Feljton: Bizarni sveci Srpske crkve (5)

Nijedan Nemanjić ne zaslužuje da bude kanonizovan

Piše: Miroslav Ćosović

Veličina slova:  

Osvojio onoliku zemlju, i opet ga ne proglasiše za sveca: Car Dušan Silni, žrtva nepravde

Izvor: deviantart.com

Problem kod svih Nemanjića, pa i Dragutina i Save, je taj što niko ne prima blagodat njihovih čuda, već vjekovima. Ne pamti se kad se neko javio da se izliječio, da ga je spasio, da mu je pomogao neki svetac Nemanjić. Toga nema, osim u fantazijama žitija kada su se ta čuda prije mnogo vjekova, kobajagi dešavala

Knjiga Miroslava Ćosovića "Bizarni sveci Srpske crkve" prodaje se u Crnoj Gori, u supermarketima i na kioscima po cijeni od 3.99 €. Osim onoga što čitate u feljtonu, u knjizi možete pročitati još mnogo toga zanimljivog - o Svetom Savi, o Nikolaju Velimiroviću, o Njegošu, o Luki Vukmanoviću, o Atanasiju Jevtiću, o Amfilohiju Radoviću, o Filaretu Mićeviću, o istoriji pravoslavne crkve na ovim prostorima... Facebook stranica knjigehttps://www.facebook.com/bizarni.sveci.srpske.crkve

"SVETI" PATRIJARH JOANIKIJE (PROKLETI)

Pošto je od Vizantije koja je bila u raspadanju osvojio neke teritorije, kralj Dušan Nemanjić odlučio je da samog sebe zacari, bez saglasnosti bilo koje veće države i crkve. Imao je problem, po tadašnjim pravilima zacariti ga je mogao samo patrijarh, a na to carigradski patrijarh nije pristao. I da mu je Dušan uputio molbu, istorijski izvori na to upućuju, ni rimski papa ne bi pristao da ga zacari. Istorijski izvori ne daju podatke da li je i bugarski patrijarh odbio da ga proizvede u cara, ili Dušan od njega to nije ni tražio. I tako je Dušan morao da podigne srpsku arhiepiskopiju na nivo patrijaršije da bi njegovo zacarivanje dobilo ozbiljniji nivo. U to vrijeme arhiepiskop srpske zemlje i pomorske bio je Joanikije kojeg je Dušan 1338. direktno sa mjesta logoteta (dvorskog pisara) postavio na mjesto arhiepiskopa. Kakva lakrdija, Dušan je svjetovno lice postavio na mjesto arhiepiskopa! To je kao da danas ministar finansija ili npr. ekonomije ili prosvjete bude proizveden u patrijarha, tj. poglavara crkve! O tim događanjima već sam pisao u poglavlju "Prokletstvo bačeno na srpsku crkvu", a sad iz pera Željka Fajfrića: "Za planirano krunisanje postojao je još jedan problem, možda formalne prirode, ali u to doba veoma bitan. Cara je, naime, morao krunisati patrijarh, a srpska crkva je u to doba bila arhiepiskopija i na čelu je crkve bio arhiepiskop. Bilo je sasvim jasno da Dušana neće hteti krunisati ni carigradski patrijarh, a o rimskom papi se verovatno nije ni razmišljalo, dok s druge strane nije se moglo razmišljati ni o bugarskom patrijarhu, iako je Bugarska podržavala Dušanovu želju za carskomkrunom. S druge strane, ni Dušan nije želeo da ga kruniše bilo koji patrijarh osim onog koji je srpski. Prema tome moglo se uraditi samo jedno i to da se srpska arhiepiskopija uzdigne na stepen patrijaršije, a srpski arhiepiskop na zvanje patrijarha. Tada bi srpski patrijarh mogao da kruniše Dušana, pa bi se i ta smetnja otklonila. Bugarska patrijaršija, ohridska arhiepiskopija i srpska arhiepiskopija se nisu protivili i tokom (verovatno) aprila 1346. godine bude izvršen ovaj čin, a za prvog srpskog patrijarha bude proglašen dotadanji arhiepiskop Joanikije." (Željko Fajfrić, Sveta loza Stefana Nemanje, www.rastko.rs).

Nije lako postati car: Dušan Silni

Izvor: wikipedia

Fajfrić zatim citira Danilovog učenika, srpskog hroničara iz tog vremena, ovo je prvorazredni istorijski izvor: "I kada je prebivao u domu Spasovu, ovaj car Stefan venča se na carstvo i izabra sebi patrijarha srpskoga ne po zakonu ni sa blagoslovom carigradskoga patrijarha, kao što priliči, no zaiska blagoslov beščino od patrijarha trnovskoga i od arhiepiskopa ohridskoga i sa srpskim saborom, tako se zacari i postavi patrijarha, kako ne priliči (Danilov učenik)." (ista knjiga)
Na teritorijama koje je osvojio od Vizantije Dušan je počeo da rašćeruje grčke episkope i mitropilite, te je poslije svih Dušanovih prestupa carigradski patrijarh Kalist između 1350. 1353. godine bačio prokletstvo na: Dušana, na Joanikija, na srpsku crkvu i na svještenstvo srpske crkve. Fajfrić u pomenutoj knjizi piše: "...mora se priznati da je Dušan sa svojim postupcima na neki način i doveo do raskola. Naime, carigradski patrijarh dugo nije reagovao na uzdizanje srpske pravoslavne crkve na rang patrijaršije, iako je još 1346. godine obavljeno Dušanovo krunisanje za cara i uzdizanje srpske crkve na rang patrijaršije. Jednostavno carigradski patrijarh se nije osećao ugrožen u svojim interesima. Ono što je pomutilo ove odnose bilo je sledeće. Svojim osvajanjem vizantijskih teritorija Dušan je uspeo da pod svoju kontrolu dovede i nekoliko carigradskih eparhija(ukupno 9), gde su kao episkopi i mitropoliti upravljali Grci. Kako nisu svi Grčki episkopi i mitropoliti (koji su tu zatečeni) hteli dragovoljno da prihvate jurisdikciju srpske patrijaršije, to su svi oni koji su se odupirali bili proterani. Ovde se često optužuje srpski patrijarh Joanikije kao onaj koji je Dušana na to nagovorio." (ista knjiga)

Ovo smo već viđeli od Ćirkovića i Feijančića, ali evo i iz pera Fajfrića, citira se Danilov učenik: "I posle ovoga ostavi od praroditelja i Svetoga Save predano mu arhiepiskopstvo od patrijarha carigradskog, postavi sebi nasiljem patrijarha Joanikija Zatim sa savetom ovoga odagna carigradske mitropolite koji su po gradovima njegove oblasti, i nastade ne mala beda" (Danilov učenik)." (ista knjiga)

Naravno da ga je nasilno postavio, čak su se i u Srpskoj crkvi bunili što Dušan postavlja svjetovno lice na mjesto arhiepiskopa potom patrijarha. I još Fajfrić kaže: "Ulaziti u to koliko je Dušan stvarno proterao episkopa i mitropolita, nije toliko bitno, ali je sasvim sigurno da je to stvarno uradio." (ista knjiga)

Bugarin Konstantin Filozof koji je živio na dvoru despota Stefana Lazarevića, piše u žitiju koje je posvećeno despotu, da se Lazar Hrebeljanović, otac Stefanov, trudio da Srpsku crkvu približi carigradskoj patrijaršiji. Vrlo naklonjen Srbima on ipak jako kritikuje Srpsku crkvu za period u kojem je patrijarh bio "sveti" Joanikije. Iz spisa "Život despota Stefana Lazarevića od Konstantina Filosofa", knjiga "Stara srpska književnost III" (Novi Sad, 1970) faksimilno:

Screenshot

"...i srpska crkva ocepi se od saborne crkve i tonula je u zlo".
Ovo je napisano oko 1430. godine.

Je li Joanikije proglašen za sveca zato što je Srpska crkva tonula u zlo?

Nevjerovatno, ali ipak je istina, ovog dvorskog pisara, koji je bez ikakvog uporišta u kanonima postao arhiepiskop (kasnije i patrijarh) i koga je vaseljenski patrijarh prokleo, Srpska crkva je proglasila za svetitelja! Uopšte nije jasno na osnovu čega je ovaj Dušanov poslušnik proglašen za sveca, što ga je preporučilo da bude svetac? To što je proklet od carigradskog patrijarha? Amfilohije kaže da je Srpska crkva samo dio opšte Pravoslavne crkve, ako je tako, da li Vaseljenska patrijaršija priznaje kao svetitelja čoeka kojeg je proklela?

"SVETI" UROŠ NEJAKI (LUDI)

Stefan Uroš "Nejaki" bio je sin i nasljednik kralja Dušana. Vladao je od 1355. do 1371. On je poslednji vladar loze Nemanjića. Za vrijeme njegove vladavine centralna vlast nemanjićke države slabi i oblasni gospodari počinju da se osamostaljuju. Za sveca je proglašen više od 200 godina poslije smrti?! Ni što se njega tiče, nije jasno zašto ga je Srpska crkva kanonizovala. Njegov prethodnik kralj Dušan Nemanjić nije kanonizovan zato što je Uroš bio previše mlak i sa slabim uticajem, nije imao snage da naćera Srpsku crkvu da Dušana kanonizuje. Skoro svi ostali vladari Nemanjići su poslije svoje smrti imali dovoljno jake nasljednike koji su mogli da prisile srpsku crkvu da im prethodnika proglasi za sveca. Tako je nastavljan besmisleni niz lažnih svetitelja.

Ne znam kad je Uroš prvi put nazvan "nejaki", to mu je opšteprihvaćeni, pa i zvanični svetački naziv. Nadimak "nejaki", koji mu je dat nekoliko vjekova poslije smrti je eufemizam. Taj mu je nadimak nađenut da se sakrije njegov pravi, jer u kolektivnoj svijesti Srba i Novosrba svi Nemanjići moraju biti veličanstveni, u srpskoj istoriji ne može biti mrlja, samo veličanstveni narod bez ikakvih mrlja u svojoj istoriji ima pravo na veliku zemlju, na Veliku Srbiju!

A kako mu je zapravo bio pravi nadimak? "Nejakog" Uroša Srbin Konstantin Mihailović iz Ostrovice, oko 1500. godine drugačije naziva:

Screenshot

(Konstantin Mihailović iz Ostrovice, Janičarove uspomene ili Turska hronika, Prosveta, Beograd, 1966, strana 103)
"Ludi Uroš", tako ga je narod zvao, to mu je nadimak bio, a ne "nejaki". Konstantin Mihailović je čoek iz naroda. I još na istoj strani piše:

Screenshot

Sad ga je po nadimku oslovio, najnormalnije, kao da ima najljepši nadimak.
Tako je to sa srpskom istorijom. Povijest Srba koja se od 19. vijeka do danas predstavlja Srbima i cijelom svijetu, nije se desila, ona je napisana, Srbi iz prošlosti je svakako nijesu doživjeli onako kako je od 19. vijeka projektanti Velike Srbije predstavljaju. Pravi nadimak "Ludi" morao se ukloniti, jedan Nemanjić ne smije biti lud! Kako da se pravi Velika Srbija ako ima neki ludi Nemanjić? Ta "mrljica" sa "veličanstvene" srpske istorije je morala biti oprana, te je nađen odgovarajući nadimak!

Nejaki ili Ludi: Car Uroš

Izvor: www.svetosavlje.org

Srpska crkva, u velikom žalu za Nemanjićima (kada je na račun sebrdije živjela "kao bubreg u loju"), sa setom se sećajući tih vremena i Uroša Ludog je nekih 200 godina poslije njegove smrti, proglasila za sveca. Nije bilo neke prepreke da Srpska crkva Uroša Ludog kanonizuje odmah poslije njegove smrti, nema vijesti da je Uroš imao neke naročite poroke i da je bio zloćudan. No, on ipak, ničim nije zaslužio da ga crkva proglasi za sveca, pa neposredno poslije smrti i nije proglašen. Srpska crkva ga je u sveca unaprijedila dva vijeka poslije njegove smrti, iz sentimenta prema Nemanjićima, za kojima Srpska crkva i danas pati.

Kao što je Uroš Ludi proizveden u sveca poslije 200 godina, kad je sećanje na njega izblijeđelo, tako je danas i sa "svetim" Njegošem. Poslije Njegoševe smrti nikome nije palo na pamet da ga kanonizuje, znajući za njegov poročan, necrkveni i nemoralan život. Dvjesta godina kasnije Risto Radović je posolio pamet: Vuku Karadžiću, knjazu Danilu, kralju Nikoli, kralju Aleksandru, Mitrofanu Banu, Gavrilu Dožiću, patrijarhu Pavlu i mnogim drugima, narugao im se, iskezio im se u facu i kanonizovao Njegoša, tim činom im poručio: "Budale, ja znam bolje od vas!"

PREMA STROGIM PRAVILIMA KANONIZACIJE, NIJEDAN NEMANJIĆ NE ZASLUŽUJE DA BUDE PRIBROJAN SVETIMA

Razlozi za proglašavanje ovoliko Nemanjića za svetitelje?

U suštini nijedan Nemanjić ne zaslužuje da bude kanonizovan, najbliži liku pravih svetaca su Sava (Rastko) i Dragutin. Sava, jer je osnovavši zasebnu crkvu osnovao i narod, napravio je model ko je tokom istorije progovorio slovenskim jezikom i ušao u njegovu crkvu, taj je postao Srbin. Ne vjerujem da bi bez zasebne crkve koju je Sava isposlovao danas uopšte postojala srpska nacija. To je zaista Savina velika zasluga, nije u pitanju politika ili državništvo visokog dometa, ovo je iznad toga, Sava je napravio jednu naciju! Miks etničkih grupa koji se danas zovu Srbi vezuju samo dvije stvari - Savina crkva i jezik Vuka Karadžića. Idealan naziv za ovu naciju koja se danas netačno zove Srbi (po nekim Slovenima iz srednjeg vijeka) bio bi Vukosavci.

Što se Dragutina tiče, on je bio jako pobožan i asketa, veliki hrišćanin, samim tim dolazi u obzir za svetitelja, ali i on je imao nepočinstava.

Svetac do sveca: Nemanjići

Problem kod svih Nemanjića, pa i Dragutina i Save, je taj što niko ne prima blagodat njihovih čuda, već vjekovima. Ne pamti se kad se neko javio da se izliječio, da ga je spasio, da mu je pomogao neki svetac Nemanjić. Toga nema, osim u fantazijama žitija kada su se ta čuda prije mnogo vjekova, kobajagi dešavala.
Dokle ide etnofiletsko orgijanje i ludilo pripadnika klera Srpske crkve svjedoči nam govor ipođakona Dimitrija Plećevića koji je 31. januara 2010. u Baru održao predavanje pod naslovom "Sveti Srbi". Tada je između ostaloga rekao: "Shvatajući da u srpskom narodu postoje sveti ugodnici božiji, koje smo mi, pod našom teškom istorijskom slikom i prilikom u kojoj smo živeli vekovima, zaboravljali, ne zato što smo bili nemarni, već zato što su nas gonili, manastire palili, mošti palili, svedočanstva palili, zapise i sve što je u manastirima i crkvama bilo palili, mi zaboravljamo neke svete ugodnike božije. Među njima ću spomenuti samo nekolicinu, a to je veliki car srpski Stefan Dušan, koji važi i slovi za jedinog Nemanjića koji nije svetitelj, a to je u stvari politika i propaganda nekih naših spoljnih neprijatelja, na koju smo se mi na žalost i na tugu i na tragediju nevešto uhvatili, i koju sada mi sada sami propagiramo. A svedočanstva postoje, a naći ćete u ovoj i u drugim knjigama podatke da je on dva veka nakon svoje blažene končine, možda i mučeničke končine, bio poštovan kao sveti ugodnik božiji, o tome postoje zapisi, čak su njegove mošti otvoreno počivale u srebrenom kivotu, u njegovoj zadužbini Svetim Arhanđelima, mučeničkom manastiru, tamo negde kod Prizrena."(http://www.svetigora.com/node/6684)

Plećević bi da i Dušana kanonizuje, Dušana koji je oca ubio, koji je dvorskog pisara pretvorio u patrijarha, Dušana kojeg je Vaseljenska patrijaršija proklela... Ludilu etnofiletizma u Srpskoj crkvi nema kraja. Droga zvana Velika Srbija i dalje jako djeluje na kler Srpske crkve.

Dakle, što se tiče "Božjeg ugodnika" Uroša "nejakog", u narodu ne postoji njegov kult, nema nikakve svetačke moći da čini čuda, ničim nikada nije zaslužio da bude svetitelj, jer u njegovom životu nema bilo čega što bi ga preporučilo za sveca.
*Nastavak u subotu, 18. jula

Plehanski Hrvati - vratili se da umru na svome

•  e-Posavina
•  Ponedjeljak, 22 Lipanj 2015 15:39
•  Objavljeno u Posavina 
•  Pročitano273 puta

Na područje Dervente vratilo se samo 985 Hrvata, uglavnom starijih ljudi, što je tri posto prijeratnog stanovništva. To su oni krajevi Bosne i Hercegovine kakvi postoje i drugdje na Balkanu,...

...u kojima svakom gostu pridaju više pažnje nego ukućanima, gdje svakog prolaznika srdačno pozdravljaju kao da im je susjed i iz čije kuće, ma koliko im teško bilo, ne možete otići bez pozitivnih emocija. Iako put do njih, a riječ je o ono malo hrvatskih povratnika u derventskom kraju, vodi cestom oko koje raste visoki korov, žbunje koje opasno prijeti da će uskoro progutati prometnicu i drveće kojem se ni ne zna vrsta, nego da je divlje i samoniklo, a kuće i dvorišta u savršenom su stanju. No, susjeda nema mnogo, jer nisu imali tu sreću da im spaljenu imovinu obnove, pa o životu vrijednih i dobrih ljudi svjedoče samo skeleti kuća.

I to malo povratnika, a podaci koje je nedavno objavila Katolička tiskovna agencija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine govore da se na područje Dervente vratilo samo 985 Hrvata od prijeratnih više desetaka tisuća, ljudi su u trećoj životnoj dobi. (Prema istom izvoru, u cijelom bh. entitetu Republika Srpska samo je 9.355 katolika, što je tek šest posto prijeratnih stanovnika.) Prognani su početkom '90-ih i uglavnom su završili u Hrvatskoj, no blagodati ljepšeg života zamijenili su zgarištima svoje djedovine. I svi govore kako se nijednog trenutka nisu pokajali.

Načelnik: Svaki povratnik je dobrodošao Milorad Simić je na čelu derventske općine posljednjih 11 godina i aktivno prati proces povratka. Hvali suživot i čovjeka stavlja na prvo mjesto, a za Hrvate i Bošnjake, uvjerava, "ima više vremena nego za druge, jer su to osjetljive kategorije". Vjeruje u sredinu u kojoj živi, ponosi se najmanjom stopom nezaposlenosti u Bosni i Hercegovini i napominje da je rješenje za bolji život svih zapošljavanje, bolja ekonomska situacija, poboljšanje standarda... "Ne mogu stvarati povoljnu klimu za ulagače ako su mi Hrvati ili Bošnjaci drugačiji, ako za njih nema posla. Dajem sebi za pravo reći da sam nešto učinio na toleranciji, suživotu, pomirenju, normalnom življenju, a svaki povratnik je dobrodošao. I želim da u svijet ode slika o nama kao o normalnim ljudima, a ne divljacima", napominje. Na upit je li civilizacijska sramota da netko u 2015. godini nema svjetla u kući, priznaje kako to "nije normalno" i odgovara: "Civilizacijska sramota je to što je morao otići iz svoje kuće."

"Mogli smo ostati gdje smo htjeli, ali smo bili željni svoje kuće. Nikad nismo pričali o tome hoćemo li i kad ići, a onda je samo supruga jednom rekla: 'Bože, da mi se vratiti kući, naložiti vatru i slušati kako pucketa.' Uskoro smo moja Jela i ja bili u svom selu, među prvima. Bilo je to prije 17 godina", priča Ilija Čalić, 80-godišnji žitelj Modrana, jednog od povratničkih sela.

Do detalja se sjeća kako je bilo teško u danima povratka, kako su ga odgovarali i upozoravali da može i stradati, ali nije odustajao. Šumu su mu isjekli do neprepoznatljivosti, njive su mu uzurpirali, ali se u svoje vratio. Obnovio je i kuću. I opet bi počeo ispočetka, kaže, da mora.

"Ljudi se vrate samo da umru na svom. Zato smo i mi došli. A mladi? Nemaju oni ovdje perspektivu. Ne mogu svoju djecu zvati da dođu i žive s nama kad nema nikakve šanse za život. Koja je to žalost, a bili smo nekad jači i od Doboja, i od Broda", konstatira Ilija.

"Nedostaju nam ljudi"

Dok sa suprugom Jelom i suseljankom Anđom Bekić, predsjednicom Mjesne zajednice u Modranu, pije popodnevnu kavu, priča o nepravdi koja im se događa(la).

"Ništa nisam dobio, nego se sâm izborio. I neću odustati", ukazuje.

Na pitanje što im najviše nedostaje u selu, Anđa Bekić bez razmišljanja odgovara: "Nedostaju nam ljudi, taj naš svijet..."

Priča kako se mučila u progonstvu, radila svakakve poslove, pa i "znala raditi u pekari za kilogram kruha dnevno, bez plaće". Kad se vratila, razvukla je šatorsko krilo između četiri šljive i pod njim spavala. I onda, kad počne pričati "o svim onim međama i kućama koje je krčila samo da se ljudi mogu vratiti", suze same krenu.

I doista, nije svejedno prolaziti pored tolikih ruševina zaraslih u korov na prilazu Derventi gotovo sa svih strana. Ni u kućama koje su obnovljene očito je da nema nikoga. Ipak, tragovi života, bar onog povremenog - vikendaškog ili blagdanskog - vidljivi su.

Ima i onih koji su odlučili zasnovati obitelj, poput Danijele Zirdum, koja sa suprugom i malom kćeri živi u obližnjem selu Dažnica. No, njezina je kćer jedino dijete u selu.

"Nema se s kim igrati i ona samo priča o ozbiljnim temama. Što će kad se druži s odraslima? Kad uskoro pođe u školu, sve će se to promijeniti, ali tad nama kreću problemi - kako organizirati put na nastavu u Derventu... U selu nema ni učenika, ni škole, pa će nam se cijeli život promijeniti", najavljuje Danijela.

Iz povratničkih sela tek je nekolicina učenika i svi idu u Derventu u školu. Roditelji se snalaze kako umiju. I Danijela, koja radi kao tajnica Udruge Hrvata povratnika u Bosansku Posavinu "Feniks", u velikoj je dilemi kako uskladiti obaveze na poslu i kćerkino školovanje.

Kuće im obnovila Norveška

Aktivisti udruge Ilija Zirdum i Mato Grubišić ogorčeni su zanemarivanjem institucija - lokalnih, entitetskih i državnih - kojem su bili izloženi i u procesu povratka, ali i danas. Pričaju kako im je kuće obnovila Norveška, a u Derventu ih vratio UNHCR.

"Ne rade za narod ništa - ni sa jedne, ni sa druge strane Save. Niko se o tim ljudima, svojim građanima, nije brinuo, niti se brine, a oni koji su se vratili procijenili su kako mogu živjeti od sebe i svoje djece, ne tražeći tuđu pomoć", objašnjava Zirdum.

I Grubišić priča slično, navodeći kako se "nije vratilo iz nužde, jer se nije imalo gdje skrasiti", nego se radilo o želji ljudi. Posebno hvali angažman franjevaca iz samostana na Plehanu, koji su se prvi vratili i bili "lučonoše povratka". Prepričava i kako su se doslovno vratili da žive u samostanskim podrumima, kasnije preuredivši štalu za koliko-toliko pristojan život.

Totalna pljačka svega

Iako izgradnja novog Franjevačkog samostana i crkve sv. Marka Evanđelista, na mjestu sakralnih objekata koje su srpske snage doslovno sravnile sa zemljom 1992. godine, još traje - reprezentativno zdanje na vrhu brda Plehan dominira cijelim derventskim krajem. Dok pokazuje objekte u različitim fazama izgradnje, samostanski vikar fra Mirko Filipović priča o bogatstvu koje se tu nalazilo.

Svi su nas zaboravili Na upit tko brine o povratnicima, predsjednik Skupštine Opštine Derventa Jozo Barišić, i sâm povratnik, odgovara kako "sami o sebi brinu najviše". Navodi kako želja za povratkom postoji i danas, pa to ilustrira brojkom od 3.000 zahtjeva za obnovu kućanstava. "Nažalost, nema podrške u obnovi, niti sustavnih rješenja, i često imamo osjećaj da su nas svi zaboravili", kaže Barišić. Žalosti ga i činjenica da 20-ak povratničkih kuća nema ni električnu energiju. "Godinama mole da im se uvede struja, jer još žive u mraku, a dobivaju odgovor da je Elektrodistribucija 'država u državi'. Nema argumenata, ni smisla da im se ne pomogne", upozorava.

"Samostan je imao zbirku umjetnina koja je nakon rata proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, a ljudi toga nisu bili svjesni. Imali smo i knjižnicu, koja ljudima nije značila, ali kad su prognani, shvatili su vrijednost. Ipak, svjesni su toga itekako bili oni koji su napadali i jako im je bilo važno da sruše taj simbol, da se identitet sravni sa zemljom", napominje fra Mirko.

Podsjeća i kako se u ratu, ali i nakon njega, "vodila ciljana, planska, totalna pljačka svega, cjelokupne imovine, ali i rušenja svih objekata na prostoru od 400 kvadratnih kilometara". Smatra kako je sve to bilo u cilju onemogućavanja povratka. I u prilog tome navodi podatak kako je "u 15 župa od Doboja do Save po 100 do 120 uglavnom starijih ljudi".

"Konkretno, u plehanskoj župi, koja je prije rata brojala 7.500 vjernika, bilo je 2.000 kuća. Toliko ih je dočekalo rat. Mir nije dočekala nijedna. Danas je obnovljeno 200 do 250 kuća. Čak ni najminimalniji uvjeti za povratak nisu odrađeni, a kamoli sve ovo drugo. Nije svugdje provedena struja i nisu popravljeni putovi. Nema ni ambulante, ni autobusa, ni škole jer nema ljudi", konstatira.

I za obnovljene kuće kaže kako su "samo fascinacija, puko postojanje, jer se ljudima ništa nije dalo za život osim toga". Zbog svega što im se posljednjih četvrt stoljeća događalo, misli da su posavski Hrvati "samo kolateralna šteta" onoga što se događalo.

"Nismo faktor nikome. Jednostavno - ne postojiš i pokopali su te u šutnju", zaključuje fra Mirko.

Piše: Mladen Obrenović | Al Jazeera

Dužničko čudovište neoliberalnog Frankensteina

Tačno.net

Autor Marijan Vogrinec4.7.2015. u 20:29

foto:philosophersforchange.org

Bijedna Naša, 20 godina po okončanju Domovinskog rata, nije ništa rizičnija zemlja od mnogih ne samo u balkanskom okruženju nego i „u obitelji kojoj oduvijek pripada“. Ako to stranim bankama-kćerima nije po volji i ne žele primijeniti iste poslovne običaje kao u svojim državama, vlast RH im treba pokazati gdje su granični prijelazi, pa… široko im polje

Marijan Vogrinec

Traljavo, lijeno i nevjerodostojno hrvatsko pravosuđe, koje više služi javnom podsmijehu, nego antičkoj božici zavezanih očiju, s vagom u lijevoj i mačem u desnoj ruci, ipak je zadnjih mjeseci smoglo prvostupanjske snage za desetak presuda u korist građana, bezdušno opljačkanih bankarskim reketom. Dakako, riječ je o kreditnim dužnicima s deviznom klauzulom u švicarskim francima (CHF) kakvih je u Bijednoj Našoj više desetaka tisuća. Banke bi im, tragom odluke Vrhovnog suda RH o kamatnoj ništetnosti, morale vratiti preplaćene rate kredita sa zateznim interesom, jer su samovoljno mijenjale kamatu naviše i time gurnule klijente u dužničko ropstvo. Nekima su ovrhom oduzete kuće i stanovi, ljudi su masovno doživjeli teške stresove, oboljeli, neki su u očaju digli ruku na sebe, cijele obitelji su se raspadale i zemlji je nanesena nepopravljiva šteta.

Takvih je nesretnika više stotina tisuća i u ostatku regije, osobito u Srbiji i BiH, gdje je također na djelu kapitalistički obrazac (Merkel: „Dugovi se moraju vraćati po svaku cijenu!“) neoliberalnog zatiranja svake čovječnosti i demokratskih stečevina socijalne države za račun umnožavanja profita i tržišnog monopola (pre)bogate manjine vlasnika kapitala. Iako su bili dužni i ovlašteni, ni Hrvatska narodna banka (HNB) niti ijedna vlada od 2000-tih godina nisu stali u obranu svojih sugrađana od dužničkog ropstva, što su ga počeli drastično prakticirati kapitalistički/bankarski zelenaši iz „obitelji kojoj je Hrvatska oduvijek pripadala“.

Model reketarenja država i čak vlastitih građana, izmišljen na Wall Streetu u SAD-u i degenerativno raširen svijetom, prava je narav kapitalističkog sustava bez ljudskog lica i duše. Grčka tragedija s javnim dugom od 320 milijardi eura ili 175,1 posto BDP-a, odnosno dugom stranim reketarima od oko 500 milijardi eura sa zaduženjima domaćih banaka i tvrtki, upravo je rezultirala tzv. tehničkim bankrotom Helenske Republike. U bankrotu je karipska država Portoriko s javnim dugom od 70 milijardi dolara te nekoliko afričkih zemalja, također u beznadnom dužničkom ropstvu. Suština svega što ovih dana bez daha pratimo u grčkom sukobu sa stranim vjerovnicima, njemačkom kancelarkom Angelom Merkel i čelništvom EU-a, signifikantna je za propitivanje samog smisla i (ne)mogućnosti opstanka društveno-političkog sustava, koji novac i moć pretpostavlja čovjeku.

Mlađahni grčki premijer Alexis Tsipras i njegova Syriza odlučili su makar olabaviti, ako već ne odmah i raskinuti dužničke negve svojoj zemlji i građanima, ali to neće biti ni lako niti bezbolno. No, poslije nedjeljnog referenduma u Grčkoj ipak više ništa neće biti isto. Bez obzira na ishod, scenaristi dužničkog ropstva i domaći gospodarsko-politički logističari morat će staviti prst na čelo. Odsad više neće moći kako je dosad moglo! Ne samo u Helenskoj Republici, nego nigdje u Europi. Kritičko – doskora i revolucionarno!? – propitivanje kapitalizma kao poželjnog sustava vrijednosti „slobodnog svijeta“ odmaknulo je i na Starom kontinentu i drugdje na globusu, gdje je kobna bešćutnost vlasnika kapitala već izvukla osigurače dviju samoubilačkih eksplozivnih naprava: masovno siromaštvo i terorizam u njegovu okrilju. Terorizam se ne napaja obiljem, nego neimaštinom!

Je li to normalno!?

Hrvatske prvostupanjske presude u korist desetak dužničkih robova, koje su tek prvi korak na dugačkom i neizvjesnom putu do povrata preplaćene kešovine u novčanik, najvjerojatniji su predizborni, populističko-demagoški trik vladajućih. Na tu sumnju navodi i činjenica da će administrativna škrinja-ledenica za švicarski franak raditi samo godinu dana (tečaj CHF-a 6,39 kuna), a što dalje!? Tko će platiti razliku!? Što s dužnicima koji nemaju novca za odvjetnika i neizvjesnu pojedinačnu tužbu protiv reketara!? Iz najudaljenije se galaksije vidi kriminalno, a legalno zelenašenje zajmoprimaca: XY je prije sedam godina uzeo 60.000 CHF-a zajma u kunskoj protuvrijednosti, uredno ga otplaćivao i danas je još dužan 80.000 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti! I pojma nema kada će otplatiti kredit, odnosno koliko će ga dugo još otplaćivati njegovi potomci. Ako zakasni koju ratu, banka mu ovrhom uzima jedini krov nad glavom, a obitelj leti na ulicu.

Je li to normalno!? Je li normalno da državni financijski regulator HNB ne čini ništa, jer drži sasvim normalnim porast nečijeg zajmovnog obroka s oko 1950 kuna mjesečno na 3600 i više kuna!? A plaća dužnika nije porasla ili je čak ostao bez nje!? To nije normalno! Vlada i HNB su bili dužni brzo i oštro reagirati u korist svojih građana, zabraniti stranim bankama da se u Bijednoj Našoj ponašaju kako im ne pada na pamet ponašati se u svojim matičnim zemljama – Austriji, Italiji, Njemačkoj, Francuskoj… Nema nikakvog opravdanja da su kamatne stope na kredite u RH najviše u Europi, da otplatni rizik 100-postotno snosi dužnik i, kolateralno, država domaćin strane banke-kćeri umjesto da se dijeli…

Također nema nikakvog opravdanja da se zajmovi ne odobravaju u kunama, u valuti RH, službenom platežnom sredstvu države u kojoj banka posluje. Na toj se osnovici dade urediti razumna cijena posuđenog novca, pa i to da se svi sadašnji krediti s deviznom klauzulom prevedu u kune, po tečaju na dan odobrenja. Kakvi švicarci, euri, dolari i što sve ne! Devizna klauzula je smišljena radi komotnije pljačke, a ne zaštite vrijednosti kapitala, jer on već samim svojim optjecajem – donosi korist. Drugo, Bijedna Naša, 20 godina po okončanju Domovinskog rata, nije ništa rizičnija zemlja od mnogih ne samo u balkanskom okruženju nego i „u obitelji kojoj oduvijek pripada“. Ako to stranim bankama-kćerima nije po volji i ne žele primijeniti iste poslovne običaje kao u svojim zemljama, vlast im treba pokazati gdje su granični prijelazi, pa… široko im polje.

HNB i državna vlast su odobravali kriminal!? Udruga Franak je tužila bivšeg guvernera Željka Rohatinskog i njegova nasljednika, aktualnog Borisa Vujčića. Bit će, najvjerojatnije: vuk pojeo magarca! Opljačkani će ići dalje, do Strasbourga i, najvjerojatnije, opet naletjeti na zid. Sada na zid „međunarodne pravde“ po volji kancelarke Angele Merkel i političko-ideološkog joj parnjaka, predsjednika Europske komisije Jean-Claude Junkera: „Dugovi se moraju vraćati po svaku cijenu!“ Čak i dugovi nabildani kapitalističkim reketom izvan svake pameti!? Banke su, dakako, poludjele na to što „Vlada administrativno želi mijenjati tržišna pravila ponašanja“. Zamrzava tečaj CHF-a, smanjuje visinu zateznih kamata, ide na ruku dužnicima…

Ako treba pomoći nesretnicima, a banke „nemaju ništa protiv toga“, kaže notorni predsjednik Hrvatske udruge banaka (HUB) Zoran Bohaček, „treba pomoći onim najugroženijima, koji uistinu nisu sposobni otplaćivati rate, a ne svima odreda“. S malom cakom, To što bi „socijalno osjetljiva“ banka progledala kroz prste samo nekim dužnicima, dakako, očekuje da joj nadoknadi država iz džepa poreznih obveznika. Jer, to je, kaže, normalna logika tržišnih odnosa za kakvu se zalažu i MMF, Svjetska i Europska banka, Europska komisija, Angela Merkel… Banke ne smiju biti na šteti ni pola centa, a reketareni građani mogu ostati i bez krova nad glavom i država završiti u bankrotu!? Tu kapitalističku praksu treba srušiti, milom, silom ili na bilo kakav treći način. Ali treba je definitivno srušiti, jer je neljudska!

„Dosta nam je dvostrukih kriterija, neće nama netko u Italiji određivati kolike ćemo imati zatezne kamate i kamate na potrošačke kredite!“ – poručio je s HTV-ovog ekrana ministar poduzetništva i obrta Gordan Maras ljutitom Bohačeku. Ovaj je nesretni poslovođa stranih zelenaša i reketara u Bijednoj Našoj zaprijetio Vladi Europskom komisijom koja da će poništiti njezine mjere za snižavanje lihvarske bankarske kamate za 30-50 posto. „Banke su trgovačka društva i kao i ostali trgovci prodaju svoj proizvod“, pokušava argumentirati Bohaček; zaboravlja da „svoj proizvod prodaju“ i krivotvoritelji, lopovi, prostitutke, vjerski opsjenari, razni iscjelitelji i kojekakvi drugi prodavači magle. „Administrativno određivanje cijena naših proizvoda je kršenje temeljnih prava igre na tržištu. Tuđim novcem ne smije se kupovati popularnost… Ako je htjela pomoći građanima, Vlada je mogla odrediti cijenu mlijeka.“

Licemjerno i bezobrazno od čovjeka koji je za enormnu stranu plaću pristao uložiti svoj obraz u opravdavanje legalizirane pljačke vlastitih sugrađana. Jer, to što strane banke čine i državi i građanima u Bijednoj Našoj, ali ne i u zemljama-sjedištima svojih vlasnika, nema blage veze s poštenim „prodavanjem svog proizvoda“, jer je „proizvod“ perfidno podvaljen mačak u vreći. Krajnje lihvarski potrošački krediti, uključujući kartične minuse na računima, gdje banke sinkronizirano i samovoljno određuju i mijenjaju čak i ugovorene uvjete otplate te ne dijele rizik s dužnikom – legalizirana su pljačka. To je svjesno, sofisticirano i dugoročno držanje u dužničkom ropstvu pojedinaca, cijelih obitelji i država. Bez izgleda i bilo kakve nade. Pred neoliberalnim oltarom na kojem je, među svetim slikama tržišta i profita, razapet krupan natpis: „Dugovi se moraju vraćati po svaku cijenu!“ Mora se samo umrijeti, drugo se ništa ne mora.

Maras zakasnio

Još prije 5000 godina su drevne civilizacije u Mezopotamiji, Kini… jednostavno brisale nagomilane dugove, koje više nije bilo moguće vratiti i koji su ometali uredno funkcioniranje društvene zajednice. Rimsko Carstvo je imalo tu praksu i tek je priznanjem kršćanstva kao službene vjere počela jačati nova praksa: „Dug se mora vratiti s kamatama!“ Razvijeni kapitalizam je usavršio naplatu dugova do te mjere da je financijsko porobljavanje, nametanje dužničkog ropstva i ovisnosti o vjerovničkim interesima učinkovito zamijenio vojsku u imperijalnim presizanjima globalnih razmjera. Posudiš novac za koji znaš da ga dužnik ne može vratiti (npr. 300 posto dopušteno prekoračenje na tekućem računu) i muzeš ga dok je živ! Tako je i s cijelim državama. „Dugovi se moraju vraćati po svaku cijenu!“

To, kako je ministar Maras istupio u javnosti, rekavši u bebu bankaru Bohačeku što ga ide i što građani i sami misle, trebao je kazati prije više od tri i pol godine. Čim je SDP s partnerima pobrao plebiscitarnu potporu birača za obnašanje vlasti. Iako nikad nije kasno za stati za vrat bankarskom reketarenju, ipak, prošla je baba s kolačima što se tiče ostanka Marasove družine u Banskim dvorima. A mogli su vladati tko zna koliko još mandata, ali – pas je kakao, pa nije ulovio zeca. Baš zato i jest dobro, kad je već lovački gonič zatajio u ključnim trenucima, ne samo glede i u svezi s bankarskim javašlukom, da nije iznevjerilo građansko samoorganiziranje. Očajni i samosvjesni ljudi upustili se u neravnopravan boj u kojem ih je država ostavila na cjedilu.

Ministar Gordan Maras, istina, trbuhozborac predizbornog populizma/demagogije vladajućih, ima pravo kad poručuje Bohačeku i gazdama mu u stranim bankama-kćerima neka se ne junače prijetnjama u Bijednoj Našoj, jer bi mogli izvući kraći kraj. Ako je premijer Zoran Milanović ozbiljno mislio kad je lani poručio njemačkoj kolegici Angeli Merkel da RH nije ptičji rezervat, onda ima obvezu i dužnost zaštititi interese svakog svog sugrađanina i cijele zemlje. Ne volju stranaca koji su došli nepošteno zarađivati u RH. Ma što mislili u Bruxellesu i Strasbourgu, njihov kapitalistički interes ne smije biti na štetu hrvatskog, socijalnog i državnog.

No, je li Milanović ozbiljno zagrizao u problem? Nije. Da jest ne bi Udruga Franak u petak, 3. srpnja, sazvala veliki prosvjed pred Vladom na Markovom trgu u Zagrebu, a saborski se zastupnici uobičajeno jalovo i papagajski prepucavali nesrećom dužničkog ropstva. HTV je istog dana navečer posvetio toj vrućoj temi svoju gledanu emisiju Otvoreno, a nedavno osnovana Radnička fronta priredila je u subotu, 4. srpnja, indikativan prosvjedni skup potpore Grcima koji su se i referendumom suprotstavili ultimatumu zapadnih kapitalističkih moćnika i vodstva EU-a da građani prihvate još veća odricanja, štednju i bijedno životarenje eda bi bili u stanju – vraćati dugove. Grčka sudbina je i hrvatska nesreća, i zlo u koje prebogata manjina sa Zapada gura najveći dio svijeta, izaziva patnje, migracije biblijskih razmjera i humanitarne katastrofe. „Ne kapitalizmu bez ljudskog lica!“ – nedvosmislena je borbena poruka sa zagrebačkog skupa Radničke fronte.

Bijedna je Naša 10 godina čak i sadistički ucjenjivana uključivanjem u EU i za to je vrijeme ponižavajuće skinula gaće. Krivnjom HDZSDP-ove vlasti, kakva i ovog trenutka ima najmanje 60-postotnu potporu biračkog tijela. Paradoksalno, stalno nezadovoljnog baš tom vlašću! Isti ti političari, udobno/unosno razmješteni po utjecajnim položajima u zemlji, stranačkim vodstvima, diplomatskim službama po bijelom svijetu i međunarodnim institucijama (od EU-a do UN-a, itd.), predali su središtima kapitalističke moći najvažnije poluge državnog suvereniteta Bijedne Naše i stavili na kocku sudbinu građana.

To je tragedija koja već četvrt stoljeća (i tko zna dokad će!?) rađa gorke plodove i beznađe, čiji je vidljivi izdanak i dužničko ropstvo. Čini se, Hrvatska se vratila u „obitelj kojoj je oduvijek pripadala“ samo zato da bi plaćala pet milijardi eura godišnje članarine, svršavala na debelim svežnjevima EU-eura što joj „stoje na raspolaganju“ i pustila vršljati po svom tlu gramzljive strane bankare, trgovce, perače novca, lažne ulagače, veleposlanike magle i kojekakve „strategijske“ suflere/lobiste koji preskupo prodaju muda pod bubrege. A ovi s vlasti – jučer HDZ s klijentelistima, danas SDP s istim takvima! – arče sirotinjski novac za blesavo tapšanje po ramenu u stranim salonima u kojima, objektivno, drže do našim grabar-kitarovićki i milanovića kao do lanjskog snijega!?

Zašto se pjeni u Hrvatskoj taj Bohaček, ako država doista želi zaštititi građane od bankarskog lihvarenja!? Zato država i postoji! Zbog dobrobiti svojih građana, a ne stranaca i njihovih banaka. „Neka Europskoj komisiji najprije prijavi talijansku vladu“, odgovara bankaru Bohačeku ministar Maras i navodi podatak da su banke samo lani ostvarile u Hrvatskoj 2,5 milijardi kuna dobiti. „Dosta nam je dvostrukih kriterija!“ A ti su dvostruki kriteriji, tri-četiri puta skuplji i stroži u Bijednoj Našoj, nego u zemljama iz kojih su došle banke-kćeri. I to kako su došle, priča je s psihijatrije. RH danas ima samo Hrvatsku poštansku banku (HPB) u svom vlasništvu, a ostale su (ponajprije najveće – Zagrebačka, Privredna i Splitska) prodane strancima za smiješnu bagatelu. Domaći porezni obveznici su ih dokapitalizirali s oko 87 milijardi kuna, da bi ih stranci napunjene kao brod kupili za oko pet milijardi. Posao, svaka čast! Nacionalna veleizdaja? Možda.

Jednosmjerna karta

Potezom pera neodgovornog režima Franje Tuđmana, banke su promijenile vlasnika i uključile se u serijsku pljačku ratom i ratnim profiterstvom devastirane Hrvatske. Ni vlasti ni HNB nisu ni pomišljali to spriječiti, a mediji su povremeno objavljivali „ekskluzive“ o kriminalnoj sprezi pojedinaca iz vlasti i pri vlasti sa sebi sličnima u novčarskim ustanovama, mitu, korupciji širokih razmjera, odljevu nezamislivih količina novca na tajne privatne i stranačke račune… Živi rusvaj, koji traje i danas. I tko onda šiša onih 320.000 malih ljudi s blokiranim računima, isto toliko ovršenih, dužničke robove bez ikakvih egzistencijalnih izgleda…!? Ljude bez posla, oko 10.000 putnika godišnje s jednosmjernim kartama za bijeli svijet!?

Kakvo vražje Bohačekovo evanđelje o temeljnim tržišnim pravima kad se tu radi o krajnje nehumanoj, neekonomskoj i tržišno nedopustivoj bankarskoj praksi u kojoj banka tuži i sudi po vlastitom nahođenju, a dužnik se može žaliti samo sv. Petru. Mora plaćati dok je živ, a dug se faktorom x! umnožava do u nedogled te su ga dužne preuzeti sve nove i nove obiteljske uzdanice. Nije Bohaček ni glup niti govori neistinu kad tvrdi da iza prakse „slobodne prodaje svog trgovačkog proizvoda na slobodnom tržištu“ stoji moćna europska/svjetska struktura i da se Vlada Bijedne Naše ne smije šaliti s tom moći i voljom.

Zna se tko su i što su MMF, Svjetska i Europska banka, rejtinške agencije, specijalizirani instituti, korporativni vlasnici multinacionalnog kapitala, vlade najmoćnijih zemalja, vodeći političari EU-a, Skupina G-7… Možda je upravo Grčka najdrastičniji primjer kako se posudbom i zelenaškim okamaćivanjem često i vrlo prljavog novca masovno uništavaju građani, razbijaju njihove obitelji i robovski podčinjavaju cijele države. Masovni su nemiri/prosvjedi širom Starog kontinenta protiv tzv. politike štednje, bolnih rezova i odricanja (bankarski reket) na koje se prisiljava prezadužene zemlje i građane. Ultimatum glasi: „Morate vraćati dugove ili ćete propasti! Sve ćemo vam uzeti! Na koncu i sam život!“

Srećom, jača kritička svijest širom globusa, uključujući sam SAD, koja borbeno baca neoliberalnom Frankensteinu rukavicu u lice: „Zelenaški se dugovi ne moraju i neće vraćati! Ljudski je živjeti važniji od tržišta i novca!“

SVAKA SLIČNOST SA SRBIJOM JE NAMERNA.

Protokoli srpskih mudraca

Autor: Nebojša Milosavljević

Mislio sam da je skoro dve decenije koliko sam izbivao iz Srbije sasvim dovoljan broj godina da se ona gomila beskičmenjaka, sumanutih spodoba i lunatika koji su zajahali ovu zemlju nošeni talasom prostote i primitivizma, izduva i vrati u svoja prirodna staništa, pod kamenje ispod kojeg su, nekim čudom, izmileli početkom devedesetih.

Međutim, ne samo da su me svi oni sačekali u punom broju, zdravi i veseli (osim nekolicine opravdano odsutnih), nego su se tako multiplicirali da se čini kao da ih štancuju ispod geštetnera. Ili da se razmnožavaju prostom deobom. Potomci okršaja zlog oca i još gore majke, preplavili su političku scenu i neumorno terciraju velikom vođi, takmičeći se u poltronstvu, bez muke obarajući rekorde u ovoj disciplini i postavljajući nove zadatke pred konkurente.

Gledajući ih šta rade, kako se ponašaju i koliko gluposti mogu da izgovore u minutu pred kamerama ili u Skupštini, normalan čovek ne može a da ne oseti ono što se u psihologiji naziva “transfer stida”. I dok se mi stidimo i crvenimo na njihov račun, oni, osokoljeni činjenicom da im je sve dozvoljeno, nastavljaju još žešće da zagađuju ovu zemlju i da je guraju dublje u blato i kaljugu.

Izgleda da su svi koji su se u detinjstvu i u školskim danima nadobijali čvrga, ćuški i bubotaka, svi oni autsajderi i gubitnici koji su iz nekog ćoška podmuklo i sa mržnjom posmatrali kako njihovi pametni i uspešni vršnjaci briljiraju i šetaju najlepše devojčice, rešili da se udruže i osvete za svaku korpu koju su dobili, za nepozivanje na žurke, za ignorisanje školskih lepotica, za smeh koji su izazivali na času fizičkog, za slanje po burek, za godine usamljenosti i apstinencije, za propuštenu mladost…

Gledam ponekad onu četvoricu mladih naprednjaka koji sede u prvoj skupštinskoj klupi (naviklo to da sedi u prvoj klupi i uvlači se nastavnici) i kao opareni skaču na svaku reč koja se izgovori od strane slabunjave opozicije. Razmišljam kako su se u nekim drugim, srećnijim, vremenima takve face mogle videti samo ispred nekog zadružnog doma na putu Brus-Brzeće, kako sede na plastičnim gajbama i ispijaju mlako pivo. Takvi likovi tada nisu imali ausvajs za urbane sredine. A vidi ih sada, kako se to osililo i razmahalo.

Ipak, kada se malo bolje pogleda, takvi su i morali da pobede i uspeju u svom naumu. Vodila ih je i gonila neverovatna glad da po svaku cenu izleče neviđene komplekse. Glad za moći, za vlašću, za hranom, za novcem, za ženama… Iskonska i sirova – glad. Od te sile nema odbrane. Oni drugi, od malena sigurni u sebe i svoje kvalitete, džentlmenski su ih propuštali verujući da su bezopasni i da je borba sa njima poniženje i gubljenje vremena. E, tu su se žestoko zajebali. Umesto da im do kraja života pokazuju ko je pravi gazda, da im lupaju vaspitne šamare i da ih drže tamo gde im je i mesto, dali su im prostora da se razmašu i ovi su to prigrabili kao kandžama. Kada su jednom uspostavili kriterijume koji njima odgovaraju i uveli pravila za njih i njima slične, bilo je kasno. Dok si se okrenuo, oni su zavladali i preuzeli sve.

Pošto sam pristalica teorije da se u politici ništa ne dešava slučajno, sklon sam da pomislim kako čitav ovaj stampedo najgoreg ološa koji je pregazio Srbiju, nije nastao baš spontano i niotkud, nego da je neko dunuo u pištaljku i dao znak za start. Možda će neki politički analitičar za koju deceniju iskopati dokument pod nazivom “Protokoli srpskih mudraca”, koji će objasniti mnoge stvari. Može, recimo, da ispadne kako su se, tamo negde sredinom osamdesetih, mudre sede glave sastale, napisale Bibliju za gubitnike i autsajdere i pokazale im kako da zavladaju ovom zemljom. Verovatno je kao “dan D” i početak operacije izabran 23. septembar 1987. i osma sednica CK SKS.

Eto, sve mi se nešto čini da su Gojko Sisa i njegovi kameradi tako uzjahali Srbiju. Ostalo je istorija…

Autor je novinar iz Beograda

Jezičke zamke staljinizma

Pismo Centralnom komitetu SK Srbije (5)

Stavite me na te vaše spiskove sumnjivih

Pisao: Bogdan Bogdanović

Veličina slova:  

Photo: Stock

Nakon Osme sednice na kojoj je Milošević preuzeo totalnu vlast, Bogdan Bogdanović je napisao pismo na 60-ak stranica i poslao ga Centralnom komitetu SK Srbije. Reakcija nije bilo, pa je Bogdanović pismo objavio u listu Mladost (16-19. novembar 1987), posle čega je usledila haranga neviđenih razmera koja je trajala godinama. Miloševićevi čauši su bili vredni: preteći anonimni noćni pozivi, svakodnevne optužbe po medijima, pokušaji upada u stan, grafit u Bogdanovićevom ulazu “Ovde je stan ustaše Bogdana Bogdanovića” sa strelicom, udruženi napad na čoveka koji je pružio otpor Miloševićevoj destrukciji na samom početku. Opadači i jurišnici su bogato nagrađeni od novog režima stanovima, direktorskim mestima, funkcijama, novcem, što je sam Bogdanović u jednom intervjuu ironično prokomentarisao: “Ja sam vrlo mnogo koštao moju domovinu, moju užu domovinu i moj grad. Kad se sabere sve što su isplatili ljudima koji su me likvidirali - to su ogromni iznosi. Na neki bih način mogao biti ponosan, ali mogle su se te pare i pametnije upotrebiti. Mislim da ti troškovi odgovaraju onima koji bi bili potrebni za štampanje mojih sabranih dela”. Porazna i precizna dijagnoza stanja srpskog duha koju je Bogdanović zabeležio kako u svom pismu, tako i u intervjuima i knjizi “Mrtvouzice” (u kojoj je pismo objavljeno kao uvodno poglavlje) aktuelna je, nažalost, i dan-danas. A sve je počelo od jezika, a od čega bi drugo, što je Bogdanović detektovao na samom početku velike orgije zla. Objavljujemo pismo Bogdana Bogdanovića u nekoliko nastavaka, ne samo kao istorijski dokument, već i kao obaveznu lektiru

36.

Nastupa sada najednom naše pravoverno i na osude uvek spremno ikonoborstvo. Udariti na slike, najbolji je način da se unapred i sigurno obezbedi od uroka i urokljivih semioloških podvala. To je apotropajska (naivna, uzaludna itd.) logika svakog ikonoklazma. Na primeru koji ću razraditi, još će se jednom pokazati do koje su mere apsurdne paralingvističke sheme starogovorne svesti, čak i kada se iz sfere jezika prebace u svet likovnih priloga... značajnih po sebi, ali sasvim beznačajnih, svejedno.

U svakom slučaju, drugovi, ako iole imate volje da se upuštate u simbološke dišpute - onda, molim vas, oprezno. Sa simbolima samo vrlo oprezno, i što manje ih podvrgavajte diskursivnom raščlanjavanju! Ako ne verujete meni, verujte jezuitima, koji su zabranjivali tumačenje običnim, profanim rečima čak i sopstvenog, dakle, verskog znakovlja, a svu onu drugu ornamentiku i u njoj nagomilane metafore, alegorije, apologe i simbole kojima je, inače, jezuitski stil zvani barok obilovao u neograničenim količinama, prepuštali su ličnim, slobodnim, dakako i vrlo efemernim asocijacijama, pa i tumačenjima. Ali, pošto ste se već upustili (ili su vas na to naveli) da "pomerate što nije za pomeranje"(Platon), priupitajte se da niste možda izmanipulisani. Najviši stepen manipulacije ljudima je onaj, i onda je postignut, kada se oni dobro zapetljaju, pa i nehotično otpočinju sami objašnjavati ono što bi drugi (lukaviji) rado rekli. A za tu i takvu manipulaciju mogu dobro doći beznačajni, nejasni i sasvim nedorečeni parasimbološki vicevi, koji po prirodi stvari i ne podležu mogućnostima iole ozbiljnog diskursivnog parafraziranja.

U dve reči, tehnika je ista ona koja je primenjena i u Vunenim vremenima... Svojim mudrim i pravovernim, i revnosnim "analizama" pesničkog jezika, proneli su tada naši drugovi (možda su neki od njih i sada, ovde, među vama) slavu jednog antititovskog slogana širom sveta. Ako i u ovom slučaju nastavite, drugovi dragi, sa sličnim amaterskim (čak i politički amaterskim) egzegezama, nemojte se čuditi ako uskoro Famozni Glogov List vidite i na nekim bedževima. Ko je, onda, i šta je doprineo čitavom tom hepeningu, i zašto?

Ljudi u nesatjanju: Uvek popularna tehnika

Photo: Stock

37.

Srbija je umorna da umornija ne može biti i podložna je svakovrsnim čarima i mađijama paralingvističke (i semiološke) paranoje. Jezičke zamke staljinizma prerastaju okvire govora i pisane reči, zalaze u svet likovnih umetnosti, pa idu i dalje, proširuju se i na semiologiju (i morbidni, dakle, klinički simbolizam) svakodnevnih pojava. Nameću nam se mračne liturgije, i otvaraju se mogućnosti za još mračnija tumačenja, predviđanja i za sve novija i novija autosugestivna činodejstva beznađa.

Činodejstva su to bezraložnog čina... l acte gratuit... izvan konteksta kulturnog smisla. Eto, tako, na primer, nigde se u svetu ne podjaruje tragalačka hajka za vodoskocima demontiranim i raznetim pre pola veka, niti se oko takvih banalnih dogodovština velegradske svakodnevice ispredaju sistematski satkane mreže za hvatanje nevidljivih krivaca. Sklon sam da i u ovoj čudnoj i naoko beznačajnoj pričici iz stvarnog života naše svakodnevice vidim dalekosežne recidive Đurđijančeve paralingvističke paranoje. Svuda, i na svakom koraku, treba tražiti krivce; svakog treba okriviti, ili ga bar dovesti u situaciju da se priupita nije li i on sam pomalo kriv za sve i svašta, čak i za demontiranje jedne fontane koja je demontirana onda kada se većina inherentno okrivljenijh još nije ni pojavila na ovom svetu. Moram samo da napomenem da je ova najnovija para ili tačnije metalingvistička novela tajanstva i mašte, istovremeno i jednostavnija i daleko zapetljanija od ranijih. Krivaca je i vrlo mnogo, i niko nije kriv, ali je, ipak, pre svega, reč o jednom jedino mogućem velikom krivcu koga "Politika" ne sme da imenuje, ali nam dozvoljava da ga u svojoj mašti, čitajući iz dana u dan tragičnu priču o demontiranju jedne velegradske prskalice, živo zamislimo. Doista, nije teško zamisliti krivca u svečanoj uniformi, na velelepnoj terazijskog tribini zbog koje je fontana morala biti načas uklonjena. Nije teško zamisliti tog našeg krivca kako otpozdravlja razdraganom narodu koji promiče u povorci... A ipak, to je sve vešto ispletena laž. Ta zlosrećna fontana, taj vodoskok, ta prskalica, - dozvolite mi da je tako nazovem, jer sam je ja, ja lično i od najranijeg detinjstva, toliko puta gledao i kako radi i kako ne radi - elem, ta fontana, taj vodoskok, ta prskalica stajala je tamo gde je stajala i za vreme svih tih pominjanih parada. Defilovao sam u paradama i tačno se sećam. Uklonjena je tek kada je Beograd dobio prve trolejbuse, a to je već bilo vreme kada su parade počele izlaziti iz mode... U nedavnim partijskim raspravama i rasprama, neko je rekao: "Imam utisak da neka čudna, perfidna ruka vuče konce, a ne znam odakle..." Voleo bih da poverujem kako je ipak reč o samoindukciji u tamne vilajete duševne nesigurnosti i strasnog svesumnjičenja.

38.

Dozvolite mi da ispričam još jednu krajnje neverovatnu noveletu koja se savršeno uklapa u tezu da bezumlje, začeto u sferi bezumnosti jezika, lako prekoračuje tanušnu graničnu liniju između sveta reči i sveta vidljivih simbola, između sveta reči i sveta vidljivih simbola, između sveta simbola (uopšte) i sveta stvarne stvarnosti. Dakle, reč je sad o jednom morbidnom nadgrobnom činu - i činodejstvu.

U nekoliko mahova posle njegovog pada (setićete se čijeg), bio sam u prilici da mu u ime ljudskog dostojanstva, njegovog i mog, na ulici ili u kafani sisnem ruku. Učinio bih to isto i Žozefu Fušeu, vojvodi od Otranta, koji je doduše imao nešto više pameti od našeg zlosrećnog vojvode unutrašnjih dela... Ali, evo sada pitanje - ko smo to mi i gde smo? Imam, pre svega, u vidu prošlovekovna okupljanja poštovalaca na grobu Cvetka Prebijača, tj. Cvetka Rajovića, Miloševog Fušea. Dogodovštinu znam iz kazivanja moje babe, a Slobodan Jovanović, valjda kao ubeđeni obrenovićevac, tu bruku nije zabeležio. Ali, evo sada ponovljenog pitanja - ko smo to i šta smo, i kakav smo to narod koji obožava ministre policije?... I tako su nedavno, a u sledu suludih događanja, drugovi bili i na grobu našeg Vojvode od Otranta, Aleksandra Rankovića, i nikoga to nije ni začudilo ni uplašilo. Teško je prisetiti se ponoćnih liturgija nad svežim grobom jednog tragičnog mladića koji je imao čast (i zaduženje) da u poslerevolucionarnoj Srbiji zauzme počasno mesto ministra policije... Da li smo ikada odigrali zagrobni svečani ples (pre balkanski ritual poistovečenja sa pokojnikom) nad grobom nekog našeg ministra prosvete, ili nam uvežbavanje novih činodejstava tek predstoji?

kakakv smo to narod koji hodočasti na grobove ministara policije: Aleksandar Ranković, neprežaljeni

39.

Da li su i dnevni i ponoćni rituali nad grobovima ministara policije sastavni elementi opšteg scenarija širenja nesigurnosti i straha? Da li je reč o indukciji spolja, ili o samoindukciji? Za moje shvatanje gotovo je svejedno; važnija mi se čini sama metoda: ilogizam govora i govorenja veoma je mnogo doprineo da metafizički strah dobija neke fizičke i gotovo materijalne, bezmalo sasvim opipljive oblike.

Evo nekoliko razumnih reči čoveka koji se otima naletima ilogizma; jednostavno i iskreno izgovorene su u proteklim raspravama: "Ja moram da kažem da se uselio strah među građane, uselio se strah u kuće i među ljude, ali ne više u tuđu kuću. Ja sam doživeo neku noć da me moje dete pita: tata, šta se ovo zbiva"?... i kao da se svi pomalo detinjasto pitamo: šta se to zbiva? - dok nevoljno osluškujemo zagluhnutu buku uspaljenih, uspaljivih i već uveliko na zlo osamostaljenih reči jednog naopako probuđenog starogovornog Novogovora. Kakva graja...

40.

Kakva graja, kakva zagluhnuta buka usplahirenih, uspaljenih, uspaljivih i zapaljivih reči?

"Drugovi, nemojte zapaljive reči gasiti benzinom. Ako se kaže da su neke reči zapaljive, nemojte benzinom. Hvala". Završetak jednog od nedavnih izlaganja.

Photo: Stock

41.

Simbolizam plamena kao heraldičke lekseme, štaviše, čak i kao metonimijske antistaljinističke stileme, kao figura koja istovremeno treba da označi i da potpomogne procese slobodne misli i da podrži njeno dostojanstvo... Ali, na žalost, postoje i obrnute baklje, i nadole okrenute buktinje.

Plamen je u heraldici netipičan znak, pogotovo u heraldici zemalja koje su svoje grobove naknadno iskomponovale prema sovjetskom uzoru. Na sovjetskoj paradigmi, u definitivnoj Staljinovoj stilizaciji, a u žitnom plaštu, prikazan je zemljin šar i sunce koje se sa istoka rađa, što valjda treba pročitati: "daleko je sunce, ali sve će vas obasjati!" Što se buktinje tiče, ona se dosta retko, ali provereno, može ponekad pronaći na "ekslibrisima", po bibliotekama slobodnih mislilaca, počev od XVIII veka, pa naovamo. U Srpskoj akademiji znanosti i umjetnosti imao sam čast, koji dan pre opraštanja od svih njenih časti, a povodom Titove smrti, da održim besedu o Titu i o simbologiji plamena... upisanoj u samo biće Nove Jugoslavije. Na žalost, u simbologiji je poznat i fenomen inverzije simbola. Navešću samo jedan primer: pitagorejska, pa zatim alhemičarska petokraka u srednjem je veku, vrhom nagore okrenuta, označavala božanski princip apsoluta, dok je vrhom prema dole a nožicama nagore jednostavno iskazivala blisko prisustvo - đavola. Dakle, svaka amblematska ideja, može se okrenuti naopako, invertovati se ili pervertovati, što će sasvim jednostavno reći da i vatre, naopako okrenute, nisu više amblemi slobodne misli, već piromanska alatka... Toliko za uvod.

Photo: deviantart.net

42.

Ko se to igra vatrom? Ko je taj što poziva naše umorne i pometene duše na piromanska činodejstva? Na žalost, rekosmo, postoje i obrnute baklje, i nadole okrenute buktinje.

Okrenuti baklje naopako - ko nas na to poziva? Drugovi, ja to stvarno ne znam, ali baš kao i vi, nedavno sam mogao da pročitam u "Politici":Svečano spaljivanje Guberevca: "Bolnica za lečenje duševnih bolesnika... od davnina zvana Guberevac, seli se na življenja dostojnije mesto. Tim povodom, a kao znak inata prema doskorašnjoj zdravstvenoj politici..." itd. Zatim: "Stoga vas pozivamo da vašim prisustvom uveličate našu radost na SVEČANOM SPALJIVANJU GUBEREVCA... Dobro nam došli!" "Politika" koja je, malgre tout, još uvek pomalo i ona dobra stara "Politika", nije mogla da ne odvrati ironičnim otpozdravom: "Bolje vas našli!"... Možda će mi neko reći da je u pitanju neka moderna vrsta terapije, ali ipak, ja gnusnost same zamisli razumem, i jedino mogu da razumem kao iracionalnu inauguraciju liturgije paljenja zgrada, bolnica, parlamenta... liturgije, koju, hteo-ne hteo, pamtim iz davnašnjih dana moje rane mladosti.

43.

Čovek je lepo rekao: drugovi, nemojte vatru gasiti benzinom... i u pravu je, jer piromanske liturgije otpočinju prvo u sferi reči, zapaljivih reči... dok se benzin već obilato sliva preko knjiga i biblioteka, preko biblioteka i bibliofila, naročito onih koji u svojim knjižnicama čuvaju raritete sa ekslibrisima iscrtanim u znaku vatre.

Čovek je lepo rekao: Drugovi, nemojte vatru gasiti benzinom! Pa ipak, dva-tri dana posle one najave o paljenju Guberevca, svi smo jedne večeri u TV dnevniku mogli da vidimo kako se benzinom polivaju ne samo ideje, već i ljudi... Drugovi, da li ste gledali taj dnevnik, i zar vas nije sramota? - Mene je sramota! Koja energija mržnje, kakva eksplozija zlobe, koji udarci izvitoperenih argumenata bačeni na glavu jednog čoveka, u čiju kulturu, znanje, poštenje niko čak ni među prisutnima, nije posumnjao - ali su udarci, izgleda baš zato i bili toliko ostrašćeni. Da li je tačno da je Ivan Stojanović (1) neposredno pre toga, a zbog srčanih smetnji, bio sedam dana u bolnici? Ako je tako, događaj bi se mogao shvatiti i kao pokušaj ubistva pred kamerama. A reč je bila o jednoj banalnoj direktorskoj smeni. U novoj Jugoslaviji, čak se i ratnim zločincima sudilo uz poštovanje elementarnih ljudskih prava. Koje je, međutim, sve uvrede imao saslušati taj čovek, koje navale reči zagušenih mržnjom!... Mislim da bi ovaj televizijski dnevnik trebalo obnoviti i ponoviti za sve jugoslovenske centre i dati ga na referendum sa jednim jedinim pitanjem: je li to Titova Jugoslavija?

Izjavljujem pod punom odgovornošću, da me je predstava teatra užasa, koji sam imao prilike da vidim i da pratim na TV ekranu, apsolutno porazila. Pitam se šta bih sve video i čuo da sam prisustvovao plenarnoj sednici CK SKS (zašto je novine sve češće nazivaju "plenumom"... nije li to jezički atavizam?). A šta bih tek doživeo da sam uzeo reč i izgovorio sve ovo što sam sada napisao? A da bih izgovorio; izgovorio bih! - Verovatno da ne bih nimalo mirno odslušao i odgledao kaštigovanje glavnog krivca, izumitelja nepoćudnog jezika, prepunog kojekakvih jezičkih svinjarija: aluzija, alegorija, antiapologa, metafora i ezopovskih zamki? Da li bi me možda i razračunavanje sa Pavlovićem, koje nisam video, baš kao i razračunavanje sa Stojanovićem, koje sam samo delimično video - podsetilo na ranu mladost i na Ufine žurnale iz godine 32/33, koji su bez ustručavanja, čak i sa hvalisanjem, prikazivali prva "ubistva pred kamerama" jevrejskih intelektualaca, i intelektualaca uopšte?

44.

Tri ili četiri navedena događanja (hepeninga) nisu ni u kakvoj kauzalnoj vezi. Ali negativna energija zlih slika, podstaknuta zlom snagom magijske paralingvističke metode, nikada i ne sledi kauzalne matrice, već se preko njih bezobzirno preliva i zalančava u zapanjujuće nizanje eksplozije... Dokaz: da su vanumne, iracionane, monstruozne abrupcije predvidive, verovatno do njih u istoriji ne bi ni dolazilo.

Pet dana posle najavljene ritualne paljevine, tri dana posle one simbolične, dakako opet ritualne ljudske žrtve (mislim na Stojanovića), "Politika" sa velikim zakašnjenjem donosi sledeću vest iz Požarevca: "Dečaka sam operisao u avgustu. Sada je ležao nekoliko dana u bolnici da mu skinemo konce. Zadobio je tešku povredu levog oka - nanetu oštrim predmetom. Izgledi da se ponovo uspostavi funkcija ovog oka su minimalni... Velika nesreća zadesila je porodicu Bećiri; ovog leta 6. avgusta oko 21, 50 otišao sam (govori otac) u radnju za prodaju semenki... Nije prošlo mnogo vremena a Burim je dotrčao vrišteći pitao me: "Tata, imam li ja oko?"

45.

Ovu duboku deprimirajuću vest "Politika" je objavila sa velikim zakašnjenjem. U istom tom broju, i sa tipografski daleko jačim naslovom, može se pročitati jedna prvorazredna staronovogovornička tirada, pod naslovom: Kritikovan Borisav Srebrić... tj. - još jedno polivanje benzinom, šta bi drugo bilo.

"Predloženo je da se razgovara sa Borisavom Srebrićem u Požarevcu, da bi se videlo da li ostaje pri svom samostalnom istupanju"... Šta je to samostalno istupanje? Neveština novinara novajlije ili dobro uhodana staljinistička stilema, iz najboljih dana... de l'epoque, dakle, u originalnom stilu? Da li su, možda, druga istupanja bila kolektivna, ili kolektivno odnosno timski pripremljena? Ili pak, jednostavno, pseudoironični kliše treba razumeti na najjednostavniji način, kao da je B. S. već prebačen u kategoriju "drugova koji su čudno diskutovali" i da se već nalazi na nekom spisku. A onda, islednički filmski "geg" iz godina poznih četrdesetih: "Ako ostane pri ocenama koje je izneo na sednici CK SKS a koje su za požarevačke komuniste neprihvatljive, može se očekivati i više od predloga za razgovor".

("Tata, imam li ja oko?)

46.

U sledećem broju "Politike": "Odgovornost Živane Olbine"... "Skrenuti pažnju na ponašanje drugarice Olbine"... Ne može, jedno u NIN-u, a drugo u Slobodnoj Dalmaciji... Organ opozicije"... i najzad, na istoj toj strani gde je sve ovo natrpano, očigledno najvažniji, i najkrupnijim slovima otštampan naslov - "NEMA NIKAKVIH SPISKOVA!"

Oni "čudni" već su uveliko postali "nepoželjni"; nepoželjni su postali "antipartijski", doduše samo u nestašnim izjavama nekontrolisanih slobodnih strelaca... Bilo kako bilo, širi se pošast nedostojnog ponašanja i vrlo ružnog vladanja... pa ipak - nema nikakvih spiskova. To će nas, bar donekle umiriti. "Došlo je dotle, nastavio je (neki Žoržika Danden) da se u beogradskim redakcijama priča da postoje liste nepoželjnih, kao te liste su tobože u nečijim sefovima i samo se čeka trenutak da se obelodane. Na te liste se stavljaju stvaraoci, ugledni novinari, pokoji pisac..." Dobro, drugovi, ubedili ste me - nema nikakvih lista, nema spiskova, nema čudnih ni nepoželjnih među nama. Dobro, ali ipak, za svaki slučaj, stavite me, molim, na te vaše spiskove. Stavite me, jer više volim da se jednog dana moje ime čita na tim vašim hipotetičnim spiskovima sumnjivih, no na nekim drugim i drukčijim spiskovima (istorije)... spiskovima sasvim nesumnjivih.

P. S.

Da bih vam olakšao posao, a budući da je celo ovo pismo i napisano u ime odbrane slobode jezika (simbolično, baš u Vukovoj godini) napisao sam ga svojim neometenim, slobodnim jezikom kojim sam i pisao i govorio već četrdeset godina unatrag. Odredite - zaslužuje li - baš kao i Pavlovićev jezik - neke stroge, ili čak možda neke grozomorne sankcije?

(1) Ivan Stojanović, ekonomista, direktor "Politike"

(Kraj feljtona)