicijskim krugovima. Vrh JNA eksplodirao je od bijesa. Došlo je do čuvenog suđenja četvorici na kojem se dogodila skandalozna povreda jednog od fundamentalnih načela jugoslavenskog ustavnog poretka – prava na korištenje jezika. Takav presedan nije se dogodio ni u Kraljevini gdje je Dravska banovina imala zajamčenu jezičnu autonomiju. Odnos JNA prema Sloveniji bio je toliko destruktivan da je postalo savršeno irelevantno postupa li slovenski vrh iz demokratskih ili nacionalističkih motiva. Vojni vrh je a limine odbijao razgovor o prigovoru savjesti, civilnom služenju vojnog roka, profesionalizaciji vojske i smanjenju vojnog budžeta. Čini se da su generali bili zapanjeni da se netko uopće usuđuje postavljati takva pitanja.
U septembru 1987. događa se incident u kasarni u Paraćinu. Albanski regrut je u trenutku psihičkog rastrojstva ubio četvoricu svojih drugova. JNA i mediji pod Miloševićevom kontrolom djelovali su koordinirano i konvergentno i taj tragičan događaj proglasili albanskom nacionalističkom zavjerom. U nekim mjestima u Srbiji rulja je kamenovala albanske obrtničke radnje. Aziz Kelmendi bio je jugoslavenski Marinus van der Lubbe.
Dva tjedna nakon incidenta održava se Osma sjednica CK SKS. Nekadašnji Titov ministar obrane, general armije Nikola Ljubičić u to je doba bio nominalno prvi čovjek Srbije, kao srbijanski član saveznog predsjedništva. Svojim intrigama podržao je Slobodana Miloševića i ishod Osme sjednice. Milošević je bio prvi civil među jugoslavenskim političarima koji je pokazao interes za vojsku. Nije se ustručavao da, odmah po preuzimanju kontrole nad Srbijom, gradi dobre odnose s vojnim vrhom i – za razliku od Slovenaca – generalima govori ono što su htjeli čuti, a to je obećanje povratka na izvorna načela komunizma i stara vremena kada je Srbija bila “kičma” Jugoslavije.
Sa stanovišta opstanka jugoslavenske države to je bilo samoubojstvo. Sa stanovišta srpskog nacionalizma to je bilo ubojstvo s predumišljajem.
Je li u tom ludilu bilo metode? Ako je JNA htjela očuvanje Jugoslavije morala je znati da je to moguće samo na demokratskim i dosljedno federalističkim ili konfederalističkim osnovama, dakle u takvom ustavnom poretku u kojem će biti lišena političke moći, svedena na discipliniranu i politički neutralnu, profesionalnu granu egzekutive. Ili je intelektualna insuficijencija vojnog vrha bila tolika da generali to nisu mogli pojmiti? Ili ih je dugogodišnja politička moć učinila autistički nesposobnima da to pojme? Ili su svjesno riskirali raspad države i rat, samo zato da bi u ostacima te države sačuvali svoj privilegirani položaj?
***
Oružana intervencija vojske radi zaštite ustavnog poretka načelno je legitimna. JNA je nakon Drugog svjetskog rata oružano intervenirala nekoliko puta. U Cazinskoj krajini 1950. i na Kosovu 1981.[17] Oba slučaja sadržavala su elemente oružane pobune. Nezavisno od njihove ideološke pozadine i uzroka i nezavisno od nedemokratske reakcije jednog nedemokratskog režima, upotreba vojske u slamanju oružane pobune zapravo je neizbježna. Veći demonstrativni pokreti JNA zbili su se 1968. na Kosovu, u Hrvatskoj 1971. i ponovno na Kosovu 1989. Sve akcije bile su izvedene po Titovoj naredbi, odnosno po naredbi Predsjedništva SFRJ, pa se u ustavnom smislu mogu smatrati legalnima.
Oružana blokada hrvatskih općina s većinskim srpskim stanovništvom u augustu 1990. sadržavala je sve elemente oružane pobune. Za potrebe ove rasprave savršeno je irelevantno koliko je toj pobuni pridonijela Tuđmanova iritantna šovinistička politika. Tuđman je bio na vlasti tek dva i pol mjeseca i još uvijek je bio oprezan, a vlast HDZ-a u Hrvatskoj bila je u potpunosti legalna, s legitimitetom koji je proizišao iz slobodnih izbora. Republika Hrvatska i njena vlast još uvijek su bili integralni dio jugoslavenskog ustavnog poretka i svaka pobuna protiv republičke vlasti bila je i pobuna protiv Jugoslavije. JNA nije reagirala iako je bila dužna predložiti Predsjedništvu SFRJ poduzimanje vojnih mjera. Ne samo da nije smatrala potrebnim da razjuri pobunjenike i oslobodi saobraćajne pravce između Zagreba i Splita, ne samo da je u tome spriječila hrvatsku policiju nego je u koordinaciji sa srbijanskim SDB-om naoružavala pobunjenike. U tom trenutku JNA se razotkrila kao suučesnik i inspirator, štoviše kao glavni akter oružane pobune protiv jugoslavenskog ustavnog poretka. Činjenica da ni Tuđmanu nije odgovaralo da JNA likvidira kninsku pobunu jer je strahovao da bi tako Federacija stekla legitimitet kao faktor stabilizacije Hrvatske, spada u sasvim drugu temu.
Konfederalni ustavni poredak uspostavljen 1974. pružao je svim republikama suverenost i solidna jamstva od bilo čije hegemonije. Utoliko se težnja slovenskih i hrvatskih nacionalističkih elita za samostalnim državama doima iracionalno. Ono što tu težnju opskrbljuje racionalnim argumentom nije potreba za odvajanjem od Jugoslavije nego potreba za odvajanjem od Jugoslavenske narodne armije.
Istina je da su nove vlasti u Ljubljani i Zagrebu, tokom interregnuma između maja 1990. i juna 1991. sustavno podrivale legitimitet Federacije, pored ostalog i svojim odbijanjem da konstruktivno učestvuju u radu saveznih organa. Ljubljana i Zagreb radije su se odrekli i posljednje hipotetske mogućnosti uspostave civilne kontrole nad JNA i tako prihvatili rizik rata. Pitanje je da li je drugačiji pristup i bio moguć u situaciji kada je Milošević preuzeo kontrolu nad četiri federalne članice i jednako je upitno da li bi JNA pristala na svoju depolitizaciju i profesionalizaciju, sve i da su savezne civilne ustanove bile funkcionalne i jedinstvene u namjeri da likvidiraju njenu privilegiranu poziciju i reformiraju je u vojsku zapadnoevropskog tipa. Veljko Kadijević je u Anti Markoviću i njegovoj viziji demokratske Jugoslavije vidio najvećeg protivnika i obilno je doprinio neuspjehu savezne vlade. Savezni premijer je u glavnom gradu spavao s pištoljem pod jastukom, a njegov pratilac i vozač, u kojeg je imao povjerenja još u doba dok je bio direktor Končara, bio je jedini naoružani čovjek u službi jugoslavenske federacije koji joj je bio lojalan.[18]
O intelektualnoj insuficijenciji kao posljedici dugogodišnje negativne selekcije i, od nje neodvojivog antizapadnog i prosovjetskog raspoloženja, svjedoče paranoidne procjene Veljka Kadijevića da Zapad prijeti jugoslavenskom integritetu i njegov pokušaj oslonca na Moskvu. Kao da Sovjetski Savez do jučer nije bio jugoslavenski arhineprijatelj, kao da se 1948. nikada nije dogodila i kao Zapad nije podržavao opstanak Jugoslavije dok je za taj opstanak postojala i najmanja nada. Kadijević je imao svoje za razloge za antizapadnu paranoju, svjestan da zapadna podrška implicira i reformu vojske u depolitiziranu i profesionalnu ustanovu pod civilnom demokratskom kontrolom.
***
U ljeto 1990. u Kninu završila je historija JNA kao jugoslavenske oružane sile. Sve što se zbivalo nakon toga spada u neko drugo poglavlje. Iste su ostale samo zastave i insignije pod kojima je JNA stekla slavu kao pobjednica u Drugom svjetskom ratu. S kninskom pobunom politička samostalnost JNA doseže zenit. Milošević je još uvijek samo partner. Kada je konsolidirao svoj utjecaj, a taj proces opisuje Borisav Jović u svojem čuvenom dnevniku, JNA je počela zaposjedati granice Srbije kakvima ih je zamišljao Stevan Moljević, pripadnik pokreta s kojim se JNA u Drugom svjetskom ratu borila na život i smrt. Sedamdeset i dvije godine Jugoslavije, četrdeset i devet godina od postrojavanja proletera u Rudom i čitava Titova epoha federalističkog jugoslavenstva, kao da se nisu ni dogodili. Koliko dijabolične energije je trebalo uložiti za toliku količinu sljepila, autizma i prezira prema stvarnosti.
Jedna te ista ideologija, jedna te ista politička metoda – ideologija i metoda Dragutina Dimitrijevića Apisa – stajala je i iza pobune Jedinice za specijalne operacije u novembru 2001. u Beogradu i iza odbijanja nasljednice JNA da tu pobunu uguši. Balvani u okolici Knina i pripadnici JSO na beogradskom autoputu spadaju u jedan te isti procédé nastao u koordinaciji s istim generalskim mentalitetom. Ubojstvom Zorana Đinđića u martu 2003. ta je politika zatvorila puni stogodišnji krug žilave militarističke i nacionalističke borbe protiv uspostave demokracije.
Formulu umanjene Jugoslavije u kojoj će živjeti “narodi koji to žele” vojska je čitala kao uspostavu države koja će biti spremna da je trpi kao političku anomaliju. Ostala je trajno nespremna da se pod bilo kakvim okolnostima odrekne političke moći. Tragala je za političkom elitom s kojom će dijeliti vlast. Slobodan Milošević bio je logičan izbor, a JNA je bila njegov lak plijen. Kasnije ju je izigrao, iskoristio njene poraze, riješio se starog generaliteta i uspostavio novu ravnotežu snaga. Možda će – bio bi to vrlo bizaran paradoks – ući u historiju i kao čovjek koji je kako-tako demontirao to čudovište. Vojska Jugoslavije bila je lojalna Miloševiću, čini se i u većoj mjeri no što je JNA bila lojalna Titu. Milošević ju je ugradio u svoj korumpirani sistem nad kojim su bdjeli gangsteri i nacionalne kulturne ustanove nadležne za beslovesnost.
Da su desetljeća političke samostalnosti, odsustva političke kontrole i negativne kadrovske selekcije od oficirskog kora stvorila intelektualno i moralno opustošenu, izoliranu, gotovo psihotičnu kastu više od ičega govore njeni ratni poduhvati koji su razotkrili zapanjujuću vojničku nesposobnost i neograničena, bezumna spremnost na ratne zločine. JNA je savršeno ispunila očekivanja hrvatskih nacionalista – ili je i njih iznenadila – kada su s oduševljenjem shvatili da JNA zvjerski ubija hrvatske civile i besmisleno razara hrvatske gradove.
Je li zamislivo da Koča Popović, Peko Dapčević ili Kosta Nađ – da ne spominjemo Ivana Gošnjaka, Viktora Bubnja ili admirala Matu Jerkovića, ili onog nesretnika iz filma Država mrtvih – naređuju segregaciju Vukovaraca na Hrvate i Srbe kako bi Hrvate odvodili na Ovčaru? Da planiranju bombardiranje Ljubljane? Da Bošnjake nazivaju “Turci”? Da pristaju na suradnju s beogradskim gangsterima i psihopatima koji su vijali crne četničke zastave?
Što se zbivalo u umovima zastavnika i pukovnika koji su doslovno odrastali i živjeli ispod Titovih portreta u kovačnici bratstva i jedinstva da bi 1991. opsjedali Dubrovnik, Sarajevo i Vukovar? Postoji li u historiji primjer za sličnu konverziju? Kako je bilo moguće da mnogi oficiri i generali taj obrat nisu ni doživjeli kao konverziju? Tko su bili ti ljudi?

Peščanik.net, 01.04.2011.
———–
Vidi Milorad Manojlović, The Role of the Military in Politics: Yugoslavia as a Case Study. Thesis submited in partial fulfillment of the requierments for the degree of master of arts. Simon Fraser University, Burnaby, Canada, 1997. ↑
Ibid. ↑
U nekim demokratskim zemljama, osim notorne zabrane članstva u političkim partijama, vojnim licima uskraćeno je i pravo glasa. ↑
Jedna komisija je državna, a druga partijska, ali obje imaju praktično isti sastav. ↑
Doktor Ivan Ribar bio je Predsjednik Prezidija Narodne Skupštine FNRJ, dakle prvi šef jugoslavenske države nakon što je proglašena Republika. Ta funkcija ukinuta je ustavnim promjenama iz 1953. kada je uvedena ustanova Predsjednika Republike. Ukinuta je posebna funkcija vrhovnog komandanta koja je sjedinjena s funkcijom predsjednika. Od 1953. do 1963. predsjednik države bio je i predsjednik vlade. ↑
Kardelj, Ranković, Đilas, Bakarić i ostali imali su generalske činove. Kada je pao u nemilost, Đilasu je oduzet generalski čin. Zanimljivo je da je i Tuđman, koji se formirao u takvom ozračju, za vrijeme rata visokim dužnosnicima HDZ-a podijelio činove generala Hrvatske vojske. ↑
Dan Armije slavljen je 22. decembra, na dan kad je brigada bila u prvoj borbenoj akciji. ↑
Tu brojku navodi Ivo Banac u svojem djelu Sa Staljinom protiv Tita, Nakladni zavod Globus, Zagreb 1990. ↑
Riječ je o devet stotina tenkova, sedam stotina samohodnih topova i oko hiljadu cijevi protuavionske artiljerije, ne računajući preko sedam stotina artiljerijskih cijevi različitih kalibara. Osim dvije stotine mlaznih i stotinu elisnih aviona, Sjedinjene Države isporučile su i znatnu količinu kamiona, inženjerijskih sredstava, radio-uređaja, radarske tehnike i pješadijske opreme. Velika Britanija isporučila je dva razarača, Francuska veliki minopolagač, a Italija (s naslova reparacija) tri eskortna razarača. ↑
JNA imala je potpuno odvojen zdravstveni, školski i stambeni sistem, kao i posebno vojno pravosuđe. Tek krajem osamdesetih godina dopušteno je civilnoj advokaturi zastupanje okrivljenika pred vojnim sudovima. ↑
Grupa autora, Snaga lične odgovornosti, biblioteka Svedočanstva, knjiga 2, izdanje Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, Beograd 2008., str. 69. ↑
“Ceo taj vrh, koji se u žargonu u vojsci pejorativno nazivao ‘crveni orkestar’, činili su praktično kolege, zaposleni i potčinjeni velikoj i moćnoj ruskoj armiji i ruskoj aparaturi”. (Vladimir Popović u emisiji Peščanik od 11. marta 2011.). Veze s Moskvom bile su stare i komplicirane i obnovljene su u drugoj polovici pedesetih godina. Održavane su po političkoj, vojnotehničkoj, vojnoindustrijskoj i obavještajnoj liniji. ↑
Tako misli i Latinka Perović u Grupa autora, citirano djelo, str. 82. Slična situacija bila je i u policiji. Tito je do Brionskog plenuma očito pristajao na tezu da je Srbija “kičma” Jugoslavije. Je li to bio kompromis? Ili odluka za koju je Tito držao da je makijavelistički mudra? Nesumnjivo je krajem šezdesetih godina pokrenuo proces konfederalizacije zato što je pojmio posljedice pretorijanskog oslonca na Srbiju. ↑
U razgovoru koga sam 2002. bio u prilici voditi sa Stipom Šuvarom upitao sam ga je li nakon preuzimanja položaja šefa SKJ početkom ljeta 1988. razgovarao s vojnim vrhom. Činilo mi se prirodnim da šef komunističke partije u socijalističkoj, jednopartijskoj državi u roku od 48 sati od svoga imenovanja provjeri treba li se plašiti vojske ili na nju može računati. Šuvar je odgovorio da nije, štoviše, začudio se što ga to uopće pitam. Čini se da se u već potpuno deranžiranom SKJ nitko ni formalno nije bavio vojskom. ↑
Taj aspekt obrazlaže general Ilija T. Radaković u svojoj knjiziBesmislena YU-ratovanja 1991-1995. ↑
Osim u republičkim glavnim gradovima sjedišta komandi armija bila su u Nišu i Splitu, s tim da je Titogradu bila komanda korpusa. ↑
Ideološka pozadina Cazinske bune bila je konfuzna i sadržavala je elemente četništva, bošnjačkog nacionalizma i osobnih frustracija lokalnih rukovodilaca. Đilas svjedoči da je likvidacijom njenih kolovođa propuštena prilika da se pobliže istraže uzroci pobune. ↑
Savezni SUP kontrolirao je Miloševićev pouzdanik general Petar Gračanin. ↑