Četvrti svjetski rat

Četvrti svjetski rat je pred nama
Razgovaraju: Dražen Šimleša, Gordan Pandža


Dražen Šimleša: Nemoguće je zaštititi i obnoviti resurse dok imamo korumpirane i nemoralne političare koji ništa neće poduzeti u korist naroda.

Prvi svjetski rat bio je rovovska klaonica u kojoj je dominirala strategija klasičnog pozicijskog ratovanja. Drugi svjetski rat izbrisao je granice između fronta i pozadine davši novo značenje pojmu "totalni rat". Treći svjetski rat je prema svim teoretičarima trebao biti nuklearni, kako su nas plašili za vrijeme blokovske podijele svijeta. Međutim, umjesto da eskaliraju u jednom globalnom ratu, međublokovske su tenzije rascjepkane na niz manjih, lokalnih i regionalnih ratova. Zajedničko svim tim ratovima je to da su se vodili za osvajanje prostora, probijanje novih trgovačkih putova i prisvajanje tuđih zaliha energije, prije svega nafte i plina.

Četvrti svjetski rat, kako predviđaju geostratezi, vodit će se za vodu i za osnovne biološke resurse za život. Međutim, postoje autori koji smatraju da se četvrti svjetski rat već vodi i da predstavlja globalni napad na opstojnost života na našem planetu. Jedan od njih je dr. Dražen Šimleša, sociolog s Instituta "Ivo Pilar", autor knjiga "Četvrti svjetski rat - globalni napad na život", "Kako potrošiti svijet - mala škola ratova za resurse" i "Ekološki otisak - kako je razvoj zgazio održivost".

U svojoj knjizi Četvrti svjetski rat govorite o modernoj strategiji "globalnog napada na život". Tko su zapravo ti globalni napadači na život?

Danas je i više nego jasno tko su napadači na život, na koji način je život ugrožen u cijelom svijetu. Znači, riječ je o globalnom napadu. Kad kažem život, mislim na sve ono što on predstavlja, sve ono što čini osnovu života, a to su zrak, tlo, biljke i voda. Paralelno s tim događa se napad i na osnovu kvalitete života u našim društvima, pa se napada pravo na obrazovanje, zdravstvenu skrb, ljudska prava, demokraciju, javne prostore i slobodno vrijeme. Napad se događa na ljude, druga živa bića i svijet oko nas, na cijeli planet. Napadamo sadašnjost i time gazimo budućnost.

Kojim se sredstvima oni koriste i kakve su posljedice te strategije za život na Zemlji?

Sredstva su sva moguća, jer se četvrti svjetski rat provodi uz parolu cilj opravdava sredstvo. Kao u nekom suludom supermarketu, uzimaju s polica resurse i stvari koje im trebaju, a na blagajni plaćaju raznim platežnim sredstvima koja ocijene pogodnima da se osiguraju ti resursi: manipulacije, utjecaj na medije, oblikovanje obrazovnog sustava, razaranje solidarnosti i povjerenja među ljudima, širenje apatije i pesimizma, izmišljanje žrtvenih jaraca radi preusmjeravanja fokusa, politika kruha i igara, i na kraju agresija i ratovi. Sve su to sredstva koja se koriste u globalnom napadu na život. Posljedice su te da imamo sve više područja na kojima se osnove života ugrožene i stanjene.

Kao i oduvijek otkad je nastupila na scenu agresivna mačistička kultura dominacije i smrti, cilj je moć i sve pogodnosti koje vrh piramide nudi. Danas je jedino novo što smo svjesni da se to događa na globalnoj razini, a prije su napadači bili lokalno ograničeni.

Što su krajnji ciljevi takve globalizacijske politike: globalni neokolonijalizam i eksploatiranje prirodnih resursa za račun velikih korporacija, podjarmljivanje i iskorištavanje milijuna siromašnih kao jeftine radne snage ili nešto treće?

Tu se nema što novo dodati. Rekli bismo, same old story. Kao i oduvijek otkad je nastupila na scenu agresivna mačistička kultura dominacije i smrti, cilj je moć i sve pogodnosti koje vrh piramide nudi. Danas je jedino novo što smo svjesni da se to događa na globalnoj razini, a prije su napadači bili lokalno ograničeni.

Postoji li konkretan i učinkovit način kako se ekonomski podjarmljena većina može oduprijeti takvoj, dosad neviđenoj politici globalnog izrabljivanja od bogate manjine?

Postoji, jasno. Budući da je napad globalan, takva mora biti i obrana. Ljudi prečesto traže neko hokus-pokus rješenje, neku čaroliju, neki savjet tipa zauzmimo ulice i slično. Najvažnije je osvijestiti kako nas sustav, koji napada život, čini ovisnima o sebi. To je apsurd naše situacije. Hrana, energije, zabava, ljubav, zdravlje... Za svaku sitnicu vučemo za rukav one protiv kojih prosvjedujemo. Potrebno je da se počnemo odgovornije odnositi jedni prema drugima i svijetu oko sebe te da stvaramo svoje humane i održive sustave koji šire područja slobode i pravde, zaštite okoliša i drugih živih bića.

U javnosti se sve češće govori da će se ratovi bliske budućnosti voditi za vodu. Zemlje koje su rasprodale svoje vodovode velikim korporacijama već su se suočile s poskupljenjem vode. Kao što sami navodite, hrvatski zakoni sprječavaju rasprodaju vodovoda do 2018. Što bi se dogodilo kad bi Hrvatska izgubila kontrolu nad svojim vodnim resursima?

Isto što nam se dogodilo i s drugim resursima, institucijama i tvrtkama gdje smo izgubili kontrolu nad korištenjem i gospodarenjem. Znamo i sami po sebi - što netko drugi više kontrolira našu poziciju, to smo manje slobodni. Daleko od toga da Hrvatske vode djeluju danas održivo, ali nama je uvijek nesposobnost uprave ili nekog sustava u javnom ili državnom vlasništvu razlog da ih rasprodamo, umjesto da mijenjamo uprave i sam sustav.

U svojim napisima apostrofirate četiri bodlje koje bi mogle uništiti svijet: emisiju ugljikova dioksida, istrebljenje flore i faune, agresivni konzumerizam zbog kojeg se neumjereno troše zalihe energije te rastući trend siromaštva u svijetu. Svi ti problemi nisu u fokusu interesa korporacija koje su bogatije od većine država, a njihova poslovna politika samo produbljuje te probleme. Postoji li izlaz iz ovog zatvorenog kruga, možda osnivanjem međunarodnih institucija koje bi pravno i etički ograničile poslovanje korporacija?

Većina političkih elita kupljena je, stoga nam preostaje graditi saveze s onim malobrojnima koji to nisu i galamiti koliko god možemo podsjećajući korporacije da nisu iznad ljudi i planeta

U svakom bi slučaju trebala postojati međunarodna institucija koja bi imala takva prava i okvir djelovanja, ali sve dosadašnje napore u tom smjeru najviše su sprječavale same korporacije ističući kako bi ih to jako sputavalo te kako je bolje njima prepustiti da same dobrovoljno sudjeluju u zaštiti ljudskih prava i okoliša. To je potpuni apsurd jer korporacijama je prvo u interesu profit i često se to kosi jedno s drugim, pa je potrebno nezavisno tijelo ili institucija da nadgleda njihov rad. Jedan od većih problema današnjeg svijeta je što smo korporacije uzdigli na razinu nedodirljivosti i neupitnosti, umjesto da shvatimo da nam bilo koji ekonomski akter može biti koristan samo onda kada je koristan za društvo i prirodu.

Napominjete kako korporacije nasilnim sredstvima onemogućavaju rad radničkih sindikata te guše radnička prava. Ako su cijele države i njihove pravne sustave ucijenile enormno bogate korporacije, tko može stati na kraj njihovu izrabljivanju?

Većina političkih elita kupljena je, stoga nam preostaje graditi saveze s onim malobrojnima koji to nisu i galamiti koliko god možemo podsjećajući korporacije da nisu iznad ljudi i planeta. Bez našeg aktivizma možemo biti sigurni da će oni i dalje tiskati šarene godišnje izvještaje o društveno odgovornom poslovanju istodobno neodgovorno gaziti društva i zarađivati pri tome.

U knjizi Kako potrošiti svijet - mala škola ratova za resurse navodite kako je Iran po zalihama nafte i plina odmah iza Saudijske Arabije i Rusije. Znači li to da je ponavljanje "iračkog scenarija" u Iranu već izvjesno, odnosno da je samo pitanje vremena?

Nemam trenutačno dovoljno podataka da dam relevantan odgovor na ovo pitanje. Iran baš i nije Irak, a 2012. baš i nije 2003. Mnogo se toga promijenilo i danas više čak ni SAD-u nije lako uvoditi "demokraciju" bombardiranjem. Opet, ovaj svijet vode usijane glave, usijane glave vode konkretno i Iran, pa me ne bi čudilo ni ponavljanje "iračkog scenarija". Vidjeli biste koliko bismo imali ratova da oni koji ih pokreću trebaju u njih poslati svoje obitelji.

Nazvali ste SAD najvećim žderačem planeta ili bioresursa Zemlje. Možete li navesti neke podatke koji to potkrepljuju?

Jednostavno, kada bismo svi imali potrošnju kakva je u SAD-u, trebalo bi nam oko pet naših krasnih planeta. Gdje da to pronađemo? I kako da svi koliko nas ima na Zemlji živimo takvim neodgovornim i neodrživim načinom života? Gdje da mi pronađemo tu silnu vojsku koja to štiti?

U svojoj posljednjoj knjizi Ekološki otisak: kako je razvoj zgazio održivost, kažete da još nije posve jasno kako model održivog razvoja primijeniti u stvarnosti. Nije li "održivi razvoj" još jedna floskula za kupovanje vremena i zasljepljivanje naivnih dok korporacijski predatori isisavaju preostale bioresurse našeg planeta?

Je, donekle je floskula, ali u ovom trenutku nemamo bolji izraz i koncept. Meni se opet osobno ne da gubiti vrijeme u teoretiziranju i neiscrpnom problematiziranju pojmova koji nam zapravo i sami govore o sebi, ali ih mi pogrešno iščitavamo ili im dajemo značenja kako nama odgovara. To se dogodilo i održivom razvoju pa ga danas koriste najviše oni koji su najmanje održivi. Zato ja i koristim koncept ekološkog otiska koji mjeri naš utjecaj na planet. Ako ti je prevelik, znači da ne živiš održivo, i bok.

Nemoguće je zaštititi i obnoviti resurse dok imamo ovakvu globalnu ekonomiju koja je potpuno nerealna i jedino funkcionira uz neprekidni linearni rast i gomilanje profita

Kakav skup praktičnih mjera bi međunarodna zajednica trebala donijeti i provesti da bi ograničila iscrpljivanje i potaknula obnovu tih resursa?

Prvo bi ih trebala zaštititi i dati im pravu mjeru i vrijednost. Mi ne cijenimo dovoljno sve procese i značenje koje nam daje priroda i njezini resursi. Isto tako, ni njihovo korištenje najčešće ne plaćaju oni koji konzumiraju te plodove, nego prebacujemo trošak na druge - druge ljude koji žive u područjima gdje mi uzimamo resurse, zdravstveni sustav u cjelini, cijeli planet i tako dalje. Ali, trebamo biti svjesni da to nije samo stvar zaštite i obnavljanja resursa. Vraćamo se na početak razgovora. Trebamo zaštititi i obnoviti sam život, naš odnos prema samima sebi i svijetu oko nas. Trebamo zaštititi i obnoviti sustav koji njeguje i slavi život.

Nemoguće je zaštititi i obnoviti resurse dok imamo ovakvu globalnu ekonomiju koja je potpuno nerealna i jedino funkcionira uz neprekidni linearni rast i gomilanje profita. Nemoguće je zaštititi i obnoviti resurse dok imamo korumpirane i nemoralne političare koji ništa neće poduzeti u korist naroda. Nemoguće je zaštititi i obnoviti resurse dok imamo toliko siromašnih i obespravljenih. Znači, sve je povezano i ne možemo samo zakačiti jednu nit bez svijesti kako je ona isprepletena s ostalima u klupku. Mnoge ljude to plaši, jer je previše zahtjevno i čini se iznad naših mogućnosti. Ja opet smatram da će to biti glavni odgovor na pitanje kakva smo mi bića i imamo li energije i volje razvijati svoje mogućnosti tako da ne ugrožavamo druga živa bića i ljude. Meni više plaši da ništa ne poduzmemo i samo čekamo.

Izvor: H-alter

Tipično srpska karijera

Samo jedno ormanče

Posted on 25/01/2012

Kad sam bila studentkinja, idući peške na fakultet, prolazila sam u jednom delu grada pored niza starinskih vila – divota, verujte.

Onako, malko veće spratne kuće, u dnu parka, sa malenom fontanicom i to…

Jedna mi se posebno dopadala – sa velikim drvećem ispred kuće, sasvim u dnu placa, lepa stara zgrada.
Prolazeći svaki dan i više puta dnevno, maštala sam o tome kako ću jednog dana imati nešto slično – a u najluđim snovima i – kako ću da živim baš tu.

U toj kući je tada bio deo jedne kliničke službe (sve te vile su bile blizu fakulteta i kliničkog centra), i znala sam da to nije moguće, ali – eto, skroman student se nadao da će jednog dana, kad sve izguta i bude sposoban specijalista moći jednog dana sebi to da priušti.

Juče čuh da se služba iselila odatle.
Šuška se da se useljava jedan lekar, otprilike moja generacija. U šuškanju nije sasvim jasno da li će on lično da živi tamo, ili će da otvori i kliniku…

Navodno je, prema traču, vila iseljena, a on se nije još uselio zato što mu je Partija rekla da stopira to malko, jako će da bode oči u ovom momentu pred izbore…

Znam ga dobro, od studentskih dana. Rekoh već da je bio izbečen, gladan momak, podstanar, da je bio više nego prosečan student (i lekar), da pacijenta nije video godinama – i pitanje je koliko realno zna svoj posao.
Ali UME.

I onda, kad se osvrnem…
Što reče jedan kolega mojih godina, hirurg – počinjem peti put ispočetka.
Od nule.

Nisam išla u pravom pravcu; išla sam za strukom, za znanjem, radila sam…
Nisam “radila”, a obaška – nisam “poslušna”, IMAM glavu na ramenima.

Gde si bio – nigde, šta si radio – ništa.
Samo jedno ormanče 78 x 80 cm puno nekih šarenih papira, certifikata, koješta…

Objavljeno na blogu: zubarica.

O bravaru

Bravar (ni)je bio bolji
Posted on 25/10/2010

Slučajno videh jedan tvit – link je vodio do teksta na B92 sa naslovom Bravar je bio bolji…
Sa komentarom – dobar članak o percepiji i činjenicama.

Pa, ima nas još koji se sećamo…

Kao početnica, radeći dva posla, mogla sam za godinu dana vrlo skromnog življenja da kupim polovnog Golfa.
Mogla sam tog Golfa, onako premorena, da zaboravim noću na ulici ispred kuće sa ključevima unutra – tako bih ga zatekla ujutru.

Negde pri kraju srednje škole, ukrali su mi bicikl – Tomosov “poni”, najobičniji.
Moja mati je to prijavila, a za dva dana je došao policajac da me izvede sa časa – da me dovede do službenih kola na čijem je zadnjem sedištu bio sklopljen moj bicikl…

Više od 10 godina kasnije, kada su mi ukrali auto – inspektori u stanici su krepali od smeha kad sam došla da prijavim krađu…
Jedan mi je rekao: gospođo, idite na pijacu, pre ćete ga vi naći nego mi.

Ja rekoh: Jel’ i pištolj da ponesem?
Šta, zaboga, da radim ako ga JA pronađem, mogu samo da ginem…

Direktori velikih sistema (znala sam ih nekoliko) su imali otprilike ovo: veliki stan (dobijen od firme), vikendicu (često na moru), eventualno još jedan ili dva stana, par dobrih kola (obično jedno od toga Mercedes) i – to je bilo to.

Nije bilo nikoga na Forbes listi…


—
President Tito and Sophia Loren

Otac jedne moje poznanice je itekako “popio” četiri godine Mitrovice za privredni kriminal…
To nije bilo ništa neočekivano.

U državnoj administraciji je bila prisutna čudna pojava: da načelnik službe ujutru stoji uz portirnicu; ko god od zaposlenih uđe – potpiše se. Kada sat otkuca tačno 7.00 – načelnik povuče liniju ispod tog imena, potpiše se, i ode u kancelariju.
Ko dođe kasnije…

Takođe, postojala je mogućnost da npr. izvod iz zemljišnih knjiga dobijete za par sati. Moguće je da je to bilo zbog toga što su dve zaposlene imale samo gomile registratora, šapirograf i mašinu za kucanje…

U jesen 1981. godine sam položila vozački ispit.
U toku prepodneva sam prošla ispit, oko 13.00 časova otišla u SUP sa uverenjem, slikama i svim dokumentima – i za pola sata dobila dozvolu.

Sada im treba dve nedelje samo da je produže.
Ja sam od onda na istoj adresi, nisam dužna, nemam prekršaja ni kazni…

Kada sam 1977. godine prvi put u životu kročila na Hitrou, domaćini nisu danima mogli da dokuče odakle smo zapravo.
Zbog pristojnog, britanskog engleskog, zbog para koje smo imali, zbog pristojnog ponašanja i opšteg znanja…

Znali su odlično ko je Tito, i šta je Jugoslavija.

Kada je moja keva dobila prvo radno mesto – u banci, 1958. godine – šef službe ju je posadio, i par sati govorio: kako Bankarski Službenik treba da izgleda, kako da se ponaša, kako da komunicira sa strankama, kad se dolazi na posao, kad se odlazi, kako se odnosi prema kolegama i nadređenom…

Meni jutros (u poslovnoj banci!) jedna klinka sa frenčom opušteno reče – ne znam.
A ko zna?
I – zašto te plaćam, lepa maco?

Bio je običaj da se ljudi na određenim radnim mestima (komercijala velike firme, recimo) briju i dvaput dnevno ako imaju jaku bradu, da ne govorim o belim košuljama, kravatama i sličnom.

Danas je to mobing – evo zaposleni jedne firme u komšiluku se tuže zbog toga…

Da čovek ne poveruje, negde skoro do 1980-te je postojao običaj da jedna firma drugoj pošalje kurtoazno poslovno pismo u kojem kaže da žali zbog kašnjenja s plaćanjem, i kada će tačno isplata i biti.
Tako je i bivalo…

Na mom fakultetu se itekako događalo da profesorska deca padaju na velikim ispitima – Bože moj, sedi pa nauči…

Kažu da demokratija nije postojala…
Pošto ovo nije blog koji se bavi političkim temama – bolje da odmah kažem da mislim da nam nije bila ni potrebna…
Nismo mi za to.

Ima li još koga da se seća Bravara?
Ja se sećam tog grafita na Zmaju…

P.S. Ja sam odlučila da ovaj put izostavim svo stručno znanje o stanju zdravstvenog sistema, zdravlja nacije, nekim sličnim stvarima…
Mea culpa.
Drugi put…

Objavljeno na blogu: zubarica

Tolerancija ili...

ZAŠTO REPUBLIKA HRVATSKA NE PROCESUIRA MILORADA DODIKA?
Objavljeno 2. mart 2012. od strane Marija

Objavljeno u februarskom broju Tolerancije

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu.

Dobili smo informaciju od IFIMES pod gornjim naslovom koji objavljujemo u celini u kome su izdvojeni najvažniji i najzanimljiviji delovi. Ovu informaciju je potpisao direktor ovog instituta.

Tekst je objavljen 06. februara/veljače 2012. a kompletan izveštaj se može naći na linku – http//www.ifimes.org/default.cfm?Jezik=Ba&Kat=10&ID=602 – 18. 05. 2011.

Od 2006.godine u Bosni i Hercegovini (BiH) i regiji zapadnog Balkana nije zabilježen evidentniji napredak. Ključni politički lider, koji je najodgovor-niji za takvo stanje je aktualni predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik (SNSD), kojem je u tome svojim političkim potezima vrlo često asistirao Haris Silajdžić (SBiH) sve do debakla na izborima 2010. godine.

Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), čiji je predsjednik Milorad Dodik čak je i član Soci-jalističke internacionale iako njegova politika i djelo-vanje od 2006. godine do danas nemaju vrijednosnih dodirnih tačaka sa Socijalističkom internacionalnom. Zbog toga je pokrenut postupak za isključenje SNSD iz Socijalističke internacionale i trenutno je SNSD suspendirana iz te organizacije. Ipak, oprezniju su bili u stranci evropskih socijaldemokrata (PES), koji su onemogućili članstvo SNSD u evropskoj porodici so-cijaldemokrata. Politika Dodika i SNSD-a je u mnogu čemu bliža politici francuskog ultranacionaliste Jean-Marie Le Pena ili pokojnog austrijskog političara Jör-ga Haidera. Zbog toga se u ovoj godini očekuje defi-nitivno isključenje SNSD-a iz Socijalističke internaci-onale, koja će ubuduće morati voditi više računa koga prima u svoje članstvo.

ZLOUPOTREBA USTAVNE STRUKTURE BiH

Ustavna struktura BiH utemeljena je na aneksu IV Daytonskog mirovnog sporazuma kao njen ustav, prilično je krhka i na nivou države Bosne i Hercegovine omogućava različite opstrukcije i blokade. Dodik i njegova SNSD gotovo redovito zloupotrebljavaju postojeću ustavnu strukturu i blokiraju djelovanje države Bosne i Hercegovine. To se pokazalo prilikom donošenja niza zakona, koji su važni za funkcioniranje države BiH, ali i prilikom formiranja Vijeća ministara BiH, koje još uvijek nije formirano iako su parlamentarni izbori održani 3. 10. 2010. go-dine ponajviše zahvaljujući blokadama, koje dolaze od strane SNSD-a i političkih stranaka iz RS. U posljednje vrijeme to je najvidljivije kroz pritiske, koji dolaze od strane Dodikovog establišmenta i kroz po-krenutu proceduru u Parlamentu BiH za ukidanje Suda i Tužilaštva Bosne i Hercegovine. Umjesto po-kretanja inicijative za formiranje Vrhovnog suda Bos-ne i Hercegovine pokušava se ukinuti Sud i Tužilaš-tvo BiH, koji se bave procesuiranjem počinjenih ratnih zločina i procesuiranjem počinitelja organizira-nog kriminala. Te institucije potrebno je ojačati, a ne ukidati.

Razlog za ukidanje Suda i Tužilaštva BiH, iz-među ostaloga, je u činjenici da značajan broj vodećih funkcija obnašaju pojedinci koji su nosioci kriminala i/ili su povezani sa organiziranim kriminalom. Upra-vo zbog toga su Sud i Tužilaštvo BiH snažna prepreka Miloradu Dodiku. Dodik je 2004. godine bio optužen po 33 tačke optužnice, kasnije u sudskom procesu oslobođen tih optužbi. Međutim, kasnije je utvrđeno, da je mnogobrojne dokaze falsificirao i vršio pritisak na svjedoke, koji su kasnije nagrađeni funkcijama u njegovom režimu. Slučaj Dodik još uvijek nije zaključen u Tužilaštvu BiH.

Zloupotreba entitetskog glasanja je redovita pojava u Parlamentu BiH, koja uglavnom dolazi iz Republike Srpske. Koristi se svaka prigoda, da se opstruira djelovanje države BiH i tako pokaže, da je BiH nefunkcionalna i neodrživa država. Kada bi se ponašanje i djelovanje poput Dodikovog toleriralo u drugim državama mnoge od tih država vrlo brzo bi postale nefunkcionalne. Sve to upućuje da je postojeća ustavna struktura kamen spoticanja za napredak Bosne i Hercegovine, kojoj su potrebne korjenite ustavne promjene kojima bi se došlo do novog ustavnog uređenja BiH, jer je Daytonski mirovni sporazum u mnogim aspektima nadživljen.

DODIK PODRŽAVAO BOMBARDIRANJE ZAGREBA 1995.GODINE

Izborom Ive Josipovića za predsjednika Republike Hrvatske uspostavili su se prijateljski odnosi između Josipovića i Dodika. Za bolje razumijevanje odnosa u BiH i regiji potrebno je razotkriti ulogu Dodika tijekom rata u Bosni i Hercegovini 1992-1995. godine. Dodik se međunarodnoj zajednici tijekom i poslije rata predstavljao kao borac protiv Radovana Karadžića i Srpske demokratske stranke (SDS). U os-novi njegov sukob sa SDS-om, posebno tijekom rata, postojao je zbog njegovog kriminala i krijumčarenja visokotarifnim robama, a ne zbog političkog neslaganja. Kada analiziramo zapisnike ratnih sjednica Narodne skupštine Republike Srpske jasno je, da se Do-dik nije suprotstavljao politici SDS-a kada su u pitanju ratni zločini i odnos prema nesrpskom stanovništvu. Posebno zabrinjava činjenica da je Dodik javno podržavao bombardiranje Zagreba 2. i 3. maja 1995. godine, što je evidentno iz transkripata sa 3. vanredne sjednice Narodne skupštine Republike Srpke održane 23. i 24. maja 1995. godine pod predsjeda-vanjem osuđenika za ratne zločine Momčila Krajišni-ka. Iz transkripta, čija je autentičnost ovjerena na haaškom Tribunalu je jasno, da je Dodik podržavao bombardiranje Zagreba, između ostalog, javno izre-čenim riječima na sjednici Narodne Skupštine Repu-blike Srpske riječima:

„Ono oko bombardovanja Zagreba, ja se slažem da je trebalo tući Zagreb, ali ne smijemo to reći, ako je to trebalo da kaže se, ne onaj način se prenijeti, to je morao da bude oprezan urednik koji je to pušto…“

(U originalnom tekstu je objavljen transkript sa 3. vanredne sednice NS RS)

Za zločin bombardiranja Zagreba je pravo-snažnom odlukom haaškog Suda Milan Martić osuđen na 35 godine zatvora, jer je planirao, podsticao, naredio, počinio ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje granatiranja civilnih dijelova grada Zagreba i civilnog stanovništva tog grada, pri čemu su mnogi civili ubijeni i ranjeni.

Zašto Milorad Dodik nije procesiran od strane Republike Hrvatske? Otvoreno se postavlja pitanje kakva je ulogo u tome Milorada Pupovca (SDSS) i aktualnog predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, kojeg je Dodik prošle godine putem svog režimskog medija „(Ne)zavisnih novina“ iz Banja Luke proglasio „Ličnošću godine u Republici Srpskoj“. Kakva je uloga banjalučkog biskupa Franje Komarice, kojeg je Dodik nedavno odlikovao ordenom časti Re-publike Srpske i kojeg je biskup sa zadovoljstvom pri-mio, a pri tome je zaboravio povijesnu činjenicu da je zaslugom vlasti Republike Srpske, čiji je Dodikov režim pravni nasljednik u Republici Srpskoj živi svega 5% prijeratnog stanovništva hrvatske nacional-nosti. Kako je u cijelu priču uvučena i Katolička crkva? Da li će Republika Hrvatska pokrenuti krivični postupak protiv Dodika zbog poticanja i podržavanja ratnog zločina ili će ga aktualna vlast u Hrvatskoj abolirati?

Kada je u pitanju „slučaj Dodik“ pred najvećim iskušenjem naći će se hrvatsko pravosuđe, od kojeg se očekuje da na osnovu već postojećih dokaza pokrene procesuiranje Dodika zbog njegovog poticanja i javne podrške Martićevom bombardiranju Za-greba 1995. godine.

DODIK PRIJETNJA EVROPSKOJ SIGURNOSTI

Postojanje (para)obavještajnih i (para)vojnih formacija u Republici Srpskoj pod kontrolom Milo-rada Dodika nisu nikakva tajna. Dio formacija su registrirane kao zaštitarske tvrtke, dok ostale djeluju na druge načine. Jake (para)obavještajne i (para)vojne snage nalaze se u blizini Brčko Distrikta, jer bi u sluča-ju svojih novih političkih avantura Dodik sa tim snagama pokušao osigurati neometeni koridor preko Brčkog, preko kojeg bi zapadni dio Republike Srpske bio povezan sa istočnim dijelom i tako sa Republikom Srbijom.

Podrška osuđenicima i optuženima za ratne zločine je redovita praksa Milorada Dodika. Još uvi-jek niko u Bosni i Hercegovini nije pokrenuo inicijativu, da se svim licima, koja su osuđena ili su bila osuđivana za ratne zločine trajno oduzmu pojedina građanska prava.

Da Dodik predstavlja istinsku prijetnju evropskoj sigurnosti je i činjenica njegove povezanosti sa događajima na sjeveru Kosova. Dodik strateški ima „svoje prste“ u tim događajima i tako najneposrednije šteti Srbiji. Na sjeveru Kosova, koji predstavlja teritorij za različite oblike kriminala, osigurava povoljne poslove, a istovremeno usmjerava pozornost međunarodne zajednice umjesto na sebe na sjever Kosova. Stabilizacijom prilika na sjeveru Kosova međunarod-na zajednica bi svoju snagu usmjerila na definitivni obračun sa Dodikom.

Posljednjih nekoliko godina Banja Luka pos-tala jedan od glavnih uporišta i centar za kriminalce u regiji pod pokroviteljstvom aktualnog režima. Tome svjedoče i mnogobrojni međusobni oružani obračuni između kriminalaca u Banja Luci, koja je prema procjenama jedan od najnesigurnijih gradova u regiji.

Međunarodni institut IFIMES istražuje ulogu Milorada Dodika i bivšeg guvernera Centralne banke BiH Petera Nicholla (Australija, kasnije državljanin BiH) u nestanku znatne količine novca prilikom konverzije tzv. srpskih dinara u bh. konvertibilne marke. Gdje su nestali milioni i u čije privatne džepove su otišli. U ovom slučaju Dodik pokazuje dvoličnost kada su u pitanju međunarodni predstavnici u BiH. Oni koji koriste Dodikovim interesima nisu smetnja, dok su drugi predstavljaju smetnju i traži se njihov odlazak iz BiH. Također, istražujemo, koji su među-narodni zvaničnici uključeni u korupciju od strane Dodikovog režima.

ZLOUPOTREBA TRAGEDIJE JEVREJSKOG NARODA

Dodik u svom političkom djelovanju često zloupotrebljava tragediju jevrejskog naroda. Dodik negi-ranjem počinjenog genocida u Srebrenici pokušava se u Izraelu dodvoriti određenim ekstremnim krugovi-ma i predstaviti se kao veliki prijatelj Jevreja, dok istovremeno negira genocid u Srebrenici. Trenutni predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta, Republike Srpske, Milorad Dodik, negira genocid u Srebrenici usprkos presudi haaškog Tribunala, koji je zločin u Srebrenici okvalificirao kao genocid i činjenici da je Evropski parlament 15. januara 2009. usvojio Rezoluciju kojom se od članica Evropske unije i ze malja Zapadnog Balkana traži obilježavanje 11. jula kao Dana sjećanja na genocid u Srebrenici. Narodna Skupština Republike Srpske još uvijek nije prihvatila rezoluciju EP o Srebrenici.

Jula 1995. godine je na području opštine Srebrenica u svega nekoliko dana ubijeno preko 8.000 Bošnjaka civila uglavnom muškaraca i djece. Prema presudi Međudržavnog suda u Haagu iz februara 2007. godine zločin su izvršili Vojska i Policija Re-publike Srpske. Odgovornost za genocid snose tadaš-nji organi Republike Srpske. Vlada Republike Srpske je pravni nasljednik tadašnje vlade. Dodik je tokom rata u BiH bio poslanik u Karadžićevoj Narodnoj Skupštini Republike Srpske i tako je participirao u tadašnjoj političkoj strukturi RS. Dodika je za ratne zasluge odlikovao Radovan Karadžić ordenom Nemanjića. U presudi Suda u Haagu, zbog nepreduzimanja mjera za sprječavanje genocida, navedena je odgovornost Re-publike Srbije. Ne postoje jasni dokazi, da je se Dodik sup-rotstavio tadašnjoj vlasti Repu-blike Srpske, koja je vršila sistematski i organizirani progon nesrpskog stanovništva. Njegov sukob sa ratnim rukovodstvom RS odnosno Srpskom demokrat-skom strankom (SDS) proiza-šao je zbog njegovih kriminalnih aktivnosti odnosno zbog krijumčarenja cigareta, naftnih derivata i neplaćanja poreza, a ne zbog njegovih političkih stavova.

Dodik predstavljajući sebe kao navodnog borca protiv navodne islamske prijetnje u BiH pokušava pridobiti jeftine poene u ekstremnim jevrejskim kru-govima. Postaje zabrinjavajuće, da je Dodik u takve insinuacije uspio uvući i izraelskog predsjednika no-belovca Shimona Peresa.

Evidentirano je nekoliko antisemitskih izjava članova njegove stranke SNSD. Primjeri su: Nikola Špirić, Dubravko Suvara i Rajko Vasić.

Slučaj predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Nikole Špirića (SNSD), koji je javno izražavao antisemitizam prema ministru vanjskih poslova BiH Sve-nu Alkalaju, Jevreju, izjavljujući, da je Alkalaj „minis-tar koji nikome ne treba“.

Poslije parlamentarnih izbora održanih 1. ok-tobra/listopada 2006.godine zabilježen je slučaj anti-semitizma izražen od predsjednika Mladih SNSD-a Dubravka Suvare prema Miroslavu Mikešu, Jevreju, uglednom advokatu iz Banja Luke. Suvara je medijima izjavio, da je etničko čišćenje Mikeša iz redova ove partije “već gotova stvar koja će se desiti u nared-na 24 časa”.

Miroslav Mikeš, pripadnik jevrejskog naroda, je tom prilikom medijima izjavio precizno ukazujući da je progonjen zbog nacionalne pripadnosti, od anti-semita u redovima SNSD-a i dodao “Ipak sam Jevrej, ipak sam nacionalna manjina i iskreno mislim da ve-ćina ljudi nisu takvi. Ima pojedinaca kojima to smeta,

vi ste u potpunosti u pravu. Da li je slučajno da nema nijednog nesrbina u rukovodstvu partije (SNSD). Ja ne želim da razmišljam na takav način”, izjavio je Mikeš medijima optužujući direktno neke članove SNSD-a za antisemitizam, ali ne navodeći njihova imena. Istovremeno, on je SNSD, kojem je htio po-moći na svoj “mali, mini skromni način”, teško optužio za nacionalnu netrpeljivost i supremaciju jednog naroda, iako u ovoj stranci tvrde da su otvo-reni za sve.

Zbog toga ne iznenađuje i izjava izvršnog sekretara SNSD-a Rajka Vasića, da Jevrej ne može biti predsjednik Bosne i Hercegovine.

Upravo SNSD blokira promjenu ustava BiH na osnovu presude Suda za ljudska prava iz Strazbura u slučaju „Sejdić-Finci“, kojom bi se omogućilo da i predstavnici manjina (Jevreji, Romi i ostali) imaju pravo da budu izabrani u Predsjedništvo BiH. Dakle, neminovnost je, da postojeće Predsjedništvo BiH umjesto tri ima i četvrtog člana, koji bi predstavljao manjine odnosno nekonstitutivne narode.

Opravdanim se postavlja pitanje, da li je antisemitizam sastavni dio politike SNSD i da li je kao takav prisutan čak i među članovima podmlatka ove stranke odnosno da li je duboko ukorijenjen među pojedinim članovima SNSD-a?

BLOKADA RAČUNA SNSD

Američka administracija je februara/veljače 2008. godine uvela „tihe“ sankcije prema SNSD-u, tako da su tri agencije Sjedinjenih Američkih Država, uključujući agen-ciju za međunarodni razvoj (USAID), američki nacionalni demokratski institut (NDI) i međunarodni republikanski institut (IRI) prestali pružati pomoć SNSD-u, čiji je predsjednik Milorad Dodik. Vlada SAD je odlučila da prekine financiranje, jer je ocijenila da SNSD više ne is-punjava kriterije za program USAID pomoći političkim strankama, pošto američka administracija ne pruža finan-cijsku ili tehničku pomoć nijednoj političkoj i/ili nacionalističkoj stranci u Bosni i Hercegovini zasnovanoj na etnicitetu ili nacionalizmu. Program SNSD-a nije u suglas-nosti sa opredjeljenjem BiH za euroatlantske integracije. Administracija je ocijenila, da postupci i izjave SNSD-a nisu doprinijele napretku BiH, i da nisu u skladu sa Daytonom i da podrivaju državne institucije neophodne za ostvarivanje euroatlantskih ciljeva BiH.

Američka administracija je uvela sankcije protiv SNSD. Međutim, očito da sankcije te vrste nisu urodile plodom. Blokada računa SNSD-a kao prva faza pokrenula bi niz pozitivnih procesa unutar SNSD-a u vrijeme dok unutar te stranke traju žestoke borbe za dominaciju. Druga faza je zabrana putovanja za Dodika i vidljivije predstavnike njegovog režima i članove njihovih porodica u države EU i SAD-a. Zabrana ulaska u EU automatski bi se odnosila i na zabranu putovanja u države zapadnog Balkana. Tako se ne bi dogodilo, da Dodik nedavno javno zabranjuje dolazak u RS jednom članu Evropskog parlamenta, umjesto da EU njemu i njegovim suradnicima zabrani ulazak u EU.

Potrebno je istražiti kako je Dodik došao do enormnog bogatstva čija se vrijednost procjenjuje na preko 500 miliona eura, dok je nezaposlenost u RS 42%, bu-džetski deficit preko milijardu KM. Obavještajne agencije najuticajnih država došle su do saznanja da je Dodik prebacio znatnu količinu novca u jednu od baltičkih država. SNSD jer stranka-konglomerat od mnogobrojnih članova, koji su prebjegli iz SDS-a i Socijalističke partije i dobrim dijelom preuze-li su vođenje te stranke.

Kada je 2009.godine bila već gotovo najavljena inauguracija novog srpskog vođe u BiH Igora Radojičića došlo je do naglog zaokreta, jer je Dodik osujetio pokušaj tadašnjih najbližih suradnika da ga se riješe, a kasnije vjerovatno i procesuiraju. Posljednjih nekoliko godina su Igor Radojičić, nekadašnji Socijalista i Nikola Špirić intenzivirali česte mnogobrojne tajne susrete sa predstavnicima međunarodne zajednice nudeći se kao alternativa za Dodika. Pošto Radojičić i Špirić to rade svako za svoj račun bilo bi korisnije kada bi njihovo djelovanje imalo sinergetske efekte odnosno kada bi se Igor Radojičić i Nikola Špirić udružili i zajednički reformirali SNSD. Problemblem se pojavljuje ko bi od njih dvojice postao novi srpski vođa broj 1.

Međunarodne vojne, policijske i obavještajne strukture moraju izvršiti detaljan nadzor u Republici Srpskoj posebno na lokalitetima oko Banja Luke, Brčko Distrikta i na širem području Romanije.

O kakvom se tipu političara radi kazuje Dodikovo ponašanje prema svojim koalicionim partnerima Socijalističkoj partiji (SP) i Demokratskom narodnom savezu (DNS), koji su potpisom Povelje za budućnost 2005. godine izrazili podršku i kroz vidove zajedničke suradnje dali značajan doprinos njegovom povratku na vlast. Dodikov odnos prema SP-a i DNS-a nije na očekivanom nivou, vrlo često je ignorantski i podcjenjivački. Dodik ima pripremljenu zamjenu za svoje dosadašnje koalicione partnera SP i DNS i priprema ulazak SDS-a u Vladu RS. Na sličan način u Federaciji BiH SDP pokušava eliminirati SDA i uvesti u vlast Savez za bolju budućnost BiH (SBBBiH). Dodik se vrlo često koristi zamjenom teza i prebaciva-njem odgovornosti na druge.

Međunarodni institut IFIMES smatra, da EU i SAD ne smiju podcijeniti Dodikovu prijetnju evropskoj sigurnosti i da je potrebno pokrenuti dodatne aktivnosti kako bi se pravovremeno spriječile negativne konsekvence Dodikovog djelovanja.

Neophodno je izvršiti reviziju sudskog postupka protiv Dodika iz 2004. godine zbog falsificiranja dokaza u sudskom postupku. Izuzetno je važno obnoviti i proširi optužnicu protiv Milorada Dodika, koja je tada sadržavala 33 tačke. U proteklom sudskom procesu, koji je završen 2005. godine došlo do falsificiranja dokumenata i vršeni su pritisci na svjedoke o čemu postoje saznanja i dokazi.

Visoki predstavnik u BiH zajedno sa ambasadorima država članica Vijeća za implementaciju mira (PIC) treba da sankcioniraju svako političko djelovanje i retoriku, koja narušava odnose unutar BiH i koja nije u funkciji jačanja države BiH na njenom putu ka članstvu u NATO i EU.

*****************************

Doktori

U mom poslu ima doktora i – Doktora.

Doktori sa malim “d” su oni koji intimno sebe ne smatraju zapravo doktorima :), samo misle da imaju neka znanja kojima ljudima mogu da pomognu, i to ponekad, ne uvek. Obično znaju mnogo, ne ustežu se da kažu da ne znaju – ali da znaju ko zna, da će pročitati, da ovo ili ono….

Pomažu bez ustezanja, nikad sebi ne dozvoljavaju da prijateljima, prolaznicima ili ljudima u slučajnom susretu kažu – Ju! Šta ti je sa ovim zubom, što to ne popraviš, dođi da vidim (da ti uzmem pare…) itd.

Možete ih nazvati i naći u bilo koje doba dana i noći, za vas su tu.
 Ova vrsta obično uči mnogo, a ne smatra da nešto posebno zna, svesna svoje nemoći koju vidi u svakodnevnom radu.

 “Mali doktori” ne umeju da se nahvale, smatraju to nečasnim, obično ne umeju da “uzmu pare”, ili im to jednostavno nije primarna ideja vodilja kada oblače uniformu i kače identifikacionu karticu…

Doktori sa velikim “D” su nešto drugo.
 Oni, kao i prvi, imaju osnovno obrazovanje – inače ne bi bili to što jesu. Mislim, i jedni i drugi moraju imati diplomu da bi bili doktori sa ma kakvim “d”, jel’da.

No, Doktori obično (znajući ili ne znajući realno svoj posao) itekako umeju da se nahvale i da to sve uliju kroz uši pacijentu, makar imali samo mrvu znanja o nečemu to umeju da naduvaju do epskih razmera.

Ne rade ništa za džabe, ni mrtvi, a ako se slučajno to i desi, onda obavezno KAŽU:
 Znate, ovo što sam vam ja sada rekao je samo sažetak dela mog ogromnog znanja, koje bi vas u npr. Nemačkoj koštalo 10.000 eura, ali vam ja eto činim, pa ćete za džabe dobiti od mene tu… milost.

Ako je ikako moguće, Doktori se maksimalno i do kraja drže svih obeležja profesije: Belog Mantila, latinskog, mistifikacije profesije do kraja, onako kako smo učeni da treba, često imaju držanje Velikog Poznavaoca, ma kakvo bilo njihovo realno znanje.

Oni su obično ili u establišmentu, ili jesu establišment.
 Vrlo često tu dospevaju sami sebe postavljajući na to mesto, normalno – uz pomoć “burazera” (samo je ovo malko kultivisanija vrsta burazera).

Najčešće boluju od toga da postavljaju pravila, ma kako bila mizerna, besmislena, nebulozna i/ili budalasta, iz raznih razloga. Prvo – može im se, i to žele da pokažu.

Drugo – moraju ostati unutar establišmenta, moraju igrati igru tog nivoa u koji su upali, inače će biti isključeni – što ne žele. A osim toga – kakvo je to samoreklamiranje ako Baja ne postavlja pravila – onda nije Pravi Baja, ne? :)
 Sve vreme, normalno, uzimaju pare, ili gledaju kako da uzmu pare, na ma koji način.
 I još što-šta drugo…

Ova dva sveta se dotiču, ali se pretežno ne mešaju.
 Mali doktori znaju i odlično poznaju Doktore, obrnuto je retko. Mislim, Doktori vide samo sebe, reklamiranje sebe i eventualni profit, mali miševi ih ne zanimaju.

Mali doktori se obično drže low profile (pogotovo ako nisu na liniji), i često je to mudro rešenje.
 Vidite, ako uzmete npr. jedan kongres od oko 200 ljudi, videćete da ima možda dvadesetak laptopova. Većina će biti “kung-fu”, poneki Satellite, a kad vidite Mac Air – onda znate ko je pred vama.

Na njemu neće znati da pusti prezentaciju, pola fotografija će preskočiti opušteno sa “ovo ne znam šta je”, na pitanja iz auditorijuma će odgovarati sa “ne znam” (čak i bez pokušaja da se šarmantno izvuče), bez obzira što je pola publike bar njegovog ranga. Neće umeti ni da se kreće na bini, ni da govori, ni da se obuče – čemu to? On je Doktor :).

Ako se mali doktor zainati, znajući da zna daleko više, pa u diskusiji posle prezentacije pritera uza zid predavača (koji kao da nije iz iste profesije :), događa se da se kasnije loše provede – ako ispadne da je predavač štićenik jednog od ministrovih savetnika; posle predavanja se malom doktoru skreće pažnja da nije na liniji, da je to ipak – kolega, da nije ista specijalnost u pitanju, bla-bla…

Naravno, ovi svetovi nisu ovako jasno ocrtani; postoje i brojni prelazi, mada se retko viđaju.

Postoje Doktori koji ipak imaju toliko vaspitanja, kulture, ličnog i profesionalnog dostojanstva i mudrosti da nikad, ali nikad – neće dozvoliti da se grubo vide navedene osobine Doktora.

To su veoma retke pojave – jer takvi Doktori prosto realno strahovito mnogo vrede, znaju da vrede, nemaju komplekse i prosto im nije potrebno da se po svaku cenu i na svakom mestu (i na ma čiji račun) samoreklamiraju.
 Prosto rečeno, svi znaju ko su oni, dovoljno je prezime.

Mali doktori, koji su u većini, normalno, ne prelaze liniju iz raznih razloga: ili im se gadi, ili ih mrzi, ili je opasno (pa se plaše), ili ne žele da se njihovo ime pomene u vezi sa Doktorima, ili (pogotovo ako su mladi) ne vide jasno celu sliku, ili – jednostavno – smatraju svoj posao samo profesijom od koje se živi, i nemaju potrebu da idu okolo vičući Ja Sam Veliki i Pametan.

Za Doktore su obično mali miševi, na koje se ne obraća pažnja; samo ponekad se Doktor jako, ali baš jako iznenadi kad shvati da je pred njim doktor sa nekoliko godina školovanja više, pogotovo iz inostranstva ili slično…

I, na kraju, želim da se zahvalim svima koji su me učili da treba Znati, da treba biti skroman, da ne treba ljudima “pomagati” da bi moja persona ispala velika – nego iz raznih drugih razloga, od srca se zahvaljujem svima koji su mi realno pomogli, naučili me nešto, od srca mi dali – ne tražeći ništa zauzvrat, i još rekli da mogu da ih pitam za pomoć kad god da treba.

Volela bih da znate da – kako već jednom rekoh – pamtim svaku pažnju od srca.
Sa sajta: #BlogOpen, zubarica