SKRIVANA POVIJEST BOŠNJAKA

Web magazin Bošnjaci.Net

Autor: Fikret Hafizović

Objavljeno: 15. September 2016. 21:09:19

Iritiran destruktivnim pisanjem o Bošnjačkoj povijesti od strane Bošnjaka koji su svoje znanje, o Bošnjacima, sticali iz negatorske povijesne literature, pišem ovaj članak koji bi trebao takvima i svima drugima koji imaju stav; da je naša historija pisana iskreno i istinito od naših negatora, te kao takvu interpretiraju Bošnjačkom čovjeku, potaknuti ih na promjenu takvog stava i uputiti na razmišljanje o Bošnjacima koji u kontinuitetu vladaju Bosnom od njenog začetka u III. stoljeću p.n.e. i kasnijim (VII. stoljeće), zaokruženjem-diferenciranjem od ostalih Balkanskih zajednica: Hrvatske i Srbije i samo iz strateških, a ne i kulturoloških razlika i kao geopolitičke zajednice u centralnom Balkanu-Ilirikumu, da je Bosna kao država, a i države njenog okruženja, uvijek uspostavljana na Monoteizmu, jer su od početka uspostavljanja teokratija u III.stoljeću p.n.e.od strane Alexandra Makedonskog pa do konca XVII. stoljeća sve države Balkana bile monoteističke teokratije i vladanje je bilo na vjerskoj osnovi .
Bosna, Hrvatska i Srbija su kao islamske teokratije nastajale od polovine VII. stoljeća, a kroz avarski model organizovanja i tada se one i diferenciraju kao zasebne političke zajednice iz lakšeg organizovanja naroda, ali i vojnoorganizacionih razloga.
Niti jedna od ovih zemalja nije kroz srednja stoljeća osvajana od Turske, jer za osvajanjem, od strane muslimana, nije bilo ni potrebe, jer su sve tri bile islamske teokratije. Njihovo udruživanje bila je neophodnost, jer udruženi mogli su se lakše suprostaviti nadirućim evropskim katolicima, jer katolici pod voćstvom papa nastoje Evropu očistiti od onih drugih vjernika, kako ih oni nazivaju, sa svog aspekta vjerovanja, hereticima.
Dakle, udruživanje muslimana Balkana u cilju zajedničke odbrane od evropskih katolike bila je neophodnost i to udruživanje bilo je itekako potrebno jer bi pojedinačno, vrlo lahko, padali pod katoličku vlast. Na udruživanju muslimana Balkana radili su muslimani Turske u čemu se istuicala porodica Osmanovića koja je kroz sva dalja vremena, iz svog muškog potomstva, davala sultane ove zajednice. Ovako udružene Balkanske islamske države u Osmanbsko carstvo imale su mogućnost jače odbrane i tako su uspijevale Hrvatska do 1683. a Srbija i Bosna do 1878.
Hrvatska je prestala biti islamska nakon 1689. godine osvajanjem Hrvatske od strane evropskih kršćana-katolika, a Srbija zvanično postaje pravoslavna nakon 1878. godine, ali nezvanično i nešto prije 1862. godine, po dogovoru Rusije i Porte, kada je njenio autohtono stanovništvo-Srbi muslimani, jer po njima je Srbija i dobila naziv, morali iseliti i napustiti teritorije Smederevskog sandžaka. I Bosna je, kao takva-islamska, prestala bitisati 1878.godine kada su Bošnjaci, kao državotvorni narod Bosne, a kao islamiti, prvi put poklekli i morali prepustili vladanje Bosnom katoličkoj Austrougarskoj i opet po dogovoru sa Portom. I sve se to dešavalo tako što je kršćanska Evropa nastojala obezbjediti zacrtani cilj: Evropa je kršćanski kontinent.
Bošnjaci, kao narod, su gradili svoju državu Bosnu i isključivo sami, a kroz osmanski period bili su udruženi sa ostalim muslimanima Balkana, a tek od 1878. godine Bosanski katolici i Bosanski pravoslavci postaju njeni konstitutivni narodi. 
Dakle, Bosnu je dva milenija gradio njen rodni narod-njeni Bošnjaci, a u zadnjih 138 godina u Bosni su konstitutivni Hrvati i Srbi, ali je oni više razgrađuju nego utemeljuju. To rade iz razloga jer su svjesni da je Bosna kao država nastajala zahvaljujući Bošnjacima monoteistima-muslimanima, a ne njima-kršćanima.
Bošnjaci, danas, ne negiraju prava Hrvatima i Srbima da odlučuju o Bosni, ali ne kao teritoriji Hrvatske ili pak Srbije, jer Bosna je povijesna kategorija i uvijek zasebna od Hrvatske i Srbije jer Bošnjaci su je i gradil.
Bio je i pokušaj osvajanja Bosne od strane evropskih katolika i ranije od 1878. godine, a to je bilo naročito izraženo nakon 1683. godine kada su nakon Bečkog rata, kao islamske regije, poklekle Slovenija sa Istrom, Slavonija, Mađarska, Južna Austrija te Lika, a Dalmacija nakon i tokom Kandijskog rata 1645.godine. Kršćani su nakon 1683. Godine upali i u Bosnu, okupirali krajinu sa Bihaćem, osvojili Jajce i iz njega protjerali muslimane.
Kršćani Evrope su 1737. godine pokušali dokusuriti sa Bosnom. Krenuli su sa sjevera i zapada u njeno osvajanje.
Međutim, Bošnjaci su, pod voćstvom Ali paše Hećimovića, organizovali svoju odbranu, te bitkom, za Bosnu, pod Banjalukom zaustavili katoličko napredovanje i u kontraofanzivi vratili, ponovo, Krajinu sa Bihaćem njenom Bošnjačkom narodu, a istovremeno to se desilo i sa Jajcem. 
U Bihaću i Jajcu ostali su tragovi katoličkog osvajanja ova dva Bošnjačka grada tako što su, kao i svuda odakle su prognali muslimane, njihove sakralne objekte pretvarali u crkve. Tako su uradili i sa džamijama u Bihaću i Jajcu da bi kroz konstruisanu povijest u Jugoslavijama nama objašnjavali da su to bile crkve, da su ih muslimani pretvorili u džamije i, kao, oni ponovo vratili u crkve.
Na godinu, u avgustu, je 280. godišnjica najznačajnije bitke Bošnjaka za Bosnu, jer da su te godine poklekli niti bi bilo Bosne a niti Bošnjaka. Bilo bi nas kao danas što u Hrvatskoj ima na stotine hiljada pokatoličenih potomaka Hrvata muslimana.
I zato je Bošnjačka povijest grandiozna, a mi je neznamo, jer nam se ne predočava onako kako je življena nego onako kako to naši negatori pišu. 
Ni tada, kada je Austrougarska ukinula Bosnu kao državu, koncipiranu na šerijetu, Bošnjaci nisu isključeni iz njene organizovanosti u novom konceptu Bosne kao nacionalne države Bosanaca, jer je tada Bosna ustanovljena kao nacionalna država njenih građana koji su svoj kulturološki identitet uspostavljali kao muslimani, katolici i pravoslavci. Tada Bosna postaje nacionalna država Bosanaca tri konfesije i to će trajati od konca XIX i početka XX stoljeća kada Srbi i Hrvati kao državotvorni narodi susjednih država osjećaju da će doći do geostrateških promjena na Balkana, a kako je Evropa uspostavila svoju teoriju o Evropi kao kršćanskoj zajednici i da muslimanima na Balkanu nije mjesto vladanja u državama, oni će se i uklapati u taj koncept. Tada počinje ideološka borba Hrvata i Srba oko toga čija će biti Bosna, a na tim osnovama traže se i koje kakva prava, jednih i drugih, na Bosnu i tada počinje pisanje lažne Bosanske povijesti.
Tada njenom rodnom narodu-njenim Bošnjacia, a kao islamitima, negira se sve od toga da su narod do toga da su prozeliti i da po tom osnovu nemaju povijesna prava na Bosnu. Tada se uspostavlja i teorija o bosanskim pravoslavcima kao narodno Srbima, a bosanskim katolicima kao narodno Hrvatima, jer su na taj način mogli lakše ostvarivati svoje ciljeve oko toga da je Bosna, u povijesnom smislu vlasništvo, ili jednih ili drugih, jer će pokrenuti teoriju o Bošnjacima kao etničkoj skupini koja je iz određenih razloga prihvatila Islam kada je, kao, Turska Bosnu osvojila, a da su ranije narodno bili ili Srbi ili Hrvati, ali kao k(h)rišćani.
Ta teorija o Bošnjacima kao prozelitima je i danas aktuelna i tu teoriju zastupaju i naši povjesničari te je nama interpretiraju i zato tvrdim da moj narod ne poznaje svoju življenu i istinitu prošlost.
A, da znaju da iz iste teorije, o Bošnjacima kao prozelitima, Bošnjaci nisu narod, jer iz takve teorije proizlazi da nisu stvarali svoju Bosnu, nego upravo da smo ono što o nama pišu naši negatori, a to je da smo etnička skupina.
I sva ta pisanja Bošnjačke povijesti od strane naših negatora nije bilo povijesno, nego ideološki u cilju ukidanja Bosne kao povijesne tvorevine Bošnjaka islamita u kršćansku povijesnu matricu ''Evropa je povijesno kršćanska''.
Kako se odvijala teorija o nepostojanju Bosne, tako se i u praksi očitovalo, jer nakon I. Svjetskog rata kada zemlje Srednjeg Balkana postaju jedna država u toj tvorevini nema Bosne kao države i njenog rodnog naroda-Bošnjaka jer se i Balkanski kršćani uklapaju u koncept da je Evropa povijesno kršćanska a da su Bošnjaci tu Turski recidiv.
Bosnu svojataju i jedni i drugi kao svoju teritoriju i zato se Bošnjaci negiraju kao narod i pripisuje im se odrođenje od, kao, matičnih naroda Srba i Hrvata i za njih postaju etnička skupina jer su kao ostavili svoju staru vjeru, a, kao, okupacijom ovih krajeva od Turske primili Islam.
Ne tvrdim da je Bosna u ranija vremena nosila svoje današnje ime, ali sve promjene koje su se u njoj dešavale, pa i naziv, pratio je i njen povijesni narod, njeni Bošnjaci i uvijek na istoj duhovnosti.
Ovo moje pisanje proisteklo je iz serjozne i podrobne analize stanja Bošnjačke svijesti, o nama samim, kroz prizmu povjesti koju smo u zadnjih 100-tinjak godina učili, koju smo revnosno interpretirali, a koju i danas revnosno interpretiraju svi oni koji su zaduženi za rad na bosanskoj povijesti. Učeni smo u proteklim vremenima, u Jugoslavijama, o sebi od naših negatora kada nismo ni mogli ništa da kažemo a niti da promijenimo, do samo potvrđivati to što su o nama pisali i govorili oni-naši negatori.
I zato, naše povijesti što se tiče i našeg znanja o istoj, mi smo na najnižoj stepenici.
A zašto je to tako?
Razloga je više, a najbitniji razlog je to što smo u proteklih 100-tinjak godina svoju povijest učili od onih koji su nas negirali, a oni koji bi trebali da nas usmjere na pravi put tj. oni koji su najmeritorniji da nas upute u našu življenu povijest-naši povjesničari i dalje podržavaju sve te povijesne konstrukcije o nama Bošnjacima. 
Trebalo bi; da je to vrijeme iza nas, a nije. I dalje radimo po uhodanim programima.
Povijesno, naš-Bošnjački kontinuitet uspostavljanja Bosne kao naše države je osporavan, a naše utemeljenje u Bosni sa Bosnom , i dalje se negira, a to je itekako važno-najvažnije u održavanju naše državnosti.
Nadati se da će doći, drugo, povoljnije vrijeme za Bošnjake, te da će naše mlađe snage koje neće biti opterećene predrasudama i nametnutom poviješću sve te nesuvislosti koje su nam pripisivane i koje su nas dehistorizirale odbaciti i da će poći serjozno raditi na našoj Bošnjačkoj, ali življenoj povijesti i eksponirati istinu o Bošnjacima. 
I napominjem, da Bošnjaci ne negiraju Hrvatima, a niti Srbima, danas, njihovu konstitutivnost u Bosni u ravnopravnim odnosima kao i Bošnjacima, a ovo što pišem nije njihovo negiranje nego povijest o stvaranju Bosne kao države njenog rodnog naroda njenih Bošnjaka. I samo da naglasim da je to povijest , a ne politika.
Osnova povijesti, na kojoj bi Bošnjaci trebali zasnivati svoju življenu povijest nije Kršćanstvo ili koje kakvo krivovjerje, a koje nam, kao našu osnovu, serviraju naši negatori, nego sasvim suprotno Monoteizam, koji se ne prezentuje kao osnova Bošnjačke povijesti, nego konstrukcijama i ono podvodi pod kršćanstvo. 
Pišem za one Bošnjake koji razmišljaju, koji žele i koji hoće da znaju svoju istinsku Bošnjačku povijest. Dakle, za one koji su svjesni da im povijesni negatori nisu mogli biti oni iskreni povjesničari, koji bi im pisali povijest, te da isti ne mogu biti ni oni od kojih ćemo i dalje učiti, jer znam, da među Bošnjacima, i to historičarima, ima većina onih koji su stičući svoje znanje iz povijesti ubijeđeni da je to sve što ''znaju'' istina, jer osnova na kojoj formiraju svoj sud, o svom znanju, je ista, kao i ona na kojoj nam i negatori pišu.
I što je žalosno, ne žele da mijenjaju svoj stav o našoj prošlosti i ubjeđuju i nas, koji smo svjesni svih tih konstrukcija, da je to što ''znaju'' o Bošnjacima, istina. I pozivaju se uvijek na neke izvore, a manje više svi izvori koji negiraju Bošnjaka kao monoteistu su krivotvoreni. I sam dr. F.Rački, koji je, za naše prilike, pionir ovog načina-metpodologije izučavanja povijesti, piše da je takvih krivotvorenih izvora odbacio na stotine. Rački je radio sredinom XIX stoljeća, a odbacuje falsifikate koji su od ranije.
A koliko li je takvih krivotvorina i prošlo ?
Svi dokumenti koji govore tobože o Bosanskoj crkvi, pa o Bošnjacima kao patarenima, ali u oba slučaja kao kršćanskim krivovjernicima, pa o katoličkom krunisanju Bosanskih kraljeva, pa o progonjenju naroda Bosne u ta vremena , pa o Turskom osvajanju Balkana, pa o Bosanskim hereticima, pa o sukobima Bosanskih velmoža, pa o koje kakvim ugovorima sa, kao, katoličkim Dubrovnikom itd. su svi na konstruisanoj-izmišljenoj osnovi.
I svi ovi falsifikovani dokumenti su iz vremena nakon što su u Hrvatskoj nakon 1683. Godine zavladali katolici a sve se iniciralo nakon što je čitav Balkan osim Bosne i Albanije i jednog dijela Turske podpao pod k(h)ršćansku vlast, kada su kršćani Balkana dobili svoje države i kada počinju ispisivati nacionalnu povijest i sva politička gibanja u ovim državama počevši od Alexandrovog perioda, kada se i začinje naša civilizacija, podvode pod matricu ''Evropa je kršćanski kontinent''
Bošnjaci nikada nisu bili nešto drugo po duhovnosti nego monoteisti, a niti su koga proganjali i niti je njih neko mogao prognati, jer su bili vjerski, dakle državnički dobro organizovani, a i njihovo okruženje, u ta vremena, bilo je sa istom duhovnosti i organizovano na istim vjerskim osnovama na Monoteizmu.
Iz tih vremena su i naši sakralni biljezi-stećci, i osim nekih koji su sklonjeni i upotrebljeni kao građevinski materijali, ostali su vidljivi jer ih kršćani nisu rušili kao ostale monoteističke-Islamske sakralne objekte iz razloga što ih nisu dovodili u kontekst Monoteizma-Islama.

I zato; za sve one Bošnjake koji žele da znaju svoju življenu povijest i istinsko znanje o sebi, preporuka; da će to biti jedino ono znanje do koga Bošnjaci sami svojim pregalaštvom mogu doći, a ne da budi suvisli interpretatori svih tih nesuvislisti o Bošnjacima i svojoj povijesti koju su pisali Bošnjački negatori.
Vrijeme je da odbacimo sve napisane nesuvislosti o nama i sve povijesne izvore koje su koristili i pisali naši negatori, a koje su nas dezavuisale, ali i one nelogičnosti koje su pisali i naši Bošnjački povjesničeri koji su se poveli za našim negatorima!
A zašto sve to?
Zato što smo kroz prisutnu-interpretirajuću, kako vole da kažu ''zvaničnu'' povijest, povijesno dezavuisani i totalno dehistorizovani, a nama treba istina o nama. Nama treba naša življena povijest koju su živjeli naši predci, koji su na Monoteizmu, a ne na nekom drugom vjerskom učenju gradili i čuvali našu Bosnu, a mi Bošnjaci treba da pišemo i učimo o istoj, te da se dičimo, a ne da s dozom krivnje koju su nam nametnuli naši negatori pišemo o našim predcima, a oni s povijesnog aspekta nisu to zaslužili. 
Treba da znamo suštu istinu o Bosni i nama, a ona je;
Bošnjaku Bosnu niko nije na dlanu doni-poklonio, a da je on-taj drugi Bosnu gradio. Nikada u Bosni do 1878. nije bila druga vladavina do Bošnjačka-monoteistička. Bošnjak je svoju Bosnu kroz sve periode njenog razvoja gradio i branio od svih koji su je napadali, a napadali su je oni koji sa Bošnjačkom duhovnošću nisu imali ništa zajedničko, ali su je ovako lijepu htjeli porobiti, i nas prognati ili ako bi ostali u njoj prevjeriti-pokrstiti. Kada to nisu mogli učiniti silom, od prije 100 godina to rade olovkom i eliminišu nas kao utemeljitelje Bosne i sve to na onoj povijesnoj osnovi koju i danas naša djeca uče, a koja nas kao njene graditelje negira.
Dočim, sa Bošnjakom kao monoteistom, u Monoteizmu pa i Islamu, na kome je i zasnivana vlast u Bosni, u Bosni su živjeli i katolici i pravslavci i provodili vlast u međusobnim odnosima u sredinama u kojima su bili brojni, ali na državnom nivou nisu mogli imali vlast, jer je Bosna bila islamska. 
Kada su evropski katolici na čelu sa papom Pijo II imali namjeru da Bosnu pokore, polovinom XV. stoljeća, jer su svoje namjere obznanili 1459. u Mantovi, Bošnjaci su udruženi sa ostalim muslimanima Balkana organizovano Bosnu branili.
Ovu povijesnu okolnost-udruživanje muslimanskih država Balkana kršćani će podvesti pod Tursko osvajanje i formiraće se važeći, a lažni, povijesni ''aksiom'' o Turskom osvajanju, a da nikakvog osvajanja od strane Turaka nije bilo. 
To je jedna od tih najgorih neistina koju su plasirali naši negatori, a Bošnjaci je prihvatili. Tu tvrdnju treba odbaciti i tu je ključ rješenja svih onih povijesnih nedosljednosti koje nas dehistoriziraju: prelazak na islam i slično.
Dakle, nije to bila nikakva okupacija Bosne od Turaka, nego zajednička odbrana muslimana Balkana od katolika. I od kuda onda islamizacija?, kada su Bošnjaci bili muslimani. 
Bošnjaci su po religioznosti, i danas, ono što su bili naši predci koji se nikada nisu prevjeravali iz koje kakvih nadri vjera koje izmišljaju naši negatori, jer ne prihvatajući činjenicu da smo kao muslimani živjeli u Bosni ali i u komšijskim zemljama oni nam nameću koje kakve vjere.
Povijesno nas negiraju iz razloga što Bosnu interpoliraju u svoja ozračja, a da smo mi-Bošnjaci tu u Bosni zahvaljujući Turcima koji su kao Bosnu osvajali, a njih progonili i islamizirali.
Međutim, Bošnjaci su autohtoni Evropljani i u genetskoj osnovi Slaveno-iliri, mada je bilo i mijenjanja etno-genetske strukture križanjem sa starim evropskim narodima koji su iz različitih razloga, a najviše vojne prirode, dolazili u Bosnu i tako se mijenjala Slaveno-ilirska etno-genetska osobitost Bošnjaka. Bošnjaci su, kako povijest govori, a ne kako nam serviraju naši negatori, svoje življenje uvijek zasnivali na Monoteizmu.
U periodu dok su živjeli u Dalmaciji i Iliriku, zasigurno na početku organizovanja Alexandrovih država; od konca IV: s. p.n.E. do konca IV. stoljeća n.E. na Aristoteloalexandrovom monoteizmu, a od ovog perioda do polovine VII stoljeća na Arijanizmu, od polovine VII. stoljeća na Avarizmu, u kome je Islam bio vladajuća vjera, da bi od početka XV. stoljeća pa do 1878. godine bili udruženi sa ostalim muslimanima Balkana kroz Zajednicu Islamskih država Balkana-Osmansko carstvo, kada se Bošnjački islamski izricaj ispoljava kroz novu formu islamskog Monoteizma izraženu kroz Hanefizam.
Tada Bošnjak počinje svoj Islam ispoljavati vizuelno nešto drugačije u odnosu na raniji Avarski period i tada se stvara limes, ali ne kao granica između dvije različite vjere, nego različit spoljašnji izražaj iste vjere, ali kroz dvije škole.
Treba znati da je razlog udruživanja muslimana Balkana i Mađarske, kroz srednja stoljeća, prijetnja Evropskih katolika o progonu Balkanskih i Mađarskih muslimana iz njihovih država koje su stoljećima gradili na Monoteizmu, a sada im je izkazana prijetnja da to sve mogu izgubiti. 
Katolici sa Zapada nadiru rušeći jednu po jednu Evropsku državu zasnovanu na monoteizmu, a svoju prijetnju prema Hrvatskoj i Bosni kao muslimanskim zemljama , katolici su obznanili na svom kongresu u Mantovi 1459. godine kada se papa Pijo II. izjasnio da će predvoditi katoličku vojsku u nakani da istrijebe tu herezu iz Hrvatske i Bosne.
Ulazeći u Balkanski Islamski komonvelt Bošnjaci nisu kao vjernici nekakve Bosanske crkve prevjeravani-islamizirani, jer su i do tada bili muslimani sa evrobalkanskim islamskim sinkretizmom, ali su ulazeći u Balkanski Islamski komonvelt počeli praktikovati-živjeti Islam kroz novu formu življenja izraženu kroz šerijet, tj. Hanefizam. 
Naziv za religiju iz koje su, kao, Bošnjaci prije udruživanja u Balkanski Islamski Komonvelt crpili svoju duhovnost; Bosanska crkva je izmišljen od strane komšija kršćana Hrvata-katolika, kada su u prošlom stoljeću radeći na svojoj povijesti i Bosnu uklapali u tu povijest, a kako Bošnjake muslimane nisu mogli uključivati niti kao katolike, a niti kao pravoslavce, onda su im izmišljali vjeru-crkvu koju nazvaše Bosanska crkva.
Bošnjaci su i danas u Bosni, u svom vatanu, koga su im stari Bošnjaci ostavili, a koga su kroz sva ranija stoljeća gradili na Monoteizmu i od neprijatelja branili i nama ga u amanet ostavili da ne budemo etnička skupina nego Bosanski narod njeni Bošnjaci. 
Prihvatajući tvrdnju naših negatora o Turskom osvajanju i islamizaciji te o nekakvoj Bosanskoj crkvi koju su kao praktikovali Bosanski žitelji, naši negatori ostvaruju cilj: Bošnjake-muslimane eliminišu kao povijesne graditelje Bosne, jer ovim tvrdnjama se prekida kontinuitet vladanja Bosnom njenih Bošnjaka muslimana, Bošnjacima se nameće hipoteka napuštanja svoje kršćanske duhovnosti te nasilne islamizacije, negira se njihova Bošnjačka nacionalnost, a i Bosna negira kao država utemeljena od Bošnjaka muslimana.
Nije teško zaključiti; da je skoro sva povijest Bosne, koja nam se plasira, od njenog postanka pa do ulaska u Islamski Komonvelt-Osmansko carstvo, formirana na osnovama povijesti koju su interpretirali kršćanski historičari, te da za osnovu uzimaju kršćansku matricu: ‘’Evropa je kršćanska’’. 
Povijest koju su Bošnjaci živjeli od polovine XV. stoljeća do 1878. kroz Zajednicu islamskih država-''turski period'' je dobro poznata, ali i tu ima bukadar konstrukcija, a ono što se dešavalo iza ovog perioda je svježe i tu nema težih povijesnih konstrukcija, mada svaka strana ima svoju istinu.
I danas danile čitamo sve te povijesne nesuvislosti o nama koje su nam napisali naši negatori, pa i od Bošnjaka koji se bave našom prošlošću, ali i od Bošnjačkih povjesničara koji, sve to, pisanjem i knjiga i kroz škole protežiraju.
I nikako da se okane, da se prođu takvog pisanja koje negira Bošnjački povijesni kontinuitet u Bosni. Izgleda, teško im je da odbace sve te nesuvislosti o nama koje su pisali naši negatori, da ih nebi u ''naučnom'' smislu povrijedili, jer od njih su i učeni.
A, kada je u pitanju povijest, onda jedino valjano i čemu treba težiti je istina i ništa drugo. 
Dakle, u cilju uspostavljanja povijesne istine o Bošnjacima, nema tih autoriteta koje ne treba ignorisati ako je njihova interpretacija Bošnjačke povijesti povijesna neistina i konstrukcija.
Bošnjaci, koji o sebi žele da znaju istinu, ali i da im nova pokoljenja o sebi uče istu tu istinu, moraju prihvatiti stav da je došlo vrijeme da se svim tim nesuvislim pisanjima o Bošnjacima od naših negatora, ali i naših citatora jednom stane u kraj. Da svima njma, iz najboljih pobuda, treba dati do znanja da je literatura do koje dolaze i koju koriste, skoro sva, sa negacijskom osnovom prema Bošnjaku. Da je ista prošla kroz matricu ''Evropa je kršćanska'', a koja negira autohtonost nas Bošnjaka u našoj Bosni. I zašto da i dalje truju našu djecu nekorektnim i nesuvislim tvrdnjama o nama.
Npr.: Tvrdnja, da je Turska osvajila Bosnu je izmišljotina nad izmišljotinama. Za ovu nekorektnu tvrdnju se veže još bukadar izmišljotina.
Bošnjački povjesničari i dalje pišu o Turskom osvajanju Bosne. Tu povijesnu konstrukciju-tvrdnju nama nametnuli naši negatori, izmišljanjem Turskog osvajanja i islamizacije, a ne udruživanja muslimana radi odbrane, jer time negiraju kontinuitet Bošnjačkog-muslimanskog vladanja u Bosni.
Na ovaj način napravljen je limes kršćanskog i islamskog vladanja Bosnom. Kao, do dolaska Turaka Bosna je bila kršćanska, a dolaskom-osvajanjem Turaka Bosna postaje islamska. 
Bošnjački povjesničari to prihvatili kao povijesnu činjenicu i uče sve Bošnjake da je to povijesna istina, a sve, iz razloga, što su i sami tako učeni, a da sve to tako nije bilo. I što je žalosno, oni i dalje ulažu truda radeći na toj povijesnoj konstrukciji da nam još učvrste to neznanje o nama i dokažu da nismo to što jesmo, nego da smo ono što drugi hoće da jesmo.
I vezano za tu tvrdnju dođe ga da je naš velikan Mehmed paša Sokolović, koji je rođen u vrijeme dok su muslimani nosili narodna imena, sa imenom Baja, bio po tim konstruktorima povijesti kršćanin, te da su mnoge vladarske porodice iz tog perioda, čisto islamske provenijencije, ovakvim konstrukcijama interpolirane u kršćanske. To su Arpadovići u Mađarskoj, Celjski u Bavarskoj. Hrebljanovići i Brankovići u Srbiji. Pavlovići, Kosače, Radakovići u Bosni. Iločki, Šubići, Filipovići u Hrvatskoj. Crnojevići u Duklji. Kastrioti u Albaniji i mnogi drugi. 
Prezimena ovih porodica u korijenu su narodna i nisu orijentalnog osnova, jer su nabrojane porodice ili pojedinci evropske provenijencije i zato je kod tih povjesničara otpadala mogućnost da su to muslimanske porodice, a onda još i tvrdnja da u ovom dijelu Evrope nije bilo muslimana do dolaska Turaka ta tvrdnja je dobila svoju legalnost.
Žalosno, ne zbog nas, nego zbog tih porodica, ali i Mehmed-paše Sokolovića, pa Nikole Iločkog, Hercega Kosače i drugih. Nekoga ko se čitav svoj život borio za svoju vjeru-Islam i svoj vatan, jer su bili napadani, interpolirati u kršćane je krajnje licemjerno i neprimjereno, a to nam rade kroz čitavu povijest, a za njima se povode i Bošnjački povjesničari, a sve iz razloga što su tako učeni. 
Istina je:
Turska tada nije ništa osvajala, jer Kur'an to ne dozvoljava.
Sura II. Aje 19o.
''I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu!-Allah,doista, ne voli one koji zapodijevaju kavgu.'' 
Imperativ ovog ajeta:
I nije se moglo desiti da muslimani organizovano od strane vladara ili na neki drugi način prekrše ovako jasne Kur'anske činjenice; da prvi započinju kavgu te da osvajaju. 
Ali se desilo da je Turska organizovala Balkanske muslimane u cilju njihove odbrane od Evropskih katolika koji, u tom vremenu, po Evropi nasilno ruše monoteističke države i progone autohtono evropsko muslimansko stanovništvo.
Dakle, Turska nije u Bosni iz osvajačkih pobuda, nego iz odbrambenih i najdemokratičnijih pobuda, jer je na njena pleća pao teret Balkanskih i Mađarskih muslimana koje je trebalo ujediniti i braniti od nakane evropskih katolika o njihovom progonu ili pokorenju i prevjeri u katoličanstvo.
Iz ove činjenice-tvrdnje jasno je da su u periodu organizovanja Islamskog Komonvelta balkanski narodi većinski muslimani, a ne kršćani, a tako nismo učeni. 
To tako nismo učili, i nismo ni mogli, jer plan po kome je rađena pisana historija Bošnjaka, ali i komšijskih naroda Hrvata i Srba, je u kršćanskoj matrici. Po toj matrici; u Bosni su bili kršćani, a Turska je osvajala kršćanske zemlje i zato Bošnjaci muslimani, za sve njih, nisu povijesni vlasnici svoje Bosne, jer su bili neki tamo kršćani, pa bogumili-ali kao kršćani dualisti i slično, te da su zahvaljujući Turskom osvajanju i prevjeri u Islam ostvarili vlast nad zemljom Bosnom.
Evropa, trenutno, jeste sa tim prefiksom-kršćanska, osim Bosne, Kosova i Albanije, ali to tek kada su kroz srednja stoljeća počevši od XII. pa do XIX. u Evropi srušili sve monoteističke države, a narode prognali u Islamske zemlje pa i Bosnu, a ono muslimanskog naroda što je ostalo u tim Evropskim državama moralo se prevjeriti-katolicizirati.
A kako su tek, u pokorenim katoličkim sredinama, prolazili oni koji bi i dalje ispoljavali svoj monoteizam-islam? 
Čitali smo kako je inkvizicija kroz srednja stoljeća spaljivala na lomačama tamo neke krivovjernike-heretike, a nismo se pitali zašto su, baš tako, bila stravična ta ubistva?
Zar, samo zato što nisu vjerovali kao katolici i što su bili heretici?
Ne, to heretičko ''krivovjerje'' nije bilo povod za ubijanje. Povod je bio sasvim drugi, ali on se prikriva. Prikriva se iz razloga što do tada Evropske države nisu bile utemeljene na kršćanstvu, nego na Monoteizmu. I kada bi se obznanilo da su Evropske države prije nego su na sili uspostavljene kao katoličke, bile utemeljene na Monoteizmu, onda tvrdnja; ''Evropa je kršćanska'', ne bi imala povijesni kontinuitet. 
Dakle, od XIII. Do XVIII. stoljeća ona previranja I ratovi u Evropi: bilo je to rušenje monoteističke vlasti i uspostavljanje iste na katoličanstvu. A svirepa ubijanje heretika-monoteista, koja su inkvizitori koristili, bilo je u cilju što uspješnijeg zastrašivanja časnih ljudi-monoteista, te onda njihovog povlačenja, napuštanja rodne grude i masovna preselenja na sigurna mjesta u muslimanske zemlje, a oni što su ostali morali su se prevjeriti. I zato je Evropa u XIX. stoljeću bila apsolutno kršćanska.
Eto, tako su prolazili evropski narodi koji su imali vlast na Monoteizmu, a koje su katolici rušili. I Bosna je na isti način trebala da skonča, ali udruživanjem , a ne pokoravanjem sa ostalim muslimanima Balkana i Turskom, Bošnjaci su i opstali u svojoj Bosni. 
Bosna je u kontinuitetu monoteistička i da nije bilo tako, da se Bošnjaci nisu udružili sa ostalim muslimanima Balkana i Mađarske i zajedno branili, bila bi kao i Hrvatska pa i Srbija u kršćanstvu, jer je u Hrvatskoj taj kontinuitet prekinut 1683. osvajanjem Hrvatske od strane Evropskih katolika, a u Srbiji 1862. godine, progonom Srba muslimana po dogovoru Porte i Rusije, ali i nekih Evropskih zemalja.
I to se nije tako učilo, a i dalje mislimo da su se putem škole dobijale istinite informacije, a sve je to bilo na konstrukcijama. 
Tu matricu povijesti, kroz koju je propuštana i naša Bosna, protežirali su, a i dalje protežiraju i bošnjački povjesničari od kojih smo učeni, jer svo ''znanje'' iz povijesti u zadnjih 100-tinjak godina oni su sticali od povjesničara-naših komšija, a naših negatora.
I šta se moglo očekivati od iskazanog neprijatelja i povijesnog negatora? Negacija do negacije! I samo negacija. 
Zar, ovaj prošli rat i dešavanja u njemu nisu bili dovoljan razlog za razmišljanje i prihvatanje činjenice; da nas komšije zaista mrze i preziru i da našim progonom i ubijanjem ostvaruju svoje ciljeve, a izgovor za takva dešavanja bila je konstruisana povijest.
I, zar se nakon svega što smo preživljavali, ponovo može očekivati da nešto i istinito, o našoj povijesti, napišu oni koji nas niječu, mrze, ubijaju i progone, jer zaposjednuto i brane lažnom poviješću.
Kako to ne mogu da shvate oni koji su zaduženi da brinu o našim mladim Bošnjacima i njihovom znanju o svojoj Bošnjačkoj povijesti? 
Potsjećanja radi: Sve, kako se dešavalo sa Bošnjacima u proteklom ratu dešavalo bi se i u predhodnim starim vremenima, uz jedinu razliku da smo se do 1878. godine znalački branili, a da smo te godine potpali pod Austrougarsko katoličko vladanje.
Od tada za nas Bošnjake kola kreću naopako.
Prvo, ogromno iseljavanje Bošnjaka prema jugu, a onda nakon prekida vladanja Austrougarske i formiranjem Jugoslavija kao država kršćanskih naroda, a kako Bošnjaci nisu kršćani krenulo je negiranje svega što je Bošnjačko jer je muslimansko.
Za ove, što se iz koje kakvih pobuda bave poviješću, a i dalje protežiraju pisanja naših negatora o nama, neka se pozabave i pitanjem: Na koji su način došli do svog ''znanja''? Čija je literatura koju su koristili i koju je osnovu za svoje tvrdnje koristio autor? Koji je cilj njegovog pisanja? Itd.
Zar jedan J. Finne ili neki Malkolm mogu pisati o Bosni, o nama, objektivno?
A kada su u pitanju Bošnjaci-ljubitelji naše povijesti, koji iz najboljih namjera žele da nam napišu nešto iz naše povijesti pa nam citiraju Malkolmove ili Finove negacije, o nama, i te nebuloze podvode pod neko znanje, neka se i preispitaju; jesu li Bošnjaci? Dakle, jesu li elementi Bošnjačkog naroda i jeli se iz tih povijesnih nebuloza moglo dogoditi Bošnjačko narodno utemeljenje , jer niti kod Malkolma niti kod Finea nas Bošnjaka kao autohtonog i temeljnog Bosanskog naroda nema. I zašto onda citirati svog negatora? I je li to citiranje ovih negatora Bošnjaka iz razloga što je jedan Amerikanac, a drugi Englez i samo zbog toga što tamo neki američki ili engleski, za mene, nadri historičar piše o Bosni, a što u sadržaju nema Bošnjaka muslimana kao utemeljitelja Bosne to za dotične nije ni bitno. Te povijesne krhotine o nama treba odbaciti i neka njima ostane to pisanje o nama, a mi treba da radimo i pišemo svoju istinsku povijest.
Bosna je sredinom XV.stoljeća sa Balkanskim muslimanskim državama; Turskom, Hrvatskom, Srbijom, Bugarskom, Rumunijom, Albanijom, Grčkom, ali i zemljama Srednje Evrope; Mađarskom, Poljskom, Ukrajinom, Moldavijom formirala Islamski Komonvelt-Osmansko carstvo, koji je trebao biti garancija opstanka muslimana u ovim zemljama. 
I tako je i bilo. 
Zato su u vlasti-Porti bili: i Mađari i Poljaci i Ukrajinci i Rumuni i Moldavci i Bošnjaci i Hrvati i Srbi i Grci i Turci i Albanci i svi drugi, ali svi kao muslimani, jer je od tih država i formiran komonvelt.
Od cca. 200 vezira u Islamskoj vojsci perioda Komonvelta svega trojica su bili Turci. Pa zar je to Turska vojska? Ne, nego vojska udruženih muslimanskih država Balkana i Istočne Evrope od kojih su se i birali veziri.
Uz napomenu da stari: Ugri, Srbi, Bošnjaci, Hrvati, Grci i ostali Balkanski narodi nisu bili samo u Monoteizmu-Islamu bilo je njih i u Kršćanstvu, ali bili su manjinski i nisu mogli na svojoj vjeri uspostavljati i održavati vlast niti u jednoj od nabrojanih država. 
Udruživanjem Balkanskih muslimana u jednu državu, tada je usvojen jedan od simbola te muslimanske zajednice naroda:
-Zastava crvene boje sa bijelim polumjesecom i zvijezdom kao poveznica starog Bizanta koji se organizovao od monoteističkih država i novog organizovanja ovih država.
-Janjičarski zakon-Divširma po kome su se regrutovali muslimani iz ovih zemalja u janjičare.
-Podjela teritorije na timare iz kojih se regrutovala narodna vojska.
- Nešto kasnije 1453.godine određeno je da glavno središte ove zajednice bude Carigtrad-Islambul kao što je bio i za vrijeme Bizanta.
Nama se kroz povijest prezentuje da su janjičari, koji su putem divširme regrutovani, bila djeca kršćana što je notorna neistina, jer u muslimanskoj vojsci prema šerijetu, ali i prema Janjičarskom zakonu nije se moglo dogoditi da se regrutuje dijete musliman od oca nemuslimana. 
Imeena muslimana iz evropskih država, iz tog perioda, što se tiče, naglašavam; njihova imena bila su narodna, a ne orijentalna i tako su mnoga djeca, od muslimana, sa narodnim imenima, koji su regrutovani u janjičare, od naših negatora ‘’pokršteni’’. 
Napisao sam da je tada za glavni grad Islamskog komonvelta koji je formiran od muslimanskih zemalja Istočne I Jugoistočne Evrope određen Istambul, kao što je bio i za Bizanta, a ne kako pišu da je Carigrad osvojen.
Osvajanja ne dozvoljava Kur'an, a Kur'an je imperativ muslimanskog življenja i organizovanja.
I tvrdnja da su nakon 1683. Hrvatska, Slovenija, Južna Austrija i Mađarska oslobađane od Turaka je povijesna konstrukcija. 
Tada se dešavalo suprotno- dešavalo se osvajanje Slovenije, Južne Austrije,Hrvatske i Mađarske od strane katolika i progoni autohtonog muslimanskog naroda ovih država, a ne progon Turaka.
I nisu ovi narodi bili u Islamu od perioda kada su ušli u sastav Balkanske Islamske Zajednice, kao, prisiljeni od Turaka, nego iz perioda kada se Islam prirodno nadgradio na Arijanizam koji je bio monoteizam i onda kroz Avarizam živjeli svoj Islam, da bi u XV. stoljeću nastavili održavati monoteističku vlast udruživanjem u Zajednicu Islamskih država, a pravno primjenjujući hanefizam. 
Iza Bečkog rata od 1683-99. koga su vodili muslimani Balkana, a u cilju povratka Beča njegovim prognanim Njemcima muslimanima, a ne da su osvajali Beč, stvari će krenuti naopako za muslimane Komonvelta i tada će Hrvatska i Mađarska potpasti pod kršćansku vlast, a muslimanski žitelji Mađarske i Hrvatske iskusit će katoličko ''dobročinstvo''.
Nakon što islamska vojska Balkana nije ostvarila cilj-povratak Beča muslimanima, nastale su poteškoće za muslimane ovih krajeva. Da ih ne bi zadesila sudbina muslimana: Francuske , Italije, Austrije, Njemačke koje su katolici nemilosrdno ubijali i progonili, one porodice koje su mogle biti u pokretu pokrenule su se ka Jugu i Istoku u muslimanske zemlje pa i u Bosnu, a oni što su ostali morali su se prevjeriti i danas su to u Sloveniji, Hrvatskoj i Mađarskoj katolici. 
I ovaj dio povijesti, naši negatori, ali i naši povjesničari našu djecu uče onako kako su konstrukcije i napravljene.
Po njima, Hrvatska i Mađarska su bile katoličke, a kao Turci su osvajali ove države. A sve je obrnuto. Obje države su bile sa većinskim muslimanskim življem, i bile su udružene u Islamski komonvelt, a ne da su osvajane, a katolici su ih nakon 1683. osvajali progoneći autohtono hrvatsko i mađarsko muslimansko stanovništvo. 

Kada Hrvati- sada katolici, Mađari-sada katolici i Srbi- sada pravoslavci pišu povijest o svojim državama onda su one povijesno bile vazda; Hrvatska-katolička, Mađarska-katolička, a Srbija-pravoslavna i jedni druge u takvoj povijesti podržavaju.
A ovim povijesnim konstrukcijama negira se osnovna povijesna činjenica da su u tim državama živjeli autohtoni Hrvati-muslimani, Mađari-muslimani i autohtoni Srbi-muslimani i u svojim državama bili većinski. Koji su od začetaka tih država formirajući ih, u njima, održavali vlast na Monoteizmu, i to:
Na početku samog organizovanja na Aleksandrovom modelu, koje je naznačeno u Kur'anu u Suri ''Pećina'' od 83.-110.ajeta.
A kroz srednja stoljeća na Avarskom modelu i Islamu, da bi iz nužde zbog prijetnji katolika o njihovom uništenju, na kraju, organizujući se u Islamski Komonvelt održavali vlast ponovo na Islamu i sve do pada ovih država pod kršćanstvo; Hrvatske i Mađarske od 1683-99, a Srbije tek 1862.
I moram naglasiti; da niti jedna od ove tri države, do ovog naznačenog perioda, u svojoj povijesti nije bila kršćanska. 
U ovim državama živjeli su i kršćani i čak regulišući svoje međusobne odnose po svojim vjerskim kanunima, ali su monoteisti bili brojniji i održavali vlast na monoteizmu i nije ih smetalo kršćansko organizovanje na principima svog vjerovanja.
Kada su u pitanju stara Hrvatska, ali i Srbija; niti Tomislavove, a niti Dušanove vladavine na kršćanstvu, u tim državama, nije bilo i to što nam o Tomislavu kao katoličkom vladaocu ili o Dušanu kao pravoslavnom vladaocu pišu su povijesne konstrukcije, koje imaju za cilj uvođenja kršćanstva, kao vladajuće religije, u neka rana stoljeća kada se ova vladavina na kršćanstvu nije ni naslućivala. 
Ovu konstrukciju o ranom državotvornom organizovanju demantuje povijest-organizovanje ovih država u tom vremenu na Avarskom modelu koji za osnovu vladanja nije imao Kršćanstvo nego Monoteizam.
Kršćani-katolici svoju prvu vladavinu na katoličanstvu, u Evropi, ostvaruju početkom XIII. stoljeća u Langdoku u Francuskoj, a sve što pišu do tada su povijesne konstrukcije, a pravoslavci, i to Rusi, svoje države na pravoslavlju ostvaruju tek sredinom XVIII. stoljeća.
Komšije - Hrvati katolici potpomognuti evropskim katolicima, u Hrvatskoj, prvo vladanje na katoličanstvu ostvaruju od 1683. godine nakon Bečkog rata, a Srbi pravoslavci, svoje prvo vladanje na pravoslavlju, i to samo u Beogradskom pašaluku, ostvaruju nakon 1862.godine, kada su muslimani morali napuštati svoja vijekovna ognjišta i svoj vatan jer su tako odlučile velike sile. 
I međunarodni čimbenici su baratali iskrivljenom povijesnom činjenicom da je teritorija Beogradskog pašaluka povijesno Srpsko-pravoslavna, a da su je Turci osvojili, te da je muslimansko stanovništvo Srbije etnički Tursko te su rasturanjem Balkanskog Islamskog komonvelta dogovorom iz 1862. ovu teritoriju prepustili pravoslavnim Srbima da njome vladaju, a stare Srbe muslimane primorali na iseljavanje i u Tursku. U tom periodu iza Balkanskih ratova, ali i I Svjetskog rata Srbija se teritorijalno od Beogradskog pašaluka proširila na jugu Kosovom koje je i do tada bilo sa većinskim Albanskim življem koje je sa islamskom provenijencijom i gradilo svoju državu i dijelom sjeverne Makedonije u kome je egzistiralo muslimansko stanovništvo slavenske krvi, a govore svoj slavenski jezik koji je kasnije nazvan Makedonski. Dans oni žive na Gori na Kosovu i zahvaljujući tome da nisu bili na udaru srpskih kulturnjaka zadržali su svoj duhovni islamski iskaz, ali i svoj jezik. Pripadaju starom Makedonskom Balkanskom narodu slično kao što su Pomaci u Bugarskoj, islamske su provenijencije, a u svojoj kulturnoj tradiciji zadržali su jedan značajan kulturni sadržaj-obilježavaju Aliđun-blagdan proljeća, koji je bio blagdan muslimana u predšerijetskom-hanefijskom periodu, ali je to kod ostalih muslimana Balkana pa i Bošnjaka propagandom novih islamista odbačeno, jer, kao, taj blagdan nema svoju potvrdu u Kur'anu ali ni Sunetu i kao nije to islamski.
Međutim, za razliku od Arapa kod kojih Arijanizam nije imao jači uticaj ovaj blagdan se nije mogao ni obilježavati, ali zato jeste kod Balkanskih muslimana i zato on nije popraćen sunetskim učenjem.Na ovaj način, odbacivanjem predšerijetskih običaja Bošnjaka, a koji su vezani za njihov monoteistički pristup vjerovanju, prekidao se monoteistički kontinuitet življenja muslimana na ovim prostorima te stoga naši negatori mogu praviti limes: Turskog osvajanja i predturskom nekakvom dualističkom vjerskom učenju Bošnjaka. I tako se došlo do tvrdnje o islamizaciji Bošnjaka, a ne da su Bošnjaci u kontinuitetu sa monoteističkim vjerskim učenjem.
Nešto slično i danas zagovaraju Bošnjaci koji svoje islamsko obrazovanje stiču u S.Arabiji tzv. selefije, koji izučavajući kulturnu tradiciju Arapa muslimana zanemaruju činjenicu da su Balkanski muslimani svoju tradiciju zadržali iz ranijih monoteističkih perioda prije nego su svoj Monoteizam nadgradili Islamom, te kao naše trenutno upražnjavanje Islama i islamskih običaja nije u skladu sa ''prvim muslimanima''.
Ne vode računa o onoj bitnoj suštinskoj činjenici islamskog vjerovanja: Musliman vjeruje u jednog Boga stvaraoca svega koji nije rođen i niti rađa, a što je i osnova Bošnjačkog vjerovanja, a Islamska tradicija Bošnjaka vezana je za njihovo kompletno življenje protkano kroz sve faze monoteističkog vjerovanja i ona se iz tih razloga može razlikovati od islamske tradicje Arapa.
Takva dešavanja i pritisci na promjenu stečenog samo je donosilo štetu i ubacivalo smutnju među Bošnjake muslimane.
Iz ovih aspekata, veoma bitno da se na Gori i dalje poštuju stari kulturni običaji-manifestacije muslimana, a jedan od njih je i Aliđun, jer se time potvrđuje-uvezuje kontinuitet monoteističke duhovnosti ovog naroda.
Gorani, tako sebe nazivaju, za jezik imaju Makedonski, a kako su otrgnuti od svog muslimanskog naroda koji je živio na ovim prostorima na Kosovu, Makedoniji i Bugarskoj, sada na Kosovu imaju status etničke skupine.
U njihovom mjestu Mlike je i najstariji tarih sa neke od džamija na prostorima bivše Jugoslavije koja je prema tarihu izgrađena 1289. godine, a što je potvrda da su muslimani na ovim prostorima živjeli koju 100-tinu godina prije nego je, kao, Srbija ''zvanično'' postala islamska.
Na Jugozapadu Srbija je proširena Bosanskom teritorijom -Sandžakom u kome je bilo većinsko Bošnjačko muslimansko stanovništvo koje je i stvaralo svoj islamski Sandžak i nikakve tu pravoslavne države nije bilo do u njihovim historijama koje su pisali i sve iz razloga svog pravoslavnog utemeljenja na muslimanskim teritorijama. Muslimani Srbije koji su se skrasili u Turskoj, a sada ih ima oko 2.000.000 u Istambolu i danas se narodno nazivaju Srbi. Dakle, stari narod Srbije koji je i gradio Srbiju bili su Srbi, ali monoteisti-muslimani, a ne pravoslavci. Tek u zadnjih 100 godina ovi Srbi pravoslavci, koji ostadoše da žive u Srbiji, uspjeli su propagandom uspostaviti identičnost-jednakost nacionalnog i vjerskog, tako da danas narodi Balkana, a i šire pod pojmom Srbin podrazumijeva i religijski pravoslavac, a to nije i niti je bilo tako.
Hrvati katolici, sa evropskim katolicima, će nakon progona muslimana iz Hrvatske i rušenja Hrvatske monoteističke vlasti svoju državu proširivati na račun Bosne u Primorju, ali i dijelom Like i Dalmatinskom zaleđu-Senj-Imotski-Trilj... 
Po svim njihovim povijesnim teorijama Bosanske teritorije na kojima su gradovi Livno i Duvno su Hrvatske. A oba ova grada su utemeljili monoteisti, a ne kršćani.
I nikada ranije, od naznačenih godina, za Hrvatsku 1689. a za Srbiju 1862. nikakve Hrvatske niti Srbije nije bilo na kršćanstvu. 
Vrijeme je da Bošnjak shvatiti:
Da je sve ono što je napisano o Bošnjacima od strane naših negatora zasnovano na negiranju Bošnjaka kao povijesnih, autohtonih i nikada prevjeravanih vlasnika Bosne, te da među negatorima naše povijesti nema niti jednog koji bi nešto istinski napisao o Bošnjacima i njihovoj povijesti. 
Zar se, onda, takve ličnosti, koje o nama pišu izmišljotine, mogu uzimati za značajne povjesničare i još ih citirati, u sopstvenoj negaciji?
Zar se može uvažavati nečije pisanje i uzimati ga za znanstvenika, a koji negira sve što je Bošnjačko i o Bošnjaku piše isključivo konstrukcije? 
Razumijem i naše povjesničare koji su, na toj osnovi, od njih i učili, te da je poteško stečeno ''znanje'' i zanijekati. Ali, treba znati da iz te povijesne negacijske osnove o Bošnjacima i Bosni, koju su formirali naši negatori, proizlaze i sve te nesuvislosti i konstrukcije o Bošnjacima.
I zato, Bošnjaci, koji na isti način kao i naši negatori pišu su i Bošnjački negatori, a to im ne ide na čast. 
Shvatam, oni su tako učeni a i sva literatura koju koriste je od naših negatora. Ali, za nas, sva ta njihova pisanja su povijesne konstrukcije, pa zato, što prije, treba to sve odbaciti i pisati našu povijest pa makar to povjesničari iz ona druga dva naroda i negirali što je i za očekivati. Ali, to bi bila naša povijest.
Došlo je vrijeme da Bošnjak nema kome, a niti treba polagati račun o sebi, a sve što se nekome neće dopasti iz Bošnjačke istinite povijesti, neka izučava i ako želi biti u istini, onda će shvatiti da je Bošnjak u pravu. 
I jasno je da naši negatori neće prihvatiti našu istinu o nama, jer se to neće slagati sa njihovim konstrukcijama, ali što je naše naše je!
I sad' šta je prevashodnije-preče; pisati istinito, a da se to suprostavlja komšijskim pisanjem ili prihvatati konstrukcije, o nama, što nas negira, a udovoljiti komšijskim povjesničarima?
Za Bošnjake, u ovom smislu, nebi trebalo biti dvojbe, jer istina je prioritetna! 
I pitanje za Bošnjake, povjesničare, koji ne žele da mijenjaju svoj stav prema Bošnjačkoj povijesti:
Je li mislite da su sve te konstrukcije o Bošnjacima, koje su prezentovali naši negatori znanje, to jest da spadaju u domen povijesne znanosti?
Ako ostajemo pri tom stavu; da je sve to znanje, onda teško se našim potomcima jer će, što se tiče svoje povijesti, biti totalne neznalice. 
I svi Bošnjački povjesničari koji su se obrazovali na tim konstrukcijama treba da znaju:
Niko im ne stavlja na upit njihovo obrazovanje, ali neka obrazovanje, a ne stečeno znanje koriste za dobrobit Bošnjaka, a ne kroz interpretaciju stečenog ''znanja'' na konstrukcijama u negacijske svrhe svog naroda.
Ishodište Bošnjačke povijesti je Monoteizam. Monoteizam je i naše prošlo življenje, ali i trenutno bitisanje. 
Ovo naglašavam iz razloga što se povijest u ranija vremena, a kod nas u Bosni do 1878. godine, odvijala u religijskim relacijama i zato kažem da je Bošnjak živio svoju povijest kao monoteista. Kao musliman kroz Islam i nikako drugačije on je Bosnu gradio.
Ne može kršćanstvo biti osnova naše Bošnjačke povijesnosti!
Jer, da je kršćanstvo bilo osnova naše povijesti Bošnjaka kao muslimana ne bi ni bilo, a kako smo i sada većinski u Monoteizmu-imamo kontinuitet, jedino smo se i mogli održavati na Monoteizmu.
O tome; da smo islamizirani je izlišno i govoriti. To mi je toliko nesuvislo da se jezim kada to neko i spominje.
Neki naši ugledni alimi su i dokazivali da je bilo dobrovoljne islamizacije. Ali, to je samo bila posljedica komšijske tvrdnje o prisilnoj islamizaciji kada je kao Turska Bosnu osvojila, a drugačije nije mogao ni razmišljati, jer su našu povijest krojili naši negatori i nas kao naroda za njih nije ni bilo.
Dakle, naš kontinuitet u Monoteizmu bez ikakvih prevjeravanja je suština Bošnjačke povijesti i sve drugo su konstrukcije i izmišljanja. 
To Bošnjak-povjesničar mora da shvati, jer Bošnjak nikada nije živio svoju povijest kao kršćanin nego uvijek kao monoteista-musliman i kao musliman-monoteista je uređivao svoju Bosnu najviše kroz Zapadno Rimsko carstvo, koje je Iskender Veliki uspostavio na monoteizmu, a ne na nekoj idolatriji. Sura: XVIII, aje 83-110.
Tu su jasni stavovi o nastanku naše civilizacie koji su temeljeni na povijesnim razdobljima.
I to;
- od IV. stoljeća p.n.e. pa do IV. stoljeća n.e. po Iskenderovom-Alexandrovom modelu,
-od IV. stoljeća n.e. pa do polovine VII. stoljeća po Arijevom modelu,
- od polovine VII. stoljeća pa do polovine XV. stoljeća po Avarskom modelu a sa Islamom kao državotvornom vjerom i na kraju,
-od polovine XV.stoljeća sve do 1878. godine na hanefijsko-šerijetskom modelu organizovanja islamskih država kroz Balkanski Islamski Komonvelt.
-Od 1878. pa do 1995. dakle 117 godina, Bošnjak je u svakom pogledu diskriminiran u koje vrijeme spadaju i tri godine proteklog rata, koga su na našem zatiranju, naše komšije, i vodile. 
Za tih 117 godina bili smo, u povijesnom smislu, ono kako su htjele i kako su nam govorili naše komšije.
To je taj vremenski period kada je i izmišljana naša povijest od naših negatora. 
Mogu li to shvatiti naši obrazovani povjesničari ?
Stav: Naša historija se mora nanovo pisati, i ne zbog nekih novih činjenica, nego zbog onih koje nisu uzete, ali i onih koje su pogrešno tumačene. To je prioritet prioriteta i nije to zbog nas, nego zbog našeg potomstva, jer temelje im treba vratiti !? 
I ne treba misliti da ćemo forsirajući istinu o našoj povijesti nešto izgubit, jer se to ne slaže sa komšijskim stavovima. Baš suprotno. Mnogo toga ćemo dobiti.
Prije svega; razobličavanjem konstrukcija i utemeljenje naše povijesti Bošnjački dignitet će biti na višem nivou, a respekt prema Bošnjacima biće izražen novim kvalitetom, 
jer naša-Bošnjačka utemeljenost u Bosni, sa Bosnom, na Monoteizmu je neupitna, a ne kao do sada iz povijesnih konstrukcija-diskreditujuća i potcjenjivačka. 
A drugi i najjači razlog zbog koga moramo pristupiti izmjeni dosadašnje interpretacije Bošnjačke povijesti je;
dizanje morala našem potomstvu na veličanstvenoj povijesti naših predaka, jer doista imaće se čime i dičiti. 
Kada su meni, kroz srednju školu, profesori predavali moju Bošnjačku povijest ja sam obarao glavu ko noj u pijesak i nikako nisam mogao povezati i suštinski odrediti povijesnu realnost. I zato ne želim da to rade i moja unučad. 
Do sada smo pisali i prihvatali sve te povijesne konstrukcije o nama, i; gdje smo u proteklim periodima bili, šta nas je sve snalazilo i gdje smo sada? 
Nisu nas respektovali, jer smo prihvatali sve kako su i pisali. Bili smo totalno: >etnički, nacionalno i religijski kao narod diskreditovani, a povijesno dehistorzovani.
Potvrđivali smo njihove konstrukcije o našoj povijesti, a po tim nakaradnim teorijama mi smo tu kao ostatak Osmanske civilizacije. U tim okolnostima, i iz koje kakvih pobuda, islamizirali se iz čega proizlazi da smo zanijekali svoje dotadašnje vjerovanje, a što, doista, sa Bošnjačkom duhovnošću nije imalo nikakve veze.
Zato nas ne respektuju, jer kao neki rukavac ''izlili'' smo se iz pravog korita. Karikiram i pisanje M. Selimovića koji je kao i ini naši nepromišljeni intelektualci prihvatio konstrukcije o nama i svojim djelovanjem-pisanjem davao dignitet konstrukcijama o Bošnjacima, a to je žalosno.
A mi Bošnjaci, jedini gradili Bosnu na Monoteizmu i pravednosti i nikada nismo bili bogumili-kršćani kako čitam kod nekih naših nepromišljenih intelektualaca. A bili smo Bogu mili muslimani i nikada se nismo izlili iz nekog korita u kome smo bili, sa kršćanima, na istoj duhovnosti. 
Prema negatorskoj tvrdnji; da su Bogumili bili kršćani, te ako uzmemo da su u Bosni imali vlast, onda je Bosna u bogumilsko vrijeme bila kršćanska. A da bi ova tvrdnja imala povijesno uporište, onda je kao potvrda te tvrdnje došla tvrdnja o kršćanskom krunisanju bosanskih velikana, a onda i tvrdnja o Turskom osvajanju i tako redom konstrukcija do konstrukcije.
A to je van svake pameti jer da je to, doista, tako i bilo Bošnjaka kao muslimana u Bosni nebi ni bilo. 
Sve te konstrukcije o Bosni i Bošnjacima su preuzete, u zadnjih 100-tinjak godina od naših negatora. Bošnjaci sve to preuzimaju i tako pišu i ne razmišljajući, je li to doista u kontekstu svih onovremenih povijesnih zbivanja moglo tako i biti? Čak se negiraju i prirodni sociološki zakoni po kojima se jedino i mogu organizovati narodi.
Dakle, to kako smo učeni, to tako nikako nije moglo ni biti, ali je to Bošnjak ''naučio'', jer je sve to učio od svog negatora. 
A da je sve to o Bosni i njenom narodu-njenim Bošnjacima izmišljano potvrda je naša Bosna, naša vjera i naš Bošnjački narod, jer da je bilo ikada nešto drugačije, ni jednog od ovo troje danas ne bi ni bilo. 
P.S.
Ni Emir, onaj filmski režiser, ne bi se priklonio pravoslavlju da je znao ove povijesne činjenice, nego kako kaže : ''Moja familija je nekih 200 godina bila muslimanska , a prije toga je bila pravoslavna.'' Dakle, po Emirovoj tvrdnji ključni razlog njegovog prihvatanja pravoslavlja je povijest. Ali, to je po onim njihovim teorijama o islamizaciji. Tako se dešava sa onima koji ne izučavaju, a prihvataju pisanja naših negatora.
Razmislite: Emir je zahvaljujući i Bošnjacima, tj. Bošnjačkim povjesničarima prihvatio pravoslavlje, jer nigdje nije mogao pročitati Bošnjački demant tvrdnje-konstrukcije; da su Bošnjaci ranije bili u pravoslavlju, a nisu, te da su kasnije kroz, kao, Turski period prihvatili Islam, a nisu jer su bili u Islamu.
Fikret Hafizović

Strahovlada – Vladavina strahom ili vladavina straha?

Vojin Dimitrijević je knjigu „Strahovlada“ napisao pre više od trideset godina, objavio prvo izdanje godinu potom, a drugo – neizmenjeno – krajem XX veka, pre gotovo dve decenije. Uvodnu napomenu uz drugo izdanje završio je pun entuzijazma – dubokim verovanjem da kraj XX veka donosi veliko, možda i konačno oslobođenje od straha.

Knjigu ovde neću predstavljati – ona se mora pažljivo pročitati.

Više nego ijedna druga Vojinova knjiga, ona nije samo reč autora – ona je priča o njemu.

Dominantan deo štiva (gotovo celo) posvećeno je analizi manipulativnih tehnika i ideologija vladavine – tačnije terorisanja ljudi strahom, prepoznavanju tih tehnika i opisom pravnih i političkih reakcija demokratskog čovečanstva i značajnih pravnih pisaca na manipulaciju strahom. Dakle, autor pre svega piše o vladavini strahom i pravnim i političkim otporima – više međunarodnim nego unutrašnjim. Ali jasno je iz cele knjige – vladavina strahom ima za cilj vladavinu straha – a to znači beskrajno trpeljivo ćutanje većine, život u sivoj zoni, sivom pejzažu, u okruženju teškog siromaštva duha, tela, ljudskih kontakata, siromaštva ideja, u beznađu i mrtvilu iz kojeg sasvim retko zasvetli nešto što samo liči na život. Zato ova knjiga priča o Vojinu Dimitrijeviću. On je u njoj (samo primera radi) prepoznao i jednostavno nam opisao pravne i političke sisteme ponižavanja, pretnji, prividne saglasnosti strahovlade sa „višim“ vrednostima i ciljevima, povrede fundamentalnih ljudskih prava (najviše povrede prava na život, oblike sistematske torture kroz istoriju, držanje u ropskom i potčinjenom položaju, povrede prava na pravnu ličnost). Kao posebna poglavlja izdvojio je dužnički pritvor, terorizam, teror kao oblik vladavine (u ovom i genocidni, kao i religijski teror), posebne zone straha, a u tom okviru naročito iracionalni teror koji je sam sebi svrha, kao i političke i pravne sisteme u kojima je teror gotovo sve: i oblik i način i svrha vladavine. Vojinovoj ličnosti bilo je svojstveno nepristajanje na bilo kakvo ponižavanje (od zdravog razuma do pukog „pozitivističkog“ zakeranja), odvažan otpor pretnjama, a u razotkrivanju manipulativne pozadine „viših“ vrednosti i ciljeva – bio je pravi majstor. Sa potrebnom dozom ironije. Kršenja ljudskih prava prepoznavao je i opisivao ne samo u svojim naučnim delima, već i na „malim“ primerima svakodnevnog života. Ukratko – ovo je knjiga o pravnim i političkim pojavama koje su Vojina najviše morile i njegov odgovor na njih.

Odgovor Vojina Dimitrijevića jeste odgovor slobodnog čoveka. Njegovo verovanje u konačno oslobođenje od straha jeste optimizam slobodnog čoveka. Verujem, međutim, da pitanje nije u tome koliko ima slobodnih ljudi. Pitanje je pre koliko ima ljudi voljnih da misle nezavisno od toga što vlastodršci terorišu ako ništa drugo, a ono njihov zdrav razum, ljudi koji glasno postavljaju pitanja, radoznalih ljudi koji bi da uče.

U vreme kad je Vojin pisao „Strahovladu“ izgledalo je da postoji jasna granica između sveta slobode i sveta neslobode. Danas su granice neslobode bitno proširene u odnosu na granice slobode, a uzrok za to više nije samo ideološki. Zbog toga je Vojin Dimitrijević, čovek XX veka, gajio višak vere u oslobođenje od straha. Ali oblici i načini manipulacije ljudskom neslobodom su baš onakvi kakve je Vojin u ovoj knjizi opisao. Jedino treba dodati nove primere. Pravni i politički sistemi su ustuknuli i time „oslobodili“ prostor neslobodi. Ne samo ovde.

Zato se ova knjiga mora čitati u celom svetu, na „velikom“ jeziku, ali i dalje na ovom našem (ovim našim). Tehnike vladavine strahom su, dakle, u osnovi iste. Dosadašnja reakcija nije bila adekvatna. Vojin Dimitrijević nas opet podstiče da postavimo pitanja: kako, ko i šta? Svojom knjigom nudi odgovore XX veka. Ljudi XXI veka imaju, dakle, deo recepture. Samo, moraju pronaći još poneki sastojak za koji Vojin nije mogao znati. Nema, međutim, u ovom poslu alhemijskih odgovora. Prepoznavanje oblika manipulacija strahom koje primenjuju vlastodršci (sada više ne samo u okviru „svoje“ države) i pronalaženje adekvatne pravne i političke reakcije traži mnogo ljudi i mnogo profesija. Verujem da ćemo zato čitati „Strahovladu“ (ne samo jednom), dogod budemo živeli u strahovladama. I, za početak, početi glasno da postavljamo pitanja.

Beograd, septembar 2016.

/odlomak iz knjige/

Vojin Dimitrijević – Građanska “država nacionalne bezbednosti”

Savremeni autoritarni politički sistem ove vrste nastaje tamo gde se kapitalizam iscrpeo ili je neprimenjiv, kako kao način rešavanja ekonomskih i društvenih protivrečnosti tako i kao svojevrsna ideologija i etika. Ovo je naročito upadljivo u sredinama gde se na umornom kapitalizmu i istrošenim građanskim idealima pokušava postići brz ekonomski razvoj. Najgori, ili kako neki autori kažu “najprljaviji”, terorski sistemi države nacionalne bezbednosti nastaju upravo u zemljama u razvoju.

Fašizam i nacionalsocijalizam, koje, protivno običaju, ne treba sasvim izjednačavati, nastali su kao odgovor na krizu kapitalističkog društva posle Prvog svetskog rata. Međutim, oni se od današnje države nacionalne bezbednosti razlikuju po nekoliko važnih obeležja. Fašizam i nacionalsocijalizam imali su svoje nacionalističke mitove, vezane za prošlost kao ideal i za prezir prema svakom liberalizmu. Otuda su uspevali da se predstave i kao antikapitalistički, ili bar antiplutokratski. Njihovim sledbenicima bio je dat osećaj istorijske misije. Iz toga je proisticala i masovna podrška koju su ovi pokreti u svojim zemljama uspevali da steknu, u potpunosti kod sitne buržoazije i deklasiranih elemenata, ali i kod znatnog dela radničke klase. Mnogi od oduševljenih pristalica nisu znali kome objektivno služe, pa to nisu čak ni počeli da shvataju kada su njihovi harizmatski vođi pravili kompromise s navodnim protivnicima među krupnom buržoazijom i tradicionalnom elitom. U politici je često ono što važi kao istina važnije i delotvornije od same istine.

Država nacionalne bezbednosti nema ta obeležja. Ona se koleba između korporativističkog i pretorijanskog sistema i u tom pogledu njene su glavne preteče Frankova Španija i Salazarova Portugalija. Dok je Franko srazmerno brzo eliminisao falangistički pokret, koji je imao fašistička obeležja, dotle savremena država nacionalne bezbednosti nije u stanju ni da stvori političku stranku koja bi je podržavala i davala joj neki koherentni i dugoročni program. Ona to ili nevešto i neiskreno pokušava, pa ne uspeva, ili joj takav pokret nije ni potreban. U svom korporativističkom vidu, ona se svodi na elitu sastavljenu od velikih preduzetnika, klasične zemljoposedničke oligarhije birokrata i vojnih komandanata. U čisto pretorijanskom obliku, to je sistem u kome je dominantna vojska, mada u suštini čuva interese povlašćenih, jer po prirodi stvari nema svoje socijalne interese, sem ličnih dobara samih oficira. Ona postoji radi odbrane interesa elite: njena osnova i njen cilj su status quo.

Kako to i nije nikakav pravi cilj, on se mora nadomestiti veštačkim. I kao što vojska prestaje da vrši svoju klasičnu funkciju odbrane od spoljnog neprijatelja i pretvara se ili u policiju ili čak u vrhovnu zakonodavnu vlast, tako se nacionalna bezbednost, koja prvenstveno znači opstanak države kao nezavisne zajednice ljudi u međunarodnom kontekstu, pretvara u neku vrstu unutrašnje ideologije. Država kao međunarodni subjekt, kao nacionalna kreacija uporediva s drugim takvim nacionalnim tvorevinama, izjednačuje se s režimom. Kako je osnovni cilj države da opstane, tako to mora i režim. Ko je protiv režima, taj je protiv države i prirodnog reda stvari. Prema njemu se ne postupa kao prema političkom protivniku, nego kao prema izdajniku. Zato je u današnjem Čileu moguće da se građaninu te zemlje i u doba mira sudi kao “ratnom zločincu”.

Ovo je naročito naglašeno u nekim zemljama u razvoju zato što u njima nacionalizam, liberalizam ili ideje građanske demokratije i države blagostanja nemaju korena i izgledaju anahronično. Povrh toga, materijalni izvori su suviše slabi za stvaranje prave nacionalne kapitalističke strukture, pa ove zemlje trpe veliki uticaj međunarodnog kapitala. Ovaj poslednji, pak, oličen u multinacionalnim kompanijama, iziskuje socijalni mir, stabilnost, niske nadnice, odsustvo štrajkova itd., što najbolje mogu da pruže autoritarni sistemi. Međunarodni kapital takođe ne nudi nikakvu ideologiju koja bi narode mogla da nadahne i pokrene.

Očuvanje takvog stanja u korist malobrojne elite, čiji je dobar deo povezan sa stranim interesima, pretpostavlja isključenja masa iz politike. Za razliku od fašizma i nacionalsocijalizma, koji su povremeno mogli da se služe plebiscitarnim metodama[1]težeći da stanovništvo drže u stalnom pokretu obećavanjem napretka ili teritorijalnog širenja, država nacionalne bezbednosti takoreći nema propagandista i poverena je skoro isključivo specijalistima za vršenje nasilja, čiji je glavni cilj da narod oduče od bavljenja politikom i učešća u javnom životu, da ga drže u pasivnosti i apatičnoj poslušnosti. Ova je težnja dovedena do svojevrsnog savršenstva i logičkog kraja izjavom gvatemalskog predsednika Arane (Arana): “Ako treba zemlju da pretvorim u groblje da bih je umirio, neću oklevati da to učinim.”[2]

Ogroman deo građana je otuđen i vlada ga u stvari smatra svojim neprijateljem. U odgovor na to, neznatne manjine očajne u obespravljenosti i bedi i nezastrašene terorom, stalno preduzimaju akcije protiv režima nacionalne bezbednosti, akcije koje zbog njihove izolovanosti i malobrojnosti moraju da poprime obeležja terorističkih napada. Ova vrsta otpora, koja je u politički blokiranom sistemu nacionalne bezbednosti jedino moguća, režimu služi kao stalna hrana: on preuveličava terorističke akcije, inscenira nove, povezuje teroriste s inostranstvom (“međunarodna komunistička zavera”) i daje sebi još jedan dugoročan zadatak: borbu protiv terorizma. Pošto teror po pravilu teži da porađa terorizam, ova borba se nikada neće uspešno okončati.

Imajući u vidu neprihvaćenost i mutnu prirodu “vrednosti” koje čuva i kojima teži, “ideologija” države nacionalne bezbednosti izgleda siromašno i neprivlačno. Neki režimi se čak i ne trude da je proklamuju, dok drugi, čineći to, najviše podsećaju na fašizam. Smatra se da je prvi pokušaj da se ciljevi ove vrste izričito formulišu nastao u Brazilu, kao uvod u vojni puč 1964. godine. U svakom slučaju, prema tom nacrtu država nacionalne bezbednosti dobila je i svoje ime. Pod izvesnim uticajem savetnika iz SAD i Brazilaca koji su tamo studirali, ovaj nacrt nastao je u brazilskoj Višoj vojnoj školi. Osnova takvog plana počiva na sledećim premisama. Jedna od njih je hegemonija Brazila, podržanog Sjedinjenim Američkim Državama, nad Latinskom Amerikom. Druga je potreba za ekonomskim razvojem, koja iziskuje savršeni red i neograničenu vlast. Treća je neophodnost da se gvozdenom rukom uklone svi protivnici, koji prestaju da budu politički oponenti i postaju kriminalci.

Ako izostavimo prvo obeležje (koje najviše liči na Hitlerovo shvatanje geopolitike i teorije o životnom prostoru) zato što druge slične države bez stanovništva, teritorije i resursa, kakve poseduje Brazil, ne mogu da ga imaju, ostali elementi ovakve doktrine mogu se prepoznati na mnogim drugim mestima.

Ono što takvi sistemi, naime, žele da predstave kao najprogresivnije, najvažnije i neodložno jeste ekonomski rast, koji oni brkaju s ekonomskim razvojem. U ime toga cilja, veruje se, mogu se privremeno ukinuti “luksuzna” dobra, kao što su ljudska prava svih vrsta, slobode pojedinaca i grupa. Kada se jednom taj cilj postigne, rigidna disciplina će se navodno ukinuti i stvoriće se uslovi za demokratiju, koju će elita tobože blagonaklono podariti narodu. Na žalost, ovaj se cilj nikada neće ostvariti i time režimi države nacionalne bezbednosti dovode sebe u ugodan položaj, u koji se stavljaju i autoritarni sistemi druge vrste: vlada stalno traži od naroda požrtvovanje, strpljivost i poslušnost, jer su pred njom izuzetno važni zadaci. Ona istovremeno priželjkuje da te zadatke nikada ne izvrši, pošto bi joj to oduzelo legitimitet; čak ako kojim čudom postavljene ciljeve uspe da ostvari, ona će pronaći nove, koji će je dalje držati na mestu na kome se nalazi. (Jedan će biti maločas pomenuta borba protiv terorizma.)

Razvoj se, međutim, ne postiže zato što čak i onu meru privrednog rasta, koja se ponegde i zabeleži, ne prate nikakve strukturne promene, niti poboljšanja u raspodeli. Kao što je dobro poznato, multinacionalne kompanije, kojima ovakvi režimi pružaju izuzetno povoljne uslove, nalaze mnoštvo načina da iz zemlje u koju ulažu što pre stostruko povrate svoj novac: ono što tamo ostavljaju ima više oblik napojnice privilegovanoj grupi, odnosno nagrade onima koji su s njima najviše povezani, pa često drže i položaje u vladi. Veruje se da su savremene multinacionalne kompanije, posle osude koju su doživele zbog neposrednog mešanja u političke odnose u drugim zemljama, uglavnom prešle na korupciju kao glavni i vrlo efikasan oblik uticaja.[3]

Da bi se stvorili uslovi za ovakav “razvoj”, u državama nacionalne bezbednosti se održavaju niske nadnice i apsolutna zavisnost i poslušnost radne snage. Nije otuda nikakvo čudo što su glavne žrtve terora sindikalni prvaci i organizatori. Dovoljan broj vrlo siromašnih, koji će se međusobno gložiti oko posla, neophodno je potreban. Zato se nimalo ne haje za pauperizaciju seoskog stanovništva; time se istovremeno oslobađaju i ogromni prirodni prostori za nemilosrdnu eksploataciju. Državama nacionalne bezbednosti nepoznate su brige oko očuvanja prirodne okoline, što je takođe jedan od elemenata koji ih čini zanimljivim za investicije, koje su u razvijenijim zemljama ograničene ekološkim obzirima. U Brazilu se, s obzirom na značaj amazonskih šuma za celu planetu, uništavanje ovih prostora pretvara i u svetski problem.

Ekonomski rast kao glavni proklamovani cilj i očuvanje privilegija uske elite kao glavna svrha čine ovakve režime sasvim neosetljivim na opštedruštvene potrebe. Takve države bezvoljno otaljavaju one poslove koji se smatraju svojstvenim svakoj organizovanoj vlasti. Izdaci za higijenu, zdravstvo i obrazovanje stalno se smanjuju, a smrtnost dece, jedan od vrlo pouzdanih pokazatelja stvarnog ekonomskog i socijalnog stanja, penje se i do 30 odsto. S druge strane, država sve više troši na “odbranu” i na održavanje bezbednosti. Godinu dana posle vojnog puča u Argentini 1976. godine, budžet za odbranu i policiju popeo se na 1,8 milijardu dolara, što je tada predstavljalo polovinu ukupne vrednosti argentinskog izvoza. Dok su plate radnika za to vreme smanjene za 40 odsto, dohoci u vojsci porasli su za 120 odsto (što čak i nije mnogo, kada se zna da je inflacija bila skoro 400 odsto).

Pored vere u ekonomski rast, koji ne može biti sam sebi svrha, a uz to je, kao što smo videli, iluzoran, ovakvi sistemi pokušavaju da se oslone i na neke tradicionalne vrednosti u nadi da će se opravdati i dobiti bar podršku neukih i zatucanih. Koliko je takva “ideologija” sakata i neinspirativna najbolje pokazuje ustav koji je proklamovala čileanska vojna hunta: on čak nije smogao snage da ta dobra pozitivno izrazi. Njegovi se autori nadaju da će, iskazujući ono protiv čega su, pokazati šta vole:

„Svaka delatnost pojedinca ili grupe koja je usmerena na to da propagira doktrine neprijateljske prema porodici, ili koje zagovaraju nasilje ili shvatanje društva, države ili pravnog poretka totalitarnog karaktera ili zasnovano na klasnoj borbi, nezakonita je i protivna institucionalnom kodeksu Republike (čl. 8, st. 1)“

Izjavljivanje ljubavi porodici omiljeno je utočište autoritarnih režima ove vrste, jer se time Ijudi preusmeravaju od širih interesa na uže. Kada se bolje pogleda, ova odredba nema nikakvog političkog smisla. Je li protivnik porodice onaj koji se zalaže za pravo žene na pobačaj, ili onaj koji je za legalizaciju razvoda, ili su to pripadnici elite u čije prerogative uvek spadaju izdržavanje skupih ljubavnica i drugi seksualni “podvizi’? Kult porodice je jedno od najlicemernijih obeležja fašistoidnih sistema.

Pominjanje totalitarizma i klasne borbe je, isto tako, negativno određenje ovakvih sistema prema svom glavnom bauku, koji inače zovu “komunizam”. Kao što smo već više puta pominjali, tamo je vrlo lako biti označen za komunistu. Izraz “totalitarizam” podrazumeva u njima samo diktaturu proletarijata i druge leve političke ciljeve, mada su se u teoriji, od osnovnog dela Hane Arent (Arendt)[4] pa sve do sada, bez obzira na razlike, kao totalitarni označavali i sistemi krajnje desnice, pre svega nacionalsocijalistički. Kao što mogu da posvedoče mnogobrojni Hitlerovi saradnici koji su tamo našli utočište, ni u jednojzemlji ovakve orijentacije nikada nije bio uhapšen i mučen zagovornik ideja nacističkog ili fašističkog totalitarizma. Štaviše, moglo bi se, misleći na Čile, reći da bi pod udar čl. 8 ustava, kada bi savesno bio primenjivan, prvo trebalo da dođu sam predsednik Pinoče i članovi njegove hunte.

Treba ponovo istaći da postoji veliki broj ovakvih država, gde se režimi ni najmanje ne trude da izrade bilo kakav ideološki program. U kleptokratijama jedini zadatak države je da obezbedi diktatoru, oligarhiji i njihovim čankolizima izvore prihoda i zadovoljstava. Oni se ne brinu ni o kakvoj legitimaciji.

Čak i tamo gde postoje ustavni prividi, ili cinično restriktivni ustavi poput čileanskog, vlade nacionalne bezbednosti ne mogu ni njih da se pridržavaju pa stalno pribegavaju uvođenju vanrednog ili ratnog stanja, kada se ukida i ono malo garantija pravne državnosti koja u ustavu formalno postoji. I pomenuti čl. 8. čileanskog ustava, takav kakav je, mora se čitati imajući na umu da su istovremeno s ustavom usvojene i prelazne odredbe, na osnovu kojih se njegova primena faktički odlaže bar za osam godina od stupanja na snagu (1981. godine). Za to vreme će vojna hunta obavljati sve najvažnije zakonodavne i pravne funkcije. Prema trinaestoj prelaznoj odredbi, osmogodišnji mandat predsednika republike počinje tek 1981, a prema četrnaestoj tu će funkciju bar do 1989. godine vršiti general armije Augusto Pinoče Ugarte, koga niko nikada nije izabrao na taj položaj. Petnaesta prelazna odredba mu još daje pravo da, čak i ne pitajući ostale članove svemoćne hunte, proglašava “izvanredno stanje i stanje katastrofe”, čime se on, naravno, izdašno služi da bi gonio “teroriste” kojima se ne sviđa ovakva vrsta “demokratije”. Ovo se stanje obnavlja svakih šest meseci.

U Paragvaju vanredno stanje postoji punih dvadeset i devet godina.

Pošto je pojednostavljena do smešnog, logika događaja koji su se odigrali u Lesotu 1970. godine vredi da bude izneta. Poglavica Leabua Džonatan (Jonathan), januara te godine, na osnovu ustava raspisao je izbore, na kojima je, pored njegove, učestvovala i opoziciona partija s blagim socijalističkim programom, pod vođstvom Ncu Mohelea (Ntsu Mokhehle). Kada su prebrojali oko 60 odsto glasova, bilo je jasno da će opozicija dobiti izbore. U tom trenutku predsednik vlade obustavio je brojanje, proglasio vanredno stanje i stavio ustav van snage. Uhapšeni su ne samo opozicioni lideri, među kojima na prvom mestu sam Mohele, nego i sam kralj Lesota! Posle više od dve godine pobednik na prekinutim izborima, Mohele, pušten je iz zatvora, jer ga je Džonatan “pomilovao”.[5]

Država nacionalne bezbednosti je, istovremeno, vrlo osetljiva i ranjiva. Režim može podleći običnom udaru, njemu prete slom zbog suštinske nesposobnosti administracije, prava revolucija ili poraz pred organizovanim demokratskim snagama. Zato je on u stalnom strahu. Ovaj strah, povezan sa svešću da se ni ubeđivanjem, ni kvaziideologijom ni materijalnim davanjima ne može dobiti stvarna podrška, neminovno gura državu nacionalne bezbednosti u teror. Pri tom nije važno da li takva država više liči na klasičnu tiraniju, s jednim čovekom na čelu, ili su u pitanju uske grupe čiji se pripadnici prema dogovoru smenjuju kao “predsednici” republika, komiteta nacionalnog spasa, revolucionarnih komandi, vojnih hunti ili odbora za narodno spasenje.

Ne treba potceniti ni tendencije ka stvaranju države nacionalne bezbednosti, ili bar atmosfere koja na nju podseća ili ka njoj vodi, u razvijenim kapitalističkim zemljama takozvanog Severa.

U takvim zemljama kapitalizam još uvek na manje ili više zadovoljavajući način funkcioniše u ekonomskom smislu i, zahvaljujući i tome što se one nalaze u povoljnom položaju na svetskom tržištu, većina njihovih stanovnika oseća se materijalno zbrinutom i zadovoljnom standardom života, pa i socijalnom sigurnošću, koju im državne ustanove pružaju (naročito tamo gde su na vlasti socijal-demokratske vlade). Međutim, takvo stanje na svom naličju pokazuje dve opasne crte.

Jedna je u tome što, pored zadovoljne ili uspavane većine, postoji izrazito otuđena i bedna manjina, koja je potisnuta na rub društva. Ona je ili bez posla, ili radi van onih privrednih sektora koji donose dovoljne prihode, i sve više zavisi od socijalnih davanja, koja se, opet, smanjuju zbog stalno rastućih izdataka za “odbranu”. Ona ne može da se uključi u navodno otvoreni politički sistem, pa ni u politički život uopšte, jer nijedna od legitimnih i “pristojnih” stranaka ne može i neće da zastupa njene interese. Bez ikakve političke artikulacije, njeni inteligentniji pripadnici traže utočište u raznim oblicima kontrakulture, potpunom radikalizmu, pa i terorizmu, dok ostali “beže” u “alternativne” načine života, narkomaniju, apatiju i kriminal.

Zvanični “establišment”, uz izrazitu ili prećutnu podršku manipulisane većine, ne ponaša se prema tim marginalnim delovima kao prema političkoj manjini, koju po tradicionalnom shvatanju Ijudskih prava i sloboda politički sistem i pravo treba da štite od tiranije većine, nego kao prema prestupnicima ili bolesnicima. Iz toga razloga, oni se, kao potpuno devijantni, nadziru i gone kao obični kriminalci ili se podvrgavaju prinudnom psihijatrijskom lečenju, jer u očima prosečnog konformiste nisu “normalni”. Prema takvom shvatanju, “normalnost” znači dobru adaptiranost društvu, bez ikakvog pitanja koliko je to društvo prilagođeno osnovnim Ijudskim potrebama.

U vezi s ovom crtom savremene razvijene građanske države, i isprepletena s njom, stoji i druga. To je iscrpljenost i nepostojanje građanske etike i ideologije, odsustvo bilo kakve druge perspektive osim daljeg privrednog rasta i omogućavanja ugodnijeg života, svedenog na materijalni komfor. Bez cilja i duhovne orijentacije, sistem počinje da se temelji na pukoj datosti i gubi aktivnu podršku. Umesto nje, postoje samo prilagođenost, tolerancija i nezainteresovanost, pa se u jedinog čuvara poretka pretvara sama država, koja počinje da vrši i niz tradicionalno nedržavnih funkcija, s jedne strane, i da sve češće pribegava represiji, s druge.

Status quo, postojeće stanje, postaje dakle svetinja i cilj i svaki radikalni protivnik je neminovno sumnjiv. Ovome pogoduje i stanje u međunarodnim odnosima: akutna opasnost od drugog bloka čini da se svi protivnici sistema u celini (za razliku od lojalnih opozicionara protiv stranke na vlasti) lako izjednačavaju sa stranim izmećarima i izdajnicima. Pored uticaja na pravcu Istok-Zapad, deluje i onaj odnos, koji je u svetskim razmerama označen kao odnos Severa i Juga. Velik broj razvijenih zemalja prima niz privremenih useljenika iz “trećeg sveta”, koji obavljaju najmanje vredne i najprljavije poslove i nalazi se mahom na društvenom dnu. Potičući često iz pravih, nerazvijenih “država nacionalne bezbednosti” ovakvi useljenici sa sobom donose i svoje političke probleme i obračune, uključujući tu i terorizam. Ova poslednja okolnost, vezana za već postojeću sklonost ka terorizmu domaćih marginalnih grupa, naročito je ojačala represivne crte nekih od najrazvijenijih građanskih država: opasnost od terorizma je naduvana do krajnjih granica i poslužila kao opravdanje za ukidanje ili ograničavanje niza ljudskih prava i sloboda.

Iako sve razvijene zemlje u ovom pogledu nisu iste, u njima se, u manjoj ili većoj meri, uočavaju konkretna ispoljavanja opisane društvene teskobe i jačanja represivnih tendencija, koje sadrže terorski potencijal.

Država sve više nadzire tradicionalno nedržavne oblasti. Univerziteti, škole, biblioteke i slične ustanove moraju da se podvrgavaju “bezbednosnim” proverama u pogledu svoga kadra i materijala.

Čovek postaje sve “providniji”, njegova se intima sve više smanjuje. Da bi dobio zaposlenje, mora da pruži sve podatke o sebi, uključiv tu i one najličnije, i da se podvrgne psihijatrijskom pregledu. Ako uz to još hoće državnu službu (a država postaje neposredno ili posredno, glavni poslodavac), biće odbijen jednostavno zbog toga što se smatra “sigurnosnim rizikom”. To, navodno, nije zato što je politički protivnik, nego zato što dovodi u pitanje bezbednost zemlje. Njegovu procenu onda ne može da daje sud, jer mu se na teret ne stavlja nikakvo zabranjeno delo, već to čini administracija na osnovu pokazatelja kao što su pripadnost nekome društvu, sklonost ka izvesnoj vrsti literature, pa čak i “ekstremizma” ispoljenog u maloletničko doba.

Jasno je da u sistemu opšteg proveravanja glavni oslonac postaje policija, gde se stiču odgovarajući podaci. Usavršavanje metoda prisluškivanja dovodi dotle da nikakav čovekov potez ne može da ostane skriven i nezabeležen: on je stoga stalno podložan ucenama. Radi borbe protiv kriminala, u koji se ubraja i radikalno mišljenje, stvaraju se ogromne kompjuterizovane kartoteke, u koje postepeno ulazi svaki građanin. One se od uobičajenih policijskih dosijea razlikuju po tome što ne sadrže samo naznake o ranijim sukobima sa zakonom. Centralizovana “banka podataka” zna sve o svemu: pored čisto policijskih delova, tu su i izveštaji socijalnog osiguranja o oboljenjima, poslodavaca o disciplinskim merama, novčanih zavoda i poreskih uprava o zaduženjima, pa čak i biblioteka o pročitanim knjigama!

Jačanje policije ispoljava se, pored povećanog broja policijskih ustanova i zaposlenih u njima, njenim opremanjem sve savršenijim sredstvima za delovanje protiv pokazivanja političkog neslaganja. Za borbu protiv manifestacija i demonstracija proizvode se sve savršenija sredstva, u koje spadaju različiti gasovi i ostala “manje smrtonosna sredstva”, kao što su bombe za zaslepljivanje, plastična municija i projektili koji izazivaju totalne šokove i privremenu paralizu, ultrazvučne kutije, vozila za distribuisanje elektrošokova na masu itd.[6]

Budžeti za policiju vrtoglavo rastu i to, kako u zemljama koje su bile suočene s terorizmom ili drugim vrstama militantnog protesta, tako i u onim koje su toga bile pošteđene. Kao primer prve vrste može poslužiti SR Nemačka: tamo je budžet Saveznog ureda za kriminal porastao za dve godine sa 22,4 na 54,7 miliona maraka, a budžet prave političke policije, Ureda za zaštitu Ustava, za tri godine se utrostručio. Savezni odred za zaštitu granice (Bundensgenzschutz), jedini oblik uniformisane federalne policije, koji je od graničarske jedinice postepeno postao glavni nosilac borbe protiv terorizma i sličnih pojava, imao je 1969. godine 16.700 pripadnika, a četiri godine kasnije 22.159.[7] S druge strane, u Norveškoj su, u deceniji velike stabilnosti i socijalnog mira, izdaci na policiju porasli sa 195 miliona kruna (1966) na preko 950 miliona (1977) – kada se ovo povećanje koriguje faktorom inflacije, ono i dalje iznosi upečatljivih 224 odsto.[8]

Sve ove pojave prati i sasvim “legalno” sužavanje građanskih prava i sloboda. Dozvole za prisluškivanje razgovora ili otvaranje pisama mogu se srazmerno lako dobiti. Sve su širi izuzeci kada policija može da pretresa i hapsi bez odgovarajućeg naloga, a i taj se nalog lakše pribavlja. Istražni zatvor, koji u načelu treba da bude vrlo kratak, sve više se produžuje, pa može čak da traje godinama. Za to vreme, sve je više “opravdanih” razloga, zbog kojih vlasti mogu zatvoreniku da zabrane dodire s braniocima i članovima porodice. Branilac sve češće ne može da razgovara sa svojim klijentom u četiri oka. I, konačno, osuđeni “ekstremisti” (među kojima je po pravilu mnogo više levih no desnih), opet iz razloga bezbednosti, podvrgavaju se režimu potpune izolacije, koja se graniči s ljudski neizdržljivim.

Ni oni koji s najvećom zabrinutošću posmatraju ovakav razvoj ne tvrde da u svim razvijenim građanskim državama postoji već potpuni sistem države nacionalne bezbednosti, niti da je državni teror na pragu. Zato bi trebalo da se steknu još neki uslovi, među koje spadaju i dublja privredna kriza i uspešno organizovanje militantnih marginalnih snaga. Međutim, ako se takve ili slične stvari dogode, arsenal terora ne treba tek stvarati – on je na dohvat ruke.

Odlomak iz knjige Vojina Dimitrijevića Strahovlada. Ogled o ljudskim pravima i državnom teroru, prvi put objavljene 1984. godine, čije će novo, treće izdanje uskoro objaviti Peščanik i Fabrika knjiga. Ovo će biti i prvo englesko izdanje ove knjige.

Peščanik.net, 09.09.2016.

INSAJDER IZ KISINDŽEROVE FIRME ŠOKIRAO SVET: Samo 30 porodica vlada svetom, svi ostali rade za njih
Posted date: септембар 06, 2016In: IZA OGLEDALA
43

  .

kisindzer lsr


Bivši direktor firmi Henrija Kisindžera je rekao da samo 30 porodica vlada svetom, i da su ove porodice pokretačka snaga iza Novog svetskog poretka.

Dejvid Rotkof, autor knjige “Superklasa: Globalna moćna elita i svet koji prave,“ i bivši direktor Kisindžerovih preduzeća, kaže da 30 porodica i 6.000 njihovih podanika kontrolišu ceo ljudski rod od šest milijardi ljudi, piše “Vidrebel”

Njegovi nalazi se ogledaju u studiji sprovedenoj od stranje Saveznog instituta za tehnologiju u Cirihu kojom je otkriveno da svega 147 korporacija (od 40.000 proučavanih) imaju stvarnu moć i uticaj u svetskoj ekonomiji. Svih ovih 147 kompanija ima međusobno prepletne odbore direktora.




Trenutno, ova korporatokratija jednog sveta koristi SAD i Evropsku uniju da se konsoliduje i uspostavi vlast nad celim svetom. Ali postoje slabosti u svetu Vol strit globalizma. Čini se da se EU raspada. ECB (Evropska centralna banka) je pod predsedavajućim Mariom Dragi, bivšim potpredsednikom Goldman Saksa, koji izgleda samoubilački nastrojeno kao i njegov japanski kolega.

S druge strane, Amerika je rastegnuta u svom konstantnom ratovanju. Rusija je izjavila da su SAD imale 134 vojne operacije u 2014. godini. Vikiliks, Snouden i drugi su otkrili mnogo više istina nego što javnost može da svari. SAD su finansirale Al Kaidu i ISIS. A sada je Putin pokazao svoju superiornost tako što je bio u stanju da zaista pronađe ISIS i bombarduje ih u zaborav.

Jedina ekonomska i vojna prednost koju je Amerika imala će uskoro nestati. Dr Majkl Hadson je 1972. godine napisao Super imperijalizam . To je bilo godinu dana nakon što je Nikson zatvorio Zlatni prozor 15. avgusta 1971. godine i godinu dana pre nego što je Henri Kisindžer izumeo Petrodolar 1973. godine nakon arapsko-izraelskog rata. Hadson je otišao u Pentagon i Stejt department 1972. godine da objasni da su SAD terale narode u inostranstvu da plate za okupaciju od strane američkih trupa prihvatanjem bezvrednih federalnih rezervi u zamenu za pravu robu i usluge.

Kada je američki general konačno shvatio šta dr Hadson govori o strancima koji plaćaju za sopstvenu okupaciju, uzviknuo je: “Mi potkradamo ljude.“

Dani kada bi Federalne rezerve mogle da štampaju gomile dolara i Saudijci mogli da finansiraju budžetski deficit SAD sa svojim prihodima od nafte se ubrzano približavaju kraju. Vrlo brzo će američki političari morati da priznaju da ne mogu više da priušte sve te ratove i da zaborave na više od 700 vojnih baza u inostranstvu.




Američki potrošač će morati da se suoči sa dupliranjem cena uvozne robe. Naravno da će to značiti drastičan pad američkog životnog standarda što će dovesti do nestabilnosti kod kuće. Ovo hladno svetlo ekonomske realnosti će naterati Ameriku ili da započne Treći svetski rat ili da ode kući. Većina razumnih ljudi bi želela da se izbegne termonuklearni rat sa Rusijom ili konvencionalni jer oni imaju daleko superiornije oružje. Američki političari i Pentagon su potrošili 400 milijardi dolara na F-35 koji ne radi. Rusija je suviše siromašna da troši trilione dolara na propale projekte, tako da Elita može da puni džepove na američki račun.

Ono što bi bilo lepo je da se američki glasači udruže sa građanima Evrope, Azije, Latinske Amerike, Afrike i Bliskog istoka u buntu protiv globalizma. To bi značilo da se radnici svih zemalja sveta ujedine u okončanju globalne okupacije od strane bankara.

U nastavku se opisuje jedanest tačaka programa za opoziv onoga što je učinjeno. Ali prvo moramo da objasnimo šta uzrokuje Depresiju.

Pitajte svoje prijatelje šta je Depresija. Većina odgovora će opisati efekte, kao što su, nezaposlenost, glad i bankrot. Depresije se rešavaju otkazom dugova ili preko odbacivanja predmeta u stečajnom sudu, ili putem inflacije i devalvacije  stvarne vrednosti duga.




Treća alternativa bi bila da vlada poništi neotplative dugove kao što su kraljevi starog Vavilona i Sumera učinili. Trebalo bi osmisliti sofisticiraniji plan kako su to relativno pojednostavila poljoprivredna društva. Ovde je izneto 11 predloga koji mogu da okončaju i Depresiju i da svrgnu vladu okupiranu bankarima.

Ponuditi poništavanje duga u iznosu od 25.000 dolara svakom odraslom američkom državljaninu koji nije institucionalizovan. Ovo bi trebalo da bude međunarodni trud da bi ljudi u inostranstvu dobili jednake količine u funtama, eurima i drugim lokalnim valutama. Ovo bi trebalo da se finansira oduzimanjem imovine finansijskih ratnih zločinaca koji su skriveni u Lihtenštajnu, Kajmanskim ostrvima i drugim takvim inostranim centrima za pranje novca. Moraju se dobiti sredstva iz privatnih banaka i brojevi računa svih korporacija i poverenika kriminalaca koji su objavili rat. Samo to će zaustaviti i Treći svetski rat i depresiju.
Oduzeti svu imovinu ratnim zločincima. Mnogo sredstava je pretvoreno u nekretnine. U Americi takođe postoje problemi sa hipotekama. Da izbegnu plaćanje poreza i da bi namerno stvarali zamagljene nazive domovima, ratni zločinci su kreirali Elektronski registracioni sistem hipoteka (MERS). MERS bi trebalo zabraniti i zahtevati da se sve hipoteke registruju po nižim stopama u lokalnom okružnom sudu. Svi bi imali 90 dana za registraciju jasnog naziva.
Takođe bi trebalo osporiti naziv svakoj imovini da se pokaže da nije pripadala korporaciji ili fondu u vlasništvu ratnog zločinca. Na primer, ako je tržni centar u vlasništvu korporacije, stvarni ljudi koji poseduju akcije moraju da se identifikuju.

Svetska banka je napravila studiju 213 bankarskih skandala i utvrdila da su 150 povezana sa of-šor fondovima koji su povezani ili sa narko kartelima ili sa 30-ak porodica čije je bogatstvo vekovima u potpunosti ulagano u trgovinu robovima, krijumčarenje drogom i druge zločine protiv čovečnosti. Sva ova sredstva treba da budu oduzeta tako da se mogu otkazati dugovi i da se ekonomija ponovo pokrene. Takođe im se treba oduzeti imovina, ne zato što je ukradena, nego da se smanji njihova sposobnost da vode rat protiv običnih građana.


Oduzete nekretnine se mogu koristiti za finansiranje socijalne sigurnosti i ukradenih penzionih fondova.

Oduzete akcije i obveznice treba da se koriste za finansiranje javnih i privatnih penzija i da se otkažu vladini dugovi.

Sve savezne, državne i lokalne dugove vlade bi trebalo zabraniti. Predsednik Linkoln je izdao paprini novac koji nije imao nikakav interes. Paprini novac je eliminisao potrebu za obveznicama.
Trebalo bi zahtevati beskamatnu valutu u Americi i zahtevati isto od bilo koje strane zemlje koja bi želela američku pomoć da otkaže vladine i lične dugove. To je bio akt Federalnih rezervi iz 1913. godine koji je omogućavao bankarima da stvaraju novac iz ničega i naplate kamatu. Ta kamata je dizajnirana da prenese svo bogatstvo od građana do bankara. To je stvorilo neotplativa dugovanja koja rastu eksponencijalnom stopom zbog zakona o jedinstvenim kamatama.
Kako su cene odnos ponude novca na robu i usluge za prodaju, ako bi se povećali na istu stopu, dobila bi se stabilnost cena. Moglo bi biti u opticaju i do 535 milijardi dolara godišnje. Mogo bi se stvoriti 535 milijardi dolara i potrošiti ih bez podizanja poreza. Ako bi se udvostručio BDP i novčane mase, moglo bi se trošiti trilion dolara godišnje uz održavanje stabilnih cena.

Trebalo bi potrošiti 200 milijardi dolara godišnje za popravku američke infrastrukture. Potrošeno je previše novca na inostrane ratove tako da infrastruktura propada. Trebalo bi proporcionalno podeliti 100 milijardi dolara godišnje na 50 država tako da država sa 2% američke populacije dobije 2 milijarde dolara da ih troši na mostove, puteve, brane, nasipe, za prečišćavanje biljaka vodom, kanalizaciu i zgrade škole. To bi bilo upareno sa još 100 milijardi dolara za federalnu popravku infrastrukure.
Penzije bi trebalo da budu nezakonite. Penzija je obećanje da vam se nešto plati za 20 ili 30 godina. Ovi penzioni fondovi trenutno privlače crve koji bi da se nahrane na vašim penzionim fondovima. Treba doneti zakon koji kaže da poslodavac mora ove godine da plati bilo koji iznos koji je namenjen da se izdvoji za penzije. Taj novac bi išao na penzioni račun korisnika u lokalnom korporativnom fondu. Ni političari niti bilo ko iz Vol strita ne bi trebalo nikada da ima pristup nečijem penzionom fondu.
Iskoristiti te korporativne fondove da se nadvladaju Vol strit i grad London. Dopustiti im da ponude kreditne kartice i potrošačke kredite sa niskom kamatom. Dopustiti im da izdaju jednostavno životno, auto i osiguranje od požara. Povući dobit natrag u penzione fondove. Komercijalne banke će biti usmerene na mala preduzeća.
Da bi se ojačala ekonomija, sve tajne vladine tehnologije novim korporacijama koje bi dobile patente i 5 milijardi dolara, da pokrenu jeftinu i bogatu energiju i druge napretke na tržištu. Ako je potrebno, mogu da trguju patentnim pravima za regione u inostranstvu u zamenu za mašine potrebne za proizvodnju proizvoda u Americi. Akcije bi prebalo izadavati američkim građanima koji imaju preko 35 godina. Ako se akcija u vrednosi od 50 dolara podeli 6 puta za 20 godina, ona će vredeti 3.200 dolara a deset originalnih akcija će vredeti 32.000 dolara. Oni će trebati dodatni rast u njihovom portfoliju deonica više nego parovi od 18 do 30 godina koji imaju duže krive rasta i mogu da očekuju da odu u penziju sa milion dolara u akcijama.
Mladi ljudi ne bi trebalo više da doprinose socijalnom osiguranju. Njihov poslodavac će uplatiti na njihov penzioni račun u korporativnom fondu, ali oni ne bi trebalo ništa da plate socijalnom osiguranju.


Ako bi bračni par koji ne ostvaruje više od minimalne zarade bio u stanju da izdvoji sve što plaća socijalnom osiguranju u zajednički fond, penzionisali bi se sa 65 godina sa milion dolara. To mora biti rečeno za dobrobit onih koji se ne razumeju u novac i složen rast.

Učiniti bankarstvo frakcionim rezervama nezakonitim. Ljudi iz Venecije su 1348. godine bili na zlatnom standardu. Ako uplatiš jedan zlatnik, bankar je mogao pozajmiti 50 sertifikata koji su jednaki količini od 50 zlatnika. Bankaru je bilo dozvoljeno da uzima kamatu na osnovu tog papira kao da je 50 zlatnika. Ovaj sistem je propao, iako su ljudi imali zlatni standard. Bankari plaćaju ljude da šire lažne doktrine o zlatnom standardu. Ali da funkcija novca kao sredstva razmene mora biti u izobilju da bi svi mogli da kupuju i prodaju. Jedini način na koji zlatni standard može da radi je da se dozvoli bankarima da pozajme 100 ili više papirnih sertifikata u zamenu za svaki zlatnik. To bi osiromašilo kamatne isplate za novac koji su bankari stvorili ni iz čega. Zvuči poznato?
Učiniti ilegalnim porez na imovinu priparnog prebivališta. Kuća bi trebalo da bude jedan od osnovnih planova štednje za penziju. Oporezivanje kuće šteti poreske obveznike. To ne bi trebalo više da bude politika vlade. Prihodi poreza na imovinu bi bili više nego uravnoteženi otkazivanjem državnih i lokalnih dugova i 200 milijardi dolara godišnje u saveznim kapitalnim donacijama. I svi ti novi radnici na infrastrukturi će plaćati porez.
Uspostavljanje politike prihoda. Sadašnja vlada tera na bankrot male biznise i srednju klasu, dok ohrabruje zavisnost od socijalne pomoći.
Trebalo bi da prvih 30.000 dolara godišnje za jednu osobu ili 60.000 dolara za bračne parove bude oslobođeno poreza. Roditeljima dati 600 dolara mesečno za prvo dete i 400 dolara mesečno za drugo dete. Ništa za dodatnu decu, osim u slučajevima blizanaca i trojki.


Takođe, promentiti ime IRS-u u Servis unutrašnjih poreskih prihoda i beneficija. I takođe im oduzeti oružane agente i njihova policijska ovlašćenja. Posebna policijska snaga bi bila odgovorna za hapšenje poreskih prevaranata. IRS je ubio previše nevinih Amerikanaca da bi preživeli bez ozbiljnog remonta.

Takođe, preskočiti porez na negativan prihod. U okviru ovog sistema, lice koje zarađuje 8,50 dolara na sat će biti plaćeno sa 1,50 dolara za dodatni sat od strane poslodavca iz federalnih izvora. Prema ovom planu, bračni par gde oboje rade 40 sati nedeljno bi garantovano zaradili 40.160 dolara godišnje bez oporezivanja. Ako bi imali 2 dece, primili bi 1.000 dolara mesečno ili 12.000 dolara godišnje, za ukupno 52.160 dolara bez poreza.

Takođe bi trebalo eliminisati mnogo federalnih, državnih i lokalnih poslova, pa čak i čitava odeljenja. Trenutno ima 30 miliona saveznih, državnih i lokalnih vladinih radnika, ako se računaju i izvođači radova.

Trebalo bi eliminisati većinu poreskih olakšica. Eliminisanje poreskih olakšica bi se isplatilo za veći deo reformi koje su potrebne. Bilo koji odbitak koji daje hiljadu dolara, drugima daje 100.000 dolara poreskih olakšica. Jedan čovek je jednom platio 17.95 dolara poreza na prihod od 75.000.000 dolara. To je bilo kada su poreske stope bile veće nego olakšice i dalje na teretu srednjoj klasi. Dajući bračnim parovima 12.000 dolara za decu, imaće ravnu kamatnu poresku stopu za srednju klasu.

Potrebna je jaka srednja i radnička klasa u borbi protiv moći Vol strita. Stvaranjem sopstvenog novca i čineći vlasništvo nad kućom pristupačnijim i dobijanjem kontrole nad sopstvenim penzionim fonodovima i ušteđevinama u kooperativnim fondovima, moguće je garantovati da će elita prestati sav ovaj besmisleni razgovor o ubijanju nekoliko milijardi običnih ljudi.

Webtribune.rs