Alternativni ekonomski programi

Utorak, Jun 21, 2011 - 01:01 NT - 1344 Reads

Feljton



Alternativni ekonomski programi

ČETVRTI SVJETSKI RAT
Dražen Šimleša



E
konomske alternative predstavljaju zaista poseban oblik borbe, možda upravo zato jer ih ljudi nekako najmanje očekuju u tom području. Razlog je što se neoliberalni kapitalizam čini toliko prevladavajućim da nam se ništa drugo ne čini realnim. No tijekom istraživanja za ovu knjigu i sam sam se ugodno iznenadio koliko nam se toga pruža na području, uvriježeno rečeno, ekonomije kako bismo poboljšali naš svijet. Što se tiče ekonomije i mogućnosti da ona služi i radi za ljude, a ne za malu skupinu na vrhu piramide moći, započet ćemo s konceptom kooperativa, kod nas poznatijih kao zadruge. Nakon toga ćemo predstaviti koncept fair trade ili poštene trgovine, eco-rata, LETS-a i na kraju mikrokreditiranja.

Kooperative/zadruge su danas prevladavajući organizacijski model unutar alternativnih ekonomskih programa. Postoje kooperative potrošača i proizvođača, ali i tzv. samoupravne kooperative.[62] Ove prve su donekle i češće, a radi se o uobičajenim oblicima udruživanja ili kako se kod nas češće kaže zadrugarstva prilikom proizvodnje određenih proizvoda, te udruženja potrošača koji organizirano kupuju dotične proizvode. Samoupravne kooperative imaju nekoliko presudnih faktora koje moraju zadovoljiti, a to su: radna snaga posjeduje i upravlja kompanijom; sve odluke donose se demokratskim izborima na principu jedna osoba-jedan glas; rad i plaće dijele se na demokratskim temeljima (Estey i Bowman, 2001). Prvi dokazi kooperativnog odnosa između ljudi pronađeni u starom Egiptu, Babilonu, Grčkoj, Rimu, među plemenima Sjeverne Amerike i Afrike, kao i kasnije među poljoprivrednicima drugdje u svijetu. U srednjem vijeku možemo nalaziti neke oblike grupa za međusobnu pomoć u gradovima. I danas se pokušava pratiti šest osnovnih principa koji su utemeljeni s prvom dugoročnom kooperativom Rochdale 1844. godine: otvoreno i dobrovoljno članstvo; demokratska administracija; neprofitni status; vraćanje viška članovima; edukacija članstva i suradnja između kooperativa. Rochdale Society of Equitable Pioneers nije bila prva kooperativa, ali je bila prva koja je trajala duže vrijeme, a i formirali su do danas važne principe za kooperative. Generalna skupština International Cooperative Alliancea donijela je sljedeće osnovne principe za kooperative: dobrovoljni pristanak (bez rodne, socijalne, rasne, političke ili religijske diskriminacije), demokratsko uređenje (kontrola od samih članova), participacija (članovi kooperative kontroliraju njen kapital), autonomija (suradnja s drugim kooperativama temelji se također na demokratskim principima), edukacijski princip (osposobljavanje članova za efikasni doprinos kooperativi i informiranje javnosti), kooperativnost (suradnja na lokalnom, nacionalnom i internacionalnom nivou) i briga (za održivi razvoj njihovih zajednica).

Po podacima ILO-a kooperative zapošljavaju 100 milijuna ljudi, više od svih korporacija na svijetu koje zapošljavaju 86 milijuna ljudi. Čak 725 milijuna ljudi su članovi kooperativa kao radnici, potrošači ili stanovnici, a u zemljama u razvoju više od pola stanovništva je blisko povezana s kooperativama (Ransom, 2004).

U Brazilu 60.000 doktora (trećina od ukupnoga broja) radi unutar kooperative. U Južnoj Koreji kooperativa ribara zauzima 71 posto tržišta. U Japanu kooperative na tržištu riže i ribe zauzimaju 90 posto. Na Cipru kooperative drže 30 posto bankarskih usluga i 35 posto poljoprivrednih proizvoda. U SAD-u je 750.000 ljudi zaposleno u kooperativama koje godišnje prodaju robe u vrijednosti većoj od 100 milijardi dolara. Kooperativno stanovanje osigurava dom za 3 milijuna ljudi, a Co-op City u Bronxu u New Yorku je s 50.000 stanovnika najveća takva zajednica u svijetu. Kooperative distribuiraju struju za 25 milijuna ljudi. Kooperative imaju najviše zemlje u Velikoj Britaniji. Gotovo 40 posto Kanađana je član bar jedne kooperative.[63] Mljekarska industrija u Indiji organizirana kao kooperativa i zapošljava više od 11 milijuna ljudi te sudjeluje u ukupnoj proizvodnji mlijeka sa 17 posto (Christian Aid, 2004). Radi o siromašnim farmerima koji u većini imaju manje od pet krava pa im rad u kooeprativama osigurava normalan život. U opasnosti je zbog odluke suda WTO da prihvaća žalbu SAD-a, jer Indija subvencionira svoju mljekarsku industriju.

Najpoznatija kooperativa na svijetu nalazi se u španjolskoj pokrajini Baskiji. Kooperativu Mondragon osnovao je Jose Maria Arizmendiarrieta koji je nakon Španjolske revolucije zatvoren. Nakon izlaska iz zatvora postaje svećenik i povezuje kooperativni način proizvodnje s katoličkom socijalnom doktrinom. Zajedno sa svojim učenicima, 1956. godine osniva kooperativu koja je danas pojam uspješnosti čak i u poslovnom svijetu. Danas kooperativa Mondragon ima 60.000 zaposlenih s godišnjim profitom od 425 milijuna dolara. Okuplja 86 proizvodnih jedinica (obrazovni centre, poljoprivredne, građevinske, uslužne, potrošačke kooperative i vlastitu banku). Ukupna vrijednost Mondragon kooperative iznosi preko 14 milijardi eura. U kooperativama se pokušavaju plaće i zarade balansirati, naravno uz poštivanje i osobnog doprinosa. U Mondragonu je bilo velikih rasprava kada su si menadžeri htjeli povećati plaće jer su isticali kako je na njima veća odgovornost pa je i pošteno da dobiju donekle veće prinose. Premda je bilo velikog otpora u kooperativi pa i upozorenja da će to uništiti duh koji je i stvorio Mondragon, prvo se omjer plaća menadžera i običnih radnika povećao na 4,5 prema 1, da bi polovinom devedesetih skočio na 6 prema 1 uz daljnje produbljivanje. Podsjećamo da direktori i menadžeri najpoznatijih korporacija zarađuju za u prosjeku preko 400 puta više od običnih radnika. Nedavno je kooperativa Mondragon morala popustiti te zbog prestanka zaštite subvencijama i carinama potražiti radnu snagu izvan EU-a, gdje radnike plaćaju manje. Zbog toga ih mnogi ne smatraju više kooperativom. Mi ipak smatramo vrijednim njihov dosadašnji uspjeh.

Posebno je poznata Seikatsu Club Consumers' Cooperative Union iz Japana koji su osnovale žene 1965. godine želeći biti sigurne u kvalitetu proizvoda koje kupuju. Nastale odlukom 200-tinjak žena koje žele kupiti određeno mlijeko kako bi podržale male proizvođače. No, oni nisu samo potrošačka kooperative, već su tijekom godina svog postojanja uložili i u stvaranje proizvodnih kooperativa. Uglavnom sastavljena od žena, ova kooperativa opskrbljuje s kvalitetom i zdravom hranom preko 230.000 kućanstava. Danas su aktivne i na političkom planu s predstavnicama u kvartovskim i gradskim skupštinama, kao i suradnjom sa siromašnim područjima Filipina od kojih kupuju šećer, banane i slične proizvode na principima pravedne trgovine.

Možemo spomenuti i uspješnu Kerala Dineshi Beedi kooperativu u Indiji u kojoj radnici i radnice motaju cigarete. Ovdje je zanimljivo napomenuti kako se radi i o jednom od najslabije plaćenih poslova u Indiji u kojem se radnici i radnice uvelike iskorištavaju te rade u teškim radnim i zdravstvenim uvjetima.[64] Ovaj projekt je zanimljiv jer je stvoren u suradnji s lokalnom upravom savezne države Kerala u Indiji. Radnici u glavno tijelo kooperative biraju pet predstavnika, a lokalna vlast dva. Kooperativa zapošljava 46.000 ljudi uz mnoga prava o kojima drugi indijski radnici u tom sektoru, pa i ostalima, mogu samo sanjati. Zbog sve veće nepopularnosti cigareta, kooperativa sve više usmjerava svoju proizvodnju prema poljoprivredi te se trenutno provodi plan prebacivanja 25 posto radnika na neduhansku proizvodnju tijekom deset godina. U tom restrukturiranju nijedna osoba ne smije dobiti otkaz. Kao što je Porto Alegre poznat po participativnom budžetu, tako je Kerala poznata po tzv. "Kerala razvojnom modelu", gdje su zbog pravednije redistribucije zadovoljene mnoge potrebe njenih stanovnika, unatoč relativno malom BDP-ju. U prvoj polovici '90-ih prošloga stoljeća BDP u Kerali bio je svega 180 dolara naspram indijskih 300 dolara ukupno. Ipak, pismenost u Kerali je bila 91 posto, u Indiji 48 posto; životni vijek 69 za muškarce i 73 za žene, naspram indijskoga prosjeka od 61 godine; smrtnost dojenčadi je bila 13 na 1000, što je bolje nego u Washington D.C.ju, a o Indiji sa 80 na 1000 da i ne govorimo. Kasnije se u drugoj polovici '90-ih BDP povećao na 324 dolara, a važno je napomenuti kako je postotak ljudi koji vjeruje političarima osjetno veći u Kerali, nego u drugim dijelovima Indije pa i svijeta. Čak jedna trećina stanovništva aktivna je u nekoj od društvenih organizacija. Svako selo u Kerali ima knjižnicu, a stupanj korupcije je najmanji (Franke i Chasin, 1998; Franke, 2001).

Nakon pobune 2001. godine u Argentini ponovno je osposobljeno za rad od samih radnika i radnica preko 200 tvornica. Uglavnom tako što bi ponovno pokrenuli rad nakon što su zbog financijske krize vlasnici ostavljali da tvornice propadnu. Time je radničkim samoupravljanjem spašeno 15.000 radnih mjesta. Jedna od najpoznatijih bila je tvornica Brukman koju je policija napala u travnju 2003. godine kako bi uništila uspješno samostalno radničko upravljanje tvornicom. Tvornice su proizvodile keramiku, tekstil, kruh, frižidere, a na selima su se stvarale poljoprivredne kooperative. Stvarane su kooperativno vođene tiskare i škole. Posebno je bila uspješna tvornica keramike Zanon koja je čak nakon radničkoga preuzimanja i spašavanja tvornice morala zaposliti nove ljude.

Fair trade (poštena ili pravedna trgovina) je oblik trgovine zamišljen kao alternativa "slobodnoj trgovini" i prevladavajućim odnosima u današnjim financijskim i trgovinskim odnosima. Pojavu fair tradea možemo smjestiti na početak '80-ih godina prošloga stoljeća. Osnova fair trade je da se odgovorni potrošači iz bogatijih zemalja solidariziraju sa siromašnim proizvođačima iz zemalja u razvoju ili zemalja Trećega svijeta. Pristankom da određeni proizvod plate nešto više direktno pomažu ljudima u siromašnim zemljama da opstanu i izdrže nepravedan pritisak subvencioniranih proizvoda sa Zapada. Principi fair trade su: pravedna plaća unutar lokalnoga konteksta, transparentnost prema javnosti, angažiranje u ekološki održivim projektima, građenje dugoročnih trgovinskih odnosa, sigurnost da fair trade proizvodi nisu stvarani dječjom radnom snagom i drugi. Žene kao proizvođačice zauzimaju 60 do 70 posto unutar fair tradea. Proizvođaču se garantira da će dobiti, od kasnije cijene u trgovinama, najmanje 30-40 posto. Na primjer, na Haitima radnice koje proizvode odjeću zarade manje od jedan posto od kasnije cijene kad proizvodi stignu na police.

Danas fair trade vrijedi svega 400 milijuna dolara, što je udio od 0,01 posto ukupne svjetske trgovine, no zadnjih godina u pojedinim zemljama bilježimo porast u trgovini fair trade proizvodima za 30 posto godišnje, a u SAD-u čak 50 posto. Premda se fair trade može kritizirati kako ima više veze s trgovinom, a manje s mijenjanjem socijalnih odnosa te kako bi bilo bolje ljudima u siromašnim zemljama da ne budu ovisni o zapadnim potrošačima, fair trade u ovom trenutku predstavlja direktnu akciju i konkretan oblik solidarnosti s ljudima kojima se kao alternativa predstavlja težak rad za korporacije ili prosjačenje. Također, često se radi o proizvodima koji ovise o tim područjima. Puno je, ne samo socijalno, bolje, već i ekološki održivije da zapadni potrošači kupe organsku fair trade kavu, nego kavu dobivenu konvencionalnim antiekološkim načinom.

Kao oblik solidarnosti koristi se i tzv. valuta ecorates. Ecorates se izračuna tako da se zbroje godišnji troškovi za uobičajene stvari na koje trošimo: hranu, odjeću, kopiranje, litra benzina, troškovi stanovanja i dr. Nakon toga svaka zemlja dobije svoju eko ratu u odnosu na jedan euro. Tako ispadne da je ecorates za Hrvatsku negdje oko 0.65, a za, na primjer, Dansku 1,11. Time se za mnoge proizvode, ali i kao participacija, posebno na ekološkim susretima i skupovima ljudi iz bogatijih zemalja solidariziraju s onima iz siromašnijih tako da plate više za određeni proizvod ili uslugu. Na primjer, uzmimo da spavanje na nekoj ekološkoj konferneciji dođe 10 eura po noći. Osoba koja dolazi iz Hrvatske će platiti 6,5 eura po noći, a osoba iz Danske 11,10 eura. Eventualne mane ecoratesa bi bile što se može desiti da osoba iz Hrvatske bude bogatija od osobe iz Danske, a zemljopisnim određenjem uđe u financijski povoljniju grupu. Ipak se radi o projektu koji se vrti oko ljudi s izraženim osjećajem odgovornosti pa su, koliko mi je poznato, zloupotrebe rijetke te se uvijek apelira unaprijed na savjest ljudi koji koriste ecorates da se pomogne onima zaista najugroženijima.

Mnogo dalekosežnija alternativa je LETS, ponekad znan i kao Local Exchange Trading Systems. Radi se o umreženom sistemu gdje ljudi razmjenjuju proizvode i usluge bez upotrebe službene valute određene države, već koriste vlastiti novac koji izmisle. Michael Linton, osnivač prvoga modernoga LETS-a predložio je definiciju koja je uvriježena kao točno i najbolje objašnjenje sustava: "LETS je samoregulirajuća ekonomska mreža koja djeluje kroz sustav računa koji omogućuju korisnicima (pojedincima, poslodavcima i tako dalje) emitiranje vlastite lokalne valute." (Glavina, 2002: 23).

Ne radi se o klasičnom tipu razmjene, jer je unutar LETS-a važno da postoji cirkulacija unutar mreže. Smatra se da ljudi ne trebaju novac da bi kupovali ili prodavali robu ili usluge, već da mogu stvoriti vlastitu valutu i povećati vlastito blagostanje čime će poboljšati svoju lokalnu zajednicu i povećati broj interakcija u zajednici (Glavina, 2002:3). Lietaer (2001) navodi četiri megatrenda našeg vremena na koje tradicionalni monetarni sistemi neće imati odgovor u slijedećih dvadeset godina:
Val starosti – sve je veći broj starih ljudi, posebno u zapadnim društvima. Konvencionalni monetarni sistem nije u stanju osigurati im sigurnu i dovoljnu mirovinu;
Informatička revolucija – tehnologija sve više stvara "društvo bez posla". Kako će prevladavajući monetarni sistem riješiti sve veću globalnu nezaposlenost?
Klimatske promjene i gubitak bioraznolikosti – konvencionalni monetarni sistem počiva na kratkotrajnom oplođivanju novca, a potreba nam je trajno održivi sistem;
Monetarna nestabilnost – konvencionalni monetarni sistem kontinuirano i konstantno proizvodi monetarne krize uništavajući živote stotina milijuna ljudi.

Prvi LETS kakve ih danas poznajemo je stvorio Michael Linton 1983. godine u Kanadi za vrijeme velike nezaposlenosti. U svega dvije godine uključilo se 500 ljudi razmjenjujući proizvode i usluge u vrijednosti od 300.000 dolara. Inače, LETS-ovi vuku inspiraciju iz sličnih sistema u prošlosti. Tijekom velike depresije '30-ih najuspješniji sustav izlaska iz siromaštva nalazimo u Austriji. U gradu Wörgl ekonomska kriza i siromaštvo su praktički iskorijenjeni u svega godinu dana te se sustav proširio na još 200 zajednica u Austriji. Uništen je odlukom centralne austrijske banke koja se pobojala da ne izgubi kontrolu nad životima ljudi. Slična situacija s istim rezultatom bila je i u Bavariji i u SAD-u u to doba (Croall, 1997). Silvio Gesell je bio vizionar koji je pred kraj Prvog svjetskog rata shvatio kako najbolje rješenje protiv budućih ratova uništenje monetarnog sistema koji se temelji na iskorištavanju i pljački. Njegov rad na "slobodnim ekonomijama" inspirirao je kasnije uspjehe u Austriji i Njemačkoj tokom Velike ekonomske krize krajem '20-ih godina. Kako to već biva, nakon što je Gustav Landauer kao guverner Bavarske ubijen od strane desničarskih paramilitarnih grupa, njegov Ministar financija Silvio Gesell je bio uhapšen. Nakon dolaska marksista na vlast u Bavarsku i oni ga hapse i optužuju za veleizdaju. Ignoriran umire 1930. godine, prije nego što je mogao vidjeti ostvarenje njegovih predviđanja o novom ratu ukoliko se ne promijeni financijska i monetarna politika (Lietaer, 2001). Današnje lokalne monetarne inicijative po Lietaeru imaju veće šanse preživjeti, u odnosu na prijašnje pokušaje tog tipa, jer:
ne teže zamijeniti sadašnji monetarni sistem, već egzistirati paralelno s njim. Zato ih on i zove komplemetarnim monetama, a ne alternativnim;
već su se pokazale uspješnima u riješavanju problema koje konvencionalni monetarni sistem ne može riješiti, ako ih čak ne i proizvodi;
dostupnost informacijskih tehnologija olakšava primjenu novih monetarnih sistema, a i osigurava demokratizaciju tog procesa kroz svoju globalnost.

LETS se pokazao iznimno vrijednim u uključivanju marginaliziranih skupina (nezaposlenih, manjina, osoba s određenim stupnjem invaliditeta, starim osobama…) koje se osjećaju isključeno iz uobičajenoga društvenog života. Unutar LETS-a ponovo su se osjetili vrijednim članovima svojih zajednica, jer zapravo svatko ima određene sposobnosti, pitanje je samo razvijaju li ih i prihvaćaju osobe same i društvo. Ideja je, dakle, da ljudi unutar alternativne ekonomske mreže razmjenjuju proizvode i usluge ovisno o potrebama. Neke od prednosti LETS-a su: regeneriranje lokalne ekonomije; veća kontrola nad proizvodima i uslugama koje ljudi dobivaju; veća osobna uključenost prilikom transakcija; razvijanje osjećaja za zajednicu; poboljšavanje socijalnih kontakata i smanjivanje socijalne izoliranosti; razvijanje znanja i vještina koje bi inače ostale neotkrivene ili se niti ne bi razvile; jačanje samouvjerenja i samopoštovanja kod ljudi; očuvanje prirode jer se više koriste lokalni proizvodi i resursi; te veće uživanje i kvalitetu života (Croall, 1997). Obično se novac naziva po lokalnim prirodnim ili kulturnim posebnostima. Postoji i udruživanje LETS-a u mrežne veće skupine gdje sistemi razmjenjuju jedni s drugima proizvode i usluge koje nemaju sami. To nazivamo Multi-LETS-om. Danas LETS uključuje hotele, taxi službe, prehrambene kooperative, firme za selidbe, firme za gradnju kuća, Internet klubove i druge. Koliko nam je poznato, jedino je nafta do sada bila izuzeta iz LETS-a, no s obzirom na ulogu tog resursa to nas ne treba čuditi. Nakon pojave biogoriva i drugih decentraliziranih metoda za proizvodnju goriva i taj problem će biti riješen. LETS time može zaokružiti krug svih potreba.

Kao kompjuterski stručnjak "Linton je smatrao novac informacijom koja služi mjerenju ljudskih učinaka, te po njemu nema razlike između novca koji posreduje u razmjeni i, na primjer, inča koji mjere duljinu. Novac je, jednostavno rečeno, samo informacija. Sve informacije se pohranjuju u kompjutor te se novac zbog toga ne mora tiskati na papir da bi poprimio oblik novčanice. Tako je nastala LETS valuta" (Glavina, 2000: 9). Razlike između LETS i uobičajenih nacionalnih ili regionalnih valuta možemo vidjeti u slijedećoj tablici:
Nacionalna valuta
Lokalna valuta

Temeljena na dugovima s kamatama
Temeljna na slobodnoj razmjeni

Iscrpljuje kapital zajednice
Stvara lokalni kapital

Konkurentna je
Ima obilježja suradnje

Stvaraju je vanjske institucije
Nastaje unutar zajednice

Motiv zarade profita
Osiguranje temeljnih potreba

Destruktivna za okoliš
Štiti okoliš

Ovisna o vanjskim resursima
Promovira samodovoljnost zajednice

Dominiraju multinacionalne kompanije
Dominiraju provincijalni humani resursi

Bogatstvo gomilaju najmoćniji
Bogatstvo se redistribuira među ljudima

Proizvodnja na duge relacije
Lokalna proizvodnja

Neprenosiva vrijednost s obzirom na $
Prenosiva vrijednost s obzirom na stopu razmjene

Tipična je nezaposlenost
Veći potencijal zaposlenja

Izolira pojedince
Jača zajedništvo

Siromaštvo se povećava tijekom nacionalnih depresija
Ublažava siromaštvo tijekom nacionalnih depresija

Promovira pohlepnost, osobne interese i neetičke postupke
Promovira suradnju i povjerenje

Nemotivirani radnici
Motivirani poduzetnici

Posuđivanje s kamatama diže cijene
Posuđivanje bez kamata stabilizira cijene

Promjenjivo gospodarstvo
Stabilno gospodarstvo

Volonterstvo se malo cijeni
Podržavaju se neprofitne usluge

Kapitalizaciju lokalne djelatnosti kontroliraju korporacije
Kapitalizacija lokalne djelatnosti je pod lokalnom kontrolom

Nedostatak lokalnih sredstava
Kreativni projekti u zajednici

Deplasman malih poduzetnika
Rast broj malih poduzetnika

Moć je korumpirana i udaljena od lokalnoga nadzora
Subjekt lokalnoga nadzora je pojedinac

Daju moć gigantskim privatnim kontrolama
Odgovorne lokalnim organizacijama

Javno zdravstvo, obrazovanje i socijalna skrb pod čvrstom kontrolom
Osobni odabir zdravstva, obrazovanja i socijalne skrbi

Krajnji rezultat su investicije radi profita
Krajnji rezultat je etičko investiranje

Novac pruža lažnu sigurnost
Vrednuju se duhovni resursi i brižni odnosi

Otpadni proizvodi smatraju se novčanim troškovima i odbacuju se
Otpadni proizvodi se recikliraju kako bi se štitila lokalna ekologija


Tablica preuzeta iz diplomskoga rada Sunčane Glavine Sustav lokalne trgovine i razmjene, 2002.



Kao jedan od najagilnijih teoretičara i praktičara LETS-a, Ross Dobson (1993) smatra kako u LETS-ima zapravo nema novca u klasičnom smislu te riječi, nema ga u smislu novca kao robe, već kao novac zapiska, fakt da se određena transakcija dogodila. To je novac koji ne postoji izvan same zajednice koja ga je stvorila te nema nikakvu simboličku niti uporabnu funkciju prije samog čina razmjene. Bitna je dakle razmjena, a ne sredstvo. LETS novac ne može nitko arbitrarno stvoriti niti manipulirati njime na tržištima. LETS nas time u praksi podsjeća kako je moguć sustav u kojem nismo toliko ovisni o novcu kao robi. Ograničeni novcem mi često zanemarujemo ili nam se sputavaju sve naše mogućnosti, sposobnosti i vještine koje posjedujemo ili smo u stanju ih stvoriti. Unutar LETS-a nas se ohrabruje koristiti sve naše potencijale. S fokusa na novac kao takav prebacujemo fokus na same proizvode i usluge što kruže u sistemu.

Richard Douthwaite (1996) kao jedan od najcjenjenijih autora na području razvoja lokalnih zajednica ističe kako razvoj LETS-a potiče veći stupanj nezaposlenosti na nekom području ili socijalne veze trebaju biti jake. Možemo zaključiti kako LETS ima dva moguća uzroka: negativni (nezaposlenost i siromaštvo) i pozitivni (socijalne veze). Premda ne treba zanemarivati vrlo česte slučajeve da ljudi iz negativnog uzroka, zajedničkim radom, aktivizmom i solidarnošću stvaraju jake socijalne veze. Bernard Lietaer je jedan od najvećih stručnjaka za novac. Lietaer ističe kako uglavnom nije problem u nedostatku proizvoda ili resursa, već novca. Sistem nas uči da ulazimo u gladijatorsku arenu tragati za novcem. Time se sistemski proizvodi gramzivost i pohlepa. Inače ispadamo iz igre. Po Liateru LETS sistemi imaju dobre temelje da nastanu kod nezaposlenosti iznad 12 posto.

Često se LETS kritizira kao sistem koji puno više ide na ruku samozaposlenima koji imaju najviše vremena (Dobson, 1993). Stvaranje i upravljanje LETS-ima mora biti opće i kolektivno. Iskustva su pokazala kako LETS-ovi koji su bili pogonjeni jednim ili svega nekoliko ljudi imaju visoku tendenciju ugasiti se.

Trenutno postoji 1900 lokalnih zajednica u svijetu koje proizvode vlastiti novac. U SAD-u se i Kanadi kroz takve sisteme razmijeni protuvrijednost od 6,5 milijardi dolara, a procjenjuje se kako je 1997. godine razmijenjeno dobara i usluga u cijelom svijetu za 650 milijardi dolara. U Britaniji u LETSovima sudjeluje 35.000 ljudi, u Švicarskoj 80.000. Proširio se i na Francusku, Italiju i Nizozemsku te drugdje po Zapadnoj Europi. Najuspješniji LETS nalazi se u Australiji i zove se Blue Mountains.[65] Ovakvi sistemi posebno se koriste u siromašnim zemljama, jer osigurava proizvođačima da će uvijek dobiti istu cijenu za svoj proizvod, a potrošače da cijene neće skočiti preko noći, što se događa zbog nestabilnosti globalnoga financijskoga sustava i špekuliranja na burzama. U argentinskom sistemu razmjene RGT- Red Global de Trueque sudjeluje pola milijuna ljudi, čime je to najveći takav sistem u svijetu. Na Tajlandu je nakon velike financijske krize u cijeloj regiji stvoren uz pomoć savjetnika iz Nizozemske i Kanade te jedne japanske fondacije lokalna valuta koja je vrijedila u nekoliko sela. Bia Bank je dobila ime po školjci koja je prije služila kao vrijednost prilikom razmjena. Uspjeh je bio primjetan nakon svega par mjeseci i lokalno seosko stanovništvo je osjetilo slast neosjetljivosti na špekulacije valutama i umjetno određivanje cijena. No vrlo brzo je država ocijenila kako bia predstavlja "opasnost za nacionalnu sigurnost" pa se čak optuživalo seljake da žele stvoriti nezavisnu državu. Nakon toga je centralna banka Tajlanda proglasila bia valutu ilegalnom. Dakle, danas su različiti odgovori vlasti na LETS sustave. Negdje ih država aktivno podupire i podržava kao u Argentini, Australiji ili Meksiku, negdje je podrška više indirektna i na lokalnom nivou (Britanija), a ima slučajeva gdje ih se i dalje spriječava (Tajland). Aktivnosti koje se plaćaju vrstom lokalne autonomne valute Time Dollarom u SAD-u su čak službeno izuzete od bilo kakvog oporezivanja. U Novom Zelandu Ministarstvo socijalne skrbi financira i pomaže stvaranje LETS projekata. Trenutno Europska komisija financira četiri regionalna projekta koje se baziraju na komplementarnim valutama. Japanska vlada u potpunosti financira sve kako oni kažu "aktivnosti eko-novcima". Na početku smo rekli kako će za konvencionalni monetarni sistem jedna od najtežih zadataka biti osiguravanje dovoljno mirovina za sve veći broj stanovništva starije dobi. Japan je upravo krenuo u riješavanje ovog "problema" drugim putem. Japansko Ministarstvo zdravstva financira Valutu zdravstvene skrbi. Volonteri se mogu brinuti za starije osobe ili za osobe s mentalnim ili fizičkim oštećenjima. Ovisno o količini sati i vrsti posla dobivaju "sate". "Sate" mogu sami iskoristiti za bilo koju uslugu u zdravstvu ili mogu pokloniti nekome po svom izboru. Krajem '90-ih bilo je preko 300 takvih sistema u Japanu.

Tako se i javila dilema treba li i kako surađivati s legalnim strukturama. Naime, pojedina gradska vijeća su prepoznala ulogu LETS-a u smanjivanju siromaštva i poboljšanju života ljudi te su unutar Agende 21 ili unutar svojih socijalnih programa počeli s podrškom LETS-a. Neki smatraju kako LETS treba ostati nezavisan i autonoman, dok drugi smatraju kako se time mijenja konvencionalni sistem iznutra. U Velikoj Britaniji oko 25 posto LETS-a prima određenu pomoć od lokalnih uprava. Ovdje treba spomenuti kako bi broj bio i veći da su lokalne uprave više okrenute ka podršci LETS-u. Tako da od onih koji ne dobivaju nikakvu službenu pomoć polovica ili zahtijeva pomoć ili bi je prihvatila, šestina nema stav o tom pitanju, a svega 6 posto izražava protivljenje takvoj vrsti pomoći. Uglavnom je ta pomoć skromna i temelji se na osiguravanju prostora za rad administracije, opreme, printanju i kopiranju materijala o LETS-u i slično. No, negdje je osigurana i novčana podrška pa postoje slučajevi gdje su i čitava gradska vijeća ušla u LETS (Croall, 1977).

Često se ističe kako LETS sustavi unutar kojih ljudi zadobiju veliko povjerenje jedni u druge, praktički počinju organski doživljavati cijeli sustav i prestanu bilježiti razmjene. Neke su zajednice odbile uopće razmišljati o LETS-u, jer su stvorile unutar sebe sistem gdje su potpuno slobodno i bez ikakvoga novca (pa i zamjenskoga) dijelili proizvode i usluge. Time se LETS jako približava ekonomiji poklanjanja koja se bazira se na potpuno drugačijem principu od tržišnoga. Poklanjamo bez ikakve želje za trenutnom povratnom uslugom, dajemo bez pomisli je li osoba kojoj poklanjamo u mogućnosti platiti ili uzvratiti poklonom. Ekonomija poklanjanja jača odnos koji imamo s dotičnom osobom, ili šire ako je dio opće politike jača čitavu grupu ili zajednicu koja je gradi kao dio sebe. U širim grupama dakle, ekonomija poklanjanja podržava samu sebe, jer poklanjanje vrlo brzo počinje kružiti kao sam po sebi razumljiv dio zajednice (Dobson, 1993).

Unutar LETS-a se ljudi u neku ruku sami kreditiraju i kontroliraju pravila. Mogući je i pristup odozgo. Grammen banku osnovao je profesor Muhammad Yunus 1976. godine kako bi mikrokreditima pomagao siromašno stanovništvo u Bangladešu. Ideja je da se ljudima pomogne razviti vlastite male poslove, bez hvatanja u zatvoreni krug sve većih i većih dugova, što komercijalne banke uredno čine, dapače na osnovu toga egzistiraju. Banka daje male kredite bez jamaca i do 2004. godine ima 3,7 milijuna korisnika od čega je 96 posto žena. Time su mnoge spasili od siromaštva i praktički pokrivaju 68 posto svih sela u Bangladešu. Djeluje kao nezavisna banka koja je 90 postotnom vlasništvu njenih korisnika, a 10 posto pripada državi. Premda su profesora Yunusa mnogi odvraćali od te ideje pa mu se čak i podsmjehivali jer je uvriježeno mišljenje bilo kako siromašni neće vraćati kredite, pa čak niti tako male i s gotovo nikakvom kamatom, trend vraćanja kredita kreće se oko 97 posto s čim se niti mnoge komercijalne banke ne mogu pohvaliti. Self-Employment Women Association (SEWA) je nastala 1974. godine s namjerom da malim kreditima financira siromašne žene u Indiji. Danas imaju povrat od 96 posto (Gélinas, 1998). Njihov koncept se proširio po cijelom svijetu, a u Indiji su uspjele stvoriti čak i kooperativni zdravstveni sustav. Također se u Aziji uspješno razvija i tzv. Proutova "solidarna socioekonomija".[66]

Mikrokrediti postaju sve popularniji i godišnje ih se podijeli u vrijednosti od 30 milijuna dolara uz rast od 30-40 posto svake godine.

Posljednjih godina mikrokrediti postali su popularni i u mainstream ekonomskim krugovima pa i sam Grameen Trust namijenjen sličnim projektima u svijetu financira Svjetska banka, USAID i druge agencije i fondacije. Zbog toga su dobili mnoge kritike da pomažu institucije koje zapravo stvaraju siromaštvo (Gélinas, 1998). Micro-Credit samit 1997. godine financirale su najmoćnije svjetske banke i korporacije zajedno s Grameen bankom. Ubrzo nakon samita najavljeno je osnivanje zajedničkoga Grameen-Monsanto Centre for Environment-Friendly Technologies gdje je Banka trebala dobiti donaciju od 250.000 dolara od Monsanta kako bi kupovala Monsantove proizvode i dijelila ih po bangladeškim selima. Tek nakon brojnih prosvjeda u Grameen banci su odustali od ove suradnje. Sve su postajale i glasnije kritike kako se uspjeh Banke može zahvaliti samo karizmi i dobroj vještini držanja govora profesora Yunusa. Također, neke studije su pokazale kako oko 2/3 svih kredita danih siromašnim ženama zapravo u stvarnosti kontroliraju njihovi muževi, očevi ili drugi muški članovi porodice.