субота, 30. јануар 2016.

Erich Fromm: Osećanje identiteta — individualnost nasuprot konformizmu gomile

Čovek se može definisati kao životinja koja može da kaže »ja«, koja može da bude svesna sebe kao posebnog bića. Životinja koja je u prirodi i ne prevazilazi je nije svesna sebe i nema potrebu za osećanjem identiteta.

Čovek koji je otrgnut od prirode i koji je obdaren razumom i imaginacijom oseća potrebu da stvori pojam o sebi i da kaže i oseća »ja sam ja«. Zato što on ne postoji pasivno, već živi sopstveni život, zato što je izgubio prvobitno jedinstvo sa prirodom, mora da donosi odluke, svestan je toga da su on i njegov sused dve različite osobe, mora da bude u stanju da oseća sebe kao subjekta svojih radnji. Kao i potreba za udruživanjem, ukorenjenošću i prevazilaženjem, potreba za osećanjem identiteta je isto toliko bitna i imperativna da čovek ne bi mogao da ostane zdrav kad ne bi pronašao način da je zadovolji, čovekovo osećanje identiteta razvija se u procesu izlaženja iz »prvobitnih spona« koje ga vezuju za majku i prirodu. Dete koje još oseća da je jedno sa majkom ne može da kaže »ja«, niti ima potrebe za tim. Jedino pošto je shvatilo da je spoljašnji svet nešto odvojeno i različito od njega, ono postaje svesno sebe kao odvojenog bića, i jedna od poslednjih reči koju ono nauči da upotrebljava jeste »ja« kada misli na sebe.

U razvitku ljudskog roda stepen do koga čovek postaje svestan sebe kao posebnog »ja« zavisi od toga u kolikoj je meri on izišao iz plemena, koliko se proces individualizacije razvio. Član primitivnog plemena može da izrazi svoje osećanje identiteta u formuli »ja sam mi«; on ne može još sebe da shvati kao »individuu« koja postoji odvojeno od njegove grupe. U srednjem veku individua se identifikovala sa društvenom ulogom feudalne hijerarhije. Seljak nije bio čovek koji je slučajno bio seljak, feudalac nije bio čovek koji je slučajno bio feudalac. On je bio seljak ili feudalac, i ovo osećanje njegovog nepromenljivog položaja bilo je suštinski deo njegovog osećanja identiteta. Kada je feudalni sistem srušen, ovo osećanje identiteta je poljuljano i javilo se akutno pitanje »ko sam ja?«, ili tačnije: »kako znam da sam ja ja?«. Ovo pitanje u filozofskom obliku postavio je Dekart. On je odgovorio na traženje identiteta rečima: »Sumnjam — dakle, ja mislim — dakle, ja jesam.« Ovaj odgovor stavlja celokupno težište na doživljavanje »ja« kao subjekta misaone delatnosti i propušta da uoči da se »ja« doživljava takođe u procesu osećajne i kreativne delatnosti.

Razvitak zapadne kulture išao je u pravcu stvaranja osnove za potpuno doživljavanje individualnosti. Smatralo se da će pojedinac moći da oseća »sebe« kao da je centar i aktivni subjekt svojih moći kada se oslobodi politički i ekonomski, kada se nauči da misli o sebi i kada se oslobodi autoritarnog pritiska. Ali je samo manjima postigla to doživljavanje »sebe«. Za većinu, individualizam nije bio ništa drugo nego fasada iza koje se skrivao neuspeh da se stekne individualno osećanje identiteta.

Tražene su i nađene mnoge zamene za pravo individualno osećanje identiteta. Nacija, religija, klasa i zanimanje služe da obezbede osećanje identiteta. »Ja sam Amerikanac«, »ja sam protestant«, »ja sam trgovac«, to su formule koje pomažu čoveku da doživi osećanje identiteta pošto je izgubio prvobitni identitet sa plemenom, a još nije stekao pravo individualno osećanje identiteta. Ove različite identifikacije se u savremenom društvu obično javljaju zajedno. One su u širem smislu identifikacije sa položajem i mnogo su uspešnije ako su pomešane sa ostacima feudalizma, kao što je to slučaj u evropskim zemljama. U Sjedinjenim Državama, u kojima nema mnogo feudalnih ostataka i u kojima postoji tako velika društvena pokretljivost, ove identifikacije sa položajima su prirodno manje uspešne i osećanje identiteta se sve više menja u doživljavanje konformizma.

Sve dok se ja ne razlikujem od drugih, sve dok sam kao i drugi i dok me oni priznaju kao »običnog čoveka«, mogu da osetim sebe kao »ja«. Ja sam onakav »kakvog me želite« — kao što je Pirandelo rekao u naslovu jednog svog komada. Umesto preindividualističkog identiteta sa plemenom razvija se nov identitet sa gomilom, u kome se osećanje identiteta zasniva na osećanju bezuslovnog pripadanja masi. Ne menja stvar to što se ova uniformnost i saglasnost često ne shvataju kao takve, već se skrivaju iluzijama o individualnosti.

Problem osećanja identiteta nije, kao što se to obično smatra, samo filozofski problem ili problem koji se odnosi na naš um i misao. Potreba za osećanjem identiteta proizlazi iz samih uslova ljudske egzistencije, i to je izvor najjačih težnji. Pošto ne mogu da ostanem zdrav bez osećanja svoga »ja«, moram da činim gotovo sve da bih stekao ovo osećanje. Iza ove jake strasti za položajem i saglasnošću nalazi se baš ta potreba i ona je nekad jača čak i od potrebe za fizičkim održanjem. Šta je očiglednije od činjenice da su ljudi spremni da rizikuju svoje živote, da se odriču ljubavi, da ustupaju svoju slobodu, da žrtvuju svoje misli kako bi bili jedno sa gomilom, kako bi postigli saglasnost i na taj način stekli osećanje identiteta, čak i kad je ono iluzorno.

Erich Fromm, ”Zdravo društvo”

уторак, 26. јануар 2016.

Feljton: Bizarni sveci Srpske crkve (13)

Zašto Srpska crkva ne obriše iz kalendara svoje lažne svetitelje?

Piše: Miroslav Ćosović

Veličina slova:

Photo: hubimg.com

Srpska crkva ogrezla je u etnofiletizmu, ponaša se kao masovni ubica kad počini prvo ubistvo, poslije mu to postane stvar navike. Kao kad se narkoman navuče na drogu, poslije joj se vraća iz ovisnosti. Kao alkoholičar koji pije neprestano danima, pređe mu u naviku i ne može toga da se otarasi. Tako i Srpska crkva ima ovisnost. Kad je već jednom proglasila pedofila, nogoseka, kasapina, prokletnika, umobolnika i slične osobe za svetitelje, nema prepreka da se i ljotićevac i dušmanin Jevreja ne proglasi za sveca. Nema prepreke ni da se okoreli zlikovac kao što je Maca Vukojičić proglasi za svetitelja, ili kvisling Joanikije Lipovac. SPC je postala ovisna o zločincima, ne može bez njih

Knjiga Miroslava Ćosovića "Bizarni sveci Srpske crkve" prodaje se u Crnoj Gori, u supermarketima i na kioscima po cijeni od 3.99 €. Osim onoga što čitate u feljtonu, u knjizi možete pročitati još mnogo toga zanimljivog - o Svetom Savi, o Nikolaju Velimiroviću, o Njegošu, o Luki Vukmanoviću, o Atanasiju Jevtiću, o Amfilohiju Radoviću, o Filaretu Mićeviću, o istoriji pravoslavne crkve na ovim prostorima... Facebook stranica knjigehttps://www.facebook.com/bizarni.sveci.srpske.crkve

Mirko Đorđević je još 2003. pričao kako je Srpska crkva 1774. obrisala iz kalendara svetih gomilu lažnih svetaca: "Što se tiče kalendara u koji se unosi svetitelj i određuje mu se dan i služba mu se služi toga dana, vladika Velimirović je dobio dva dana, međutim, u kalendaru hrišćanskom, pa i u kalendaru naše crkve, pravi je haos i to nije od danas i nije od juče. Godine 1774. naša crkva je, to je u Habzburškoj monarhiji onda bilo, izbrisala iz kalendara ravno 36 Srba svetitelja za koje se utvrdilo da ni po čemu ne ispunjavaju nijedan od ovih uslova, ali ih je još uvek ostalo dosta, primera radi svi su srednjevekovni vladari, carevi, kraljevi i arhiepiskopi po nekom automatizmu proglašeni za svece pa ćete često čuti i pročitati kad čitate crkvenu štampu jednu sintagmu koja glasi 'svetorodna loza Nemanjića'. Međutim, dovoljno da otvorite, ako nemate vremena, Ćorovića, Ruvarca, 'Istoriju srpskog naroda', izdanje Srpske književne zadruge, pristojniju istoriju za srednje škole, pa ćete videti da je u većini slučajeva među tim svetiteljima reč o oceubicama, sinoubicama, razbojnicima, pedofilima. Sveti kralj Milutin ko sve nije svet od njih. U nekim hrišćanskim crkvama kalendar je prečišćavan više puta... (136. emisija "Peščanik" radija B92, 23. V 2003)

To je isto uradila i Rimokatolička crkva 1969. godine. "Politika" je pisala: "Zajedno sa još skoro dvesta svetaca, sveti Nikola je iz verskog kalendara Rimokatoličke crkve izbačen 1969. godine dekretom pape Pavla Šestog, jer se navodno pokazalo da su svi oni 'tvorevina fikcije'. Povod za ovaj događaj bilo je otkrivanje slučaja svete Filomene u Italiji, gde su se njene relikvije čuvale u nekoliko crkava, a hagiografski opisi njenog života izlazili su na raznim jezicima. Kad je po papinom naređenju ispitan ovaj slučaj, pokazalo se da Filomena nikada nije postojala već da ju je izmislio starešina nekog samostana, sagradivši oltar za čuvanje njenih 'relikvija' i lansirajući priču o njihovim čudotvornim moćima, posle čega je dotad prazna samostanska blagajna bivala sve punija." (Svetac koji je zaradio milione, online "Politika", 21. decembar 2008. godine)

Prema tome, Srpska crkva može da ispravi svoje greške i da obriše sve svoje lažne svetitelje, te da dobro razmisli koga će ostaviti u kalendaru svetih. Možda bi trebala da ostavi Avakuma Beogradskog, kome istina nema moštiju, ali je po svemu sudeći junački postradao za vjeru, i možda ima još neko ko zaslužuje da bude među svetiteljima Srpske crkve.

ZAKLJUČAK: CRKVA KOJA USHIĆENO SLAVI ZLIKOVCE JE ZLOČINOLJUBNA CRKVA

Dvadeset petog marta 1941. jugoslovenska vlada je potpisala sporazum o pristupanju Trojnom paktu, koji je, kako je ista vlada objašnjavala značio neutralnost Jugoslavije u II svjetskom ratu. Za one koji ne znaju, u II svjetskom ratu bilo je neutralnih država oko kojih je rat bjesnio svom žestinom, kao što su bile Švajcarska i Švedska, a neutralna je bila i Turska. Protiv sporazuma od 25. marta odmah je ustala SPC, patrijarh Gavrilo Dožić i Nikolaj Velimirović koji je držao vatrene govore, uzbunjivao narod i dva dana kasnije, 27. marta 1941. grupa visokih oficira vojske Kraljevine Jugoslavije izvršila je puč, zbačila vladu, a na čelu nove vlade postavila generala Dušana Simovića. Takođe, sa jednakom strašću protiv sporazuma sa silama Osovine ustali su i komunisti, koji su se zahvaljajući ovom puču kasnije dokopali vlasti, jer puč je bio povod Njemcima da napadnu Jugoslaviju, a iz rata su komunisti izašli kao pobjednici. Tako se Nikolaj Velimirović "najveći Srbin poslije Svetoga Save" našao na istom poslu huškanja na rat rame uz rame sa komunistima koje je mrzio iz dna duše. "Najveći Srbin poslije Svetog Save" je svojim huškanjem na rat sa Njemcima u smrt poveo stotine hiljada Srba.

U ratovima devedesetih jedan od glavnih zagovornika rata bila je Srpska crkva. Na sajtu Youtube postoji video zapis "SPC: Srbi i Hrvati Vjekovni neprijatelji".

U tom klipu tadašnji episkop gornjokarlovački Nikanor Bogunović drži govor, iza njega stoje većinom lica u uniformama. Pominje njemačke političare Kola i Genšera, pa snažnim tonom, sa izraženom mržnjom na licu kaže: "Ko je taj mirotvorac koji miri Srbe i Hrvate, te vjekovne neprijatelje?"

To je episkop Srpske crkve! Svi poltičari pa i generali se u ratu bar deklarativno zalažu za mir, ali episkop SPC otvoreno traži da se dalje ratuje, da se ne prekida sa ratovanjem! Nikanor Bogunović je sada episkop Banatski.

Kao što sam pokazao i danas Amfilohije Radović, najvažniji episkop u SPC i najavljuje i prijeti ratom, iako je opšta atmosfera na Iliriku da je narod jako umoran od ratova. Ako je narod umoran od ratova, Srpska crkva nije!

Istoričari bi trebali da provjere da li se desio ijedan rat Srba na Iliriku u posljednja dva vijeka, koji Srpska crkva nije zdušno podržala? Mislim da bi rezultati tog istraživanja bili zanimljivi.

(Kraj feljtona)

недеља, 24. јануар 2016.

RELIGIJA, FAŠIZAM I ANTIFAŠIZAM U BiH

Prilog fenomenologiji (z)vjerskog cinizma SPC

Zagreb, 1-2 10. 2005.
dr Esad Bajtal

Uprkos kontraverznog lika fašizma (njegove pojavno-fenomenološke raznolikosti i mnoštva definitornih odredbi)^¹, govorit ću s aspekta fašizma kao «filozofije političkog monizma»; dakle onog fašizma koji, povijesno-kontekstualno (i od prilike do prilike), svoje životne i praktične nazore izvodi iz jednog jedinog, u datom trenutku operativno najefikasnijeg principa.

U okviru naznačene teme, principijelno fašističkim ćemo smatrati svaki govor ili akciju isključivosti, neovisno o tome da li oni svoj monistički oslonac nalaze u religiji, naciji, rasi, boji kože, ili bilo kojoj drugoj ideologiji socijalno pogubne jednostranosti – koja ne priznaje Drugog i Druge.

Biblijska slika Svijeta počinje iskazom: Na početku bijaše Riječ.

Ako se ikad pojavi neka fašistička «biblija» početak stvaranja svog svijeta ona će, vjerovatno, početi riječima: Na početku bijaše Knjiga.

Šta hoću da kažem?

Neposredno po dolasku na vlast 1933. (30. januara Hitler dobija mandat da oformi vladu, a već 23. marta, ustavnom dvotrećinskom većinom Rajhstaga, za šta je glasao iKatolički centar, on sva ovlašćenja preuzima u svoje ruke), Führer reorganizuje cjelokupno uređenje zemlje i kreće u konkretnu akciju fašizacije kompletnog društva. Pored ostalog, prisilio je različite države Njemačke da izaberu isključivo «nacionalne» vlade. (BiH, danas, upravljaju upravo tri takve nacionalne garniture).

Već 10. maja Hitlerov nacistički režim na berlinskom Opernplatzu, teatralno-javno spaljuje 20.000 knjiga koje su selektivno pokupljene iz gradskih knjižara i biblioteka. Riječ je o knjigama koje Hitlerova propaganda kvalificira kao one koje «nijedan pristojan Nijemac ne bi smio pročitati». Gorjeli su: Franz Kafka, Sigmund Freud, Jack London, Ernest Hemingway, Erich Maria Remarque, Thomas Mann; gorjeli su: Max Brod, Albert Einstein, Sinclair Lewis... Ukupno 526 autora što je svojevrsni fašistički index librorum prohibitorum.

Eto prve očigledne veze fašizma i religije.
A da fašizam ne bira religiju, i da nema religije otporne na fašizam, pokazuju i žalosni primjeri našeg vremena. U Avganistanu, 2001. godine, Talibani spaljuju sve budističke knjige i topovima ruše Buddhine spomenike; iste godine kašmirski separatisti spaljuju sve primjerke Kur'ana; a 2004. godine u jednoj američkoj crkvi spaljuju se knjige o Harry Potteru. I konačno, bh predstava fašističkog liberpiromanstva: u noći 25-26 avgusta 1992. u Sarajevu, Miloševićevi i Karadžićevi nacisti spalili su ne samo knjige, nego i kompletnu zgradu Vijećnice, tj. Nacionalne i univerzitetske bilioteke Bosne i Hercegovine.

Spaljeno je preko milion knjiga i na hiljade autora.
Bio je to početak rata protiv čovjeka, historije, civilizacije i kulture. Gledali smo demonstraciju fašizma direktno podupiranog od Srpske pravoslavne crkve (SPC). Crkve čiji poglavar, patrijarh Pavle, još 1991. godine u svom pismu lordu Karingtonu otvoreno tvrdi kako Srbi ne mogu ni s kim da žive, i da, «tu strašnu istinu treba da shvate i svi dosadašnji Jugosloveni i civilizovana Evropa»^² (M. Tomanić, 72)

Upravo, to isto, tvrdnjom da Nijemci ne mogu da žive sa Jevrejima, Slovenima, Ciganima... govore svojevremeno Adolf Hitler i njegovi nacisti. Svoj dolazak iz Beča u Njemačku 1913.g. Hitler pravda upravo neskrivenim gađenjem življenja sa Drugima. On javno izjavljuje: «Gadila mi se ta mješavina Čeha, Poljaka, Mađara, Rusina, Srba, Hrvata i Jevreja».

Džemaludin Latić, profesor islamske teologije u Sarajevu, svoje gađenje spram drugih izraziće svojom čuvenom postratnom medijskom izjavom o tome kako je njemu bliži svaki Iranac iz Teherana nego Hrvat iz haustora.

Sve su to primjeri religijskog na(r)cizma, religijske isključivosti i apsolutizacije vlastite religije. Religije koja svojom otvorenom politizacijom, i izlaskom iz crkve na ulicu, prestaje biti ono što jeste: «ideja o svijetu», a postaje «tehnika vladanja svijetom». Tu ideju religiozne tehnike vladanja svijetom najbolje izražava Alija Izetbegović u svojoj knjižici «Islamska deklaracija» kad nostalgično konstatira:

«Turska kao islamska zemlja vladala je svijetom. Turska kao europski plagijat predstavlja trećerazrednu zemlju kakvih ima još stotine na svijetu». («Islamska deklaracija», Sarajevo, 1990. str. 4)

Time on ističe pragmatičku ekskluzivnost politike zasnovane na islamu, implicite se pitajući: zašto biti među onima kojih ima na stotine? Zašto biti jednak, ako se pomoću vjere može «vladati svijetom»? Tako shvaćeno, vjerovanje postaje norma, zakon i obaveza. Sličnu logiku srećemo u kršćanskom načelu: «Nema spasa izvan Crkve». Prevedeno na islamski diskurs Alije Izetbegovića, tako postulirano načelo «spasa» ostaje u sferi porazne isključivosti (samo) jednog puta i (samo) jednog cilja:
«...društvo se može popravljati samo u ime Boga... i mi trebamo ići tim jedinim putem koji sigurno vodi do cilja» (str. 21).

Preciznije:«Islam jasno isključuje pravo i mogućnost djelovanja bilo koje strane ideologije na svom području. Nema, dakle, laičkog principa, a država treba da bude i da podržava moralne koncepte religije». (str. 22)

Ili: «U perspektivi se vidi samo jedan izlaz: stvaranje i okupljanje nove inteligencije koja islamski misli i osjeća. Ova bi inteligencija istaknula zastavu islamskog poretka i zajedno s muslimanskim masama krenula u akciju za njegovo ostvarenje». (str. 18)

A šta to ostvarenje «islamskog poretka», konkretno znači?
Po Izetbegoviću, to znači «...stvaranje velike islamske federacije od Maroka do Indonezije, od tropske Afrike do centralne Azije» (str. 46).

(Ako ovaj Izetbegovićev panislamistički poklič dekodiramo u ključu velikosrpske ideologije s kraja XX stoljeća, onda dobijamo dobro poznati politikantsko-ludistički i ratnohuškački slogan: «Srbija do Tokija», od kojeg se zvanični Beograd još ni do danas nije nikad ogradio).

U tome Izetbegović nalazi «jedinstvo vjere i politike» kao ključni princip «islamskog poretka», iz koga (principa), kako sam kaže, izvlači svoj «prvi i najvažniji zaključak...», «zaključak o nespojivosti islama i neislamskih sistema». A zatim jezikom i logikom fašističke isključivosti programski precizno konstatira:
«Nema mira ni koegzistencije između 'islamske vjere' i neislamskih društvenih i političkih institucija». (str. 22)

Eto Izetbegovićeve islamske verzije patrijarh-Pavlove pravoslavne priče o nemogućnosti zajedničkog življenja (Srba) sa Drugima. A ako Srbi ne mogu živjeti sa drugima, onda, logički, mogu i moraju živjeti samo – sami sa sobom. Veliki Vožd, Slobodan Milošević, upravo tom nacistički isključivom pavlovljevskom logikom dolazi do hitlerovske političke platforme izražene ratnohuškačkim sloganom «Svi Srbi u jednoj državi», koja bi, po Šešelju, obuhvatala «sve srpske zemlje», onako kako to, precizno taksativno, slijedi:srpsku Makedoniju, srpsku Crnu Goru, srpsku Bosnu, srpsku Hercegovinu, srpski Dubrovnik, srpsku Dalmaciju, srpsku Liku, srpski Kordun, srpsku Baniju, srpsku Slavoniju, srpski zapadni Srem i srpsku Baranju. (M.Tomanić, str. 78).

Baš kao što Hitlerova «Velika Njemačka» «sve narode germanskog 'porijekla' treba da smjesti unutar istih granica», što bi (po planu G. Federa, iz 1927.), šešeljevski jasno obuhvatilo:
Šlezvig u Danskoj, Poznanj i Gornju Šleziju u Poljskoj, Sudet u Čehoslovačkoj, Južni Tirol u Italiji, i Alzas i Lorenu u Francuskoj.

Na tom važnom poslu nasilnog i krvavog prisajedinjenja «svih srpskih zemalja» u jednu (Veliku Srbiju), združeno i predano rade svih ratnih godina oficijelna srpska politika i SPC. U knjizi «Srpska pravoslavna crkva u ratu i ratovi u njoj» (Beograd, 2001.), Milorad Tomanić o tome piše:

Tokom 90-tih, političke 'konkretnosti' bile su stvar i Crkve, a ne samo političara. Crkva je određivala i granice nove srpske države, i sa kojim narodima Srbi više ne mogu zajedno da žive... Crkva je objašnjavala kako u ostvarenju tih ciljeva treba koristiti i oružje.

Crkva i oružje?!?!
«Naivno» pitanje ovdje glasi: čemu oružje ako smo «svi mi djeca Božija». Ali, evo, nimalo naivnog i odrečnog odgovora vladike raško-prizrenskog, Artemija. U beogradskoj «Borbi» od 21. maja 1994. vladika Artemije, ciljano sofistički obrazlaže kako je tvrdnja o ljudima kao «deci Božijoj», sa pravoslavne tačke gledišta neodrživa, i da je svako izjednačavanje ljudi pred Bogom za pravoslavlje neprihvatljivo, tj. da svi oni koji to čine,
«dovode pravoslavne Srbe u opasnost da uzgube osjećaj razlikovanja Istine od laži, prave i lažne vere».

Čudno, ali ne i originalno.
Naime, vladika Artemije tu mizerno slijedi fašističku logiku još mizernijeg vladike Nikolaja Velimirovića, iz njegove davne božićne poslanice (1950.) godine, u kojoj Velimirović zagovara otvoreno, i ljudski porazno, razlikovanje između hrišćana i nehrišćana.

Velimirović piše:
«Ja ispravljam svoje sveštenike kad govore narodu: 'Bog je otac sviju ljudi'. Nije tako. Bog je tvorac sviju ljudi. A Bog je otac samo onih ljudi koji veruju u Sina Božijeg i u sinovstvo. Koji se god odriče Sina, taj ni Oca nema».

Dakle, zaključuje Nikolaj Velimirović,
«ova razlika između hrišćana i nehrišćana, između rođenih i stvorenih, mora se naročito isticati u naše vreme, vreme vulgarne propagande da su sve vere jednake».

Eto, tu prepoznajemo ishodište one vjerske isključivosti, netrpeljivosti i mržnje koja će se 1992. godine svom silinom sručiti na BiH i njene građane. Artikulirane kao politički program SDS-a, Velimirovićeva «nejednakost vera» i Patrijarhova «nemogućnost zajedničkog življenja», poprimaju u Bosni i Hercegovini ne samo kôd doktrinarno jasno definirane ideologije, nego i praktični smisao fašistički konkretno operacionalizirane ratne akcije uništavanja Drugih.

Naime, na jednom od ratnih pregovora sa Karadžićevim Srbima, na sarajevskom aerodromu Butmir, pregovarač Vlade tadašnje R BiH, pita Momčila Krajišnika (tadašnjeg predsjednika paljanske skupštine, danas haaškog uznika): «Dokle ćete ubijati civile u Sarajevu»? Krajišnik mu kratko i pavlovski vrlo precizno odgovara: «Sve (dotle) dok ne prestanete željeti živjeti sa nama»!^³

Doslovno religijski background tog fašističkog odgovora da se, precizno i dodatno, dešifrirati i iz jedne krajnje crkveno-poltronski intonirane izjave predratnog ateiste Radovana Karadžića, ratnog predsjednika Republike Srpske, koji (negdje početkom 1994.), na pitanje o uzajamnim odnosima SPC-a, SDS-a, i srpske ratne politike u BiH, kaže:

«Naše sveštenstvo je prisutno u svim našim razmišljanjima i odlukama, a glas Crkve se sluša kao glas najvišeg autoriteta» (M.Tomanić, 119).

Tako govore Karadžić i Krajišnik!
Ali, ko su oni?

Ko su, zapravo, Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik?
Bolji poznavaoci predratnih bh prilika znaju da su se Krajišnik i Karadžić (najistaknutije bh figure velikosrpskog ratnog projekta), našli u zatvoru gdje su, kao obični kriminalci i lopovi, ležali zbog nekih kriminalnih finansijskih mahinacija. Ali, otkud kriminalci i ubojice zajedno s Crkvom na istom političkom poslu? Kao objašnjenje za bolje razumijevanje te (prividno paradoksalne), veze Crkve, kriminala i zločina, može nam poslužiti jedan lucidni uvid sociologa Lea Kupera (Leo Cooper) koji kaže:

«Izvršiocima genocida potrebna je neka ideologija kako bi dali legitimitet svome ponašanju, jer bi se bez nje morali i sami i međusobno vidjeti onakvima kakvi u stvari jesu – obični lopovi i ubice»^⁴

Eto, zašto je Karadžiću, Krajišniku i SDS-u trebala Crkva.

Ali, ključno pitanje ovdje je – zašto su oni trebali Crkvi?

Evo, zašto!
Ako se, tragom povijesnog sjećanja vratimo u davno peto stoljeće, u godinu 451.; godinu održavanja IV vaseljenskog sabora u Halkidonu, onda nailazimo na jednu bitnu odluku Sabora: odluku da «granice Crkve teku granicama države». Dakle, logikom te saborske odluke, sa novim zamišljenim granicama (granicama združene Velike Srbije u čiji sastav bi ušle «sve srpske zemlje»), SPC bi bila na velikom teritorijalnom dobitku. A da taj (pri)zemno-politikantski geometrizam SPC ne ostane samo teorijski san, pobrinulo se kolektivno sjećanje Crkve. Ono, povijesno gledano, iza sebe, u svom pragmatsko-egiostičkom file-u, već poznaje (i čuva) stvarnost političke zbilje u okviru koje država srednjovjekovne Srbije (Srbije Nemanjića), inaugurira praksu Dara i poslušnički simptomatične darežljivosti spram Crkve.

Konkretno, država Nemanjića je ta koja, u svoje vrijeme, Srpskoj pravoslavnoj crkvi, kao svom odanom savezniku, jednom službenom Hrisovuljom elegantno i velikodušno daruje čitav srpski narod.

Šta je Hrisovulja?
Hrisovulja je darovni dokument,^⁵ tj. naziv darovne povelje kojom vladar feudalne Srbije velikodušno daruje Crkvu ne samo zemljišnim posjedima, nego, i svim selima i stanovnicima koji na tim posjedima žive. Sad konačno razumijemo: Hic et nunc, kontinuirana ratna podrška Srpske Pravoslavne Crkve ekspanzionističko genocidnoj politici SDS-a, vrsta je apriornog uzdarja na Dar koji je SPC hrisovuljski realno očekivala i konačno dobila u vidu Republike Srpske. Upravo zato Mirko Đorđević (najbolji poznavalac SPC na prostorima bivše YU), o Republici Srpskoj razmišlja kao o do sada

"jedino poznatom primeru pretakanja klerikalnog diskursa i klerikalne ideologije u praktičan politički čin uspostavljanja 'teodulije', tj. vlasti kao služenja Bogu».
(M. Đorđević, "Znaci vremena", Beograd, 1998. str. 54).^⁶

U nastavku, a na tragu saborske halkidonske logike dara (na koju se i sam kritičko-objašnjavalački poziva), M. Đorđević govori o
neverovatnoj stvarnosti uspostavljanja jedine danas postojeće crkveno/državne 'simfonije' ^⁷ u Evropi Republike Srpske (...) koja je (ustavom) ozvaničena pravoslavna država, sa obavezujućom državnom religijom, obaveznom veronaukom i sa najverovatnije najvećim brojem crvenih datuma u kalendaru: samo u januaru, zbog raznih crkveno-državnih (ili obrnuto) svetkovina, 17 dana je neradno! No, nije li time (pita Đorđević), samo ovaploćena srednjovekovna ideja 'Oca Nacije', izrečena gotovo uzgredno 1992. godine, sa funkcija predsednika Jugoslavije: «Ujedinimo Crkvu i državu u brizi za srpski narod».

Otuda onaj beskompromisni, fašističko-zločinački radikalizam u stvaranju srpskih, etnički čistih teritorija: sve što nije srpsko, tj. pravoslavno, moralo je nestati sa kleronacionalno zacrtanih (RS u BiH; tj.RSK u Hrvatskoj) prostora. Prisjetimo se za ovu priliku zlokobnih sudbina stanovnika Srebrenice i/li Vukovara.

I ne samo njih.

U Bijeljini 1992. svi muškarci zatečeni na ulici, prisilnim skidanjem hlača i gaća, prolazili su povijesno najprizemniju i planetarno najmizerniju provjeru klero-nacionalne «ispravnosti». Svi oni koji su biliobrezani, kao klero-nacionalno nepodobni građani buduće RS, završavali su na stratištu. Nisu li time patrijarh Pavle, vladika Velimirović, vladika Artemije i Radovan Karadžić, još jednom (i, indirektno) raspeli Isusa Krista, počinivši time njegovo drugo, metafizičko raspeće? Konačno, suočeni s tom vrstom (z)vjerskog cinizma i primitivizma nemoguće je glasno i javno ne upitati: kako bi, i sam Isus Krist,koji je također bio obrezan (!), metodom arkanovske (resp. SPC) provjere vjerske podobnosti, prošao u Bijeljini ratne 1992. godine???

To je samo dio priče o religiji i fašizmu u BiH.

A šta je sa antifašizmom u BiH?
Biću kratak: nema ga. Ima antifašista, nema antifašizma. Preciznije, organizirani antifašizam nema snage jer nema aktivnu podršku države BiH. Zapravo, kako reče književnik (i predsjednik SUBNOARA)^{^*}Jure Galić, antifašisti su u BiH krajnje marginalizirani i «izjednačeni sa ribolovcima i ptičarima».

Ipak, navešću dva mala, ali principijelno i indikativno vrlo važna individualna primjera antifašizma. Jedan ratni, drugi poratni. Primjeri dolaze sa dvije različite nacionalne strane:

Primjer prvi:
Selim Bešlagić, usred rata, kao gradonačelnik Tuzle (dok Srbi nemilice ruše džamije i katoličke crkve), investira cca 5-7 hiljada DM u popravku gradske parvoslavne crkve, koju su granatiranjem s brdâ oštetili Karadžićevi i Mladićevi artiljerci.

Primjer drugi:
U Vitezu, gradu vrlo loše ratne reputacije (zločin u Ahmićima), posluje čuvena trgovačka firma FIS VITEZ, vlasništvo katolika Pere Gudelja. U prizemlju poslovne zgrade te firme, na najprometnijem mjestu, postavljeno je, (paralelno sa staklenim zvonom Crvenog križa) i stakleno zvono za dobrovoljne priloge neke Merhametove, dakle muslimanske Narodne kuhinje. Volio bih vidjeti, nešto slično i u druge dvije konfesionalno-nacionalne sredine. Recimo u Foči ili Zavidovićima. Nažalost, nisam siguran da će to biti uskoro, baš kao što se ni Bešlagićev pacifističko-benevolentni primjer, čak ni dest godina poslije rata, nigdje (na drugim dvjema stranama) nije ponovio. Tek kad se to dogodi tada ću vjerovati da je BiH na čvrstom antifašističkom putu.

A kad će se to desiti?
Onda kada današnje medijski i politički napadno samoopravdavajuće racionalizacije budu zamijenjene katarzički-samokritičkom spoznajom i priznanjem civilizacijskog primitivizma i neljudskosti vlastititog držanja svih (a naročito onih koji su sve planirali i počeli), u nedavnoj ratnoj prošlosti.

Za podsjećanje, evo te prošlosti u poetski upečatljivoj izvedbi jednog beogradskog pjesnika^⁸ koji nam (bez obzira da li pjesmu, u svojoj čitalačkoj slobodi, čitamo «unaprijed», kao poetsku imaginaciju predosjećanja kobne bh budućnosti, ili «unazad», kao deskript «već viđenog»), prenosi užasnu ispovijest zacrtanog putešestvija neke obijesno-razularene armade, koja, sama o sebi (tj. o svom neshvatljivo zločestom i šokantno prepoznatljivom činodejstviju), ponosno,^⁹ kazuje sljedeće:

Orjentisali smo se prema zvezdama
vodile nas trube i ključevi tamnica
osluškivali savete onih ispod zemlje
nismo se zaustavljali
...
imali smo zadatak da nas po zlu zapamte
narodi koje posetimo

I tako, baš «po zadatku», planski rušeći gradove i sijući zlo nad nedužnim ženama i djecom Drugih, ovi revnosni bojovnici konačno naiđu na nekog Svog, tj. kako sami kažu, na nekoga na «kome se videlo da je naš čovek».

Pa, ipak, ništa ne prepuštajući slučaju, podvrgnuli su ga rigoroznoj provjeri (provjera kao paradigma ratovanja koje svoj raison d'être nalazi u «etničkom čišćenju», što je politikantski evropski eufemizam za stvarni genocid počinjen u BiH):

Da ga proverimo
našli smo dete sa jagnjetom u naručju
zubima ih je oboje zaklao
stekao je naše puno poverenje

Imali smo jednog osetljivog mladića
bez prestanka je plakao
postepeno smo ga čeličili
stvarali od njega čoveka
Sve zadatke je izvršavao
kao najbolji među nama
ali kad je svešteniku jezik čupao
urlikao je on a ne sveštenikDavali smo mu lakše zadatke
da strelja đake u školskim dvorištima
ni to ga nije ispunjavalo radošću
oduzeli smo mu činove i ispljuvali ga Naiđosmo na groblje zabačeno
u grobove ubacismo bombe sa suzavcem
mrtvaci su iz grobova iskakali
mi smo ih ponovo ubijali

Međutim, uprkos svim užasnim zlodjelima koje je počinila, ova čudna armada, sama sebe (baš kao i Milošević u Haagu), i dalje vidi na putu «uzvišenih ciljeva», i «čiste misli». Pa, čak, i na «putu Gospodnjem», trivijalno pravdajući svoje bezočne zločine tobožnjom nedostojnošću samih žrtava.

Za nama nerazuman lelek nedostojnih
ispred nas ciljevi uzvišeni
iznad Zver koja nas vodi
putevima Gospodnjim
...
I još smo dugo putovali
iza nas lelek i štakori
ispred nas čista misao
i poruka narodima

Međutim, mimo svih planova i bezbroj jeftino racionalizirajućih samopravdanja u službi freudovski racionalizirane «čiste misli», dogodilo im se (kako pjesnik kaže: «nepredviđeno»), nešto sasvim drugo. U nekim, psihijatrijski govoreći, «lucida intervala^{^*}» vlastitog kolektivnog ludila, na svojim zločinačkim licima, nevoljno i sasvim iznedada, u magnovenju samosvještenja («ugledasmo u bistroj vodi naša lica»), dokučili su sav ponor ideologizirane zlovolje na čijem dnu su se prepoznali. Vidno potreseni žestinom svirepe bezdušnosti koju su, mesijanski, ponosno prakticirali svih tih godina, «briznuli su u plač»:

Nepredviđeno zađosmo u neka brda
u brdima naiđosmo na bistru vodu
ugledasmo u bistroj vodi naša lica
i iznenada briznusmo u plač.

Sve dok se to ne desi, sve dok tri (istina, različito) fašizirane^¹⁰ bh religije u «bistroj vodi» naglo probuđene svijesti i savjesti, konačno ne prepoznaju svoj ratni zao lik, i sve dok, pogođene istinom te porazne samospoznaje (pred kojom nema skrivanja), ne briznu u katarzični plač javnog samopokajanja – nema i neće biti istinskog antifašizma u BiH.

Ima li nade?
Ima!

Jer, vječito rovita i oduvijek napadana Bosna (resp. BiH), valja to jasno (i ne bez izvjesne doze ponosa), kazati, ima svoju dugu – antifašističku tradiciju, koja nam dolazi još iz davnog XVIII stoljeća, dirljivo-lapidarno iskazana kroz univerzalno-ljudskom saosjećajnošću nadahnutu molitvu sarajevskog ljetopisca – Mula Mustafe Bašeskije^{^**}:

Daj, spasi Bože i onog koji bježi, i onog koji tjera!

Nažalost, iako se danas u BiH svi glasno, a neki, čisto programski, čak i preglasno (kako bi domaćoj i svjetskoj javnosti pokazali da su ono što nisu), pozivaju na demokratiju i toleranciju, baš niko, vjerski uzorno tolerantnog Bašeskiju – ni da spomene. Umjesto toga, iz mukle šutnje i licemjerja bh kleronacionalnog trojstva, vrištećim glasom apokalipse progovara nam ona gorka istina Andrićeve melanholične rezignacije, po kojoj,

U zemlji mržnje, najviše mrze onoga koji ne (umije da) mrzi.

U toj ljudski poraznoj šutnji, čak i zabilježena misao Bašeskijine istinski vjerske nade i oprosta, pada u onaj kobni zaborav protiv koga se upravo vlastitim zapisivanjem toliko, i uporno – borio («sve što se zabilježi ostaje, a sve što se pamti nestaje»).^¹¹

Sažetak

Tekst polazi od odredbe fašizma kao «filozofije političkog monizma» koja svoje nazore izvodi iz jednog jedinog, za političke svrhe, operativno najefikasnijeg principa. U tom smislu, tekst smatra fašističkim svaki govor ili akciju isključivosti, neovisno o tome da li oni svoj oslonac nalaze u religiji, naciji, rasi, boji kože, ili bilo kojoj drugoj ideologiji socijalno pogubne jednostranosti koja ne priznaje Drugog i Drugačije. Obzirom na odnos religije i fašizma, povijesno iskustvo pokazuje da je svaki fašizam religiozan: niti ima religije otporne na fašizam, niti fašizam bira religiju. Na bh prostorima proces fašizacije najdublje je prodro u tkivo Srpske pravoslavne crkve (SPC). Izdaja Vjere u korist politizacije religije nije mimoišla ni druge dvije vjerske zajednice BiH. Konačno, antifašizma u BiH ima i svoju povijesnu i vjersko-doktrinarnu tradiciju, ali, u ovom trenutku nema praktičnu moć ni snagu neophodnu za demokratizaciju i ozdravljenje društva.

1 «Fašizam ima zagonetno lice zato što se u njemu pojavljuju najoprečniji sadržaji. On proklamira autoritarnost, a organizira pobunu. On se bori protiv suvremene demokracije, a s druge strane ne vjeruje u obnovu bilo koje vladavine iz prošlosti. On, čini se, nastupa kao talionica jake države, a koristi sredstva koja najviše doprinose njenom rastakanju, kao kakva destruktivna frakcija ili tajno društvo. Na koji god način da priđemo fašizmu, nalazimo da je on istodobno jedna stvar i njena suprotnost, on je i A i ne-A...». (José Ortega y Gaset:Sobre el Fascizmo, 1927.)2 Pavlov izraz «dosadašnji Jugosloveni», govori da već te 1991.g. za patrijarha Pavla nema više ni Jugoslovena ni Jugoslavije. Dakle, Jugoslavija je nestala prije nego su je (tobože) srušili oni koji su oficijelno srpski optuženi za njeno rušenje. A povijesna istina je da su Jugoslaviju (u ime Velike Srbije) stvarno rušili i srušili oni koji su je, tobože, branili: Slobodan Milošević, patrijarh Pavle i njihovi istomišljenici iz SPC, SANU i Francuske 7. O tome najbolje svjedoči ratno i poratno srbiziranje toponima po BiH: Srbinje (Foča), Srpsko Sarajevo; Srpsko Orašje, Srpska Ilidža, Srpsko Goražde, Srpski Brod, itd.;ukupno 12-13 tako prefiksiranih toponima. Gdje je tu Jugoslavija? A gdje tek u grafitima tipa: «Ovo je Srbija», pisanim širom BiH, pa čak, i na jednoj pošti usred Sarajeva na koji će, ne dajući se zbuniti glupošću, neki sarajevski srednjoškolac, vispreno i doslovno činjenički otpisati: «Ovo je pošta, budalo».3 A. Tanović: Egzistencija u opsadi, Sarajevo, 2000. str. 774 M. Tomanić, cit.dj. str. 65 Hrisòvulja, prema grčkom pridjevu χρύσειος, danas u naučnim knjigama – isprava, ili «zlatna bula», prema srgr. (biz.) χρυσόολλον. Značenjski i auditivno, izraz hrisovulja u sazvučju je sa našim volja, povelja.6 www.komunikacija.org.yu./komunikacija/casopisi/sociologija/XLI_2/d004/document 7 Još na saboru u Halkidonu ustanovljena je doktrina 'simfonije' iliti srastanja Crkve i države, koja se održava, eto, još i danas. U BiH, to anahrono srastanje se, istina u različitoj mjeri, sasvim jasno vidi na sve tri «konstitutivne» strane. Isto vrijedi i za prostore bivše YU.* SUBNOAR, je novi naziv (Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog antifašističkog rata), kojim se bivši SUBNOR federalnog dijela BiH želi nominalno jasno antifašistički distancirati od današnjeg nacinalističko-profašističkog SUBNOR-a RS-a koji podržava aktualni srpski politički trend zvaničnog i zakonskog izjednačavanja četnika i partizana, tj. fašista i antifašista.8 Branislav Petrović: O prokleta da si ulico Rige od Fere; Prosveta, Beograd, 1971. (drugo izdanje), str. 99-102.9 Ova poduža pjesma ima ukupno 32 strofe, a ovdje su, gornjim redoslijedom, korištene: prva.; treći i četvrti stih devete; zatim, petnaesta, šesnaesta, sedamnaesta, osamnaesta, devetnaesta, te, tridestprva i tridestdruga strofa.* Lat. lucidus, jasan, bistar; inter-, između; vallum, palisada, slobodan prostor između dva utvrđenja. Dakle, «lucida intervala» su svijetli trenuci, kratkotrajna normalna psihička stanja u toku duševnog poremećaja i bolesti, tj. više ili manje potpun ili manje-više dug period povlačenja mentalne bolesti.10 Čast časnim pojedincima u okviru svake od tri bh konfesije, koji su, univerzalno ljudski se izdižući iznad inercije kleronacionalne i pseudopatriotske retorike i patetike, činili sve što su, i koliko su mogli, da, makar malo, otupe zlokobnu oštricu ratnog besmisla, preuzimajući time na sebe rizik orkestriranih javnih objeda koje su dolazile kako iz oficijelnih tako i iz mahalaško-privatnih krugova njihovih vjerskih zajednica. Na taj način oni su, birajući između Boga i Crkve, hrabro, i vjerski dosljedno, izabrali – Boga.*^* Mula Mustafa Bašeskija-Ševki (1731/2-1809), kazaz (svilar) po zanatu, ali se nije bavio tim poslom, nego je produžujući naukovanje u nekoj od sarajevskih medresa, 1757. postavljen za sibjan-mualima u mektebu kod Ferhadija džamije. Dvije godine poslije prima se dužnosti imama i hatiba Buzadži hadži-Hasanove džamije. Ali, to ga nije zadovoljilo, pa 1763. napušta mualimsku službu i postaje narodni pisar (katibi-am). Godine 1756., dakle u 25. godini života, počinje da vodi Ljetopis i bilježi događaje ponukan faktom nesigurnosti ljudske memorije, o čemu sam kaže: «Ovdje ću bilježiti datume nekih događaja koji se zbiše u gradu Sarajevu i Bosanskom ajaletu, jer sve što se zabilježi ostaje, a sve što se pamti nestaje».11 M.M. Bašeskija: Ljetopis, Sarajevo, 1987. str. 7

13.12.2005.

среда, 13. јануар 2016.

Minimizacija uloge obrazovanja

Trend savremene zapadne civilizacije

Veliki prosvetitelji, mislioci i naučnici takozvane zapadne civilizacije, koji su vekovima, pa i u ne tako dalekoj istoriji, nosili baklju prosvećenosti, sada se verovatno prevrću u grobu. Pamet je u međuvremenu stavljena u službu korporativnog kapitala i novac je postao jedina vrednost koja se računa. Sticanje kapitala je imperativ zapadne civilizacije i vrednost pojedinca se meri njegovom sposobnošću da zaradi i stekne. Ostali ljudski kvaliteti su demode. Pošteni ljudi su postali naivni, prirodno neambiciozni su proglašeni za inertne i manje vredne. Podobnost se više ne meri ideološkom pripadnošću, već spremnošću na SVE da bi se kapital uvećao. Novac nema naciju, rasu, veru.

Ono za šta su se radnici u Čikagu izborili pred kraj 19. veka, pojeli su skakavci. Borili su se protiv nejednakosti i nepravde kapitalističkog sistema, niskih nadnica, velikog broja radnih sati. Sto trideset godina kasnije, ponovo smo na istom polazištu. Niti radimo osam sati, niti spavamo osam sati, a o kulturnom uzdizanju da i ne govorimo. Naprotiv, kultura je unižena, svedena na formu kiča, zadovoljavanja prostačkih nagona, ili koncentrisana oko elitne kulture razumljive promilima stanovništva. Proseka nema, zlatna sredina je uništena, baš kao i srednji sloj stanovništva. Forbs izveštava da 500 najbogatijih pojedinaca na svetu “vredi” 4,7 triliona dolara (trilion je broj koji se, prema kratkoj skali, piše sa 12 nula, odnosno iznosi milion miliona). Grubo se procenjuje da bruto nacionalni proizvod svih zemalja na svetu iznosi oko 70 triliona dolara.

Najbogatiji ljudi su Bil Gejts (79 milijardi dolara), Karlos Slim (77,1 milijardi dolara) i Voren Bafet (72,7 milijarde dolara). Ne, niko od njih nije otkrio lek protiv raka, besplatnu energiju za celu planetu, način da niko na planeti ne umire od gladi ili zbog nedostatka čiste vode. U isto vreme, godišnji prihod po glavi stanovnika u Kongu je oko 750 dolara, a u Centralnoafričkoj Republici ni 640. Godišnji prihod Centralnoafričke Republike iznosi 1,723 milijarde dolara. Država od blizu pet miliona stanovnika zaradi 46 puta manje novca nego što ga ima jedan jedini čovek. Da li bi Bil Gejts mogao da kupi četrdesetak država, uglavnom afričkih? Mogao bi, bar teoretski. Da li je to normalno? Nije.

Slična situacija je i unutar većine država, ako se izuzmu socijalno najpravednije države severne Evrope. Društva su raslojena na prebogate i siromašne. Najmanje je bogatih – moraju da prevagnu na jednu od ove dve strane. Bogataši žive u svojim getoima, ne mešaju se sa običnim svetom, imaju privatne vojske koje ih čuvaju, imaju novac koji nikada neće moći da potroše. Pri poslovanju rizik dele sa svim zaposlenima, a profit ni sa kim. Raslojenost je sve veća, socijalne osetljivosti nema, što se odražava i na kvalitet lečenja i kvalitet obrazovanja.

*****

Gde je u svemu tome prosveta? Zašto u većini zapadnih zemalja trenutno postoji deficit prosvetnih radnika? Zašto prosvetni radnici u uređenim i znatno bogatijim zemljama od naše daju otkaz posle samo nekoliko godina radnog staža? Šta će razvijene zemlje učiniti sa rezultatima analiza koje pokazuju da individualizovana nastava (koja kod nas postaje moderna 20 godina kasnije nego kod njih) ne daje dobre rezultate?

Činjenica je da šačica neoliberalnih kapitalista diktira trendove u svim sferama savremenog društva. Njihovi su kongresmeni, senatori, poslanici, političari, banke… Kako se sve usaglašava sa njihovim svetim ciljem – zgrtanjem još većeg bogatstva – logično je da i prosveta na globalnom nivou radi u njihovom interesu. Pravog obrazovanja je sve manje. Đaci se uče veštinama neophodnim za rad. Obrazovanje je rezervisano za one koji će završiti fakultete, a i tu je selekcija sve rigoroznija. Pravo obrazovanje postaje nepodnošljivo skupo običnim ljudima. Za njih je dovoljno da ovladaju veštinama, a još poželjnije da budu spremni na stalne prekvalifikacije. Sve je danas tržište i sve je roba. Radnik je roba na tržištu radne snage. On treba da radi, a ne da ima opšte obrazovanje. Iz nekog razloga, te dve stvari su suprotstavljene – današnji podoban radnik ne treba da ima opšte obrazovanje. Opšte obrazovanje je, izgleda, rizik. Moguće je da vodi razumevanju šire slike, razmišljanju o pojavama i problemima, lakšem sagledavanju uzročno-posledičnih veza. Kao da onaj ko u školi nauči da misli, ne može da bude dobar varilac, na primer.

Kako se postiže ovaj cilj?
Najpre tako što se i đacima i nastavnicima ostavlja sve manje prostora da misle. Đaci uče preobimno gradivo, nepovezano, nabacano, iz često loših udžbenika. Materija je usitnjena, od šume se ne vidi drvo. Horizontalne povezanosti gradiva nema. Nastavnicima se, i to ne samo kod nas, obesmišljava nastavnički poziv, pretvara se u birokratski; nastavnik više nije uzor, nije idol, nije model ponašanja; nastavnik je pomoćnik u nastavnom procesu. Nastava je okrenuta ka animiranju đaka, đačke obaveze su minimalne, povlađuju interesovanjima učenika. Nema ponašanja đaka koje je u praksi neprihvatljivo. Sve se toleriše, gubi se moralni kompas, neguju se sociopatološke pojave, jer savremena škola za sve ima razumevanja. Kada je učenik u pitanju, on može sve.

Zatim se cilj postiže i tako što se srednje škole upadljivo raslojavaju. Dele se na one koje vode daljem obrazovanju i one posle kojih može samo da se traži posao. Ove prve kod nas još uvek nisu reformisane. One druge, srednje stručne škole, se unajveće reformišu. Smanjuje se fond opšteobrazovnih predmeta (što ide dotle da se smanjuje broj časova geografije turističkim tehničarima), neguje se nepismenost time što se u srednjoj školi ne izučava pravopis, već samo književnost. Stručni predmeti se uvode po uzoru na tuđe školske sisteme, bez obzira na to što preduslovi za njihovu implementaciju ne postoje. U eri obavezne informatičke pismenosti, kod nas se uči kako se uključuje računar. U eri bežičnog brzog interneta, naš đak uči o dajalap konekciji.

A onda stižemo do možda ključnog momenta. Kako su danas na ceni samo oni koji mogu dobro da zarade, a ne zaboravite da od zarade zavisi da li će sutra moći da se kvalitetno hrane, leče i obrazuju svoju decu, nastavnički poziv se u većini zemalja, pa i našoj, predstavlja kao nepoželjan, u startu neuspešan, neugledan, ponegde i bedan. U svetu u kome vrediš onoliko koliko materijalno imaš, prosvetni radnik ne vredi ništa. To poručuje njegova plata u Srbiji, ali i u Sjedinjenim Američkim Državama i mnogim zemljama Evrope. Onde gde su plate još uvek solidne, kao na primer u Engleskoj, pobrinuli su se da broj radnih sati bude takav da odbije svakog kvalitetno obrazovanog pojedinca i usmeri ga na delatnosti u kojima će sa tim brojem radnih sati zarađivati nekoliko puta više novca. To neminovno dovodi do negativne selekcije. Najbolji beže od prosvete jer od nje ne mogu ni pristojno da žive. Oni drugi, shvatajući da nisu po meri velikih i uspešnih kompanija, završavaju u školi.

Kod nas je situacija možda malo drugačija, zbog visoke stope nezaposlenosti i zbog toga što je naći danas posao ravno dobitku na lutriji. Ali i kod nas najbolji traže posao na boljem mestu i često im je škola samo prolazna stanica dok do plaćenijeg posla ne dođu. Naravno, ima i pravih zaljubljenika u posao i njihov je položaj možda najtragičniji, jer bi u nekom drugom sektoru sa tolikom posvećenošću poslu mnogo bolje prošli. Ovde se to ne ceni i ne nagrađuje. Istina, ni javašluk se ne kažnjava, što sve zajedno vodi još većem urušavanju prosvete.

*****

Kome je i zašto u interesu da nastavnik ne bude važna figura u životu deteta?
Opšteprihvaćeno mišljenje je da je osnovni razlog u tome što je lakše manipulisati neobrazovanim čovekom, odnosno ljudima poniklim u lošem obrazovnom sistemu. To je verovatno tačno. Knjiga je oduvek bila pretnja tiranima, pa je misleći čovek verovatno pretnja modernim pravim vlastodršcima (ne mislim na političare).
Međutim, ovde se možda dobro uklapa i Maslovljeva hijerarhija potreba, gde ispunjenje potreba iz jednog nivoa, rađa motivaciju i težnju da se ispuni i naredni nivo. Na najnižem nivou su fiziološke potrebe. Savremena zapadna civilizacija svom stanovništvu uglavnom dozvoljava da ove potrebe budu zadovoljene – hrana, voda, san. Na narednom nivou je osećaj sigurnosti – siguran posao, bezbednost porodice, zdravlje. Tu nas već drže na klackalici. Ako taj nivo ispunimo, težićemo ka samopoštovanju, uspehu, priznavanju našeg uspeha, a dalje bi nas težnje odvele do potrebe za samoostvarenjem. Nije komplikovano utvrditi čemu teži neobrazovan čovek, koji provodi dane radeći za druge, sa minimalno vremena ostavljenog za neke druge sadržaje, u stalnom strahu zbog radnog mesta i kakvog-takvog blagostanja i sigurnosti koje može da obezbedi svojoj porodici. Nije teško zaključiti ni da takav radnik ne postavlja pitanja, nema ni vremena ni hrabrosti da se bavi borbom za svoja prava, sada već možda i ljudska, a ne samo radnička. Takav radnik je vojnik sistema koji je stvorio neoliberalni kapitalizam. Sluša naređenja, ne postavlja pitanja – ni kada se radi, ni kada se deli dobit. Za više oblike potreba ne zna. Nema naviku da čita knjige, radije gleda televiziju, a tu stvari preuzima u svoje ruke industrija zabave, kroz marketing udružena sa velikim kompanijama. Diktiraju potrebe, a neretko ih i veštački stvaraju. Očas posla čovek sa dva zdrava oka postaje slepac.

Čovek postaje nezainteresovan za sve, osim za bazične potrebe. Letargija vlada čitavim društvima, prisutan je osećaj nemoći da se bilo šta promeni i večita uteha potlačenih – može i gore! Danas u Srbiji radnik koji prima minimalac radi puno radno vreme, punu radnu nedelju, na kraju meseca bira da li će platiti račune ili kupiti deci hranu, pošto za oba ne može da zaradi. Minimalac je određen tako da pošten čovek i pošten radnik ne može da se izdržava od svoga rada. Ipak, on ćuti i ne buni se.

Da li bi nastavnik koji bi tog radnika, dok je bio đak, terao na razmišljanje, koji bi kod njega probudio samopoštovanje, koji bi mu govorio o Islandu i njegovim hrabrim odlukama da u “spasiteljima” prepozna generatore krize i protera ih iz zemlje, koji bi govorio o renesansnom čoveku i njegovim širokim interesovanjima, o pogubnosti reklama, tumačio da po Ustavu možemo da se lečimo gde god hoćemo i da niko ne može da nam uskrati to pravo rešenjima raznih komisija, predložio da izračunaju koliko za radnog veka radnik izdvoji za penziono osiguranje, a kolika mu je penzija – da li bi taj nastavnik u njega usadio svest o tome da se nije rodio da bude moderan rob i da je ogromna nepravda da mu život prolazi u stalnom strahu i borbi za puku egzistenciju?
Možda i bi.
Da li imamo takvog nastavnika?
Sistem se iz sve snage trudi da ga nemamo.
I za sada mu dobro ide.

______
U tekstu su korišćeni podaci preuzeti iz magazina Forbs i sa sajta Svetske banke.

Ljubinka Nedić

ljubinkabobanedic.blogspot.rs

субота, 9. јануар 2016.

BUDITE U ALFA&OMEGA TRENDU

BETON BR.148

Sreda 18. jun 2014.

Piše: Redakcija Betona

Visokoškolska obrazovno-finansijska zajednica „Alfa i omega trend“ raspisuje prevremeni konkurs za upis na doktorske studije u poluškolskoj/poluparlamentarnoj 2013/14. godini:

1. Doktorske studije resavskih nauka – studije metodologije naučnog rada sa i bez navođenja stručne literature, sa izvornim citatima, citatima navedenim po (o)sećanju i citatima i tabelama pridodatim za potrebe prezentacije pred skupštinskim odborom.

2. Doktorske studije investigetivnih nauka – međunarodne i evropske studije upoznavanje stranih tržišta za osnivanje univerziteta bez pokrića, stranih profesora za dopisne članove doktorskih komisija koji će čitati isključivo radove na jeziku koji ne poznaju i stranih svedoka koji se sećaju odbrane doktorata pre 30 godina;

3. Doktorske studije karitativnih nauka – imaginarne socijalne politike domaćih socijalista i socijalni rad sa osobama koje poseduju višak novca i naučnog interesovanja a manjak vremena i volje da ih sprovedu u delo i

4. Doktorske studije šibicarskih nauka – studije kulture lakog bogaćenja i brzog trošenja i studije medija za pranje tajkunskog novca i peglanje radikalskih biografija.

USLOVI ZA UPIS

Minimalni obavezni uslovi za prijavljivanje na konkurs:

- 300 ESPB bodova stečenih upornim sedenjem u upravnim odborima;

- završeni master proper za čišćenje tvrdokornih mrlja u istoriji stranke ili specijalističke studije asanacije terena trijumfa stranačkih dobrovoljaca iz oslobodilačkih i odbrambenih ratova 1991-95 i 1998-99;

- Prosečna ocena oko 80 učlanjenih članova stranke u javnim preduzećima ili lokalnoj samoupravi tokom poslednje fiskalne godine.

DOKUMENTACIJA KOJU DOSTAVLJAJU KANDIDATI:

- Biografija (maksimum pola strane A5 formata) sa podacima o pismenosti, iskustvu mentalnog pregnuća, eventualnim radovima objavljenim u međunarodnim stručnim publikacijama poput „Velike Srbije“, „Velikog ravnogorskog časa“ ili „Zemunskih novina“ (1997-2000) ili poznavanju nekoliko stranih jezika i izraza;

- Pismo o daljim namerama kandidata prema komisiji (od 8 cifara i naviše, u RSD)

- 2 visokoakademske preporuke, tvita ili lajka. U slučaju da postoji višegodišnja (ili trajna) pauza u akademskom obrazovanju kandidata, moguće je jednu akademsku preporuku zameniti preporukom rektora, člana Senata ili ovlašćenog partijskog druga.

- Overeni transkript ocena sa završenih studija (fakultativno, ako se nađe – dobro će doći).

Moj rektorski viteže, a oni, nedostojni, sumnjali su u tebe! Fotomontaža: Mrtvi albatrosi

Fakultet objavljuje preliminarnu rang listu prijavljenih kandidata samo u slučaju žalbe, koja se podnosi nadležnoj komisiji fakulteta. Nakon odbacivanja žalbe, fakultet dostavlja ranije utvrđenu konačnu rang listu svih kandidata. Konačna rang lista je osnov za dodelu doktorskih diploma. Konačne rang liste doktorskih diploma i tajming njihovog uručivanja, za godinu, dve ili više dana, dostavljaju se u holu Vlade, na pisarnici Narodne skupštine ili u Klubu privrednika.

Specijalna ponuda: ko upiše doktorske studije kod nas, ima besplatni vaučer za postdoktorske studije, priliku da sam izabere ispitnu komisiju i jednodnevni boravak u Londonu!

Samo sa Alfa i omega trendom nema izgubljenog vremena.

Naše diploma vredi više od uloženog novca i stečenog znanja!

субота, 2. јануар 2016.

Britanija se sprema za novi krah poput onog iz 2008-e: evo zašto

Vlada želi da verujemo da je naš ekonomski rast održiv, i da će budžetski suficit srediti sve naše probleme. Ali to su opasni mitovi.

Autor:
David Graeber
Produkcija:
The Guardian
Prevod:
Sabo Tabi

Britanski javni život je uvek bio protkan tabuima, i nigde to nije tačnije nego u domenu ekonomije. Danas o seksu možete da kažete šta vam dago, ali čim se tema promeni na fiskalnu politiku, bezbroj je stvari koje svi znaju, čak postoje i udžbenici i akademski članci, ali niko o tome ne bi trebalo javno da pirča. To je pravi problem. Zbog ovih tabua, nemoguće je govoriti o pravim razlozima kraha iz 2008-e, i to čini gotovo sigurnim da će se ponovo desiti nešto poput toga.

Danas bi hteo da pričam o najvećem od svih tabua. Nazovimo to principom Janko-Marko: što vlada ima manji dug, to ga više imaju svi drugi. Nazivam ga tako zato što je zasnovan na vrlo prostoj matematici. Recimo da imamo 40 pokeraških čipova. Janko ima pola, a Marko ima drugu polovinu. Očigledno, ako Janko dobije dodatnih 10 čipova, Marko će imati 10 manje. Sad pogledajte ovo: to je dijagram bilansa između javnog i privatnog sektora ove ekonomije:

Da li ste primetili kako je grafikon simetričan? Gornji deo je tačan odraz donjeg. To se naziva „računovodstveni identitet“. Ako jedan ode gore, drugi mora, nužno, ići dole. To znači da ako vlada objavi da „mi moramo da se ponašamo odgovorno i da otplatimo nacionalni dug“ i akumulira budžetski suficit, onda ona (javni sektor) uzima više para putem poreza od privatnog sektora nego što otplaćuje. Taj novac mora da dođe odnekud. Dakle ako vlada ostvari suficit, privatni sektor ide u deficit. Ako vlada smanji svoj dug, svi drugi moraju da se zaduže tačno u tolikoj meri da bi uravnotežili svoje budžete.

Čipovi su preraspodeljeni. Ovo nije puka teorija. U pitanju je prosta matematika.

Dakle, očigledno, „privatni sektor“ uključuje sve od domaćinstava i malih dućana do gigantskih korporacija. Ako celokupni privatni dug poraste, to neće podjednako pogoditi sve. Ali ko će biti pogođen to vrlo malo ima veze sa fiskalnom odgovornošću. To se uglavnom tiče moći. Bogati imaju milion načina da se izmigolje iz svojih dugova, i zahvaljujući tome, kada je vladin dug prebačen privatnom sektoru, taj dug uvek bude prebačen na one koji su najmanje u stanju da ga plate: u hipoteke srednje klase, keš kredite i tako dalje.

Ljudi koji upravljaju vladom to znaju. Ali oni su naučili da ako samo nastavite da ponavljate: „Mi samo pokušavamo da se ponašamo odgovorno! Porodice moraju da izbalansiraju svoje budžete. Pa, moramo i mi“, ljudi će jednostavno pretpostaviti da če vladino akumuliranje suficita nekako svima olakšati da takođe urade to isto. Ali ustvari, u realnosti upravo je obrnuto: ako vlada uspe da izbalansira svoje knjige, to znači da vi nećete moći da izbalansira vaše.

Možda mi sada prigovarate: ali zašto bilo ko mora da bude zadužen? Zašto ne bi svi jednostavno izbalansirali svoje budžete? Vlade, domaćinstva, korporacije ... da svi žive u okviru svojih mogućnosti i da na kraju niko nikome ništa ne duguje. Zašto prosto ne uradimo to?

Pa i za to postoji odgovor: onda ne bi bilo novca. To je još jedna stvar koju svi znaju ali niko zaista ne želi da priča o tome. Novac je dug. Novčanice su samo mnogo cirkulišućih priznanica (zadužnica). (Ako mi ne verujete, pogledajte na novčanicu u svom džepu. Na njoj piše: „Obećavam da ću platiti nosiocu na zahtev iznos od pet funti.“ Vidite? To je priznanica.). Funte su ili cirkulišići vladin dug, ili su kreirane od strane banaka davanjem dugova. Odatle dolaze pare. Očigledno, ako se niko uopšte ne bi zaduživao, ne bi ni bilo para. Ekonomija bi krahirala.

Tako da dug mora da postoji. I dug mora neko da poseduje. Nazovimo tu grupu kolektivno „bogataši“, pošto većina njih to jesu. Ako vlada akumulira mnogo duga, to znači da bogati ljudi imaju mnogo vladinih menica, koje plaća niske kamatne stope; vlada vas oporezuje da bi ih isplatila. Ako vlada isplati svoj dug, ona tada u suštini radi prebacuje taj dug direktno na vas, kao hipotekarni dug, dug kreditne kartice, keš kredite, i tako dalje. Naravno novac se i dalje duguje istim bogatašima. Ali sada ti bogataši mogu da ubiru daleko veće kamate.

Ali ako prebacite dug na one koji su najmanje u stanju da ga plate, nešto će na kraju morati da popusti. U poslednjih nekoliko decenija tri puta je vlada ostvarila suficit:

Obratite pažnju kako svaki suficit prati, tokom određenog broja godina, podjednaka i suprotna recesija.

Nema sumnje da če se sada desiti upravo to. Trenutno, politika konzervativaca je stvaranje stambenog balona. Naduvane cene stanovanja stvaraju bum u građevinarstvu i to čini da izgleda kao da ekonomija raste. Ali to se jedino može platiti opterećivanjem vlasnika kuća sa još više i više hipotekarnog duga. Evo podataka Kancelarije za budžetsku odgovornost o tome šta če se desiti sa cenom stanovanja u narednih nekoliko godina:

Izraz „poleće k'o raketa“ odmah pada na pamet. I evo šta kaže da će se zahvaljujući tome desiti sa dugom domaćinstva:

To nas vraća tačno tamo gde smo bili pre hipotekarne krize 2008-e. Da li stvarno mislite da će rezultati biti išta drugačiji?

Ali nešto poput ovoga mora da se desi kada vlada ostvari suficit. Svi bi jednostavno nastavili da svaljuju dug na one koji su najmanje sposobni da ga plate, sve dok se čitava stvar ne sruši poput kule od karata: baš kao što je uradila 2008-e.

Izvor:

THE GUARDIAN