Uskrsnuće kuma Đoke

Autor Slobodan Dukić17.4.2017. 

 Foto: Flickr

Ne trpim teror nad svojim narodom. Ne trpim teror svog naroda nad drugim.
   Alija Zećaj, Albanac sa Kosova

Digao sam se iz tame ove jame, u koju ste me bacili prerezana vrata, zajedno sa komšijama Albancima, da vam kažem da smo mi sa njima ista krv, isto meso, isto ljudsko pleme. Vama, što ste  lica sakrili da terazije pravde ne izmere težinu vašeg zločina, poručujem ma ko ste i da ste, bio sam kum stotini albanskih familija. Čovek je čoveku – kum Đoka, govorili su. A onda kad su utihnule daire i prestalo svadbeno veselje, na kojem sam sedeo u vrhu sofre, kukavički ste noću upali u selo. Smeh i radost zamenio je vrisak. Bila je to krvava svadba.

Moja žena Stana, moja tri sina i ja kršten imenom Đorđe, bili smo jedini Srbi u selu. U mahalama oko nas bilo je stotinu albanskih familija. Kad bih prolazio putem deca su radosno zamnom uzvikivala: Eno ide kum Đoka. Stariji bi izlazili ispred kuća i svraćali me na kafu i ratluk. Oni su bili islamske veroispovesti. Ja hrišćanin pravoslavne vere. I njima i meni orlovi su bili znamenje junaštva i čestitosti. I njihov crni i naš beli. Te ptice na krilima su nosile ljubav i prijateljstvo. Nisu to bile orlušine koje su krvlju pomokrile naše i njihove zastave. Naša deca znala su napamet stihove iz pesme Boro i Ramiz. Srbinu i Albancu. Partizanima koji su zagrljeni poginuli od fašističkog metka: Jedno smo nebo. Dva lista iste grane. Dva kamička iz iste rijeke. Dva tijela iz iste krvi… Jedna smo lasta. Ja njeno desno krilo. Ti njeno lijevo krilo… Najmlađe smo podučiavali da je Miloš Obilić junak koga smo zajednički slavili. Da smo se zajedno borili protiv turskih osvajača. Moja deca govorila su albanski. Njihova srpski.

A kad su deca stasala za udaju i ženidbu zajednički smo se radovali. Spremali svadbe. Svi su me u selu zvali kum Đoka. Moju ženu kuma Stana. Moje dečake kumčići. Uistinu, nekim sam bio pravi kum na svadbama. Drugi su me tako zvali jer su moja kola, moja zaprega bili najlepši u selu. Njima sam vozio mnoge neveste u mladoženjinu kuću. Za mene je to bila posebna čast, kad bi mladoženjin otac došao kod mene da me zamoli da budem na čelu svadbe. Takva molba se ne odbija. I ne naplaćuje. A kad bi osvanulo svadbarsko jutro ustajao sam u zoru. Da spremim moja crvena kola za kićene svatove. Živeo sam život sa Alijom, Kadrijom, Azemom… Radovao se njihovim radostima. Tugovao sa njihovom tugom.

Zato sam zlotvori ustao iz jame da vam to kažem. Digao se iz gomile kostiju da vas pitam kome smo se takvim ljudskim i čestitim životom zamerili. Zašto ste došli da na silu prekinete naše težačke živote ispunjene malim običnim radostima. Zašto ste nam, umesto ljubavi i poštovanja, doneli vreme zla?

Crvena kola

Ova  izmaštana priča nastala je na osnovu kazivanja dr.sc. Husnije Bitićija, pisca knjige Kosovo i Albanci u razgovoru o svadbarskim običajima na Kosovu. Prema njegovom kazivanju čovek koga su Albanci zvali kum Đoka bio je jedini Srbin u  selu Banja, u opštini Suva Reka. Kum Đoka, kako su ga zvali, imao je dobra gvozdena kola. I dva konja. Po tamošnjim  svadbarskim običajima  takva zaprežna kola pokrivala su se se crvenim ćilimima. Spreda i otpozadi ova kola bila su pokrivena čaršafima. Njihova boja nije se mnogo razlikovala od boje ćilima. Zato su ih zvali Crvena kola. Njima je u selu osamdesetih i devedesetih godina prošlog  veka svadbu predvodio kum Đoka.

Jedne noći u kasno leto, ispričao nam je Husnija Bitić, l998. godine kum Đoka je nestao. Njegovi posmrtni ostaci,  zajedno sa kostima nekolicine meštana, pronađene su u jami udaljenoj od sela dvadeset kilometara. Ko je ubio mirne meštane sela Banje, ne zna se. Zasad.

SNIJEG PADE NA BEHAR NA VOĆE

Autor Esad Bajtal

19.4.2017.

Foto: Masa Galic

Nakon što je već solidno otoplilo, povelik snijeg, jutros 19. 04. 2017. godine, iznenada, sasvim neočekivano, pokri Bosnu, njene zelene livade i beharom već rascvale voćnjake. Baš kao u sevdalnci “Snijeg pade na behar na voće”. Naravno, rijetko se događa, ali nije ništa novo. O istom događaju svoga vremena izvještava i slavni sarajevsku hroničar Mula Mustafa Bašeskija:

Kada se već jako bio razvio behar, pade snijeg i nastade žestoka studen, tako da se behar promrznuo. Ovo se dogodilo u mjesecu šabanu (30. III – 27. IV) 1759.

Da li je baš ovaj ili neki drugi snijeg povod pjesmi ne znam. Ali znam samo da snijeg u pjesmi nije slučajno, a najmanje je u njoj samo zato da bi pjesma zabilježila neobičnost te vrste. Zašto snijeg a ne kiša? Zašto pjesma ne kaže: “kiša pade na behar na voće”. A mogla je. Kiša na beharu spada u redovno stanje stvari. Snijeg na beharu je nešto sasvim drugo. Kad snijeg padne na behar, riječ je o nečem vanrednom, neobičnoom koje potiskuje ono obično, svakodnevno. Svojom neobičnošću, snijeg u ovo doba godine, kao i sve drugo, spada u „Božje davanje“. U pjesmi to Božje davanje postaje Božji znak urušavanja starog i uspostavljanja nekog novog poretka stvari. A kad Bog uspostavi novi poredak, ni ljudski više ne može ostati isti. Sve se ruši.

O čemu se radi?

U vrijeme nastanka sevdalinke sistem dogovorenih brakova, kao sastavni dio uobičajenog poretka, funkcionira kao nešto sasvim prirodno. Upravo zato, “neprirodno” padanje snijega “na behar na voće”, kao urušavanje uobičajenog toka stvari, postaje Bogom dan znak za pobunu i isporuku zahtjeva za novim poretkom vrijednosti. Neodrživost jednog, prirodnog, vodi padu i neodrživosti drugog, ljudskog poretka. To je trenutak krize koji otvara horizont slobode i nove, dotad zatomljene mogućnosti društvenog poretka. Pjesma, pozivajući se na prirodnu (dakle, Božju)*, priziva, traži i zahtijeva pravo na drugu, ljudsku, tj. društvenu neobičnost. Na slobodu ljubavnog izbora.

Snijeg pade na behar na voćeNeka ljubi ko god koga hoće 

Snijeg u nedoba, “kad mu vrijeme nije”, kao simbolički slom uobičajenog reda i poretka, postaje zgodna prilika da se ista logika protegne i na neke druge životne sfere. Jednom običaju (poretku) je odzvonilo, i pobuna protiv njega može da počne:

Neka ljubi ko god koga hoćeA ko neće nek se ne namećeOd nameta nema selameta

Sa gender stanovišta našeg vremena, ova sevdalnika, kao uostalom i cijeli njen opus, unosi nedvosmisleni emancipatroski naboj u život žene. Zahtjev “Neka ljubi ko god koga hoće”, zahtjev je za oslobođenje žene od presije običaja i nametanja koji, nemilosrdno, do bola, gaze volju, želje i htijenja djevojačke osjećajnosti. A nametanje ne vodi ničemu dobrom. I tu je pjesma sasvim jasna: “od nameta nema selameta”. Otuda sevdalinka kao zgodan način i oličenje one mladalačke pobune koju nije bilo moguće izvesti ni na jedan drugi način. Samo pjesmi je dozvoljeno da kaže ono što je jezikom svakodnevnice nezamislivo i neizgovorljivo:

Od nameta nema selameta

Tako u okruženju tvrdih adeta i običaja pjesma postaje vid odvažnosti da se, kroz bodljikavu ogradu uobičajenih i neupitnih zabrana, posegne za vlastitom slobodom. Ljubav se pjesmom brani od običaja. Baš kao što običaji svojim ograničenjima i zabranama dovode u pitanje mogućnost slobodnog ljubavnog izbora:

Koga hoću, ne daju miKoga neću, nameću miJest tako mi zdravlja mogaNe imala nikog svoga

I nisu u pitanju samo djevojačke, nego, ljudske slobode. Na jednakom udaru običaja toga doba su i momci. Ponekad toliko mladi da njihova svijest nije dorasla smislu konkretnih zbivanja i događanja koja roditelji nameću i provode:

Meha majka luda oženikaJoš luđega u đerdek spremila

U nemogućnosti da razumije jednu nestvarnu stvarnost, ostaje mu još samo zbunjenost na ivici emotivnog sloma:

Gleda Meho lijepu djevojkuGleda Meho al se ne dosjećaŠta će sobom, a šta li sa njomePa zaplaka traži staru majku 

Njega tješi pod duvak djevojka: 

Nemoj plakat moji jadi MehoJa sam tebi nešto donijela 

Šta mu je donijela?

U odgovoru na ovo, naizgled banalno pitanje, dolazimo do najvećeg umijeća sevdalinke i njenog prefinjenog poetskog jezika: da sve kaže, a da, ostajući metaforički vrlo precizna, ne bude ni vulgarna ni prizemna ni nejasna:

Ja sam tebi nešto donijela:U njedrima dvije gurabijeU dimije – ticu lastavicu

Sve je uredu. I sve je na svom mjestu. Običaj uljudnog govora je sačuvan, a poruka prenijeta precizno i bez zabune. Tako sevdalinka rafiniranim metaforama izriče svoje želje i zahtjeve; nade i razočarenja; čuvajući pri tom ljudski dignitet aktera ljubavne drame. I to je ono što je čini ljudski velikom i estetski jedinstvenom poetskom formom koju je iznjedrilo jedno vrijeme uobičajenog nametanja i prisilnog ljubavnog odricanja.

Iz knjige E. Bajtal, Sevdalinka – alhemija duše, izd. Rabic, Sarajevo 2012.

___________________________________

* Deus sive natura (Bog ili Priroda), kaže Spinoza

Opsada Sarajeva: Četvrt veka laži, ćutanja i poricanja

Autor Tomislav Marković6.4.2017. u 09:17

Foto: Flickr

Tokom opsade poginulo je 14.011 ljudskih bića, od čega 7.808 u prvoj ratnoj godini, 3.392 u narednoj, a među ubijenima bilo je 1.601 dete. Lakše i teže je ranjeno oko 50.000 ljudi. Fašisti su na Sarajevo ispalili oko 64.490 granata, u proseku 329 dnevno; rekord su postavili 22. jula 1993. godine – 3.777 ispaljenih granata. Tako kaže statistika smrti i razaranja, to je bio učinak razularenog srpskog nacionalizma i njegovih ubilačkih falangi koje su predvodili Radovan Karadžić i Ratko Mladić. A iza njih je stajao vrhovni vožd vaskolikog srpstva Slobodan Milošević.

Piše: Tomislav  Marković

Navršilo se dvadeset pet godina od početka opsade Sarajeva koja je trajala 44 meseca, tri puta duže od opsade Staljingrada. Glavni grad Bosne i Hercegovine bio je 1.425 dana pod neprekidnom paljbom zločinaca sa okolnih brda. Jugoslovenska narodna armija, naprasno transformisana u Vojsku Republike Srpske, udružena sa brojnim srpskim paravojnim formacijama, ubijala je grad i njegove žitelje četiri duge godine, uz logističku, finansijsku, ideološku, medijsku i svaku drugu pomoć iz Beograda.

Prema podacima Istraživačko-dokumentacijskog centra, tokom opsade poginulo je 14.011 ljudskih bića, od čega 7.808 u prvoj ratnoj godini, 3.392 u narednoj, a među ubijenima bilo je 1.601 dete. Lakše i teže je ranjeno oko 50.000 ljudi. Fašisti su na Sarajevo ispalili oko 64.490 granata, u proseku 329 dnevno; rekord su postavili 22. jula 1993. godine – 3.777 ispaljenih granata. Tako kaže statistika smrti i razaranja, to je bio učinak razularenog srpskog nacionalizma i njegovih ubilačkih falangi koje su predvodili Radovan Karadžić i Ratko Mladić. A iza njih je stajao vrhovni vožd vaskolikog srpstva Slobodan Milošević. A iza vožda stajali su intelektualni i duhovni autoriteti – Srpska akademija nauka i umetnosti, Srpska pravoslavna crkva, Udruženje književnika Srbije i brojni ostrvljeni slobodni strelci. Tako izgleda naša piramida zla. A oglašava se režanjem i Mladićevom naredbom: “Raspameti!”

O opsadi Sarajeva napisane su brojne knjige, snimani su filmovi, postoje hiljade svedočanstava o užasu kojem su bile izložene Sarajlije; pred Haškim tribunalom izrečene su sudske presude Stanislavu Galiću, Dragomiru Miloševiću i Radovanu Karadžiću; čitav svet zna šta se događalo u Sarajevu tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Čitav svet, osim Srbije. Prošlo je četvrt veka, a u Srbiji se malo toga promenilo u odnosu prema opsadi Sarajeva.

Besomučna ratna propaganda

Nakon što je preuzeo vlast na Osmoj sednici u septembru 1987. godine, Milošević je smenio sve urednike u medijima i postavio svoje ljude koji su odmah udarili u besomučnu nacionalističku propagandu. Ključni motiv tih narativa za pripremu rata bila je famozna “ugroženost srpstva”, dogma da su Srbi ugroženi uvek i svuda, da im je naneta nepravda i da imaju pravo da se svete. Ta lažipriča nije imala veze ni sa stvarnošću ni sa mozgom, ali je pustila korenje u glavama većine ljudi u Srbiji. Ispostavilo se da mnogi umesto sive mase u lobanji imaju kokardu, četiri ocila ili već neki sličan rekvizit iz skladišta nacionalnog kiča.

Tokom same opsade Sarajeva i rata u Bosni srpski mediji su rafalno ispaljivali ratnu propagandu na svoje konzumente, laži su ponavljane iz dana u dan, hiljadu puta, deset hiljada puta, stotinu hiljada puta – sve dok nisu postale jedina istina u koju se sme i može verovati. Propagandisti su se načisto razularili, pustili mašti na zlovolju, pa su često prevazilazili granice fantastike. Krvave masakre na Markalama mrtvi hladni su proglašavali insceniranim događajima, a nastradale žrtve – lutkama, razvijajući najluđe teorije zavere i svaljujući pritom krivicu na branitelje Sarajeva.

Na državnoj televiziji u Beogradu, u okviru Dnevnika emitovan je prilog u kojem se tvrdilo da pevač Indexa Davorin Popović ima javnu kuću sa maloletnim Srpkinjama. Potom mu je pripisano da je bacao srpsku decu lavovima u sarajevskom Zoološkom vrtu. To je jedna od najluđih izmišljotina pomračenih umova kojima je srpstvo udarilo u mozak. Ne bi me čudilo da je broj ljudi u Srbiji koji veruju u ovu budalaštinu i dalje prilično velik. Kada bi se svi ljudi koji su prepričavali ovu grozomornu laž kao suštu istinu dobrovoljno bacili u čeljusti lavova u beogradskom ZOO vrtu, u znak pokajanja, bojim se da bi kraljevi životinjskog carstva imali hrane za nekoliko života.

Lokalna istorija beščašća

Suštinu srpskog odnosa prema opsadi Sarajeva izrazio je Dragoš Kalajić, ugledni intelektualac kukastog tipa, srećom pokojni, još u martu 1994. godine, rekavši sledeće: “Kad sam video kako se Sarajevo puši i gori, moram priznati – osetio sam radost”. Na istoj nekrofilnoj liniji bili su brojni srpski pisci i intelektualci. Recimo, Momo Kapor, inače rođeni Sarajlija, koji je redovno hodočastio kod svog prijatelja Radovana Karadžića, pesnika i masovnog ubice. Obilazio je srpske položaje oko Sarajeva, posmatrao svoj rodni grad zajedno sa onima koji ga ubijaju, te pratio razvoj rušilačkog pohoda. Kasnije je u jednom intervjuu za NIN izjavio: “Velika je nesreća i u isto vreme velika privilegija da kroz dvogled gledaš grad u kome si rođen, a da ne možeš u taj grad da uđeš”. Zaista nadahnuta izjava, jedna rečenica je sasvim dovoljna za počasno mesto u Opštoj istoriji beščašća. Ili za ulicu u Beogradu. Samo što je ovo potonje privremeno, a prvo ostaje zauvek.

Srpski pisci su vredno radili na falsifikovanju istine o opsadi Sarajeva, samo su za razliku od svoje novinarske sabraće koristili više stilskih figura, da bi sva ta papazjanija zaličila na književnost. Pisali su romane o opsadama sa specifičnom vizurom po kojoj su kroz istoriju jedino Srbi bili pod opsadom, kako u ranijim vekovima, tako i u poslednjem ratu u Bosni. Ili romane u kojima se na početku pomene da Srbi granatiraju Sarajevo, ali se potom to nekako zaboravi, da bi se razvijala priča o tome kako su naši uvek dobri, a oni drugi od iskona zli.

Nemirenje sa zločinom

Ipak, nisu svi pisci i intelektualci izdali svoju savest i prodali je Dobrici Ćosiću i Slobodanu Miloševiću za 30 srebrnjaka, bilo je i uvek će biti časnih izuzetaka. Jedan od njih je veliki srpski pesnik Miodrag Stanisavljević koji je prvi u Srbiji pevao o Omarskoj, o srpskim zločinima, o sramnom ratnom pohodu na susede. Evo njegove antologijske pesme “Srbi pišaju na Sarajevo” koja govori o opsadi, objavljene u “Republici” maja 1994. godine, i preštampane u zbirci “Jadi srpske duše”:

“Srbi pišaju na Sarajevo
upoređujući
parabole mokraće
s parabolama granata.

Zašto, upitah jednog raskrečenog,
satirete taj grad?

Taj grad je istorijska greška
i mora biti zbrisan
– velio mi pljesnuvši po dupetu top.

I dok ponavlja ‘zemlja srpska, zemlja srpska’
pljuvačkom mi lice prska
– ne on
nego nezgodan suglasnički sklop.”

Zahvaljujući ovakvoj poeziji i satiričnim kolumnama “‘Umor u glavi” Stanisavljević je praktično izbrisan iz srpske književnosti, jer u tom zakorovljenom vrtu nema mesta za izdajnike kojima je stalo do ljudskosti i istine. Nije on jedini, bilo je još mnogo ljudi koji su govorili i pisali kao on, od Radomira Konstantinovića do Bogdana Bogdanovića, od Petra Lukovića do Stojana Cerovića i mnogih, mnogih drugih. Okupljali su se na antiranim skupovima, oko Beogradskog kruga i onog što se nekad zvalo Druga Srbija. Kako je napisao Radomir Konstantinović, to je bila ona Srbija koja se ne miri sa zločinom. Međutim, nemirenje sa zločinom bilo je u teškoj manjini u to vreme, a to je ostalo i do danas. Većina je na rat gledala iz plemenske perspektive, gutajući ratnu propagandu kao redovni dnevni obrok. Dok su retki ljudi koji su sačuvali ljudsko u sebi protestovali zbog ubijanja Sarajeva i Bosne, većina je bila – kako se govorilo i tada i danas – “uz svoj narod”. Samo što je ta pozicija bila – tik uz dželata. Kao što je rekao Bogdan Bogdanović u jednom intervjuu iz 1993. godine: “A Beograd je mirno gledao kako Sarajevo gori, gori kao buktinja, gledao je to svake večeri, gledao je kako ubijaju ljude, kako srpska artiljerija bije po deci Sarajeva. Beograd je bio negde po strani, kao da se to dešava na Mesecu, u nekom filmu, bio je u nekoj anesteziji, potpuno povučen”.  Beograd na istoj poziciji stoji i danas, tapkajući u mestu zločina.

Mesec dana u Sarajevu

Oktobar 2011. godine proveo sam u Sarajevu, na rezidenciji za pisce. Poznavao sam dosta Sarajlija od ranije, imao sam puno prijatelja u gradu, tokom tog boravka stekao sam nove, taj oktobar prošao je u intenzivnom druženju. Rat u Bosni nije mi bio nepoznanica, objavio sam na desetine feljtona i stotine tekstova na e-novinama o srpskoj agresiji na Bosnu, čitao sam brojna svedočanstva ljudi koji su preživeli logore ili opsadu, kad god bih se sreo s nekim prijateljem iz Bosne uvek bismo prozborili koju i o neizbežnoj temi rata. Međutim,  nikada ranije nisam doživeo takvu koncentraciju ratnih priča kao za vreme te rezidencije. U tih mesec dana, dok sam svakog dana sedeo sa prijateljima iz Sarajeva, rat je svako malo pomaljao svoju glavu, između dva pića, između dva duvanska dima, u kafiću, u parku, u šetnji, u restoranu, svuda. Nije rat, naravno, bio jedina tema, nije čak ni dominantna, daleko od toga, tek još jedna u nizu, za njih normalna tema kao i svaka druga. Pričamo o književnosti, politici, životu, a usput se provuče i poneko sećanje na rat. Normalno.

Svako je imao svoju priču, različitu od drugih, svako je bio u svom ratu. Neko je bio dete tokom opsade, pogođen granatom, još nosi geler u glavi; neko je bio oficir BiH, ranjen, prošao pakao; nekome su najbliži stradali u ratu, nekome su spalili kuću, neko je bio u izbeglištvu, neko je preživeo pokolj i scene kao iz “Jame” Ivana Gorana Kovačića… Svi su prošli kroz užas. Shvatio sam da između mene i mojih bosanskih prijatelja stoji ponor, granica koja nikad neće biti pređena. Oni su preživeli ratne strahote, ja nisam, čak ne mogu ni da zamislim kako im je bilo. Ni empatija ni mašta tu nisu od velike pomoći.

A onda je prošao oktobar, došlo je vreme za povratak u Beograd. Jednog ranog jutra ukrcao sam se u autobus i kroz samo par sati bio sam na granici sa zemljom koja je priredila sav taj užas mojim prijateljima. Prešao sam granicu i ušao u zemlju koja je pokrenula mašineriju uništenja i zla. U zemlju u kojoj ne postoji čak ni opšta priča o agresiji na Bosnu, a kamoli lične, individualne, pojedinačne ljudske priče. Ono što je za ljude iz Sarajeva i Bosne godinama bila stvarnost, ono što je posredno, kroz njihove priče, bilo moja stvarnost tih mesec dana – sve to u Srbiji jednostavno nije postojalo. Postojale su samo laži, ćutanje i poricanje.

Zevanje posle rata

Iz te sumanute, bolesne, pervertirane realnosti koja mi se odjednom raskrilila u strašnoj jasnoći rodila se većina pesama koje sam objavio u knjizi “Čovek zeva posle rata”, kao i dobar deo satiričnih tekstova koje sam spakovao u rukopis pod radnim naslovom “Velika Srbija za male ljude”. Parafraza Dušana Vasiljeva ukazala mi se kao dijagnoza stanja u kojem se Srbija nalazi već decenijama. Zevanje nad ljudskom patnjom, grozna ravnodušnost prema bližnjima kojima smo naneli zlo, glava zabijena u krvavi pesak – to je slika moralnog stanja Srbije danas i ovde. Znam da se pisanjem ne može učiniti mnogo, ali ta Krležina “kutija olovnih slova” jedino je oružje kojim raspolažem. “Ako ne možeš mnogo, možeš malo”, rekao bi St iz Goribora.

Kad se danas povedu rasprave o tome zašto je Srbija u čabru, zašto je zaglavljena, zašto tapka u mestu i ne može da mrdne, zašto nam nije bolje – to više i ne zaslužuje odgovor. Kako može da bude dobro zemlji koja je ubijala Sarajevo i čitavu Bosnu, zemlji koja je satirala Vukovar i Dubrovnik, masakrirala po Kosovu i proterivala stotine hiljada ljudi? Zemlji koja pritom nije u stanju ni da prizna šta je radila, a kamoli da iskreno zamoli za izvinjenje. Nesposobna za pokajanje, Srbija koju su udesili njeni sinovi – kao Brehtova Nemačka nekad – među narodima sedi kao ruglo ili kao užas. A zli duh koji je ubijao Sarajevo još uvek je živ i zdrav. Akademici, političari, pisci, intelektualci i ostali pobornici kame čuvaju ga u svojim srcima, redovno ga hrane mržnjom, poje resantimanom i predaju u amanet novim generacijama.

Zaduživanje

O : 26. Mart 2017.:

Nastavlja se suludi i sumanuti trend narkomanskog zaduživanja države. U februaru mesecu je zaduženost bila – 343.194.643 evra.

Bolesni ludak, NATO premijer, nastavlja da nas zadužuje i da vodi Srbiju u potpunu propast. Sve njegove izjave su demagoška laž i jedina njegova prava aktivnost je svakodnevno nastupanje u medijima i permanentna krađa države. Sistem funkcioniše na zaduživanju i pripremi državnih kompanija sa nacionalnim resursima za rasprodaju, što se planira u ovoj godini, nakon održanih predsedničkih izbora.

Zaduživanje i rasprodaja su jedina politika kriminalnog klana Vučić. Podaci o uspesima lažnih reformi se konstantno falsifikuju.Prava istina, koju ne smeju da objave režimski mediji i koju ne iznose estradni ekserti za prodaju magle, koji su na platnom spisku tog kriminalnog klana, jasno govori kuda ide okupirana i silovana Srbija.

Kada su u julu 2012.godine izdajnici i konvertiti dovedeni na vlast, kao ucenjeni projekat Brisela i Vašingtona, javni dug je iznosio 15,2 milijardi evra. Danas, javni dug je narastao, postoji zvanični sajt države na kome se meri brzina rasta javnog duga, na čitavih 27,641 milijarda evra. To je rast zaduženosti od 12,641 milijardi evra za svega pet godina. Srbija se zadužuje 68 evra u sekundi, 225.000 evra u minuti i 5.878.000 evra na dan. O ovome podatku se uopšte ne govori. Stvorena je u društvu rasipnička i pijana, kafanska atmosfera da naprednjačka lumperajka može da se nastavi dok ne dotaknemo samo dno. Gde je to dno? Od čega zavisi kada ćemo da dotaknemo dno?

Zavisi od strpljenja opljačkanih, siromašenih i poniženih građana Srbije.Što je rastegljivije strpljenje građana, to se dno dublje spušta i veće su prevare, laži i malverzacije privilegovane kaste na vlasti.Strategija tiranina je vrlo jasna – rasprodati sve što se još može rasprodati u Srbiji, prema dobijenim uputstvima svojih stranih nalogodavaca, prepustiti strancima da otkupe sve strateške resurse države, prikupljenim novcem se održati na vlasti još jedan predsednički mandat, potkupljujući sve što pristaje da se proda, i onda, kada građani budu primorani da u revoluciji potraže rešenje za svoj životni opstanak, da pobegne iz države, koju je potpuno uništioi razorio, na neka egzotična mesta po svetu gde mu se nalazi pokradeni novac.

U ovoj godini režim mora da se zaduži 858,8 milijardi dinara ili skoro 7 milijardi evra, kako bi mogo da otplaćuje sva dospela potraživanja i kako bi se sprečio kolaps nefunkcionalnog i neodrživog, totalitarnog sistema. U toj velikoj cifri naših dospelih obaveza sadržane su i kamate. Sigurni finansijski slom ovoga sistema nastaje kada prestane zaduživanje i kada više ne budemo imali šta da rasprodamo. Tada više neće biti sredstava u državnoj kasi za isplatu plata svima koji žive na budžetu i kojih ima, zajedno sa onima koji rade u privatnim, privilegovanim, paradžavnim kompanijama za pranje novca, oko jednog miliona, niti će biti sredstava za isplatu 1.726.000 penzionera, pa će za nekoliko dana, kada plate i penzije ne budu primljene, doći do potpunog finansijskog sloma naprednjačkog režima, koji je zasnovan na ucenama, pretnjama, krađama, demagogiji i manipulacijama.

Računica je potpuna jasna. Matematika je egzaktna. Pogledajmo podatke za poslednje tri godine 2014-2016 i uporedimo dobijene cifre. U tom periodu porast BDP je iznosio – 245 milijardi dinara, dok je privreda i država platila u tom periodu na ime kamata-771 milijardi dinara. To znači, da je tu razliku od – 546 milijardi dinara morao neko da plati. Ko? Građani, jer , na kraju, građani uvek sve plaćaju.

Pošto nije bilo porasta BDP-a iznad 771 milijardu dinara, koliko je potrebno minimalno sredstava samo da se servisiraju kamate za privredu, banke i državu, onda su prezaduženi subjekti morali da se ponovo zadužuju. Samo za kamate je otišao toliki novac.Otplata dospelih kredita su mnogo veći iznosi. Država ne može da servisira kamate, nego mora da se zadužuje ili da rasprodaje porodičnu imovinu.Tako raste zaduženost čitave države. Tako je NATO premijer ostvario, evo nešto što on voli da čuje, najveću zaduženost u istoriji Srbije.Oborio je sve rekorde i taj trend se nastavlja.

Narkotizovani premijer, opijen svojom velikom “istorijskom ulogom“ i svojim planetarnim značajem, nema nikakvog drugog rešenja, nego da se zadužuje i da sve rasprodaje. Kako za ukupan iznos kamate, koju moramo da platimo za korišćenje stranog novca u Srbiji, iz države treba godišnje da ode skoro 2,6 milijardi evra, i kako nema privrednog rasta koji jedini može da omogući pokrivanje tolikog kamatnog troška, raste naša zaduženost, što, opet, znači da će iznos kamate da se uvećava i da će morati da se ponovo još više zadužujemo.To najbolje pokazuje plaćena kamata u periodu 2012 – 610 miliona evra i 2015 – 1,208 milijardi evra, gde se jasno vidi da je izdvajanje za kamatu dvostruko poraslo i da to predstavlja veliki teret za državu.

Ukupno je za kamate NATO premijer platio za period 2012-2016 ukupno oko 5 milijardi evra. Godišnji nivo zaduživanja se kreće u rasponu od 5,4 milijardi evra do 6,2 milijardi evra. Istovremeno, otplata dospelih obaveza se kretala u rasponu 3,843 milijarde evra / 2012/, do 4,45 milijardi evra /2015/. Ako je zaduženost u 2016.godini iznosila 662 milijardi dinara, dok je za 2017 planirana -858, 8 milijardi dinara, koliko je to procentualno povećanje zaduženosti samo u jednoj godini? Rast zaduženosti je – 29,8%. A rast BDP je jedva bio-2,3%.

Prvobitno je režim planirao da će država od stranih vlada i banaka uzeti 150,2 milijardi dinara, ali danas saznajem da se planira zaduživanje od neverovatnih – 359 milijardi dinara za 20 kapitalnih projekata od puteva do kanalizacije, dok je prošle godine to iznosilo -90,1 milijardi dinara. Koliki je to procenat povećanja zaduženosti? Povećava se zaduženost 400%.

O tome da je pogrešno ulagati u puteve, dok nam fabrike ne rade, govorim već tri decenije, ali, nažalost, nikoga iz vlasti to ne zanima. Zašto? Izgradnja puteva, mostova i infrastrukturnih objekata su idealni poslovi za velike krađe političkog ološa. Velja Ilić je svojom izjavom o kraduckanju u izgradnji auto-puteva samo potvrdio ono što svi znamo.Koliko je ukradeno novca na izgradnji megalomanskog mosta preko Ade? Koliko košta izgradnja kilometra auto-puta do Preljine? Zašto novi auto-putevi propadaju posle godinu dana?

Susedna Hrvatska je platila izgradnju svojih auto-puteve 10 milijardi evra. Danas, kada treba da ih daju u koncesiju na trideset godina, ne mogu da dobiju 1,5 milijardi evra. Vozio sam mnogo puta na relaciji Beograd-Zagreb. Sablasno deluje prazan auto-put. Naročito noću. Kraj skupih auto-puteva, koji služe za bogaćenje političkih skotova i primitivnih tajkuna, ostale su neuzorane hiljade hektara najboljih slavonskih i sremskih oranica, propali su poljoprivredni kombinati i zamire život na opustelim selima.

Pametna vlast, koja zna ekonomski logično da razmišlja, koja ima viziju i strategiju razvoja, koja nije alava i nadobudna, prvo ulaže novac u pokretanje proizvodnje na njivama i fabrikama, sve u želji da zaposli što više nezaposlenih radnika. Otvarajući im tako nova radna mesta, mudra vlast otvara perspektive za otpočinjanje novog života.

Iz takve zemlje, gde se ulaže, štedi, pronalazi, radi i zarađuje, niko ne želi da pobegne, jer svi hoće da budu gazde na svom vekovnom ognjištu. Zapamtite jednom za sva vremena, fabrike i poljoprivredna proizvodnja i veliki izvoz grade auto-puteve. Potpuni je promašaj tvrditi da auto-putevi grade fabrike. To tvrde ostrašćene neznalice i korumpirane bitange iz vrha vlasti, sve u nameri da se domognu neke masne provizije.

Kada ih čujete da tako slatkorečivo zavode javnost, treba da znate da se to radi sve samo zbog provizije koja želi da se uzme. Sve ostalo te političke nitkove ne zanima.

Njih ne zanima održivost duga države u potpuno nepokrenutoj privredi. Njih samo interesuje koliko će novca dobiti za svoje usluge koje pružaju privilegovanim i monopolizovanim kompanijama.Pranje para i izrastanje novih milijardera preko neprekidnog zaduživanja države i naroda, nije samo srpski izum. To je imanentno svim državama u razvoju, koje žele da se brže razvijaju i da se brže oslobađaju siromaštva kroz pokretanje domaće proizvodnje i izvoza robe i usluga na strano tržište.

Početkom osamdesetih godina, kada je srušeno rađanje južnoameričke liberalne demokratije i kada su Fridmanovi neoliberalni fundamentalisti podržali uvođenje vojne hunte, istraženo je da se od 100 dolara kredita ili pomoći, koji su stizali u te nerazvijene zemlje, preko 85% tog istog novca, opran i novonaimenovan, vraćao se na privatne račune političara i tajkuna u komercijalnim bankama razvijenih država. Kada je Jeljcinova Rusija propadala i kada je došlo do finansijskog kolapsa, trebala je Rusija da dobije 5 milijardi dolara od MMF-a za podršku ispražnjenom budžetu, onda sam čuo šalu u Moskvi, da je bilo bolje i jeftinije ako bi, ne šetajući uopšte novac, odmah 80% kreditnog aranžana MMF-a uplati političkom ološu i tajkunima na njihove privatne račune u Švajcarskoj i egzotičnim ostrvima.

Napominjem ovde, da se statistički izveštaje o našoj zaduženosti ne mogu meriti sa nominalno prikazanim BDP-om, koji se nerealno prikazuje, kako bi se prevarila javnost u Srbiji da Srbija nije zadužena i da ima još prostora za novo zaduživanja. Tako se nominalni BDP prikazuje na 33 milijardi evra, dok je on realnao jedva 16 milijardi evra, ako se uzme neka prosečno pristojna procena BDP-a, ali ako se izračunava konzervativnom metodom, onda BDP ne prelazi 14 milijardi evra, što pokazuje svu tragičnost našeg današnjeg političkog položaja.

Siromašni smo zato što smo pokradeni i zato što totalitarni politički sistem stvara neefikasnu privredu.Videli smo da su ukupna izdvajanja države za plaćanje kamate daleko prevazišli prihode koje dobijamo rastom BDP-a. Kada taj podatak saznamo i kada se probudimo i pođemo prvi put sa ocem na jutrenje, onda će doći do temeljnog otrežnjenja građana.

Naglasio sam da očekujem da će se to dogoditi čim ne budemo mogli više da isplaćujemo penzije i plate, skoro milion prima nadoknade iz državne kase, pa sigurno sledi neki od revolucionarnih oblika socijalne revolucije, koja mora svu nepravdu, konačno, i da poravna. Ostaje nam, na samom kraju, još samo da se rešimo najvažnije pitanje – kako izaći iz ove progresivne spirale zaduživanja?

Jedini način, prema mom stručnom mišljenju, je da se odmah prekine dalje štetno zaduživanje države, da se uhapse i osude svi koji su u tome učestvovali i da se izabere Vlada nacionalnog spasa, koja će biti sastavljena od najboljih i najpriznatijih naši stručnjaka iz zemlje i rasejanja, koji imaju minimalno 20 godina rada u struci. Predlažem da se donese Zakon o zabrani daljeg zaduživanja države i Zakon o zabrani prodaje nacionalnih resursa i privatizaciji kompanija koje rade sa nacionalnim resursima.

Kako je Srbija već bankrotirala, samo se to ne sme da prikaže, i svaka vlast krije tu istinu, predlažem da se proglasi bankrot i da se primene političke i ekonomske mere iz Plana bankrota, koga sam napisao i objavio pre nekoliko godina. Moramo da podvučemo crtu, da se pogledamo u oči i da lopove,kriminalce i prevarante privedemo pravdi. Posle toga, krenuće ekonomski oporavak i Srbija može da, na osnovu resursa koje poseduje, među kojima je najvažniji resurs inteligencija naših ljudi, postane razvijena evropska zemlja.

Ima rešenja! Nije sve izgubljeno! Potrebno je samo da pravi ljudi dobiju priliku da upravljanju državom.

Branko Dragaš

www.dragas.biz

Završna seoba jugoslovenskog novca, slučaj “Agrokor”

(Domagoj Margetić: Todorićev kontrolirani krizni scenarij. 16. mart 2017.)

Najnoviji razvoj događaja oko Agrokora i Ivice Todorića, možda najsuvislije mogu komentirati kroz nekoliko ključnih teza o Agrokoru i pozadini cijelog slučaja.

Za razliku od mnogih analitičara, ili čak većine, mislim da se ovdje radi o Todorićevom kontroliranom kriznom scenariju, koji će mu poslužiti kao kulisa za još jedno posttranzicijsko preparkiravanje krvavih ratnoprofiterskih milijardi. Tranzicijski tajkuni u bivšoj Jugoslaviji ovo posttranzicijsko vrijeme koriste očito kako bi sakrili i posljednje tragove krvavih balkanskih milijardi iznesenih iz bivše Jugoslavije od kraja osamdesetih pa sve do sredine 2000.-ih godina. Radi se o završnim balkanskim financijskim igrama, a ne o njihovoj tajkunskoj propasti, u to sam apsolutno uvjeren.

Ovo nije kriza Todorićevog tajkunskog carstva, nego Todorićeva predstava za javnost. Kad sam 2013. godine u Europskom parlamentu, a kasnije tijekom 2014. i u Europskoj komisiji, držao prezentacije o tokovima krvavih balkanskih milijardi 1990.-ih godina, bilo mi je jasno da ratnoprofiterske tranzicijske elite u bivšoj Jugoslaviji, nakon izbijanja Afere Hypo i raspada sistema Hypo, milijarde izvučene na tajne inozemne račune i u tajne inozemne financijske operacije, moraju prebaciti i parkirati negdje drugdje. Ujedno mi je bilo jasno da će se dotadašnji istaknuti likovi tranzicijskog ekonomskog poretka polako povlačiti u sjenu, kako bi se sistem postavljen na tim milijardama parkiranim na tajnim inozemnim lokacijama, mogao održati.

Počelo je, dakako, s manjim igračima. Primjerice, Miškovićem u Srbiji, koji je barem formalno dio svojeg poslovnog carstva prodao belgijskoj multinacionalki Delhaize. No, već 2014. godine, kad sam od jednog francuskog odvjetnika dobio dokumente o toj Miškovićevoj poslovnoj operaciji, bilo mi je jasno da se radilo samo o „čuvanju“ dionica koje je Mišković ugovorio s Belgijancima. To je proizlazilo iz svih poslovnih i financijskih dokumenata o Delhaizeovom preuzimanju Miškovićevog Maxija. O tomu sam vrlo detaljno informirao i predstavnike Europske komisije na zatvorenom sastanku u Bruxellesu, u siječnju 2014. godine. Koliko mi je poznato, na tu je temu u Bruxellesu nakon toga održano još nekoliko sastanaka, nakon čega je Delhaize počeo razmatrati izlaznu strategiju iz cijelog posla s Miškovićevim Maxijem.

Drugi indikator bio je dolazak ruske Sberbank na Balkan. Naime, Sberbank na Balkan, pogotovo u Hrvatsku i Srbiju dolazi nakon izbijanja Afere Hypo i nakon što je Hypo Grupa polako gasila svoje bankarske i financijske operacije na Balkanu. Zanimljivo, a o tome sam prije otprilike tri godine pisao i na SEEbizu, Sberbank je preuzela sve najvažnije klijente Hypo Grupe u Srbiji i Hrvatskoj, koji su bili umiješani u Aferu Hypo, povlačenje sumnjivih kredita preko Hypo banke, te korištenje sredstava s tajnih računa otvorenih kod Hypo Grupe. Tada sam iznio sumnju, da nije nemoguće da je dio krvavih balkanskih milijardi, povlačenjem iz sistema Hypo parkiran na tajne račune pod kontrolom Sberbank. Ulazak te ruske banke u financijski aranžman s Todorićevim Agrokorom, koji je na sličan način bio umiješan u Aferu Hypo, samo je dodatno produbio moje sumnje.

S treće strane, odbijanje europskih institucija da se ozbiljnije pozabave tokovima krvavih balkanskih milijardi iz 1990.-ih godina, dalo je i vremena i prostora balkanskim elitama da se preslože, pregrupiraju, reorganiziraju, te da u miru mogu preparkirati milijarde koje su do tada okretali preko sistema Hypo. Politika u Austriji, također, je kupovala vrijeme da se ekipa može reorganizirati, a novac rekanalizirati kroz druge, nove financijske institucije i nove bankarske operacije.

No, nakon zaključaka Europskog parlamenta iz 2013. godine, sasvim je sigurno da je veliki dio tog novca za njegove titulare postao – neupotrebljiv. U većini europskih država ukinuta je obveza čuvanja bankarske tajne u obliku i formi kakva je do tad bila poznata, a postroženi su i europski propisi za spriječavanje pranja novca. Posljedično, očekivano je kako je dio tajno parkiranih balkanskih milijardi elitama iz bivše Jugoslavije ostao blokiran, na način da ga više nisu smjeli koristiti, kako prebacivanjem tih milijardi ne bu „upalili lampice“ nadzornih institucija u zemljama Europske unije.

Neću zaboraviti kad sam u prosincu 2010. godine sudjelovao na jednoj zatvorenoj konferenciji o spriječavanju pranja novca u švicarskom Bernu, na kojoj je sudjelovao gotovo kompletan švicarski bankarski vrh. Bio sam jedini s područja bivše Jugoslavije, a sudjelovao sam na poziv direktora instituta koji je taj, praktički tajni, skup organizirao. Na samom početku, svi prisutni potvrdili su kako će se pridržavati tzv. „Chatham House Rule“, vezano uz mogućnost otkrivanja sadržaja same konferencije i informacija do kojih smo došli tijekom same konferencije. Nakon mojeg predavanja o pranju novca i Aferi Hypo, prišlo mi je više čelnih ljudi najvećih švicarskih banaka i pitalo me za pozadinu i informacije o više hrvatskih ratnih i poratnih premijera, ministara i tajkuna, koji kod njih imaju otvorene multimilijunske račune. Na istoj sam konferenciji dobio i podatke o tajnim fondacijama u Lichtensteinu na kojima se nalaze balkanske milijarde, a koje su u tom trenutku još uvijek posredno ili neposredno bile povezane sa sistemom Hypo. Švicarski bankari tad su se bojali na koji bi način poslovanje njihovih banaka moglo imati štetu ukoliko se zbog promjene propisa dogodi da građani iz bivše Jugoslavije te svoje milijarde s tih tajnih računa jednostavno preparkiraju negdje drugdje.

Nastavio sam pratiti tokove balkanskih milijardi i zapravo, zadnje dvije godine pojavio se vrlo jasan obrazac koji je dao naslutiti o kakvim se operacijama preparkiravanja balkanskih milijarda radi. Pritom nije tajna da sam negdje od 2008. godine, pa sve do njene prerane smrti tokove balkanskih milijardi istraživao zajedno s pokojnom Vericom Barać, dugogodišnjom predsjednicom Saveta za borbu protiv korupcije u Vladi Srbije, koja je do smrti radila sa mnom na istraživanjima kojima smo pokušali utvrditi, između ostalog, tokove tzv. „ciparskih para“ prebacivanih iz Srbije na ciparske offshore račune. Ovo sam istraživanje uspio najvećim dijelom dovršiti tek 2014. godine, a u toj nam je priči velikim dijelom pomogla i pokojna Borka Vučić, koja je u Miloševićevom režimu vodila sve poslove oko prebacivanja novca iz državnog budžeta Srbije na inozemne offshore račune.

No od 2014. godine postalo je jasno da je započela velika operacija preparkiravanja balkanskih milijardi na neko novo tajno odredište, ili više njih, a slučajevi INA i Agrokor mogli bi biti sastavni dio tih operacija. Naime, kad sam prije godinu dana istraživao Slučaj Galileo, točnije porezne prijevare preko mreže poduzeća povezanih suvlasnički, poslovno i financijski sa zagrebačkom Štedbankom, otkrio sam kako se zapravo radi o Shemi Galileo, kojom se koristi ni manje ni više nego Todorićev Agrokor. Cijela se priča, a o tome mi je mjesecima detalje pričao bivši suvlasnik i direktor Galilea, svodi na sljedeće. Todorić je prema Shemi Galileo, uz pomoć Štedbanke osnivao mrežu poduzeća, uglavnom društava s ograničenom odgovornosti, koje je kontrolirao upravo preko fiktivnih vlasnika i suvlasnika, koji su pšak povezani sa Štedbankom ili s njom povezanim pravnim i fizičkim osobama.

Tako osnovana poduzeća bila su dio mreže fiktivnih dobavljača, na neki način fiktivna poduzeća preko kojih se ipak dobavljala različita roba za Agrokor. Zanimljivo je da je u trenutku kad sam istraživao cijelu priču supruga direktora jedne takve fiktivne firme Galilea, dakle Gordana Ivaniševića bila jedna od ključnih osoba za dobavljače u Todorićevom koncernu.

Shema Galileo funkcionirala je otprilike na ovaj način. Novac iz Agrokora izvlačio se preko mreže fiktivnih dobavljača s jedne strane na tajne račune kod Štedbanke, kako mi je to tvrdio Ivanišević, a s druge strane na tajne račune koje su kontrolirali preko te mreže fiktivnih poduzeća. Tako prikupljan novac nakon toga se transferirao u inozemstvo, a među transferima za koje mi je Ivanišević pokazao dokumente bilo je najviše sumnjivih transfera preko Hypo banke, Štedbanke, ali posebno zanimljivi su bili podaci o prebacivanju novca s tajnih računa kod Štedbanke na povjereničke račune kod investicijske banke JP Morgan u SAD-u. Ivanišević nikad ne bi propjevao o Shemi Galileo da ga u cijeloj priči nisu izigrali za obećane financijske nagrade i da ga nisu financijski i poslovno uništili, pa je iz osvete odlučio progovoriti. Ono što nije u tom trenutku znao, nije znao da ću iz dokumenata koje mi je ustupio uspjeti razotkriti cijelu ovu shemu.

Usput, Ivanišević je tada cijelu Shemu Galileo prijavio i Državnom odvjetništvu, a istragu je preuzelo Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, koje je istraživalo i multimilijunske porezne utaje preko Sheme Galileo, s kojom su povezani Agrokor i Štedbanka.

U isto vrijeme kad je novac sa tajnih računa kod Štedbanke, prema svjedočenju i dokumentima Gordana Ivaniševića, prebacivan na povjereničke račune kod JP Morgana, procjeniteljski tim JP Morgana boravio je u Agrokoru u sklopu postupka izrade due diligence analize poslovanja Agrokora za nekog navodnog investitora kojeg zastupaju u namjeri preuzimanja Agrokora. Sve je to ukazivalo na mogući scenarij koji se godinu dana kasnije počeo odvijati. Naime, novac parkiran u inozemstvu Todoriću je operativno neupotrebljiv, osim ako nađe lukav i novi način da se taj novac opere i ubaci u legalne financijske tokove.

U isto vrijeme za samog Todorića pritisak javne pozicije istaknutog i isturenog tranzicijskog tajkuna postao je prevelik i pomalo neodrživ. S druge strane, nema sumnje kako je Todorić jednim dijelom povjerenik za neke skrivene suvlasnike i njihove interese u Agrokoru, a očito je po mnogim indikatorima da mnogi od tih skrivenih mogućih vlasnika, žele napokon podjelu tih interesa i podjelu plijena. To je najbolje izvesti kontroliranom krizom Agrokora i njegovom prodajom nekim novim vlasnicima. S jedne strane mnogi podaci ukazuju da Todorić može iskoristiti novac parkiran u inozemstvu, kako bi uz pomoć fiktivnih stranih vlasnika kupio sam sebe. Tako bi s jedne strane novac parkiran u inozemstvu ubacio u legalne tokove i isplatio si taj novac kao kupoprodajnu cijenu za Agrokor ili njegove dijelove. S druge strane tako bi ipak zadržao kontrolu nad dijelom kompanije. I treće, bezbolno bi se podijelili interesi sa svim onim tranzicijskim moćnicima koji u Agrokoru imaju svoje interese.

To je ujedno i bit Sheme Galileo, koju mi je sasvim slučajno i pretpostavljam bez namjere da to učini, otkrio prije godinu dana Gordan Ivanišević.

Mnogi zanemaruju i Todorićev background i pozadinu cijele priče o Agrokoru. A to je priča o strukturama koje je u socijalističkoj Hrvatskoj kao dio svojeg aparata izgradio pokojni Ivan Krajačić – Stevo. Todorićev je otac Ante, bio dio onoga što mnogi danas nazivaju Krajačićevom mrežom. Istom su krugu pripadali i Franjo Tuđman, ali i brojni drugi tranzicijski politički moćnici iz devedesetih godina. Svojevremeno su u nekadašnjim partijskim krugovima prepričavane priče o tome kako je na jednom od poljiprivrednih imanja zagrebačkog Agrokombinata, kojem je tada na čelu bio stari Todorić, Krajačićeva grupa u vrijeme onoga što se naziva „hrvatskim proljećem“ održavala svoje tajne sastanke.

Agrokombinat je tada bio inkubator onoga što će se kasnije iskristalizirati kao tehnokratska struja u socijalizmu, iz kojih su u tranziciji devedesetih na ključne političke i ekonomske pozicije došli HDZ-ovi tehnomenadžeri.

U vrijeme pretvorbe i privatizacije upravo je HDZ-ova tehnomebadžerska grupacija kontrolirala ključne pozicije političke moći na kojima se odlučivalo o trenutku kad će se ići u privatizaciju, modelima privatizacije, ali i o tome koja će se poduzeća kome prodavati i pod kojim uvjetima. U isto vrijeme, tehnomenadžeri su osmilili menadžerske kredite kod hrvatskih banaka, kojima su omogućili biranim pojedincima preuzimanje vrijednih poduzeća u pretvorbi i privatizaciji.

Iskustvo afere Dubrovačka banka iz kraja devedesetih godina, te kasnija javna svjedočenja Nevena baraća o tajnim ortačkim ugovorima kojima su se dijelili interesi i kontrola nad pojedinim gospodarskim subjektima, svjedoči o povjereničkom obrascu tajkunske ekonomije devedesetih. Naime, tajkuni su često osim vlastitih poslovnih i financijskih interesa figurirali dijelom i kao povjerenici za mrežu moćnika koja se iza njih skrivala. Iako obrazac nije nikad do kraja razotkriven, pitanje privatizacijskih povjerenika – tajkuna i pitanje stvarnog identiteta moćnika koji se iza njih zapravo skrivaju i dalje je predmet brojnih kuloarskih priča, glasina i rasprava.
Naši analitičari i mediji uobičajeno nemaju pojma o balkanskim operacijama pranja prljavog tranzicijskog novca, pa i sad o Slučaju Agrokor uglavnom lupetaju. A sve su indikacije kako se radi o širokoj mreži završnih financijskih operacija u kojima balkanski tajkuni i moćnici koji stoje iza njih konačno dijele svoje interese i obavljaju završne operacije preparkiravanja krvavih balkanskih milijarda.

Po onome što danas znamo, priča o Agrokoru, priča je o podjeli i skrivanju tranzicijskih ortačkih dogovora, ugovora, interesa i imovine, ali i glavni trag novca koji je od devedesetih do danas sistematki izvlačen iz jugoslavenskih republika na tajne inozemne račune.

http://www.seebiz.eu/igrokaz-agrokor-todoricev-kontrolirani-krizni-scenarij/ar-152545/

MOBILIZACIJA U BIH VEĆ POČELA, A EVO KO JE NA SPISKOVIMA

Objavljeno u rubrici Škrinjica e-Posavina 25. VELJAČA, 2017. 

Nego, hajde da se uozbiljnmo i pogledamo, kako teče ova februarska mobilizacija i ko su kandidati za ratište. Pažljivo čitajte, možda je i vaše ime ispod.

Bošnjački, srpski i hrvatski nacionalistički političari, zajedno sa pratećom medijskom artiljerijom već par dana granatiraju stanovništvo «najvećom posljeratnom krizom» u BIH. Od njih su patetičniji jedino nekakvi mirotvorci, koji mire već pomirene i okreću leđa od violentnih. Već se spremaju buduće armije srpskih referendumaša, hrvatskih secesionista i bošnjačkih sudskih revizionista za budući rat.

Svi neozbiljno i histerično pričaju o ratu, dajući na značaju svojim riječima, koje zapravo, nikakve težine nemaju.

Jer, ovo je jedno pedeseta najveća kriza u kojoj se «zvecka oružjem» od kraja zadnjeg rata. Ovo je jedno pet hiljadita situaacija u dejtonskoj BIH, u kojoj su ljudi dovedeni «na rub sukoba».

Nego, hajde da se uozbiljnmo i pogledamo, kako teče ova februarska mobilizacija i ko su kandidati za ratište. Pažljivo čitajte, možda je i vaše ime ispod.

Sukob tri velike armije

Većina radno sposobnog muškog življa je, ako niste znali, već raspoređena na tri fronta. I ne, nisu to srpski, hrvatski i bošnjački front.

Oni najspreminiji otišli su u radničko roblje na Zapad. Jedni sa diplomom da peru zadnjice podalpskim babama, a drugi bez školskih papira, da voze kamione 23 sata dnevno po banovima i autostradama. Oni spremno ostavljaju svoje oči, bubrege, prostatu i revnosno sakupljaju hemoroide, dok im rodbina «ozdo», poput gladnih ptića samo viče-Šalji još i još i još eura, a na odmor ne dolazi, trošak je. Golema je to armija rođaci. Armija, koja svaki dan postaje sve veća i veća.

Prijava za ratnu službu jednog ovakvog vojaka, značila bi kastraciju ili odricanje od strane familije. Gubitak posla se podrazumijeva. I na kraju krajeva, nisu ti od sjedenja deformisani pršljenovi i od bauštela iskrvavljene ruke niti kadre držati više pušku u rukama.

Manje sposobni, pak, dirinče kao roblje u svojih domaćih BIH robovlasnika, pa ne mogu stići oka otvoriti, a kamo li ratovati. Svaki izostanak sa posla značio bi i trenutni otkaz, a stan, kola i ostatak života sve sa ženom i sitnom djecom je na kredit. Hoću vam reći, ratovali bi oni, ma otrčali bi dobrovoljno na ratište, samo da se ne javljaju dosadnoj familiji, koja ište ono nešto domaće crkavice od 500 maraka mjesečno. Sami bi kopali rovove i tranšee u zamjenu za gubitak komunikacije sa zloduhom šefom i bankarskim radnikom, koji zovu u podne, u ponoć, izjutra, nedjeljama, bajramima, praznicima i slavama. Da napomenu. Da ukažu. Da stave do znanja. Jednom riječju, da podsjete roba domaćeg i tovarno magare da je rob i kenjac. I rado bi taj naš domaći ćutuk goloruk jurišao na one druge, na četnike, ustaše i balije samo da se kurtališe šefa.

Trčao bi pod nož, na minu, na granatu, na metak, kad nije otrčao za kolegom u Maribor, pa kasnije u Dizldorf, da vozi kombi za nekog Turčina. Bacao bi se pod tenkove, izvodio akrobacije ala Boško Buha, Mika Bosnić i Marija Bursać, samo da ne mora slušati svakodnevne pridike žene svoje, koja ga na minutnoj bazi napominje, kako je ološ i ništarija bezmuda, koji ni do Maribora nije mogao dobaciti. Ma, predao bi se i drugoj strani, ostao zarobljenik koliko treba, samo da ne mora kući svojoj, firmi svojoj, svom vječnom zatvoru.

Al' ne biva! Ne da njega direktor njegov mili. Jebo rat, kad ova marva može riljati 12 sati za 250 evra, 7 dana sedmično. Rat je za njega čist gubitak, ako nije u talu sa ovim odozgo. Pričam o direktoru, ne o bezmudom junaku našem. On nit' šta misli, nit' se šta pita.

A, velika je to armija. Nazivaju je u BIH “srećkovićima koji imaju posao”. Sad, što bi se ti “srećkovići” i bukvalno objesili zbog “prelijepog posla”, to je posve druga stvar.

Treći kontingent prvoboraca živi svoje zlatne četrdesete na relaciji kafana-kladionica-roditeljsko toplo gnijezdo-psihijatrija. Pogađate, riječ je o armiji nezaposlenih. Oni su najbrojniji. Maštaju kako će dezertirati i pridružiti se gastarbajterskoj vojsci, ali najčešće ne mogu dobaciti, niti do domaćih brigada “srećkovića na bosanskom hljebu”.

E, njima bi roditelji bili presrećni, kada bi ih država, entitet ili kakva (para)vojna formacija uzela pod svoje. Platili bi od crkavne penzije kakvom novom komandantu da im potomka uniformiše i odvede ga u neku pripizdinu. Samo, neće general nesposobno, bolesno i već polumrtvo kljuse od četrdeset i kusur ljeta u svojim jedinicama. Jer, najskupllji vojnik je ranjen vojnik. A,  ovo, zlohudo čeljade je dejtonski mir toliko izranjavao da nije sposobno ni manjerku nositi, a kamo li u akcije ići. Jebo rat, šta je njemu mir uradio.

I to su vam tri armije, ljudi sa ličnim kartama, prvopozivaca, na koje svaka ozbiljna zemlja može računati. Ali, niti smo mi ozbiljna zemlja, samim tim što se između sebe glođemo, niti je ratnohuškački ton domaćih političara normalan, ako znamo da su uspjeli upropastiti gotovo sve od 25 do 55 godina.

Djed i unuk u istom rovu

E, prijatelji moji, kao što vidite, krug dobrih ljudi, spremnih, da kao uvijek pošteno za tuđe interese ginu i krv prolijevaju se suzio. Zapravo, toliko se suzio da je ostala ona krizna, «zlu ne trebalo» populacija. 

A, to su golobradi jugendi i stare probeharale penzionerske glave. Jedni ionako nemaju pojma kakav je rat, a drugima je Alchajmer nagrizao sjećanja na sjajne vojničke i civilne žrtve koje su, kao to i biva, najčešće ubudale pale.

Ima još problema u procesu mobilizacije. Sramota je reći, ali nema dooljno oružja.

Pa nećemo se od sramote praćkama i kamenjem gađati, dok se pošteni i napredni svijet dronovima ubija?! Ono, doduše, ostalo je po kućama nešto kalaša, bombi i zolja. Ali smo sa municijom loši. Nije da je nema, čak je i proizvodimo, ali jaki ugovori sa ino partnetima, sunce im poljubim. Nema k'o nekad samoposluživanja. Jok. Sad moramo gledati i od muke zavidjeti, kako se dobri i prepošteni narodi Sirije, Iraka, te država subsaharskog pojasa ubijaju našim mecima. Tužno, ali istinito. 

I šta ćemo sad? Ništa. Nužda zakon mijenja. Pravićemo selfi armije najmlađih, koji će sa neke čuke mobitelima udrarati po instagramu, tviteru i fejsbuku. Pa ko bude imao više lajkova, šerova i srdašca, pobjeđuje. Podršku će im pružati djedovi sa svojim šahovskim brigadama, koji bi se mogli, ako zatreba i zubnim protezma gađati. Tako ustrojene jedinice, po sistemu «Ja vragolan i moj deda», biće ubitačne formacije na sve tri strane.

Zlobnici kažu da će budući rat u BiH biti poput parenja mačaka. Nigdje neće biti većeg dranja, a manje one stvari.

Mobilizacija je, dakle, uveliko počela. Smjestite se za svoje laptope, upalite televizore, donesite tople napitke i ledeno pivo, pa da na miru započne taj rat. Nego, u kojoj si ti grupi za budućeg ratnika?

Autor: Dragan Bursać | 6yka.com