Militantna ultra-desnica:
Potencijalna vojska građanskog
rata, čuvari fašistoidnog poretka u najavi
Objavljeno od Milan Marinković dana Veljača 19, 2013 u Slideshow
U gadnoj su zabludi mnogi koji veruju da će proces evropskih
integracija sam po sebi uspeti da postavi stvari na svoje mesto.
Mnogo je toga doprinelo nastanku, a potom i zabrinjavajuće
brzom rastu desnog ekstremizma na ovom prostoru. Umesto kao pouka o destruktivnosti
nacionalizma (naročito agresivnog nacionalizma), minuli ratovi poslužili su za
njegovu legitimizaciju i još snažniju promociju. Jednako značajnu ulogu igra i
ideološko-politička zloupotreba obrazovnog sistema, kao i brojnih
visokotiražnih medija, u svrhu stvaranja, očuvanja i neprekidnog jačanja
nacionalističke svesti kod novih, nadolazećih generacija.
Na ovo se nadovezuje i blaga kaznena politika. Domaća su
zakonodavstva i pravosudni organi već predugo isuviše blagonakloni prema
brojnim vidovima nasilja, a posebno prema nasilju koje ultradesničari i
fudbalski huligani čine nad pripadnicima tradicionalno diskriminisanih
društvenih grupacija.
Sa druge strane, Haški tribunal jeste generalno pokazao
daleko niži stepen tolerancije prema ratnim zločincima u pogledu visine kazni,
ali su se zato neki od njih uspeli pre vremena ponovo naći na slobodi, uglavnom
ili zbog „dobrog vladanja“ ili, kao u slučaju upravo oslobođenog Mladena
Naletilića Tute, „lošeg zdravstvenog stanja“, čime se, iako verovatno to nije
bila namera, ipak posredno šalje poruka da je zločin isplativ, tim pre ako je
izvršen radi „višeg (čitaj: nacionalnog) cilja“.
Lično mislim da za nasilnike nikakve olakšavajuće okolnosti
ne bi smele da postoje, a za ratne zločince pogotovo (ali mene se, na žalost,
ne pita). Kad je o haškim osuđenicima reč, stvar dodatno pogoršava to što ih
mainstream politike u njihovim matičnim državama, na manje ili više otvoren
način, nastoje tretirati ako ne baš kao klasične heroje, onda svakako kao
„mučenike“ koji su platili nezasluženo visoku cenu (nepravedne politike
međunarodne zajednice, licemerja Zapada, ili čega već sve ne).
Pobrojani primeri predstavljaju samo deo uzroka omasovljenja
i učvrščivanja ekstremno desnih svetonazora među mlađom populacijom. Pokreti te
vrste postoje i u daleko civilizovanijim društvima, ali su tamo marginalnog
karaktera, najvećim delom zbog toga što kod većinske javnosti postoji jasna
svest o neprihvatljivosti njihovih ideja, dok ovde to nipošto nije slučaj. Ovde
se, to jest, bukvalno sve da relativizovati, pa čak i opravdati; ne samo
retrogradne ideje, već i sama primena nasilja u određenim slučajevima.
Sklonost tihe većine da se uglavnom tolerantno odnosi prema
počiniteljima ideološki motivisanih nasilnih akata nad pažljivo odabranim
kategorijama stanovništva u bitnoj meri utiče na formiranje prilično
pomirljivog pristupa i kod najvećeg dela političke klase prema militantnoj
krajnjoj desnici, uključujući i one političke snage koje, bar deklarativno,
osuđuju takvo ponašanje i delovanje, a o onim drugima da i ne govorimo. Dodamo
li ovome i podršku koju ekstremisti uživaju od strane vodećih crkvenih
autoriteta, čiji se uticaj i popularnost kod nas ionako skoro nikad ne dovode u
pitanje, bujanje ultradesničarskog nasilja ni najmanje ne treba da nas
iznenađuje.
Uslovna podela militantnih eksremista
Do ovde sam govorio o militantnom desničarenju na ex-YU
prostoru generalno. Sada ću se pretežno fokusirati na Srbiju. Povod za to je
dvojak: pre svega, iz Srbije je incijalno bio pokrenut etnohegemonistički
projekat kao izvor sveg zla koje se ubrzo munjevito proširilo na ostatak
regiona; osim toga, čini se da je ekstremni nacionalizam u Srbiji uspeo
najdalje da ode u pravcu vlastite političke legitimizacije. Uz usputnu napomenu
da se njegov uticaj, iz očiglednih razloga, značajno preliva i na teritoriju
Republike Srpske, bez obzira što se ova ne nalazi u Srbiji.
Ukupno posmatrano, nasilne ekstremiste u Srbiji možemo
podeliti na dve osnovne kategorije: tzv. fudbalske (odnosno sportsko-navijačke)
huligane i pripadnike ultradesničarskih pokreta. Iako te dve grupacije
suštinski spadaju u jedinstven kulturološko-politički (para)entitet, pri čemu
se njihov uzajamni odnos bez dileme može definisati kao saveznički, ipak
postoje razlike zbog kojih bi ih trebalo odvojeno analizirati.
Osnovna razlika ogleda se u bazičnom motivu postojanja i
delovanja. Dok je kod ultradesničarskih pokreta ključan ideološki momenat, kod
huliganskih podgrupa dominantni su kriminalno-lukrativni interesi; zapravo,
huliganske udruge, u suštini, nisu ništa drugo do regrutni centri za buduće
kriminalce, na prvom mestu narkodilere i reketaše, koji su svi ujedno i
ovisnici o drogi (ili će to, pre ili kasnije, neminovno postati). Ono što im
je, pak, zajedničko, zbog čega se nalaze u maltene neraskidivoj vezi, jesu –
neprijatelji. Ni jednima ni drugima, naime, nikako ne bi odgovaralo da se u
zemlji konačno i nepovratno uspostave institucije pravne države po uzoru na
model razvijenih zapadnih demokratija. Otuda su potpuno jasne razmere aktivnog
otpora koji ispoljavaju prema procesu evro(atlantskih) integracija, budući da
jedino kroz taj proces Srbija ima kakvu-takvu šansu da postane elementarno
uređena država. To je, dakle, ono ključno polje u kojem im se interesi
nesumnjivo poklapaju. Uz to, pažnju valja obratiti i na podatak da priličan
broj pojedinaca istovremeno pripada i huliganskim falangama i ultradesničarskim
(klerofašističkim) pokretima.
Okvirna procena rizika
Pitanje na koje je i dalje nemoguće dati sasvim precizan i
pouzdan odgovor jeste sledeće: koliki je tačan stepen potencijalnog rizika po
bezbednost građana i države koju militantna desnica u Srbiji trenutno nosi, to
jest kolika je njena relativna operativna snaga na nivou celokupnog društva. U
isto vreme, gotovo se sa sigurnošću sme tvrditi da sve ove grupacije mogu,
pored podrške crkvenih krugova, računati i na snažnu potporu pojedinih
paralelnih centara moći iz domena politike, obaveštajno-bezbednosnih struktura,
kriminalnog podzemlja, a po svoj prilici i iz delova formalno legalne
privredno-ekonomske sfere, čiji su interesi identični ili bar umnogome
komaptibilni sa njihovim.
Da bi se bliže mogao ustanoviti stvarni nivo trajne
opasnosti po društvenu i političku stabilnost, neophodno je imati uvid u
konkretne činjenice: ko sve operiše u okviru pomenutih paralelnih centara
moći?; koliko je svaka od tih interesnih grupa pojedinačno moćna i uticajna; u
kakvim su međusobnim odnosima, odnosno ko i zašto sa kim sarađuje, a ko se
protiv koga bori za prevlast; do koje je mere svaka od njih uspela da se
infiltrira u zvanične državne strukture, posebno u službe bezbednosti,
pravosuđe i ključne centre političkog odlučivanja (u kojim državnim organima
imaju najjača uporišta, sa kojim su političkim partijama ili ličnostima, kako
iz vlasti, tako i iz opozicije, najbliže povezani, i slično…)?; imaju li veze
sa sličnim strukturama u pojedinim stranim državama, itd.?
Naredni set pitanja odnosi se na stanje u samom državno-političkom
aparatu: da li su uspostavljene ključne pretpostavke da formalni organi vlasti
mogu funkcionisati sinhronizovano i kao koherentna celina, ili je na delu
neprestana borba za preuzimanje kontrolnog paketa efektivne upravljačke moći?;
koliko su najviši državni organi u mogućnosti da preko rukovodstava
bezbednosnih službi kontrolišu srednje i niže nivoe njihove hijerarhije, i
koliko su upoznati sa realnim stanjem i odnosima unutar istih?; konačno, jesu
li uopšte ključni nosioci vlasti svesni kakva je i kolika opasnost od
postojanja otuđenih, autonomnih frakcija koje operišu u sivoj zoni
obaveštajno-bezbednosnog aparata, pri čemu situaciju dodatno pogoršava
nedostatak regulative u privatnom sektoru bezbednosti?
Latentna fašizacija omladine
Iako na većinu ovih pitanja ne posedujemo do kraja jasne
odgovore, više je nego dovoljno osnova za pretpostavku da je stanje, u najmanju
ruku, jako rovito i teško popravljivo. I to toliko da čak i ukoliko bi u vlasti
vladalo maksimalno jedinstvo i nedvosmisleno iskrena politička volja da se
krene u rešavanje ovog gorućeg problema, veliko je pitanje kakav bi bio krajnji
ishod takvog poduhvata, imajući u vidu dugogodišnje ignorisanje mnogih
upozoravajućih trendova i njihovo uporno guranje pod tepih (gde o razlozima za
takvu neodgovornost, opet, uglavnom možemo samo da nagađamo).
Na duži rok bi, po svoj prilici, ipak najviše trebalo da nas
zabrinjava uloga obrazovnog sistema u serijskoj proizvodnji naraštaja sklonih
ekstremno desnim ideologijama. Često se previđa da simpatizeri ideja agresivnog
nacionalizma među mladima nisu isključivo i obavezno pripadnici
ultradesničarskih pokreta ili huliganskih podgrupa. Izuzetno je, naime, visok
procenat naizgled pristojnih i, za ovdašnje standarde, normalnih omladinaca
koji pokazuju, blago rečeno, opasnu sklonost identifikaciji sa ekstremno
nacionalističkim, katkad i otvoreno fašistoidnim idejama. Navešću samo jedan,
više nego ilustrativan primer: strahovita mržnja prema, u prvom redu, Albancima
i Hrvatima (nešto manje prema domaćim muslimanima), kao neupitnim
neprijateljima, karaktristična je za većinu današnje omladine u Srbiji, uprkos
tome što masa njih nikada u životu nije uživo ni videla, kamoli lično upoznala,
niti jednog jedinog Albanca ili Hrvata.
Struktura članstva
Radi boljeg razumevanja prirode nastanka i razvoja
militantnih ektremističkih pokreta u Srbiji, valja se takođe osvrnuti na
njihovu kadrovsku strukturu. Sa organizaciono-hijerarhijskog aspekta, članstvo
ovih organizacija se u osnovi može podeliti na vođe (kad su u pitanju
huliganske grupe), odnosno lidere (u slučaju ideoloških pokreta), na jednoj
strani, i izvršioce (topovsko meso), na drugoj.
Međutim, socio-psihološki posmatrano, unutar kategorije
izvršilaca mogu se prepoznati dva specifična tipa članova: (1) rođeni
nasilnici; i (2) namerno zalutali.
Prvu grupu – dakle, rođene nasilnike – čine oni koji u
nasilju uživaju, neretko do te mere da im ono postaje važnije i od samih
ideoloških motiva za pripadnost određenom ekstremnom pokretu; reč je, po svoj
prilici, o osobama sa ozbiljnim psihopatskim poremećajem ličnosti.
„Namerno zalutale“ od rođenih nasilnika presudno razlikuje
to što, iako će uzeti učešća u zajedničkom vršenju nasilničkih akata, ipak nisu
po prirodi nasilni. U pitanju su, uprošćeno rečeno, pojedinci koji se u krugu
svoje porodice, ili drugog neposredno bliskog okruženja, osećaju neshvaćeno,
ponekad i odbačeno, zbog čega pripadnost militantnim grupama doživljavaju kao
svojevrstan način da pobegnu od lične frustracije, kao mogućnost da se, bar u
okviru tog mikro-sveta, osete važnim i vrednim (samo)poštovanja.
U akcijama koje podrazumevaju vršenje nasilja, „namerno
zalutali“ učestvuju iskljičivo u okviru grupe kojoj pripadaju, ali u samom
nasilju ne uživaju (premda kod nekih to vremenom, usled stalne prakse, može i
da se promeni). No, i pored toga, neće se nipošto usuditi da se ne povinuju
komandi vođstva kada ono naredi kolektivnu nasilnu akciju, prvenstveno iz
straha da ne budu ismejani kao kukavice, a zatim i izopšteni iz grupe. Umesto
toga, trudiće se da koriste minimalno moguću silu tokom učešća u nasilnom činu;
tačnije, koristiće onoliki stepen sile za koji procene da je dovoljno visok da
se pred saborcima ne obrukaju, a opet dovoljno nizak da ih savest previše ne
grize.
Za razliku od izvršilaca obe vrste, vođe/lideri, po pravilu,
mahom podstrekavaju, komanduju i koordinišu akcijama, ali, izuzev u posebnim
prilikama, retko kada operativno učestvuju u direktnom vršenju nasilja u sklopu
aktivnosti sopstvene grupe. U toj vrsti nasilja oni učestvuju samo dok se sa
nižih nivoa u hijerarhiji probijaju ka vrhu.
Potencijalne posledice daljeg jačanja ekstremizma
Nakon svega, umesno bi bilo zapitati se šta nas čeka u
budućnosti ukoliko društvo, na čelu sa nadležnim državnim organima, i dalje
bude tretiralo militantni desni ekstremizam, ali i nasilje u celini, kao kakvu
marginalnu pojavu, nedovoljno bitnu da bi se morala početi sistemskim putem
sasecati u korenu, beskompromisno i bez izuzetka?
U gadnoj su zabludi mnogi koji veruju da će proces evropskih
integracija sam po sebi uspeti da postavi stvari na svoje mesto, i da je
dovoljno samo ne skretati sa tog puta, pa će sve na kraju ispasti kako treba.
Bilo bi lepo da je tako, ali – od te utopije nema ništa. Jer, za sve to vreme u
Srbiji su paralelno uspostavljani skoro svi neophodni uslovi da u nekom
trenutku ili skliznemo u (polu)diktaturu fašističkog tipa, ili, još gore, u
opšti građanski rat. Većina tih pretpostavki zapravo je već ispunjena – neke u
potpunosti, a neke delimično.
Koja bi funkcija u svakom od dva navedena scenarija pripala
militantnim ekstremistima?
U slučaju fašističke (polu)diktature, nema sumnje da bi
dobar deo desnih ekstremista bio inkorporiran u zvanične bezbednosne organe,
postajući tako svojevrsna nacionalna garda, zadužena da čuva i brani
novouspostavljeni poredak. Na šta bi to ličilo, verujem da nije teško
zamisliti.
Dođe li, pak, do građanskog rata, stvari će biti daleko
neizvesnije. Pre svega, građanski rat u Srbiji, ovakvoj kakva je danas, teško
da bi mogao izbiti na nekakvim ideološkim osnovama, pošto ovde postoji samo
ekstremna desnica, ali ne i ekstremna levica. Osim ako u ekstemnu levicu neko
ne računa pojedine anarhističke elemente, koji su toliko beznačajni, i po
svojoj brojnosti, a naročito po političkom (ali i svakom drugom) uticaju, da ih
je smešno uopšte i uzimati u razmatranje.
Građanski rat bi u Srbiji praktično značio obračun svih
mogućih kriminalnih klanova, zatim različitih parabezbednosnih i parapolitičkih
struktura, kako sa ostacima oficijelne države, tako i između sebe. Bio bi to,
jednom rečju, rat sviju protiv svih, uz zastrašujući stupanj nasilja i
agresije, sa ogromnim brojem žrtava u urbanim sredinama (ko ima selo u planini,
po mogućstvu što zabačenije, biće srećan).
U takvom bi ratu sportsko-huliganske podgrupe najverovatnije
delovale kao mini-paravojne jedinice koje se među sobom bore za račun zaraćenih
strana, pljačkajući i maltretirajući usput sve što im se nađe na dohvat ruke.
Uporedo sa ovim, ideološki esktremisti, odnosno pripadnici klerofašističkih
pokreta, napokon bi dobili priliku da sprovedu u delo sve ono o čemu već
godinama maštaju: fizičko uništenje svih nesrba, kao i onih koje obeležavaju
kao političke neprijatelje (“izdajnicima”, “plaćenicima”, “zapadnim agentima” i
sl.).
Šta još reći na kraju?
Prema do sada objavljenim policijskim procenama, u Srbiji
postoji između 10 i 15 hiljada evidentiranih ekstremista. Obzirom na njihovu
operativnu agresivnost, ektremnost ideologije, kao i iznenađujuće visok stepen
do sada prikazane akcione koordinisanosti, za jednu ekonomski devastiranu, a
pri tome i post-konfliktnu zemlju sa oko 7 miliona stanovnika ovo je opasno
velika cifra. Još kada tom broju dodamo i onaj deo omladine koji za sada
nominalno ne pripadaju ovim grupacijama, ali im je njihov sistem vrednosti
itekako prihvatljiv, slika mračne budućnosti postaje još potpunija.
Нема коментара:
Постави коментар