Lopovi – slijedeća generacija

Tačno.net

Objavljeno od Ladislav Babic dana Srpanj 30, 2013 u Kolumna, Zagreb

• 
• 
• 
• 
• 

Sve uvijek počinje na isti način – pljačkom! Od engleske buržoaske revolucije („ovce su pojele ljude“), preko one francuske, do kontrarevolucija u bivšoj Jugoslaviji. Teoretičari koriste eufemizam, poput „prvobitna akumulacija kapitala“, ali zaboga – pa moraju nekako pred očerupanim narodom opravdati svoje dugogodišnje školovanje. Čovjek kome ste uperili pištolj u leđa ili oteli imovinu primjenom proizvoljnih, pljačkaških zakona, vrlo dobro zna da se radi o istoj stvari. Teorijski je to opisao još Marx, literarno obradili, primjerice, Krleža („Gospoda Glembajevi“) ili Ibsen („Stupovi društva“), Franjo Tuđman pravdao svoj tadašnji i budući krimen („Zar misliš da se Rockefeller obogatio na pošten način?“) čije su posljedice stanovnici Hrvatske osjetili na vlastitoj koži, a praktično nedvosmisleno dokazao pravnik Sulejman Tabaković u instruktivnom jednosatnom TV intervjuu. Nepoznanica daklem nema, čak su i imena razbojnika poznata, a treba ih potražiti među većinom od 260 hrvatskih multimilijunaša – brojkom upravo frapantno bliskom poznatom Tuđmanovom zahtjevu od „200 bogatih hrvatskih obitelji“ (neke od njih možete vidjeti ovdje). Dakako, to su samo neposredni lopovi, dok pomagače i jatake što su im pružali podršku u pljački svojih državljana treba tražiti u svim poslijeratnim vladama, sudstvu i policiji. Bilo među onima koji su ih neposredno pomagali, bilo među lobistima za zakone koji su omogućili i ozakonili pljačku, bilo među onima koji su sve to znali, gledali i šutjeli! Dakako da smo im u tome neštedimice pomagali, što iz vlastite sitne koristi ili nerealnih očekivanja, što zaslijepljeni nacionalizmima i snovima iz „stoljeća sedmog“ (čak i da smo nešto sanjali, valjda ne to da budemo popljačkani?), a možda ponajviše iz straha i pasivnog odnosa spram aktivnosti besprizornih kriminalaca, ignorirajući pritom upozorenja dalekovidnijih kojih nije da nije bilo. Pa nastavljamo birati na „demokratskim“ izborima tipove koji su nas opelješili, fantazirajući kako će nas izvući iz sranja u koje su nas upravo oni uvalili. Sve rečeno vrijedi bez ostatka i za ostale državice nastale raspadom Jugoslavije, te potvrđuje Tabakovićeve tvrdnje kako je rat bio samo krinka pod kojom se kralo, kao i Horvatove (Branko Horvat, jugoslavenski ekonomist) i Šuvarove tvrdnje da se u osnovi radilo o kontrarevoluciji. Kad premijer Milanovićizjavljuje kako će se od sada socijalni dijalog (sindikati, poslodavci, vlada)

„voditi i za stolom, u formatu Gospodarsko-socijalnog vijeća, ali i preko medija da javnost zna o čemu razgovaramo i kako raspolažemo javnim novcem, jer to je njihov novac, odnosno naš zajednički novac“,

treba ga upitati o kojem to on „zajedničkom novcu“ govori? Onome što je preostao nakon neviđenog razbojstva nad ekonomijom države, čiji privredni subjekti su prešli u vlasništvo banaka (umjesto da one budu njihovo vlasništvo!), a građani spali na prosjački štap? Naravno da nije on toliko blesav te ne bi znao što govori, što ga svrstava među jatake koji koriste svoju funkciju da, krijući se iza pljačkaških zakona, svojom slatkorječivovšću zauvijek izbrišu tragove počinitelja. U Hrvatskoj je na snazi „Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije”, koji poput mnogih služi samo kao dimna zavjesa pred očima svijeta i vlastita naroda. Do sada je po njemu (tek prvostepeno) osuđen biši premijer Sanader, a pitanje bi li se i to desilo da – vjerojatno – nije bilo vanjskih pritisaka na hrvatske vlasti. Pljačka je bila toliko evidentna i temeljita, da sudstvu iole vrijednom poštovanja ne bi trebalo više od šest mjeseci da je dokaže i osudi počinitelje. Ali…

        Nakon više od dvadeset godina tragovi se polako hlade, a počinitelji utvrđuju svoj novostečeni društveni status. Od šofera, skladištara, cvjećara i inih proletera postadoše vlasnici supermarketa, brodogradilišta, naftne industrije… A usput, stasala je i nova generacija. Ako su devedesetih godina, u jeku svog zločinačkog poduhvata izrodili djecu, to su danas već dvadesetgodišnjaci, odrasli i školovani na ukradenim parama. Jasno je k’o dan da djecu ne smijemo kriviti za nedjela svojih roditelja, međutim stvari nipošto nisu tako jednostavne da bi završile ovom konstatacijom. Kako djeca rastu – ako to čine u iole zdravoj sredini – ona se intelektualno i moralno razvijaju. Vide, čuju od drugih i čitaju dovoljno toga da bi se počela pitati. Ono čuveno „a što si ti radio u ratu, tata?“. Jedan od primjera u koji bi se svi trebali ugledati – nepovezanih doduše sa pljačkom, ali sa zdravim intelektualnim sazrijevanjem, i otvaranjem očiju za realnost – svakako je onaj gospodina Pilsela. Međutim, ne! Mladi gospodičići, oslobođeni krimena za pljačku u kojoj nisu sudjelovali ali su se razvijali na njenim plodovima – što su oni odavno i shvatili – nastavljaju obiteljsku tradiciju učvršćujući svoj ugled u društvu. Smije li danas netko direktno u lice reći nekom od Rockefelerovih potomaka kako je lopov, kriminalac? Smije li to netko reći u lice djeci regionalnih bogatuna koji – naslijedivši ukradeno – legaliziraju imovinu zakonitim poslovima, baš kao što mafijaši peru nečisti novac? Kao klinci, bili su zaštićeni u vrtiću i školi autoritetom tatinih (i maminih, dakako) para i funkcija – bijahu djeca stupova društva. Naslijedivši „porodično“ imanje i biznis, ni na kraj pameti im nije da se odluče na moralni čin odricanja od njega u korist pokradenih, jer – „krv nije voda“, kako kažu.

        Mislite li da su Hitler, Milošević, Mladić ili Tuđman zločinci, upitajte to prvo njihove roditelje. Odnosi između djece i roditelja – često maskirani sintagmom „roditeljska, odnosno potomačka ljubav“ – i prečesto su samo privid pravog značenja te riječi i ustvari označavaju subjektivne, iracionalne i egoističkim interesima zakrinkane odnose. Koliko djece se odreklo svojih zločinačkih roditelja i koliko njih se odreklo svoje, u najgori kriminal ogrezle djece? Nije li nedavno Rumunjka spalila Picassove, Monetove i Matisseove, stotinama milijuna eura vrijedne slike, kako bi zaštitila svog lopovskog sina? Zato ni ne treba očekivati da će se djeca odreći svojih lopovskih roditelja (a još manje, pokradene imovine), već će bezobzirno, kao da ih se ništa ne tiče nesreća u koju je uvaljen narod, nastaviti izgrađivati naslijeđeno carstvo. Novi stupovi društva rastu pred našim očima, dok mi bespomoćno očekujemo pomoć zakona upravo rađenih tako da nas učine još bespomoćnijima, ili čekamo božansku intervenciju do koje ne dolazi otkad je svijeta i vijeka, ili pak vlastito sazrijevanje kada ćemo napokon preuzeti stvari u svoje ruke. I misao koja danas vlada ekonomijom „korist za mene je korist i za cijelu zajednicu“, kopernikanskim preokretom postaviti s glave na noge – „korist cijele zajednice je i moja korist!“.

Da li imam pravo na život ili ne?!

Ne stidim se ja zbog urušene zemlje kakvu ste mi ostavili, nego VAS koji pričate, a nemate sluha za mlade koji žele da menjaju ! Kome sam dužan što sam rođen u ovoj zemlji, kome sam dužan što ste ubijali, koliko će me mrzeti zbog pasoša koji nosim, zašto me danas, kad kažem odakle sam, ljudi gledaju sa prezirom…a čak mi ni ime ne znaju…Zašto meni tuđe grehove pripisuju, zašto ja ovde nemam šansu?!

Nemojte me terati, jer ako odem neću se vratiti, a ostaće samo polusvet mediokriteta koji će biti gori od ovih koji su danas tu i koji su već decenijama tu. Oni će samo gorima dobrovoljno svoje fotelje prepustiti.

Ja imam snagu, imam volju i želju za rad, stvaranje…ali vi mi taj entuzijazam ubijate tako što kažete, likujući,  da se ovde nikada ništa neće promeniti…jer vi ste ti koji mislite da poznajete svet najbolje…

E pa takvi mi niste potrebni! Ako je vaše prošlo, a pali ste na svim životnim ispitima i ostavili mi ruševine za sobom, moje dolazi. I ne samo moje, već i onih koji se bore uz mene.

Zašto osuđivati, zašto uvek gledati unazad, zašto meni kačite Kosovo oko vrata?! Zar glad i mržnja treba da budu moja vera, zar nije dovoljno što su ti „Božiji izaslanici“ već naplatili mnoge ispraćaje na nebo, zar je bolje biti pedofil nego gej, zar je bolje silovati nego priznati nečije pravo…?!

Koliko godina još mora da prođe da biste me vi „mudre sede glave“ ozbiljno shvatili…zar treba da „kraduckam“?! Jel ste vi moji protivnici, zar da vas se čuvam?!

Vi mi se podsmevate zato što sam mlad…Zar ja da budem rob vaših umnih nedostataka, zar ja nemam pravo na pristojan život, zar ste spremni mene da uništite zbog svojih navika, zar treba da mi bude žao što sam ovde rođen, zar me niste želeli?!

Da li je potrebno da svi izumremo, zar milioni žrtava da budu moj teret…Da li sam ja kriv ako volim druge vere, zar sam rođen za patnju, strah i smrt?!

Pitam se ima li vas koji ćete me saslušati i podržati…Verujem u pozitivnu promenu, jer znam da će se sutra neko novi roditi kome ću ja reći da ste vi meni pružili šansu, pa ću ja njemu sutra.

Da bi se ova zemlja menjala pozitivno morate mi verovati i dati šansu, jer ja nisam kriv za ono na šta nisam mogao da utičem…Dvadeset godina gledam iste likove, toliko godina i imam. A vi prosudite…da li imam pravo na život ili ne?!

Božidar Pavlović, student Pravnog fakulteta u Nišu

(Pozitivna Niška Priča – PPS)

 Pokret pozitivne Srbije.

Radoje Domanović

RAZMIŠLJANJE JEDNOG OBIČNOG SRPSKOG VOLA


Raznih čuda biva u svetu, a naša je zemlja, kao što mnogi vele, plodna čudima u tolikoj meri da već više i čuda nisu čuda. Kod nas ima ljudi sa vrlo velikim položajima koji ništa ne misle, a u naknadu za to, ili možda iz drugih razloga, počeo je razmišljati jedan običan seljački vo, koji se ništa ne razlikuje od ostalih srpskih volova. Bog će znati šta je bilo da se taj genijalni brav odvaži na tako drsko preduzeće - mišljenje, jer se dosad dokazalo da se od tog nesrećnog zanata u Srbiji samo moglo imati štete. Hajde, recimo, da on jadnik, u svojoj naivnosti, i ne zna da se u njegovoj postojbini ne rentira taj zanat, te mu to nećemo pripisivati u naročitu građansku kuraž, ali, ipak, ostaje zagonetno što baš vo da misli, kad on niti je birač, ni odbornik, ni kmet, niti ga je ko izabrao u kakvoj volujskoj skupštini za poslanika, ili čak (ako je u godinama) za senatora, a ako je grešnik sanjao da u kakvoj volujskoj zemlji bude ministar, onda bi, naprotiv, trebalo da se vežba kako će što manje misliti, kao što to čine odlični ministri u nekim srećnim zemljama, mada naša zemlja i tu nema sreće. Na kraju krajeva, šta se nas tiče što je vo u Srbiji preduzeo napušten zanat od ljudi, a može biti da je baš počeo misliti po nekom prirodnom nagonu.

 Pa kakav je to vo? Običan vo koji ima, što rekla zoologija, glavu, trup i udove, sve kao ostali volovi; vuče kola, pase travu, liže so, preživa i riče. Zove se Sivonja.

 Evo kad je počeo misliti. Jednog dana njegov gazda ukoška u kola njega i njegovog druga Galonju, natovari na kola neke pokradene vrljike i otera u grad da proda. Prodao gazda vrljike još čim je naišao na prve gradske kuće, uzeo pare, iskoška Sivonju i njegovog druga, zakači lanac kojim su vezani za jarmenjaču, baci pred njih razdrešen snop šaše, pa veseo uđe u jednu malu me'anicu da se potkrepi, kao čovek, s kojom rakijom. U varoši je bila neka svečanost, pa ljudi, žene, deca, prolaze sa sviju strana. Galonja, koji je i inače među volovima poznat kao priglup, nije posmatrao ništa, već sa svom ozbiljnošću pristupi ručku, najede se dobro, muknu malo od zadovoljstva, pa onda prileže, i uz slatko dremanje poče preživati. Ništa ga se ne tiču raznovrsni ljudi koji mimo njega vrve na sve strane. On mirno drema i preživa. (Šteta te nije čovek, kako ima dispozicije za visoku karijeru.) Ali Sivonja ni da okusi. Njegov sanjalački pogled i tužan izraz lica govorili su na prvi pogled da je to mislilac i nežna, upečatljiva duša. Prolaze mimo njega ljudi, Srbi, ponosni na svoju svetlu prošlost, svoje ime, na narodnost, a taj ponos se oličava na njihovom krutom držanju i hodu. Sivonja je to posmatrao, pa mu, tek, dušu obuze tuga, bol silne nepravde, i on ne mogaše podleći tako jakom, iznenadnom i silnom osećanju, već riknu tužno, bolno, a u očima mu se zavrteše suze. I Sivonja od silnog bola poče misliti:

 - Čime se ponosi moj gazda i ostali njegovi sugrađani, Srbi? Zašto toliko dižu glave i s naduvenom gordošću i irezrenjem gledaju na moj rod?... Ponose se otadžbinom, ponose se time što im je milostiva sudbina dodelila da se rode ovde u Srbiji. Pa i mene je majka otelila ovde u Srbiji, i ne samo da je ovo otadžbina moja i oca moga, već su i moji stari kao i njihovi, svi zajedno, prešli u ove krajeve još iz stare slovenske postojbine. Pa niko od nas volova ne osećaše ponos zbog toga, već smo se mi uvek ponosili time koji više tereta uzbrdo može povući, a nijedan vo do danas ne reče nekom švapskom volu: „Šta ti hoćeš, ja sam srpski vo, moja je otadžbina ponosna zemlja Srbija, tu su se otelili svi moji stari, tu su, u ovoj zemlji, i grobovi predaka mojih.“ Bože sačuvaj, time se mi nikad nismo ponosili, to nam ni na um nije padalo, a eto se oni i time ponose. Čudni ljudi!

 Pri takvim mislima vo tužno zavrte glavom, zazvoni medenica o njegovom vratu i krcnu jaram. Galonja otvori oči, pogleda druga, pa muknu:

 - Ti se opet tvojski ludiraš! Jedi, budalo, te se goj, vidiš da ti se rebra broje; da je dobro misliti, to ljudi ne bi ostavili nama volovima. Ta nas sreća ne bi snašla!

 Sivonja pogleda svoga druga sa sažaljenjem, okrete glavu od njega i udubi se dalje u svoje misli.

 - Ponose se svetlom prošlošću. Imaju Kosovo polje, Kosovsku bitku. Čudna čuda, pa zar i moji stari nisu još i tada vukli vojsci 'ranu i ratne potrebe; da nas nije bilo, taj bi posao morali raditi sami ljudi. Imaju ustanak na Turke. To je velika, plemenita stvar, ali ko je tu bio. Zar su dizali ustanak ovi naduveni šupljoglavci što se ovako ne radeći ništa šepure pored mene s ponosom, kao da je to njihova zasluga. Eto, da uzmem za primer samo moga gazdu. I on se ponosi i hvališe ustankom, a naročito time što je njegov praded kao redak junak poginuo u ratu za oslobođenje. Pa zar je to njegova zasluga? Njegov praded je imao prava da se ponosi, ali on ne; njegov je praded poginuo da bi moj gazda, kao njegov potomak, mogao biti slobodan. I on je slobodan, ali šta radi u toj slobodi? Ukrade tuđe vrljike, sedne i on na kola, pa ja vučem i njega i vrljike, a on na kolima spava. Sad je prodao vrljike, pije rakiju, ne radi ništa i ponosi se svetlom prošlošću. A koliko je u ustanku mojih starih poklano da se borci hrane, pa zar nisu i moji stari, u to vreme, vukli ratne potrebe, topove, hranu, džebanu, pa nama ipak ne pada na um da se kitimo njihovim zaslugama, jer mi se nismo izmenili, mi i danas vršimo svoju dužnost kao god i naši stari što su je savesno i trpeljivo vršili.

 Ponose se patnjama svojih predaka, petstogodišnjim robovanjem. Moj rod pati otkad postoji, pamtimo mi i dandanji i robujemo, pa mi to nikad ne udarismo na velika zvona. Kažu, Turci ih mučili, klali, udarali na kolje, pa i moje su stare klali i Srbi i Turci, pekli, i na kakve nas još muke nisu udarali.

 Ponose se verom, a ne veruju ni u šta. Što sam ja kriv i moj ceo rod što nas ne primaju u hrišćane. Vera im kaže „ne ukradi“, a eto moj gazda krade i pije za te novce što je od krađe dobio. Vera im nalaže da čine dobro bližnjem svome, n oni jedan drugom samo zlo čine. Kod njih je najbolji čovek, koga smatraju za primer vrline, ako samo ne čini zla, a već, razume se, da niko i ne pomišlja da zahteva od koga da, sem toga što nikome zla ne čini, učini i dobro. I eto na šta su spali da su im primeri vrlina ravni svakoj beskorisnoj etvari, koje samo nikom zla ne čine.

 Vo duboko uzdahnu i njegov uzdah podiže čak prašinu s puta.

 - Pa zar onda - produži on dalje svoje tužne misli - nismo ja i moj rod bolji u tome od sviju njih? Ja nisam nikoga ubio, nikog ogovorio, nikom ništa nisam ukrao, nisam iikog otpustio iz državne službe ni kriva ni dužna, nisam napravio deficit u državnoj kasi, nisam lažno bankrotirao, nisam nikad okivao i apsio nevine ljude, nisam oklevetao svoje drugove, nisam izneverio svoje volovsko načelo, nisam lažno svedočio, nisam nikad bio ministar i činio zla zemlji, a sem toga što nisam zla činio, činim dobra i onima koji meni zla čine. Majka me otelila, pa su mi odmah zli ljudi i mleko majčino oduzimali. Bog je travu tek valjda stvorio za nas volove, a ne za ljude, pa nam i nju otimaju. I mi, ipak, pored tolikih udaranja, vučemo ljudima kola, oremo im i hranimo ih hlebom. Pa, ipak, niko ne priznaje te naše zasluge za otadžbinu...

 - Ako je do posta, lepo, njima, ljudima, vera kaže da poste sve poste, a oni ni to malo posta neće da izdrže, a ja i ceo moj rod postimo celog svoga veka, otkad nas od sise majčine odbiju.

 Vo obori glavu i kao da se nešto zabrinu, diže opet glavu naviše, šmrknu ljutito na nos i izgledaše kao da se nečega važnog priseća, pa ga to muči; najednom muknu radosno:

 - A, sad znam, mora to biti? - i produži misli:

 - To je dakle: ponose se slobodom i građanskim pravima. O tome moram ozbiljno razmisliti. Misli, misli, ali ne ide nikako. - U čemu su ta njihova prava? Ako im policija naredi da glasaju, oni glasaju, a to toliko mogli bismo i mi muknuti: „Zaaa!“. A ako im ne naredi, ne smeju da glasaju, ni da se mešaju u politiku isto kao i mi. Trpe i oni apsu i udarce često ni krivi ni dužni. Mi bar riknemo i manemo repom, a oni ni toliko građanske kuraži nemaju.

 Utom iziđe gazda iz me'ane. Pijan, prepleće nogama, pomutio očima, izgovara neke nerazumljive reči i, krivudajući, pođe kolima.

- Eto našto je taj ponosni potomak upotrebio slobodu, koju su mu krvlju preci izvojevali. Ajde, moj je gazda pijan i krade, ali na šta su je drugi upotrebili? Samo da ne rade ništa i da se ponose prošlošću i zaslugama svojih starih, u kojima oni nemaju nikakva udela ni koliko ja. A mi volovi ostali smo isto tako vredni i korisni rad nici kao što su naši stari bili. Volovi smo, to jeste, ali se ipak možemo ponositi svojim mučnim današnjim radom i zaslugama.

 Vo duboko uzdahnu, i spremi vrat za jaram.

Radoje Domanović  April,1902.

Ekonomija blagostanja i neoliberalizam

Kriza društva blagostanja i uzroci

• Srijeda, 10 Srpanj 2013 00:08
• Napisao  Mirko Omrčen

Mirko Omrčen

“Nevidljiva ruka Adama Smitha“, koja je postala osnova za nastanak laissez-fairea ekonomske filozofije (nemiješanje države u privredne poslove tj slobodno djelovanje tržišta), vladala je do prve velike krize iz tridesetih godina prošlog stoljeća. Upravo ta velika kriza označila je kraj vladavine nesputanog liberalizma. Do tada je liberalna politika laissez-fairea bila veoma popularna među ekonomistima, no zbog krize katastrofalnih razmjera ta doktrina nesputanog slobodnog tržišta je odbačena, jer su njezine slabosti postale više nego očigledne.

 Bio bi to i kraj kapitalizma i kapitalista da nije bilo spasitelja J. M. Keynesa i njegove “vidljive ruke“.

J.M. Keynes je engleski ekonomist, zagovornik državne intervencije u privredi s ciljem sprječavanja negativnih efekata recesije i depresije.

On je u potpunosti objasnio što se događalo u tadašnjoj ekonomiji i kako izbjeći tadašnju depresiju i kako je izbjeći za buduća vremena.

Nakon velike krize učinjena je reforma kapitalizma u izrazu “društva blagostanja“. “Nevidljivu ruku A. Smitha“ zamjenjuje “vidljiva ruka J.M.Keynesa“.

Nastupa doba državnog intervencionizma, koje je trajalo sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća. Odbacuje se nesputani laissez-fair.

Glavna poruka Keynesove Generalne teorije bila je da je nužno potrebno odbaciti iluziju kako u kapitalizmu postoji mehanizam koji automatski osigurava punu zaposlenost ljudskih i materijalnih resursa.

Ukratko, Keynes je smatrao, da se nacionalni interesi mogu bolje ostvariti “inteligentnom državnom politikom, nego oslanjanjem na slijepe snage tržišta“.

Da privatne prosudbe i privatni interesi ne mogu adekvatno zadovoljiti potrebe zajednice.

Da jedini lijek za nezaposlenost nije sniženje nadnica.

Sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća relevantno pitanje ekonomske teorije i prakse nije bilo jeli uloga države u ekonomskom životu poželjna ili ne, nego koji je optimalan odnos između funkcioniranja države i tržišta.

Tako je tijekom dugog niza poslije kriznih godina dominirala Keynesianska ekonomska doktrina. To je vrijeme procvata društva blagostanja. Ta doktrina pokazala je i potvrdila velike prednosti toga društveno-ekonomskog i političkog modela za razvoj dugoročno stabilnih odnosa rada i kapitala što predstavlja jedan od bitnih segmenata i održivog i stabilnog ekonomskog razvoja, a može se reći i održivog i stabilnog mira u svijetu- govore ekonomski analitičari i stručnjaci.

(Ne)opravdano napuštanje Keynesianske ekonomske doktrine

No unatoč evidentnim svim prednostima moćnici svjetskog kapitala i kapitalizma olako su napustili Keynesovu ekonomsku filozofiju koja je svojedobno spasila kapitalizam i kapitaliste i zdušno prigrlili model ekonomskog neoliberalizma i premda je već bilo opće-poznato da je upravo taj ekonomski model(nevidljiva ruka A. Smitha)tridesetih godina prošlog stoljeća doveo cijeli svijet do katastrofalne krize.

Danas opet vlada nevidljiva ruka A. Smitha. Opet se protura teza o tržišnom mehanizmu, o savršenom djelovanju “nevidljive ruke“ o automatskom uspostavljanju ravnoteže i o postizanju optimalnog učinka, iako je i danas, kao što je bilo i prije, potpuno jasno da to nije istina i da su nedostaci evidentni da upravo država može odigrati bitnu ulogu u usklađivanju i otklanjanju nedostataka tržišnog mehanizma, osobito u osiguravanju potrebnog stupnja socijalne pravde i na ekološkom planu, odnosno u osiguravanju pravednog i humanog društva i u očuvanju ekološke ravnoteže.

Osobiti nedostatak savršenog djelovanja tržišta i danas se očituje u visokoj nezaposlenosti. No tržišni mehanizam koji djeluje uvijek savršeno nije uzrok nezaposlenosti, već su nezaposlenosti jedini razlog visoke nadnice, a jedini lijek za smanjenje nezaposlenosti je, opet, sniženje nadnica, što će, po zagovornicima neoliberalizma, povećati potražnju za radnom snagom i tako smanjiti stopu nezaposlenosti. Po tom modelu, koji je danas i teoretska osnovica MMF-a, a koji se danas naziva tržišni fundamentalizam, problem nezaposlenosti nije uzrokovan nesavršenim djelovanjem tržišta tj. nevidljive ruke, nego državnim intervencijama koje opterećuju i remete djelovanje tržišta, kao i pritiscima sindikata na održavanju neopravdano previsokih plaća. Međutim, suprotno tome, dokazuje se da i u uvjetima slobodnog i veoma kompetitivnog tržišta može postojati visoka nezaposlenost. Naime, najdramatičniji nedostaci tržišnog mehanizma manifestiraju se, opet, u obliku periodičnih recesija i kriza, zbog kojih upravo milijuni radnika ostaju bez posla, a velik dio proizvodnih kapaciteta ostaje neiskorišten.

Slučajnost?

Danas je sasvim jasno da se napuštanjem Keynesove ekonomske filozofije napustila i ideja društva blagostanja čija je idila počela jenjavati već početkom retrogradne reforme istinskog društva blagostanja osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Ta retrogradna reforma društva blagostanja u dominaciju modela ekonomskog neoliberalizma događa se upravo usporedo s tranzicijom zemalja izašlih iz komunističkog mraka i beznađa. Slučajnost ?

Zemljama u tranziciji na putu iz socijalizma u kapitalizam-u društvo blagostanja pomoći će najbolje “nevidljiva ruka“ koja će dovesti do optimalne alokacije resursa, do dugoročno održiva razvitka, do najveće proizvodnje, izvoza, zaposlenosti i do povećanja standarda njihovih građana. No kako bi nevidljiva ruka bila što efikasnija, treba prvo stvoriti prostor i uvjete za njeno djelovanje. Treba provesti deregulaciju, jer je tržište samoregulirajuće. Treba sve privatizirati, jer samo privatni vlasnik može povećati djelotvornost poslovanja poduzeća i gospodarstva. Naime, vodeći se pravilom nevidljive ruke, odnosno svojim interesima, on stvara korist i za sebe, a samim time i za cijelo društvo. Potrebna je liberalizacija. Liberalizacijom vanjske trgovine povećava se mogućnost plasmana svojih roba na druga tržišta. Uz otvaranje granica strani će kapital donijeti suvremenu tehnologiju, povećati zapošljavanje, proizvodnju, izvoz i dohodak. Do ekonomskog rasta doći će automatski tim primjenama. Takav put iz planske u tržišnu ekonomiju, iz siromaštva u blagostanje, zemljama u tranziciji predlagao je i Washingtonski konsenzus. Mnogi su prihvatili taj put, među njima i Hrvatska.

Neoliberalna doktrina kao put zemalja u tranziciji, nameće se kasnije i kao uvjet ulaska u EU, već u pristupnim pregovorima, i to u još strožem obliku nego u zapadnoj Europi.

Danas je očito da ta politika nije dala obećavajuće i očekivane rezultate, da nije bila idealno rješenje u ostvarivanju društva blagostanja, već, kako to mnogi tvrde, idealno rješenje za ekspanzionističku politiku kojoj su socijalističke zemlje bile prepreka širenju zapadnog kapitala zbog neusklađenosti ekonomskih i poslovnih sistema.

Mnogi ustavi socijalističkih zemalja, tvrde analitičari, onemogućavali su strane investicije i ulazak stranog kapitala. No nakon raspada SSSR-a val političkih i ekonomskih reformi proširio se cijelom Istočnom Europom pa su ukinute sve političke i pravne barijere za ekspanziju MNK, koje su u velikoj mjeri diktirale vanjske politike matičnih zemalja. Nobelovac J. Stiglitz u svemu tome je davno prepoznao scenarij pomoću kojeg se uništava nacionalna ekonomija.

Cjelokupnom tom strategijom i scenarijem zemljama u tranziciji nanesene su ogromne štete. Neoliberalna doktrina rezultirala je u Europi povećanjem dominacije razvijenih i nejednakošću između država članica ali i nejednakošću unutar gotovo svake države. Pokazala se kao idealan način za novi tip neokolonijalnog gospodstva ekonomske naravi koji nastoji redizajnirati i održati štetne i moralno nedopustive odnose podčinjenosti i svekolike zavisnosti.

U europskom okviru danas gledajući to novo neokolonijalno gospodstvo ekonomske naravi, pravim imenom imperijalizam, očituje se u više imperijalizama, što je u svakom slučaju bolje, nego da je samo jedan, jer ima nade da će u njihovoj unakrsnoj borbi svim potlačenim narodima svanuti sloboda pa tako i hrvatskom narodu.

Izlazak iz krize nije cilj

Postojeće spoznaje ekonomske znanosti koje se temelje na svemogućem djelovanju “nevidljive ruke“

, odnosno slobodnom tržištu, pokazale su se potpuno nemoćnima. Kad se i danas tiče pitanja blagostanja svih, onda je potpuno vidljiva nemoć “nevidljive ruke A: Smitha“ i snaga, odnosno velika moć “vidljive ruke J.M.Keynesa“. Prednosti vidljive ruke su neupitne i već viđene i još uvijek vidljive za sve ljude dobre volje- napominju ljudi dobrih namjera.

Kad se tiče pitanja kriza upravo one svjedoče nemoći nevidljive ruke. I današnjoj krizi i onoj početkom prošlog stoljeća ona jest i bila je uzrok, odnosno danas gledajući krize su rezultat napuštanja modela društva blagostanja i vraćanje modelu koji je tridesetih godina prošlog stoljeća doveo cijeli svijet do katastrofalne krize.

Lijek, put i postupak djelotvornog savladavanja kriza nije daljnje oslanjanje na “nevidljivu ruku A. Smitha“ tj. na slobodno djelovanje tržišta. Pravi oslonci izraženi su u ekonomskoj filozofiji J. M. Keynesa. Izlazak iz krize, razvoj i društvo blagostanja može se očekivati samo na temelju već spoznatih i u praksi provjerenih i potvrđenih istina. To je stajalište i domaćih i svjetskih ozbiljnih ekonomskih stručnjaka, a to bi trebalo biti jasno i svakom laiku.

Međutim to nije i stajalište svjetskih moćnika i njihovih satelita, koji putem kapitala djeluju u smjeru daljnjeg i neprestanog rušenja funkcija društva blagostanja kako bi uspostavili potpunu dominaciju modela ekonomskog neoliberalizma, koji je neposredno uzrokovao i onu veliku krizu iz prošlog stoljeća.

Ne vidi se dakle namjera izlaska iz krize, nego namjera proizvodnje i održavanja kriza u kojima temeljem slobodnog djelovanja tržišta bogati postaju sve bogatiji, jači sve jači, razvijeniji još razvijeniji, a siromašni sve siromašniji, slabi sve slabiji, nerazvijeni još nerazvijeniji.

“Slobodno tržište“ to danas znači da prednost ima onaj tko ima novac. Bogate zapadne korporacije golemih razmjera i velike moći dominiraju tržištem i manipuliraju cijenama, čime zapravo sprječavaju normalno djelovanje tržišta, ukidaju iluziju klasične ekonomske doktrine o slobodnom i kompetitivnom tržištu. Takva slika je i slika europskog zajedničkog i “slobodnog tržišta“.

Neoliberalna Europa bez temeljnih vrijednosti

Obećavana i očekivana Europa kao društvo blagostanja za sve je izostala. Takva Europa privilegija je rijetkih bogatih i moćnih zemalja. Europa kao društvo blagostanja i razvitka u tom pravcu podrazumijeva napuštanje “razvitka“ temeljem modela ekonomskog neoliberalizma. Podrazumijeva oslonac na “vidljivu ruku“ i provođenje aktivne ekonomske politike koja se dokazala kao rješenje u ostvarivanju stabilnog i održivog razvoja i društva blagostanja.

Za većinu europskog stanovništva i radništva Europa je društvo nepravde, jer postojeći model, uz ostalo, ne usklađuje odnose između rada i kapitala, ne zadovoljava interese i jednih i drugih. Postojeći model bitno slabi položaj radnika u korist kapitala, a to znači da niti ne osigurava i ekonomsku efikasnost i tržišnu konkurentnost, uz uvažavanje ljudskih prava i načela socijalne pravde.

Postojeći model poklanja malo pažnje pravednoj raspodjeli probitaka ekonomskog rasta, iako je općenito prihvaćeno, da su socijalna stabilnost i socijalni konsenzus prijeko potrebni preduvjeti uspješnog razvitka. A socijalna stabilnost i socijalna kohezija podrazumijevaju određeni stupanj socijalne pravde, odnosno ravnomjerno sudjelovanje svih slojeva društva, posebno onih siromašnih, u blagodatima ekonomskog rasta.

Postojeća filozofija smatra da se koristi ekonomskog rasta automatski prenose na sve slojeve, što ne odgovara stvarnom iskustvu.

Negativni učinci na socijalnoj razini rezultat su nedostatka etike i načela solidarnosti.

Ekonomski stručnjaci po tom pitanju ističu da osobito značenje za suvremeni svijet, posebno za one koji odlučuju o njegovoj sudbini, ima činjenica da je odlučnu ulogu u sprječavanju opće krize kapitalizma imalo bitno povećanje mjesta i uloge načela solidarnosti te da se Europa kao društvo blagostanja može ostvariti jedino na način da se u temelje organizacije privrede i društva pored demokracije i tržišta( čime se osigurava gospodarska djelatnost i ljudska prava i slobode) ugradi i kriterij solidarnosti ( čime se osigurava ostvarenje načela socijalne pravde). U ostvarivanju društva blagostanja, upozorava se, upravo institucija solidarnosti mora imati odgovarajuću, a to znači veliku ulogu. Društvo blagostanja to znači, iz tog kuta gledano, da tržište ne smije djelovati kaotično i stihijski, a demokracije što se tiče ona ne smije biti neutralna na ostvarenju načela solidarnosti.

Ništa od svega toga, jer neoliberalizmu je demokracija prihvatljiva samo kad se ne suprotstavlja slobodnom tržištu, odnosno neoliberali je žele samo ako je ona u velikoj mjeri nemoćna, što u prijevodu znači da bi neoliberali ukinuli glasovanje kad bi ono promijenilo bilo što.

Stoga je iluzorno tvrditi, kako to neki u Hrvatskoj tvrde, da Europa Hrvatskoj i Hrvatima pruža stabilan demokratski okvir, zrelu slobodu i demokraciju. Takvi koji to tvrde nisu upoznati s ideologijom neoliberalizma. Prava istina je da u današnjoj neoliberalnoj Europi vlada kriza demokracije, što je jedan od glavnih uzroka krize “društva blagostanja“.

Vrijednosti neoliberalne Europe

U Europi se propagiraju se propagiraju i zagovaraju isključivo materijalne i financijske vrijednosti s kojima se okarakteriziraju i države i pojedinci.

Profit i kapital su na prvom mjestu, a ne čovjek i proizvodnja. To je pokretač i svrha svega.

Kapital je cilj, a ne sredstvo povećanja bogatstva društva i održivosti života.

Postavljen je cilj: bogatstvo pojedinca, a ne blagostanje društva.

Životni standard građana-stanovništva kroz punu zaposlenost svih ljudi nije cilj. Interes je što veće siromaštvo. Cilj nije ukidati nego proizvoditi siromaštvo. Cilj nije riješiti problem siromaštva, nego ga održati, čak i povećati. U suprotnom bi se tražila rješenja na već iznesenim osnovama i ne bi bila samo tehničke prirode.

Glavni uzrok krize društva blagostanja

Kriza je zapravo razotkrila ponašanja poput sebičnosti, masovnog zgrtanja, ali i kolektivne pohlepe moćnika.

Pohlepa je glavni uzrok krize, jer je postala glavna osobina ljudi, osobito onih ljudi koji upravljaju većinom resursa na planeti. (Ne)kultura pohlepe vidljiva je i prisutna unutar svijeta: korporacija, bankarstva, politike, religije, znanosti…. i igra važnu ulogu naročito u uništavanju običnog čovjeka, srozavanju srednje klase i uvlačenju nekada relativno slobodne populacije u dužničko ropstvo.

Pohlepa se nekada smatrala smrtnim grijehom no to nije utjecalo da se iskorijeni ili smanji. Naprotiv!

Ona je uznapredovala i prožela sve pore ljudskog postojanja da je danas svi moćnici i uspješnici na svijetu smatraju vrlinom bez koje se ne može upravljati: korporacijama, strankama, bankama, vojskama, visokim znanstvenim institucijama, elitističkim društvima….

Tu bolest precizno je definirao Mahatma Ghandi : “Zemlja osigurava dovoljno resursa da zadovolji potrebe svakog čovjeka, ali ne i da zadovolji pohlepu čovjeka“.

Za pohlepnike je Dante Alighieri u svojem djelu “Božanska komedija“ osigurao četvrti krug pakla.

S razlogom može se reći, jer onaj koji trči za propadljivim dobrima, za svoj prezir prema Bogu bit će kažnjen, a tako i za sve nepravde prema bližnjemu: “ Takva je sudbina svih lakomih na ružan dobitka; on ih života stane“ ( Izreke 1,19).

Mirko Omrčen

Predavanje koje će studenti pamtiti celog života

Profesorka Rajna Dragićević održala govor koji će studenti pamtiti celog života

Objavljeno od tacno.net dana Srpanj 10, 2013 u Beograd, Biznis, Novosti, Riječ mladih

Rajna Dragićević, profesorka Filološkog fakulteta u Beogradu, dokaz je da pravi i predani profesori poput legendarnog Koste Vujića postoje i danas. Umesto uobičajenog čestitanja, ona je za apsolventsko veče svojim studentima posvetila govor kakav će pamtiti celog života.

Piše: M.L.

U vreme kada se obrazovni sistem urušava, testovi za male maturante prodaju na ulici, a društvo doživljava moralni krah, profesorka Dragićević podseća studente da prave vrednosti ipak nisu izumrle i da je na njima da ih sačuvaju i osnaže.

Studente je govor toliko inspirisao da su ga prosledili redakciji “Blica”, a mi Vam ga prenosimo u celosti. Skromna profesorka obećala nam je intervju čim se, kako je rekla, stiša pompa koja se zbog njenog govora digla u javnosti.

GOVOR

“Dragi moji studenti, poštovane kolege, budući profesori, Na dan kada smo proslavljali vaše apsolventsko veče, odložen je maturski ispit malih maturanata jer su se testovi koje je trebalo da popunjavaju pojavili u javnosti. Ovaj događaj samo je jedna od brojnih manifestacija urušenosti našeg prosvetnog sistema, kao i društvenog sistema u svim oblastima.

Dolazeći na vaše veče i gledajući vas onako doterane, nasmejane, mlade i pune pozitivne energije, razmišljala sam o tome hoćete li uspeti da zadržite taj optimizam i kada diplomirate i kada se suočite s niskim platama, nedovoljnim uvažavanjem profesorske profesije, prilično nezainteresovanim učenicima, roditeljima koji su uvek na strani svoje dece (čak i ako je to na njihovu štetu), različitim pritiscima i omalovažavanjem.

Mnogo toga oko vas ubijaće vam motivaciju. Ipak, ako mene pitate, na listi vrhunskih zanimanja nalaze se sledeća: profesor, lekar, advokat, sudija, inženjeri, još jednom, profesor. Ako pitate sve roditelje ovog sveta čime bi želeli da se njihova deca bave, odgovoriće vam na isti način.

Raznorazni nepismeni i polupismeni ljudi danas sebe olako mogu nazvati nekakvim pi-arovima ili menadžerima, neobrazovane voditeljke sebe zovu novinarkama, a folk-pevačice umetnicama, da i ne govorim o art direktorima, biznis konsultantima, bek-ofis administratorima, velnes konsultantima, ivent koordinatorima, kopi-print operaterima, marketing konsultantima, ofis-asistentima, portfolio-menadžerima, produkt dizajnerima.

Iza zvučnih naziva zanimanja najčešće se kriju foliranti koji misle da se ugled može steći preko noći, kriju se oni koji nisu imali izdržaj da završe fakultet koji su započeli, oni koji menjaju zanimanja i profesije kao prljave čarape. Nemojte zaboraviti da se profesorom, lekarom ili sudijom niko ne može samoprozvati.

Ponosite se svojim zanimanjem koje se može steći samo upornim, vrednim radom, odricanjem, nespavanjem i višegodišnjim samosavladavanjem i samoodricanjem. Ne dozvolite da vam bahati, hvalisavi i samouvereni vlasnici raznoraznih restorana, firmi, privatnih aviona, luksuznih stanova drže lekcije o uspehu, jer VI STE PROFESORI, a oni su samo vlasnici kvadratnih metara!

Pokušavaju da omalovaže profesorsko zanimanje. Imajte na umu to da ste vi čuvari dostojanstva svoje profesije. Zvanje profesora stiče se sa puno truda, ali još više muke treba uložiti u znanje kako nositi tu važnu titulu. Vodite računa o načinu na koji se ponašate i kada niste u školi,razmišljajte o svom odevanju, stavu, odnosu prema kolegama, prema učenicima i njihovim roditeljima.

Ako sebe srozate u sopstvenim očima, onda će vas i okolina gledati sa omalovažavanjem. Budite ponosni, samouvereni, budite spremni da učite i da se doživotno usavršavate, jer VI STE PROFESORI!

Volite svoje učenike. Upoznajte ih sa onim plemenitim što nose u sebi, a čega često nisu svesni. Izvucite ono najbolje iz njih. Podignite im ugled u njihovim sopstvenim očima. Nipošto im ne poklanjajte ocene, ali im stalno omogućavajte da poprave ocene koje imaju. Prepoznajte i poštujte njihov trud. Pokažite im da mogu biti uspešni ako rade. Ne ubijajte im volju.

Profesorski autoritet ne stiče se preteranom strogošću i samovoljom, već pravednošću i nedvosmislenim dogovorom kojeg obe strane treba da se pridržavaju. Hvalite najbolje jer ćete time inspirisati i ostale da se potrude i ponekad budu najbolji. Pružajte šansu mnogima da ponekad budu najbolji.

Nemojte biti drugari sa svojim učenicima i pokušavati da im se na taj način približite. Vi treba da postavljate pravila u svojoj učionici, da određujete granice, da držite konce u svojim rukama, jer oni su učenici, a VI STE PROFESORI!

Ne zaboravite da ćete predavati glavni predmet, prvi u rubrici u dnevniku, i da ćete sa svojim učenicima provoditi više vremena od svih ostalih profesora. Vaš uticaj na učenike biće najvažniji. Budite svesni te odgovornosti. Kao profesori srpskog jezika, vi ste čuvari našeg jezika i kulture.

Učite učenike da vole svoju zemlju. Često se može čuti kako profesori svojim najboljim učenicima savetuju da što pre odu odavde. Počelo je da se podrazumeva da je najbolji uspeh u školi sigurna propusnica za odlazak iz Srbije. Hajde da preokrenemo perspektivu! Ukažite najboljim učenicima na to da treba da ostanu u Srbiji jer će joj, kao najbolji, pomoći da se oporavi i postane bolje mesto za život. Ne dozvolite im da odu i da prepuste zemlju svakojakom ološu!

Zacrtajte im kao životni zadatak da se bore protiv živog blata u koje tonemo. Usadite im osećaj za društvenu odgovornost i objasnite im da ovu zemlju niko ne može očistiti osim njih. Ako se potrudite, videćete da će vas đaci poslušati, jer VI STE PROFESORI!

Budite uvereni da seme svih ekonomskih, političkih, kulturnih, moralnih reformi u ovoj zemlji može da proklija samo u porodici, ali i u vašoj učionici, i to upravo na časovima srpskog jezika i književnosti! Zato se trudite da budete uzor svojim učenicima.

Krenite u rat protiv svih starleta, sponzoruša, pevačica, manekenki, tajkuna, biznismena i pobedite ih. Vi im morate postati orijentaciona tačka, svetionik u životu! Za taj rat imate 45 minuta dnevno skoro svakog radnog dana, a to nije malo. Pobedićete tako što ćete dati sve od sebe da saržaje koje treba da predstavite svojim učenicima učinite zanimljivim, uzbudljivim, svežim. Uspećete u tome samo ako mnogo znate, ako volite ono što radite i ako ste posvećeni.

Učenici to mogu da prepoznaju, i to nepogrešivo. Ne obazirite se na činjenicu da se neke vaše kolege ne pripremaju za časove, da mnogi ništa ne rade, a primaju platu, ne obazirite se na trulež oko sebe i ne predajte mu se! Neka vaš čas bude oaza znanja u sveopštoj pustinji, svetla tačka u mraku, zrno smisla u besmislu.

Vi imate misiju: ako uspete da povratite autoritet škole i znanja (a to se ne može postići nijednim zakonom, već entuzijazmom profesora), padaće kao domine sve prepreke ka boljem životu u Srbiji. Od časa srpskog do ekonomskih reformi! Od časa srpskog do borbe protiv korupcije! Od časa srpskog do kosmosa!

Vaša moć je ogromna i vaš zadatak je od strateškog značaja. U tome je razlika između vas i raznoraznih menadžera, konsultanata, koordinatora, administratora, operatera, bogatih vlasnika lokala i ostalih eksperata za prodavanje magle. U njihovim rukama su projekti, lokali, avioni i kamioni, a u vašim rukama je budućnost ove zemlje. Nikada nemojte zaboraviti: VI STE PROFESORI!

Ur-fašizam

Kiosk
Četvrtak, 26. Apr '12.
1

Ur-fašizam

Mislim da je moguće skicirati listu elemenata tipičnih za ono što nazivam ur-fašizmom ili vječnim fašizmom. Ovi elementi ne mogu sačinjavati sistem, mnogi od njih su međusobno kontradiktorni i tipični su za mnoge druge vrste despotizma ili fanatizma. No, dovoljan je jedan od njih da otvori prostor fašizmu koji će se oko njega zgrušati.
Autor:
Umberto Eko
Prevod:
Kenan Efendić


U
 1942., kada sam imao deset godina, osvojio sam prvu regionalnu nagradu na Ludi Juvenilesu, dobrovoljnom i obavezujućem takmičenju za mlade italijanske fašiste, što će reći – za svakog mladog Italijana. Retorički vješto elaborirao sam na temu „Trebamo li umrijeti za slavu Mussolinija i besmrtnost Italije“. Odgovorio sam pozitivno. Bio sam pametan dječak.

Proveo sam svoje dvije rane godine među fašistima, SS-ovcima, republikancima i partizanima, koji su svi pucali jedni na druge, pa sam naučio kako izbjegavati metke. Bila je to dobra vježba.

U aprilu 1945. godine partizani su osvojili Milano. Dva dana kasnije došli su u gradić u kojem sam tada živio. Bio je to trenutak radosti. Glavni trg je bio pun ljudi koji su pjevali i mahali zastavama, dozivajući Mima, regionalnog partizanskog vođu. Kao negdašnji maresciallo Carabiniera, Mimo se pridružio pristašama generala Badoglia, Mussolinijevog nasljednika, i izgubio nogu u jednom od prvih okršaja s preostalim Mussolinijevim trupama. Mimo se pojavio na balkonu gradske vijećnice, blijed, oslonjen se na štaku, i mašući rukom pokušao umiriti okupljenu masu. Ja sam čekao govor, jer je cijelo moje djetinjstvo bilo obilježeno velikim i historijskim Mussolinijevim govorima, čije smo najznakovitije odlomke napamet učili u školi. Tišina. Mimo je govorio promuklim, jedva čujnim glasom. Rekao je: „Građani, prijatelji. Nakon toliko bolnih žrtava… tu smo. Slava onima koji su pali za slobodu.“ I to je bilo to. Vratio se unutra. Građani su vikali a partizani su podigli svoje puške i svečarski zapucali. Mi djeca požurili smo skupljati čahure, dragocjene stvarčice, no ipak sam imao vremena naučiti da sloboda govora znači oslobođenje od retorike.

Nekoliko dana kasnije vidio sam američke vojnike. Bili su to Afroamerikanci. Prvi Yankee kojeg sam upoznao bio je crnac, Joseph, koji me u uveo u svijet čuda Dicka Traceya i Li’la Abnera. Njegovi  jarko obojeni stripovi lijepo su mirisali.

Jedan oficir (kapetan ili major Muddy) bio je gost u vili porodice čija kćerka je bila moja školska kolegica. Upoznao sam ga u njihovom vrtu gdje su neke dame, okružujući kapetana Muddyija, pričale zavodljivi francuski. Kapetan Muddy znao je nešto francuskog, također. Moja prva slika američkih oslobodilaca bila je – nakon toliko bijelaca u crnim košuljama – slika kultiviranog crnog čovjeka u žuto-zelenoj uniformi, koji govori: Oui, merci beaucoup, Madame, moi aussi j’aime le champagne… Nažalost, nije bilo šampanjca, ali sam od kapetana Muddyija dobio svoj prvi Wrigley Spearmint, koji sam žvakao po cijele dane. Uvečer sam svoju žvaku stavljao u čašu vode kako bi sutradan bila svježa.

U maju smo čuli da je rat završen. Mir je za mene bio zanimljiva senzacija. Bilo mi je rečeno da je permanentno ratovanje prirodno stanje za jednog mladog Italijana. U narednim mjesecima sam otkrio da Otpor nije bio samo lokalni nego evropski fenomen. Naučio sam nove, zanimljive riječi poput: réseau, maquis, armée secrète, Rote Kapelle, varšavski geto. Vidio sam prve fotografije Holokausta iako sam značenje razumio prije nego sam naučio samu riječ. Shvatio sam od čega smo bili oslobođeni.

U mojoj zemlji danas postoje ljudi koji se pitaju da li je pokret Otpora uopšte imao realnog vojnog utjecaja na tok i ishod rata. Za moju je generaciju ovo pitanje irelevantno: mi smo neposredno razumjeli moral i psihološki značaj Otpora. Za nas je predmet ponosa bilo znati da mi Evropljani nismo pasivno čekali na oslobođenje. A za mlade Amerikance koji su svojom krvlju plaćali našu slobodu ipak je nešto značilo znati da su tamo iza linija fronta bili neki Evropljani koji su unaprijed otplaćivali svoj dug.

U mojoj zemlji danas postoje oni koji govore da je mit o Otporu bio komunistička laž. Istina je da su komunisti Otpor eksploatirali kao da je njihovo lično vlasništvo, jer su igrali glavnu ulogu u njemu, no ja se sjećam i partizana s maramama različitih boja. Noći i noći sam proveo prilijepljen uz radio i slušao poruke partizanima odašiljane preko Voice of London. Bile su istovremeno šifrirane i poetične poruke (The sun also rises, The roses will bloom), a većina od njih bile su „messaggi per la Franchi“. Neko mi je došapnuo da je Franchi, čovjek legendarne hrabrosti, bio vođa najjače ilegalne mreže u sjeverozapadnoj Italiji. Franchi je postao moj heroj. Franchi (čije je pravo ime bilo Edgardo Sogno) je bio monarhista i takav antikomunista da se odmah poslije rata pridružio ultradesničarskim grupama a potom bio optužen za kolaboraciju u projektu reakcionarnog državnog udara. Koga briga? Sogno je i dalje bajni heroj mog djetinjstva. Oslobođenje je bio zajednički čin ljudi različitih boja.

U mojoj zemlji danas postoje oni koji kažu da je oslobodilački rat bio tragično vrijeme podjela i da je sve što trebamo nacionalno pomirenje. Pamćenje tih strašnih godina trebalo bi biti potisnuto, refoulée, verdrängt. Ali Verdrängung izaziva neurozu. Ako pomirenje znači suosjećanje i poštovanje za sve one koji su vojevali svoje ratove u dobrim namjerama, onda oprost ne podrazumijeva i zaborav. Mogu čak i priznati da je Eichmann iskreno vjerovao u svoju misiju, ali ne mogu reći „OK, vrati se i uradi to opet“. Tu smo da se sjetimo šta se desilo i svečano kažemo da „Oni“ to ne smiju opet napraviti.

Ali, ko su Oni?

Ako još uvijek mislimo na totalitarističke vlade koje su vladale Evropom prije Drugog svjetskog rata onda nam je lako reći da se one ne mogu ponovno javiti u istom obliku u drukčijim historijskim okolnostima. Ako je Mussolinijev fašizam bio zasnovan na ideji karizmatičnog vođe, na korporativizmu, na utopiji imperijalne sudbine Rima, na imperijalističkoj volji za osvajanjem novih teritorija, na razjarenom nacionalizmu, na idealu cijele nacije uniformirane u crne košulje, na odbacivanju parlamentarne demokratije, na antisemitizmu… onda bez ikakvih teškoća mogu potvrditi da današnja italijanska Alleanza Nazionale, nastala iz postratne fašističke stranke MSI, a sada desničarska politička stranka, ima, zasada, veoma malo sličnosti sa starim fašizmom. Na istoj liniji, premda jesam zabrinut zbog raznih nacoidnih pokreta koji se javljaju tu i tamo u Evropi, što uključuje i Rusiju, ne mislim da će se nacizam, u svom originalnom obliku nanovo javiti kao svenarodni pokret.

Međutim, iako politički režimi mogu biti srušeni, iako se ideologije može kritizirati i odricati ih se, ipak iza režima i njegove ideologije uvijek postoji način mišljenja i osjećanja, mješavina kulturnih navika, opskurnih instinkta i nedokučivih nagona. Postoji li još uvijek neki drugi duh koji se šunja Evropom (o drugim dijelovima svijeta da ne govorim)?

Ionesco je jednom rekao „računaju se tek riječi, sve ostalo je puko brbljanje“. Lingvističke navike često su važni simptomi dubinskih osjećanja. Shodno tome, vrijedi upitati se zašto su ne samo Otpor nego i cijeli Drugi svjetski rat generalno diljem svijeta (bili) definirani kao borba protiv fašizma. Ako nanovo pročitate Hemingwayov roman Za kim zvona zvone primijetit ćete da Robert Jordan svoje neprijatelje imenuje „fašistima“, čak i onda kada misli na španske falangiste. A Roosevelt reče: „Pobjeda američkog naroda i njegovih saveznika biće pobjeda nad fašizmom i mrtvom rukom despotizma kojeg predstavlja.“

Tokom Drugog svjetskog rata Amerikance koji su odlazili u španski građanski rat nazivali su „prenagljenim antifašistima“, što će reći da je borba protiv Hitlera u ’40-tim godinama bila moralna dužnost za svakog Amerikanca, a borba protiv Franca, malo ranije, u ’30-tim, s druge strane, zaudarala je jer su je uglavnom vodili komunisti i drugi ljevičari… Zašto su američki radikali trideset godina kasnije koristili izraz fašistička svinja govoreći o policajcu koji nije odobravao njihove pušačke navike? Zašto nisu govorili cagoulardska svinja ili falangistička svinja ili ustaška svinja ili nacistička svinja?

Mein Kampf je manifest kompletnog političkog programa. Nacizam je sadržavao rasističku teoriju o izabranosti arijevske rase, precizne opise degenerirane umjetnosti (entartete Kunst), filozofiju volje za moć i filozofiju Übermenscha. Nacizam je bio striktno antikršćanski i neopaganistički, dok je Staljinov Diamat (zvanična verzija sovjetskog marksizma) bio vulgarno materijalistički i ateistički. Ako se pod totalitarizmom podrazumijeva svaki režim koji svaki čin pojedinca i pojedinca samog podređuje državi i njenoj ideologiji, onda su i nacizam i staljinizam bili istinski totalitaristički režimi.

Italijanski fašizam je zasigurno bio diktatura, ali u potpunosti nije bio totalitarizam, ne zbog svoje blagosti već zbog filozofske slabosti svoje ideologije. Nasuprot uopštenom mišljenju, italijanski fašizam nije imao posebne filozofije. Članak o fašizmu kojeg potpisuje Mussolini, a koji je objavljen u enciklopediji Treccani u osnovi je inspiriran Giovannijem Gentileem, i reflektirao je kasnohegelijansko razmatranje o apsolutnoj i etičkoj državi, što Mussolini nikada nije realizirao. Mussolini nije imao nikakvu filozofiju, imao je samo retoriku. Na početku je bio militantni ateista, a kasnije je ipak potpisao konvenciju s Crkvom i tolerirao biskupe koji su blagosiljali fašističke zastavice. U svojim ranijim antiklerikalnim godinama, govori, po svemu sudeći, legenda, jednom je zatražio od Boga da ga udari ravno u lice ukoliko postoji. Kasnije je Mussolini često spominjao ime Božije u govorima i nije mu smetalo da ga nazivaju Čovjekom Proviđenja.

Italijanski fašizam bio je prva desničarska diktatura koja je zavladala jednom evropskom zemljom, a svi kasniji slični pokreti pronalazili su neku vrstu arhetipa u Mussolinijevom režimu. Prvi je italijanski fašizam zasnovao vojnu liturgiju i folklor, pa čak i način odijevanja, daleko utjecajniji, sa svojim crnim košuljama, nego li će Armani, Benetton ili Versace ikada biti. Upravo u tridesetim godinama pojavili su se fašistički režimi, s Mosleyom u Velikoj Britanij, pa u Latviji, Estoniji, Litvaniji, Poljskoj, Mađarskoj, Rumuniji, Bugarskoj, Grčkoj, Jugoslaviji, Španiji, Portugalu, Norveškoj, pa čak i u Južnoj Americi. Upravo je italijanski fašizam uvjerio mnoge evropske liberalne vođe da novi režim donosi zanimljivu socijalnu reformu i da osigurava ugodnu revolucionarnu alternativu komunističkoj prijetnji.

Ipak, historijsko pravo mi se ne čini dovoljnim argumentom da objasnim zašto je riječ fašizam postala sinegdoha, odnosno riječ koja se upotrebljava za različite totalitarističke pokrete. Nije ni zbog toga što je fašizam možda sadržavao, u njihovom kvintesencijalnom stanju, sve elemente bilo kojeg kasnije oblika totalitarizma. Naprotiv, fašizam nije imao kvintesenciju. Fašizam je bio uzburkan i zbrkan totalitarizam, kolaž različitih filozofskih i političkih ideja, košnica razlika. Je li moguće pojmiti istinski totalitarizam koji je bio u stanju kombinirati monarhiju s revolucijom, Kraljevsku vojsku s Mussolinijevom miliziom, davanje privilegija Crkvi s državnim obrazovanjem koje je slavilo nasilje, apsolutnu državnu kontrolu sa slobodnim tržištem? Fašistička partija rodila se hvališući se da je donijela revolucionarno novi poredak a finansirali su je najkonzervativniji zemljoposjednici koju su očekivali od nje da bude kontrarevolucionarna. U početku je fašizam bio i republikanski, a ipak je preživio dvadeset godina javno ispoljavajući svoju odanost kraljevskoj porodici, dok je Duce išao ruku pod ruku s Kraljem, kojem je čak nudio i titulu cara. Ali kad je Kralj Mussolinija otpustio 1943. godine, partija se ponovo javila dva mjeseca kasnije, s podrškom Njemačke, sa zahtjevom za „socijalnu“ republiku, reciklirajući svoju staru revolucionarnu skriptu, obogaćenu skoro pa jakobinskim nadtonovima.

Postojala je samo jedna jedina nacistička arhitektura i nacistička umjetnost. Ako je nacistički arhitekta bio Albert Speer, onda nije bilo mjesta za Miesa van der Rohea. Isto tako, pod Staljinovom vlašću, ako je prihvaćen Lamarck, onda nije bilo mjesta za Darwina. U Italiji su postojali tada izvjesni fašistički arhitekti, ali tik do njihovih pseudokoloseuma stajale su građevina inspirirane modernim racionalizmom Gropiusa

Nije bilo fašističkog Ždanova koji bi zadao jasan i striktan kulturni pravac. U Italiji su tada bile dvije važne umjetničke nagrade. Premio Cermonu je kontrolirao fanatični fašista Roberto Farinacci, koji je podržavao umjetnost kao propagandu. (Mogu se prisjetiti slika kao što su „Slušanje Duceovog govora na radiju“ ili „Stanja svijesti stvorena fašizmom“.) Premio Bergamo sponzorirao je kultivirani i razumni fašista Giuseppe Bottai koji je štitio koncept umjetnosti radi umjetnosti same ali i mnoge avangardne koncepte koji su u Njemačkoj proglašeni izopačenim i kriptokomunističkim.

Nacionalni pjesnik bio je D’Annunzio, boem kojeg bi u Njemačkoj ili Rusiji poslali pred streljački odred. Proglašen je režimskim bardom zbog svog nacionalizma i kulta herojstva, koji je ustvari bio dobrano izmiješan s utjecajima francuske fin de siecle dekadencije.

Uzmimo futurizam. Olako se da reći da je i on bio jedno stanje degenerirane umjetnosti, kao što su bili ekspresionizam, kubizam i nadrealizam. Ali, rani italijanski futuristi bili su nacionalisti, podržavali su ideju učešća Italije u Prvom svjetskom ratu iz estetskih razloga; slavili su brzinu, nasilje i izazov, a sve to lako je povezati s fašističkim kultom mladosti. Dok se fašizam samoidentificirao s Rimskim carstvom i nanovo otkrivenim ruralnim tradicijama, Marinetti (koji je tvrdio da je automobil ljepši od Nike sa Samotrake, pa čak i mjesečinu želio ubiti) proglašen je u međuvremenu članom Italijanske akademije, u kojoj se na mjesečinu gledalo s velikim poštovanjem.

Mnogi budući partizani i mnogi budući intelektualci Komunističke partije školovali su se na GUF-u, fašističkoj organizaciji studenata, koja je bila kolijevka nove fašističke kulture. Ovi klubovi bili su svojevrsni kipući lonci u kojima su cirkulirale nove ideje bez ikakve stvarne ideološke kontrole. To ne znači, ipak, da su partijski ljudi bili tolerantni prema radikalnom mišljenju, no neki od njih ipak su imali sredstava za kontrolu.

Tokom ovih dvadeset godina, poezija Montalea i drugih pjesnika okupljenih oko grupe „Ermetici“, bila je, zapravo, reakcija na bombastični stil režima, a ovim pjesnicima bilo je dozvoljeno razvijati svoj literarni protest iz svojih, kako je tada viđeno, bjelokosnih kula. Raspoloženje poezije iz „Ermetici“ grupe bilo je potpuno suprotno heroizmu i optimizmu režima. Režim je tolerirao njihovo nesumnjivo, mada društveno nevidljivo disidentstvo, jer fašisti naprosto nisu obraćali pažnju na tako hermetične jezike.

Sve ovo ne znači da je italijanski režim gajio toleranciju. Gramsci je držan u zatvoru sve do smrti, opozicioni lideri Giacomo Matteotti i braća Rosselli su ubijeni, ukinuta je sloboda štampe, raspušteni su sindikati, a politički disidenti su odaslani na daleka ostrva. Zakonodavna vlast je bila poprilično fikcionalna, pri čemu je izvršna vlast, koja je na sebe preuzela i ovlasti pravosuđa, sama donosila nove zakone, među kojima i one zakone o zaštiti rase (što je formalna gesta italijanske podrške onome što je postalo Holokaust).

Kontradiktorna slika koju opisujem nije rezultat tolerancije nego političke i ideološke neuravnoteženosti i raspršenosti. Ali, treba naglasiti, bila je to rigidna raspršenost, strukturirana konfuzija. Fašizam filozofski nije, zapravo, postojao, ali je emocionalno bio čvrsto privezan za neke arhetipske podloge.

Tako stižemo do druge važne tačke. Nije postojao sam jedan nacizam. Ne možemo Francov hiperkatolički falangizam označiti kao nacizam jer je nacizam u suštini paganski, politeistički i antikršćanski. No, fašistička igra može se igrati na mnogo načina, a naziv igre se ne mijenja. Pojam fašizma ovdje nije drukčiji nego Wittgensteinov pojam igre. Igra može biti natjecateljska ili ne, može zahtijevati neke posebne vještine ili ne, može podrazumijevati novac ali i ne mora. Igre su različite aktivnosti koje pokazuju jednu istu „porodičnu sličnost“, kako Wittgenstein kaže. Uzmimo sljedeću sekvencu:

1      2     3      4

abc bcd cde def

Zamislimo niz političkih grupa u kojem prvu grupu karakterizira element „abc“, drugu grupu „bcd“, treću „cde“, i tako dalje. Prva i druga grupa su slične jer imaju dva zajednička elementa, na istoj osnovu su slične druga i treća grupa. Obratimo pažnju na to da je treća grupa slična prvoj, jer imaju „c“ kao zajednički element. No, najzanimljivija je zasigurno četvrta grupa, koja je slična drugoj i trećoj, ali nema ništa zajedničko s prvom grupom. Ipak, zahvaljujući neprekinutom nizu opadajućih sličnosti od prve do četvrte grupe, ostaje, kao neka vrsta iluzorne tranzitivnosti, porodična sličnost između prve i četvrte grupe.

Fašizam je postao svenamjenski pojam jer se iz fašističkog režima može ukloniti jedan ili više elemenata a on će i dalje biti prepoznatljiv kao fašistički. Oduzmite imperijalizam od fašizma i opet ćete imati Franca i Salazara. Oduzmite mu kolonijalizam, opet ćete imati balkanski fašizam ustaša. Dodajte italijanskom fašizmu radikalni antikapitalizam (koji Mussolinija nikada nije impresionirao) i dobit ćete Ezru Pounda. Dodajte kult keltske mitologije i misticizam Svetog Grala (koji je potpuno stran zvaničnom fašizmu) i dobit ćete jednog od najcjenjenijih gurua fašizma – Juliusa Evolu.

Ali uprkos cijeloj ovoj zbrci, ipak mislim da je moguće skicirati listu elemenata tipičnih za ono što nazivam ur-fašizmom ili vječnim fašizmom. Ovi elementi ne mogu sačinjavati sistem, mnogi od njih su međusobno kontradiktorni i tipični su za mnoge druge vrste despotizma ili fanatizma. No, dovoljan je jedan od njih da otvori prostor fašizmu koji će se oko njega zgrušati.

1. Kult tradicije

Prvi element ur-fašizma je kult tradicije. Tradicionalizam je, naravno, mnogo stariji od fašizma. Nije on tipičan samo za kontrarevolucionarnu katoličku misao nakon Francuske revolucije nego je rođen u kasnom helenističkom periodu kao reakcija na klasični grčki racionalizam. U Mediteranskom bazenu narodi različitih religija (od kojih je većinu prihvatio rimski Panteon) počeli su sanjati o otkrovenju odaslanom u praskozorje ljudske historije. Ovo otkrovenje, prema tradicionalističkoj mistici, dugo je bilo skriveno ispod vela zaboravljenih jezika: u egipatskim hijeroglifima, u keltskim runama, u savitcima malo poznatih religija Azije.

Ta nova kultura trebala bi biti sinkretička. Sinkretizam nije, kako to rječnik tvrdi, tek „kombinacija različitih oblika vjerovanja i praksi“, jer takva kombinacija mora tolerirati određene kontradikcije. Svaka izvorna poruka nosi bljesak mudrosti i kad se čini da svaka od njih govori drukčije i nespojive stvari to se samo čini jer svaka od njih aludira, alegorički, na jednu te istu iskonsku istinu.

Posljedica tome je da učenje ne donosi nikakvu korist. Istina je izrečena jednom za svagda a mi tek možemo interpretirati njenu zakukuljenu i neshvatljivu poruku.

Dovoljno je samo pogledati program bilo kojeg fašističkog pokreta kako bi se pronašli glavni fašistički mislioci. Nacistički gnosis hranjen je tradicionalističkim, sinkretističkim, okultnim elementima. Najuticajniji teoretičar savremene italijanske desnice, Julius Evola, spojio je Sveti Gral s Protokolima Sionskih mudraca, alhemiju sa svetim Rimskim i Njemačkim carstvom. Činjenica da je savremena italijanska desnica, s ciljem da pokaže svoju otvorenost, nedavno proširila svoj program uključivanjem radova i ideja De Maistrea, Guenona i Gramscija, čisti je dokaz sinkretizma.

Ako u američkim knjižarama istražujete police koje su označene kao „New Age“, naći ćete tamo čak i Svetog Augustina, koji, koliko ja znam, nije bio fašista. Ali, kombiniranje Svetog Augustina i Stonehengea – to je simptom ur-fašizma.

2. Odbacivanje modernizma

Tradicionalizam podrazumijeva odbacivanje modernizma. I fašisti i nacisti su obožavali tehnologiju dok su je tradicionalisti obično odbacivali kao negaciju tradicionalnih vrijednosti. Međutim, iako je nacizam bio ponosan na svoja industrijska dostignuća, njegova pohvala modernizmu bila je tek površina ideologije zasnovane na krvi i tlu (Blut und Boden). Odbacivanje modernog svijeta bilo je zamaskirano odbijanjem kapitalističkog načina života, ali je u biti podrazumijevalo odbacivanje Duha 1789. (i 1776., naravno). Prosvjetiteljstvo, odnosno Doba razuma, viđeno je kao početak moderne izopačenosti. U svojoj se suštini ur-fašizam može definirati kao iracionalizam.

3. Iracionalizam

Iracionalizam, također, opstoji na kultu čina zarad čina samog. Čin lijep sam po sebi mora biti preduzet prije ili bez bilo kakvog razmišljanja. Mišljenje je oblik kastriranosti. Tako kultura postaje sumnjiva čim se poistovjeti sa kritičkim stavovima. Nepovjerenje prema intelektualnom svijetu uvijek je bio simptom ur-fašizma, od navodne Goeringove izjave „Kada čujem riječ kultura, latim se pištolja“, do učestalih izraza kakvi su „degenerirani intelektualci“, „štreberčine i pametnjakovići“, „jalovi snobovi“ ili „univerziteti su legla crvenih“. Zvanični fašistički intelektualci uglavnom su bili zaduženi za napade na modernu kulturu i liberalnu inteligenciju koja je, navodno, izdala tradicionalne vrijednosti.

4. Neslaganje kao izdaja

Nijedno sinkretističko vjerovanje ne može podnijeti analitički kritiku. Kritički duh izvodi razlike, a uviđanje razlike je znak modernizma. U modernoj kulturi naučna zajednica cijeni neslaganje kao način unaprjeđenja znanja. Za ur-fašizam neslaganje je izdaja.

5. Strah od razlike

Nadalje, neslaganje je znak raznolikosti. Ur-fašizam ojačava i pridobiva podršku time što iskorištava i raspiruje prirodni strah od razlike. Prvi znak jednog fašističkog ili predfašističkog pokreta upravo je strah od došljaka. Ur-fašizam je tako, po definiciji, rasistički.

6. Individualna ili socijalna frustracija

Fašizam potječe iz individualne ili socijalne frustracije. Zato je jedan od tipičnih elemenata povijesnog fašizma bio poziv frustriranoj srednjoj klasi, klasi koja je trpjela ekonomsku krizu ili patila od osjećaja političkog poniženja, uplašena pritiskom nižih socijalnih grupa. U naše vrijeme, kada su stari proleteri postali malograđanima (a lumpenproleteri uglavnom odstranjeni s političke scene), fašizam sutrašnjice svoju će publiku pronaći u ovoj novoj većini.

7. Opsesija zavjerom

Ljudima koji osjećaju da im je oduzet njihov društveni identitet ur-fašizam kao jedinu privilegiju dodjeljuje činjenicu da su rođeni u istoj zemlji. Ovo je korijen nacionalizma. Osim toga, jedini koji narodu mogu priuštiti njegov identitet jesu njegovi neprijatelji. Tako u korijenima ur-fašističke psihologije leži opsesija zavjerom, po mogućnosti međunarodnom. Pristaše se moraju osjećati opkoljenim. Najlakši način rješavanja problema zavjere jeste poziv na ksenofobiju. No, zavjera također mora dolaziti i iznutra: Jevreji su uglavnom najbolja meta jer donose tu prednost da su istovremeno i vani i unutra. U SAD-u ćemo najočitiju pojavu opsesije zavjerom pronaći u The New World Order Pata Robinsona, ali, kao što smo već vidjeli, ima i mnogo drugih.

8. Osjećaj poniženja zbog moći neprijatelja

Pristaše se moraju osjećati poniženima zbog očiglednog bogatstva i moći svojih neprijatelja. Dok sam bio dječak naučili su me da Engleze vidim kao narod pet dnevnih obroka. Oni su jeli češće nego li siromašni ali smjerni Italijani. Jevreji su bogati i jedni drugima pomažu kroz mrežu uzajamne podrške. Pristaše, međutim, moraju biti uvjereni da mogu savladati neprijatelje. Neprestanim mijenjanjem retoričkog fokusa neprijatelji su čas slabi čas jaki. Fašističke vlade osuđene su na ratne poraze jer su ustavno nesposobne tačno procijeniti snage neprijatelja.

9. Život je permanentno ratovanje

U ur-fašizmu nema borbe za život nego se, prije će biti, živi da bi se borilo. Otuda je pacifizam trgovina s neprijateljem. Pacifizam je loš jer život je permanentno ratovanje. Ovo, međutim, dovodi do kompleksa Armagedona. Ako neprijatelji moraju biti poraženi, onda mora postojati i posljednja bitka, nakon koje će pokret imati potpunu kontrolu nad svijetom. No, takvo „konačno rješenje“ podrazumijeva neki duži period mira, Zlatno doba, što se suprotstavlja principu permanentnog rata. Nijedan fašistički vođa nije uspio riješiti ovaj problem.

10. Prezir prema slabijem

Elitizam, koji je u osnovi aristokratski, tipičan je aspekt svake reakcionarne ideologije, a aristokratski i militaristički elitizam krvnički podrazumijevaju prezir prema slabijem. Ur-fašizam može zagovarati samo pučki elitizam. Svaki građanin pripada najboljem narodu na svijetu, članovi partije najbolji su među svim građanima, a svaki građanin može (ili bi morao) pristupiti partiji. Ali patriciji ne mogu postojati bez plebejaca. U stvari, Vođa, koji zna da mu moć nije demokratski data nego je silom uzeta, također zna i da je njegova snaga osnovana na slabosti masa, koje su toliko slabe da zaslužuju gospodara. Kako je grupa hijerarhijski organizirana (prema vojnom modelu) svaki od podređenih vođa prezire svoje potčinjene, a svaki od njih, nadalje, prezire one koji su njemu potčinjeni. Upravo to pojačava svijest o masovnom elitizmu.

11. Kult heroizma i herojska smrt

U takvoj perspektivi svakoga se obrazuje da postane heroj. U svakoj mitologiji heroj je iznimno biće, a ur-fašizam herojstvo postavlja kao normu. Ovaj kult heroizma tijesno je povezan s kultom smrti. Nije slučajno parola falangista bila Viva la Muerte (Živjela smrt!, op. prev.). U nefašističkim društvima široj javnosti govori se da je smrt neugodna ali da se s njom mora suočiti dostojanstveno a vjernicima je rečeno da je smrt bolan način dosezanja nadnaravne sreće. Nasuprot tome, ur-fašistički heroj žudi za herojskom smrću, koju se reklamira kao najbolju nagradu za herojski život. Ur-fašistički heroj nestrpljivo čeka smrt. U svojoj nestrpljivosti često druge ljude šalje u smrt.

12. Machizam

Kako su i permanentni rat i heroizam teške igre, ur-fašista svoju volju za moć prenosi na seksualni nivo. Ovo je izvor machizma, koji podrazumijeva i prezir prema ženama i osudu neuobičajenih seksualnih navika, od čednosti do homoseksualnosti. Kako je čak i seks teška igra, ur-fašistički heroj se tako igra oružjem, što je surogat falusnog prakticiranja.

13. Selektivni/kvalitativni populizam

Ur-fašizam je zasnovan na selektivnom populizmu, na jednom, takorekući, kvalitativnom populizmu. U demokratiji građani imaju individualna prava, ali građani u cjelini imaju politički utjecaj samo s količinskog aspekta jer pojedinac se mora povinovati odlukama većine. Za ur-fašizam individue kao individue nemaju prava, a Narod se poima kao kvalitet, kao monolitni entitet koji izražava Zajedničku Volju. Kako niti jedna velika količina ljudskih bića ne može imati zajedničku volju, Vođa se nadaje kao njihov tumač. Izgubivši moć demokratskog delegiranja, građani ne djeluju nego se od njih traži da igraju ulogu Naroda. Upravo zbog toga narod nije ništa drugo do teatralna izmišljotina. Kao dobar primjer kvalitativnog populizma ne moramo više uzimati Piazza Veneziju u Rimu ili Nurnberški stadion, jer nas u budućnosti čeka svojevrstan TV-populizam ili internetski populizam u kojem će emocionalna reakcija određene odabrane grupe biti predstavljena i prihvaćena kao glas Naroda.

Zbog svog kvalitativnog populizma ur-fašizam se mora usprotiviti „trulim“ parlamentarnim vlastima. Jedna od prvih Mussolinijevih rečenica u Italijanskom parlamentu glasila je: „Mogao bih ovo gluho i žalosno mjesto pretvoriti u kamp za moje manipule.“ (Manipule su vojne jedinice u rimskim legijama.) Smjesta je, ustvari, pronašao bolje mjesto za svoje manipule, ali je malo kasnije ipak uništio Parlament. Gdje god političar iskazuje sumnju u legitimnost parlamenta jer, tobože, više ne predstavlja glas Naroda, tu se može namirisati ur-fašizam.

14. Ur-fašizam govori novogovorom

Novogovor je izmislio Orwell u 1984, kao zvanični jezik Ingsoca, engleskog socijalizma. No, elementi ur-fašizma zajednički su različitim oblicima diktature. Svi nacistički ili fašistički udžbenici služili su se osiromašenim vokabularom i elementarnom sintaksom s ciljem da ograniče sredstva za kompleksno i kritičko razmišljanje. Moramo biti spremni prepoznati nove forme novogovora, čak i kad se pojavljuju u potpuno nevinom obliku talk showa.

***

Ujutro 27. 7. 1943. saznao sam preko radija da je fašizam pao i da je Mussolini uhapšen. Kada me je mati poslala da kupim novine otkrio sam na najbližem kiosku da novine imaju različite naslove. Štaviše, nakon pregledavanja svih naslova shvatio sam da u svakim novinama piše nešto drugo. Kupio sam jedne, naslijepo, i na prvoj stranici vidio proglas koji je potpisalo pet-šest političkih partija, među kojima i Komunistička partija, Socijalistička partija i Liberalna partija.

Dotada sam vjerovao da u svakoj zemlji postoji jedna partija a da se u Italiji zove Partito Nazionale Fascista. Sada sam otkrivao da u mojoj zemlji nekoliko partija može istovremeno postojati. Kako sam bio bistar dječak, shvatio sam da nisu mogle preko noći nastati i da su neko vrijeme djelovale ilegalno.

Poruka na naslovnoj stranici slavila je kraj diktature i povratak slobode: slobode govora, slobode štampe i slobode političkih organizacija. „Sloboda“, „diktatura“, „prava“… prvi put sam tada čuo za te riječi. Nanovo sam se, uz te riječi, rodio kao slobodan čovjek Zapada.

Moramo paziti da smisao ovih riječi nikada ponovo ne bude zaboravljen. Ur-fašizam je još uvijek oko nas, često neuniformiran i svakodnevno odjeven. Lakše bi nam bilo kada bi se pojavio danas neko ko bi javno govorio „Hoću ponovo otvoriti Auschwitz“, „Hoću da Italijom ponovo paradiraju crne košulje“, ali život nije tako jednostavan. Ur-fašizam se može vratiti pod najnevinijim maskama.

Naša je dužnost da ga razotkrijemo i da pokažemo prstom na svaki njegov primjer, svakoga dana, na svakom mjestu na svijetu. Sloboda i oslobođenje zadaci su kojima nikada nema kraja.

*Tekst je prvobitno objavljen 22. juna 1995. u „New York Review of Books“, a potom i u „Utne Reader“ u decembru iste godine. Ovaj prijevod napravljen je prema oba izdanja, pri čemu se razlike ogledaju samo u tome što drugo izdanje ima podnaslove.

Izvor: Sic.ba