DŽEVAD KARAHASAN:
02 Oct 2017
"Tvrdo vjerujem u opstanak Bosne, jer je kultura vraški žilava"
"Tvrdo vjerujem u opstanak Bosne, jer je kultura vraški žilava"
Veliki jugoslovenski i bosanskohercegovački pisac, predsjednik Društva pisaca BiH, akademik i profesor Dževad Karahasan, sa mjestom boravka u Sarajevu i u Gracu, boravio je ovih dana u Novom Sadu, gdje je u knjižari “Bulevar Books” održao i književno veče. Imao sam tu čast da proboravim u razgovoru s višestruko nagrađivanim piscem, dobitnikom – između ostalih – najuglednije njemačke književne nagrade Hajnrih Hajne i Geteove medalje, njemačkog državnog odlikovanja za njegovanje dijaloga kultura. Bio je nominovan i za Nobelovu nagradu. Zvanične dijelove razgovora nudimo čitaocima Autonomije na, nadam se, uživanje.
Odavno nisam uživao više u jednoj knjizi nego u vašem romanu-trilogiji “Što pepeo priča”. Nisam se, međutim, mogao oteti utisku da je epoha u kojoj je živio slavni Omar Hajam nevjerovatno slična vremenu u kojem mi živimo… Da li vam je to bila intencija, da povučete paralelu između dvije epohe?
Volio bih odgovor na to pitanje početi jednom anegdotom: 2012. godine imao sam čast primiti u Diseldorfu Hajneovu medalju i laudacio je govorio veliki njemački kritičar Lotar Miler. Pita me prije dodjele: “Šta radiš?”, a ja mu kažem: “Ma ništa, tebe to neće zanimati, jedan historijski roman”. Tu je sjedila moja prevoditeljica na njemački Katarina Volf, koja je upravo završila prijevod prvog dijela, “Sjeme smrti”. Ona me gleda i kaže: “Istorijskog? Pa ja ovako aktualnu knjigu nisam pročitala u životu!” Istinu govoreći, taj Katarinin komentar je mene naveo da počnem razmišljati o aktualnosti knjige. I što sam duže razmišljao, sve sam se bolje uvjeravao u to da ona zapravo jeste užasno aktualna. I vremenom sam osvješćivao činjenicu da čovjek o čemu god da govori – kazuje sebe. Potpuno je jasno da ja tu knjigu ne bih mogao napisati da me nije prisilila sličnost naših epoha. Ja vjerujem – tvrdo vjerujem – da je onaj početni impuls za rad na njoj bilo moje očajanje zbog spaljene Vijećnice, zbog uništenog Orijentalnog instituta, zbog sulude situacije u koju smo svi mi gurnuti uništenjem Jugoslavije, razaranjem sjećanja, sistematskim iskrivljavanjem našeg pamćenja. Sve to jeste početni impuls za rad na njoj, ali potpuno je jasno da rad ne bi bio moguć, odnosno ne bi bio plodonosan, bez upadljive sličnosti naših epoha.
Počnimo od ove najvidljivije sličnosti – fundamentalizama. Hajamovo vrijeme na Istoku: ubijaju Haladža, ozbiljno progone čitav niz sufija i bez autoriteta al-Gazalijevog, pitanje je šta bi uopće bilo sa velikim brojem sufija i čitavim sufijskim pokretom. Na Zapadu, sveti Bernard de Klervo u propovijedi urla: “Kršćanin traži svoju slavu u smrti nevjernika!” Težu uvredu kršćanstva nisam čuo ni od jednog neprijatelja. Jer kršćanstvo je, pobogu, religija života, ne smrti. Naše vrijeme… Pored raznih religijskih fundamentalizama, imate ekonomski fundamentalizam. Čovjek u Evropskom parlamentu najozbiljnije kaže da se “čovjek, nažalost, ne isplati”!? Financijski fundamentalizam je još radikalnija sekta među ekonomskim fundamentalistima. To su ljudi koji naprosto nisu sposobni shvatiti da je privreda tu radi čovjeka, a ne ljudi radi privrede. Da proizvodnja i profit trebaju služiti životu. Ne, oni vjeruju da život služi proizvodnji i profitu. Tu su i razni nacionalni fundamentalizmi…
Sad bih, ako mi dozvolite, govorio iz pozicije takozvanog konkretnog malog čovjeka. I u Hajamovo vrijeme i u naše vrijeme izrazito dominiraju ljudi koji imaju same odgovore i ni jedno jedino pitanje. Fundamentalist je čovjek koji je izgubio vjeru, koji je izgubio skepsu i ima samo malo znanja i vjeruje, misli da s to malo znanja može objasniti sve. Fundamentalizam je stanje duha.
“Pitalac među ljudima koji imaju samo odgovore nužno je sumnjiv, nepodnošljiv, neugodan i takvoga se izbjegava (…) kojega se ne trpi, kojem se ne vjeruju, kojeg bi bilo lijepo i pametno, brate, ubiti! Pa da, kvari nam udobnost.” (foto: Jelena Dukarić)
Ali, oni se isto tako zaklinju u nekog svog boga, zar ne?
Pa, naravno! S tim da oni ozbiljno vjeruju da je taj bog njihov sljedbenik. Jer, vi ste primijetili da se svaki fundamentalist najozbiljnije trudi da ispravi greške koje je njegov bog počinio. Bernard de Klervo tvrdi da vjeruje u boga. I ne pada mu na um da je taj bog imao razloga da dozvoli postojanje muslimanima i takozvanim mnogobošcima ili kako su ih oni zvali paganima. Ne, Bernard de Klervo vjeruje da on mora ispraviti greške svoga boga, pa iskorijeniti to. Svaki fundamentalist se poziva na boga kojega pretvara u svog sljedbenika i popravlja svijet koji je bog dao: sa mnogo grešaka ga je stvorio, dobro – fundamentalist će te greške ispraviti.
Je li to razlog zbog kojeg ni sam Hajam nije bio – a nije ni sada – omiljen među takvima? Što zvuči pomalo apsurdno, jer Hajam u svojoj poeziji priča s bogom…
Naravno, ne prestaje! On ima vjeru i ima skepsu. Dinko, biti vjernik je prokleto neudobna pozicija. Religija može biti udobna, jer religija je sistem rituala, formula, iskaza, u kojima jedna zajednica artikulira svoj pojam, svoju sliku transcendentnoga. Vjernik je čovjek, pojedinac koji traži dijalog sa bogom. Čovjek kojega muče milioni pitanja, nedoumica. Čovjek koji po diktatu svoga unutrašnjeg bića želi pristati na postojanje u svoj njegovoj strahoti. I to je ono što Hajam sve vrijeme radi. “Dragi Bože, ja želim pristati na to da si ti ubio moju kćer. Ali, pomozi mi da odgonetnem – zašto?” Vjernik je bez prestanka u jednoj vrsti sukoba s bogom, raspravlja s njim. Ljudi koji su religiozni bez vjere, njima je život fantastično udoban. Sad on zadovolji obaveze koje mu je religija propisala, i ode živjeti svoj život. Dakle, za razliku od religizonih ljudi koji ne moraju imati pitanja, vjernik je čovjek kojega muče milioni pitanja. Pitalac među ljudima koji imaju samo odgovore nužno je sumnjiv, nepodnošljiv, neugodan i takvoga se izbjegava. Dakle, meni je potpuno prirodno da je Hajam bio čovjek kojega se sumnjiči, kojega se ne trpi, kojem se ne vjeruju, kojeg bi bilo lijepo i pametno, brate, ubiti! Pa da, kvari nam udobnost.
I tako već od tih vremena pa evo do danas…
I tako već hiljadu i nešto godina (smijeh)…
A reklo bi se da u toj vrsti udobnosti uglavnom uživa i ova božja administracija na zemlji, popovi, hodže…
Da, da, birokrati neba (smijeh)…
Hajde sad da preskočimo desetak vijekova pa da pogledamo današnju Evropu u kontekstu ove, kako joj tepaju, migrantske krize. Svjedočimo porastu popularnosti ekstremnih desničara, neofašista i neonacista u Evropskoj uniji, a kao glavnu municiju za svoje propagandno djelovanje oni koriste strah od takozvanih migranata, to jest tih nesrećnih ljudi sa Bliskog istoka koji dolaze u Evropu… Kako je moguće da se jedna zajednica od 550 miliona stanovnika tako uplaši dva miliona nesrećnika?
Problem s vama je u tome što znate činjenice i uzimate ih u obzir. Ideolozi i fundamentalisti u pravilu ignoriraju činjenice. Vi uzimate u obzir činjenice i čudite se: kako je moguće da zajednica od 550 miliona članova povjeruje u to da dva miliona očajnika mogu dovesti u pitanje njihov kulturni identitet? Naravno da je besmislica to što oni govore. Ali, ako ljudi ne uzimaju u obzir činjenice, a vi stalno ponavljate – oni će povjerovati. Kažu: oni hoće da parazitiraju na našem blagostanju i, bogme, mogli bi nas osiromašiti. To nezamislivo bogatstvo može ugroziti dva miliona očajnika? Na stranu jeziva činjenica da su ti ljudi otišli od svojih kuća upravo zato što im je Zapadna Evropa život učinila nemogućim, što im je razorila same temelje egzistencije. Jer, niko zbog nečega ne govori o nepojamnom zločinu, koji vrišti do neba, koji su Engleska i Francuska počinili u Libiji. Niko ne govori o perverznoj, monstruznoj laži koju su tadašnji vladari Francuske i Engleske, Sarkozi i Kameron, počinili u Libiji. Oni uzimaju najvjernijega Gadafijevog psa, proglašavaju ga demokratskim političarem, nakon što su razorili zemlju, pobili ljude, uništili infrastrukturu i sve to u ime slobode i demokratije. Ko je otjerao ljude iz Libije, ko im je razorio kuće? Ko je organizirao i naoružao takozvanu opoziciju u Siriji? Ko je razorio Irak? U Iraku je do sada umrlo, poginulo, preko sedam miliona ljudi od čiste radosti zato što uživaju slobodu i demokratiju…
I Sirija…
Ne zaboravite da je Sirija bila jedini komad Zemlje u kojem je par hiljada ljudi još uvijek govorilo aramejski, Isusov jezik. Ne zaboravite da je Sirija postigla jedan prekrasni balans među različitim religijskim usmjerenjima, tokovima grupama… Jasno je da taj balans nije bio idealan, jasno je da je on počivao na relativno visokom stupnju kontrole, ali svaki balans počiva na tome. Ne možete vi uspostaviti balans ni u čemu bez kontrole, ali je činjenica da je to društvo funkcioniralo. I zaista je nesumnjivo užasan, monstruozan zločin razoriti ga. I sad se u ime morala, kulturnog identiteta, širi strah od očajnika kojima smo mi razorili kuće, život učinili jedva mogućim ili nemogućim. Tu nešto ne štima, ali to može funkcionirati upravo u društvima koja su duhovno opustošena fundamentalizmom.
Razgovor sa Karahasanom u Bulevar Booksu (foto: Slađana Ljubičić, bez koje razgovora ne bi ni bilo)
I na kraju krajeva, na već pripremljenim stereotipima, bolje reći predrasudama prema islamu. Izvinjavam se ako sam previše ličan, kako je vama da u EU kažete da ste i musliman i Evropljanin?
Moram na tu temu ispričati jednu anegdotu. Jedna me je novinarka pitala upravo to. Kako, kaže, danas izgleda kao musliman živjeti na Zapadu. Kažem ja, pa čujte, bude i ima nesporazuma. Često se osjećam glupo jer moram objašnjavati stvari koje su meni potpuno normalne. Ali, kad vidim kako je pušačima, ja se osjećam privilegirano. Ona se smijala. A ja joj kažem najozbiljnije da se strašno stidim što nisam pušač, jer je meni kao piscu mjesto među ljudima u onoj manjini koja je najviše progonjena i najviše zlostavljana. Ja bih morao ići među pušače.
Na stranu šala, radi se zaista o tome što vi kao pisac morate biti sposobni da razumijete one kojima je najgore. I tu se ne radi toliko u mom slučaju o nekom etičkom impulsu, tu se radi o poslu, o obavezi koju zanat postavlja pred mene. Posao pisca je da razumije, ne da sudi. Ja ne smijem suditi, ali moram razumjeti, i to svakoga. Niste dobar pisac ako niste spremni bar pokušati da razumijete najpoganijega gada među svojim junacima. Empedoklo kaže: Bio sam dječak, djevojčica, ptica i nijema riba što skače iz mora. To je pisac. Vi ste pisac ako ste sposobni razumjeti ženu, i breskvu, i štakora, i zločinca, i dijete što maše ručicama. A ne sudite.
Doduše, imamo i one pisce koji sude, u ovim našim krajevima: različiti očevi nacije, da im sad ime ne spominjemo…
Nažalost, malo ih je previše, ne bih o njima, ja govorim o piscima (smijeh)… Jer, pisac je – ako smijem glupo, pojednostavljeno reći, poput vjernika, jer vjernik pristaje na svijet i na postojanje i kaže pošteno: strašno je postojanje na koje si nas osudio, Gospode, ali ja pristajem na njega. Ja ne sudim, ja te samo molim – pomozi mi da razumijem. E, to je pisac. Pisac vidi užase života, pisac vidi strahotu historije. Sjetite se našeg Andrića. S kojim mirnim, spokojnim strpljenjem on govori o čudovištu koje se zove historija. Čudovište zvano historija hrani se našim očajanjem, našim strahovima, proždire naše drage… Ali, sve što mi možemo učiniti jeste da to pokušamo razumjeti, da pokušamo pristati na taj pakao. Sjećate se Hasana Sabaha, mog junaka, gnostika iz romana “Što pepeo priča”. On, kao svaki pravi fundamentalist, hoće da popravi božji svijet i izlaže gnostičku teoriju o tome da je Iblis, da je đavo onaj koji pokreće vrijeme. Kaže, svijet se kreće, vrijeme se kreće tjerano očajanjem Iblisa, đavola i našim mukama, i to treba ispraviti. Ne možemo mi to ispraviti. Mi možemo pokušati da to razumijemo. Mi možemo pokušati da vidimo u svijetu i ono dobro. Mi možemo naći radosti i razloga za život u radosti djeteta, u ljepoti pejsaža, u smijehu žene koju volimo, u trenutku užitka, u razgovoru. I pisac pokušava vidjeti sve to, sačuvati čudesnu kompleksnost svijeta. Eto, to ja pokušavam: ne suditi, razumjeti.
“Ideolozi i fundamentalisti u pravilu ignoriraju činjenice” (foto: Jelena Dukarić)
Da se opet vratimo na Evropsku uniju. Vjerujete li u budućnost EU, s obzirom na optimizam koji smo imali i sad na ovaj sunovrat koji tako lako i brzo skida tu teškom mukom sagrađenu skramu civilizacije?
Da budem sasvim iskren, teška srca, sa mnogo bola, priznajem da sve manje vjerujem. Čini mi se da se historija kreće u nekakvom ritmu – poput klatna – ide iz jednog ekstrema u drugi. Devetnaesto stoljeće je bilo vrijeme, epoha velikih sistema, velikih carevina. Imate svijet koji kontrolira nekoliko carevina: Britanska carevina, Francusko carstvo, Osmansko, Austrougarsko, Rusko i tamo negdje Sjedinjene Države. Dakle, čitav svijet je podijeljen između nekoliko carevina. I to se počinje osipati u 20. stoljeću. Bojim se da će klatno ići dalje. Sva velika carstva su se raspala tokom 20. stoljeća, a na samom kraju i Sovjetski Savez i, na moju veliku žalost, Jugoslavija, ne vidim zašto bi Evropska unija, koja je zakašnjela varijanta Austrougarske imperije ili Jugoslavije, bila uspješnija. Evropska unija ima jedan veliki nedostatak i to je razlog moje duboke zabrinutosti. A to je da je ona građena čisto racionalno, bez emocija. Ona ne uzima u obzir činjenicu da je 75 odsto politike u stvari psihologija. Ako ste vi sposobni uvjeriti ljude da im je dobro, oni će se dobro osjećati, iako objektivno gledano loše žive. I koliko god da im je dobro, ako ih niste uvjerili u to, ako se oni osjećaju loše, džaba vam je. Evropska unija funkcionira jako dobro kao akcionarsko društvo, kao unija banaka, velikih koncerna, ali ona još uvijek nije zajednica kulture, a kultura je ono što ljude vezuje. Priznajem, i interes. Mi ćemo se sjajno slagati dok imamo zajednički interes. Ali, mi se nećemo zaista razumjeti i pogotovo se nećemo voljeti ako nas ne veže ništa iz oblasti kulture. Mi moramo jedan drugoga razumjeti, a ne možemo se razumjeti ako nas ne veže kultura. Eto, to je veliki nedostatak Evropske unije. Sjetite se koliko je velikih pisaca i intelektualaca plakalo za Austrougarskom. Ja vjerujem da je isto toliko ljudi, samo što to još uvijek ne smiju priznati, plakalo za Jugoslavijom. Ne znam hoće li neko na taj način plakati za Evropskom unijom. Jer mi imamo sve razloge da budemo za nju, ali nemamo mogućnosti da je volimo, jer ona – ponavljam – još uvijek nije zajednica kulture, zajednica koja ljude okuplja na osnovu sličnog doživljaja svijeta.
Znači, još uvijek su predominantni ti nacionalni identiteti?
Svaki Francuz je još uvijek prije svega Francuz, pa onda opet Francuz pa još jednom Francuz, pa onda ništa i onda negdje na sedmom mjestu Evropljanin. I to vidite po tome kako Danci, kad im se učini da bi mogao doći još koji izbjeglica, mirno namontiraju graničnu kontrolu prema Njemačkoj.
Ili Mađari bodljikavu žicu…
Upravo sam to htio reći: Dancima to nije toliko skupo jer imaju malo granice prema Njemačkoj. Ali. Mađari uzmu pa se okruže sa svih strana duplom bodljikavom žicom, naprave od svoje domovine koncentracijski logor, zatvor. Što? ‘Nako!
Nisam, dakle, nažalost optimist, a naravno da imam sve razloge da budem za Evropsjku uniju, da budem strastveni zagovornik Unije, jer ja se mogu dobro osjećati u društvima koja su otvorena, miješana. Znate, skeptik poput mene može se dobro osjećati samo u društvu u kojem su dozvoljena i moguća pitanja, sumnje, nedoumice. Društva koja su homogena u sebi to ne dozvoljavaju. Kako biti skeptik, ako sam sa svih strana okružen svojim licem. Ja u vlastitom okruženju, pa lijepo vas molim! (smijeh) Meni treba da naslutim kako me vi vidite, jer pripovijedanje počinje time da dovedete sebe u pitanje, da pokušate zamisliti kako vas vidi sugovornik, da pokušate razumjeti svoju sliku u očima drugoga. Pripovijedanje počinje onda kad počnete izlaziti iz svoje kože. A u monokulturnim društvima vi to ne možete učiniti.
Pa ne možete. Takva društva na kraju vode incestu…
Pa to je to. Dinko, znate da se pripovjedačka proza rađa u gradu. Na selu nastaje, rađa se lirika i epska pjesma, jer je selo jedna visoko integrirana zajednica. Tu nema izlaska iz sela. U gradu, koji vas prisiljava na to da iziđete iz sebe, da vidite drugog, u Helenističkom carstvu nastalom Aleksandrovim osvajanjima javlja se čitav niz gradova u kojima se potpuno divlje miješaju Egipćani, Heleni, Persijanci, Mezopotamci, Babilonci… I vi se sporazumijevate nekako sa svojim komšijom na jednom iskvarenom helenskom, ali kud god se okrenete vidite stranca, vidite nekog drugog. I tu se rađa pripovijedanje: kako mene Egipćanina vide Babilonci. I kako ja, Egipćanin, vidim Helene. I tu, u tom ambijentu nastaje pripovijedanje, jer morate izići iz svoje kože.
“Što pepeo priča” je i omaž sarajevskoj Nacionalnoj i Univerzitetskoj biblioteci, poznatoj Vijećnici, koja je fosfornim granatama spaljena avgusta 1992. godine, što je ne samo primjer vrlo smišljenog libricida, već i očigledni pokušaj uništavanja identiteta ljudi koji žive u Bosni i Hercegovini, nas koji smo rođeni u Bosni… Da li je taj pokušaj bio savršen zločin ili se kultura jednog prostora, njegov duh, ne može spaliti granatama?
Srećom, ne može. U Sarajevu se niko, ali vjerujte mi niko, u krugovima u kojima se ja krećem ne čudi neraskidivom prijateljstvu profesora kristologije fra Mile Babića i moje skromne osobe. Uvijek je bilo i jasno je da ima i danas ljudi kojima mi idemo na nerve. Uvijek je bilo i jasno je da ima i danas ljudi koji misle da tu nešto ne štima. Ali, velika većina ljudi se raduje tom prijateljstvu. Moja žena Dragana ide najnormalnije u Gazi Husrev-begovu biblioteku i ljudi koji tamo rade kada je vide kažu: “Ah, evo nama naše Dragane…” I raduju joj se. U stanu ispod mene još uvijek potpuno normalno žive Petrojka Sunarić, rođena u Čačku, i Branko Sunarić, rođen u Sarajevu, porijeklom iz Travnika. Ja još uvijek imam studenata koji su miješani odasvud i koji sjajno međusobno komuniciraju.
Ne, jasno je da je taj zločin mnoge knjiške moljce poput mene gurnuo u očajanje, jer tu je izgorilo preko dva miliona rukopisa. Vi znate da je Bosna bila jedne vrste Sibir Osmanske carevine. U Sarajevo su slali ljude koj nisu poželjni u ozbiljnim gradovima: alkemičare, mistike… I svi su oni pisali svoje spise u Sarajevu i sve to je dospjelo u Vijećnicu i sve to je spaljeno. Prvi prijevod Hajama na naš jezik nastao je u Sarajevu, kad je Savfet-beg Bašagić na pijaci Telali kupio teku u koju je bog zna kad, koji Sarajlija, možda porijeklom iz Irana, možda porijeklom iz Turkestana, možda Turčin, možda šejtan… zapisivao Hajamove pjesme. I sve to je spaljeno! Knjiškim moljcima poput mene to je strahovita tragedija, to je nenadoknadiv gubitak, jer ja volim knjige. Životu grada to nije nanijelo toliku štetu jer život je mnogo kompleksniji od biblioteka i knjiga. U Sarajevu se još uvijek ljudi miješaju, pričaju viceve, raduju se, još uvijek je potpuno normalno da ekavac i ikavac sjede za istim stolom, svađaju se, razgovaraju. Srećom, nije to uništeno.
“Tvrdo vjerujem u opstanak Bosne, jer je kultura vraški žilava, usprkos paljenju dva miliona knjiga u Vijećnici i zlom Dejtonskom sporazumu” (foto: Jelena Dukarić)
Nije uništeno uprkos Dejtonu?
Usprkos Dejtonu i hvala vam za tu repliku. Ja uporno tvrdim da je Dejtonski sporazum po kulturnu supstancu Bosne mnogo opasniji od samog rata. Jer taj zli dokument, rasistički glup i zlonamjeran, u stvari želi da Bosnu učini nemogućom. Ali čak ni to ne uspijeva. Jer, Dinko, Bosna je jedna od malobrojnih političkih zajednica, država, koje nisu nastale iz političkih pokreta. Ne postoji vojska koja je htjela Bosnu i napravila je. Ne postoji politička stranka, ne postoji politički pokret. Bosnu je stvorila kultura na rubu velikih imperija. Ali, stalno na rubu neke velike imperije, daleka periferna pokrajina. Razvila je jedan specifičan način života, jer kultura je način života. Vi i iako živite u carevini koja je nominalno islamska, ali tako na dalekoj periferiji, vi shvatite da vam je prvi komšija – katolik, pravoslavac, židov – bocu bliži od daleke Porte u Istanbulu koja vas štiti. Slično je i sa Austrougarskom bilo. Dakle, taj način života, ta svijest o važnosti komšije je stvorila Bosnu. To jest, kultura. A kultura nije moćna, ali je vraški žilava. Kultura vraški dugo traje, mnogo može izdržati. Ona nikada nije moćna, ona ne osvaja, ali je ne možete uništiti, kao lijanu, kao bambus… Tako da ja tvrdo vjerujem u opstanak Bosne, tvrdo vjerujem.
I ja.
Možda zato što nam toliko treba…
Ako otvorimo tri verzije Vikipedije, vidjećemo da vas srpska verzija naziva bošnjačkim književnikom, hrvatska bosanskohercegovačkim, a bosanska jugoslavenskim i bosanskohercegovačkim. Šta je Dževad Karahasan?
Dževad Karahasan je pisac. A ako bih baš morao reći i birati između ove tri varijante… Ja sam se intelektualno formirao u Jugoslaviji. Moj doživljaj poezije, lirike, odredio je Vladislav Petković Dis koliko i Mak Dizdar, Tin Ujević koliko i Skender Kulenović. Moj pojam romana odredili su Miroslav Krleža, Miloš Crnjanski, koliko i Ivo Andrić, Meša Selimović, Svetozar Ćorović. Ja sam nezamisliv izvan jugoslavenskoga konteksta. Bosanskog takođe, jer to je to.
Pitam vas zbog toga jer vidimo da se lome koplja čiji je Andrić, čiji je Meša, čiji je ovaj ili onaj…
Na sve to vam je najjednostavnije odgovoriti jednim sjajnim bosanskim vicom. U tom vicu pita Mujo Sulju: “Šta misliš ti, Suljo, da li ljudsko biće raste i razvija se izvana prema unutra ili iznutra prema vani?” Suljo razmišlja i kaže: “Čuješ, ja mislim da da”.
Odličan i mudar Suljin odgovor!
Pa da, ali zaista: je li Ivo Andrić srpski pisac? Pa je, čovjek je pisao ekavicom, živio u Beogradu. Je li bosanski pisac? Pa kako nije, bolan, pa hajte ga zamislite bez Bosne! Je li jugoslavenski? Jeste, zaista, jer on je po svemu bio jugounitarist, Jugoslaven. Ali, mi pri svemu tome zaboravljamo jednu temeljnu činjenicu da je svaki pisac – pisac samo onih koji ga čitaju. Svaki ozbiljan čovjek jeste prije svega pisac svojih čitalaca Jer čitanje je, gospodo moja, razgovor. U duhu se ne mogu povući granice koje bi funkcionirale poput državnih granica u prostoru. U duhu su granice fluidne. U duhu su mogući razgovori koji povezuju ljude udaljene hiljadama godina i milionima kilometara. Gete je napisao jednu od najuzbudljivijih knjiga Evrope, “Zapadno-istočni divan” razgovarajući sa Hafezom Širazijem. Jedan iz XIV stoljeća u Iranu, drugi iz XIX stoljeća u Njemačkoj i oni raz-go-va-ra-ju!
Književnost je razgovor a razgovor se uvijek odvija između dvije osobe, licem u lice. Naš jezik vam, uostalom, to dosta jasno pokazuje. Vi možete imenicu čovjek koristiti do broja četiri: jedan čovjek, dva čovjeka, tri čovjeka, četiri čovjeka, pet je ljudi. Čim dođu ljudi, razgovor prestaje. Počinje miting, predavanje, small talk. Razgovor se odvija uvijek između čovjeka i čovjeka. Krenimo najprije od te činjenice: pisac je onih koji ga čitaju. E, onda možemo ići dalje.
A kako sad da vas ovdje čitaju kad imamo tolike jezike, kad smo od onog našeg jednog jezika dobili i srpski, i hrvatski, i bosanski i crnogorski…?
I na to pitanje bih volio odgovor početi jednom anegdotom. Pitam je profesora Radoslava Katičića, bio je tada šef slavistike u Beču, u avgustu 1993: “Kolega, ja bih imao jedno pitanje za vas: s kojeg jezika se prevode moje knjige?” Kaže: “Kad bih bio na Vašem mjestu, ja bih rekao s bosanskog”. Onda ga ja pitam: “A kako to da moje knjige u Beogradu i Zagrebu čitaju bez prijevoda?” Kaže: “Jednostavno. Ime jezika ne mora se nužno odnositi na lingvističku supstancu jezika. Ime jezika se uvijek odnosi na standard, a standard jezika nije lingvističko nego političko pitanje. Dakle, što se mene tiče, mi možemo imati 150 standarda i posljednji sam čovjek koji bi bilo kome uskratio pravo da svoj jezik zove kako on hoće. Ostaje činjenica da je to jedan jezik. Po lingvističkoj supstanci to jeste jedan jezik”.
Kao jezički mistik, ja vjerujem da je ono što je povezao jezik – povezao i dragi bog. I nimalo me ne uzbuđuje, nimalo me čak i ne zabrinjava, nimalo me ne ljuti ovo aktualno haračenje po jeziku, konstruiranje različitih varijanti. Slobodno…
Kao i svi stari ljudi, ja mnogo pamtim. Znate, ako biste se pozabavili malo intervencijama nacista u njemačkom jeziku, vi biste vidjeli da su sve političke intervencije u naš jezik u ovom vremenu sitnica prema tome. I deset godina nakon toga je sve bilo zaboravljeno u Njemačkoj.
Jezik je, Dinko, stariji, širi, dublji, pametniji od onih koji njime govore. Govornici su u službi jezika, nije jezik u njihovoj službi.
Dakle, opet imamo posla s fundamentalistima?
Ama, naravno! Rekli smo: fundamentalist popravlja boga, fundamentalist diktira jezik. Ma ne može, čovječe! Pa hajde jednom pristani na to da ti služiš nečemu, nisi vječan! Jezik je pamćenje jedne kulture. Evo još jedna anegdota. U mojoj knjizi “Izvještaji iz tamnog vilajeta”, u završnoj pripovjeci stoji rečenica: “Bosanska kuća počinje avlijom”. Jedan kolega mi govori, nakon što je čitao knjigu: “Mislim da ovaj turcizam ‘avlija’ nije na pravom mjestu u knjizi”. Ja mu kažem: “Slažem se potpuno. Radi se samo o tome da ‘avlija’ nije turcizam nego helenizam”. To je helenska riječ koja je nama došla s Turskom. Preuzeli je Turci kad su okupirali Grčku. Onda je donijeli nama. Ali, ona je helenska! Sokrat je u aulama gnjavio milione Helena, razgovarao s njima, zbunjivao ih pitanjima. Isto tako, pola ljudi u Bosni vam vjeruje da je himber turcizam, a mi ga usvojili sa austrijskom okupacijom.
Dakle, ako imate na umu te beskrajno duge jedinice vremena, koje jezik zaista potpuno pamti, skladišti, jasno vam je da trenutak našeg života u jeziku nije ništa duži od onoga “buć” žabe kad je skočila u baru.
“Govorimo istim jezikom, a ja vjerujem da je ono što je povezao jezik – povezao i dragi bog” (foto: Jelena Dukarić)
Apropo jezika: jeste li vi rođeni u Duvnu ili u Tomislavgradu?
(smijeh) Jedna djevojka me je bijesno pitala šta ja imam protiv Tomislava i zašto mi smeta Tomislavgrad? Kažem: “Ne smeta mi, sine, nimalo! Tomislava nisam poznavao, kako ću imati nešto protiv njega”. A Tomislavgrad mi ne može smetati, jer ako kažem da sam iz Duvna, moj sugovornik mi kaže: “Seljačina!” Ako kažem da sam iz Tomislavgrada ne može mi reći da sam seljak! (smijeh) Kaže ona: “Ali, vi ipak uporno tvrdite da ste rođeni u Duvnu, a ne u Tomislavgradu?” Govorim: “Zato, sine, što tako jeste”. U moje vrijeme u srednjem vijeku jedno od najtežih pitanja bilo je može li bog mijenjati prošlost. Ako je može promijeniti, dolazimo do strašnog zaključka da njegova volja nije nužnost, jer nužnost se ne mijenja. Ako je ne može promijeniti, dolazimo do jednako strašnog zaključka da on nije svemoćan. I kažem joj: “Vama, očigledno, polazi za rukom ono što bogu nije polazilo. Ja sam rođen u Duvnu, jer kad sam ja rođen – to je bilo Duvno, i šta ću ja. A vi biste sad da naknadno promijenite i da ja budem rođen u Tomislavgradu. Što se mene tiče – bujrum”.
Imali ste lično iskustvo rata. Kako ljudska zajednica funkcioniše u tim neljudskim okolnostima i strahotama, ima li tu mjesta za razumijevanje, za ljubav, za knjige, za čitanje?
Najprije jedna konstatacija. Mi nikada ne upoznamo sami sebe, dok ne dođemo u te takozvane granične situacije, jer u normalnim okolnostima svi mi računamo sa bontonom, pristojnošću… U graničnim situacijama se prikazuje kakav je ko. I, recimo, u uvjetima opsade Sarajeva, oni koji su dobri, postaju još bolji. I oni koji su opaki, postaju opakiji. Ispliva iz vas ono što ni vi sami u sebi uopće niste slutili. Ljudi ne bi vjerovali, ali mi smo se u ratu strašno mnogo smijali. Život čuva svoju kompleksnost. Ti trenuci smijeha postaju izuzetno važna duhovna hrana. U avgustu 1992. ja sam ko fol pomagao, a u stvari smetao u bolnici. Na trenutak je došla struja i ja zgrabim telefon i nazovem svog prijatelja Alberta Goldštajna, izdavača i prijatelja u Zagrebu, tek toliko da mu kažem da smo živi. I on meni onako patetično kaže: “Dževade moj, sretoh juče Zupu, Vjerana Zupu na ulici i on mi kaže: ‘Jesi li čuo najtužniju vijest, poginuli Mujo i Suljo, vicevi više nisu mogući”. A ja mu kažem: “Idi, Berti, u pizdu materinu, i ti i tvoj Zupa, jebo te on!” I prekinem. Ali, ostaje bol u želucu. Popodne idem na Akademiju i studenti su navikli da ja dižem napetost, da pravim atmosferu. A taj dan ja nikakav, vučem se, ne da mi se govoriti i oni pitaju šta mi je. Ja kažem: “Ništa”, a oni opet pitaju šta je i na kraju ja im ispričam. “E”, kažu, “neka ste mu vala rekli, idiot!” I onda mi preko sat vremena pričaju viceve koji su nastali tokom rata u Sarajevu, pod opsadom.
Razumijete me, život čuva kompleksnost, život nikada ne može biti jednostavan, jednoznačan. Zajednica funkcionira i dalje, uspostavljaju se različite zajednice koje se međusobno komentiraju, sukobljavaju i ponekad prožimaju. Ali, zakoni zajednice ostaju. Nikad nećete doživjeti onoliko spremnosti na žrtvu, onoliko želje i potrebe da se pomogne, onoliko solidarnosti…, koliko smo mi iskusili za vrijeme opsade u Sarajevu. Naravno, nikad nećete vidjeti svojim očima toliko proždrljivosti, primitivne grabežljivosti, koliko tada. Najružnije u takvim vremenima je upravo to što u njima, nažalost, upoznate ljude. Istovremeno, vjerujete mi, nikad nećete dobiti priliku da se osvjedočite o ljudskoj dobroti, veličini, uzvišenosti, kao u tim zlim vremenima.
Dinko Gruhonjić
(naslovna fotografija, kao i sve ostale sa književne večeri: Jelena Dukarić)
