Izvor: Wikipedia
Drezdenski kongres je osudio levu i desnu frakciju, a na čelo partije je postavljeno tzv. radničko rukovodstvo, odnosno ljudi koji nisu bili angažovani u frakcijskim borbama.[1] Za političkog sekretara izabran je Jovan Martinović, a Đuro Đaković za organizacionog sekretara Partije. Iz novog rukovodstva su isključeni vođa desne frakcije Sima Marković i vođa leve frakcije Đuro Cvijić.[2]
Na kongresu je zaključeno da se Kraljevina Jugoslavija nalazi pred revolucijom. Kongres je potvrdio pravo svih ugnjetenih naroda na samoopredeljenje i doneo odluku o stvaranju nezavisnih država - Hrvatske, Crne Gore, Makedonije i Slovenije, dok će mađarski i albanski narod imati pravo da se odvoji, jer je njihovu zemlju anektirala srpska buržoazija.[3][4] Zaključeno je da pokrete potlačenih naroda trenutno vodi burožoazija i da vodstvo treba da pređe u ruke radničke klase. Stoga KPJ treba da povede oružanu borbu potlačenih naroda Jugoslavije.[5]
Usvojen je stav Kominterne o socijaldemokratiji kao blizancu fašizma, a članstvu KPJ zabranjeno je da ulazi u reformističke sindikate i deluje unutar buržoaskih opozicionih partija.[1]
KPJ je tada imala 2034 člana.[1]
Pozadina
Kongres KPJ u Drezdenu održan je u atmosferi zaoštrenih nacionalnih tenzija u Jugoslaviji u obimu neviđenom do tada[6], nakon Atentata u Narodnoj skupštini na poslanike Hrvatske seljačke stranke uključujući njenog vođu Stjepana Radića.
Komunističku partiju Jugoslavije su već godinama razjedale frakcijske borbe između "levice" i "desnice". Nešto ranije te godine je održana Osma zagrebačka mjesna konferencija KPJ, na kojoj je inicijativu preuzela takozvana anti-frakcijska linija, koju su vodili Đuro Đaković, Blagoje Parović i Josip Broz.[7] Sa zagrebačke konferencije je upućen apel Kominterni, kako bi svojim autoritetom uticala na nestanak frakcionaštva. Kominterna je poslala na Kongres KPJ šefa italijanske partije Palmira Toljatija da postavi novo rukovodstvo KPJ na čelu sa radničkim aktivistom Đurom Đakovićem.[8]
Tok kongresa
Glavna rasprava je vođena oko okončanja frakcijskih borbi. Na Kongresu je osuđena "desna" frakcija, predvođena Simom Markovićem, ali i "leva" predvođena Đurom Cvijićem. Delegat kominterne Palmiro Toljati je na Kongresu oštro istupio protiv Sime Markovića ("broja 1"):
„Ja
sam pažljivo slušao izlaganje druga broj 1. Mi smo također — delegacija
Kominterne — imali s njim i osobne razgovore. Nas je prenerazilo kako
on postavlja pitanje organizacije u gradu X (Beograd). Ja vas pitam,
druže broj 1: što ste vi učinili u toj organizaciji? Vi ste je cijepali.
Praksa druga broj 1 je destruktivna. Drug broj 1 govorio je o
postojanju nacionalnog antagonizma u Partiji. A vi ste sami, druže broj
1, suprotstavljali organizaciju u gradu X Partiji. A to i jest čist
oportunizam. Što je to oportunizam? To je utjecaj sitne buržoazije u
našim redovima i primjena njenih metoda. Drug broj 1 svojom cjepačkom
praksom dao je eklatantan primjer oportunizma u vašoj Partiji. Kakvo je
bilo držanje druga broj 1 posle 1922. godine? Oportunističko. U 1924.
godini — oportunističko. Jedno izvjesno vrijeme on štaviše tolerira
javno likvidatorski stav Živote Milojkovića. [...] Činjenica da na vašem
Kongresu postoji jednodušna i apsolutna jasnoća u pitanju borbe protiv
desne 'opasnosti', činjenica koju ja pozdravljam — jest prvi uvjet za
pravilno rješavanje unutrašnje-partijskog problema u vašoj Partiji.[9]“
Uz Josipa Broza, koji je bio oštar kritičar frakcija u KPJ, isticao se i Đuro Đaković, koji je ukazivao i na neke desničarske tendencije »ljevičara«, pa i Đure Cvijića.[10]
„Po
nacionalnom pitanju da li je ’ljevica’ iskoristila hapšenje vodstva
Radićeve stranke? Nije. Da li je iskoristila primjenu Obznane na
Radićevu stranku? Nije. Da li je izdala proglas narodu povodom dolaska
radićevaca u Parlament? Nije. Da li se je stavila u vezu s makedonskom
revolucionarnom organizacijom? Nije. Da li je koji ’ljevičar’ preuzeo
pred sudom obranu pohapšenih i progonjenih Makedonaca? Opet, nije! Prema
svemu tome, nacionalna politika naših ’ljevičara’, po mojem shvatanju,
jeste revolucionarna fraza, frazeologija preko legalnih listova
(novina), ili, pravilnije rečeno, desničarsko skretanje.[10]“
Povodom nacionalnog pitanja, Kongres je zauzeo stav za razbijanje ugnjetačke i militarističke Kraljevine SHS i tražio nezavisne republike, pre svega Hrvatsku i Sloveniju, kao i nezavisnu i ujedinjenu Albaniju. „Srušiti imperijalističku tvorevinu, Jugoslaviju“ - glasila je odluka Kongresa. Parola o ujedinjenoj Albaniji je značila da se ne ruši samo kapitalistička Jugoslavija, nego i Grčka. Parola o ujedinjenju Makedonije rušila je i Bugarsku, Jugoslaviju i Grčku. Kongres je tražio samoopredeljenje naroda, čime bi bio srušen buržoaski poredak u Italiji, Jugoslaviji, Albaniji, Grčkoj i Bugarskoj - jer se išlo na balkansku revoluciju za stvaranje Balkanske federacije.Na Kongresu je doneta i Rezolucija „o ženskom pitanju“ u kojoj je konstatovano povećano zapošljavanje žena, jer one predstavljaju jeftinu radnu snagu; politička obespravljenost žena i nejednakost pred zakonom; veće učešće žena u štrajkovima i političkim akcijama KPJ. Kongres je takođe zaključio da je Partija u dotadašnjem radu potcenjivala rad među ženama, da nije pružala dovoljnu pomoć aktivnim ženskim partijskim kadrovima i da se iskustva iz rada u pojedinim pokrajinama nisu koristila. U rezoluciji je naglašeno da je potrebno pojačati rad među ženama, organizovati ilegalni rad po kružocima, posvetiti posebnu pažnju uključivanju žena u sindikat i početi sa političkim radom među ženama na selu.
Rezolucije kongresa
Nacionalno pitanje
"Već samim stvaranjem države SHS, stvorene su mnogobrojne i duboke suprotnosti unutar države SHS, koje neizbežno vode u susret novome ratu i koje ce mogu rešiti samo slomom te državne tvorevine. Dok su pri pretvaranju predratne Srbije u sadanju državu SHS pobednički imperijalisti Antante ostavili više stotina hiljada Slovenaca i Hrvata pod jarmom italijanskog imperijalizma, oni su stavili pod vlast velikosrpske buržoazije ne samo Slovence, Hrvate i do rata nezavisne Crnogorce i ostavili pod njenom vlašću 1913 godine osvojeni najveći deo Makedonije, nego su joj priklopili znatna albanska, bugarska i mađarska područja. Na takav način, kao sastavni deo svetskog imperijalističkog sistema, Senžermenskim, Trijanonskim i Nejskim mirovnim ugovorima stvoreni novi sistem nacionalnog ugnjetavanja u državi SHS stvorio je i nove suprotnosti između države SHS i njenih suseda".[11]Kao glavni neprijatelj naroda prepoznata je "hegemonistička buržoazija i njena vojna monarhija". Jugoslovenski komunisti, a posebno pripadnici vladajuće srpske nacije, treba da priznaju "pravo na otcepljenje i pravo na oružani ustanak protiv nacionalnog ugnjetavanja". Poseban osvrt dat je na težak položaj albanskog naroda pod beogradskim režimom:
"S imperijalističkim ugovorima o miru ostala je posle rata i oko trećina albanskog naroda pod vladavinom velikosrpske buržoazije, protiv kojeg ona sprovodi isti ugnjetački režim kao i u Makedoniji... Albanski narod, kapitalistički još nerazvijen, kako u Albaniji tako i u Jugoslaviji, može da se oslobodi i ujedini samo u naslonu na radništvo, seljaštvo i ostale pokrete ugnjetenih nacija na Balkanu, u masovnoj nacionalno-revolucionarnoj borbi kako protiv velikosrpskog, tako i protiv italijanskog imperijalizma i domaće begovske kontrarevolucije".[11]Aneksija albanskih krajeva u Makedoniji i na Kosovu je stvorila suprotnost sa Albanijom. Stoga, Komunistička partija Jugoslavije "izjavljuje solidarnost revolucionarnih radnika i seljaka ostalih nacija Jugoslavije, a pre svega Srbije, s Albanskim nacionalno-revolucionarnim pokretom u licu Kosovskog komiteta i poziva radničku klasu da svestrano pomažu borbu raskomadanog i ugnjetenog albanskog naroda za nezavisnu i ujedinjenu Albaniju".[11]
Žensko pitanje
Drezdenski kongres je posebnu pažnju posvetio ženskom pitanju:Bezobzirno izrabljivanje ženske radne snage, njihova politička obespravljenost, nejednakost pred zakonom, uz nacionalno potlačivanje i ostatke feudalizma u nekim provincijama Jugoslavije, produbljuju suprotnosti u životu proleterke i bude njihovu aktivnost. Porast ženskog proleterskog pokreta očituje se u poslednje vreme kako najživljim učestvovanjem u štrajkaškim borbama u zemlji, tako i aktivnim učestvovanjem najboljih elemenata radnica u političkim akcijama Komunističke partije (1. maj, događaji u Zagrebu, gerilski pokret u Crnoj Gori).[12]Zaključeno je da jugoslovenska buržoazija nastoji da preusmeri žensko nezadovljstvo i među njima učvrsti buržoaski uticaj, "pomoću klerikalnih, dobrotvorno-vaspitnih, feminističkih i reformističkih organizacija, uz potporu i subvenciju države, crkve i dvora". Klerikalna štampa izdaje pet ženskih časopisa i petnaest opštih časopisa, koji se u 100,000 primeraka rasturaju u prvom redu među ženama. Posledica ovoga rada je da se ogromne mase radnica i seljanki nalaze pod ideološkim i organizacionim uticajem buržoazije. Zato KPJ stavlja sebi u zadatak "da pridobije široke mase radnica i seljanki za jedinstven front revolucionarne klasne borbe".[12]
Odlučeno je da se "izgradi odozgo do dole partijski aparat za rad među ženama", da se pri centrali KPJ obrazuje komisija za rad među ženama, koja će organizovati rad na pridobivanju radnica i seljanki za pristup u masovne organizacije radničke klase i u Partiju i da se pri sindikatima organizuju kružoci za likvidiranje nepismenosti, za podučavanja u šivenju i krojenju, za upoznavanje sa osnovnim pricipima higijene itd.[12]
Izabrani rukovodioci
U CK su izabrani — Jovan Mališić, Đuro Đaković, Josip Čižinski, Ljubo Radovanović, Filip Filipović, Marko Mašamović, Laza Stefanović, Đuro Salaj, Gojko Vuković, Žika Pecarski, Josip Debeljak...[13] Članovi Političkog biroa CK izabrani na Četvrtom kongresu su: Božo Vidas Vuk, Gojko Vuković, Milan Gorkić, Đuro Đaković, Jakob Žorga, Marko Mašanović, Jovan Mališić, Petar Radovanović, Đuro Salaj, Laza Stefanović i Filip Filipović.
Za političkog sekretara (prvog čovjeka Partije) izabran je Jovan Mališić, a za organizacionog sekretara Đuro Đaković.[13] U sekretarijat Politbiroa su izabrani: Đuro Đaković, Đuro Salaj i Žika Pecarski. Novi sekretarijat se u potpunosti sastojao od aktivista koji su prošli obuku Kominterne.[14]
Vođa desne frakcije Sima Marković je ne samo uklonjen iz rukovodstva, već je ubrzo izbačen iz Partije.[15]
Đuro Đaković, u skladu s ’novim kursom’, nakon kongresa predlaže Kominterni da stavi Milana Gorkića na raspolaganje CK KPJ i postavi ga u Politbiro, rečima:
„Mi u Jugoslaviji drugoga druga za sprovođenje njegova kursa i političke linije Partije ne možemo naći.[16]“
(Đuro Đaković)
Posledice
Oružani otpor diktaturi
Jedini izlaz iz ove krize za radničku klasu i seljaštvo jeste oružana borba, građanski rat protiv vladavine hegemonističke srbijanske buržoazije. Nikakve parlamentarne i demokratske kombinacije, nikakve vlade, njihovi izbori i pacifističko očekivanje nisu u mogućnosti da udovolje ma i jednom od osnovnih zahteva radničke klase, seljaštva i ugnjetenih naroda. Za radni narod osim oružane borbe drugog izlaza nema... Protiv generalske vlade, za vladu radnika i seljaka, za samoopredjeljenje sviju naroda Jugoslavije.[17][13]
– Poziv KPJ na oružani otpor diktaturi iz januara 1929.
U prvih nekoliko meseci su ubijeni mnogi visoki rukovodioci KPJ, SKOJ-a i Crvene pomoći, uključujući i organizacionog sekretara KPJ Đuru Đakovića.
Krajem 1929. godine vođstvo KPJ je bilo meta žestoke kritike Kominterne, zbog tendencije razvoja podzemne jugoslovenske partije ka pučizmu, a na štetu radničkog organizovanja.[19] Jula 1930. godine Kominterna je saopštila da je slogan o "oružanom ustanku" bio potpuno pogrešno shvaćen u Jugoslaviji. Fokus je stavljen na organizaciju ilegalnih sindikata, dok su oni koji zahtevaju trenutni oružani ustanak proglašeni teroristima u partijskoj štampi.[20]
Smena rukovodstva KPJ
U narednom periodu, Kominterna neprestano mijenja sastav najužeg partijskog rukovodstva KPJ. Neko su vrijeme djelovala dva rukovodstva — jedno u zemlji, a drugo u Beču, dok je koordinator bio Jovan Mališić. Tako je formiran Polirtbiro u sastavu — Jovan Mališić, Viktor Koleša, Žika Pecarski, Blagoje Nikolić i Marko Mašanović, sa zadatkom da djeluje u zemlji, a u Zagranični biro su postavljeni — Filip Filipović, Đuro Salaj i, kao koordinator Jovan Mališić.[13]U siječnju 1930. godine Kominterna je u Politbiro uključila Petka Miletića i Ristu Samardžića, a ubrzo zatim u zajedničko rukovodstvo kooptirani su i Antun Mavrak, Akif Šeremet, Nikola Kovačević i Karlo Hudomal. Samo nekoliko dana kasnije smijenjen je s funkcije sekretara Jovan Mališić, a obrazloženje — »sukob s cjelokupnim rukovodstvom«.[13]
Ocene i tumačenja
„IV
kongres je dao novo rukovodstvo, takozvano ’radničko rukovodstvo’. Kako
se moglo i očekivati s obzirom na njegov slab sastav rukovodstvo nije
imalo snage da se nosi sa zadacima koji su pred njega postavljali velike
zahtjeve, posebno posle proglašenja vojno-fašističke diktature 6.
januara 1929. g. Političko-taktička linija rukovodstva 1929. godine bila
je, kako je poznato, ocijenjena kao pogrešna (IV partijska konferencija
1934).[9]“
Pojedini savremeni publicisti veruju da su odluke kongresa KPJ u
Drezdenu uzrok svih kasnijih "nevolja" Srbije, odnosno "gubitka"
terotorija koje je "Srbija" (iako pod tim imenom nije postojala) tada
faktički držala.[21]Literatura
- Pregled Istorije Saveza komunsta Jugoslavije. „Institut za izučavanje radničkog pokreta“, Beograd 1963. godina.
- Hronologija Radničkog pokreta i SKJ 1919-1979. „Institut za savremenu istoriju“ Beograd i „Narodna knjiga“ Beograd, 1980. godina.
- Istorija Saveza komunsita Jugoslavije. Istraživački centar „Komunist“ Beograd, „Narodna knjiga“ Beograd i „Rad“ Beograd, 1985. godina.
Reference
- Istorija SKJ (2)
- Ivo Banac, With Stalin Against Tito: Cominformist Splits in Yugoslav Communism (str. 60)
- [Projekat Rastko Gracanica] Dimitrije Bogdanovic: Knjiga o Kosovu (Pogovor)
- Istorija SKJ, 104-107. str.
- Ivo Banac, With Stalin Against Tito: Cominformist Splits in Yugoslav Communism (str. 60)
- Ivo Banac, With Stalin Against Tito: Cominformist Splits in Yugoslav Communism (str. 61), Cornell University Press, 1988.
- Petar Požar, Jugosloveni žrtve staljinskih čistki (str. 19), Beograd, 1989.
- R. J. Crampton, Eastern Europe in the Twentieth Century - And After (str. 155)
- Petar Požar, Jugosloveni žrtve staljinskih čistki (str. 154-166), Beograd, 1989.
- Petar Požar, Jugosloveni žrtve staljinskih čistki (str. 47-52), Beograd, 1989.
- [Projekat Rastko Gracanica] Dimitrije Bogdanovic: Knjiga o Kosovu (Kosovo i albanska narodnost u novoj Jugoslaviji)
- Rezolucija po ženskom pitanju, IV Kongres KPJ - Marks21 | Solidarnost
- Petar Požar, Jugosloveni žrtve staljinskih čistki (str. 145-151), Beograd, 1989.
- Ivo Banac, With Stalin Against Tito: Cominformist Splits in Yugoslav Communism (str. 60)
- Ivo Banac, With Stalin Against Tito: Cominformist Splits in Yugoslav Communism (str. 60)
- Petar Požar, Jugosloveni žrtve staljinskih čistki (str. 192-206), Beograd, 1989.
- Ivo Banac, With Stalin Against Tito: Cominformist Splits in Yugoslav Communism (str. 61), Cornell University Press, 1988.
- Ivan T. Berend, Decades of Crisis: Central and Eastern Europe Before World War II (str. 328)
- Geoffrey Swain, "Wreckage or Recovery: A Tale of Two Parties," in Matthew Worley (ed.), In Search of Revolution: International Communist Parties in the Third Period. Palgrave-Macmillan, 2004; pg. 131.
- Swain, "Wreckage or Recovery," pp. 133-134.
Нема коментара:
Постави коментар