PET NAJVEĆIH EKONOMSKIH ZABLUDA

Objavljeno u rubrici DruštvoAutor:  e-Posavina 17. LIPANJ, 2016.  smanji veličinu pisma   uvečaj veličinu pisma    

• 
  2
• 3
• 4
• 5

U posljednjih tridesetak godina BiH je prošla kroz krupne promjene. Zemlja je iz socijalističkog samoupravnog sistema prešla u kapitalizam, i to odmah u najradikalniji oblik - u neoliberalni kapitalizam. Paralelno s tim pristigle su i nove ekonomske teorije od kojih su pojedine prilično upitne jer ne mogu da objasne stanje u kojem se danas nalazimo. Probajmo, dakle, sagledati kojih je to pet najvećih ekonomskih zabluda.

Prva zabluda vezana je za kapitalizam, odnosno za sam društveno-ekonomski sistem. Nama je nametnut stav da je kapitalizam najefikasniji sistem koji postoji i ta se tvrdnja uzima zdravo za gotovo, kao nešto što je apriori tačno i što ne treba dokazivati. Istini za volju, neke od najbogatijih zemalja danas na planeti su zaista kapitalističke, ali je također činjenica i da su neke od ekonomski najjadnijih zemalja danas u svijetu također kapitalističke. Osim toga, često se “zaboravlja” pomenuti da je najveća ekonomija današnjice - i to najveća prema kriterijima Svjetske banke - ekonomija Kine, dakle jedne komunističke zemlje.

Bogatstvo jedne države, kaže ekonomija, definiraju njeni prirodni resursi, veličina tržišta te poduzetno i pametno stanovništvo. Prirodni resursi i veličina tržišta su sami po sebi jasni te ćemo ovom prilikom samo osmotriti poduzetno i pametno stanovništvo. U ovom se slučaju misli na pametno, dakle inteligentno stanovništvo, a ne obrazovano stanovništvo kako se to kod nas često pogrešno postavlja. Između obrazovanog i pametnog ne mora neminovno stajati znak jednakosti. Naprimjer, danas BiH u prosjeku ima najviše studenata po glavi stanovnika u Evropi, a naši studenti bilježe zaista sjajne rezultate na raznim fakultetima od Australije do Amerike. Sve nam to, nažalost, nije previše pomoglo da se ne nađemo na predzadnjem mjestu u Evropi prema koeficijentu inteligencije (IQ) lokalnog stanovništva u veoma uglednoj studiji dvojice psihologa (R. Lynn, T. Vanhanen - IQ and the Wealth of Nations). Studija naime vezuje inteligenciju stanovništva sa ekonomskim uspjehom zemlje. IQ stanovnika u Hong Kongu, Singapuru, Južnoj Koreji i Japanu kreće se između 108 i 105, u Švajcarskoj je 101, u Austriji 100 i tako dalje. Prosječan IQ u Evropi je 97… a u BiH samo 90! Hrvatska ima isti IQ kao BiH, a u Evropi od nas je lošija samo Srbija sa IQ 89. Treba li pominjati da su pobrojane zemlje sa visokim IQ stanovništva ekonomski veoma uspješne, čak uprkos evidentnom nedostatku prirodnih resursa i velikog tržišta?

Osim pomenutih, postoji još jedna važna stvar koja određuje blagostanje neke države, a o kojoj ekonomisti ne vole pretjerano govoriti. Riječ je o kolonijalnim aspiracijama neke države. Ako je neka država u prošlosti imala kolonijalnih aspiracija, odnosno ako ih čak i danas ima i provodi ih pod okriljem globalizacije, ona može u ekonomskom smislu biti uspješnija, s obzirom na to da na taj način koristi tuđe prirodne resurse i tuđe tržište.

Druga velika zabluda je privatizacija. Privatizacija je zapravo riječ koja označava samo promjenu vlasništva od državnog (ili društvenog) ka privatnom. Međutim, kod nas se od privatizacije očekuju čuda. Doduše, nama je nametnuto mišljenje da je privatizacija čarobno rješenje za sve ekonomske nedaće, a taj se stav veoma uspješno i danas promovira. Prodajte (privatizirajte) telekome i elektroprivrede i riješit ćete sve svoje probleme. Nažalost, ni to ne funkcionira tako. Dobra kompanija je dobra, bez obzira na to ko joj je vlasnik. Kada su u Kini pokušali nametnuti taj stav o privatizaciji, Deng Xiaoping, vođa Komunističke partije Kine, izrekao je sada već čuvenu rečenicu: “Nije bitno da li je mačka crna ili bijela - bitno je da ona lovi miševe”. Dobru kompaniju čini prevashodno dobar menadžment, a lošu loš. Privatni vlasnik može unajmiti i zaposliti dobre menadžere, baš kao što to može učiniti i država.

Strane investicije. U BiH se ni u šta ne vjeruje više nego u strane investicije. Strane investicije su nešto što može riješiti apsolutno sve probleme. Svaka politička stranka u BiH u svom programu u vrhu prioriteta (?!?) ima privlačenje stranih investicija. Strane investicije doduše jesu dobre, ali ne sve nego samo one greenfield, to jeste one u kojima strani investitor počinje sa biznisom sa zelene poljane (otuda naziv greenfield, od engleskih riječi green = zeleno i field = polje). Međutim, ako strane investicije dolaze u već postojeće kompanije, sa etabliranim tržišnim udjelom i biznisom, onda su one štetne, pokazalo je empirijsko istraživanje u tranzicijskim zemljama slovenskog makroekonomiste dr. Jože Mencingera. Ako strane investicije ulaze samo u već postojeće kompanije - kako je to slučaj u BiH - onda one uvijek rezultiraju povećanjem nezaposlenosti i padom bruto proizvoda, pokazalo je istraživanje.

Četvrta velika zabluda u ekonomiji se odnosi na propast banaka. Trenutno i kod nas preovladava nametnuto mišljenje da ako propadne neka velika banka, propast će i cijela ekonomija. Naravno, ni to nije tačno. Ako propadne neka banka, desit će se samo to - propast će banka. Ništa više. Primjer Islanda je više nego poučan. Kada se 2008. iz SAD-a finansijska kriza prelila na cijeli svijet, i Island je bio na udaru. Tamošnja vlada je odlučila, kao i druge zemlje, da se državnim novcem saniraju tri najveće islandske banke, koje su zajedno kontrolisale više od dvije trećine tržišta. Međutim, građani su se pobunili. Na referendumu su odbili da svojim novcem spašavaju tuđe, uglavnom holandske privatne banke te su izglasali da ih puste da propadnu. I šta se desilo? Ništa. Banke su propale, njihovo mjesto na tržištu su zauzele nove “zdrave” banke, a Island je za samo par mjeseci izašao iz krize. Jedini gubitak su zapravo pretrpjeli holandski vlasnici banaka.

I na kraju peta zabluda, vjerovatno najveća. Slobodna trgovina. Slobodna trgovina ne postoji u praksi, ona je poput ljepote - nalazi se samo u oku promatrača, kaže Ha-Joon Chang, profesor ekonomije na Cambridgeu i autor knjige “23 stvari koje vam neće reći o kapitalizmu”. Najveći zagovornici slobodne trgovine su SAD i Velika Britanija, pojašnjava prof. Chang, a te su zemlje svoje bogatstvo stekle radeći sve suprotno od onoga što što su zagovarale pod plaštom slobodne trgovine. Na američkim dolarima danas se štampaju uglavnom likovi bivših predsjednika SAD-a. Međutim, postoji samo jedan pojedinac koji se nalazi na novčanicama a koji nije bio predsjednik. To je Alexander Hamilton (1755. - 1804.), nekadašnji ministar finansija SAD-a, koji je pregovarao sa Britancima o trgovini. Amerikanci još uvijek slave i veličaju njegove riječi: “Ma kakva slobodna trgovina! Ja hoću upravo suprotno jer taj model mene dovodi do toga da se ja specijalizujem za uzgoj krava i lovljenje dabrova, a vi za tekstil”. Slobodna trgovina je zapravo uvijek bila samo ušminkani izgovor za (neo)kolonijalizam, kojim bogate zemlje crpe resurse i tržišta siromašnih zemalja. Sve dok to ne shvatimo, odnosno sve dok ne “posložimo” na pravo mjesto pomenutih pet najvećih zabluda u ekonomiji, ne možemo uraditi ništa da nam bude bolje, jer smo jednostavno na pogrešnom mentalnom smjeru.

Autor: Eldar Dizdarević | Oslobođenje

Apis: povratak na mesto zločina

Prof dr Dubravka Stojanović  

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

„Apis“ je metafora. Kad kažem „Apis“, mislim na kabadahijsku politiku moći koja ruši pravila pre nego što se uspostave, poništava zakone pre nego što se primene, obesmišljava institucije, ismeva procedure, demokratiju vidi kao slabost, “drugog“ kao neprijatelja. Snaga mu je u topuzu, moć u zavereničkim organizacijama, sila mu je najjači argument. „Apis“ društvo čini slabim, uplašenim, moralno tupim i spremnim na svaki postupak koji izgleda kao da glavu čuva. „Apis“ je pretnja pred kojom drugačije mišljenje izgleda kao ludost, integritet kao glupost, nezavisnost kao samoubilačka avantura najvišeg rizika. To ime je metafora za najdublju političku koroziju, moralnu korupciju, živi pesak koji usisava sve što na njemu nastane.

Ali, krenimo od početka. Majski prevrat 1903. njegovo je delo. Oficiri koje je predvodio nisu samo ubili Aleksandra i Dragu Obrenović, već su njihova tela iskasapili i sa prozora dvora u centru Beograda bacili u vrt. Taj događaj doveo je Srbiju u prvu veću međunarodnu izolaciju, jer su sve tada vodeće evropske sile (uključujući i Rusiju) uvele sankcije zbog surovog kraljeubistva i činjenice da se vlade koje su se smenjivale nisu usuđivale da na bilo koji način sankcionišu oficire, što je bio izričit zahtev evropskih monarhija. Tek su 1906, tri godine nakon prevrata, zbog istrajnosti embarga od strane tada najuticajnije sile, Velike Britanije, oficiri penzionisani. Njihova moć se time samo preselila u još neuhvatljivije sfere iz kojih su, oslobođeni svake odgovornosti, upravljali državom. Savremenici su ih zvali „vanustavni činioci“, „neodgovorni faktori“, „nekontrolisani elementi“.

Nakon prevrata 1903. godine proklamovana je u Srbiji parlamentarna monarhija zasnovana na demokratskim principima uistinu liberalnog Ustava. Međutim, tokom tih 11 godina „zlatnog doba“ u Srbiji je promenjeno 18 vlada i održano je 5 izbora. Najčešći uzrok tim smenama bili su pritisci koje su na državne institucije vršili oficiri-zaverenici, koji su svoje interese ostvarivali naizmeničnim davanjem i oduzimanjem podrške do krvi suprotstavljenim političkim strankama. Takve manipulacije su razorno delovale na krhku, tek uvedenu demokratiju. S vremenom su stranke zaboravile svoja politička uverenja i principe, zanemarile tek postavljene institucije i proklamovane javne interese, a sva politika se svela na pridobijanje podrške „vaninstitucionalnih činilaca“ oličenih u Apisu i njegovoj zavereničkoj grupi. Ljuti protivnici, radikali i samostalci, sveli su političku debatu na bespoštednu borbu za Apisovu naklonost. U tako otvoren politički prostor on je ušetao kao apsolutni gospodar, podržavao je čas jednu čas drugu stranku, pomerao političke pione, zavađao pa vladao, podizao emocije, blokirao institucije, rastakao državu.

Čitava javnost znala je da se odluke ne donose u institucijama, već da ih u svojim rukama drže Apis i „njegovi“, koji se na javnoj sceni nisu ni videli. Delujući uvek u potaji primoravali su predstavnike izabranih vlasti da donose odluke koje su delovale nelogično i neracionalno. Velika ministarska imena bila su primorana da Apisu lično prinose nacrte zakona i ugovora na odobrenje. Pričalo se da je zgužvao nacrt savezničkog ugovora s Bugarskom pre Prvog balkanskog rata i njime gađao ministra spoljnih poslova Milovana Milovanovića koji mu ga je doneo na „overu“.

Pod svojom kontrolom držali su kralja Petra I, kojeg su 1903. godine doveli na vlast. Direktno su uticali na dinastička pitanja, pa su tako izazvali i abdikaciju prestolonaslednika Đorđa, čije je mesto prvog u naslednom redu zatim zauzeo njegov mlađi brat Aleksandar. Apis je imao moć da prisili kralja da, suprotno Ustavu i svim principima parlamentarizma, otpušta vlade koje su imale većinu, raspušta parlament i utiče na raspisivanje izbora. Uvlačio ga je u svoje političke igre. Na kraju, nakon prikupljanja dodatne moći zahvaljujući pobedama u Balkanskim ratovima, pod pretnjom vojnog udara, prisilili su kralja Petra na povlačenje „iz zdravstvenih razloga“. Vlast je tada, 1914, preuzeo njegov sin, regent Aleksandar, kojeg su, u svim krizama pred i tokom Prvog svetskog rata uverljivo podsećali da su oni ti koji su mu omogućili vlast, pa da će mu je oni i uzeti, kao i dvojici njegovih prethodnika. Time su, iako verbalno monarhisti, stalno potkopavali autoritet kralja i države u celini, čime su dodatno i stalno destabilizovali nikad stabilizovanu zemlju.

Vaninstitucionalno delovanje značilo je da se slobode promovisane u pravnim aktima ruše na ulici, pretnjom, fizičkom silom. Poznat je slučaj kad su svima znani oficiri pred čitavim korzoom na Terazijama, između Moskve i Kasine, prebili dvojicu opozicionara, naprednjaka Pavla Marinkovića i liberala Mihaila Đorđevića. Svi su to videli, svi su znali ko su počinioci. Znalo se i da je to otvoreno političko zastrašivanje, pa dakle i uskraćivanje slobode misli, govora, udruživanja, političkog delovanja… Drugim rečima, da se time ruše svi ustavni principi i temelji „zlatnog doba srpske demokratije“. Istraga, međutim, nikada nije pokrenuta.

Sloboda štampe jeste bila zagarantovana veoma liberalnim Zakonom o štampi čiji je prvi član glasio: „Štampa je u Srbiji slobodna“. I bila je. Kritika vlasti u opozicionim i nezavisnim listovima zaista je bila bespoštedna. Jeste tačno i da je policija povremeno plenila štampu s prodajnih mesta, ali je u svim poznatim slučajevima sud, još tokom istog dana, „oslobađao“ novine i vraćao ih na ulicu, čime je dokazivao svoju Ustavom predviđenu nezavisnost. Međutim, slobode štampe ipak nije bilo. Njene granice određivali su „vanustavni činioci“, koji su noću, dok se štampaju novine, uletali u male opozicione štamparije, drvenim palicama lomeći skupe mašine, koje je nakon toga bilo skoro nemoguće obnoviti. Bila je to najefikasnija cenzura, pouzdan metod regulisanja slobode štampe, njena suštinska negacija čak i onda kada su je državne ustanove štitile. Zato jedan citat iz opozicione Pravde, iz 1907. godine, najbolje oslikava suštinu te demokratije i tog razumevanja slobode: „To je sistem u kome građani formalno imaju sva prava, ali ne smeju ni jedno upotrebljavati. Jedan naročit, hibridan režim kakav je moguć samo u balkanskim zemljama. Formalno je taj režim vrlo slobodouman, stvarno on je negacija svake slobode“.

Sloboda udruživanja još je ubedljivije „regulisana“ nasiljem, posebno poznatim slučajem ubistva braće Milana i Maksima Novakovića. Oni su bili oficiri, protivnici zaverenika. Tražili su da se ubice kraljice i kralja odstrane iz vojske i da im se sudi za ubistvo. Napravili su prvi pravi srpski NVO „Udruženje za legalno rešenje zavereničkog pitanja“. Govorili su da vojska, na čijem su čelu oficiri koji su ubili kralja kome su položili zakletvu, ne može služiti svojoj pravoj, bezbednosnoj svrsi, jer je sama najveća opasnost. Udruženje je prvo zabranjeno. Zatim su Novakovići uhapšeni. A onda su, tokom noći, u glavnom beogradskom zatvoru, ubijeni. Sva štampa je sutradan izašla sa identičnim saopštenjem na prvoj strani. „Maksim i Milan Novaković umrli su tokom noći u Glavnjači, tako što je Milan ubio Maksima, a zatim i sebe“. Poznato odnekud? Međutim, već sutradan se postavilo pitanje otkud najvećim političkim protivnicima zaverenika u zatvoru pištolji? Afera je krenula da se otpliće. Izašlo je na videlo da su „ubijeni u prisustvu vlasti“, da su se te noći u glavnom zatvoru našli ministar unutrašnjih poslova, šef beogradske policije i direktor zatvora. Afera je potresala Srbiju pune četiri godine, sud je nezavisnom istragom utvrdio odgovornost ministra, ali postupak nikada nije pokrenut. U dva navrata je preko skupštine pokušano da se ministar policije pozove na odgovornost, da mu se na taj način skine imunitet i da se otvore vrata pokretanju krivičnog postupka. Vladajuća većina je te predloge odbila. Ubistvo Novakovića nikada nije procesuirano. A svi su sve znali.

U Balkanskim ratovima oficiri-zaverenici stekli su i ratnu slavu. Tek posle toga niko više nije mogao da ih obuzda. Apis i drugi predvodnici pred ratove osnovane tajne organizacija „Crna ruka“ ili „Ujedinjenje ili smrt“ su kao nagradu za ratno herojstvo, kao leno, na upravu dobili „nove krajeve“, odnosno oblasti Sandžaka, Kosova i Makedonije, na koje se 1912-1913. godine proširila srpska država. Uprkos burnim skupštinskim raspravama i otporu opozicije i javnosti, na te delove zemlje nije proširen liberalni srpski Ustav, pa novi građani nisu dobili politička prava koja su imali stanovnici Srbije. Naprotiv, tu je bio uveden poseban vojno-policijski režim kojim su rukovodili zaverenici, o čijem su nasilju i zloupotrebama stalno stizali izveštaji s terena. Zamislite samo kako je ta uprava postupala i kako je nova država mogla izgledati svojim novim stanovnicima! I kakve je posledice na odnose između Srba, Albanaca, Bošnjaka i Makedonaca ostavilo „oslobođenje“.

Moć Apisa i „njegovih“ postajala je tokom tog proleća 1914. sve veća. I onda je Gavrilo Princip pucao u Sarajevu. Ma šta ko o tome mislio, svi se slažu da je taj događaj pokrenuo lavinu Prvog svetskog rata, koja se prvo sručila upravo na Srbiju. I ma šta ko o tome mislio, nesporna je činjenica da je Principa i „njegove“ obučavala i naoružavala Crna ruka. Šta su oni tačno time hteli da postignu? Da li su bili svesni da atentat može da izazove svetski sukob? Da li je taj pucanj bio usmeren više protiv Pašića i Aleksandra nego protiv Ferdinanda i Sofije? Da li je trebalo da dovede „samo“ do lokalnog rata sa Austro-Ugarskom da bi se nastavio i okončao posao „oslobođenja i ujedinjenja“, što je Pašićeva vlada odbijala svesna iscrpljenosti zemlje posle dve godine Balkanskih ratova. Verovatno odgovore na ova pitanja nikada nećemo saznati. Ali ono što je izvesno jeste da su Apis i „njegovi“ 1914, ponovo kao i 1903, sudbonosne odluke za zemlju uzeli u svoje ruke i nasiljem uveli Srbiju u splet tragičnih događaja koji su opet, po ko zna koji put, prekinuli njen razvoj, demografski je uništili i vratili je unazad mnogo više nego što je tokom burnih prethodnih 11 godina uspela da se unapredi. Kao da je time utvrđeno samoubilačko pravilo u istoriji Srbije – jedan korak napred, a zatim mnogo, mnogo njih unazad.

I onda je, 1917. godine, došlo do preokreta. Tokom borbi na Solunskom frontu, regent Aleksandar je uspeo da prvo uhapsi Apisa i njegove saradnike i zatim organizuje političko suđenje, na kome su za trojicu najistaknutijih presuđene smrtne kazne pod optužbom da su pripremali ubistvo regenta Aleksandra. Mnoge su pretpostavke kako je i zašto došlo do tog političkog obračuna i zašto baš u tako osetljivom trenutku rata? Nagađa se da je tako nešto bilo moguće zahvaljujući tome što je vojvoda Putnik u to vreme bio na samrti, a smatrao se najvećim zaštitnikom zaverenika. Neki nagađaju da je to bilo ostvarivo zahvaljujući činjenici da je u februaru došlo do prve revolucije u Rusiji, čime su zaverenici izgubili moćna leđa? Ili zato što je neposredno pre toga poginuo Vojvoda Vuk, čije su četničke jedinice bile mimo državne kontrole i stalna pretnja fizičkog uklanjanja vladajućih ljudi države. Pouzdanog i dokazanog odgovora na to pitanje nema, ali pored mnogih preostalih tajni izvesno je da je iskorišćena prilika da se i Pašić i regent oslobode stalne pretnje po državu i sebe lično. Na pomolu je bio rasplet Prvog svetskog rata i agonije srpske države i očigledno je da je doneta politička odluka i skupljena snaga da se u novo vreme uđe bez stalne pretnje oličene u stvarnim gospodarima i moćnicima poretka nastalog 1903. godine.

Više decenija kasnije, posle još jedne revolucije i još jednog svetskog rata, 1953. godine, organizovan je novi montirani politički proces, na kome su, pod uticajem Aleksandra Rankovića i jedne slične, ma koliko ideološki drugačije, tajne službe, Apis i crnorukci rehabilitovani. Bila je to osveta i monarhiji i dinastiji i prethodnom sistemu, ali i jasna poruka da nove revolucionarne vlasti svoj kontinuitet uspostavljaju s istorijskim uzorima koji su kao osnovni princip utvrdii da se vlast dobija i brani oružjem. Na tom obnovljenom Solunskom procesu Apis i „njegovi“ proglašeni su oslobodiocima i revolucionarima, onima koji ubrzavaju istoriju, ruše tradicije i raskidaju s utvrđenim pravilima političkog ponašanja, uzimaju stvari u svoje ruke, upravljaju sudbinom. Kao i svaka „radnja s prošlošću“ i ova je, te 1953, bila kristalno jasna poruka za budućnost.

Danas se ponovo nalazimo pred jednom novom fazom Apisovog „života“. I opet je to „radnja s prošlošću“, namenjena nama danas, kao i onima koji će doći. Inicijativa da se Apisovi posmrtni ostaci prenesu i svečano, uz državne počasti, sahrane na Kalemegdanu najnoviji je doprinos kulturi sećanja u Srbiji. Šta nam govori ta inicijativa? Pa, kao što je to često slučaj, govori nam baš ono što kaže! A kaže da se Srbija i danas, i posle svega, identifikuje upravo s tom istorijskom ličnošću, slavi njegova dela, proglašava njegove ideje i vrednosti kao svoje, sledi njegov put. A to znači da ona istrajava na svojim suštinski antievropskim opredeljenjima; da nema nameru da se promeni; da baš neće da poštuje zakone, institucije i procedure; da joj je sila preča od pregovora i dogovora; da se podrivanje svake prilike za normalizaciju u unutrašnjoj i spoljnoj politici vidi kao zaštita interesa najmoćnijih; da se od programa srpskog ujedinjenja neće odstupati; da je rušenje korisnije od stvaranja, a nerazvijenost bolji prostor za apsolutnu vlast od uspešnog i modernog društva; da dileme zapravo i nema, jer joj je jedina alternativa – smrt, kako i kaže slogan Apisove organizacije. A kad dileme nema, nema ni slobode. A neće je ni biti.

Ako država najnovijim političkim danse macabre ponovo stane iza Apisa, kao i 1953, on će prestati da bude metafora. Ponovo će postati stvarnost, suština raspojasane, razdrljene, siledžijske politike na koju se Srbija toliko puta vratila kao da joj je baš to najprivlačniji kontinuitet. Podsećaće nas tu, s Kalemegdana, da se svako iskakanje od davno zacrtanog plaća najskupljom cenom i da skretanje s puta nije predviđeno. Zloglasno će nam poručiti da se drži stoletnog kontinuiteta, u kome se glava gubi ako se ne razume da ovde važi slogan, koji su koristili opozicionari početkom 20 veka, „čija vlada toga i država, čija vlast toga i sloboda“. I da ta glava može biti vaša ili moja, kraljeva, prestolonaslednikova ili premijerova.

Zato bi povratak Apisa u Beograd bio povratak na mesto zločina. I to ne samo onog bukvalnog iz maja 1903, nego onog suštinskog – zločina protiv Srbije. Defenestracijom kraljevskog para Apis je kroz prozor bacio i svaku nadu da bi Srbija mogla da uđe u stabilni period razvoja i dovršavanja svega nedovršenog. Zato je taj zločin iz 1903. prazločin, onaj iz kojeg su proizašli svi drugi u dugom trajanju od 1903. do 2003, od Obrenovića do Đinđića, preko Drugog svetskog rata i krvoprolića devedesetih, ponovo pod crnorukaškom crnom zastavom s lobanjom i ukrštenim kostima i nepromenjenom idejom ujedinjenja ili smrti. Državna sahrana Apisa na Kalemegdanu jasno bi poručila da s tog puta ne skrećemo.

Peščanik.net, 08.09.2015.

Patka i Rog

Svetlana Slapšak  14/06/2016 |  

Ne davimo Beograd

Po čemu su slični patka i Rog? Zagonetka podseća na onu iz Alise u zemlji čuda Luisa Kerola, koju postavlja Ludi Šeširdžija: po čemu su slični gavran i pisaći sto? Po peru, koje im je oboma neophodno da budu ono što jesu… Odgovor je, u slučaju beogradske patke i ljubljanskog Roga, napuštene nekadašnje fabrike bicikla koju su pre desetak godina zauzeli skvoteri – fantomke. Beogradska patka kao simbol pokriva sve što je bila aktivnost suprotstavljena nerealnom i prevarantskom projektu „Beograd na vodi“, dakle i iskorišćavanje inače zapuštenih prostora za alternativne, humanitarne i kulturne poslove: patka i Rog su urbani blizanci. Likovi sa fantomkama su noću napali prostor u Sava-mali, možda izazvali smrt jednog čoveka, i uništili prostor alternativnog okupljanja i rada; u Rog su prvo u gluvo doba noći upali službenici neke redarske agencije, napali prisutne i uvalili bager. Policajci su pozvani da zaštite rogovce, što su i uradili, redari su oterani, bager je zadržan i obojen u roza. Naredne nedelje je Rog napalo tridesetak tipova u fantomkama, prebili su nekoliko ljudi, jedan je završio u bolnici sa ozbiljnijim povredama: policija je ponovo intervenisala. Ljubljanski gradonačelnik Zoran Janković se sa rogovcima nije uspešno dogovorio: on hoće da, posle deset godina potpunog nemara, sruši fabriku i tu sagradi komercijalno-umetničko-stambeni centar (zvuči poznato?), a rogovcima je uz to obećavao prostor za njihovo delovanje. U oba slučaja, dakle, ograničena neoliberalna pamet smatra da može prevariti ljude, odnosno da je izluđivanje već toliko uspelo da će i to progutati. Patka i Rog pokazuju da je proračun bio slab – neki ljudi još nisu toliko izluđeni.

Pre više od dvadeset godina, alternativna Ljubljana se digla u odbranu Metelkove, kompleksa nekadašnje kasarne, koju je tadašnji gradonačelnik isto tako hteo da „sadržajno oplemeni“. Na Metelkovoj se skvotalo, bilo je incidenata sa policijom; zimi sam i sama provela noć bez struje, sama u ogromnom kompleksu – to je bio deo akcije u kojoj je svake noći drugi umetnik-dobrovoljac čuvao kompleks. Docnije je postignuto mirno rešenje, i danas suženi centar Metelkove okružuju ministarstva, muzeji, eko-hostel, a unutra je jedan od centara ljubljanskog noćnog života, sem povremenih izložbi, predavanja, koncerata i alternativnih kuhinja. Rog je nešto drugo: tamo je važan dnevni život. Različiti umetnici, ulični sportisti, grupe za pomoć izbrisanima i izbeglicama tamo organizuju svakodnevne aktivnosti – učenje jezika, pravne pouke, kursevi, strategije snalaženja. Dobar deo Roga je još uvek prazan, obnova je improvizovana sa minimalnim sredstvima, nema struje. Rog je nikao, i nema druge nego da se neguje.

Paralela između patke i Roga je pre svega u izuzetnoj mogućnosti da se razume neoliberalno ponašanje, koje je očito opšte i izvesno ne samo regionalno, nego globalno. U svojim knjigama i člancima su ga opisali Piketi, Krugman, Varufakis – no ništa nije ubedljivije od konkretnog, lokalnog, svima nam poznatog primera.

Najbedniji deo liberalnog diskursa je osnovni, onaj koji bismo morali tumačiti kao ideologiju: tu, zapravo, nema ničega. Neoliberali ne znaju da kažu ništa drugo o privatizaciji sem da je neophodna, primera radi. Ostalo su nebulozne mantre, koje se svaki put uruše kad se ukaže prilika da se upita „zašto“: zato je postavljanje ovog pitanja tako savršeno onemogućeno, svim tipovima cenzure i izvrdavanja. Najluđi od svih paradoksa je da neoliberali uporno odbijaju, skrivaju i nipodaštavaju samu ekonomsku nauku, koja im postavlja mnogo nezgodnih pitanja. Čvrsto uporište neoliberala je birokratija: nema te suludosti koja se neće objasniti pravilima i merilima; kada su dovoljno drski/drčni, pozivaće se na pravnu državu, svetost evropske birokratije, a kad baš zatreba, poslužiće i drveni jezik nekadašnje nomenklature, sa sve napretkom kolektiva.

Sve to ne mora biti dovoljno. U konačnoj frci neoliberali zatim potežu, sve više i sve češće, ono oružje koje još ne prepoznajemo kao njihovo osnovno: naci-fašizam. Razlika između beogradskih i ljubljanskih fantomki je mala – beogradske fantomke su plaćeni službenici dokazane dobrovoljnosti, ljubljanske fantomke su spontani dobrovoljci, voljni da postanu plaćeni službenici. Možda je odnos mešanog goriva (piće/lova/bes) među njima drugačiji, ali osnovna upotreba je ista. I pre svega, volja neoliberala da se njima služe. Pogledajmo veće paralele: u Francuskoj, koju potresa civilni otpor neviđenih razmera, štrajkovi i neposredna opasnost od terorizma, održava se svetsko prvenstvo koje već posle drugog dana obećava još ozbiljnije socijalne nemire, već ima mrtvih, države su već u svađi. Jedini odgovor za ovo stopostotno i savršeno besmisleno povećavanje rizika jesu milijarde koje su već maznuli nevidljivi grabljivci, dok država prodaje ljudske živote za mrvice… Isto važi i za olimpijske igre u Brazilu, gde je očekivani rizik možda planetarna epidemija virusa koji uništava ljudsko potomstvo. No novac je već uzet, nema povratka. Poludeli ubica homoseksualaca i pijani Rus koji blebeće u mikrofon oduzet sportskom komentatoru dva su lica iste brutalizacije koja je neoliberalima neophodna da što brže i što više uzmu pre nego što odu u svoje zidovima i stražarima branjene rajske naseobine. Verovati da u tim glavama ima bilo čega drugoga je zločin.

Peščanik.net, 14.06.2016.

Kraj rasta? S one strane produktivističke pristrasnosti istorijske levice

Lektira

Subota, 30. maj '15.

Kao slobodarski komunisti moramo težiti popravljanju štete nastale pristajanjem povijesne ljevice ka produktivizmu, čime je antikapitalistički pokret podijeljen na ljevičare i ekologe. Moramo raditi na preustroju antagonističkog pokreta koji je istodobno antikapitalistički i antiproduktivistički, no nije i antihumanistički.

• Autor:
  Workers Solidarity Movement
• Prevod:
  Ilija Todorić

Ovaj članak je izvorno objavljen u „Irish Anarchist Review“ (broj 9. ljeto 2014.).

Kapitalizam vas deblja. Kapitalizam također uništava i okoliš. Ove su dvije stvari povezanije nego što biste pomislili. Nije sav rast dobar. Rast prosječnog opsega struka i indeksa tjelesne mase natjerali su znanstvenike i zdravstvene radnike da upozoravaju na globalnu epidemiju debljine. 65% svjetske populacije danas živi u zemljama u kojima debljina ubija više ljudi nego neishranjenost. Debljina se u svijetu gotovo udvostručila od 1980., a 1,4 milijarde odraslih starijih od 20 godina prekomjerne su težine.

Pojam epidemije debljine postoji već nekoliko desetljeća i tradicionalno se vezao uz svjetsku globalnu supersilu, SAD. No prvo što moramo uočiti u trenutnim statistikama jest da vrlo jasno pokazuju da to definitivno nije "problem prvog svijeta". Danas zemlja s najvećom stopom debljine nisu SAD, već njihov mnogo siromašniji susjed Meksiko.

Mišljenja su podijeljena oko uzroka epidemije, no nedavno se došlo do zanimljivih saznanja o ulozi prerađenih šećera (posebno kukuruznog sirupa obogaćenog fruktozom - eng. HFCS -  i kombinaciji dodanih masti i šećera u procesiranoj hrani)  u postupku supresije prirodnog tjelesnog sustava kontrole apetita. Pojednostavljeno, naš apetit kontroliraju hormoni, uključujući leptin koji signalizira da smo siti i grelin koji signalizira da želimo još.

Čini se da prerađeni šećeri i HCFS interferiraju s normalnim hormonalnim odzivom na povećanje razine glukoze u krvi i ometaju djelovanje hormona sitosti leptina te tako potiču prejedanje. Isto tako, nedavni testovi na miševima pokazali su da kada se miševi hrane ili mastima ili šećerima uz uobičajenu hranu, ne dolazi do prejedanja. No kada je miševima u hrani bila dostupna kombinacija masti i šećera, miševi su se prejedali i postajali pretili. Najviše su se prejedali smjesom 50/50 šećera i masti, što je slično omjeru dodanih šećera i masti koji je vrlo čest u procesiranoj hrani. Mehanizam iza toga vjerojatno je interferencija s normalnim djelovanjem hormona koji reguliraju apetit.

Zašto onda suvremena prehrambena znanost stavlja tako snažan naglasak na proizvodnju procesirane hrane koja nam "hakira" prirodne procese regulacije apetita i sitosti u našem tijelu kako bi nas potakla na prejedanje? Jednostavno rečeno, zato što su u kapitalističkom sustavu pojedina poduzeća za proizvodnju hrane prisiljena prodati što više svojih proizvoda, bez obzira na to zadovoljava li to ljudske potrebe ili kako to utječe na efikasno korištenje resursa dostupnih svim proizvodnim sektorima. Što nas češće svi McDonaldsi svijeta uvjere da uvećamo obrok koji kod njih kupujemo (te tako uvećamo i sebe), ostvaruju veću prodaju i više profita.

Debljina tako nije samo feminističko pitanje, već i pitanje kapitalizma. A pitanje kapitalizma je i klasno pitanje, što je zapravo vidljivo i u statistikama na ulici. Nisu najbogatiji slojevi društva najrizičnija skupina kad je riječ o trendu debljine, već najsiromašniji. U zemljama s najvećim nejednakostima između bogatih i siromašnih, poput SAD-a, koliki je nečiji dohodak doslovno možete zaključiti iz širine njegovog struka. U Europi prema posljednjim podacima WHO-a zemlje s najvećim postotkom pretilih 11-godišnjaka su Grčka (33%), Portugal (32%), Irska i Španjolska (30%).

Za čitatelje njemačkog tabloida Bild, činjenica da su PIGS zemlje najdeblje unutar Eurozone još je jedna potvrda mišljenja široko rasprostranjenog u zemljama centra o tome kako su ekonomski problemi Irske i naše braće i sestara s periferije posljedica prekomjerne pohlepe i nedostatka poduzetnosti i protestantske radne etike. No za svakoga tko je iskusio Trojkin stisak štednje, povezanost loše prehrane i siromaštva bolno je očita. Pobrinuti se da su djeca sita na kućnom budžetu koji se topi znači birati najjeftiniju hranu, koja je i najprerađenija i najviše deblja. Unatoč patronizirajućim slavnim kuharima i milijunašima poput Jamie Olivera, radi se o ekonomskom pitanju, a ne o edukacijskom. Neslaganjem između moralizirajućeg diskursa o individualnoj grešnosti (pohlepa, lijenost) kao izvoru problema i s druge strane, više materijalističkog stava da ekonomski pritisak prisiljava ljude na biranje najjefitinije i najgore opcije, ponovno ćemo se baviti kasnije u ekološkoj raspravi.

Profit nauštrb planeta

Logika neprestanog rasta prodaje hrane i pića, daleko preko granice prirodnog apetita i nutricionističkih potreba, ista je ona koja pogoni sva kapitalistička poduzeća. Općenito, način povećanja profita jest prodati više proizvoda. To znači sve veću potrošnju prirodnih resursa i s time povezano povećano otpuštanje ugljičnih i ostalih zagađivala. Ili se barem to tako dosad odvijalo. Pitanje života i smrti jest vodi li nužno ovaj trend stalnog povećanja kapitalističkog rasta u također stalno rastuću potrošnju oskudnih i neobnovljivih resursa, ili ne.

Navode se i suprotne tendencije – pomak iz proizvodnih u uslužne industrije i proizvodnja nematerijalnih proizvoda poput software-a, glazbe, knjiga i ostalih kulturnih i informatičkih proizvoda. Optimisti ukazuju na brojke koje pokazuju količinu ispuštenog CO2po jednici BDP-a. U mnogim razvijenim zemljama stopa povećanja ispuštenog CO2 tijekom posljednih desetljeća bila je niža nego stopa rasta BDP-a u istom razdoblju. To se tumači kao pokazatelj da će povećanje cijena goriva i drugih sirovina pokrenuti tržišne sile koje će potaknuti zaokret prema efikasnijim tehnologijama koje će omogućiti globalni rast BDP-a bez povećanja emisija CO2.

No što se toga tiče, ukupni globalni podaci ostavljaju malo prostora za optimizam. Nakon 2000. godine globalni rast BDP-a i globalne emisije CO2 usklađeno se povećavaju. Prividno smanjenje potrošnje energije po jedinici BDP-a zemalja razvijenog Zapada može se pripisati prebacivanju proizvodnje u zemlje u razvoju, kao i tome da se propušta uračunati CO2 koji potječe iz međunarodnog brodskog i zračnog prometa u nacionalne podatke o CO2. Trenutno, gola je činjenica da se zahtjevajući više radnih mjesta i više rasta, zahtijeva još više ispuštenih stakleničkih plinova.

Pored energetskog problema, kako pomak prema uslužnim i "nematerijalnim" proizvodima utječe na upotrebu prirodnih resursa? Apple očito stvara novac prodajom fizičkih predmeta – iPad, iPhone, iMac – no Google još uvijek uglavnom zarađuje novac prodajom usluga pretraživanja i oglašavanja – što su nematerijalni proizvodi, zar ne? No, izuzevši potrebe fizičkog smještaja i opremanja njegove radne snage, svatko tko misli da Google nije kompanija s materijalnom osnovom mogao bi razmisliti o tome da  plati mjesečni račun za potrošenu električnu energiju u Googleovim  farmama  servera. Tvrdnje o "nefizičkoj" prirodi softverskih i internetskih uslužnih kompanija kao što su Google i Facebook pretjerane su.

Štoviše, sama internetska i digitalna revolucija čini ostvarivanje profita na kulturnim proizvodima poput knjiga, glazbenih snimki i filma sve teže ostvarivim, što prisiljava industriju na povratak organiziranju zabavnih događaja u stvarnom svijetu, za koje ljudi plaćaju ulaznice, kako bi ograničili gubitak prihoda zbog slobodnog dijeljenja datoteka putem Interneta. Iako sve veća važnost proizvoda koji se mogu digitalno kopirati znači da će borba oko intelektualnog vlasništva biti važna bojišnica 21.stoljeća, taj trend sam za sebe ne eliminira materijalni utjecaj povećane potrošnje. 

Konačno pitanje jest može li se povećanje profita ostvariti proizvodnjom više dodane  vrijednosti, tj. prodajom manje jedinica uz veći profit po jedinici. Postoje uspješne kompanije koje ostvaruju dobar profit prodajom prvoklasnih proizvoda. Može li se takav model proširiti na čitavu ekonomiju?

Da bismo razumjeli zašto se to ne može dogoditi, moramo znati da je cijena proizvoda povezana s troškovima proizvodnje, koji pak ovise o plaćama. U svakom pojedinom poduzeću troškovi proizvodnje dijele se na plaće i materijal koji se kupuje od vanjskih dobavljača koiji zaposlenici trebaju za rad. No ako pogledamo i dobavljače materijala, također uočavamo da i njihovi troškovi uključuju plaće i materijal.

Ako slijedimo lanac dobavljača, naposljetku dolazimo do primarnih industrija gdje troškove čine plaće ljudi koji vade (ili uzgajaju) primarne materijale direktno iz Zemljinih prirodnih resursa. Zemlja ne dobiva nikakv novac – to je vrlo važno govorimo li o utjecaju na okoliš. Možda će u ovom slučaju biti troškova kao npr. plaćanje najma državi ili privatnim vlasnicima zemlje, ali to je druga priča. Cijena je na kraju lanca određena troškovima koje najzad uzrokuju plaće. 

Za poduzeće u nekoj grani industrije cijenu po jedinici proizvoda određuje konkurencija na temelju troškova proizvodnje i prosječne stope profita u toj industriji. Troškove čine plaće i materijal. Ako cijena materijala pada, tada ona pada za sve konkurente u industriji i zahvaljujući tržišnom natjecanju, smanjenje troškova dovest će do smanjenja cijene proizvoda bez da bilo koje poduzeće stekne prednost pred konkurentima. Umjesto toga, pojedino poduzeće može steći privremenu prednost smanjenjem troškova plaća ili radnog vremena po jedinici proizvoda, recimo za 10%.

U tom slučaju poduzeće može učiniti dvije stvari kako bi svoju prednost pretvorila u ekstra profit. Prva opcija jest smanjenje brojnosti radne snage za 10% te ostvarivanje veće zarade prodajom iste količine proizvoda kao i prije. Ili može krenuti u smjeru povećanja: u rijetkom slučaju nedovoljne ponude koja omogućava rast tržišta uz istu cijenu, može prodati 10% više proizvoda uz istu cijenu (pretpostavka je da trošak dodatnih materijala ne premaši uštedu na radnoj snazi), ili sniziti cijenu proizvoda toliko da se prodaje ispod cijene te da tako od konkurencije preuzme tržišni udio, uz istodobno ostvarivanje profita.

Dugoročno gledano, uzevši u obzir sve nesigurnosti, rizike i vjerojatnosti, konkurencija znači da poduzeća koja odaberu strategiju smanjenja gube od poduzeća koja odaberu strategiju povećanja. Drugim riječima, dinamika sustava jest takva da općenito veća zarada zahtijeva više materijala.

Sljedeći komadić slagalice jest pitanje mogu li povećanje učinkovitosti i tehnologija smanjiti količinu materijala korištenog za svaku jedinicu proizvoda te tako suzbiti nemilosrdan nagon k proizvodnji i potrošnji sve više pojedinačnih stvari? Drugim riječima, je li okolišno održiv rast (više jedinica proizvedenih s manje materijala i energije) moguć u kapitalističkom sustavu?

Odgovor je ponovo niječan. No ovaj put ne postoji samo jedan uzrok već se radi o kombiniranom efektu više različitih faktora. Prvi faktor je činjenica da se prirodni resursi uzimaju iz zemlje "besplatno" ako zanemarimo rentu. Drugi faktor jest asimetrija efekata smanjenja troškova zbog konkurentskog pritiska, asimetrija između smanjenja troškova materijala i troškova rada, što znači da jedinična produktivnost raste brže što se tiče rada nego materijala. Treći faktor su fizička ograničenja za korištenje manje količine materijala, budući da određeni proizvod mora posjedovati potrebnu kvalitetu i sadržaj kako bi služio svojoj svrsi. Konačno, radnu snagu koja postaje suvišna u jednoj grani industrije potrebno je ponovo negdje zaposliti, ukoliko ukupni društveni investirani kapital i dalje mora rasti.

Zajedničko djelovanje navedenih elemenata znači da je tendencija sustava kao cjeline kontinuirani porast proizvedenih jedinica koji rezultira porastom ukupne utrošene energije i materijala.

Kapitalizam zahtijeva proizvodnju sve više i više stvari u službi svog nagona za zaradom. No možda je to dobro? Ideologija "više proizvodnje nužno je dobro" zove se produktivizam. Osnovna ideja koja stoji iza produktivizma jest da što god da se kupuje i troši očito zadovoljava neku ljudsku potrebu i želju, a ako još uvijek postoji siromaštvo tada očito postoji potreba da se proizvede još više. Tada temeljna pretpostavka postaje to da je kapitalizam savršeno transparentan medij preko kojeg se prenose ljudske želje. Ako ljudi postaju sve deblji, to mora biti zbog toga što žele biti pretili. Kao što je američki satiričar H.L. Mencken jednom podrugljivo primijetio, "uvijek postoji lako rješenje svakog ljudskog problema – jasno, prihvatljivo i pogrešno." Produktivizam očito zadovoljava svaki od ova tri kriterija, no razlog zašto je pogrešan zaslužuje bolje objašnjenje od površne analogije.

Ako je pretilost jedan način promatranja odnosa ljudskih potreba i kapitala, tada je glad naličje tog odnosa. Prema nedavnom izvještaju, svake godine baci se ili izgubi 1,3 milijuna tona hrane – jedna trećina svjetske godišnje proizvodnje. Uz takvo ogromno razbacivanje 840 milijuna ljudi kronično je gladno na dnevnoj osnovi.

Činjenica je da je globalna ekonomija od 1950-ih proizvela više nego dovoljno hrane za eliminaciju svjetske gladi i pothranjenosti. Globalno siromaštvo nije posljedica apsolutnog manjka proizvodnje već nepoštene distribucije prirodnih resursa i rezultata proizvodnje. I ne samo to – i  raspoloživi se resursi alociraju u proizvodnju koja maksimalizira profit, a ne ljudsku korist. Primjeri toga su mnogobrojni i mogu se pronaći na internetskim stranicama bilo koje razvojne ili organizacije koja se bori za globalnu pravdu tako da ne moramo to ovdje objašnjavati.

Tehnooptimisti i tehnopesimisti

Prije nego što detaljnije razmotrimo različite odgovore na okolišnu krizu od strane različitih lijevih i ekoloških tendencija, korisno je skicirati široku binarnu opreku oko ovog pitanja. Generalno govoreći te odgovore na izazov nadilaženja krize možemo podijeliti na tehnološke optimiste i tehnološke pesimiste. Kao uvod potrebno je promotriti naslijeđe pisca političke ekonomije iz 19. stoljeća, Thomasa Roberta Malthusa.

U današnjim debatama često možemo čuti razbacivanje optužbama za "maltuzijanstvo" ili "neomaltuzijanstvo", najčešće usmjerenim prema tehnopesimistima. Što je maltuzijanstvo i zašto za mnoge ima tako negativnu konotaciju?

Velečasni Thomas Robert Malthus (1766.-1834.) bio je engleski protestantski svećenik koji se proslavio objavljivanjem pamfleta nazvanim "Esej o načelu populacije" 1798. godine. Nesumnjivo je da je popularnosti njegove poruke pridonijelo to što se godina objavljivanja poklopila s ustankom Ujedinjenih Iraca. Poruka je bila jednostavna - povećanje poljoprivredne proizvodnje odvija se aritmetički (linearno), no siromašna populacija prepuštena sama sebi povećava se geometrijski (eksponencijalno) sve dok krize gladi, bolesti i rata ne smanje populaciju na održivu razinu. Politička poruka kako je glad "djelo providnosti", božja volja, sravnjivanje računa, kasnije je postala ideološko opravdanje britanskom parlamentu za nametanje gladi Irskoj. Kao takav, Malthus nesumnjivo zaslužuje svoje mjesto uz Cromwella u analima niskosti u anglo-irskim odnosima. No na stranu povijesna patnja, Malthus je bio prvi koji je u političkoj ekonomiji postavio pitanje problematičnih odnosa prirodnih resursa i povećanja potražnje. Uzevši u obzir da je taj općeniti problem nešto čime se u 21.stoljeću treba ozbiljno pozabaviti, preuranjene optužbe protivnika za "maltuzijanstvo" ponekad mogu biti logička pogreška argumentum ad odium – odbacivanje argumenata tako što ih se veže uz dobro poznatu omraženu osobu.

Malthusov izvorni argument specifično se odnosio na krizu prenapučenosti i sve dosad mnogi su  katastrofičari iz okolišnih krugova najavljivali skoru propast planeta zbog prenapučenosti. Međutim, statistika posljednjih desetljeća pokazuje da stopa rasta populacije usporava te da se maksimum populacije od oko 9 milijardi očekuje u drugoj polovici stoljeća. Može se raspravljati o točnosti tih predviđanja, no činjenica usporavanja porasta populacije ukazuje na pogrešku u osnovnoj maltuzijanskoj populacijskoj tezi.

Tehnološki optimisti šire ovu dobru vijest na sve trenutne okolišne probleme s kojima smo suočeni: naši trenutni problemi s otpuštanjem ugljika, korištenjem pitke vode, gubitkom tla, jednostavno su tehnički problemi koje će riješiti ljudska genijalnost i tehnološka rješenja budućnosti.

Unutar tehnooptimističke pozicije postoji dodatna podjela na tržišne fundamentaliste i državne intervencioniste. Tržišni fundamentalisti dobivaju mnogo prostora u mainstream medijima, ne toliko  zbog intelektualne vrijednosti njihovih argumenata – jer su uglavnom isprazni – već stoga što vrlo zgodno opravdavaju državno nedjelovanje, pogotovo u vezi bilo čega što bi moglo zahtijevati da se potroši određeni novac. Državno intervencionističko krilo tehnooptimističke tendencije slaže se da tržišta trenutno ne uspijevaju dobro upravljati okolišnom krizom i uočava potrebu za određenim državnim djelovanjem kako bi se industrija i financije "pogurali" u smjeru "održivog razvoja" ili novog, zelenijeg kapitalizma.

Nasuprot tomu, tehnološki pesimisti ne vjeruju u postojanje tehnoloških rješenja koje će zeleni kapitalizam učiniti mogućim bez radikalne društvene transformacije. Tehnološki pesimisti su također podijeljeni u dva tabora. Prvi smatra ili da ne postoje tehnološka rješenja za kapitalistički rast jer je sama tehnologija problem, ili da je prekomjerna upotreba prirodnih resursa, kako je tvrdio Malthus, na neki način urođena ljudskoj vrsti ostavljenoj samoj sebi. Drugi tabor ne dijeli u potpunosti ta uvjerenja, no ono što ih postavlja na zaseban pol i nije najbolje definirano.

Ključna teza ovog članka jest da taj nedostatak definicije predstavlja povijesni neuspjeh ljevice u izgradnji primjerene antikapitalističke i egalitarne alternative iluzijama o "održivom razvoju" tehnooptimista. No ako odbacujemo njihovu tvrdnju da je tehnologija rješenje i oprečnu tvrdnju anticivilizacijskog krila tehnopesimista da je tehnologija problem, to je zato što inzistiramo na tome da okolišni problemi uzrokovani kapitalističkim rastom nisu tehnički, već političko-ekonomski problem.

Degrowth i druge alternative

Maleni think-tank „Rimski Klub“ 1972. publicirao je „Granice rasta“ - izvještaj o problemima beskonačnog ekonomskog rasta u kontekstu ograničenih prirodnih resursa. Izvještaj je objavljen u pravom trenutku, samo godinu dana prije naftne krize 1973., a njegovi sumorni zaključci izazvali su senzaciju, tako da je naposljetku prodano više od 12 milijuna primjeraka u raznim prijevodima. Ne iznenađuje što su osobe iz vladajuće klase spremno kritizirale izvještaj, njegove modele, računala, osoblje i sve čega se možete sjetiti. Stručno mišljenje većine važnih ljudi bilo je da se radi o mladenačkom proricanju propasti. No ekološki pokret koji je u to doba tek nastajao ozbiljnije je shvatio upozorenja iz izvještaja. I to s pravom - nedavne analize predviđanja iz izvještaja pokazuju da su usprkos svim ograničenjima tog modela predviđanja bila vrlo slična onome što se zaista dogodilo u desetljećima nakon objavljivanja izvještaja.

Zbog jednostavnosti ćemo ekološke pravce koji su poruku „Granica rasta“ shvatili zaozbiljno podijeliti u četiri glavne skupine: pristaše održivog rasta, post-growth, degrowth[1] i duboka ekologija/duboki zeleni otpor. Ovdje se želimo pobliže pozabaviti  post-growth i degrowth skupinama. Ideju održivog rasta ili zelenog kapitalizma odbacujemo u startu zbog razloga koje smo već iznijeli u prošlom članku(link is external). Isto tako, primitivističke fantazije o deindustrijalizaciji, odbacivanju agrikulture i povratku na lovačko-sakupljački život te popratnom masovnom istrebljenju kojih 6 do 7 milijardi ljudi već su dovoljno obrađene drugdje.

Post-growth je skup tendencija koje uočavaju potrebu da se odmaknemo od postojećeg kapitalističkog modela rasta mjerenog u terminima BDP-a i počivaju na širokoj liberalnoj i utilitarističkoj osnovi. To je prilično heterogena skupina koja inspiraciju pronalazi u različitim idejama poput zastupanja "nultog" rasta kao odgovora na izvještaj iz 1972., "Tranzicijskim gradovima" i ostalim pokretima inspiriranima "peak oil" teorijom, okolišnom ekonomijom, knjigama poput "The Spirit Level" koje se pokušavaju suprotstaviti rastućoj nejednakosti itd. U teoriji se pravac degrowtha doživljava radikalnijim, eksplicitno antikapitalističkim i antikonzumerističkim krilom, no u praksi ima mnogo organizacijskog preklapanja između ta dva pravca. Mnogi pripadnici post-growth mreže koriste degrowth terminologiju, a popis organizacija koje pripadaju tim pravcima pokazuje poprilično preklapanje.

Međutim, degrowth ima specifičnu polazišnu točku u Francuskoj, partikularno ideološko porijeklo i prepoznatljive vodeće mislioce poput Sergea Latouchea i Jacquesa Grinevalda. Potonji je  na francuski preveo najznačajniju knjigu rumunjsko-američkog heterodoksnog ekonomista, Nicholasa Georgescua-Roegena, nekadašnjeg štićenika Josepha Schumpetera. Originalni naslov "The Entropy Law and the Economic Process" (Zakon entropije i ekonomski procesi) Grinevald je preveo na francuski kao "La Décroissance: entropie-écologie-économie" otkuda potječe i pojam degrowtha (décroissance). Georgescu-Roegenova ideja bila je primijeniti fiziku termodinamike na ekonomiju, u suprotnosti s navodnom njutnovskom paradigmom na kojoj je, po njemu, zasnovana neoklasična ekonomija.

Osnovni problemi s pristupom degrowtha najsažetije su sumirani u nedavnom dokumentu o okolišnom pokretu francuske anarhističke organizacije CGA (Coordination des Groupes Anarchistes).

Iako se u načelu slažemo s osnovnom analizom Georgescu-Roegena koja tvrdi da je svjetska ekonomija na razini korištenja prirodnih resursa iznad njihove mogućnosti obnavljanja, smatramo da je degrowth nedovoljno dobar koncept jer ne dopušta odbacivanje autoritarnih društvenih modela ili institucija. Koncept degrowtha ne govori ništa o političkoj organizaciji na kojoj bi se zasnivao. Tako određeni ekolozi mogu pozivati na uspostavu određene ekologističke "diktature" koja bi trebala uvesti poštovanje spram okoliša. Općenito, koncept degrowtha mogli bi prihvatiti i ljudi koji pristaju uz rasističku, teokratsku ili fašističku viziju društva.

Trenutno unutarnje kontradikcije kapitalizma i očiti izostanak uvjerljive revolucionarne perspektive uzrokuju oscilaciju ekoloških diskursa i pokreta između dva jednako utopijska pola - "održivog razvoja" (točnije održivog rasta) i degrowtha - bez napuštanja kapitalizma. Ako kapitalistički sustav teži rastu koji je sam sebi svrha, nije ništa primjerenije suprotstaviti mu se "alternativom" koja se sastoji od degrowtha koji je sam sebi svrha. Izazov se nalazi u povratku razine globalne proizvodnje ispod granica prirodne stope obnavljanja prirodnih resursa, uz istovremeno jamčenje egalitarnog pristupa proizvedenim dobrima i uslugama. Stoga je osnovno pitanje koje moramo postaviti ukoliko želimo nadvladati ekološku krizu - tko odlučuje što će se proizvoditi  i na koji će se način proizvoditi?

Nužno smanjenje razine proizvodnje tako čovječanstvu nameće potrebu suočavanja s izazovom direktne demokracije budući da jedino stanovništvo, a ne privatni akteri u međusobnoj konkurenciji, imaju stvarni interes u rješavanju ekološke krize. Međutim, to isto tako uključuje i suočavanje s izazovom jednakosti jer je jedini način smanjenja razine proizvodnje bez da se ikoga ošteti – namiriti ljudske potrebe na egalitaran način.

Zato umjesto degrowtha zahtijevamo socijalizaciju proizvodnje i donošenja odluka kako bismo konačno racionalizirali ekonomiju i zadovoljili svoje potrebe u skladu s dostupnim resursima.

Unatoč tome što je vodeći intelektualac degrowtha Serge Latouche sklon citiranju Marxa, degrowth je i dalje zasnovan na Georgescu-Roegenovoj upitnoj termodinamičkoj ekonomiji, teoriji koja navodno vrijedi za sve društva – prošla, sadašnja i buduća. Drugim riječima, povijesna specifičnost kapitalističkih proizvodnih odnosa blijedi u pozadini i oni se prikazuju kao vječni. Poput zrcalne slike produktivističke ideologije, degrowth doživljava kapitalizam kao transparentni medij kroz koji se ljudske želje prenose bez transformacije i tako direktno proizvode "hiperpotrošnju", bez da u tom procesu ikakvu ulogu ima potreba kapitala za valorizacijom.

U tom smislu degrowth postaje samo posljednji sofisticirani spin istog starog maltuzijanskog tehno-pesimizma. Međutim, ne bismo trebali izjednačiti pozicije njegovih vodećih intelektualaca ili njegovo filozofsko porijeklo s motivacijom svih njegovih pristaša i aktivista, ili s cjelokupnim sadržajem samog pokreta. Kao što smo već vidjeli, u praksi su odnosi između post-growth opcije i ostalih pokreta koji su kritični spram rasta više kooperativni nego kompetitivni. Kako su CGA istaknuli, unutar degrowth pokreta zaista postoje mnoge autoritarne i etatističke protopartije i publikacije, no također ima i više slobodarskih tendencija.

CGA, međutim, također ističe i da nas odvajanje tehničkog izazova pomirenja ljudske proizvodnje s održivim korištenjem resursa od političko-ekonomskog pitanja moći odlučivanja o proizvodnji, distribuciji i potrošnji, ponovno vodi u slijepu ulicu čisto "političkih" rješenja koja teže korištenju državne moći kako bi kapitalizmu nametnule drukčiju logiku. Takva rješenja nisu samo autoritarna, već su i utopijska u smislu nepostojanja druge povijesne snage koja može kapitalističkoj klasi i kapitalu oduzeti kontrolu nad društvom - osim masovne snage proletarijata, a drugi način mobilizacije za postizanje tog cilja ne postoji osim kroz borbu za egalitarnije društvo. 

Ako oni na dnu dohodovne hijerarhije već sad jedva preživljavaju, tada svaka borba koja teži smanjenju proizvodnje bez prethodnog smanjenja nejednakosti nema nikakvu šansu da pridobije našu podršku. 

Kejnezijanska ljevica i pakt o rastu

Već smo istaknuli kako je karakteristika povijesne i suvremene ljevice, uz neke iznimke, neuspjeh da se ozbiljno suoči s okolišnim pitanjima kao i ekološkim pokretom. Na prvi pogled taj neuspjeh zbunjuje. Jedna od ključnih referentnih točki ljevice jest Marxov rad i predodžba kapitalizma kao inherentno kontradiktornog sustava čiji rast dovodi do krize.

Krenemo li od te polazne točke, prirodno bi bilo pretpostaviti da će se marksistička ljevica naći u taboru suprotstavljenom tehnooptimistima, njihovim "revizionističkim" (poslužimo se ortodoksnim marksističkim žargonom) idejama tehnoloških i političkih reformi koje mogu perpetuirati beskonačni "održivi" rast kapitala.

Prvo i očito objašnjenje jest privlačnost kejnezijanskog razdoblja koje je prethodilo neoliberalizmu, razdoblja koje današnjoj izmučenoj, demoraliziranoj i slabećoj ljevici izgleda poput nedavnog "zlatnog doba" u kojemu su sindikati bili snažni, socijalna država je jačala, realne nadnice su rasle, a lijeve političke stranke imale tisuće članova i određeni utjecaj.

Stoga se retroljevici, bez obzira na njenu internu automitologizaciju kao boljševika ili drugih revolucionarnih socijalista, postavljanje socijademokratskih zahtjeva kejnezijanskog tipa kao alternative neoliberalnoj štednji čini kao najlakši put do ponovne relevantnosti. Zaista se može reći da nostalgičarski "Duh '45-e", projekt rekonstrukcije socijalističkog pokreta 20. stoljeća u današnjici, više ili manje definira retroljevicu 21. stoljeća. Projekt koji je, vrijedi i to reći, osuđen na propast zbog izostanka bilo kakve analize kako i zašto socijalistički pokret 20. stoljeća nije uspio.

Ironija je u tome što je jedan od glavnih razloga propasti pokreta, bilo onog Druge, Treće, Četvrte ili koje već Internacionale, bio "povijesni kompromis" s kejnzijanskim paktom o rastu. Po završetku II. svjetskog rata stare europske imperijalne sile bile su devastirane i podijeljene između američkog i sovjetskog bloka. Budući da im je pozornost bila usmjerena na preuzimanje Kine od strane maoista, SAD su odustale od uobičajenog odnosa nekog carstva spram novih kolonijalnih posjeda i započele s projektom rekonstrukcije industrijske proizvodnje i tržišta zapadne Europe, s ciljem sprečavanja proširenja Željezne zavjese do obala Atlantika.

Socijaldemokratske stranke Druge Internacionale, kao i promoskovski orijentirani komunisti Treće Internacionale usvojili su strategiju podrške toj kapitalističkoj i industrijskoj rekonstrukciji. Kejnezijanska politika pune zaposlenosti i socijalne države stvorila je podlogu za međuklasnu kolaboraciju u svrhu kapitalističkog rasta, koji je obećavao da će donijeti povećanje životnog standarda radnika u starim imperijalističkim zemljama Zapadne Europe (no ne zaboravimo - unatoč ograničenom učinku curenja bogatstva prema dolje u postkolonijalnim zemljama, kejnzijansko "zlatno razdoblje" još je uvijek značilo nerazvijenost i emigraciju za zemlje poput Irske). Također, ni ultraljevica kojoj je nedostajala masovna ukorijenjenost u radničkoj klasi, a koju su socijaldemokrati i staljinisti još uvijek imali, nije imala mnogo izbora nego pristati uz populističko povezivanje kapitalističkog ekonomskog rasta s povećanjem radničkog realnog dohotka.

Nakon političkih i ekonomskih kriza te društvenih previranja krajem 60-ih i 70-ih, neoliberalno restrukturiranje svjetske ekonomije u stvarnosti je prekinulo vezu između kapitalističkog rasta i povećanja realnih plaća zapadnih radnika. Stvari se, ipak, nisu u svim zemljama odvijale na jednak način - Njemačka tako nije pretrpjela deindustrijalizaciju poput Velike Britanije. Učinci globalnog premještanja proizvodnje i trgovinskih tokova bili su zamaskirani porastom financijalizacije i kredita.   No i to maskiranje znatno je narušeno s početkom krize 2008. godine.

Kriza nije donijela ništa dobroga ljevici. Nakon desetljeća uvjeravanja same sebe kako održava revolucionarni plamen na životu do dana kada neoliberalno odgađanje ekonomske krize više neće biti moguće i kada će se radnička klasa još jednom okupiti oko crvenog barjaka, više ili manje potpuni izostanak iole značajnije ponovne pojave klasne borbe doveo je do gubitka smjera, demoralizacije i rapidnog smanjenja broja pristaša ljevice.

Osim uobičajenog lova na krivce za to (feministkinje, navodno – tko bi rekao?), ljevica je impulzivno reagirala na način da pokuša formirati projekte ljevičarskog jedinstva kako bi se obnovio radnički pokret iz "dobrih starih dana" kejnezijanske ere. Zbog toga se javna propaganda parlamentarne ljevice uglavnom sastoji od monotone mantre "Rasta i poslova!" koju ponavlja poput duracellovog zečića, u nadi da će ta taktika vratiti mase natrag u tor.

Toliko o nostalgiji za kejnezijanskim produktivističkim paktom i izbornom oportunizmu. No valja reći i da se tehnološki utopizam ljevice pojavio prije kejnzijanske ere. Počevši od Lenjinove slavne izreke "socijalizam je moć sovjeta plus elektrifikacija", pa čak i mnogo prije toga, ortodoksni marksizam doživljavao je industrijski rast kapitalizma u biti pozitivnim. Prema marksističkoj teleološkoj teoriji povijesti, historijskom materijalizmu, povijesna misija kapitalizma jest razvoj proizvodnih snaga (tehnologija, infrastruktura) kako bi se osigurala materijalna osnova socijalizma i komunizma.

Prema toj teoriji unutarnje kontradikcije kapitala u konačnici će se manifestirati kao kontradikcija između proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa (kapitalističko privatno vlasništvo i profit, tržišta itd.). No nikada se nije smatralo kako unutarnje kontradikcije kapitalizma mogu nastati unutar samog razvoja proizvodnih snaga. Unutar ortodoksnog mišljenja nikad se nije smatralo da kapitalizam može razviti proizvodne snage do točke u kojoj prijete uništenjem okolišnih preduvjeta ljudskog života i same civilizacije.

Kao posljedica toga, čak i prije kejnezijanske ere, predboljševička marksistička socijaldemokracija i Druga Internacionala bili su uvjereni tehnooptimisti. I to toliki optimisti da je prva hereza unutar njihovih redova bila ideja Eduarda Bernsteina prema kojoj će kapitalistički rast sam od sebe postepeno pretvoriti ekonomiju u radnički raj.

Naravno, tadašnji predaniji marksisti unutar njemačke socijaldemokracije poput Kautskog i Luxemburgove prepoznali su implikacije takve ideje. Uz takvu optimističnu prognozu samog kapitalizma potreba za bilo kakvom eksplicitno antikapitalističkom ideologijom poput marksizma ili čak socijalizma slabi u korist jačanja "pragmatičnih" i reformističkih struja unutar partije i općenito radničkog pokreta. To se povijesno zaista i dogodilo unutar socijaldemokratskih i laburističkih partija diljem Zapada. Posljedično, reakcija na bernštajnovsku herezu naglašavala je apsolutnu nužnost marksizma kao teorije imanentne krize kapitalizma.

Iako je bilo varijacija na temu egzaktne prirode teorije krize, glavno težište bilo je i ostalo na tzv. Zakonu tendencije pada profitne stope. Problemi s ovom teorijom krize vrlo su složeni i previše dosadni osim za marksističke štrebere, no što se tiče tehnološkog optimizma i ova teorija prirođenu kontradikciju kapitala postavlja između odnosa proizvodnje (kojom dominira potraga za profitom) i razvoja proizvodnih snaga.

Naime, ne postoji urođeni problem sa samim razvojem proizvodnih snaga koje se još uvijek doživljavaju na pozitivan način. Simptom toga jest neprekidna marginalizacija iz marksističke srednje struje tehnoskeptičnih i antiproduktivističkih struja koje su nastale iz radikalizma 60-ih i 70-ih koje su kritizirale kapitalistički razvoj tehnologije kao sastavnog dijela klasne borbe i kontradikcije kapitalizma: tendencije poput situacionista, talijanskih operaista i autonomista, postbordigisti insprirani radom Jacquesa Cammattea, itd.

Još jedan uzrok pristranosti suvremene ljevice spram tehnooptimizma kojeg moramo razmotriti jesu psihološki efekti trenutnog sektaškog stanja i odvojenosti od radničke klase. Osim u svega nekoliko zemalja to stanje zajedničko je čitavoj ljevici, ultraljevici, anarhističkim i ekološkim grupama. Kao posljedica toga, svaka od tih struja nastoji privući one čije ih osobne i kulturalne skonosti predisponiraju za jedan od tih oblika politike.

Oni predisponirani za tehnološki optimizam više gravitiraju ljevici, posebice retroljevici, dok se oni s tehnopesimističnim nagnućima više okreću prema okolišnim ili ekološkim pokretima. Zbog toga često dijalog između ljevice i ekoloških aktivista nije otežan samo razlikama u političkim i filozofskim početnim točkama, već i osobnim razlikama te kulturalnim preferencijama.

Koliko god neki odbacivali takve razlike kao "nepolitičke", potrebno ih je prepoznati i otvoriti im prostor, to jest - ako se želi ostvariti bilo kakvu produktivnu interakciju. U suprotnom rezultat će umjesto dijaloga biti sterilan proces držanja govora drugoj strani uz pozive na asimilaciju ("jedinstvo znači da se vi ujedinjujete s nama, prema našim uvjetima") ili otvoreno neprijateljstvo.

Kraj rasta?

Kada postavimo pitanje kraja rasta, postoji namjerna dvosmislenost u smislu "kraja". S jedne strane, smisao kraja jest zaustavljanje kapitalističkog rasta, ili specifičnije akumulacije kapitala. S druge strane, kraj se nalazi i u smislu ciljeva i sredstava, svrhe procesa. Druga ključna teza ovog članka jest nemogućnost govorenja o prvom smislu bez da se istodobno uzima u obzir i drugi cilj.

Ukoliko želimo zaustaviti kapitalističku beskonačnu ekspanziju proizvodnje koja troši neobnovljive resurse, tada moramo radikalno transformirati ekonomsku i socijalnu strukturu kako bi služila drukčijim ciljevima. No tada se postavlja pitanje je li takva transformacija kompatibilna sa zadržavanjem nejednakosti? Već smo prije u tekstu govorili o utopijskom karakteru bilo kojeg projekta radikalne promjene koji nije u interesu velike većine. Kapitalizam drži veliku većinu u materijalnoj nesigurnosti kako bi nas prisilio da većinu svog vremena posvetimo njegovim procesima valorizacije.

Tko ne bi izabrao raditi 2 dana u tjednu i provoditi ostatak vremena s obitelji, prijateljima i djecom? Keynesova vizija kako ćemo u 21.stoljeću raditi 4 sata dnevno ili manje samo ukazuje na njegovo nerazumijevanje kapitalizma kao sustava u kojemu su potrebe kapitala važnije od potreba ljudi. Uzevši u obzir neprekidnu reprodukciju relativnog materijalnog i vremenskog siromaštva, čemu pomaže i prijetnja apsolutnog siromaštva nezaposlenosti, radnička klasa prilično je svjesna da bi općenito smanjenje društvene proizvodnje, bez još većeg smanjenja ili ukidanja ekonomske nejednakosti, gurnulo one na dnu dohodovne ljestvice ispod praga preživljavanja. Borba za smanjenje hiperprodukcije mora započeti s borbom za ekonomsku jednakost i kontrolu nad proizvodnjom kako bi služila direktno ljudskim potrebama bez posredovanja profita i kapitala.

Kao slobodarski komunisti moramo težiti popravljanju štete nastale pristajanjem povijesne ljevice ka produktivizmu, čime je antikapitalistički pokret podijeljen na ljevičare i ekologe. Moramo raditi na preustroju antagonističkog pokreta koji je istodobno antikapitalistički i antiproduktivistički, no nije i antihumanistički. Kako bi to ostvarili, moramo biti u dijalogu s oba tabora; s jedne strane preispitivati fetišizam proizvodnih snaga i produktivističkih sklonosti među socijalistima, a s druge strane suprotstavljati se mizantropskim strujanjima i mistifikaciji uloge kapitala u krizi neodržive proizvodnje.

No najvažnija od svega jest potreba da se dijalog započne s pozicije otvorenosti, a ne arogancije, te da se shvati da s obzirom na veličinu problema, nitko ne može tvrditi da u startu ima sve odgovore. Kako bismo pronašli zadovoljavajuće odgovore, potreban nam je dijalog koji prihvaća različitosti uz uzajamno poštivanje i pretpostavku dobre vjere svih sudionika. Kapitalistička destrukcija našeg okoliša nije problem kojim ćemo se trebati baviti u nekom trenutku u budućnosti, problem je već ovdje i njegovim se rješavanjem moramo početi baviti sada.

Napomene:

1. Degrowth je ekonomski, politički i socijalni pokret zasnovan na antikonzumerističkim idejama. Njegovi pristaše zagovaraju smanjenje proizvodnje i potrošnje te odbacivanje potrebe za konstantnim ekonomskim rastom, uz osnovnu tvrdnju kako se pretjerana potrošnja nalazi u korijenu svih okolišnih problema i društvenih nejednakosti. Degrowht teži povećanju osobne sreće na nekonzumerističke načine – dijeljenje posla, posvećivanje umjetnosti, obitelji, zajednici... (op. prev.) [nazad]

Reference:

• WHO on childhood obesity in the PIGS - as reported in the Independent http://www.independent.ie/world-news/deadly-diet-and-no-exercise-makes-o...(link is external)
• List of countries by energy intensity - tonnes of oil equivalent (toe) per 1 million $ equivalenthttps://en.wikipedia.org/wiki/List_of_countries_by_energy_intensity(link is external)
• Trading Economics: CO2 Emissions (Kg per PPP Dollar of GDP) in Ireland http://www.tradingeconomics.com/ireland/co2-emissions-kg-per-ppp-dollar-...(link is external)
• Our Finite World: Is it really possible to decouple GDP Growth from Energy Growth? http://ourfiniteworld.com/2011/11/15/is-it-really-possible-to-decouple-g...(link is external)
• José Graziano Da Silva, Achim Steiner, "Waste Not, Want Not", Project Syndicate http://www.project-syndicate.org/commentary/on-the-massive-costs-of-food...(link is external)
• Hans Rosling, Global Population Growth, Box by boxhttp://www.ted.com/talks/hans_rosling_on_global_population_growth(link is external)

Izvor: 

• MASA