Alternativni ekonomski programi

Utorak, Jun 21, 2011 - 01:01 NT - 1344 Reads

Feljton



Alternativni ekonomski programi

ČETVRTI SVJETSKI RAT
Dražen Šimleša



E
konomske alternative predstavljaju zaista poseban oblik borbe, možda upravo zato jer ih ljudi nekako najmanje očekuju u tom području. Razlog je što se neoliberalni kapitalizam čini toliko prevladavajućim da nam se ništa drugo ne čini realnim. No tijekom istraživanja za ovu knjigu i sam sam se ugodno iznenadio koliko nam se toga pruža na području, uvriježeno rečeno, ekonomije kako bismo poboljšali naš svijet. Što se tiče ekonomije i mogućnosti da ona služi i radi za ljude, a ne za malu skupinu na vrhu piramide moći, započet ćemo s konceptom kooperativa, kod nas poznatijih kao zadruge. Nakon toga ćemo predstaviti koncept fair trade ili poštene trgovine, eco-rata, LETS-a i na kraju mikrokreditiranja.

Kooperative/zadruge su danas prevladavajući organizacijski model unutar alternativnih ekonomskih programa. Postoje kooperative potrošača i proizvođača, ali i tzv. samoupravne kooperative.[62] Ove prve su donekle i češće, a radi se o uobičajenim oblicima udruživanja ili kako se kod nas češće kaže zadrugarstva prilikom proizvodnje određenih proizvoda, te udruženja potrošača koji organizirano kupuju dotične proizvode. Samoupravne kooperative imaju nekoliko presudnih faktora koje moraju zadovoljiti, a to su: radna snaga posjeduje i upravlja kompanijom; sve odluke donose se demokratskim izborima na principu jedna osoba-jedan glas; rad i plaće dijele se na demokratskim temeljima (Estey i Bowman, 2001). Prvi dokazi kooperativnog odnosa između ljudi pronađeni u starom Egiptu, Babilonu, Grčkoj, Rimu, među plemenima Sjeverne Amerike i Afrike, kao i kasnije među poljoprivrednicima drugdje u svijetu. U srednjem vijeku možemo nalaziti neke oblike grupa za međusobnu pomoć u gradovima. I danas se pokušava pratiti šest osnovnih principa koji su utemeljeni s prvom dugoročnom kooperativom Rochdale 1844. godine: otvoreno i dobrovoljno članstvo; demokratska administracija; neprofitni status; vraćanje viška članovima; edukacija članstva i suradnja između kooperativa. Rochdale Society of Equitable Pioneers nije bila prva kooperativa, ali je bila prva koja je trajala duže vrijeme, a i formirali su do danas važne principe za kooperative. Generalna skupština International Cooperative Alliancea donijela je sljedeće osnovne principe za kooperative: dobrovoljni pristanak (bez rodne, socijalne, rasne, političke ili religijske diskriminacije), demokratsko uređenje (kontrola od samih članova), participacija (članovi kooperative kontroliraju njen kapital), autonomija (suradnja s drugim kooperativama temelji se također na demokratskim principima), edukacijski princip (osposobljavanje članova za efikasni doprinos kooperativi i informiranje javnosti), kooperativnost (suradnja na lokalnom, nacionalnom i internacionalnom nivou) i briga (za održivi razvoj njihovih zajednica).

Po podacima ILO-a kooperative zapošljavaju 100 milijuna ljudi, više od svih korporacija na svijetu koje zapošljavaju 86 milijuna ljudi. Čak 725 milijuna ljudi su članovi kooperativa kao radnici, potrošači ili stanovnici, a u zemljama u razvoju više od pola stanovništva je blisko povezana s kooperativama (Ransom, 2004).

U Brazilu 60.000 doktora (trećina od ukupnoga broja) radi unutar kooperative. U Južnoj Koreji kooperativa ribara zauzima 71 posto tržišta. U Japanu kooperative na tržištu riže i ribe zauzimaju 90 posto. Na Cipru kooperative drže 30 posto bankarskih usluga i 35 posto poljoprivrednih proizvoda. U SAD-u je 750.000 ljudi zaposleno u kooperativama koje godišnje prodaju robe u vrijednosti većoj od 100 milijardi dolara. Kooperativno stanovanje osigurava dom za 3 milijuna ljudi, a Co-op City u Bronxu u New Yorku je s 50.000 stanovnika najveća takva zajednica u svijetu. Kooperative distribuiraju struju za 25 milijuna ljudi. Kooperative imaju najviše zemlje u Velikoj Britaniji. Gotovo 40 posto Kanađana je član bar jedne kooperative.[63] Mljekarska industrija u Indiji organizirana kao kooperativa i zapošljava više od 11 milijuna ljudi te sudjeluje u ukupnoj proizvodnji mlijeka sa 17 posto (Christian Aid, 2004). Radi o siromašnim farmerima koji u većini imaju manje od pet krava pa im rad u kooeprativama osigurava normalan život. U opasnosti je zbog odluke suda WTO da prihvaća žalbu SAD-a, jer Indija subvencionira svoju mljekarsku industriju.

Najpoznatija kooperativa na svijetu nalazi se u španjolskoj pokrajini Baskiji. Kooperativu Mondragon osnovao je Jose Maria Arizmendiarrieta koji je nakon Španjolske revolucije zatvoren. Nakon izlaska iz zatvora postaje svećenik i povezuje kooperativni način proizvodnje s katoličkom socijalnom doktrinom. Zajedno sa svojim učenicima, 1956. godine osniva kooperativu koja je danas pojam uspješnosti čak i u poslovnom svijetu. Danas kooperativa Mondragon ima 60.000 zaposlenih s godišnjim profitom od 425 milijuna dolara. Okuplja 86 proizvodnih jedinica (obrazovni centre, poljoprivredne, građevinske, uslužne, potrošačke kooperative i vlastitu banku). Ukupna vrijednost Mondragon kooperative iznosi preko 14 milijardi eura. U kooperativama se pokušavaju plaće i zarade balansirati, naravno uz poštivanje i osobnog doprinosa. U Mondragonu je bilo velikih rasprava kada su si menadžeri htjeli povećati plaće jer su isticali kako je na njima veća odgovornost pa je i pošteno da dobiju donekle veće prinose. Premda je bilo velikog otpora u kooperativi pa i upozorenja da će to uništiti duh koji je i stvorio Mondragon, prvo se omjer plaća menadžera i običnih radnika povećao na 4,5 prema 1, da bi polovinom devedesetih skočio na 6 prema 1 uz daljnje produbljivanje. Podsjećamo da direktori i menadžeri najpoznatijih korporacija zarađuju za u prosjeku preko 400 puta više od običnih radnika. Nedavno je kooperativa Mondragon morala popustiti te zbog prestanka zaštite subvencijama i carinama potražiti radnu snagu izvan EU-a, gdje radnike plaćaju manje. Zbog toga ih mnogi ne smatraju više kooperativom. Mi ipak smatramo vrijednim njihov dosadašnji uspjeh.

Posebno je poznata Seikatsu Club Consumers' Cooperative Union iz Japana koji su osnovale žene 1965. godine želeći biti sigurne u kvalitetu proizvoda koje kupuju. Nastale odlukom 200-tinjak žena koje žele kupiti određeno mlijeko kako bi podržale male proizvođače. No, oni nisu samo potrošačka kooperative, već su tijekom godina svog postojanja uložili i u stvaranje proizvodnih kooperativa. Uglavnom sastavljena od žena, ova kooperativa opskrbljuje s kvalitetom i zdravom hranom preko 230.000 kućanstava. Danas su aktivne i na političkom planu s predstavnicama u kvartovskim i gradskim skupštinama, kao i suradnjom sa siromašnim područjima Filipina od kojih kupuju šećer, banane i slične proizvode na principima pravedne trgovine.

Možemo spomenuti i uspješnu Kerala Dineshi Beedi kooperativu u Indiji u kojoj radnici i radnice motaju cigarete. Ovdje je zanimljivo napomenuti kako se radi i o jednom od najslabije plaćenih poslova u Indiji u kojem se radnici i radnice uvelike iskorištavaju te rade u teškim radnim i zdravstvenim uvjetima.[64] Ovaj projekt je zanimljiv jer je stvoren u suradnji s lokalnom upravom savezne države Kerala u Indiji. Radnici u glavno tijelo kooperative biraju pet predstavnika, a lokalna vlast dva. Kooperativa zapošljava 46.000 ljudi uz mnoga prava o kojima drugi indijski radnici u tom sektoru, pa i ostalima, mogu samo sanjati. Zbog sve veće nepopularnosti cigareta, kooperativa sve više usmjerava svoju proizvodnju prema poljoprivredi te se trenutno provodi plan prebacivanja 25 posto radnika na neduhansku proizvodnju tijekom deset godina. U tom restrukturiranju nijedna osoba ne smije dobiti otkaz. Kao što je Porto Alegre poznat po participativnom budžetu, tako je Kerala poznata po tzv. "Kerala razvojnom modelu", gdje su zbog pravednije redistribucije zadovoljene mnoge potrebe njenih stanovnika, unatoč relativno malom BDP-ju. U prvoj polovici '90-ih prošloga stoljeća BDP u Kerali bio je svega 180 dolara naspram indijskih 300 dolara ukupno. Ipak, pismenost u Kerali je bila 91 posto, u Indiji 48 posto; životni vijek 69 za muškarce i 73 za žene, naspram indijskoga prosjeka od 61 godine; smrtnost dojenčadi je bila 13 na 1000, što je bolje nego u Washington D.C.ju, a o Indiji sa 80 na 1000 da i ne govorimo. Kasnije se u drugoj polovici '90-ih BDP povećao na 324 dolara, a važno je napomenuti kako je postotak ljudi koji vjeruje političarima osjetno veći u Kerali, nego u drugim dijelovima Indije pa i svijeta. Čak jedna trećina stanovništva aktivna je u nekoj od društvenih organizacija. Svako selo u Kerali ima knjižnicu, a stupanj korupcije je najmanji (Franke i Chasin, 1998; Franke, 2001).

Nakon pobune 2001. godine u Argentini ponovno je osposobljeno za rad od samih radnika i radnica preko 200 tvornica. Uglavnom tako što bi ponovno pokrenuli rad nakon što su zbog financijske krize vlasnici ostavljali da tvornice propadnu. Time je radničkim samoupravljanjem spašeno 15.000 radnih mjesta. Jedna od najpoznatijih bila je tvornica Brukman koju je policija napala u travnju 2003. godine kako bi uništila uspješno samostalno radničko upravljanje tvornicom. Tvornice su proizvodile keramiku, tekstil, kruh, frižidere, a na selima su se stvarale poljoprivredne kooperative. Stvarane su kooperativno vođene tiskare i škole. Posebno je bila uspješna tvornica keramike Zanon koja je čak nakon radničkoga preuzimanja i spašavanja tvornice morala zaposliti nove ljude.

Fair trade (poštena ili pravedna trgovina) je oblik trgovine zamišljen kao alternativa "slobodnoj trgovini" i prevladavajućim odnosima u današnjim financijskim i trgovinskim odnosima. Pojavu fair tradea možemo smjestiti na početak '80-ih godina prošloga stoljeća. Osnova fair trade je da se odgovorni potrošači iz bogatijih zemalja solidariziraju sa siromašnim proizvođačima iz zemalja u razvoju ili zemalja Trećega svijeta. Pristankom da određeni proizvod plate nešto više direktno pomažu ljudima u siromašnim zemljama da opstanu i izdrže nepravedan pritisak subvencioniranih proizvoda sa Zapada. Principi fair trade su: pravedna plaća unutar lokalnoga konteksta, transparentnost prema javnosti, angažiranje u ekološki održivim projektima, građenje dugoročnih trgovinskih odnosa, sigurnost da fair trade proizvodi nisu stvarani dječjom radnom snagom i drugi. Žene kao proizvođačice zauzimaju 60 do 70 posto unutar fair tradea. Proizvođaču se garantira da će dobiti, od kasnije cijene u trgovinama, najmanje 30-40 posto. Na primjer, na Haitima radnice koje proizvode odjeću zarade manje od jedan posto od kasnije cijene kad proizvodi stignu na police.

Danas fair trade vrijedi svega 400 milijuna dolara, što je udio od 0,01 posto ukupne svjetske trgovine, no zadnjih godina u pojedinim zemljama bilježimo porast u trgovini fair trade proizvodima za 30 posto godišnje, a u SAD-u čak 50 posto. Premda se fair trade može kritizirati kako ima više veze s trgovinom, a manje s mijenjanjem socijalnih odnosa te kako bi bilo bolje ljudima u siromašnim zemljama da ne budu ovisni o zapadnim potrošačima, fair trade u ovom trenutku predstavlja direktnu akciju i konkretan oblik solidarnosti s ljudima kojima se kao alternativa predstavlja težak rad za korporacije ili prosjačenje. Također, često se radi o proizvodima koji ovise o tim područjima. Puno je, ne samo socijalno, bolje, već i ekološki održivije da zapadni potrošači kupe organsku fair trade kavu, nego kavu dobivenu konvencionalnim antiekološkim načinom.

Kao oblik solidarnosti koristi se i tzv. valuta ecorates. Ecorates se izračuna tako da se zbroje godišnji troškovi za uobičajene stvari na koje trošimo: hranu, odjeću, kopiranje, litra benzina, troškovi stanovanja i dr. Nakon toga svaka zemlja dobije svoju eko ratu u odnosu na jedan euro. Tako ispadne da je ecorates za Hrvatsku negdje oko 0.65, a za, na primjer, Dansku 1,11. Time se za mnoge proizvode, ali i kao participacija, posebno na ekološkim susretima i skupovima ljudi iz bogatijih zemalja solidariziraju s onima iz siromašnijih tako da plate više za određeni proizvod ili uslugu. Na primjer, uzmimo da spavanje na nekoj ekološkoj konferneciji dođe 10 eura po noći. Osoba koja dolazi iz Hrvatske će platiti 6,5 eura po noći, a osoba iz Danske 11,10 eura. Eventualne mane ecoratesa bi bile što se može desiti da osoba iz Hrvatske bude bogatija od osobe iz Danske, a zemljopisnim određenjem uđe u financijski povoljniju grupu. Ipak se radi o projektu koji se vrti oko ljudi s izraženim osjećajem odgovornosti pa su, koliko mi je poznato, zloupotrebe rijetke te se uvijek apelira unaprijed na savjest ljudi koji koriste ecorates da se pomogne onima zaista najugroženijima.

Mnogo dalekosežnija alternativa je LETS, ponekad znan i kao Local Exchange Trading Systems. Radi se o umreženom sistemu gdje ljudi razmjenjuju proizvode i usluge bez upotrebe službene valute određene države, već koriste vlastiti novac koji izmisle. Michael Linton, osnivač prvoga modernoga LETS-a predložio je definiciju koja je uvriježena kao točno i najbolje objašnjenje sustava: "LETS je samoregulirajuća ekonomska mreža koja djeluje kroz sustav računa koji omogućuju korisnicima (pojedincima, poslodavcima i tako dalje) emitiranje vlastite lokalne valute." (Glavina, 2002: 23).

Ne radi se o klasičnom tipu razmjene, jer je unutar LETS-a važno da postoji cirkulacija unutar mreže. Smatra se da ljudi ne trebaju novac da bi kupovali ili prodavali robu ili usluge, već da mogu stvoriti vlastitu valutu i povećati vlastito blagostanje čime će poboljšati svoju lokalnu zajednicu i povećati broj interakcija u zajednici (Glavina, 2002:3). Lietaer (2001) navodi četiri megatrenda našeg vremena na koje tradicionalni monetarni sistemi neće imati odgovor u slijedećih dvadeset godina:
Val starosti – sve je veći broj starih ljudi, posebno u zapadnim društvima. Konvencionalni monetarni sistem nije u stanju osigurati im sigurnu i dovoljnu mirovinu;
Informatička revolucija – tehnologija sve više stvara "društvo bez posla". Kako će prevladavajući monetarni sistem riješiti sve veću globalnu nezaposlenost?
Klimatske promjene i gubitak bioraznolikosti – konvencionalni monetarni sistem počiva na kratkotrajnom oplođivanju novca, a potreba nam je trajno održivi sistem;
Monetarna nestabilnost – konvencionalni monetarni sistem kontinuirano i konstantno proizvodi monetarne krize uništavajući živote stotina milijuna ljudi.

Prvi LETS kakve ih danas poznajemo je stvorio Michael Linton 1983. godine u Kanadi za vrijeme velike nezaposlenosti. U svega dvije godine uključilo se 500 ljudi razmjenjujući proizvode i usluge u vrijednosti od 300.000 dolara. Inače, LETS-ovi vuku inspiraciju iz sličnih sistema u prošlosti. Tijekom velike depresije '30-ih najuspješniji sustav izlaska iz siromaštva nalazimo u Austriji. U gradu Wörgl ekonomska kriza i siromaštvo su praktički iskorijenjeni u svega godinu dana te se sustav proširio na još 200 zajednica u Austriji. Uništen je odlukom centralne austrijske banke koja se pobojala da ne izgubi kontrolu nad životima ljudi. Slična situacija s istim rezultatom bila je i u Bavariji i u SAD-u u to doba (Croall, 1997). Silvio Gesell je bio vizionar koji je pred kraj Prvog svjetskog rata shvatio kako najbolje rješenje protiv budućih ratova uništenje monetarnog sistema koji se temelji na iskorištavanju i pljački. Njegov rad na "slobodnim ekonomijama" inspirirao je kasnije uspjehe u Austriji i Njemačkoj tokom Velike ekonomske krize krajem '20-ih godina. Kako to već biva, nakon što je Gustav Landauer kao guverner Bavarske ubijen od strane desničarskih paramilitarnih grupa, njegov Ministar financija Silvio Gesell je bio uhapšen. Nakon dolaska marksista na vlast u Bavarsku i oni ga hapse i optužuju za veleizdaju. Ignoriran umire 1930. godine, prije nego što je mogao vidjeti ostvarenje njegovih predviđanja o novom ratu ukoliko se ne promijeni financijska i monetarna politika (Lietaer, 2001). Današnje lokalne monetarne inicijative po Lietaeru imaju veće šanse preživjeti, u odnosu na prijašnje pokušaje tog tipa, jer:
ne teže zamijeniti sadašnji monetarni sistem, već egzistirati paralelno s njim. Zato ih on i zove komplemetarnim monetama, a ne alternativnim;
već su se pokazale uspješnima u riješavanju problema koje konvencionalni monetarni sistem ne može riješiti, ako ih čak ne i proizvodi;
dostupnost informacijskih tehnologija olakšava primjenu novih monetarnih sistema, a i osigurava demokratizaciju tog procesa kroz svoju globalnost.

LETS se pokazao iznimno vrijednim u uključivanju marginaliziranih skupina (nezaposlenih, manjina, osoba s određenim stupnjem invaliditeta, starim osobama…) koje se osjećaju isključeno iz uobičajenoga društvenog života. Unutar LETS-a ponovo su se osjetili vrijednim članovima svojih zajednica, jer zapravo svatko ima određene sposobnosti, pitanje je samo razvijaju li ih i prihvaćaju osobe same i društvo. Ideja je, dakle, da ljudi unutar alternativne ekonomske mreže razmjenjuju proizvode i usluge ovisno o potrebama. Neke od prednosti LETS-a su: regeneriranje lokalne ekonomije; veća kontrola nad proizvodima i uslugama koje ljudi dobivaju; veća osobna uključenost prilikom transakcija; razvijanje osjećaja za zajednicu; poboljšavanje socijalnih kontakata i smanjivanje socijalne izoliranosti; razvijanje znanja i vještina koje bi inače ostale neotkrivene ili se niti ne bi razvile; jačanje samouvjerenja i samopoštovanja kod ljudi; očuvanje prirode jer se više koriste lokalni proizvodi i resursi; te veće uživanje i kvalitetu života (Croall, 1997). Obično se novac naziva po lokalnim prirodnim ili kulturnim posebnostima. Postoji i udruživanje LETS-a u mrežne veće skupine gdje sistemi razmjenjuju jedni s drugima proizvode i usluge koje nemaju sami. To nazivamo Multi-LETS-om. Danas LETS uključuje hotele, taxi službe, prehrambene kooperative, firme za selidbe, firme za gradnju kuća, Internet klubove i druge. Koliko nam je poznato, jedino je nafta do sada bila izuzeta iz LETS-a, no s obzirom na ulogu tog resursa to nas ne treba čuditi. Nakon pojave biogoriva i drugih decentraliziranih metoda za proizvodnju goriva i taj problem će biti riješen. LETS time može zaokružiti krug svih potreba.

Kao kompjuterski stručnjak "Linton je smatrao novac informacijom koja služi mjerenju ljudskih učinaka, te po njemu nema razlike između novca koji posreduje u razmjeni i, na primjer, inča koji mjere duljinu. Novac je, jednostavno rečeno, samo informacija. Sve informacije se pohranjuju u kompjutor te se novac zbog toga ne mora tiskati na papir da bi poprimio oblik novčanice. Tako je nastala LETS valuta" (Glavina, 2000: 9). Razlike između LETS i uobičajenih nacionalnih ili regionalnih valuta možemo vidjeti u slijedećoj tablici:
Nacionalna valuta
Lokalna valuta

Temeljena na dugovima s kamatama
Temeljna na slobodnoj razmjeni

Iscrpljuje kapital zajednice
Stvara lokalni kapital

Konkurentna je
Ima obilježja suradnje

Stvaraju je vanjske institucije
Nastaje unutar zajednice

Motiv zarade profita
Osiguranje temeljnih potreba

Destruktivna za okoliš
Štiti okoliš

Ovisna o vanjskim resursima
Promovira samodovoljnost zajednice

Dominiraju multinacionalne kompanije
Dominiraju provincijalni humani resursi

Bogatstvo gomilaju najmoćniji
Bogatstvo se redistribuira među ljudima

Proizvodnja na duge relacije
Lokalna proizvodnja

Neprenosiva vrijednost s obzirom na $
Prenosiva vrijednost s obzirom na stopu razmjene

Tipična je nezaposlenost
Veći potencijal zaposlenja

Izolira pojedince
Jača zajedništvo

Siromaštvo se povećava tijekom nacionalnih depresija
Ublažava siromaštvo tijekom nacionalnih depresija

Promovira pohlepnost, osobne interese i neetičke postupke
Promovira suradnju i povjerenje

Nemotivirani radnici
Motivirani poduzetnici

Posuđivanje s kamatama diže cijene
Posuđivanje bez kamata stabilizira cijene

Promjenjivo gospodarstvo
Stabilno gospodarstvo

Volonterstvo se malo cijeni
Podržavaju se neprofitne usluge

Kapitalizaciju lokalne djelatnosti kontroliraju korporacije
Kapitalizacija lokalne djelatnosti je pod lokalnom kontrolom

Nedostatak lokalnih sredstava
Kreativni projekti u zajednici

Deplasman malih poduzetnika
Rast broj malih poduzetnika

Moć je korumpirana i udaljena od lokalnoga nadzora
Subjekt lokalnoga nadzora je pojedinac

Daju moć gigantskim privatnim kontrolama
Odgovorne lokalnim organizacijama

Javno zdravstvo, obrazovanje i socijalna skrb pod čvrstom kontrolom
Osobni odabir zdravstva, obrazovanja i socijalne skrbi

Krajnji rezultat su investicije radi profita
Krajnji rezultat je etičko investiranje

Novac pruža lažnu sigurnost
Vrednuju se duhovni resursi i brižni odnosi

Otpadni proizvodi smatraju se novčanim troškovima i odbacuju se
Otpadni proizvodi se recikliraju kako bi se štitila lokalna ekologija


Tablica preuzeta iz diplomskoga rada Sunčane Glavine Sustav lokalne trgovine i razmjene, 2002.



Kao jedan od najagilnijih teoretičara i praktičara LETS-a, Ross Dobson (1993) smatra kako u LETS-ima zapravo nema novca u klasičnom smislu te riječi, nema ga u smislu novca kao robe, već kao novac zapiska, fakt da se određena transakcija dogodila. To je novac koji ne postoji izvan same zajednice koja ga je stvorila te nema nikakvu simboličku niti uporabnu funkciju prije samog čina razmjene. Bitna je dakle razmjena, a ne sredstvo. LETS novac ne može nitko arbitrarno stvoriti niti manipulirati njime na tržištima. LETS nas time u praksi podsjeća kako je moguć sustav u kojem nismo toliko ovisni o novcu kao robi. Ograničeni novcem mi često zanemarujemo ili nam se sputavaju sve naše mogućnosti, sposobnosti i vještine koje posjedujemo ili smo u stanju ih stvoriti. Unutar LETS-a nas se ohrabruje koristiti sve naše potencijale. S fokusa na novac kao takav prebacujemo fokus na same proizvode i usluge što kruže u sistemu.

Richard Douthwaite (1996) kao jedan od najcjenjenijih autora na području razvoja lokalnih zajednica ističe kako razvoj LETS-a potiče veći stupanj nezaposlenosti na nekom području ili socijalne veze trebaju biti jake. Možemo zaključiti kako LETS ima dva moguća uzroka: negativni (nezaposlenost i siromaštvo) i pozitivni (socijalne veze). Premda ne treba zanemarivati vrlo česte slučajeve da ljudi iz negativnog uzroka, zajedničkim radom, aktivizmom i solidarnošću stvaraju jake socijalne veze. Bernard Lietaer je jedan od najvećih stručnjaka za novac. Lietaer ističe kako uglavnom nije problem u nedostatku proizvoda ili resursa, već novca. Sistem nas uči da ulazimo u gladijatorsku arenu tragati za novcem. Time se sistemski proizvodi gramzivost i pohlepa. Inače ispadamo iz igre. Po Liateru LETS sistemi imaju dobre temelje da nastanu kod nezaposlenosti iznad 12 posto.

Često se LETS kritizira kao sistem koji puno više ide na ruku samozaposlenima koji imaju najviše vremena (Dobson, 1993). Stvaranje i upravljanje LETS-ima mora biti opće i kolektivno. Iskustva su pokazala kako LETS-ovi koji su bili pogonjeni jednim ili svega nekoliko ljudi imaju visoku tendenciju ugasiti se.

Trenutno postoji 1900 lokalnih zajednica u svijetu koje proizvode vlastiti novac. U SAD-u se i Kanadi kroz takve sisteme razmijeni protuvrijednost od 6,5 milijardi dolara, a procjenjuje se kako je 1997. godine razmijenjeno dobara i usluga u cijelom svijetu za 650 milijardi dolara. U Britaniji u LETSovima sudjeluje 35.000 ljudi, u Švicarskoj 80.000. Proširio se i na Francusku, Italiju i Nizozemsku te drugdje po Zapadnoj Europi. Najuspješniji LETS nalazi se u Australiji i zove se Blue Mountains.[65] Ovakvi sistemi posebno se koriste u siromašnim zemljama, jer osigurava proizvođačima da će uvijek dobiti istu cijenu za svoj proizvod, a potrošače da cijene neće skočiti preko noći, što se događa zbog nestabilnosti globalnoga financijskoga sustava i špekuliranja na burzama. U argentinskom sistemu razmjene RGT- Red Global de Trueque sudjeluje pola milijuna ljudi, čime je to najveći takav sistem u svijetu. Na Tajlandu je nakon velike financijske krize u cijeloj regiji stvoren uz pomoć savjetnika iz Nizozemske i Kanade te jedne japanske fondacije lokalna valuta koja je vrijedila u nekoliko sela. Bia Bank je dobila ime po školjci koja je prije služila kao vrijednost prilikom razmjena. Uspjeh je bio primjetan nakon svega par mjeseci i lokalno seosko stanovništvo je osjetilo slast neosjetljivosti na špekulacije valutama i umjetno određivanje cijena. No vrlo brzo je država ocijenila kako bia predstavlja "opasnost za nacionalnu sigurnost" pa se čak optuživalo seljake da žele stvoriti nezavisnu državu. Nakon toga je centralna banka Tajlanda proglasila bia valutu ilegalnom. Dakle, danas su različiti odgovori vlasti na LETS sustave. Negdje ih država aktivno podupire i podržava kao u Argentini, Australiji ili Meksiku, negdje je podrška više indirektna i na lokalnom nivou (Britanija), a ima slučajeva gdje ih se i dalje spriječava (Tajland). Aktivnosti koje se plaćaju vrstom lokalne autonomne valute Time Dollarom u SAD-u su čak službeno izuzete od bilo kakvog oporezivanja. U Novom Zelandu Ministarstvo socijalne skrbi financira i pomaže stvaranje LETS projekata. Trenutno Europska komisija financira četiri regionalna projekta koje se baziraju na komplementarnim valutama. Japanska vlada u potpunosti financira sve kako oni kažu "aktivnosti eko-novcima". Na početku smo rekli kako će za konvencionalni monetarni sistem jedna od najtežih zadataka biti osiguravanje dovoljno mirovina za sve veći broj stanovništva starije dobi. Japan je upravo krenuo u riješavanje ovog "problema" drugim putem. Japansko Ministarstvo zdravstva financira Valutu zdravstvene skrbi. Volonteri se mogu brinuti za starije osobe ili za osobe s mentalnim ili fizičkim oštećenjima. Ovisno o količini sati i vrsti posla dobivaju "sate". "Sate" mogu sami iskoristiti za bilo koju uslugu u zdravstvu ili mogu pokloniti nekome po svom izboru. Krajem '90-ih bilo je preko 300 takvih sistema u Japanu.

Tako se i javila dilema treba li i kako surađivati s legalnim strukturama. Naime, pojedina gradska vijeća su prepoznala ulogu LETS-a u smanjivanju siromaštva i poboljšanju života ljudi te su unutar Agende 21 ili unutar svojih socijalnih programa počeli s podrškom LETS-a. Neki smatraju kako LETS treba ostati nezavisan i autonoman, dok drugi smatraju kako se time mijenja konvencionalni sistem iznutra. U Velikoj Britaniji oko 25 posto LETS-a prima određenu pomoć od lokalnih uprava. Ovdje treba spomenuti kako bi broj bio i veći da su lokalne uprave više okrenute ka podršci LETS-u. Tako da od onih koji ne dobivaju nikakvu službenu pomoć polovica ili zahtijeva pomoć ili bi je prihvatila, šestina nema stav o tom pitanju, a svega 6 posto izražava protivljenje takvoj vrsti pomoći. Uglavnom je ta pomoć skromna i temelji se na osiguravanju prostora za rad administracije, opreme, printanju i kopiranju materijala o LETS-u i slično. No, negdje je osigurana i novčana podrška pa postoje slučajevi gdje su i čitava gradska vijeća ušla u LETS (Croall, 1977).

Često se ističe kako LETS sustavi unutar kojih ljudi zadobiju veliko povjerenje jedni u druge, praktički počinju organski doživljavati cijeli sustav i prestanu bilježiti razmjene. Neke su zajednice odbile uopće razmišljati o LETS-u, jer su stvorile unutar sebe sistem gdje su potpuno slobodno i bez ikakvoga novca (pa i zamjenskoga) dijelili proizvode i usluge. Time se LETS jako približava ekonomiji poklanjanja koja se bazira se na potpuno drugačijem principu od tržišnoga. Poklanjamo bez ikakve želje za trenutnom povratnom uslugom, dajemo bez pomisli je li osoba kojoj poklanjamo u mogućnosti platiti ili uzvratiti poklonom. Ekonomija poklanjanja jača odnos koji imamo s dotičnom osobom, ili šire ako je dio opće politike jača čitavu grupu ili zajednicu koja je gradi kao dio sebe. U širim grupama dakle, ekonomija poklanjanja podržava samu sebe, jer poklanjanje vrlo brzo počinje kružiti kao sam po sebi razumljiv dio zajednice (Dobson, 1993).

Unutar LETS-a se ljudi u neku ruku sami kreditiraju i kontroliraju pravila. Mogući je i pristup odozgo. Grammen banku osnovao je profesor Muhammad Yunus 1976. godine kako bi mikrokreditima pomagao siromašno stanovništvo u Bangladešu. Ideja je da se ljudima pomogne razviti vlastite male poslove, bez hvatanja u zatvoreni krug sve većih i većih dugova, što komercijalne banke uredno čine, dapače na osnovu toga egzistiraju. Banka daje male kredite bez jamaca i do 2004. godine ima 3,7 milijuna korisnika od čega je 96 posto žena. Time su mnoge spasili od siromaštva i praktički pokrivaju 68 posto svih sela u Bangladešu. Djeluje kao nezavisna banka koja je 90 postotnom vlasništvu njenih korisnika, a 10 posto pripada državi. Premda su profesora Yunusa mnogi odvraćali od te ideje pa mu se čak i podsmjehivali jer je uvriježeno mišljenje bilo kako siromašni neće vraćati kredite, pa čak niti tako male i s gotovo nikakvom kamatom, trend vraćanja kredita kreće se oko 97 posto s čim se niti mnoge komercijalne banke ne mogu pohvaliti. Self-Employment Women Association (SEWA) je nastala 1974. godine s namjerom da malim kreditima financira siromašne žene u Indiji. Danas imaju povrat od 96 posto (Gélinas, 1998). Njihov koncept se proširio po cijelom svijetu, a u Indiji su uspjele stvoriti čak i kooperativni zdravstveni sustav. Također se u Aziji uspješno razvija i tzv. Proutova "solidarna socioekonomija".[66]

Mikrokrediti postaju sve popularniji i godišnje ih se podijeli u vrijednosti od 30 milijuna dolara uz rast od 30-40 posto svake godine.

Posljednjih godina mikrokrediti postali su popularni i u mainstream ekonomskim krugovima pa i sam Grameen Trust namijenjen sličnim projektima u svijetu financira Svjetska banka, USAID i druge agencije i fondacije. Zbog toga su dobili mnoge kritike da pomažu institucije koje zapravo stvaraju siromaštvo (Gélinas, 1998). Micro-Credit samit 1997. godine financirale su najmoćnije svjetske banke i korporacije zajedno s Grameen bankom. Ubrzo nakon samita najavljeno je osnivanje zajedničkoga Grameen-Monsanto Centre for Environment-Friendly Technologies gdje je Banka trebala dobiti donaciju od 250.000 dolara od Monsanta kako bi kupovala Monsantove proizvode i dijelila ih po bangladeškim selima. Tek nakon brojnih prosvjeda u Grameen banci su odustali od ove suradnje. Sve su postajale i glasnije kritike kako se uspjeh Banke može zahvaliti samo karizmi i dobroj vještini držanja govora profesora Yunusa. Također, neke studije su pokazale kako oko 2/3 svih kredita danih siromašnim ženama zapravo u stvarnosti kontroliraju njihovi muževi, očevi ili drugi muški članovi porodice.

Činovničke igre a u Srbiji

Nešto i ništa
Vesna Miletić  | 23/07/2012


Prošlo je manje od sedam dana od završetka Matematičke olimpijade u Argentini na kojoj je Teodor fon Burg postao najbolji mladi matematičar sveta svih vremena osvojivši četvrtu zlatnu medalju. U međuvremenu je slavljen u medijima kao čudo koje samo Srbija može da iznedri. Izgleda, međutim, da zlatne medalje u Srbiji neumoljivo blede pred sujetom državnih činovnika.

Tekst “Talenti kupuju kartu u jednom pravcu”[1] objavljen u Večernjim novostima 21.07.2012. predstavlja sraman atak na mlade talente i najboljeg među njima kojim se kažnjava za javnu kritiku odnosa države prema sebi i svojim kolegama. Godine mukotrpnog rada, brojni uspesi i nagrade u samo dve rečenice se najbrutalnije bacaju u blato, a Teodor od zlatnog olimpijca pretvara u neskromnog “otimača” državnih para koje će se “oploditi” u inostranstvu.

Od svih mladih talenata prozvan je samo Teodor, a iznosi stipendija i nagrada dati su na godišnjem nivou da bi na prvi pogled izgledali impresivnije. Ne mora se biti matematičar Teodorovog ranga da bi se godišnji pretvorili u mesečne iznose i shvatila beda kojom država pokušava da zapuši usta za kritike na račun neadekvatnog tretmana mladih talenata, sadašnjih i budućih naučnika. Još je bednije navođenje iznosa od milion dinara nagrada koji je Teodor zasluženo dobio u periodu od 3 godine za medalje osvojene na takmičenjima znanja, nagrada koje nisu ustanovljene zbog njega i za njega, već kao podsticaj najboljim mladim ljudima za dalje usavršavanje. Dakle, za sve one koji pokažu izvanredno znanje. Ovo se dešava u zemlji u kojoj je tajnom odlukom Vlade izdvojeno milion dolara (!) novca poreskih obveznika za pojedinca, ali ne zbog njegovih izvanrednih uspeha na polju znanja nego zbog prebijanja kolege na američkom univerzitetu.

U tekstu u Večernjim novostima kritikuju se mladi talenti koji “tvrde da im država ništa nije pomogla”. Kao ilustracija državne pomoći precizno se navode novčani iznosi koji se izdvajaju po raznim osnovama. Istina je da jedan atom materije u praznoj boci ne znači da je u boci “ništa”, ali je pitanje da li je to nešto zaista nešto ili samo pojačava utisak praznine u boci.

Kako je Srbija relativna zemlja sa relativnom površinom, relativnom većinom u Parlamentu, relativnim brojem predsedničkih mandata, tako i “ništa” u Srbiji ima relativno značenje. Da bi se dobila realnija slika ničega i nečega, apsolutni iznosi izdvajanja za mlade talente i nauku uopšte u Srbiji moraju se sagledati u odnosu na neku drugu kategoriju. Tako na primer, izdvajanje za nauku od oko 0,3 odsto BDP-a godišnje stavlja Srbiju na evropsko začelje i 5 puta je manje od izdvajanja jedne Slovenije. Izdvajanje za nauku bogatijih zemalja poput Švedske (4,3 odsto BDP-a), Finske (3,4 odsto BDP-a) i Danske (2,4 odsto BDP-a)[2] otkriva da srpskih 0,3 odsto u materijalnom smislu jeste skoro ništa. U moralnom smislu tih 0,3 odsto je jedno veliko ništa jer pokazuje da su nauka i mladi talenti pre teško breme obaveze nego stvarni  interes i prioritet države. Međutim, “ništa” dobija svoje pravo značanje kada se izdvajanje za nauku i mlade talente u dinarima uporedi sa milionima i milijardama koje je sistemska korupcija pojela u evrima. Pritom ne treba zaboraviti da je i ministarstvo nadležno za mlade talente deo sistema koji raspolaže novcem poreskih obveznika.

Ne može se sa sigurnošću tvrditi ko stoji iza pomenutog teksta u Večernjim novostima. Može se pretpostaviti, imajući u vidu nedavni izostanak Teodora fon Burga sa prijema u Ministarstvu prosvete i nauke. Ono što se, međutim, sa sigurnošću može tvrditi je da od ove skandalozne prozivke mladih talenata i najboljeg među njima “profitira” upravo to Ministarstvo koje s ponosom u tekstu navodi razna novčana izdvajanja.

Nema sumnje da sva izdvajanja Ministarstva prosvete i nauke treba da budu dostupna javnosti. Postavlja se pitanje zbog čega ovi podaci nisu dostupni na zvaničnoj internet stranici Ministarstva, a objavljuju se u dnevnim novinama i to u svrhu kritike korisnika ovih izdvajanja kao nezahvalnih mladih ljudi kojima se na taj način oduzima pravo na kritiku države. Stipendije i nagrade koje mladi talenti dobijaju od države nisu poklon nego zaslužena priznanja za rad i kvalitet kojim se izdvajaju iz mora proseka.

Za 12 milijardi evra koje je Srbija izgubila u poslednje dve decenije zbog odliva mozgova kriva je Srbija, odnosno oni koji njome upravljaju, a ne mozgovi. Da bi mozgovi mogli da žive i rade potrebno im je telo, potrebna je privreda, društvo, obrazovanje, nauka, potreban je adekvatan medijum. Srpska politička elita i njeni sateliti su uništili elementarne uslove za funkcionisanje mozgova u Srbiji, jer mozgovi najteže preživljavaju u medijumu koji hrani mediokritete. Izgleda da u ovom srpskom medijumu najbolje uspevaju oni amorfni partijski organizmi koji ultrabrzim evolutivnim mehanizmima isključe sopstvene organe za razmišljanje kao nepotreban i nepoželjan balast. Klackalica na kojoj se navodno nalazi država sa dilemom da li da ulaže u najperspektivnije ili one osrednje pokazuje elementarno odsustvo moždanih sposobnosti države. Ako ne bude ulagala u uslove za funkcionisanje čak i tih osrednjih, treba da zna da će i oni prvom prilikom otići. U drugim sredinama će osrednjima svakako biti teže nego najperspektivnijima, ali sa glibom Srbije teško se šta može porediti. Onda će se kao prikladan naslov verovatno učiniti “Osrednji kupuju kartu u jednom pravcu”. Šta će biti sa Srbijom kada i oni odu?


Peščanik.net, 23.07.2012.
———–    
http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/aktuelno.290.html:389481-Telenti-kupuju-kartu-u-jednom-pravcu ↑
http://www.politika.rs/rubrike/Sta-da-se-radi/SHvedska-izdvaja-za-nauku-43-a-Srbija-03-odsto.lt.html ↑

Predlog za preuzimanje francuskog recepta

Francuski recept
Der Freitag | 22/07/2012




Loren Pariso, šefica francuskog udruženja poslodavaca, nije želela da aplaudira premijeru Francuske Žan-Mark Araultu. Bila je među malobrojnima koji nisu izrazili svoje oduševljenje. Araulta, koji je predstavio rezultate sastanka posvećenom socijalnom dijalogu, pozdravilo je 300 predstavnika sindikata, profesora, feminista i ekologa, ali francuskim menadžerima nije do slavlja. Sa socijalističkim predsednikom počinje nova epoha. Počelo je stvaranje nove levičarske republike Francuske.

Francuska je još uvek okružena državama u kojima vladaju ekonomski liberali. Međutim, Francuzi su svom novom predsedniku dali odrešene ruke za socijalnu rekonstrukciju njihove zemlje. Nije samo predsednik socijalista već socijalisti imaju većinu i u oba doma parlamenta. Dok Nemačka pokušava da Evropi nametne politiku štednje, francuski socijalisti koriste priliku kako bi smanjili jaz između siromašnih i bogatih. To će imati odjeka i u Evropi. Ukoliko se Olandov model pokaže uspešnim, bio bi to primer kako bi mogao da izgleda alternativni odgovor na krizu.

Olandov slogan je „Pravda“. Da bi se to postiglo njegova vlada planira uvođenje maksimalnih i minimalnih dohodaka kao i zabranu privatnih doktorskih honorara. Firme koje zapošljavaju starije radnike kao i mlade koji traže prvo zaposlenje trebalo bi da uživaju poreske olakšice, a planira se i uvođenje novih pravila u vezi sa postavljanjem stranačkih kadrova u nadzorne odbore televizijskih stanica. Program Olandove vlade se u gotovo svakoj tački razlikuje od programa crno-žute koalicije u Nemačkoj. Ukoliko njegove namere dopru i do Nemačke izgledaće da su govori Angele Merkel o „nepostojanju alternative“ kalkulantska laž.

Dok su poslanici u Bundestagu još tokom 2011. povećali svoja mesečna primanja za 600 evra, Oland je je smanjio svoju i plate svojih ministara za 30 odsto. Njegov plan od 60 tačaka obuhvata sve sfere života. Ukoliko se on sprovede uskoro će francuske učenike podučavati više nastavnika, radnici se više neće otpušati dokle god njihove firme prave dobit. Oni sa godišnjim prihodom većim od milion evra plaćaće porez na dohodak u visini od 75 procenata a penzioneri će imati pravo na veću osnovnu penziju.

Istovremeno je Oland u preduzećima u kojima država ima udeo veći od 50 odsto uveo maksimalni raspon u platama. Od sada rukovodioci mogu da imaju 20 puta veće plate od radnika. U preduzećima u kojima država ima manjinski udeo trebalo bi da se i drugi akcionari ubede u uvođenje ove mere. Znači dvadeset puta minimalna zarada, što iznosi 335.000 evra godišnje. Ovim merama pogođeni su na primer i menadžeri francuske pošte, energetskog diva EDF i pariskih areodroma. Članovi njihovih upravnih odbora do sada su zarađivali 300-struki iznos najniže zarade.

Ideja bi mogla da dodatno podgreje debatu o platama menadžera u Nemačkoj, jer bi prema ovom planu šef francuske pošte Žan-Pol Beli zarađivao dvadeset puta manje od direktora nemačke pošte Franka Apela. Apel je u 2012. ostvario zaradu u visini od 5,2 miliona evra.

Planovi zvuče ambiciozno. Šanse, da se oni i sprovedu, su uprkos tome velike. Oland se može osloniti na nove saveznike. Veliki izborni uspeh Levog Fronta i njihovog brilijantnog govornika Žan-Luk Melenšona zasniva se na novim ponosu pristalica levice. „Ne baissez plus les yeux“ – „ne obarajte više pogled“ – bila je jedna od njegovih glavnih parola. Melenšonovi govori pretvarali su se u festivale na kojima su stotine hiljada ljudi pozdravljali zahteve za većom minimalnom zaradom, podržavljenju ključnih industrija i banaka, i državom koja će regulisati plate, industriju, stanarine, i koja će smanjiti emisiju gasova koji izazivaju efekat staklene bašte.

Doduše, Melenšon je tokom kampanje Olanda podrugljivo nazivao „Kapetanom pedalina“, ali je odmah nakon objavljivanja rezultata prvog kruga pozvao da se u drugom krugu glasa za njega. Dok se nemački socijaldemokrati gnušaju bilo kakvog kontakta sa Linkeom, dotle su se francuski socijalisti i njihova radikalnija sestrinska partija u odlučujućim trenucima proteklih izbora držali zajedno.

Za razliku od evropskih konzervativaca, Oland ne mora da zastrašuje svoje građane kako bi opravdao svoje projekte. On govori o pravednijoj budućnosti, a ne kao Angela Merkel o štednji „bez alterantive“. On govori o patriotama milionerima koji će prihvatiti veće poreze zato što je to razumno. Konzervativna Francuska pod Sarkozijem pokušavala je još tokom kampanje sa taktikom širenja straha: Francusku će banke pustiti da propadne, berza će doživeti krah. Ništa se od toga nije desilo. Ovih dana najgora je situacija u zemljama u kojima su na vlasti konzervativne vlade, što je slučaj u Španiji i Italiji.

Socijalistička većina u oba doma francuskog parlamenta je istorijski uspeh. Oland je pobedio iako su njegovi desničarski protivnici usvojili nacionalistički diskurs i otvoreno ksenofobične stavove koji su naišli na pozitivan odjek u medijima. Tako je socijalistički kandidat u tok šou programima više puta pitan da mu se ne čini da stvarno ima previše imigranata. Velik uspeh Nacionalnog Fronta svedoči o tome da ne mali broj Francuza gaji simpatije prema nacionalističkim tonovima. Sarkozijev UMP je pokušao da Olandov levičarski program predstavi kao „propast nacije“ upozoravajući na „surovi odgovor“ tržišta. Ali Oland je odoleo. Nakon 25 protraćenih evropskih samita i nekoliko država oteranih u bakrot, poput Grčke, u Francuskoj je prekinuta desničarska hegemonija.

U Nemačkoj i dalje vladaju bezidejni konzervativci. Najslikovitiji primer razlika između nemačke i francuske ideologije jeste starosna granica za odlazak u penziju. Oland je starosnu granicu za radnike koji su 41 godinu uplaćivali doprinose vratio na 60 godina. Već je oporezovana godišnja zarada u visini od 7000 evra dovoljna da bi se priznalo uplaćivane doprinosa za celu godinu. Dok u Nemačkoj demohrišćani govore o granici od 70 godina, trenutnu granicu od 67 godina uveli su socijaldemokrati, dotle se u Francuskoj predlaže drugačije rešenje. Francuska je jedina zemlja u EU koja želi da svojim građanima omogući raniji odlazak u penziju. Stotine hiljada Francuza bi na ovaj način sedam godina ranije otišlo u penziju, tako da bi većina radila u proseku pet godina manje od njihovih nemačkih kolega i to za prosečnu penziju od 1400 evra, koja je znatno viša od prosečne penzije u Nemačkoj koja iznosi 1000 evra.

Na posletku Olandu ide u prilog i moderna francuska porodična politika. Francuski parovi zahvaljujući sistemu imaju sveobuhvatne celodnevne brige i pristupačnim obdaništima prosečno 2,2 deteta, dok je nemački prosek 1,3. U Francuskoj žene uprkos tome što imaju decu mogu da se nadaju uspešnoj poslovnoj karijeri. Skorašnji predlozi u Nemačkoj u vezi sa „novcem za staranje“ francuski eksperti za penzioni sistem smatraju „srednjovekovnim“.

Naravno da Olandovo glavno obećanje nije besplatno. Visina doprinosa za penzijsko osiguranje trebalo bi da se do 2017. podigne za 0,1 procenat godišnje. I privatni fondovi, koji delimično isplaćuju penzije rukovodiocima i službenicima, će verovatno morati da podignu visinu doprnosa. Do sada Francuzi podržavaju predlog da za svoj raniji odlazak u penziju plaćaju više doprinose. Ranije pezionisanje za Francuze je sinonim socijalnog napretka, ono je kao nacionalno kulturno dobro. Kada je Sarkozi u 2010. godini povećao starosnu granicu za odlazak u penziju sa 60 na 62 godine, stotine hiljada su izašle ne ulice da protestuju protiv ovih reformi.

Oland je ovih dana ispunio najvažniji zahtev sindikata, time što će minimalnu zaradu koja trenutno iznosi 1452 evra mesečno ili 9,2 evra po satu na jesen povećati za nekoliko procenata. Uvođenje minimalne zarade koja bi varirala zavisno od branše Oland je odbio. „Plata je minimum koji je čoveku potreban za jedan dostojanstven život, bez obzira da li je neko frizer, vodoinstalater ili građevinac“, dodao je Oland.

U međuvremenu su i mnogi ekonomisti podržali Olandov predlog. Pariski ekonomista Mišel Aglieti, rado viđen gost na francuskim medijima, smatra da je socijalistički ekonomski poredak jedini način za spas evra.“Samo uz pravedniju politiku i više plate naš sistem može ozdraviti. Kupovna snaga zaposlenih je najvažniji činilac, kako bi sprečili da se država dalje zadužuje za plaćanje socijalnih transfera. Oland je najavio da će do 2013. smanjiti deficit na 3 odsto, a da bi 2017. on bi na nuli – uprkos nepovoljnoj ekonomskoj situaciji. Novi porezi bi trebalo da popune rupe u budžetu. Od poreza na bogate 2,3 milijarde evra, od dodatnog poreza na banke 1,1 milijarde evra. Dva procenta službenika koji odu u penziju neće zameniti novi zaposleni.

Levičarska era Francuske počinje u jeku krize. Čini se da je Olandovom velikom uzoru Fransoa Miteranu bilo lakše. Kada je 1981. došao na vlast finansijska politika nije bila važna tema. Ljudi su razgovarali o jednakim penzijama za žene, o novim brzim prugama i o više dana godišnjeg odmora. Miteran je isprva bio znatno radikalniji od Olanda, čak je i komuniste uveo u vladu. Ukinuo je smrtnu kaznu, dekriminisao homoseksualnost, legalizovao je status imigranata bez dozvole boravka, podržavio 36 banaka i zakonom obavezao firme na jednake plate muškaraca i žena.

Za razliku od Olanda danas, dve godine kasnije, Miterana je iznenadila ekonomska kriza. Kako bi zaustavio devalvaciju franka i sprečio odlazak kapitala iz zemlje i došao do neophodnog novca, ponovo je smanjio ekonomsku regulativu i privatizovao neke ranije podržavljene firme. Ovaj zaokret razočarao je mnoge ali je ipak uspeo da bude ponovo reizabran.

Kod Olanda priča bi se mogla razvijati u suprotnom pravcu. On nije revolucionar tipa Melenšona, već pristojni komšija levičar. Iako podiže poreze bogatima ipak suštinski ne dovodi u pitanje raspodelu imovine. Do sada ipak nije odustao od priče o rastu. Njegova politika svodi se pre na to da radnicima i službenicima obezbedi veći deo kolača kako bi povećao standard svih. Ne, Oland nije radikal, on je reformator, a upravo kriza može da mu ide u prilog, jer se čini da se u lošim vremenima u Francuskoj rađa hrabrost da se ide drugim putem.

Ukoliko se kriza produbi verovatan je i prinudni zajam od bogatih, kao što je to pre nekoliko dana predložio Nemački institut za ekonomska istraživanja (DIW). Zamislivo bi bilo i rasterećivanje budžeta uz nešto veću inflaciju uz istovremeno prilagođavanje zarada, o čemo se već razgovara među Olandovim savetnicima.

Kriza je Francuze ideološki promenila. Suočeni sa stalnim pretnjama bankrotsvom države čak su i konzervativni Francuzi podržali povećanje poreza bogatima. Poznati Francuzi kao Džoni Holidej, Patricia Kas i Alen Delon imaju prijavljeno prebivalište u Švajcarskoj kako bi izbegli plaćanje poreza. Ostareli roker Holidej u predsedničkoj kampanji 2007. podržao je Sarkozija i najavio da će se vratiti u Francusku ukoliko se porezi smanje. Sarkozi je zaista smanjio porez na imovinu ali Holidej još uvek živi u Švajcarskoj.

Francuzi poštuju samo one koji se ponose time što plaćaju porez kod kuće. Kao što je to bivši teniser, osvajač Roland Garosa, a danas pevač Janik Noa, koji ne samo što je pevao na Olandovim skupovima već je pozvao svoje prijatelje milionere da kao i svi ostali građani plaćaju porez. Premijer Žan-Mark Arault pomalo bombastično je okarakterisao plaćenje poreza „patriotskim aktom koji vas čini velikim“. Vetar je u Francuskoj promenio pravac – dok u Nemačkoj SPD još uvek diskutuje o najvišem porezu na dohodak ispod 50 procenata.

Čak i SPD gleda začuđeno na to šta njegova sestrinska partija radi. Doduše, moramo reći da je trojka iz SPD-a, Štajnmajer, Gabriel i Štajnbruk, brže bolje otišla u Pariz kako bi razgovarala sa Olandom i pokušala da nešto prekopira od njega. Ali predlozi nemačkih socijaldemokrata u vezi sa porezom na velike dohotke, porezom na imovinu ili u vezi sa ranijim odlaskom u penziju, u Francuskoj izgledaju kao strašljivi, konzervativni ukras.

Olandu pomaže i činjenica da se i medijski pejsaž menja u njegovu korist. Francuske televizijske stanice su doduše u rukame velike industrije. Koncern Bouygues u svom vlasništvu ima najgledaniju francusku televziju TF1, a informativni kanal BFMTV, koji je tokom kampanje privlačio višemilionsku publiku, pripada biznismenu Alanu Welu, i pomalo liči na američki FOX News. Njegovi komentatori i analitičari nekoliko puta su objavljivali da je finansijska kriza prošla, što je u velikoj meri nanelo štetu njihovom kredibilitetu. Hvalospevi neoliberalnim receptima su utihnuli, isto kao i glorifikovanje Nikole Sarkozija, koji je do nedavno slavljen kao veliki reformator.

Danas, Oland unosi više svežine u debate, nego što su to mnogi od njega očekivali. Ovo je osetio i britanski premijer Dejvid Kameron, kada je najavio da će prostreti crveni tepih kako bi poželeo dobrodošlicu francuskim bogatašima, koji će pobeći pred najvaljenim 75-procentnim porezom. „Francuski najviši porez na dohodak dugo je bio niži od onog u Velikoj Britaniji“, rekao je Oland na jednoj konferenciji za medije. „ali uprkos tome Englezi su prijavljivali svoje od poreza oslobođeno prebivalište u Francuskoj“, dodavši uz široki osmeh, „da će u budućnosti i ovi stranci sa vilama u Francuskoj plaćati veće poreze.“

Loren Pariso, mrzovoljnu šeficu udruženja poslodavaca, najviše je uznemirila jedna Olandova izjava, kojom je Sarkozijev predlog zakona za „konkurentniji rad“ proglasio nesocijalnim. Ovaj zakon bi dozvoljavao poslodavcima da plate radnika prilagođavaju slobodno prema svom finansijskom uspehu, što bi značilo da bi radnici radili duže uz niže zarade, bez obaveze za njihove poslodavce da podignu zarade u boljim vremenima. Noćna mora za francuske sindikate. Sada se nadaju da će Oland iskoristiti novu snagu levice kako bi sprečio usvajanje ovog zakona. A ne nadaju se samo oni. U ovom trenutku, i za francusku i za evropsku levicu najgore bi bilo kada bi propustili ovu veliku šansu.


Annika Joers, Der Freitag, 19.07.2012.

Preveo Miroslav Marković

Peščanik.net, 22.07.2012.

Peščanik emisije

U susret jubileju – kratka istorija hrišćanstva
14/01/2012 By Webmaster

Od religije siromašnih, potlačenih, progonjenih, koji su bili prve pristalice ove jevrejske sekte u Rimskom carstvu, hrišćanstvo se vrlo brzo preobratilo u religiju bogatih, moćnih, vladajućih, uvek braneći totalitarne, despotske, tiranske poretke, suprotstavljajući se svakom progresu, slobodi, slobodnoj misli, nauci, napretku.

„Svaka vera samu sebe hvali. Pa eto, razmileli se kao štenad slepa. Vera ima mnogo, a duh je jedan.“

L. N. Tolstoj, „Vaskrsenje“

Prema najavama visokih zvaničnika SPC, u Nišu, 2013. godine, trebalo bi da se održi centralna proslava, povodom 1700 godina od objavljivanja Milanskog edikta. Ovim aktom, 313. godine, hrišćanska religija stavljena je u ravnopravan status s ostalim religijama Rimskog carstva, da bi, pred kraj IV veka, postala jedina zvanična religija.

Mesto proslave odabrano je kao znak poštovanja i zahvalnosti prema caru Konstantinu, donosiocu ovog akta, koji je rođen upravo u ovom gradu, koji je tada nosio naziv Naisus i pripadao provinciji Gornja Mezija.

Kada čujemo da je neko svetac, najpre pomislimo da je osoba vodila uzoran svetovni i duhovni život, koji treba da posluži kao primer drugima.

Srpska pravoslavna crkva uvrstila je cara Konstantina u red svetitelja, a obeležava ga 21. maja po julijanskom, odnosno, 3. juna po gregorijanskom kalendaru.

Proslava jubileja predstavlja ponos za hrišćanski svet i dokaz vrednosti njihovih učenja, koja su izdržala sva istorijska iskušenja.

Međutim, s istorijskog stanovišta, kojeg se hrišćani klone „kao đavo krsta“, nema mnogo razloga za slavlje, jer je bilans skoro 2000 godina hrišćanske vladavine i više nego porazan. Danas se jasno može reći da je hrišćanska crkva utemeljena na krvi.

Počnimo od Konstantina. Kada čujemo da je neko svetac, najpre pomislimo da je osoba vodila uzoran svetovni i duhovni život, koji treba da posluži kao primer drugima. Međutim, Konstantinov život obeležen je dvostrukim ubistvom: najpre svog sina Krispa, a zatim i svoje žene Fauste. Naime, smatra se da je Fausta optužila Krispa da je pokušao da je zavede, te je Konstantin naredio da se Krisp ubije, ali kada se kasnije uverio da su optužbe bile lažne, naredio je da se Fausta udavi vrelim isparenjima parnog kupatila. Iako postoje razne verzije kako je do ovoga došlo i kako su se ubistva odigrala, postavlja se logično pitanje, kako ovaj čovek može biti svetac i poslužiti kao moralni primer.

Primera drugih hrišćanskih svetaca, sličnih postupaka, imamo na pretek. Pomenimo nama bliske srpske pravoslavne svetitelje. Prema zvaničnoj definiciji, svetitelj je osoba koja je ceo svoj život podredila Hristu i njegovom učenju, te je zbog toga zaslužila poštovanje crkve.

Polazeći od ovoga, kako iko može da veruje u svetost kralja Milutina Nemanjića, koji je oženio devojčicu od osam godina i koji je dao oslepeti svoga sina Stefana? Kako iko može poverovati u svetost kralja Stefana Dečanskog, koji je na najsuroviji način ubio svoga brata Konstantina? Setimo se kako se deklarativno Biblija odnosi prema bratoubistvu! Setimo se zapovesti koja eksplicitno kaže: „Ne ubij“! Setimo se zapovesti koja eksplicitno kaže: „Ljubi bližnjeg svog“!

Ko danas veruje u svetost Alojza Stepinca, pokrovitelja ustaških zločina u NDH? Ko danas veruje u svetost jednog Ignacija Lojole, osnivača jezuitskog reda, koji se surovo obračunavao sa pristalicama reformacije? Kako danas iko može da veruje u svetost i nepogrešivost papa, posle vekova inkvizicije?!

Krenimo redom!

Od religije siromašnih, potlačenih, progonjenih, koji su bili prve pristalice ove jevrejske sekte u Rimskom carstvu, hrišćanstvo se vrlo brzo preobratilo u religiju bogatih, moćnih, vladajućih, uvek braneći totalitarne, despotske, tiranske poretke, suprotstavljajući se svakom progresu, slobodi, slobodnoj misli, nauci, napretku.

Najpre, hrišćanstvo se obraća sirotinji i robovima, jednom rečju, obespravljenima: „Pre će kamila proći kroz iglene uši, nego što će bogataš ući u carstvo božije.“ Međutim, od Milanskog edikta, hrišćanstvo se pretvara u reakcionarnu religiju, koja čuva postojeći poredak, te joj više nije potrebna sirotinja kao sredstvo za destabilizaciju Rimskog carstva. Njena ciljna grupa postaju carevi, kraljevi, feudalci, plemići, ali ovog puta ne za destabilizaciju, već za učvršćenje vlasti, sticanje bogatstva i uvećanje moći i uticaja. Milioni obespravljenih, koji su im poslužili da dođu na vlast, držali su se u neznanju, bedi, siromaštvu, a pritom im se obećavao večni život na drugom svetu, dok se od njih na ovom svetu tražila slepa pokornost i poslušnost: „Vi, pak, robovi, pokoravajte se svojim gospodarima, kao liku božijem.“

U nemanjićkoj Srbiji, bogumili su bili izloženi strašnom teroru države i crkve.

Od stupanja na snagu Milanskog edikta, istorija hrišćanstva se može označiti kao period krvavih verskih ratova, raskola, podela (čak i unutar samog hrišćanskog sveta), porobljavanja i nametanja verskih stavova drugim civilizacijama i kulturama. Pritom, nisu se birale metode: od svirepih mučenja, progona, zabrana misli, knjiga, velikih falsifikata, ubistava… Ali, uvek uz cinične napomene da se sve to radi iz ljubavi, za dobrobit čovečanstva.

Najpre je došlo do obračuna sa pristalicama stare, mnogobožačke vere:

– 330. godine Konstantin pogubljuje filozofa Sopatrosa, pali spise neoplatoničara Porfirija;
– od 380. godine zakonom se osuđuju nehrišćani kao beščasni, razaraju se paganski hramovi, konfiskuje se i pljačka imovina, zabranjuju se paganski kultovi; u Carigradu, Afroditin hram služi kao konjušnica; u Skitopolisu Domicije Modest ubija sve obrazovane nehrišćane;
– 389. godine razara se Serapisov hram;
– 391. godine hrišćani spaljuju biblioteku u Aleksandriji;
– 415. godine hrišćani spaljuju na lomači ostatke neoplatoničarke Hepatije, koju su prethodno raskomadali;
– 449. godine Teodosije II i Valentinijan III naređuju razaranje svega što može izazvati gnev Boga i ranjavati hrišćanske duše;
– 529. godine hrišćani zatvaraju atinsku neoplatoničarsku školu i kofiskuju joj imovinu;
– 529. godine obavezuju se pagani da se obrazuju u hrišćanskoj veri, a potom krste pod pretnjom izgnanstva;
– 562. godine spaljuju se helenske knjige i slike paganskih bogova u Carigradu; Justinijan donosi zakone kojima se nehrišćanima zabranjuje nasleđivanje i zabranjuje se njihovo svedočenje protiv pristalica crkve…

Zatim je došlo do obračuna i u redovima same hrišćanske crkve. Pojavljuju se prvi društveni pokreti protiv hrišćanstva, jer je postalo očigledno da je nova vera izneverila očekivanja. Arijanstvo, nestorijanstvo, monofiziti, ikonoborstvo, pavlikijanci… samo su neki od pokreta i učenja unutar hrišćanstva, koji su doveli do velikih turbulencija, smena i ubistava vladara i crkvenih poglavara. Sva ova učenja proglašena su jeretičkim, a njihove pristalice surovo proganjane i ubijane:

– u VIII veku vizantijski car Anastasije II zbacuje svog prethodnika, cara Vardana, sa prestola i oslepljuje ga jer je ispovedao učenje monofizita;
– takođe u VIII veku, vizantijski car Konstantin V svrgava, oslepljuje i sakati cara Artavazda, koji je bio protivnik ikonoborstva;
– carica Irena dolazi u sukob sa sinom, Konstantinom VI, pristalicom ikonoborstva, i naređuje njegovo oslepljenje;
– car Lav V ubijen kao pristalica ikonoborstva…

Suština ovih učenja duboko se kosila sa zvaničnim, usvojenim na Nikejskom saboru 325. godine, što je predstavljalo pretnju novouspostavljenom poretku. Ovde treba napomenuti da su od hiljade ranohrišćanskih spisa samo četiri, glasanjem, ušla kao sastavni deo Novog zaveta. Četiri zvanična jevanđelja puna su međusobnih protivrečnosti i kontradiktornosti. Ostala su proglašena jeretičkim i uništavana su.

Danas takve spise nazivamo apokrifnim. Objavljeni su mnogi koji su, upkos svemu, ostali sačuvani, a koji nam ličnosti i događaje ukazuju u sasvim novom svetlu: Jevanđelje po Tomi, Jevanđelje po Judi, Jevanđelje po Mariji Magdaleni…

Oko borbe za prevlast u hrišćanskom svetu, kao i oko različitog tumačenja određenih dogmi, dolazi do rascepa u hrišćanskoj crkvi 1054. godine. Nastaju zapadna (rimokatolička) crkva i istočna (pravoslavna) crkva, koje međusobno razmenjuju anateme i dovode do velikih podela i verskih mržnji koje traju i danas.

Iako je isprva imala univerzalne pretenzije, istočna crkva, sa sedištem u Carigradu, nije izdržala istorijska iskušenja i nije uspela da nametne duhovnu prevlast u istočnim državama. Iako je nasilnim metodama nametala novu veru, pre svega slovenskom stanovništvu, nastale su brojne autokefalne, nacionalne pravoslavne crkve sa sopstvenim verskim poglavarima. S druge strane, papa, kao vrhovni poglavar rimokatoličke crkve, i danas ima duhovnu prevlast nad svim rimokatolicima u svetu.

Obe hrišćanske crkve, nakon raskola, nastavile su sa dotadašnjom praksom progona i surovih obračuna sa svim što im je stajalo na putu.

Na istoku, najgore su prošli bogumili, pripadnici učenja popa Bogumila iz X veka, koji je govorio protiv iskvarenosti crkve i nije priznavao duhovnu vlast ni Carigrada, ni Rima. Širio je svoje učenje u Makedoniji, Bugarskoj, Srbiji, dok je u srednjovekovnoj Bosni, bogumilska crkva bila zvanična.

U nemanjićkoj Srbiji, bogumili su bili izloženi strašnom teroru države i crkve. Spaljivani su na lomači, sečeni su im jezici, žigosani po licu, oduzimana im je imovina, progonjeni su iz zemlje… Bogumili su osuđivali crkveno bogatstvo, razvrat, zalagali se za društvenu jednakost i pozivali robove i seljake da ne rade za državu i ne plaćaju poreze. Time su opasno podrivali temelje pravoslavnih državnih tvorevina, koje su, uprkos svojim zvaničnim učenjima, i dalje u svom sastavu držale robove. Setimo se nevlasteoskog stanovništva u Srbiji, koje se nazivalo sebrima. Da li je njihov položaj bio u skladu sa hrišćanskim učenjem, pogotovo položaj otroka (robova) među njima? Kako je Dušanov zakonik tretirao prekršaj sebra, a kako vlastelina? Pitanja za razmišljanje i preispitivanje. Da kojim slučajem danas živimo u srednjovekovnoj Srbiji, koliko nas bi pripalo sebrima, a koliko vlasteli?! Kakav bi nam bio položaj, neka se zapitaju vatrene pristalice srednjovekovlja?!

Na kraju i sama SPC dobija anatemu od carigradske patrijaršije, pošto se usudila da se uzdigne u njen rang.

Ruska pravoslavna crkva je vekovima bila glavni oslonac carskog samodržavlja i feudalnih društvenih odnosa. Prigrabivši ogromno bogatstvo, dobijajući ogromne darove vladara, vremenom se pretvorila u najbogatiju instituciju u zemlji, dok su, s druge strane, milioni ruskih ljudi grcali u bedi i siromaštvu, trpeći razna poniženja i mučenja od strane svojih gospodara, koji su činili veliku manjinu ruskog društva. Danas se govori o svetosti cara Nikolaja II i njegovom mučeništvu, a prećutkuju se žrtve carskog režima (informisati se o Krvavoj nedelji 1905. godine), razvratan život plemstva i klera, opšta zaostalost i nerazvijenost.

Na zapadu, katolička crkva se s još većom žestinom obračunavala sa svojim protivnicima i kritičarima. Posebno je značajan „jeretički“ pokret katara (albižana – po nazivu grada Alba na jugu Francuske). Boreći se protiv crkvene hijerarhije, raskoši, bogatstva, sticanja materijalne dobiti, katari su postali smrtni neprijatelji rimokatoličke crkve. Papa Inoćentije III pokreće protiv njih krstaški pohod – krstaši su izvršili pokolj sveg stanovništva u gradu Bezijeu, uz izgovor da će sam bog prepoznati duše pravednika i postarati se za njih.

Na Lateranskom saboru, početkom XIII veka, odlučeno je da pripadnici jevrejske veroispovesti nose traku kao simbol različitosti i nepripadanja zajednici. Osniva se i inkvizicija, koja je trebalo da posluži i kao sredstvo vladanja nad ljudskim dušama. Setimo se Jana Husa, češkog reformatora, koji je završio na inkvizitorskoj lomači!

Pokretanje krstaških ratova za oslobođenje „svete zemlje“, ispostavilo se, poslužilo je kao sredstvo za pljačku, enormno bogaćenje, eliminaciju protivnika i izazivanje verske mržnje prema pripadnicima drugih religija. Nakon zauzimanja Carigrada 1204. godine, u toku IV krstaškog rata, u ime hrišćanske ljubavi i milosrđa, došlo je do neviđenih pljački, ubistava i uništavanja kulturnih dobara.

Periodi sukoba sa svetovnom vlašću, dokazivanje suprematije u odnosu na svetovnu vlast, jasno govori o pravoj prirodi rimokatolicizma.

U XVI veku je došlo do stvaranja protestantske crkve, koja se odvojila od rimokatoličke. Jedan od glavnih razloga za odvajanje, koje je izvršio Martin Luter, bila je prodaja indulgencija (oprosta grehova) od strane rimokatoličke crkve, koje su omogućavale kupcu da direktno ode u raj, nakon smrti na ovom svetu.

Nastaje period verskih ratova katolika i protestanata, koji svoj vrhunac dostiže 1572. godine, u tzv. Vartolomejskoj noći, kada u Parizu i širom Francuske dolazi do krvavog pokolja hugenota (protestanata).

Osnivanje jezuitskih redova, kao odgovor na reformaciju, progon nauke i naučnika, misionarenje, nasilno pokrštavanje, podrška kolonijalnoj politici, podrška ropstvu, imperijalizmu, kao i podrška fašizmu u XX veku, samo su neke od odlika rimokatoličke crkve.

Na čemu se temelji nasilno preobraćenje indijanskog stanovništva na čitavom američkom kontinentu u hrišćansku veru? Na čemu se temelji ropstvo afričkog stanovništva? Kada će se otvoriti tema oko uloge rimokatoličke crkve u zločinima u NDH? Kada će na svetlost dana izaći istina u vezi sa ulogom Vatikana u spasavanju nacističkih zločinaca?

Period srednjeg veka predstavlja mrlju u istoriji čovečanstva. Mračnjaštvo i nazadnjaštvo hrišćanske crkve, sujeverje, predrasude, neznanje, platili su glavom milioni ljudi.

Što je najironičnije, u verskim progonima ništa bolje nisu prošli ni pripadnici judejske vere. Surovo su proganjani pod izgovorom pripadnosti narodu koji je izdao i razapeo Isusa Hrista, osnivača hrišćanske vere. Pritom, i danas, kao sastavni deo svoje svete knjige, hrišćani imaju Stari zavet, originalno jevrejsku knjigu i slave jevrejskog boga (Jehovu, Jahvea). Naime, hrišćanska crkva, shodno svom maniru da prilagođava svoja učenja vremenu u kom se nalazi, s vremena na vreme slavi starozavetnog boga, koji ubija sve pred sobom (žene, decu, stoku, šalje kugu i razne druge pošasti na ljudski rod, istrebljuje čitave narode – videti knjige Mojsijeve i poglavlje o Isusu Navinu), da bi opravdala svoja (ne)dela, a opet, kada joj to odgovara, poziva se na novozavetnog boga, navodno milosrdnog i sveopraštajućeg.

Da li će se prilikom susreta verskih poglavara u Nišu pokrenuti sva ova istorijska pitanja? Da li će se pokrenuti dijalog i da li će čovečanstvo dobiti makar izvinjenje za sva istorijska zla koja su mu naneli hrišćanska crkva i „božiji izaslanici“ na Zemlji?

Uskladu sa citatom L. N. Tolstoja sa početka teksta, koji je i sam osetio hrišćansko milosrđe na svojoj koži, svaka od grana hrišćanske crkve tvrdi za sebe da je istinita i prava, da nema spasenja van nje. Svaka sebe hvali, a ujedno pravi velike društvene podele među ljudima, koji nastavljaju da se nesmanjenom žestinom spore oko crkvenih dogmi. U svom delu „Razgolićeno hrišćanstvo“, Pol Holbah je dao jednu od najboljih definicija religije, koju shvata veštinom opijanja ljudi zanesenošću da bi ih sprečila u borbi protiv zala kojim ih vladari opterećuju na Zemlji. Uz pomoć nevidljivih sila kojima prete ljudima, prisiljavaju ih da ćuteći podnose nesreće kojima ih opterećuju vidljive sile i varaju ih nadama da će, ako pristanu da budu nesrećni na ovom svetu, biti srećniji na drugome. Zapitajte se nad ovim i počnite da razmišljate!

Zar još ljudi nisu dovoljno sazreli da uvide da treba da sruše sve ono što ih razdvaja, a da prihvate ono što ih spaja, a to je nauka, obrazovanje, koje je brana svim sličnim ideologijama. Kako reče Viktor Igo: „Nauka je istinito shvaćena vlast. Čovekom treba da upravlja nauka.“

Međutim, ipak je ljudski duh, koji je jedan, kako reče Tolstoj, uprkos svemu, uprkos strašnom progonu, vodio generacije ka svetlosti, ka istini, lepoti, znanju, izdižući ga iznad mraka u kojem ga je držala crkva. U toj veri u veličinu ljudskog duha, moći razuma, čovečanstvo treba da pobedi. I hoće!!!

Autor: Igor Maksimović


Filed Under: Ateizam i religija, Broj 3 – Januar 2012

Ustavni Sud - protiv Ustava?!?

http://www.slobodnavojvodina.org/index.php

 Ustavni Sud - protiv Ustava?!?
 sreda, 18 jul 2012 06:15


Ustavni Sud Srbije doneo odluku u suprotnosti sa Ustavom?

Ustavni Sud Srbije je na inicijativu određenih ''individua'' - nakon ''razmatranja'' - ukinuo 22 LEGITIMNO DONETA I IZGLASANA ČLANA Vojvođanskog Statuta.
U članu 186 Ustava Srbije iz 2006 - odeljak Nadzora nad radom organa autonomne pokrajine:
''Vlada MOŽE pred Ustavnim sudom pokrenuti postupak za ocenu ustavnosti ili zakonitosti odluke autonomne pokrajine - PRE NJENOG STUPANJA NA SNAGU!!!
U tom slučaju, Ustavni sud može - DO DONOŠENJA SVOJE ODLUKE - ODLOŽITI STUPANJE NA SNAGU OSPORENE ODLUKE AUTONOMNE POKRAJINE''
Drugim rečima, Ustavni sud Srbije je poništio odluke Statuta - NAKON - njegovog stupanja na snagu.
Drugo, STEPEN POVERENIH I POSTIGNUTIH PRAVA I NADLEŽNOSTI POKRAJINE - NE MOŽE - PO USTAVU SRBIJE - BITI UMANJEN - SAMO POVEĆAN!
Bez obzira što bi se neki pozvali na ustavno pravo eventualnog ukidanja ili stapanja postojeće pokrajine - ono je gotovo nemoguće - jer zahteva saglasnost većine građana pokrajine na Referendumu; a to bi u Vojvodini - propalo.
Interesuje nas - KO su sudije Ustavnog suda - kakvih kvalifikacija i znanja; kada su mogli doneti ovakvu odluku - paušalnu i političarsku; i više je nego očigledno, da Pravosuđe to nije - tek produžena ruka interesnih grupacija.
Dalje, Vojvodina - Pokrajinska administracija - ima ustavno pravo - na žalbu na odluku BILO KOG ORGANA - ukoliko ista POVREĐUJE PRAVO NA AUTONOMIJU!
Odlukom Ustavnog suda Srbije - povređeno je Ustavno Pravo Pokrajine NA SAMOSTALNO PROPISIVANJE UREĐENJA I NADLEŽNOSTI SVOJIH ORGANA I JAVNIH SLUŽBI!
Član 169 Ustava Srbije kaže - ''Postupak za ocenu ustavnosti ne može biti pokrenut protiv Zakona čija je usklađenost sa Ustavom utvrđena PRE njegovog stupanja na snagu''.
Podsetiću, Skupština Srbije je aminovala Pokrajinski Statut - nedoumice su brisane  - ne može se nešto brisati samo na osnovu ''procene''; a Organi Srbije su bili upoznati sa sadržajem Statuta - ništa nije unešeno naknadno - i bez saglasnosti.
Dakle, Ustavni sud SAM podriva Ustav - čime se isti dovodi u pitanje.
Osnovna delatnost Ustavnog suda je tumačenje Ustava - ne mantranje nad pasuljem i kamenčićima.
Ovom sramnom odlukom - doveden je u pitanje kompletan Sistem - ako je uopšte - ''država'' - Srbije.
Suprotno mišljenjima ''nekih'' - postoji Međunarodni Sud za tumačenje Presuda i Odluka Država - on doduše nije u Strazburu - već u Hagu.
Isti onaj - koji je doneo presudu u slučaju državnosti Kosova.

L.R.

Home Kolumne Ustavni Sud - protiv Ustava?!?
Ustavni Sud - protiv Ustava?!?
sreda, 18 jul 2012 06:15


Ustavni Sud Srbije doneo odluku u suprotnosti sa Ustavom?

Ustavni Sud Srbije je na inicijativu određenih ''individua'' - nakon ''razmatranja'' - ukinuo 22 LEGITIMNO DONETA I IZGLASANA ČLANA Vojvođanskog Statuta.
U članu 186 Ustava Srbije iz 2006 - odeljak Nadzora nad radom organa autonomne pokrajine:
''Vlada MOŽE pred Ustavnim sudom pokrenuti postupak za ocenu ustavnosti ili zakonitosti odluke autonomne pokrajine - PRE NJENOG STUPANJA NA SNAGU!!!
U tom slučaju, Ustavni sud može - DO DONOŠENJA SVOJE ODLUKE - ODLOŽITI STUPANJE NA SNAGU OSPORENE ODLUKE AUTONOMNE POKRAJINE''
Drugim rečima, Ustavni sud Srbije je poništio odluke Statuta - NAKON - njegovog stupanja na snagu.
Drugo, STEPEN POVERENIH I POSTIGNUTIH PRAVA I NADLEŽNOSTI POKRAJINE - NE MOŽE - PO USTAVU SRBIJE - BITI UMANJEN - SAMO POVEĆAN!
Bez obzira što bi se neki pozvali na ustavno pravo eventualnog ukidanja ili stapanja postojeće pokrajine - ono je gotovo nemoguće - jer zahteva saglasnost većine građana pokrajine na Referendumu; a to bi u Vojvodini - propalo.
Interesuje nas - KO su sudije Ustavnog suda - kakvih kvalifikacija i znanja; kada su mogli doneti ovakvu odluku - paušalnu i političarsku; i više je nego očigledno, da Pravosuđe to nije - tek produžena ruka interesnih grupacija.
Dalje, Vojvodina - Pokrajinska administracija - ima ustavno pravo - na žalbu na odluku BILO KOG ORGANA - ukoliko ista POVREĐUJE PRAVO NA AUTONOMIJU!
Odlukom Ustavnog suda Srbije - povređeno je Ustavno Pravo Pokrajine NA SAMOSTALNO PROPISIVANJE UREĐENJA I NADLEŽNOSTI SVOJIH ORGANA I JAVNIH SLUŽBI!
Član 169 Ustava Srbije kaže - ''Postupak za ocenu ustavnosti ne može biti pokrenut protiv Zakona čija je usklađenost sa Ustavom utvrđena PRE njegovog stupanja na snagu''.
Podsetiću, Skupština Srbije je aminovala Pokrajinski Statut - nedoumice su brisane - ne može se nešto brisati samo na osnovu ''procene''; a Organi Srbije su bili upoznati sa sadržajem Statuta - ništa nije unešeno naknadno - i bez saglasnosti.
Dakle, Ustavni sud SAM podriva Ustav - čime se isti dovodi u pitanje.
Osnovna delatnost Ustavnog suda je tumačenje Ustava - ne mantranje nad pasuljem i kamenčićima.
Ovom sramnom odlukom - doveden je u pitanje kompletan Sistem - ako je uopšte - ''država'' - Srbije.
Suprotno mišljenjima ''nekih'' - postoji Međunarodni Sud za tumačenje Presuda i Odluka Država - on doduše nije u Strazburu - već u Hagu.
Isti onaj - koji je doneo presudu u slučaju državnosti Kosova.

L.R.

Mirovna akademija Sarajevo

Nasilje nije ono najgore
Mirovna akademija Sarajevo | 17/07/2012

Razgovarao Amer Tikveša


S ciljem bolje i šire prezentacije voditelja kurseva na ovogodišnjoj Postjugoslavenskoj mirovnoj akademiji, što bolje i šire prezentacije problematike kojom će se polaznici kurseva baviti te, u konačnici, što je moguće većeg plasiranja diskursa izgradnje mira u javni prostor pokrenuli smo seriju intervjua s voditeljima naših kurseva. Ovaj put, cijenjeni posjetitelji naše stranice, dajemo vam na uvid paralelni intervju s Vlastom Jalušič i Tončijem Kuzmanićem, voditeljima kursa Politika, moć i nejednakost.

FMA: Ove godine treći put ste voditelji kursa na Postjugoslavenskoj mirovnoj akademiji. Kakva su prethodna iskustva i kakva su očekivanja od ovogodišnje PJMA?

Vlasta Jalušič: Iskustva su odlična. Kao prvo, jer ja i Tonči radimo kao tim dvoje predavača i možemo se jako dobro dopunjavati, to znači da možemo izvoditi nastavu koja je zapravo dijalog, i to dijalog između nas dvoje a i između nas i polaznika i polaznica. Tako u punom smislu prakticiramo pluralnost i stvaramo prostor gdje je moguće kolektivno mišljenje.

Mi smo zajedno predavali i prije ali Mirovna akademija nam je pružala mogućnost da postavimo nešto novo i drugačije što bi se moglo nazvati kao poseban pristup: to znači da sa polaznicima uspostavimo poseban zajednički prostor za kolektivan proces u kojemu u toku akademija pređemo određeni put koji kako polaznike/ce tako i nas na neki način mijenja. Tako da smo od samog početka imali jako pozitivno iskustvo a i odazive. Jako važno pri tome je uvijek bilo da smo se jako koncentrirali na razumijevanje pojmova i procesa – a osnova tome je jako pažljivo čitanje nekih osnovnih tekstova što tek otvori mogućnost za zajednicu mišljenja.

Mi smo do sada nudili kurs o kolektivnom nasilju odnosno procesima razumijevanja kolektivnog nasilja a ove godine smo išli na drugu temu. Uz to je jako važno da su polaznici i polaznice izvanredno osobno motivirani – mi s ljudima koji su dolazili tu imamo još uvijek jako srdačne kontakte, neki su i formalno postali naši studenti, a neki tvrde da im je kurs promijenio životni put, što nije mala stvar.

Tonči Kuzmanić: Moja iskustva su izuzetno pozitivna i to posebno u smislu polaznika/ca koji sa nekim izuzetnim zanimanjem, sa motivacijom koja meni nije znana u Sloveniji pokušavaju misliti ono što je najteže za misliti. Prve godine kad smo radili taj naš tečaj stvar je bila koncentrirana oko ratova, nasilja, ukratko, meni koji dolazim iz Slovenije, inače sam Dalmatinac, to je bilo nešto novo, zato jer populacija ovdje glumi nekakvu evropsku pozu u smislu „ono što se dogodilo na divljem Balkanu nas ne zanima” i taj neki uzvišeni položaj koji je u Sloveniji uobičajen, to je zapravo položaj hipokrizije, čega nije bilo u Sarajevu kod polaznika/ca iz Makedonije, Srbije, Hrvatske, Bosne, Crne Gore, Kosova i tako dalje i to je bilo izuzetno iskustvo koje je za mene motivirajuće i dalo mi je neku posebnu snagu zato da kažem hvala bogovima i boginjama, ipak postoje još uvijek normalni ljudi koji brinu za svijet i za ono što bi moglo doći iza njih i koji ne razmišljaju na ovaj hipokrizijski način Zapadnjaka koji žive neke svoje zajednice, zadnje živote i gledaju samo svoje guzice. Dakle, vrlo pozitivni utisci su moji o tom početku, odnosno te prve dvije godine.

A što očekujem?! Očekujem da će se ta stvar nastaviti, da ti rezervoari motivacije mladih ljudi nisu iscrpljeni s tim da ćemo pokušati ove godine stvar s rata i nasilja presumjeriti prema nekoliko općijih i za današnje vrijeme opasnijih pitanja, kao što su pitanja moći, kao što je pitanje revolucija, pitanje država i kao što je pitanje nečega što treba nazvati konačna kriza zapadnog svijeta.

FMA: PJMA spada u neformalni vid obrazovanja. Da li je izgradnja mira osuđena ne „neformalnost” te da li bi i koliko bila društveno korisnija i progresivnija kada bi se više uključila u formalne obrazovne procese?

Vlasta Jalušič: Ja mislim da je PJMA jedinstvena najprije po svojoj lokaciji a uz to po tome što sakuplja ljude koji imaju jako važno iskustvo: ne samo rata i poslijeratnih procesa i rasprava te aktivizma u smislu angažmana protiv rata i procesa pomirenja i suočavanja s prošlošću. Radi se o tome da su pored toga što takvo iskustvo pruža iznimnu mogućnost za promišljanje procesa koji su doveli do kolektivnog nasilja po mom mišljenju jugoslovenski ratovi – pored događaja u središnoj Africi – oni bitni događaji koji nam otvaraju put ka promišljanju nove forme vladavine sa kojom se susrećemo uoči propadanja dosadašnjeg najvećeg garanta jednakosti i prava, države – koja može ako je shvaćena kao puki aparat vlasti funkcionirati i u suprotnom smjeru, naime može postati najveći kršitelj prava i jednakosti.

Ljudi koji su stvorili PJMA su po meni shvatili da se radi o takvom mjestu i trenutku i to im je omogućilo stvoriti tako vanrednu školu mira – gdje mogu ljudi stati i u nekom smislu bez presija promišljati, reflektirati o onome „što se nama zapravo dogodilo” i koju odgovornost za prošlost i budućnost kao pojedinci i kolektivi na ovim prostorima to mi zapravo nosimo.

Tonči Kuzmanić: Ono što je za mene bitno je otprilike ovo: kada govorimo o toj krizi, jedna od centralnih karakteristika te krize je kriza obrazovanja. Na koljenima danas stoje osnovna škola, srednja škola, fakulteti i možda čak posebice svi oblici postdiplomskih studija. Stvar je povezana s općom krizom uključujući i krizu svih institucija među kojima je sistematika obrazovanja ona koja je problematična. U tom kontekstu bih rekao ovako: što se tiče govora, recimo, o pedagoškom radu sa problemom nasilja, mislim da bi to trebalo uvesti u osnovne škole, tamo negdje iza četvrtog razreda. Kasnije bih bio skeptičan. Možda bi se još o tome moglo govoriti u srednjoj školi. O tome treba govoriti mladim ljudima, njima otvoriti ta pitanja, i uvijek poći od nasilja u porodici a ne obrnuto.

Ako mislite na uključenje Mirovne akademije u neki postdiplomski studij, onda sam protiv toga. Kad formaliziraš taj studij, ti mu oduzmeš onaj osnovni naboj, a to je naboj alternativnosti. Mirovne studije se nikad ne odnose samo na nasilje i nikad se ne odnose samo na rat, nego uvijek govore o nekim institucijama, o problematičnosti univerziteta, o problematičnosti sistema školovanja, itd. Dakle, u tom smislu bih ja imao jedno shizofreno stajalište da bih rekao da – u niže stepene obrazovanja, ne – u više stepene obrazovanja. Mislim da to mora ostati izvaninstitucionalno i da je to ono što daje moć tim načinima obrazovanja i razmišljanja i bojim se da bi institucionalizacija ubila te potencijale

FMA: Tema kursa koji ćete voditi je Politika, moć i nejednakosti. Problematizirat ćete pitanje da li je nasilje ono najgore što nam se može dogoditi. Predlažem da s problematizacijom, ukratko, počnemo sada. Da li je?

Vlasta Jalušič: Nasilje je tek rezultat, ono je odsutnost moći i znak da je političko djelovanje otkazalo. Nasilje može biti i kontranasilje. Ja sam o tome pisala u svojoj knjizi Zlo nemišljenja gdje sam sa oslanjanjem na misao Hannah Arendt i analizu nekih problema u vezi sa nasiljem, vlašću, rasizmom i pitanjima totalitarizma pokazala da se u naše doba radi o onome što sam nagovijestila prije – o novoj formi vlasti koja postaje globalna i koja zapravo ne treba neposredno nasilne procedure da bi se mogla vršiti. Nagovještaji takve forme vlasti su tzv. totalitarni sistemi gdje nasilje nije suština problema.

O posttotalitarnoj formi vlasti kao posebnom sistemu je pored Hannah Arendt pisao i Vaclav Havel još kao disident, i njegov tekst Moć nemoćnih ćemo čitati ove godine – on taj sistem nije ograničio na nacizam ili staljinizam već govori o širem fenomenu koji zahvaća zapadna društva. Put ka toj formi vlasti je u biti nepoštivanje temeljne ljudske jednakosti i tzv. „prava imati prava” (Hegel). Nejednakosti, pogotovo ako zahvate cijele grupe, dovode do toga osjećaja nepravde koji se kolektivno može perpetuirati stoljećima i stvara tzv. reaktivne grupe koje se organiziraju na toj osnovi – kao identiteti koji mogu postati „ubilački” kao što ih zove Amin Maloof.

Mislim da trebamo biti vrlo pažljivi glede osuđivanja nasilja uopće kao nečega što je najgore zlo. O tome puno znaju oni koji su proživjeli najstrašnije eksperimente zadnjeg stoljeća.

Tonči Kuzmanić: Problem nasilja je prilično zapletena stvar, posebice u tom smislu što smo mi obrazovani, što smo mi socijalizirani na prilično pogrešne načine koji se uglavnom vežu na neke religiozne i postreligiozne sisteme unutar kojih jedne stvari vidimo a za druge smo potpuno slijepi. Taj sistem obrazovanja koji imamo napravi nam u glavi nešto takvo da jedno vidimo a drugo apsolutno ne vidimo. Ono što vidimo je nasilje pri čemu ga vidimo kao fizičko nasilje. Mi kao djeca postmoderne živimo na zapadu, pogotovo u nekim društvima koja brojne stvari više ne rješavaju na načine fizičkog nasilja nego na načine drugih formi nasilja koji su puno opasniji i puno gori, koji nam djeluju iza leđa i koje, nažalost, ne možemo vidjeti, misliti, tematizirati te ih uopće ne možemo blokirati.

U tom smislu bi se dalo na vaše pitanje odgovoriti: da, puno, puno gore nam se stvari mogu dogoditi nego što je fizičko nasilje i točno to što je više nego fizičko nasilje nam se upravo i događa. Ključna točka gdje se to pitanje može otvarati kao problem je pitanje jednakosti. Dakle, mi živimo u društvima u kojima je samorazumljivo da ljudi nisu jednaki i unutar tog konteksta striktno osuđujemo samo fizičke oblike nasilja. E, sad ono što treba otvoriti je sasvim novi kontinent koji ide preko fizičkog nasilja i koji je ugrađen u samim temeljima zapada, u samim temeljima društava u kojima živimo a to je problem nejednakosti.

FMA: Šta je nenasilje i šta bi trebalo biti: dogma ili taktika, kako je pitanje 1961. formulisao Peter Sedgwick?

Vlasta Jalušič: Sedgwick je bio toga svjestan, kada je polemizirao kako sa anarho-pacifistima tako i sa njihovim protivnicima. Jako je važno to što je rekao da bi trebali nepacifistički demonstranti sjesti skupa sa pacifistima i ustanoviti da mogu oni sami imati dosta manje nasilnu argumentaciju od samih anarho-pacifista.

Nenasilje, ponavljam, nije suprotnost nasilja. Nasilje je instrumentalno – to je njegova bit – ono je uvijek sredstvo koje treba opravdanje, i nikada ne može biti legitimno po sebi. Nasuprot nasilja je politika, političko djelovanje i moć, a one ne trebaju opravdavanja već legitimnost. Samo nenasilje, pogotovo kada znači izmicanje djelovanju i neaktivnost, može biti vrlo nemoćno a ponekad – kada bi trebalo zaustaviti neke procese (koji mogu biti bilo nasilni bilo nenasilni i koji potpuno devastiraju bilo kakvu mogućnost za buduću političku zajedničku egzistenciju nekih grupa ili čak vode ka njihovom uništenju) čak i sudbonosno. To je pokazao i slučaj bivše Jugoslavije – i Bosne posebno. To može naravno i biti drugačije ako se radi o „aktivnoj pasivnosti”, ali o tome ne možemo raspravljati generalizirano, već povodom konkretnih situacija.

Tonči Kuzmanić: Mi Zapadnjaci smo prilično udobno naseljeni u distinkciju nasilje – nenasilje i onda nasilje vidimo kao nešto aktivno a nenasilje kao nešto pasivno. Kad ja i Vlasta govorimo o nenasilju, onda mi ne govorimo ni o kakvoj pasivnosti, ni o kakvom nedjelovanju, upravo suprotno, mi govorimo o političkom djelovanju. Problem je u tome da zapadni diskursi, svi po redu, i tu nema iznimke, to je pokazala Hanah Arendt jako jasno, bilo kakvo govorenje o politici i samo pominjanje riječi politika, vezuju uz nasilje.

Dakle, riječi politika i političko djelovanje znače nešto nasilno zato što su sve revolucije bile nasilne itd. Treba izaći iz tog tipa diskursa i reći da je političko djelovanje političko samo do onog momenta dokle je nenasilno, a to da je nenasilno ne znači da je pasivno i da je nedjelovanje. Između toga stoji još jedna dublja razlika a to je razlika između rada i između djelovanja. Razlika između onoga što je poiesis i ponos i onoga što je praxis, to razlikovanje je ono koje nam omogućava da kažemo otprilike te rečenice koje su ugrubo rečene: prva je ta da nenasilje nije nikakva pasivnost, nikakvo čekanje, nego otvaranje mogućnosti nenasilnog djelovanja, mijenjanja, oblikovanja, blokiranja… jer u trenutkku kad se prepustimo logici sile, logika sile je ono što stoji iza nasilja, onda nismo više u političkom djelovanju nego smo u nečemu što je poiesis, što je rad, ili što je zlo. Pitanje rada, pitanje nasilja, nije nešto što bi se moglo na bilo koji način tako jednostavno izjednačavati ili distingvirati. Radi se o jako zapletenoj stvari a najviše je problematično to što mi moramo na neki način izaći iz uobičajenih zapadnih načina razumijevanja te problematike.

Jedna od mogućnosti je ono što je radio, na nivou primjera dakako, Gandi, a unutar zapadnih teorija, među kojima ste neke i vi pominjali, zapravo tu nema pravog izlaza. Mi se zapravo nalazimo u dobu, u epohi, kada ćemo morati pokazati da postoje i drugi putevi. Na nivou trenutnog događanja je, recimo, revolucija u Egiptu, na trgu Tahrir jasno pokazalo da je ono što je političko jako produktivno upravo nenasilno političko djelovanje. Ono što se dogodilo na Tahriru je zapravo dokaz da teorija Hane Arendt jako dobro funkcionira

FMA: Nasilna (re)akcija, govorim iz konteksta kojeg poznajem, to je bh. pa i ex-yu kontekst, u javnom mišljenju djeluje razumljivija od nenasilne. Nenasilje je ono u vezi s čim se pokreću razni edukacijski programi, treninzi i sl. U tom smislu o nasilju bi njegov pobornik mogao reći da je ono oprirodnjen, instinktivan proces, dok pobornik nenasilnog djelovanja to za proces koji promovira teško da može reći. To je ono što se uči. Je li ta teza po vama ispravna i kako je komentirate?

Vlasta Jalušič: Mislim da ništa nije prirodno u nasilju, ni u nenasilju. Nasilna re-akcija je nešto spontano, ali to ne znači „prirodno” u smislu biologije. Mislim da je problem s edukacijom o „nenasilju” da se kod govorenja o tematici „nenasilja” zapravo radi o reaktivnom konceptu (reakcija na nasilje), koje aludira na neaktivnost – a da bi se odgoj za mir i nenasilje zapravo trebao zvati edukacija za politiku i političko djelovanje – aktivnost. Razlozi su po meni dublji i trebalo bi ih staviti u samu zapadnu tradiciju razumijevanja politike kao manifestacije volje pojedinaca i grupa a ne kao zajedničkog djelovanja. Ali tu nemamo dovoljno mjesta za razradu tog pitanja.

Tonči Kuzmanić: Pokušat ću to odgovoriti na jedan neobičan način uz pomoć čovjeka kojeg vrlo cijenim, to je Ludwig Witgenstein. Te naše zapadnjačke jezikovne igre se najčešće utemeljuju upravo u prirodi. Ta naša konstrukcija prirode je tako strašna da je to jedan od glavnih problema s kojim imamo posla. Uz sve ono, kad nemamo više dobrih argumenata, uvijek u pomoć na ovaj ili onaj način, kao zeca iz čarobnjakovog šešira povučemo prirodu i kažemo „to je prirodno!” i onda bi se moralo činiti da tamo više nema nikakve argumentacije. Međutim, to jednostavno ne drži vodu.

Kad bi bilo, pokušat ću na osnovu jednog hipotetičkog izvođenja reći, kad bi to bilo tako da je rat, da je nasilje nešto što je prirodno, onda bi nam ti koji takve stvari govore morali reći kada je bio zadnji rat između slonova i lavova? Kad govorimo o ratu, ne možemo govoriti o prirodi, moramo govoriti o čovjeku. E, sad, ako ćemo se vrtiti oko čovjeka i reći da je on prirodno biće, vjerovatno možemo odgovoriti samo to: da, u jednom dijelu je prirodno biće! U kojem dijelu? U tome da se rodi i da umre. Po nečemu drugom, vjerovatno ne. Dakle, argument prirode tu jednostavno ne stoji i u tom smislu mislim da ga nije problematično odbaciti.

S druge strane, nenasilje je nešto što se unutar čovjekovog postojanja veže na obrazovanje. Međutim, to ne znači da i druge životinje nemaju procese obrazovanja u kojima se isto tako vrte oko problema nenasilnosti. Bilo koja životinja koja živi u nekom zajedništvu mora naučiti svoje mlade kako se to živi u zajedništvu. Kad govorimo o obrazovanju na ljudskoj strani, nikako ne bih rekao da je to samo ljudska karakteristika. Pitanje socijalizacije je ono što jest ljudska karakteristika, ali je onda ono što je jako važno razumjeti kod problema nasilja da je nasilje ono što je ljudska i samo ljudska karakteristika.

Ne može se na isti način govoriti o ljudskom nasilju kao što je recimo nasilje lava nad antilopom. Nasilje lava nad antilopom nije ono što je nasilje, radi se o drugim stvarima. Kad čovjek ide u procedure nasilja, onda on ne ubija, ako govorimo o nasilju kao ubijanju, nekog drugog čovjeka zato da bi ga, recimo, pojeo. Čovjek ima tu dimenziju, i ta dimenzija je ono gdje prava debata počne, da čovjek najčešće ubija iz užitka, iz zadovoljstva, to je ona točka koju niti jedna druga životinja nema, ne poznaje ju. Dakle, kad taj problem pokušavamo riješiti, to nikako ne možemo na osnovu razlikovanja između prirodnog i neprirodnog.

FMA: Perspektivu iz prethodnog pitanja možemo i obrnuti samo ne kroz opoziciju nasilje – nenasilje, već kroz opoziciju rat – mir. Dok je svakom manje-više jasno da je rat nešto na čemu se radi, što se priprema, što je skupo, iziskuje sredstva, što se organizuje, dotle je mir nešto što se kao podrazumijeva, neko „prirodno”, „normalno”, „redovno” stanje a rat vanredno. Najbolje se to očituje kroz laičku recepciju sintagme „izgradnja mira” gdje se, gotovo obavezno, pita „šta je to?” Kako to komentirate?

Vlasta Jalušič: Da, šta je to mir? Mir je odsutnost rata, on je absolut, on se ne može pozitivirati u smislu opisivanja i analiziranja itd. On se manifestira kao jednostavna tautologija. Mir je kad je mir i kad nema rata. U tome smislu je mir „prazan” koncept i nemate što staviti u njega – zato ga, ako želimo stvarno trajni mir, uvijek treba vezati na političko djelovanje i pitanje moći i demokracije. Mir nije i ne može biti politički koncept po sebi. On predstavlja vrijednost za generacije koje su iskusile rat. U područjima bivše Jugoslavije su te nedavne ratove vodile generacije koje nisu imale prethodno iskustvo rata, koje su rat zamišljale kao Rambo iskustvo, ja sam razgovarala sa više veterana koji su ušli u rat kao TV generacija. Oni tek sada znaju istinsku vrijednost mira kao odsustva rata.

Tonči Kuzmanić: Ja mislim da to nije suprotno nego da je to neka druga jezička igra. Što se tiče rata i mira mislim da je to dobra ideja, da bi to trebalo govoriti, to je zapravo to da kod ratova se radi o izgradnji, planiranju, itd. međutim, to su već stoljeća s kojima imamo posla, procedura amnezije ili zaborava. Ja ću samo jednu prigodu spomenuti da bi bilo jasno šta ovdje mislim: nekada, prije tristo godina, se jasno reklo da je neko ministarstvo, ministarstvo za rat. U nekim državama od apsolutne monarhije do zapadne Evrope se znalo da je neki ministar, ministar za rat, tako se znalo u Grčkoj, tako se znalo u Rimu, međutim od Francuske revolucije pa ovamo se sve intenzivnije govor o ratu na način jasno planiranopg djelovanja tih i tih ministarstava u smjeru rata počelo govoriti o ministarstvima za mir. To je ono što mi moramo otvoriti, to je ono čime se Orwell bavi i mnogi ljudi koji se bave takvim tipom tematizacije i u tom smisllu mislim da bi trebalo stvar otvoriti, to je jedno.

Drugo, mislim da je pitanje normalnosti mira fikcija. Mislim da je to prije svega teološka fikcija za koju znamo povijesno gledano da ima korijene u kršćanstvu i da je to ono što danas bez bilo kakvih mogućnosti da napravimo grešku možemo nazvati ideologijom. To govorenje o miru, a istovremeno neprestano pripremanje za rat je ono što mi moramo nekako osvijetliti, dovesti do svijesti u tom smislu da pitanje mira nije nikakva normalnost, nego da je sa stanovišta bilo kakve vlade zapravo pitanje rata nešto što je normalnost i mir je zapravo nešto što je nenormalno. Taj okret, ukoliko bi bio samo takav, samo zrcalni preokret, ne bi bio dovoljan, potrebno je upozoriti na još jednu stvar a to se otprilike može ovako reći: kad mi danas govorimo o ratovima, onda obično padnemo na finte oznaka ratova: Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat, frontalne borbe i slične opasne stvari, ali danas su to priče za malu djecu.

Naime, rat u Bosni, ja ga naime ne označavam kao rat, ja ono što se dogodilo u Bosni označavam kao više od rata i govorim o radikalnom zlu, dakle, ono što se dogodilo u Bosni nas je upozorilo otprilike na to da mi više nemamo posla sa vojskama, da mi više nemamo posla sa frontovima, nego da mi imamo posla sa nečim što je puno gore od bilo kojeg frontalnog rata gdje se zna ko ima koju uniformu, ko je na jednoj a ko na drugoj strani, itd. Ukratko, ako pojednostavimo, rat više nije odnos između dviju država, nego moguće je između jedne države i nečega što je nedržava ili čak, i to je ono što je najopasnije, to je ono što mislim da mi moramo danas misliti, da je rat pitanje društvenoga, da se dva društva ili čak dvije zajednice međusobno udare. Ti ne nastupaš kao vojnik jedne strane protiv vojnika druge strane, nego je svaki pripadnik druge zajednice tvoj neprijatelj. U tom smislu sam ja zagovornik pozicije da mi više nismo u ratu. Ono što se dogodilo u Bosni je nešto puno gore od rata i misliti ono što se dogodilo u Bosni nije moguće uz pomoć kategorije rat i nije moguće uz pomoć razlikovanja rata i mira.

FMA: U naslovnoj sintagmi kursa koji ćete voditi: Politika, moć i nejednakost, barem kad se gledaju savremena društvena kretanja, odnosno ono što od njih do nas stiže posredovano različitim komunikacijskim kanalima, naslućuje se prisustvo i četvrte imenice koja kao da generira spomenute tri. To je kapital. U kojoj mjeri i na koji način je on podrazumijevan u naslovnoj sintagmi vašeg kursa?

Vlasta Jalušič: Nećemo se posebno baviti tim pitanjem – ići ćemo u drugom smjeru. Čak mislimo – a o tome je više od mene pisao i govorio Tonči Kuzmanić – da se nalazimo u post-kapitalističkom društvu gdje više nema kapitalskog odnosa radnik-kapital – čak suprotno, pošto ga nema, onda se radnici bore za njega – za to da bi bili u radnom odnosu, da bi bili prisutni na tzv. „tržištu rada”, jer rada u smislu kapitalskog odnosa za radnike nema. Postoje predkapitalski odnosi (u nekim „trećim” zemljama ili segmentima) i postkapitalski – menadžersko društvo, novi sistem vladavine u svijetu koji step by step nadvlađuje sistem država i kapitala. Ako samo pomenem: danas se ljevica bori za dostup ljudi do „tržišta rada” – nije li to da se treba za kapitalske odnose tek boriti jer ih nema?

Tonči Kuzmanić: Odgovor je ne. Ne stojim na poziciji da je tu kapital najveći problem. Stvar je puno kompliciranija. Bilo bi jako lijepo kad bi se to moglo uz pomoć kategorije kapitala riješiti. Ne radi se o kapitalu i ne radi se o kapitalizmu. Moja pozicija je, i to je ono na čemu sam radio intenzivno zadnjih osam godina i knjige su na tu temu objavljene, da onaj problem s kojim mi u tom nekom širem, globalnom okviru imamo danas posla više nije kapital i nije kapitalizam nego nešto što je postkapitalizam. Ja govorim o menadžerskoj revoluciji i bavim se postkapitalizmom. Centralna kategorija više nije kapital u tom smislu jer više nemamo posla s kapitalistima. Kapital ostaje, ali kao nešto što je finansijski kapital.

Mi nemamo posla danas sa sistemom kojeg vode kapitalisti, nego imamo posla sa sistemom kojeg vode menadžeri. Ključna razlika između toga je što je kapitalisti u interesu profita i njegovog privatnog kapitala da što više ljudi zaposli, menadžeru je u interesu privatnog dobitka da što više ljudi otpusti. U kapitalizmu su ljudi potrebni. Kapitalizam kao i socijalizam, kao djeca industrijeske dobi, rade na tome da im je potrebno što više ljudi, radne snage. Za psotkapitalizam je karakteristično prije svega to da enormne količine ljudi, posebice radne snage postanu suvišne, to je jedna stvar i još samo jedna pa da razumijete zbog čega sam rekao da se ne radi o kapitalu, zato jer govorenje o kapitalu obično vuče na kapitaliste, stvar je da kod kapitalista, u uslovima kapitalizma, imamo situacije u kojima kapitalist sa svojim privatnim kapitalom vodi produkcijski proces.

U postkapitalizmu imamo posla s menadžerom koji produkcijske procese vodi sa javnim a ne svojim privatnim kapitalom. Kapitalist je odgovorna institucija, u smislu da je barem odgovoran za svoju privatnu svojinu, a menadžer je neodgovoran zato jer ima psola s našim javnim, općim sredstvima. Dakle, to čime se ja bavim i zašto je moj odgovor bio „ne” kada ste pomenuli riječ kapital, poenta je u tome što bilo lijepo kada bi bilo tako jednostavno, međutim, puno, puno gore je nego što se čini na prvi pogled i ukoliko upotrebljavamo riječ kapital nekritično i ne da bismo promislili, mi odmah povučemo u igru kategoriju kapitalist i tada smo izgubljeni jer ne možemo razumjeti ništa od onoga što se danas događa. I samo još jedna takva sitnica da bi možda razumjeli u kom smjeru vodim, za kapitalizam i za socijalizam kao za djecu industrijske dobi je karakteristično prije svega to da na neki način pokušavaju organizirati nešto takvo kao što je društvo, kao što je tehnički život i kao što je nešto podnošljivo, a industrija više ne postoji, ne govori se danas slučajno o finansijskoj industriji.

Najteža točka pri analizi onoga što se trenutno događa je upravo to: šta nam zapravo govori sintagma finansijska industrija u uslovima kada industrije na Zapadu više nema. Dakle, imamo puno tih problema kojima se ljudi uopšte ne bave, uzmu zdravo za gotovo kapital i kapitalizam i onda lupaju, a ja mislim, pogotovo nakon osam godina intenzivnog rada na tim problemima, da je tu puno više i iza i ispod nego što se čini na prvi pogled. Promjene koje živimo su strašne i nije to baš moguće reducirati na jednostavne kategorije.

FMA: Čini se da riječi kapital, klasa, buržoazija, revolucija… nakon što su gotovo dvadeset godina bile protjerane iz javnog prostora, opet ga okupiraju. Koliko diskurs današnje ljevice možemo shvatiti kao nov i kao rješenje? Pritom više mislim na intelektualnu ljevicu i ljevicu inicijativa nego na političku u smislu lijevo deklariranih političkih partija.

Vlasta Jalušič: Ukratko, mislim da su prve tri zastarjele i da više ne mogu opisati našu situaciju. One su imenice koje nas vode u zastiranje i nerazumijevanje današnjeg trenutka. A intelektualna ljevica koja tim pojmovima operira kao žetonima snosi odgovornost za to.

Tonči Kuzmanić: Nažalost, moj odgovor je katastrofalan, to je jedan dio problema koji ja imam u svojoj sredini, recimo u Sloveniji… Stvar je paradoksalna, sa desnicom, sa neoliberalnim i neokonzervativcima ti više nemaš šta pričati, to je stvar koja funkcionira kao automat, oni jednostavno ponavljaju stalno jedne iste riječi i rečenice. Jedino sa čim se možda može pokušati nešto razgovarati to je ljevica, međutim, problem ljevice je da je sastavni dio postojećeg problema, to nije alternativa i to nije odgovor nego je, nažalost, ljevica potpuno izgubljena i postala je sastaavni dio problema i to je tek i glavna stvar naše generacije. Mi nećemo smjeti imati posla samo sa desnicom, mi moramo imati snage za to da imamo posla sa desnicom i sa ljevicom istodobno, u tom smislu smo u jako zahtjevnom položaju.

Taj povratak diskursa iz ’68 je zapravo znak nemišljenja, to je zapravo znak da zadnjih pedeset godina ljevica nije ništa promišljala ozbiljno i da je to zapravo jedan od razloga zbog kojih smo svi mi u krizi a ljevice zapravo više niti nema. Današnja ljevica samo ponavlja, kao automat, neke riječi koje su bile aktuelne prije pola stoljeća ili više, i u tom smislu je sastavni dio problema a ne odgovor.

FMA: Na fonu klasne nejednakosti da li je moguće govoriti o nenasilnom rješenju konflikta?

Vlasta Jalušič: Ako govorimo o konfliktima, da, moguće je. Ali mi u slučaju ratova u bivšoj Jugoslaviji nismo imali posla sa „konfliktima”, već sa situacijama o kojima Tonči, recimo, govori kao o nečemu što je bilo „gore od rata”.

Tonči Kuzmanić: Sad ste me bacili u Marxove jezičke igre. Sad ću ja braniti Marxa a mislim da je to moguće. Jedan tekst će sad biti objavljen u časopisu za kritiku znanosti gdje sam to pokušao reći. Naime, tu nema nikakve dvojbe, o tome što vi govorite, pitanje nejednakosti, to je izvan debate. Međutim, pitanje je šta se dogodi u trenutku kada kažemo da je to klasna nejednakost. Onako, iz prve rečeno i preko prsta to je Marxova pozicija, pozicija klasnih borbi itd. Mislim da stvari nisu tu tako jednostavne, u tom smislu mislim da Marx govori nešto drugo i nešto jače nego što je to.

Naime, postoje brojna njegova pisma uključujući i jedan od predgovora u kapitalu gdje on govori jako eksplicitno da klasne borbe uopće nisu njegova stvar, da to nije nešto što je on pronašao, da nije nešto na čemu je on radio, ali ono na čemu je radio je eksploatacija. Ono što ja sad hoću ovdje reći je otprilikeovo: jedan tip zaključaka izvlačimo ako interpretiramo Marxa kao da govori o klasnim borbama, drugi tip zaključaka izvlačimo ako Marxa interpretiramo kao onoga koji govorio eksploataciji, to dvoje nije jedno isto. Ako govorimo o klasnim borbama onda govorimo to što ste vi rekli, to uostalom govore i Marx i Engels više puta: jedna klasa se prije ili kasnije mora psotaviti nasilno u odnosu na drugu klasu.

Međutim, ono što nam se u tom slučaju dogodi, jer mi moramo paziti, nismo više u Marxovom vremenu, mi imamo iskustvo Oktobarske revolucije, mi imamo iskustva drugih revolucija, mi imamo iskustva staljinizma, svi ti su bili na raznim pozicijama postavljeni a govorilo se stalno o klasnim borbama, ono što je ovdje zaboravljeno je to da se radi o eksploataciji. Marx je bio ubijen u staljinizmu ne time da se u staljinizmu više nije govorilo o klasnim borbama, ne, u lenjinizmu, staljinizmu, maoizmu, hošiminizmu se u svim tim izmima se govorilo o klasnim borbama ali ono o čemu se tamo ne govori – o eksploataciji, e to je ta točka.

Dakle, ti si u Rusiji za vrijeme Staljina o klasnim borbama mogao govoriti koliko si htio, ali nisi smio govoriti o eksploataciji zato jer proleteri ne mogu sami sebe eksploatirati. To je ta točka gdje sam ja govorio da pokušavam braniti Marxa. Ono što je Marxova ključna tačka je eksploatacija i ukoliko ustrajemo na eksploataciji možemo braniti tu njegovu poziciju bez upotrebe klasnih borbi. Ukoliko ustrajemo na klasnim borbama izgubit ćemo eksploataciju, to drugo je iskustvo svih socijalizama. Dakle, naš problem je dosta kompliciran danas, mi moramo pokušati misliti to šta Marx govori, istovremeno ne zaboraviti tih zadnjih stotinjak godina socijalističkih revolucija koje su proizvele takve stvari na koje Marx ne bi mogao imati drugog odgovora nego bi se glasio – to je još uvijek eksploatacija.

Ukratko, nije svejedno da li govorimo iz pozicije eksploatacije ili iz pozicije klasne borbe. Što se sad vašeg pitanja u užem smislu tiče, da li treba očekivati neke klasne borbe, mislim da borbe treba očekivati, ali ja im ne bih dao oznaku klasne, ja ću im dati drugu oznaku a to je oznaka političke borbe. Mislim da je cijela jedna epoha društvenih borbi prilično pri kraju i da se otvara neka nova epoha, a to je epoha političkih borbi. Dakle, svi oni koji budu politički razmišljali o eksploataciji, bez obzira da li su bogati, siromašni, kapitalisti ili ne, ovi drugi će ići na drugu stranu bez obzira na to da li su bogati, kapitalisti ili slično.

U tom smislu ja mislim da imamo posla s novim diobama koje će se sve više vrtiti ne oko klasnih borbi nego oko eksploatacije i ja na taj način razumijem ono što se događa zadnjih desetljeća recimo u Africi, u Južnoj Americi, itd.

FMA: Da li je nejednakosti i diskriminaciju moguće i da li ih je korisno posmatrati kao identitarno razglobljene ili su nužno ispresijecane klasna s rodnom i rasnom, vjerska s etničkom i obratno: različite su mogućnosti presijecanja?

Vlasta Jalušič: Da, tako je. Na prvi pogled duboke etničke suprotnosti se pokazuju kao godinama socijalno stvorene razlike, koje postaju reaktivne – i djeluju intersekcionalno, to znači da djeluju takorekuć „in concert”, u zboru. Recimo, kada neka grupa ljudi obavlja točno određene poslove i to postaje dio njihovog identiteta i vrednovanja njih i njihovih navika. O tome je već davno pisao Hechter – i pokazao kako to djeluje u migrantskim zajednicama. Danas imamo te situacije u svim zemljama, i one se opasno prikazuju kao rasni ili/i etnički identitet i na tom osnovu se stvaraju hijerarhije u društvima sa potencijalom nasilnih konflikta. Tako mogu recimo tzv. vidljive manjine (recimo Romi ili Afrikanci u EU državama) biti meta rasističkih napada ili čak i GLBT populacija može biti žrtva rasnih izgreda.

FMA: Vratimo se nakratko PJMA, prvenstveno zbog njenog naziva. Šta za vas znači pridjev „postjugoslovenski”. Pitam to zbog prefiksa „post” kojeg često možemo čuti: „postsovjetske države, postsocijalističke i sl.” Da li taj prefiks osnovu riječi koju određuje čini anahronom ili pak živom i na neki način sklopivom, obnovljivom? Da li ima realan konstruktivan potencijal?

Vlasta Jalušič: Taj post- može, dakako, biti anahronistički. Ja se puno puta sjetim vrlo duhovite scene iz romana istočnonjemačkog „postsocijalističkog” autora Thomasa Brussiga, Die Helden wie wir – Junaci kao mi, gdje pokušava u vrijeme socijalizma protagonist objasniti kolegama što su to „post-strukturalisti” (Poststrukturalisten) koje treba STASI, tajna policija, progoniti. I govori (na njemačkom), da se kod Poststrukturalisten radi o onima koji napadaju strukturu pošte u socijalizmu (Post na njemačkom znači poštu kako instituciju). Da budem ozbiljna, mislim da smo danas često u stvarnoj nemogućnosti definiranja pojmova koji pomažu razumjeti procese u kojima se nalazimo. Mi smo u određenoj „tranziciji” u sistemu koji još nema imena…

Tonči Kuzmanić: I ja isto tako prilično često upotreblljavam prefiks post, posebice u vezi s kapitalizmom, govorim i o postreligiji, postrevolucionarnosti, ali kako ja razumijem i gdje ja mislim da je finta sa post? Mislim da moramo biti jako skromni i priznati da prefiks post zapravo prije svega označava našu nesigurnost, našu nemogućnost i našu svijest o tome da ne znamo gdje smo. Mi nemamo imena za ono u čemu smo. Prefiks post je za mene vrhunski simbol, vrhunski simptom, koji nas upozorava na neki sasvim novi kvalitet gdje se pojavljuje naša skromnost jer mi nismo više u dobu znanosti gdje tako lijevom rukom dajemo imena nekim stvarima nego danas smo uz pomoć tog prefiksa post priznali da se čak i ne usuđujemo označavati stvari nego ih radikalno neutralno označavamo.


Mirovna akademija, 16.07.2012.

Peščanik.net, 17.07.2012.