A iz Jugoslavije

Kuda idu domaće svinje?!

• Srijeda, 03 Srpanj 2013 00:00

• Napisao  Dean Rant

Ulazak Hrvatske u EU je i prigoda da se podvuče crta i analizira koliko smo daleko dogurali nakon raspada bivše Jugoslavije. Iskreno, nisam se nadao da će ostaci ostataka bivše nam zajedničke države ispariti ovako brzo. Dvadesetak godina u povijesnim razmjerima je kao treptaj oka. A upravo toliko je trebalo da se rasprši mjehur od sapunice u liku banana država, tzv. bivših jugoslavenskih republika.

Slovenija je prva izletjela pred rudu. Slovenci se polakomili. Naivno su napustili tržište od 22 milijuna ljudi i krenuli u zagrljaj visokokonkurentnoj EU misleći da ih tamo čeka med i mlijeko i da u EU mogu izigravati nadnaciju kao što su bili u Jugoslaviji.

Za njih ne vrijedi ona narodna kako je bolje biti prvi u selu nego zadnji u gradu.

I dok je trajalo, trajalo je. Kada su se Slovenci riješili i posljednjeg novčića od obiteljskog blaga shvatili su da EU nije ono što su mislili i da nije nimalo lako glumiti gospodu i visoki europski stalež. Možda zato što Slovenaca ima onoliko koliko ih može stati u jedan vlakić, a to je nedovoljno. Mnogoljudna i tehnološki visokorazvijena EU je prevelik zalogaj za Slovensko gospodarstvo i Slovenci u EU ne mogu konkurirati gospodarstvima europskih zemalja kako su to mogli na području bivše Jugoslavije. S kreditima je išlo jedno vrijeme, ali ne može vječno. Zato je pitanje bankrota Slovenije stvar samo vremena osim ako Slovenci ne pritegnu remen do zadnje rupe nakon čega će disati na škrge. Što je opet dobro jer makar će disati.

Možda nam je Makedonija najveća nepoznanica. Dijelom zbog jezika, ali i njezinog položaja koji nam je nekako iza leđa, jer naravno oči su nam uprte u EU, a Europa je u drugom smjeru. Nitko ne očekuje da će nam iz Makedonije doći vijesti o nekakvom gospodarskom bumu. Ali svakako očekujemo da će Makedonija preživjeti kao država, jer su Makedonci možda najskromniji i zadnji bi uradili ono što su uradili Slovenci. Osim ako ne pukne neka jača puška. U tom slučaju Makedoniju će raščetvoriti njeni susjedi, a od Makedonije će ostati samo ime koje već dugo mnogi u susjedstvu svojataju.

Crnogorci kao poslovične ljenčine možda i jesu neradi oznojiti se, ali se za sada pokazalo da imaju ponajviše klikera u glavi. Barem tako stoje na „kladionici“. Na prvu Crna Gora ide dobrim putom. Imaju dobrano jadranske obale i pametnim gospodarenjem u turizmu osiguraju si dovoljno profiti da njih pola milijuna može lagodno živjeti. E sad, je li to sve njihovo ili i oni nose gaće na štapu pokazat će vrijeme. Čini se da njihova promućurnost nije samo plod njihove pameti, a ako i jeste, makar je i od Crnogoraca - previše je. U svakom slučaju ovako će ići neko vrijeme. Možda i duže, ali kad-tad će puknuti, a kad pukne bojim se da će i brda Crna Gore na doboš.

Kažu Srbija je najviše imala od Jugoslavije. Ne samo status povlaštenog i privilegiranog naroda koji je u bivšoj nam državi držao sve pozicije koje su podrazumijevale šapku na glavi. Od portira i poštara, pa preko strojovođa i milicionera do oficira u JNA. Direktorske pozicije i pozicije funkcionara svih razina vlasti u bivšoj Jugoslaviji za Srbe su bile pozicije koje je od njih mogao dobiti malo tko drugi. A ako bi ih i dobio uvjet je bio miješani brak i to po mogućnosti sa Srbinom ili Srpkinjom kao bračnim drugom. Da je Jugoslavija za Srbe bila El Dorado govorio je i standard građana Srbije koji je uvijek bio uz bok s građanima iz Hrvatske (nešto niži nego u Slovenji). Danas kada je Srbija treća zemlja u Europi po siromaštvu dovoljno govori što su Srbi izgubili gubitkom Jugoslavije. Stoga, može se zaključiti da su se slabo borili pod Miloševićem, jer porazom kojeg su doživjeli izgubili su gotovo sve.

Osim inih privilegija ostali su i bez Kosova.

Uz to autonomija Vojvodine svakako nije bezazlena i pitanje je vremena kada će Vojvodina biti puno više od administrativne cjeline u sastavu Srbije.

Ako se bude pitalo Njemačke neće Srbija ni lako ni brzo u EU, čemu se neskriveno nada, pritom misleći da će ih bogata Europa udomiti uz obilje i blagoslov. A kako se čini Njemačke se pita štošta.

Od svih država bivše Jugoslavije Hrvatska se činila kao zemlja kojoj se najviše isplatio raspad Jugoslavije. Unatoč velikoj nezaposlenosti mora se priznati da je standard većeg broja građana Republike Hrvatske porastao. Njih 260 postali su milijuneri. Čak 30% više nego je njihov prvi predsjednik očekivao (i planirao).

Premda je Slavonija imala (i još uvijek ima) potencijal hraniti 20 milijuna ljudi danas u Hrvatskoj ima nekoliko desetaka tisuća ljudi koji doslovno gladuju. Logično. Klasična ekonomska zakonitost. Preraspodjela bogatstva u Hrvatskoj dobrano krivi Lorenzovu krivulju. Preljev kapitala na manji broj ljudi neminovno doprinosi osiromašenju većeg broja onih koji ostaju bez tog kapitala.

Hrvatski novopečeni bogataši nisu produkt stvaranja novih vrijednosti nego prevarantske preraspodjele postojećeg kapitala od nekadašnjeg brojnog srednjeg sloja ka već spomenutim skorojevićima koji su iskoristivši rat i uz pogodovanje politike uz promiskuitetnu privatizaciju došli do milijuna.

Ali nije to problem današnje Hrvatske. Bio bi da Hrvatska nije u još većim dreku. Zapravo Hrvatska je najbolji primjer kako svjetski moćnici i krupni zapadni kapital na kulturan način okupiraju jednu zemlju. Prvo je Hrvatska izdvojena iz Jugoslavije da bi potom bila očerupana, jer u Jugoslaviji to ne bi lako išlo. Ironija je u tome što su za zapadni kapital taj prljavi i teški posao obavili hrvatski branitelji koji su platili debelu cijenu hrvatske samostalnosti. I još dok je Hrvatska bila zadihana pod teretom rata počelo je čerupanje svega i svačega. Krenulo se od finijeg perja da bi na kraju na red došla i zadnja peruška.

Hrvatska je rasprodala (uglavnom u bescjenje) praktično sve što je mogla prodati. Hrvatski političari bili su ti menadžeri koji su za masnu pinku strancima davali hrvatsko bogatstvo ispod svake cijene. Dio hrvatskih dobara pripao je hrvatskim „promućurnim“ tajkunima koje su svoje početne uloge u stvaranju svojeg carstva ostvarivali u ratno vrijeme. I tako dok su jedni s puškom u ruci, založivši svoje živote, branili državu drugi su uz blagoslov političara gradili svoja carstva.

Nije Hrvatska još prežvakani zalogaj kojeg treba ispljunuti. Ima još mlijeka za pomusti. Zato zeleno svjetlo za ulazak Hrvatske u EU nije plod pregovora i zatvaranja poglavlja po svim pitanjima nego skrivena pozivnica Hrvatskoj da na koljenima dođe po mrvice kako bi moćni europski kapital zagospodario ostalim resursima Hrvatske koje još nije stavio pod svoje skute, a do kojih će lakše doći sada kada je Hrvatska pod zajedničkim krovom.

Već prvi dan se vidi da je Hrvatska u vazalnom odnosu spram većine članica EU. Pola zemalja članica hrvatskim građanima su uskratili radne dozvole. Možda banalan primjer, ali svakako govori dokle seže ravnopravnost Hrvatske u toj tvorevini. Punopravna članica EU očito nije. Neće nikada ni biti. I kad dobije veća prava povlaštene članice (prvotne članice EEZ) će napraviti korak više i za sebe si osigurati neka nova veća prava. A Hrvatskoj (i njoj „al pari“ članicama EU) će uvijek mjesto biti u zapećku gdje će cviljeti i mahati repom čekajući kakvu kosku nakon koje će glumiti kako je zadovoljna svojim statusom.

Prepredene su mnoge priče na koji način kao članica EU Hrvatska mora slušati Brisel i bespogovorno provoditi neka čak i suluda nametnuta pravila. Sloboda kakvu su građani Republike Hrvatske imali stvar je prošlosti. Hrvatski narod je utamničen i vezan u okove velikih kapitalističkih divova. Neki građani Hrvatske će sigurno maksimalizirati svoju korist zbog hrvatskog članstva u EU. Prije svega europarlamentarci, neki političari i vjerojatno poneki gospodarstvenici. S druge strane velikoj većini građana RH Europska unija će izaći na nos. Odmah ili nešto kasnije, nebitno. Važno je spomenuti da Hrvatska iz zagrljaja Europe neće moći lako. Zapravo, ako i bude htjela ponovo biti samostalna i neovisna to će joj teže poći za rukom nego kada je napuštala Jugoslaviju. Ne doživjeli pa makar i ne vidjeli.

I još nam je ostala Bosna i Hercegovina. Na samom kraju?! S posebnim razlogom, dakako. Naime, Bosna i Hercegovina za razliku od ostalih jugoslavenskih republika nikada nije postala država?! Svidjelo se to nekomu ili ne činjenično stanje na terenu potvrđuje ovu surovu istinu. To dovoljno govori kako je Bosancima i Hercegovcima - bili oni Bošnjaci, Srbi, Hrvati ili Sejdići i Finciji isto im se piše. Jedna populacija ljudi, nedvojbeno, odjenuta u luđačku košulju. U Jugoslaviji su bila glupi Bosanci, a danas nisu čak ni to.

Jednog dana ako Bosna i Hercegovina postane država biti će nova Švicarska. Malo ljudi s ogromnim prirodnim resursima. Možda nas Bog čuva za sebe. Ne bi nas trebalo takvo što iznenaditi.

A ako jednog dana Bosne i Hercegovine doslovno pak ne bude, teško nama. U bilo koju stranu da krenemo zagazit ćemo u govna, a onda će biti kasno. Tada ćemo Bosnu i Hercegovinu praviti od blata i neće vrijediti, jer će ona tada već biti zemlja Bogova.

Dean Rant