Četvrti svjetski rat je pred nama
Razgovaraju: Dražen Šimleša, Gordan Pandža
Dražen Šimleša: Nemoguće je zaštititi i obnoviti resurse dok imamo korumpirane i nemoralne političare koji ništa neće poduzeti u korist naroda.
Prvi svjetski rat bio je rovovska klaonica u kojoj je dominirala strategija klasičnog pozicijskog ratovanja. Drugi svjetski rat izbrisao je granice između fronta i pozadine davši novo značenje pojmu "totalni rat". Treći svjetski rat je prema svim teoretičarima trebao biti nuklearni, kako su nas plašili za vrijeme blokovske podijele svijeta. Međutim, umjesto da eskaliraju u jednom globalnom ratu, međublokovske su tenzije rascjepkane na niz manjih, lokalnih i regionalnih ratova. Zajedničko svim tim ratovima je to da su se vodili za osvajanje prostora, probijanje novih trgovačkih putova i prisvajanje tuđih zaliha energije, prije svega nafte i plina.
Četvrti svjetski rat, kako predviđaju geostratezi, vodit će se za vodu i za osnovne biološke resurse za život. Međutim, postoje autori koji smatraju da se četvrti svjetski rat već vodi i da predstavlja globalni napad na opstojnost života na našem planetu. Jedan od njih je dr. Dražen Šimleša, sociolog s Instituta "Ivo Pilar", autor knjiga "Četvrti svjetski rat - globalni napad na život", "Kako potrošiti svijet - mala škola ratova za resurse" i "Ekološki otisak - kako je razvoj zgazio održivost".
U svojoj knjizi Četvrti svjetski rat govorite o modernoj strategiji "globalnog napada na život". Tko su zapravo ti globalni napadači na život?
Danas je i više nego jasno tko su napadači na život, na koji način je život ugrožen u cijelom svijetu. Znači, riječ je o globalnom napadu. Kad kažem život, mislim na sve ono što on predstavlja, sve ono što čini osnovu života, a to su zrak, tlo, biljke i voda. Paralelno s tim događa se napad i na osnovu kvalitete života u našim društvima, pa se napada pravo na obrazovanje, zdravstvenu skrb, ljudska prava, demokraciju, javne prostore i slobodno vrijeme. Napad se događa na ljude, druga živa bića i svijet oko nas, na cijeli planet. Napadamo sadašnjost i time gazimo budućnost.
Kojim se sredstvima oni koriste i kakve su posljedice te strategije za život na Zemlji?
Sredstva su sva moguća, jer se četvrti svjetski rat provodi uz parolu cilj opravdava sredstvo. Kao u nekom suludom supermarketu, uzimaju s polica resurse i stvari koje im trebaju, a na blagajni plaćaju raznim platežnim sredstvima koja ocijene pogodnima da se osiguraju ti resursi: manipulacije, utjecaj na medije, oblikovanje obrazovnog sustava, razaranje solidarnosti i povjerenja među ljudima, širenje apatije i pesimizma, izmišljanje žrtvenih jaraca radi preusmjeravanja fokusa, politika kruha i igara, i na kraju agresija i ratovi. Sve su to sredstva koja se koriste u globalnom napadu na život. Posljedice su te da imamo sve više područja na kojima se osnove života ugrožene i stanjene.
Kao i oduvijek otkad je nastupila na scenu agresivna mačistička kultura dominacije i smrti, cilj je moć i sve pogodnosti koje vrh piramide nudi. Danas je jedino novo što smo svjesni da se to događa na globalnoj razini, a prije su napadači bili lokalno ograničeni.
Što su krajnji ciljevi takve globalizacijske politike: globalni neokolonijalizam i eksploatiranje prirodnih resursa za račun velikih korporacija, podjarmljivanje i iskorištavanje milijuna siromašnih kao jeftine radne snage ili nešto treće?
Tu se nema što novo dodati. Rekli bismo, same old story. Kao i oduvijek otkad je nastupila na scenu agresivna mačistička kultura dominacije i smrti, cilj je moć i sve pogodnosti koje vrh piramide nudi. Danas je jedino novo što smo svjesni da se to događa na globalnoj razini, a prije su napadači bili lokalno ograničeni.
Postoji li konkretan i učinkovit način kako se ekonomski podjarmljena većina može oduprijeti takvoj, dosad neviđenoj politici globalnog izrabljivanja od bogate manjine?
Postoji, jasno. Budući da je napad globalan, takva mora biti i obrana. Ljudi prečesto traže neko hokus-pokus rješenje, neku čaroliju, neki savjet tipa zauzmimo ulice i slično. Najvažnije je osvijestiti kako nas sustav, koji napada život, čini ovisnima o sebi. To je apsurd naše situacije. Hrana, energije, zabava, ljubav, zdravlje... Za svaku sitnicu vučemo za rukav one protiv kojih prosvjedujemo. Potrebno je da se počnemo odgovornije odnositi jedni prema drugima i svijetu oko sebe te da stvaramo svoje humane i održive sustave koji šire područja slobode i pravde, zaštite okoliša i drugih živih bića.
U javnosti se sve češće govori da će se ratovi bliske budućnosti voditi za vodu. Zemlje koje su rasprodale svoje vodovode velikim korporacijama već su se suočile s poskupljenjem vode. Kao što sami navodite, hrvatski zakoni sprječavaju rasprodaju vodovoda do 2018. Što bi se dogodilo kad bi Hrvatska izgubila kontrolu nad svojim vodnim resursima?
Isto što nam se dogodilo i s drugim resursima, institucijama i tvrtkama gdje smo izgubili kontrolu nad korištenjem i gospodarenjem. Znamo i sami po sebi - što netko drugi više kontrolira našu poziciju, to smo manje slobodni. Daleko od toga da Hrvatske vode djeluju danas održivo, ali nama je uvijek nesposobnost uprave ili nekog sustava u javnom ili državnom vlasništvu razlog da ih rasprodamo, umjesto da mijenjamo uprave i sam sustav.
U svojim napisima apostrofirate četiri bodlje koje bi mogle uništiti svijet: emisiju ugljikova dioksida, istrebljenje flore i faune, agresivni konzumerizam zbog kojeg se neumjereno troše zalihe energije te rastući trend siromaštva u svijetu. Svi ti problemi nisu u fokusu interesa korporacija koje su bogatije od većine država, a njihova poslovna politika samo produbljuje te probleme. Postoji li izlaz iz ovog zatvorenog kruga, možda osnivanjem međunarodnih institucija koje bi pravno i etički ograničile poslovanje korporacija?
Većina političkih elita kupljena je, stoga nam preostaje graditi saveze s onim malobrojnima koji to nisu i galamiti koliko god možemo podsjećajući korporacije da nisu iznad ljudi i planeta
U svakom bi slučaju trebala postojati međunarodna institucija koja bi imala takva prava i okvir djelovanja, ali sve dosadašnje napore u tom smjeru najviše su sprječavale same korporacije ističući kako bi ih to jako sputavalo te kako je bolje njima prepustiti da same dobrovoljno sudjeluju u zaštiti ljudskih prava i okoliša. To je potpuni apsurd jer korporacijama je prvo u interesu profit i često se to kosi jedno s drugim, pa je potrebno nezavisno tijelo ili institucija da nadgleda njihov rad. Jedan od većih problema današnjeg svijeta je što smo korporacije uzdigli na razinu nedodirljivosti i neupitnosti, umjesto da shvatimo da nam bilo koji ekonomski akter može biti koristan samo onda kada je koristan za društvo i prirodu.
Napominjete kako korporacije nasilnim sredstvima onemogućavaju rad radničkih sindikata te guše radnička prava. Ako su cijele države i njihove pravne sustave ucijenile enormno bogate korporacije, tko može stati na kraj njihovu izrabljivanju?
Većina političkih elita kupljena je, stoga nam preostaje graditi saveze s onim malobrojnima koji to nisu i galamiti koliko god možemo podsjećajući korporacije da nisu iznad ljudi i planeta. Bez našeg aktivizma možemo biti sigurni da će oni i dalje tiskati šarene godišnje izvještaje o društveno odgovornom poslovanju istodobno neodgovorno gaziti društva i zarađivati pri tome.
U knjizi Kako potrošiti svijet - mala škola ratova za resurse navodite kako je Iran po zalihama nafte i plina odmah iza Saudijske Arabije i Rusije. Znači li to da je ponavljanje "iračkog scenarija" u Iranu već izvjesno, odnosno da je samo pitanje vremena?
Nemam trenutačno dovoljno podataka da dam relevantan odgovor na ovo pitanje. Iran baš i nije Irak, a 2012. baš i nije 2003. Mnogo se toga promijenilo i danas više čak ni SAD-u nije lako uvoditi "demokraciju" bombardiranjem. Opet, ovaj svijet vode usijane glave, usijane glave vode konkretno i Iran, pa me ne bi čudilo ni ponavljanje "iračkog scenarija". Vidjeli biste koliko bismo imali ratova da oni koji ih pokreću trebaju u njih poslati svoje obitelji.
Nazvali ste SAD najvećim žderačem planeta ili bioresursa Zemlje. Možete li navesti neke podatke koji to potkrepljuju?
Jednostavno, kada bismo svi imali potrošnju kakva je u SAD-u, trebalo bi nam oko pet naših krasnih planeta. Gdje da to pronađemo? I kako da svi koliko nas ima na Zemlji živimo takvim neodgovornim i neodrživim načinom života? Gdje da mi pronađemo tu silnu vojsku koja to štiti?
U svojoj posljednjoj knjizi Ekološki otisak: kako je razvoj zgazio održivost, kažete da još nije posve jasno kako model održivog razvoja primijeniti u stvarnosti. Nije li "održivi razvoj" još jedna floskula za kupovanje vremena i zasljepljivanje naivnih dok korporacijski predatori isisavaju preostale bioresurse našeg planeta?
Je, donekle je floskula, ali u ovom trenutku nemamo bolji izraz i koncept. Meni se opet osobno ne da gubiti vrijeme u teoretiziranju i neiscrpnom problematiziranju pojmova koji nam zapravo i sami govore o sebi, ali ih mi pogrešno iščitavamo ili im dajemo značenja kako nama odgovara. To se dogodilo i održivom razvoju pa ga danas koriste najviše oni koji su najmanje održivi. Zato ja i koristim koncept ekološkog otiska koji mjeri naš utjecaj na planet. Ako ti je prevelik, znači da ne živiš održivo, i bok.
Nemoguće je zaštititi i obnoviti resurse dok imamo ovakvu globalnu ekonomiju koja je potpuno nerealna i jedino funkcionira uz neprekidni linearni rast i gomilanje profita
Kakav skup praktičnih mjera bi međunarodna zajednica trebala donijeti i provesti da bi ograničila iscrpljivanje i potaknula obnovu tih resursa?
Prvo bi ih trebala zaštititi i dati im pravu mjeru i vrijednost. Mi ne cijenimo dovoljno sve procese i značenje koje nam daje priroda i njezini resursi. Isto tako, ni njihovo korištenje najčešće ne plaćaju oni koji konzumiraju te plodove, nego prebacujemo trošak na druge - druge ljude koji žive u područjima gdje mi uzimamo resurse, zdravstveni sustav u cjelini, cijeli planet i tako dalje. Ali, trebamo biti svjesni da to nije samo stvar zaštite i obnavljanja resursa. Vraćamo se na početak razgovora. Trebamo zaštititi i obnoviti sam život, naš odnos prema samima sebi i svijetu oko nas. Trebamo zaštititi i obnoviti sustav koji njeguje i slavi život.
Nemoguće je zaštititi i obnoviti resurse dok imamo ovakvu globalnu ekonomiju koja je potpuno nerealna i jedino funkcionira uz neprekidni linearni rast i gomilanje profita. Nemoguće je zaštititi i obnoviti resurse dok imamo korumpirane i nemoralne političare koji ništa neće poduzeti u korist naroda. Nemoguće je zaštititi i obnoviti resurse dok imamo toliko siromašnih i obespravljenih. Znači, sve je povezano i ne možemo samo zakačiti jednu nit bez svijesti kako je ona isprepletena s ostalima u klupku. Mnoge ljude to plaši, jer je previše zahtjevno i čini se iznad naših mogućnosti. Ja opet smatram da će to biti glavni odgovor na pitanje kakva smo mi bića i imamo li energije i volje razvijati svoje mogućnosti tako da ne ugrožavamo druga živa bića i ljude. Meni više plaši da ništa ne poduzmemo i samo čekamo.
Izvor: H-alter
Razgovaraju: Dražen Šimleša, Gordan Pandža
Dražen Šimleša: Nemoguće je zaštititi i obnoviti resurse dok imamo korumpirane i nemoralne političare koji ništa neće poduzeti u korist naroda.
Prvi svjetski rat bio je rovovska klaonica u kojoj je dominirala strategija klasičnog pozicijskog ratovanja. Drugi svjetski rat izbrisao je granice između fronta i pozadine davši novo značenje pojmu "totalni rat". Treći svjetski rat je prema svim teoretičarima trebao biti nuklearni, kako su nas plašili za vrijeme blokovske podijele svijeta. Međutim, umjesto da eskaliraju u jednom globalnom ratu, međublokovske su tenzije rascjepkane na niz manjih, lokalnih i regionalnih ratova. Zajedničko svim tim ratovima je to da su se vodili za osvajanje prostora, probijanje novih trgovačkih putova i prisvajanje tuđih zaliha energije, prije svega nafte i plina.
Četvrti svjetski rat, kako predviđaju geostratezi, vodit će se za vodu i za osnovne biološke resurse za život. Međutim, postoje autori koji smatraju da se četvrti svjetski rat već vodi i da predstavlja globalni napad na opstojnost života na našem planetu. Jedan od njih je dr. Dražen Šimleša, sociolog s Instituta "Ivo Pilar", autor knjiga "Četvrti svjetski rat - globalni napad na život", "Kako potrošiti svijet - mala škola ratova za resurse" i "Ekološki otisak - kako je razvoj zgazio održivost".
U svojoj knjizi Četvrti svjetski rat govorite o modernoj strategiji "globalnog napada na život". Tko su zapravo ti globalni napadači na život?
Danas je i više nego jasno tko su napadači na život, na koji način je život ugrožen u cijelom svijetu. Znači, riječ je o globalnom napadu. Kad kažem život, mislim na sve ono što on predstavlja, sve ono što čini osnovu života, a to su zrak, tlo, biljke i voda. Paralelno s tim događa se napad i na osnovu kvalitete života u našim društvima, pa se napada pravo na obrazovanje, zdravstvenu skrb, ljudska prava, demokraciju, javne prostore i slobodno vrijeme. Napad se događa na ljude, druga živa bića i svijet oko nas, na cijeli planet. Napadamo sadašnjost i time gazimo budućnost.
Kojim se sredstvima oni koriste i kakve su posljedice te strategije za život na Zemlji?
Sredstva su sva moguća, jer se četvrti svjetski rat provodi uz parolu cilj opravdava sredstvo. Kao u nekom suludom supermarketu, uzimaju s polica resurse i stvari koje im trebaju, a na blagajni plaćaju raznim platežnim sredstvima koja ocijene pogodnima da se osiguraju ti resursi: manipulacije, utjecaj na medije, oblikovanje obrazovnog sustava, razaranje solidarnosti i povjerenja među ljudima, širenje apatije i pesimizma, izmišljanje žrtvenih jaraca radi preusmjeravanja fokusa, politika kruha i igara, i na kraju agresija i ratovi. Sve su to sredstva koja se koriste u globalnom napadu na život. Posljedice su te da imamo sve više područja na kojima se osnove života ugrožene i stanjene.
Kao i oduvijek otkad je nastupila na scenu agresivna mačistička kultura dominacije i smrti, cilj je moć i sve pogodnosti koje vrh piramide nudi. Danas je jedino novo što smo svjesni da se to događa na globalnoj razini, a prije su napadači bili lokalno ograničeni.
Što su krajnji ciljevi takve globalizacijske politike: globalni neokolonijalizam i eksploatiranje prirodnih resursa za račun velikih korporacija, podjarmljivanje i iskorištavanje milijuna siromašnih kao jeftine radne snage ili nešto treće?
Tu se nema što novo dodati. Rekli bismo, same old story. Kao i oduvijek otkad je nastupila na scenu agresivna mačistička kultura dominacije i smrti, cilj je moć i sve pogodnosti koje vrh piramide nudi. Danas je jedino novo što smo svjesni da se to događa na globalnoj razini, a prije su napadači bili lokalno ograničeni.
Postoji li konkretan i učinkovit način kako se ekonomski podjarmljena većina može oduprijeti takvoj, dosad neviđenoj politici globalnog izrabljivanja od bogate manjine?
Postoji, jasno. Budući da je napad globalan, takva mora biti i obrana. Ljudi prečesto traže neko hokus-pokus rješenje, neku čaroliju, neki savjet tipa zauzmimo ulice i slično. Najvažnije je osvijestiti kako nas sustav, koji napada život, čini ovisnima o sebi. To je apsurd naše situacije. Hrana, energije, zabava, ljubav, zdravlje... Za svaku sitnicu vučemo za rukav one protiv kojih prosvjedujemo. Potrebno je da se počnemo odgovornije odnositi jedni prema drugima i svijetu oko sebe te da stvaramo svoje humane i održive sustave koji šire područja slobode i pravde, zaštite okoliša i drugih živih bića.
U javnosti se sve češće govori da će se ratovi bliske budućnosti voditi za vodu. Zemlje koje su rasprodale svoje vodovode velikim korporacijama već su se suočile s poskupljenjem vode. Kao što sami navodite, hrvatski zakoni sprječavaju rasprodaju vodovoda do 2018. Što bi se dogodilo kad bi Hrvatska izgubila kontrolu nad svojim vodnim resursima?
Isto što nam se dogodilo i s drugim resursima, institucijama i tvrtkama gdje smo izgubili kontrolu nad korištenjem i gospodarenjem. Znamo i sami po sebi - što netko drugi više kontrolira našu poziciju, to smo manje slobodni. Daleko od toga da Hrvatske vode djeluju danas održivo, ali nama je uvijek nesposobnost uprave ili nekog sustava u javnom ili državnom vlasništvu razlog da ih rasprodamo, umjesto da mijenjamo uprave i sam sustav.
U svojim napisima apostrofirate četiri bodlje koje bi mogle uništiti svijet: emisiju ugljikova dioksida, istrebljenje flore i faune, agresivni konzumerizam zbog kojeg se neumjereno troše zalihe energije te rastući trend siromaštva u svijetu. Svi ti problemi nisu u fokusu interesa korporacija koje su bogatije od većine država, a njihova poslovna politika samo produbljuje te probleme. Postoji li izlaz iz ovog zatvorenog kruga, možda osnivanjem međunarodnih institucija koje bi pravno i etički ograničile poslovanje korporacija?
Većina političkih elita kupljena je, stoga nam preostaje graditi saveze s onim malobrojnima koji to nisu i galamiti koliko god možemo podsjećajući korporacije da nisu iznad ljudi i planeta
U svakom bi slučaju trebala postojati međunarodna institucija koja bi imala takva prava i okvir djelovanja, ali sve dosadašnje napore u tom smjeru najviše su sprječavale same korporacije ističući kako bi ih to jako sputavalo te kako je bolje njima prepustiti da same dobrovoljno sudjeluju u zaštiti ljudskih prava i okoliša. To je potpuni apsurd jer korporacijama je prvo u interesu profit i često se to kosi jedno s drugim, pa je potrebno nezavisno tijelo ili institucija da nadgleda njihov rad. Jedan od većih problema današnjeg svijeta je što smo korporacije uzdigli na razinu nedodirljivosti i neupitnosti, umjesto da shvatimo da nam bilo koji ekonomski akter može biti koristan samo onda kada je koristan za društvo i prirodu.
Napominjete kako korporacije nasilnim sredstvima onemogućavaju rad radničkih sindikata te guše radnička prava. Ako su cijele države i njihove pravne sustave ucijenile enormno bogate korporacije, tko može stati na kraj njihovu izrabljivanju?
Većina političkih elita kupljena je, stoga nam preostaje graditi saveze s onim malobrojnima koji to nisu i galamiti koliko god možemo podsjećajući korporacije da nisu iznad ljudi i planeta. Bez našeg aktivizma možemo biti sigurni da će oni i dalje tiskati šarene godišnje izvještaje o društveno odgovornom poslovanju istodobno neodgovorno gaziti društva i zarađivati pri tome.
U knjizi Kako potrošiti svijet - mala škola ratova za resurse navodite kako je Iran po zalihama nafte i plina odmah iza Saudijske Arabije i Rusije. Znači li to da je ponavljanje "iračkog scenarija" u Iranu već izvjesno, odnosno da je samo pitanje vremena?
Nemam trenutačno dovoljno podataka da dam relevantan odgovor na ovo pitanje. Iran baš i nije Irak, a 2012. baš i nije 2003. Mnogo se toga promijenilo i danas više čak ni SAD-u nije lako uvoditi "demokraciju" bombardiranjem. Opet, ovaj svijet vode usijane glave, usijane glave vode konkretno i Iran, pa me ne bi čudilo ni ponavljanje "iračkog scenarija". Vidjeli biste koliko bismo imali ratova da oni koji ih pokreću trebaju u njih poslati svoje obitelji.
Nazvali ste SAD najvećim žderačem planeta ili bioresursa Zemlje. Možete li navesti neke podatke koji to potkrepljuju?
Jednostavno, kada bismo svi imali potrošnju kakva je u SAD-u, trebalo bi nam oko pet naših krasnih planeta. Gdje da to pronađemo? I kako da svi koliko nas ima na Zemlji živimo takvim neodgovornim i neodrživim načinom života? Gdje da mi pronađemo tu silnu vojsku koja to štiti?
U svojoj posljednjoj knjizi Ekološki otisak: kako je razvoj zgazio održivost, kažete da još nije posve jasno kako model održivog razvoja primijeniti u stvarnosti. Nije li "održivi razvoj" još jedna floskula za kupovanje vremena i zasljepljivanje naivnih dok korporacijski predatori isisavaju preostale bioresurse našeg planeta?
Je, donekle je floskula, ali u ovom trenutku nemamo bolji izraz i koncept. Meni se opet osobno ne da gubiti vrijeme u teoretiziranju i neiscrpnom problematiziranju pojmova koji nam zapravo i sami govore o sebi, ali ih mi pogrešno iščitavamo ili im dajemo značenja kako nama odgovara. To se dogodilo i održivom razvoju pa ga danas koriste najviše oni koji su najmanje održivi. Zato ja i koristim koncept ekološkog otiska koji mjeri naš utjecaj na planet. Ako ti je prevelik, znači da ne živiš održivo, i bok.
Nemoguće je zaštititi i obnoviti resurse dok imamo ovakvu globalnu ekonomiju koja je potpuno nerealna i jedino funkcionira uz neprekidni linearni rast i gomilanje profita
Kakav skup praktičnih mjera bi međunarodna zajednica trebala donijeti i provesti da bi ograničila iscrpljivanje i potaknula obnovu tih resursa?
Prvo bi ih trebala zaštititi i dati im pravu mjeru i vrijednost. Mi ne cijenimo dovoljno sve procese i značenje koje nam daje priroda i njezini resursi. Isto tako, ni njihovo korištenje najčešće ne plaćaju oni koji konzumiraju te plodove, nego prebacujemo trošak na druge - druge ljude koji žive u područjima gdje mi uzimamo resurse, zdravstveni sustav u cjelini, cijeli planet i tako dalje. Ali, trebamo biti svjesni da to nije samo stvar zaštite i obnavljanja resursa. Vraćamo se na početak razgovora. Trebamo zaštititi i obnoviti sam život, naš odnos prema samima sebi i svijetu oko nas. Trebamo zaštititi i obnoviti sustav koji njeguje i slavi život.
Nemoguće je zaštititi i obnoviti resurse dok imamo ovakvu globalnu ekonomiju koja je potpuno nerealna i jedino funkcionira uz neprekidni linearni rast i gomilanje profita. Nemoguće je zaštititi i obnoviti resurse dok imamo korumpirane i nemoralne političare koji ništa neće poduzeti u korist naroda. Nemoguće je zaštititi i obnoviti resurse dok imamo toliko siromašnih i obespravljenih. Znači, sve je povezano i ne možemo samo zakačiti jednu nit bez svijesti kako je ona isprepletena s ostalima u klupku. Mnoge ljude to plaši, jer je previše zahtjevno i čini se iznad naših mogućnosti. Ja opet smatram da će to biti glavni odgovor na pitanje kakva smo mi bića i imamo li energije i volje razvijati svoje mogućnosti tako da ne ugrožavamo druga živa bića i ljude. Meni više plaši da ništa ne poduzmemo i samo čekamo.
Izvor: H-alter
Нема коментара:
Постави коментар